THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

Autoportret 1 - A 24. jun 2010

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

Isidora Sekulić o Bosanskom jeziku

Isidora Sekulić o Bosanskom jeziku:

‘Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti’

 

isidora

Isidora Sekulić, književnica, akademik i prva žena član Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti

http://miruhbosne.com/2017/02/23/isidora-sekulic-o-bosanskom-jeziku-jezik-bosne-to-je-jedna-kolektivna-umjetnost-ciste-genijalnosti/

Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o Bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:

– Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „Bosanski jezik”.

– Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.

– Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.

– Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.

– Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.

– Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.

– Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
.. Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.

– Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.

U Bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.

U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.

Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.

Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.

– Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.

– A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…

– Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.

– U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.

(MiruhBosne)

PRIČE IZ JERUSALIMA – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Četvrt stoljeća od dolaska u Izrael, Palestinu, Svetu zemlju, poslužila me sreća i malo lukavstvo da se nađem unutra na Brdu Hrama i da priđem džamijama.

20170413_180040

20170416_110422.jpg

Al-Aqsa

20170418_115742

Izraelskoj policiji sam na ulazu pokazao svoj stari već 12 godina nevažeći bosanski pasoš, nisu detaljnije zagledali datume. Uz novinarsku akreditaciju su me nekako sumnjičavo ipak pustili. Naravno, nisam smio govoriti sa njima na hebrejskom. Ukratko, plato starog svetilišta Drugog hrama kog porušiše Rimljani 70.g.n.e, bio je i ostao mjesto tuge i za duboka razmišljanja o smislu i besmislu, o zloupotrebi religije u funkciji sile, bilo koje i bilo čije.

20170418_090744

Cijelom dužinom gornjeg dijela Džamije na Stijeni ispisan je Qur'an

Sloboda je ograničena svima. Izraelska policija nadgleda sve pristupe, a i Palestinci koji održavaju red. Frustrirani presijom Palestinci svakog trenutka mogu ispoljiti gnjev protiv Izraelaca koji su za njih samo okupatori. Za drugu stranu realnost izgleda drugačije.

20170418_102939

20170418_091733.jpg

Bezbrižan jedino palestinski dječačić, na trenutak pobjegao od mame zabavljene telefonom

20170213_140855

Maketa Drugog hrama

20170418_105921

20170418_105935

Roberts 5

Jerusalim zabilježen slikarskim priborom Davida Robertsa

Jerušalaim, El Kuds (Grad mira, Sveti grad) – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

Jerušalaim, El Kuds (Grad mira, Sveti grad)

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Inostrani turisti vole doći do obala Crvenog mora (Ejlat), Kinereta, zovu ga i Galilejsko i Genizaretsko more (Tiberijas, Kibuc Ein-Gev, Kfar-Nahum/Kapernaum, Gora blagoslova), Mrtvog mora (Kumran, Masada, kibuc Ein Gedi), nastoje posjetiti Nazaret, Bet-Lehem, Cfat, Bet-Ša’an, popeti se na Goru Tabor, nešto rjeđe se zapute do Golana. Mlađima je atraktivan Tel-Aviv, ostali vole doživjeti boje Negeva. No, svi nastoje stići u Jerusalim.

U znaku nemira i oluja, u vječitom pokretu, zemaljski epicentar Duha leži negdje u sferama pod Jerusalimom. Nema grada sličnog Davidovom. Grad Duha, kolijevka duhovnika, gubilište pravednika i grobnica proroka. Ali i simbol utjehe, nade i obnove, najavljenih sjajnim lukom duge. Jerusalim je neponovljiv. U svojoj dugoj povijesti, dva puta je potpuno razoren, dvadeset dva puta opsjedan, osvajan i oslobađan četrdeset četiri puta.

Prema predaji, prostor zemlje Kna’an zaposjeli su Izraelci u 13. st.p.n.e., a sam grad Jevus, naseljavali su Jevusi.

Preote silom David kulu Cion od njih, i sagradi Ir David, Grad Davidov, kasnije nazvan Jerusalim. Impozantni su ostaci tog grada. Arheološka iskopavanja se neprekidno obavljaju i osim vidljivih nadzemnih ostataka, zahvataju impresivne podzemne odaje i sistem tunela. Pred čestim napadačima, život se odvijao u podzemlju.

U dolini Siloa, nad izvorom, otkrivena je zadivljujuća zaštitna fortifikacija s kamenim blokovima teškim pet tona. Izvjesno je da su već Jevusi bili odlični graditelji i da su dio njihovih znanja naslijedili Davidovi i kasnije Solomonovi (hebr. Šlomo) graditelji.

 Even jerušalmi (jerusalimski kamen)

O Jerusalimu, svetom za pripadnike tri religije, govori više dokumenata no o bilo kojem drugom gradu. 3000 godina njegovog postojanja ispunjene su sadržajima iz svih domena.

O, JERUŠALAIM!*

Kada bi znao…

Ali ti spavaš i zaboravljaš

sve uzroke nevolje tvoje.

Zašto ime ti je Grad Mira

ako mira nikada bilo nije

pred zidinama od kamena

ogromnog bijelog?

Umjesto mira samo za roblje znaš

i ruševine u tebi i oko tebe.

Zbog tebe, Grade Mira,

nemiri cvjetaju po svijetu

kao makovi opojni.

Šta je to u tebi

o, Jerušalaim,

pod Suncem i kišom

kamenu nedoplakani?

(Marjan Hajnal)

Svojom visinom od 700 m iznad Sredozemnog mora, Jerusalim je rub nagiba prema Mrtvom moru. Ukupna visinska razlika je 1150 m. Svega desetak kilometara zapadno od grada klima je vlažnija, s više kiša zimi, posve druga u odnosu na onu suvu u istočnim dijelovima, okrenutim pustinjskom prelazu prema najdubljoj geografskoj depresiji na Planeti.

Iako na prvi pogled prevladava samo kamen, u pukotinama među stijenama kriju se velike količine sprane zemlje i posađeni borovi i čempresi mogu živjeti svoj samostalni život. Jerusalimski kamen je mit za sebe. Fasade novih zgrada oponašaju one od prije tri milenijuma. Ali ove nove brže propadaju od aerosola i izduvnih gasova. Taj nadaleko poznat kamen koristi se kao vanjski, graditeljski, ali i za dekoraciju enterijera.

Uglačan do savršenstva, roze ili crvenkastosmeđe boje, sa finim bijelim prugama i ponekad zelenim tačkama kao “očima” na krilima leptira, otkriva svu maštovitost prirode. Najzdraviji materijal već tisućama godina koristi se u proizvodnji posuđa. Nezamjenljiv je dizajnerski materijal u kuhinjama, kupatilima, od njega se prave stepenice, ograde, svijećnjaci, stolovi, i, naravno, skulptori ga vole za svoje figure. Nažalost, zbog politike razdvajanja stanovništva pomoću žica i betonskih zidova, sve je teža razmjena kamena i njegovo dostavljanje u druge dijelove grada. To povećava i cijenu kamena koji je upio u sebe svu himeričku moć svemira.

Kotel

Ha’Kotel ma’aravi, Zapadni zid, “Zid plača”, ostatak je Drugog hrama, i relikt jednog vremena. U visini ljudskih glava, preko kamenih blokova prevučena je emulzija dodira. Jevreji stavljaju ruke, nekad i čelo na kamene blokove dok se mole, i vremenom se od tih silnih znojavih ruku i lica stvorila duž zida pruga, promijenjena boja kamena. Na Kotelu se moli danonoćno. Taj golemi prag svog doma Jevreji ne mogu preći. Mole za povratak, maštaju o novom, Trećem hramu, ne uviđajući da su Antipa, Kajafa i Pilat zapečatili vrijeme i da će novo svanuti tek na nebu. U pukotine se ostavljaju ceduljice-molbe upućene Bogu, a one se vremenom toliko nakupe da ugrožavaju izgled zida pa ih povremeno sklanjaju i sahranjuju. Plato pred zidom podijeljen je ogradom na desni ženski i lijevi muški dio.

20170418_083857

20170413_181010.jpg

U lijevom uglu nalaze se arkade nad ulazima u prostorije pretvorenim u sinagoge. Spoljašnji pogled na te ulaze sa skraćenom visinom govori da je nekadašnji plato pred zidom bio čitavih tri do četiri metra niže. Arheolozi su već otkrili nekoliko dubokih slojeva popločanih prostranim kamenim plohama. Sve to svjedoči o neprekidnoj vertikalnoj dogradnji, tačnije, zatrpavanju i kvarenju autentičnog pristupa hramu. S lijeve strane nalazi se i ulaz u podzemni tunel koji vodi do najvećeg Kamena (hebr. even, kamen; Ha’Even, Glavni Kamen, Kamen).

Ukupan očuvani građevinski kompleks, vidljivi i onaj koji se tek naslućuje, fascinira još uvijek i nameće pitanja o odnosu ljudske psihe prema tajnama jednog podneblja.

Grci su imali više naziva za čovjeka, a jedan od njih laoi ima sličan korijen kao i laas – kamen. Nije slučajno Hrist, pozivajući ribara Šimona za sljedbenika, dao mu ime Petros, kamen, očekujući da postane petra, stijena na kojoj će biti podignuta crkva. Izlišno je pitanje da li je Isus znao za Glavni Kamen u podzemnim odajama i tunelima što su ih povezivali.

Poezija kamena odzvanja planinom, ropskim radom presloženom u uglove i lukove podzemnih dijelova grada. Nigdje niko ne napisa koliko je ljudskih života koštala sva ta gradnja.

Značaj kamena

Prisjetimo se da su prve nastambe bile od kamena, prva oruđa, najmonumentalnije građevine gradio je čovjek od kamena. Svoje numeričke, likovne i muzičke refleksije, čak i poeziju, ispisivao je na kamen, prva pisma, reljefe, zakonske uredbe, nekrologe i poruke na bojištima. Kamen je koristio za miljokaze, akvadukte, grobnice, mostove, citadele… Najsavremenija tehnologija okreće se keramici i drugim prirodnim materijalima koji su opet samo prerađeni kamen, odnosno dio planetarnog i opšteg Univerzuma.

Milionima godina kamen je stvarala titanska borba vatre, zemlje i mora, dok nije došao čovjek uništitelj, trijumfalni stradalnik, tvorac civilizacije. Neprolazni simboli ljepote i slobode naselja u prirodnom ambijentu ustupaju mjesto grotesknim formama savremenih gradova. Beton, pratilac čovjekove novije istorije, kao sintetski kamen, vremenom je postao i sinonim izolacije od prirode.

Zašto skulptori najčešće biraju najveći izazov, mermer/mramor?

Život je kultura oplemenjivanja kamena.

Uvijek ista borba da se kamen i prostor prevedu u vrijeme. Uvijek vječita borba mitskog i ontološkog. Kao na samom Početku. I nije slučajno prvi humanofil, Prometej, bio kažnjen okivanjem za kamen, a orao koji svako jutro dolijeće, nije li bio simbol vremena koje neumitno i nemilosrdno podsjeća da su bol i patnja oduvijek bili posrednici između tijela i kamena, između zemlje i svjetlosti uma. Kamen, kosmički beskrajni prostor i smrt, nasuprot dubini muzike koju iz svog genija oslobađaju Sibelijus, Grieg, Bethoven, Malher, Wagner… Nasuprot lažne beskonačnosti, istinska konačnost, i napokon, život kao igra i borba smisla, pokreta, zvukova, riječi, svjetlosti… U takvom procjepu, između prostora oplemenjenog kamenom, i vremena, odrastao je Humanum.

Razlike u stilovima građenja odražavaju razlike u stepenu misaone (a samim tim i tehničke) ovladanosti prostorom. Značenje govora i jezika razotkriva se iz odnosa prema: kamenu kao simbolu vječnosti, vatri kao svjetlosti uma, prostoru kao dimenziji prebivanja bitka, vremenu kao dimenziji događanja estetičko-etičke i herojsko-tragičke borbe za samokostituisanjem u Logosu, umjetnosti kao sferi ukidanja neprijateljstva prema prirodi.

PRIČE IZ JERUSALIMA – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Jedini put ka slobodi

Šta to znači oduprijeti se očaju i biti južnobalkanski dovitljivac? Poslije posla kolega i ja krenuli smo prema Bet-Lehemu, da pogledamo uslove stanovanja u naselju Ofra, s nešto povoljnijim cijenama. Prijatelj je tražio stan, a ja sam mu ponudio da ga odvezem.

Prošli smo kontrolni punkt s izraelskim vojnicima, a u povratku se greškom (već se bilo smračilo, a put sam slabo poznavao) nađosmo s druge strane arapske barijere.

Misleći da se obraćam izraelskom vojniku, pozdravih ga na hebrejskom, na što ovaj poče vikati na arapskom: “Jahud! Jahud!” (hebr. Jehudim, Jevreji). Začas se oko nas skupi pedesetak palestinskih policajaca i vojnika.

Bilo je to vrijeme teških sukoba i napraviti takvu grešku značilo je: Zbogom, živote! Njihovi trijumfalni ratni pokliči parali su noć. Tada se pojavi neki njihov viši oficir i smiri ih. Moj kolega, rođeni Izraelac, prikrivajući uzbuđenost uzastopno ga je na arapskom pitao da nam pokaže put za Jerusalim. Potraja to nekih deset minuta. Oficir je ćutao, namrgođeno nas mjerkajući, sumnjičavo zagledajući naše službene bijele košulje, vjerovatno se pitao da li nismo ubačeni agenti, zatim obiđe automobil, odmače se par koraka i objesi ruke o pojas. Očekivao sam da će nam narediti da izađemo iz kola. Nisam znao šta da radim, u kom pravcu da gledam, njegovom, ili u okupljene Palestince koji su čekali, ili da zažmirim i počnem da se molim.

Neočekivano, prevagnu moja drskost, obratih se oficiru na svom maternjem jeziku*, najslađem i meni najljepšem: “Ja sam iz Bosne, Bosanac! Sarajevo, Bosna!”

Oficir mi priđe, nalakti se na prozor kao da želi da me pogleda sasvim izbliza, i, njuhom iskusnog veterana uvjerivši se da pred sobom ima neke naivce koji su stvarno zalutali, s jakim akcentom sarajevskog čaršijskog govora reče mi:

“Jeb’ga! Što mi odma’ nis’ kaz’o.”

Sakrivajući oduševljenje i iznenađenje, samo malo podigoh obrve i uz blagi osmijeh ponovih psovku.

Nasuprot mišljenju mnogih da je svijet mali, uvijek sam tvrdio da je on beskonačan i da je sreća tako neuhvatljiva i daleka kada je najpotrebnija. Ovoga puta nije kasnila. Palestinac se školovao na istoj akademiji u Rajlovcu na kojoj sam ja nešto poslije njegovog odlaska predavao. Nisam mu želio reći da smo dijelili isti prostor, bilo je mudrije da ne pominjem vojsku koja je u to vrijeme sijala smrt po Sarajevu. Pitao me šta radim ovdje. Odgovorih mu da sam pobjegao od rata. On se nasmija, teatralno prema nebu raširi ruke i prevede moje riječi ostalim okupljenima, na što se i oni počeše gromko smijati. I uz taj smijeh nam oficir pokaza put, naredi da se podigne rampa. Laganim gasom krenuh naprijed, pozdravljajući nešto nezadovoljnog vratara na barikadi kojem se i dalje vjerovatno činilo da je šteta za takav automobil da se propusti pošto mu je sam stigao pred noge. Mom kolegi ništa nije bilo jasno, osim što mu rekoh da ga je spasila jedna obična psovka.

Ne znam da li bi mu opet pomogla u sličnoj situaciji, ali je ponavljao tu za njega tako magičnu riječ prilikom svakog našeg narednog susreta, umjesto pozdrava.

Snježna Intifada

U Jerusalimu rijetko padne snijeg, ali te 1996/7. bilo ga je. Izašli ja i supruga tog jutra u neuobičajenu snježnu idilu. U povratku presrela nas grupa malo obijesne arapske omladine koja izbliza poče da nas zasipa grudvama snijega. Nije bilo nimalo prijatno. Djelovao sam krajnje smireno ne želeći im dati povod da budu grublji od već pokazanog. I ovom prilikom bio je djelotvorniji od bilo čega drugog govor na bosanskom, da nije lijepo to što rade. U kritičnim trenucima pitao sam se šta ako postanu još drskiji? Pružanje fizičkog otpora u takvoj situaciji bilo bi besmisleno i opasno. Događalo se i ranije da tu bude napada i stradalih. Znao sam da je par godina ranije, otprilike na istom dijelu šetališta, ubijen jedan izraelski profesor koji je, kao i mi, samo šetao. Sreće nije imao ni nestrpljivi otac djevojčice koju su počeli zadirkivati arapski momci u Jafu. Nakon što je zaštitnički reagovao, pred kćerkom i suprugom su ga okrutno linčovali i mrtvog bacili u more.

Moje mirno i strpljivo držanje uz blago izbjegavanje snijega kojeg sam uvijek volio i koji kod mene nije izazivao naglašene senzacije uvjerilo ih je da sve doživljavam kao zimsku igru. Valjalo mi je to otrpjeti i nekako su nas pustili da prođemo.

Mali konjanici

Na istom mjestu našao sam se u jesen 2008. godine. Stanovao sam nekad u blizini i to šetalište sam dobro poznavao. U podnožju su arapska sela. Čarobna riječ Bosna djelovala je i na malog Arapina koji me nije razlikovao od mnogih turista i domaćih ortodoksnih uljeza. Sjedio sam na zidu šetališta s kog se otvara fantastična panorama Jerusalima, fotografirao Stari grad, a i dva mala konjanika kada su ušli u kadar. Mlađem se to nije dopalo, pritjerao je konja do zida, popeo se na leđa krotkoj životinji koja je nepomično stajala znajući da dijete nije u sigurnom položaju, a dječak je tada počeo da uzmahuje konopcem prema mom licu i da me tjera. Grupa arapskih mladića koji su posmatrali ovu scenu, kad im se učinilo da junoša stvarno pretjeruje, odlučili su da se umiješaju, prišli mu i odgurali ga. Ja sam mu rekao na arapskom hvala, što ga je, iznenađenog, primoralo da ućuti. Odmakao je konja par koraka, no, vratio se i nastavio sa predstavom. Mirnim glasom sam mu na bosanskom ponovio par puta, pokazujući na uši, da ga dobro čujem i da ne treba vikati, da je njegov konj lijep, sve to uz blagi osmijeh. Mogao sam razumjeti bez prevodioca dio psovki i prijetnji, da idem, da je ovo arapska zemlja. Rekao sam mu da savršeno dobro razumijem da ovo nije moja zemlja, ali da ima jedna neobična zemlja koje ima i nema i da se zove Bosna. Iako mali, otprilike osmogodišnjak, morao je čuti od starijih tu riječ. Spustio se ponovo na konja i počeo ga juriti u krug uzvikujući “Bosna! Bosna! Bosna!”, pa se opet, sada smireno, približio. “Bosna?” Pitao je. Pogleda spuštenog na zemlju samo potvrdih glavom. I on je gledao par trenutaka u istu tačku na zemlji, i onda, pogledavši sućutno prema meni, odjuri na svom lijepom neosedlanom i nepotkovanom konju. Mislio sam koliko nesporazuma i gnjeva lebdi ovdje nad zemljom i da je dječak rastao frustriran. Nisam se mogao oteti utisku da je on (kao i većina arapske populacije) neprijateljski raspoložen prema svakom strancu. Budući da sam se u Izraelu strašno napatio, trpeći brojne uvrede, torture i degradacije, ne pronalazeći mjesto pod čudnim nebom, nepriznat i neprihvaćen, pitao sam se ono isto što su me mnogi pitali, doista, šta ja imam sa svim ovim, i, uopšte, šta radim ja ovdje? Mogao sam bez znanja arapskog razumjeti nastup gnjevnog dječaka, u podsvijesti izjednačujući svoj položaj s njegovim. Inače, ovo šetalište je bilo goli kamenjar dok se bračni par jevrejskih donatora nije sjetio da se taj prostor mogao oplemeniti, za dobrobit svih. Ma koliko svjetska javnost poznavala samo jednu stranu palestinskog problema, upućeniji promatrači znaju da nisu podjednako ugroženi svi Palestinci. Ovi uz Stari grad su posve slobodni, mnogi od njih imaju državne službe, ili privatne firme i luksuzne vile. A u večernjim satima na zelenim površinama uz šetalište (zvano Tajelet) događa se čudan fenomen. Dolaze Arapi praćeni mnogočlanim porodicama, a Jevreji odlaze svojim kućama. Još jedan znak za upit: Kome doista pripada zemlja, ko se tu osjeća slobodnim? Ko gostom, a ko domaćinom? S prvim mrakom, Jevreji kao da se počinju plašiti i odlaze da se po drevnoj tradiciji predaka zatvore u svoje ozidane stambene četvrti, čvrsto zbijene kao da su tvrđave. S pojmom slobode tu mi nešto nikada nije bilo posve jasno.

Sasvim je drugačije u Tel-Avivu. Taj grad je nalik svim europskim metroploma i noću je opasan na drugi način.

Djeca Kidrona

Tek sutradan sam saznao: bilo je 44 C°. Opet iskustvo sa djecom. Obišao sam Goru maslinsku, a u povratku prošao kroz najveću jevrejsku nekropolu.

U nastavku, prve ulice me povedoše naniže i tada od jednog ugla, u susret mi pohrliše djeca vičući:

“Šekel! Šekel!”

Dadoh svakome od njih ponešto sitniša. Tek što sam odmakao, u narednoj ulici ponovila se ista scena. I tako još tri puta.

20170413_175516.jpg

Preznojavao sam se pitajući se šta će biti ako njihova veća braća izađu iz kuća?

Na moju sreću ovi mališani su se zadovoljavali malim kovanicama koje su se našle u nekoj najlonskoj kesici u mojoj torbi.

U dnu doline čekao me susret druge vrste. Neki Arapin u tradicionalnoj odjeći pokušavao je da uzbrdo po kamenitoj stazi izgura drugog punačkog čovjeka u invalidskim kolicima. Pomogoh mu, što je potrajalo.

Djecu narednih ulica on je rastjerivao i grdio ih što traže novac. Neki od njih samo su se smijali, meni i mojoj kapi koju su pokušavali da mi skinu s glave. Sve sitne pare prethodno sam im već dao, ali po toj vrućini, bez kape, nisam mogao.

Tako upoznah Kidron, kroz uličice u koje se inače niko od turista ne upućuje sam. 

 

PRIČE IZ JERUSALIMA – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Mnogi su mislili da su upoznali i razumjeli probleme i čari ove zemlje. Ipak, jedno od najljepših i najobjektivnijih svjedočanstava ostavio je iza sebe škotski slikar David Roberts (1796-1864) iz Edinburga. Putujući po Egiptu, Libanu, Palestini, ostavio je više slika od neprocjenjive dokumentarne vrijednosti. Fascinira ne samo kvalitet njegovih slika već i njihov broj, ali više od svega u prvom planu je umjetnikova hrabrost i spremnost da se slobodno kreće i boravi na nikad sigurnim prostorima. Ostavio je iza sebe mnogo više od samih umjetničkih djela. Ona govore o jednom vremenu, običajima, sasvim jednoj drugoj psihologiji od današnje. Prikazi starih antičkih gradova čije ruševine tek neznatno proviruju ispod nanosa zemlje i pijeska ukazuju na mentalitet ljudi koji i kada su hodočasnici, nikada ne žure. Ujedno, porede li se ta vremena od samo vijek i po ranije sa današnjim, vidljivim postaje osnovni negativni utisak do koje mjere je prenaseljenost doprinijela uništenju oreola svetosti starih sakralnih objekata, i, općenito gledano, dehumanizaciji drevnog ambijenta. Na Davidovim platnima su ovjekovječeni mahom trenuci njegovog vremena, potkraj 19. st., ali ima i prikaza koji prodiru u mnogu dublju prošlost. Jedna od slika prikazuje osvajanje Jerusalima u vrijeme rušenja Drugog hrama 70-te godine.

Roberts 3

Davide Roberts: Osvajanje Jerusalima

Ostale slike su dokumentarnog karaktera iz posljednjeg perioda Otomanske imperije.

Neobično je zanimljivo upoređivanje prikaza gradova na njegovim slikama sa današnjim izgledom istih.

Bliski istok na slikarskoj paleti Davida Robertsa u svakom slučaju tek najavljuje smisao nekadašnjeg uzbudljivog života punog preokreta, ali i pronađenog mira koji nedostaje današnjim prenapučenim zagađenim gradovima. Nomadi u pustinji i njihove kamile, koze, ovce, ne mogu se više kretati, nisu pošteđeni asfalta koji presijeca polja bukom i zlim mirisom sagorene nafte.

Roberts 1

S razvojem civilizacije proporcionalno se smanjuje prostor slobode i čistoća elemenata života. Da li je civilis istinski civilis? Čovjek prirode milionima godina je isti: vezan za zemlju, zagledan u nebo.

Najljepše je nebo gledano iz Negeva. Pustinja u zagrljaju s Univerzumom, njegovim zvijezdama, kao raspršenim sjemenkama papaje. Tisućama i možda milionima godina, čovjek je živio pod otvorenim nebom, sklanjajući se u pećine jedino za nevremena ili u toku zima, ali u pustinji mu je bio dovoljan samo šator. Ko nije nikada doživio ljepotu noćnog neba iznad pustinje, ne može ni naslutiti zebnju i moru jednog slobodnjaka stiješnjenog u betonskom soliteru, nad provalijom dubokom, sada već, i nekoliko stotina metara.

Gdje su tu svici, šakali, noćne ptice, odsjaj vatri i svirka doboša (darbuka) što dopire od nešto udaljenih susjeda?

Zapadnom čovjeku ostaje da se vajka i zavidi slobodnjaku koji umjesto čvrstog krova više voli krov svog čadora što se njiše u ritmu pustinjskog vjetra. Takav krov i da se sruši, neće ga povrijediti. Ako se pustinjaku ne spava, na prvi korak je pod ozvjezdanom kupolom mnogo većeg čadora koji ga nikada neće iznevjeriti.

Grad ubrzano guta vrijeme, građanke zaboravljaju šta to uistinu znači biti majka. Sveproždiruća buka i koncentrovani smrad, otrovi, atomski pakao, to li je civilizacija? Šta bi rekao Herod da vidi jadne ostatke svoje nekad velelepne zadužbine?

 

SUSRET BLISKE VRSTE – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

SUSRET BLISKE VRSTE

Koliko ljepote je strunulo i koliko će je još propasti pod ogavnim šapama, prije nego se oglasi Veliki Kraj?

Visokoj Azijatkinji vanredne ljepote koju je ko zna koja muka dovela na priobalno šetalište Tel Aviva prišao je onizak, okruglast, ćelav i krmeljav lokalni Golum, jedan od onih koji voze taksi. Ako bi na tren i bilo dileme oko toga zašto je sa odvratnom kreaturom prihvatila dijalog, odavali su je detalji njene odjeće, bijele čizme… pored mora… Njihovi makroi znaju sve marifetluke kako doći do klijenata, a jedan od načina je bacanje na pločnik malih reklama-pozivnica veličine vizit-karte, sa nekom erotskom slikom i brojem telefona. Prihvatajući na sebe sve rizike opasnog grada mnoge majstorice najstarijeg zanata ordiniraju same. Pristaju na daleko manje sume, kao što je, pretpostavimo, pristala i ova Azijatkinja (Kineskinja, Koreanka, ko bi ga znao), nego što bi da je imala status neke domaće „eskort dame“. Bar da je primitivcu “odvalila” svoju „realnu“ cijenu. Ali, sudeći po samom mjestu prodaje „ljubavi“, nije imala izbora. Svirepi kriminalci, trgovci bijelim robljem, ucjenjuju ih, preprodaju, otmu im dokumente, nerijetko osakate ili ubiju. Što je najgore, budući da su obično ilegalne imigrantkinje, niko ih i ne traži kada “nestanu”. Nisu gejše, a vremena sasvim divlja, gradovi puni gadova, sadista, ludih bijesnih veprova. A one, dolaze uvijek nove i opstaju sa bremenom svojih karmi.

ytxyiu1461403265633

Sve ovo bio bi bizaran slučaj, da me nije podsjetio na neuobičajen susret na klupi, za vrijeme pauze, nedaleko od radnog mjesta, dok sam jeo svoj ručak u malom parku punom djece. Kao da me vrebala, dok sam počeo jesti, stvori se ona, nekih tridesetih, bez pozdrava i uvoda i ne gledajući me reče: „Sto šekela!“ Neprimjetno se zagrcnuh. Zar tako izgledam? Samo sam želio pojesti svoj obrok i vratiti se na posao. Povratih dah, a moji prsti ležerno se smjestiše oko njene brade i lica i laganim pokretom okrenuh joj glavu da joj vidim oči. No, ona poluzatvorenih očiju vrati glavu s crnom valovitom kosom u prvobitni položaj. Ponovih isto, malo jačim i upornijim pokretom. Gledala me je ovoga puta, iznenađena mojim odgovorom na njenu ponudu.

Drskost za drskost.

Vidjeh što sam i očekivao. Povijest Kosmosa, pun tuge, snage, izgubljenosti, prkosa, očaja, pobjede, naivnosti, osude, mržnje, i svega nikad tako iskazanog kao u tih par trenutaka… Svega, samo ne samilosti prema sebi samoj. Samosažaljenje se nije smjelo ni naslutiti.

 Ponudih joj svoj ručak kojeg ona nakon malo nećkanja zahvalno preuze i u slast dovrši. Onda me upitno pogleda. Kao, dobro, jeli smo i sad…

Znao sam svoj naredni gest, samo sam se pitao, nisu li moji ukućani po običaju opelješili moju malu rezervicu novca. Posegnuh za malom plastičnom omotnicom za ličnu kartu u kojoj sam čuvao i novac. Bilo je tačno 100 šekela. Stavih novčanicu na klupu i prikupih svoje zdjelice u ruksak spremajući se poći.

„Ali…“ htjede ona nešto prigovoriti, uvrijeđena i postiđena.

„Ne brini – rekoh, – zaradila si ovaj novac, jednim pogledom.”

Nikada ne bih pomislio da nije ništa shvatila. No, da li je smogla snage učiniti šta sa svojim životom? Da li je imala sreću da to može i kada bi htjela? Šta je s morem udatih žena, profesorica u Zimbabveu, koje njihovi muževi osobno šalju na ulicu jer od plate ne mogu preživjeti? Šta je sa djevojčurcima Sarajeva koje se prodaju za večeru, kutiju cigara, da bi kupile sebi komad odjeće, da bi bile atraktivnije, da bi mogle sebi zaraditi za studije?

U ime svih njih požalio sam samo jedno: što se nisam vratio i zgazio onog odvratnog Goluma s telavivske promenade. Ko zna, možda će se nekad povesti neki drugi rat, u kom neće stradati nevini.

A hoće mene susreti te vrste. Felini i „ludi“ Alen mogli su od mene komotno posuditi neke scene.

Spomenuo bih i onu kod Herclije na čistini kojoj sam se približavao na biciklu. U susret mi išla jedna i vikala: „Hoćeš li!?“ Projurio sam pored  nje vičući: „Neću!“ A ona smiješno kao pajac obučena, debeljuca, s ambrelom i nekim ogromnim cvijetom na šeširu, kao da je nekoj publici dovikivala: „A što nećeš? Neće! On neće! Koji je ovo svijet!?“

crni-sesir-s-cvijetom-za-klauna

Osvrnuh se. Šešir je bio na zemlji po kojem je poskakivala. Koja drama! Okrenuh bicikl i sa sigurne udaljenosti rekoh ljutitoj dami da malo smrša i ne sačekuje kao hajduk sportiste. Spustih dvadeset šekela na zemlju:  “Za novi šešir koji manje plaši ptice!” i požurih se odmaći prije nego onako zapuhana i sa skupljenom ambrelom dođe do mene i svoje “zarade”, stečene vrhunskom predstavom.

Uprkos komičnoj sceni, bi mi i nje žao. Ko zna odakle je, ko je, šta je bila nekad, šta je mogla postati, da nije bilo pohotnih nemilosrdnih muških zvijeri. 

___________________________________

Vidjeti slično:  NEPOZVAN NA PONOĆNOJ SCENI

___________________________________
Film – Human Trafficking (vrlo težak i dug film u dva dijela, obiluje scenama nasilja.
(Film sa prevodom)

U NEKOM OD BESKONAČNIH PARALELNIH SVIJETOVA – Dragec Plečko

Dragec Plečko

dragec-plecko

U NEKOM OD BESKONAČNIH PARALELNIH SVIJETOVA

https://www.facebook.com/profile.php?id=100014045922721&fref=nf

Reakcije uma na impulse iz o s j e t i l a su zarobile ljudski um do te mjere da zid Vremena i Prostora izgleda čvrst, stvaran i nesavladiv

SVE ŠTO VAM SE MOŽE DOGODITI VEĆ SE DOGAĐA U NEKOM OD BESKONAČNIH PARALELNIH SVIJETOVA

Desetine tisuća religija, njihovih ogranaka, filozofija, svjetonazora, učenja, metoda, tehnika, rituala, droga, mantri, molitvi, novovjekih instant čuda, koncepata, znanstvenih rasprava i karizme duhovnih učitelja imaju jednu fatalnu mrlju na putu do Apsolutne Istine.

Praktično se sve međusobno razlikuju. Sve su projekcija uma,
vječitog kretanja i promjene. A univerzalna kozmička Istina mora biti jednaka za sve. Dakle, ili smo žrtve bezrazložnog optimizma ili postoji bezbroj različitih svjetova koji su cilj naše duhovne prakse i vjerovanja. Ako vjerujemo, dakako. Do druge obale dospijeva samo vrlo, vrlo mali broj aspiranata, čistom intencijom, integracijom svih impulsa koji ulaze u mozak u jedan doživljaj ili inercijom potaknutom latentnim otiscima u svijesti.

No, jedina neutralna, objektivna i svima zajednička jest ljudska fiziologija. Put do Središta mora voditi preko impulsa koji kroz neurofiziologiju putuju k svom izvoru.

Za 10,000 godina religije više neće biti nalik onima danas ali fiziologija će još uvijek biti razmeđa između vanjske i unutarnje stvarnosti ljudskih bića sadašnje strukture genoma.

Već spominjani Robert Lanza i grupa znanstvenika biocentrista smatra, kao što smo već rekli, da postoji doslovce beskonačni broj paralelnih svemira a u neki od njih odlazimo nakon smrti u ovom. Oni su nadomak našeg svemira ali ih mi ne možemo percipirati osim tu i tamo, indirektno, kroz anomalije u kvantnom svijetu.

Lanza kaže da se apsolutno sve što bi se moglo događati već događa u nekom od tih svemira koji postoje istovremeno kad i naš.
Kao što smo već ranije naveli, tijela nestaju ali osjećaj života – „Tko sam ja? – koji je samo izvor energije od 20 W u našeg mozgu ne može, po zakonima o sačuvanju energije, nestati. Osjećaj „jastva“ je energija koja se nalazi u moždanim strukturama.

Nedavno su, nakon što se o tome dosta govorilo, u časopisu „Science“ znanstvenici objavili nešto nepojmljivo. Uspjeli su retroaktivno promijeniti nešto što se već dogodilo u prošlosti. Ispostavilo se da da promatrač SADA odlučuje što će se s nekom česticom dogoditi u prošlosti!

Očito je naše poimanje Vremena na klimavim nogama da ne govorimo da to ne spominju ni najsvetiji od najsvetijih spisa.
Sve što vidimo i iskusimo sada zapravo je vrtlog informacija u našem umu a Vrijeme i Prostor su samo sredstva da ih se dovede u za nas trenutno prihvatljiv red. Dakle, i ti alati su proizvod našeg uma a već ranije citirana istraživanja su pokazala da se Vrijeme i Prostor mogu isključiti običnim smanjenjem prokrvljenosti određenih dijelova mozga. Ili kontinuiranom percepcijom jednog osjeta na njegovu izvoru. Dakle, eksperimenti upućuju na to da mi stvaramo Vrijeme a ne ono nas.

Koliko je percepcija Stvarnosti čudnovati fenomen pokazuje nedavna spoznaja da neke životinje, uključujući ptice, posjeduju tzv. magnetoreceptore koji im omogućuju percipiranje informacija na kvantnoj razini! O čemu mi ljudi možemo samo sanjati. Iako su sjećanja i moći svih vrsta kroz Evoluciju spremljeni i zaspali u najstarijim slojevima našeg mozga.

I nobelovac Eugene Wigner kaže da „detaljne studije vanjskog svijeta vode do zaključka da je sadržaj svijesti konačna Stvarnost“. Stephen Hawking i Leonard Mlodinow smatraju da je nemoguće ukloniti promatrača, nas, iz procesa percepcije svijeta što podrazumijeva postojanje nepromjenjivog jastva koje može u relativni svijet prenijeti promotreno. Konačno, i Einstein je rekao da su prošlost, sadašnjost i budućnost tvrdoglavo uporne iluzije kao što je to i smrt. Smrt ne postoji izvan Vremena i Prostora. Koje smo kreirali sami.

Fantastična kompleksnost ove problematike se može svesti na to da sve postoji jer to očekujemo, Raj, Pakao, Nirvana, drugi svjetovi…Iskustva osoba koje su preživjele kliničku smrt imaju nekoliko dodirnih točaka koje služe dokazivanju točnosti teze o paralelnim svjetovima.
No za mene su ključna dva pitanja. Prvo, kako to da se osobe koje se javljaju s „druge strane“ u raznim seansama kao i one koje su preživjele kliničku smrt uvijek izjašnjavaju u tim iskustvima kao one ista identiteta kakav su imali/imaju sada i ovdje a ne nestaju u nekoj bezobličnoj sveprisutnoj svijesti i gube svoj sadašnji „ja“? Drugo, koliko su te druge postmortalne stvarnosti „čisto duhovne“ kako to govore mnogi sveti spisi kada mi je veliki mistik Sant Darshan Singh govorio o „paralelnim realnostima“ koje spadaju u spirito-materijalno područje koje je očito makar dijelom vezano uz svijet materije?

Više detalja o tome u slijedećem nastavku.

Slika 1.: Zamršenost pojma Vremena odlično je izrazio grčki filozof Zenon u svom paradoksu o strijeli: Zamislite da strijela leti neprestano naprijed, tijekom jednog vremenskog intervala. Uzmite svaki trenutak u tom vremenskom intervalu. Nemoguće je da se strijela miče u takvom trenutku, jer trenutak ima trajanje 0, i strijela ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme. Prema tome, u svakom trenutku strijela je nepomična, te je tako strijela nepomična tijekom čitavog intervala.
Slika 2.: Teorija „kozmičkih struna“ je jedno od najnovijih dostignuća moderne fizike. Njeni su osnovni principi opisani u vedskoj literaturi kao „tkanje“ i kao jedna od 100,000 formi u kojima dolazi bog Krišna
Slika 3.: I nobelovac Eugene Wigner smatra da konačna Stvarnost počiva u našoj svijesti.

zenon

Zenon

teorija-kosmickih-struna

„Kozmičke strune“

nobelovac-eugene-wigner

Nobelovac Eugene Wigner

Tin Ujević: Dva glavna Bogumila

Tin Ujević: Dva glavna Bogumila (1931.)

Da unaprijed izjavim: bogumilstvo, kao mrtve stvari uopće, ne marim uskrsavati. K tomu, nisam ni teozof ni antropozof. Nisam ni hjerozof uopće (hjerozof spaja dva gornja termina, kad i još mnoge druge koji nisu stvar čistoga posmatranja i znanja nego pristranoga vjerovanja). Ali mislim da se pretsjednik antropozofskoga kluba g. Župić prebacuje i strahovito nagrđuje činjenični red kad pomišlja da ja baš nikako ne poznajem historiju religije koju sam odavno temeljitije i svestranije proučio nego svi antropozofi koji se s njom samo služe, umjesto da u nju dublje prodru, dotično da je on bolje pozna od mene, što je isto, premda priznajem da nisam, osim nekih poglavlja, do kraja iscrpao sadržinu triju religija koje pripadaju jednom, uvijek vrlo relativnom, monoteističkom Zapadu.

Na što bih danas htio da uputim bilo bi ovo:

Mnogi ljudi tvrde da se historija ponavlja. Mislim da treba biti oprezan s ovim sudom, koji opet drugi odlučno osporavaju. Bergson ga na pr. ne bi primio, a tako ni H. G. Wells. Oni su u tom uz Heraklita koji je rekao da čaša vode crpljena u rijeci ne može biti dva puta ista. Ali, mnogi dolaze na to, da se ljudi ponavljaju, da se misli ponavljaju. Ova sličnost u naraštajima, hereditarnost, mislena saupadanja, ono što se zove „sema“ izvjesno su nadahnula teoriju reinkarnacije, koja je samo jedan oblik selidbe duše, metempsihoze. Mnogo je međutim izvjesnija od metempsihoze činjenica čudnovate saglasnosti sistema u raznim vremenima i sredinama. Ne pripisujmo joj mističke, pa ni logičke, uzroke. Ona može da, barem katkada, proističe iz jadne ograničenosti ljudskog inventivnog duha koji svoje istine može lakše da nauči nego da ih sam stvori.

Stoljeća se prepisuju, narodi se međusobno kopiraju. A kada se za iste stvari nađu razna imena, to je već razlog klanja i obilnog prolivanja krvi. Iskusan historičar mora da prizna ovu činjenicu. A pri tom ipak opažamo zanimljivu pojavu: Indija, zemlja s kojom se počinje u svim historijama filozofije, nije zabilježena ni u jednoj povijesti koja se predaje u srednjim školama! A ta je Indija, većinom, bila idejni arsenal naroda.

Teozofi znatno pretjeruju kada propovijedaju kontinuitet objave kao evanđelje čovječanstva. Ali, mjesto toga, pozitivna znanost mora da uglavi ovo: bogovi mijenjaju postojbinu, putuju iz rase u rasu, iz naroda u narod. Na bogovima se vrše plagijati. Bogovi se posuđuju, daju na otplatu. Postoji selidba bogova, i s njom u vezi ponavljanje škola i sistema. A pri tom, đaci nisu uvijek zahvalni svojim učiteljima, te do današnjega dana provode praksu da ih prešućuju.

Kao kritiku cjelokupne službene historiografije ističem ovo: ona radi ulomično i zida na malom broju sačuvanih dokumenata koji svi imaju tendenciozan značaj. Opća historija puna je lakuna i nedostataka. U njoj postoje prave i kulturne Atlantide. Izgubljena ostrva duha. Čovječanstvo je starije nego mi mislimo. Do početka 19. stoljeća, mi smo potpuno ignorisali Orijenat. Osim toga mi i danas preskačemo cijele razvojne epohe. Ja sam u jednoj od najvećih biblioteka Zapada vidio gomile važnih kineskih rukopisa, pokupljene u jednom budističkom manastiru, koje nijedan čovjek, nijedan Evropejac nije pročitao. Što je naročito značajno, naše znanje klasike i staroga svijeta zapinje na granicama rimskoga carstva. Ime Indija čujemo, i to samo ime, povodom ekspedicije Aleksandra Makedonskoga. Tako je i sa drugim golemim oblastima duha, te mi zaključujemo da su antički Sredozemci s njima imali isto tako tek slabih i površnih veza.

To, međutim, nije istina. Već je najstarije čovječanstvo bilo isprepleteno kulturnim mrežama koje se krate priznati službeni historičari. Pismo i pismenost su bili rašireniji nego mi možemo zamisliti, a naročito je postojala prostrana erudicija, brahmini i mandarini! Na visokom stepenu razvoja stajala je lingvistika. Onda su svećenici bili nosioci tajne znanosti, i treba priznati da im, u tom smislu, Condorcet ni Voltaire nisu učinili punu pravdu. Mi držimo da su se stari narodi ignorisali za to jer nam o tom nisu ostavili štampane tabake.
To ne stoji. Aristokracije, a tako i duhovne, tih naroda imale su savršenu obavještajnu službu, a ta se protezala i na same izvore mudrosti. Prema tome, prava i potpuna historija čovječanstva još nije napisana. Nju tek treba napisati. Službeni historiografi onemogućuju je svojom suhoparnošću, a teozofi svojom nebouzdanom maštom. Obaviještenih putnika je bilo više nego mislimo iz naroda u narod, a učeni stranci prodavali su svoje znanje za naklonost kneževa i suho zlato.

Među ostalim mnogobrojnim stvarima, ni službena hronologija seobe naroda (francuski rečeno „invasion des barbares“) ne zaslužuje da se smatra kao mjerodavna i zadovoljavajuća. Isto tako, kao ni porijeklo pojedinih imena naroda, filozofskih sistema itd. Velika djela koje redom pripisujemo jednom geniju plod su mučne i duge historijske inkubacije.

Što bih danas htio da istaknem bilo bi ovo.
Kada bi neko pitao ko su dva najveća savremena bogomila, ja bih bez oklijevanja odgovorio:
1. Tolstoj;
2. Gandhi.
Kako? Tolstoj i Gandhi, u vezi s ovom, u Bosni odavno izumrlom sektom? – Pa ipak, tako je, za to jamči potpuna podudarnost njihovih moralnih sistema.

Tolstoj, koji je ipak bio naš stariji savremenik, preminuo je na željezničkoj stanici Astapovu malo godina prije velikoga rata koji je toliko stvari, pa i čvrstu povjesnu erudiciju, turio u pozadinu. No svejedno, ko sumnja da je on bio bogomil, treba samo da pročita njegova djela (naročito ona iz starijih godina), pa da se o tom uvjeri. A tako isto stoji i s Gandhijem, još od početka života.

Čudno historijsko podudaranje, svakako još pregnantnije s hinduskim filozofima ili Walta Whitmana sa sličnim pjesmotvorima. Ne kažemo za to da su oni svoja učenja pozajmili iz Bosne, još i danas slabo poznate sa svojim propalim spomenicima. Ne kažemo za to ni da se historija ponavlja. Ali ovo kažemo, još jedan putem, bogovi se sele. Ako Tolstoj i Gandhi imaju i suviše zajedničkih crta s bosanskim i bugarskim bogomilima, tako na pr. cjelokupan moralni sistem, ne znači možda ugledanje ili ponavljanje historije nego znači da su, posredno ili neposredno, crpli iz istih izvora. A koji su to izvori? Oni se, očevidno, nalaze u Aziji, nesumnjivoj kolijevci cjelokupne evropske religioznosti (što je, recimo, zapazio i Martin Buber): samo ostale da se na to odgovori:
Perzija?
Indija?

Mi taj odgovor u sasvim definitivnome smislu nećemo dati, samo naglašujemo, da u bogomilstvu moglo biti više presađenih i pozajmljenih indijskih elemenata nego se obično pomišlja. Obično, čim se spomene bogomilstvo, prvo se misli na mazdeistički dualizam, pak se odmah lijepi etiketa: Perzija. Međutim, cijelo je bogumilstvo prožeto turobnim duhom koji oštro odudara vedrog i sunčanog raspoloženja borbenoga, i samo borbenoga, Irana. Doduše, svi historičari priznaju da se, preko Manesa, moglo da crpe iz budističkih i drugih vrela. Ali nijedan nije opazio kuriozitet saupadanja bogumilstva s učenjima, čak i društvenim, Tolstoja i Gandhija, od kojih je drugi gotovo isključivo proizvod hinduske kulture, kojoj i prvi veoma mnogo duguje. Niko nije dovoljno istaknuo da je i sama Perzija prerađivala cijele dijelove hinduskih učenja. „Soma“ i „haoma“ su identični. Niko opazio u kolikoj se mjeri religiozna historija Indije srasla sa samim njenim životom.

Manes je proveo neku vrstu teokrazije, stapanja bogova, proveo načelo sinkretizma, služeći se kršćanskom podlogom. Doduše, i samo kršćanstvo je bilo složeno od više komada koje je apsorbovalo. Ovakvo stapanje bogova na azijskom Istoku nije bilo ništa novo. Kada je oko g. 200 budizam zakoračio u Kinu, on se sukobio s taoizmom, ali to nije smetalo njihovom paralelnom razvoju. Reformisani teoizam uzeće pod svoja etička učenja Laocea; ideje Laocea, Konfucija i Bude mogla su u Kini da se razvijaju jedna do drugih, praveći uz to ustupke ovdje magiji, onde obožavanju cara, najzad i slobodnoj misli. Manesovi propovjednici prodrli su čak i u Kinu, vrlo podesnu za slične kompromise, premda se u njoj postepeno gubila vjerska revnost. Budizam agituje, a u sedmom stoljeću stižu čak i nestorijanski misioneri i Arapi koji u Šantungu sazdaše danas najstariju mošeju. Tada je u Kini vladao car odan Laoceu, ali koji je u priličnoj mjeri razumio budiste, kršćane i muslimane. Teozofi su dakle tu imali svoje izravne preteče.

I u Indiji je takva vjerska snošljivost stoljećima bila načelo narodnoga života, pa se u njoj čak do danas vrše pokušaji slivanja raznovrsnih sistema, te čovjek što ne može da izrazi kroz jedan kuša da kaže kroz drugi. Čovjek koji se trudio da izradi „Svetu knjigu cijeloga svijeta“ bio je Vivekananda, u moralnom smislu direktni Gandhijev učitelj, a sistemi mirenja i sabiranja vjer. građe jesu upravo nebrojeni. Glozatori i kazuiste obiluju. Time smo htjeli da pokažemo kako sam Manes, kao praizvor bogumilstva, premda mezopotamskoga podrijetla i perzijske škole, ima dubljih indijskih i drugih srodnosti. Sam mazdeizam oštro kao mačem sijekao je svijet na dva međusobno isključiva pola, svijetla i tame, dobra i zla.

Dalmatinac Franciscus Patritius (1529. – 1597.) vidio je u svjetlosti znamen i praizvor cijeloga života, ali on je sjenu iz njega izvodio jednim graduiranim procesom.

Mazdeizam je bio djelo jednoga hrabroga, vojničkoga naroda Perzije koji je svojim neprijateljima ulivao silan strah i poštovanje, a s kojim se lukavi i drugim svojstvima obdareni stari Grci nisu u tom pogledu mogli mjeriti. Međutim, što karakteriše bogumile, to je da nisu bili ratoborni nego da su baš na borbu i prolijevanje krvi gledali istim očima Tolstoja i Gandhija. A ta njihova miroljubivost spadala je svakako u najglavnije moralne dogmatske zasade.

Istina, kaže da su bogomili dualiste, jer su vjerovali u dva prapočela, a i to s nekim nijansama. Ali u nekoj mjeri svakako su dualiste i pravovjerni kršćani. No također uloga Boga i Satanaela različna je od uloge Ormuzda i Ahrimana; parovi nisu analogni. Uzmimo da su bogumili dualiste; ali nije li bog njihov – Brahman i Atman, a Satanel – naprosto i samo Maja? Nije li taj dualizam naprosto razlika numenalnog i fenomenalnog, inteligibilnog i senzibilnoga svijeta? – Dalje, Perzijanci su u staro vrijeme suviše polagali na zdravlje, njegu i ljepotu tijela, u čemu danas muslimani prednjače Hindusima; kod njih ovosvjetski život nikada nije bio zabačen, i bili su optimiste na herojsku potenciju. Može li se to kazati za bogumile koji su u posmatranju fizičkoga svijeta odista srednjevjekovni, te radikalnije od Kršćana pripisuju đavolu stvaranje vidljivoga, a tako i čovjekova tijela? S takvim nazorom o svijetu oni su daleko bliži Tolstoju, koji je također u tijelu gledao neprijatelja, baš: „đavola“, i samom Gandhiju koji svojemu tijelu uskraćuje sva zadovoljstva nego prolifičkim, snažnim, razvijenim Perzijancima u kojima se oličavao neobično krepak državotvorni nagon.
Mazdeizam je ipak vjerovao u konačnu pobjedu svojega boga koja će doduše biti izvojštena teškom borbom, a i taj bog je oličavao rasne arijske ideale u sukobu s turanskima, međutim, već Manes vjeruje u vječitu koegzistenciju dobra i zla, u borbu duše i tijela, i prožet je Kaldejskim pesimističkim duhom. Manesovo učenje o božjim izaslanicima mnogo nas sjeća na indijske satvike ili bodhisatve, također na džainističku tezu o postepenoj revelaciji, pa tako budiste znadu za 24 Budine preteče. Manes je pored sebe u ove genije ubrojio i Budu, Zaratustru i Isusa, kako će slično da kasnije načini Muhamed (za Mojsija i Isusa).

Podjela učenika na dvije grupe koju su prihvatili po Manesu i bogomili, na savršene i slušaoce, postojala je u potpuno paralelnom obliku kod starih Indijaca, a kod samih budista postojao je stroži i blaži način vršenja obaveze; osim toga, bilo je u Indiji više stepena posvećenja, a sam Tolstoj vjerovao je u potrebu graduirane iniciacije, tj. da se kreposti stiču nužnim redom. Kod Gandhija, pošto on ne pravi nikakvih tajni, može biti samo više stepena u shvaćanju njegovih misli.

Ako su manihejci, pa i bogumili, bili askete, Indija je od vajkada bila zemlja pustinjaka i isposnika u kojoj se najtstrožije odricanje često oglašavalo kao načelo drugačije nego u Perziji gdje je ideal bio pozitivno i puno uživanje života. Manes je svoju etiku sažeo u čuvena Tria Signacula (manus, oris et sinus). Potpuno identična tri učenja kao i bogumili propovijeda još i danas Mahatma Gandhi, a može ih se naći u svima varijantama u djelima starijega Tolstoja koji je isto volio da učenja Kineza, brahmana, budista, grčkih filozofa stapa u komentar Hristovoj doktrini. Potpuno identična tri propisa, i to potpuno identičnim redom i slijedom, nalaze se u prve tri tačke od onih pet što ih je Vivekenanda u Radžajogi rezimirao iz Kurme Purane.

Neko će da upita kolika je starost dotičnoga pasusa. „Purana“ znači „starine, stara povijest“. Ako se uzme da su te tri tačke pravo srce i centar Gandhijevih doktrina, a da Gandhi zabacuje doktrine s kojima se ne slaže kao neautentične i umetnute, slijedilo bi da su teze koje on propovijeda ne samo najautentičnije nego i najstarije.

  1. Signaculum manus hinduski se zove Ahimza. To je temelj Gandhijeve doktrine, a u isti mah ideal joginskoga savršenstva. Tim se propisom ne zabranjuje samo ubijanje i prolijevanje krvi nego i mučenje, bilo kakvo nanošenje zla i štete nekom živom biću, pa i cijeloj prirodi.
  2. Signaculum oris je satiagraha, „snaga istine“ tj. zabrana da se kaže i najmanja laž i kleveta i nalog da se cjelokupni život podesi po duhu istine.
  3. Signaculum sinus to je Brahmačarija, zapovijed da se u seksualnom smislu ostane potpuni apstinent. Riječ brahmačarija postojala je još u Budino vrijeme i značila „sveti put“ (svi ovi izrazi imaju po više homonimskih značenja), a deviza Ahimza isto je bila propovijedana od Bude, a još više od njegova savremenika Džaine, osnivača vjere kojoj baš pripada Gandhijeva porodica po ocu i majki.

Stara hinduska učenja dakle nalaze se u manihejstvu i bogomilstvu u daleko većem srazmjeru nego perzijski mazdeizam, inače bi trebalo dokazati da su i Hindusi ove svoje tačke pozajmili iz Perzije, a koincidencija je baš u najvažnijoj točci, naime etici, između Manesa koji je umro razapet (ili oderan) u trećem stoljeću poslije Hrista, između bogumila od 11. do 15. vijeka, te između savremenih velikih Hindusa ne samo potpuna i savršena nego čak i doslovna. Mislimo da je to činjenica nad kojom se moraju zamisliti historičari vjera, a naročito onih bosanskih bogumila, od kojih to još nijedan nije opazio. Samo što je razlika u tome što su ti propisi kod Manesa sasvim strogo važili za savršene, dok ih Vivekananda spominje kao potrebne da se postigne samo već prvi stepen koji se indijski zove „jama“. A značajno je da je Tolstoj, koji je znao za Vivekanandu (kao i Max Müller, , Paul Deussen i William James) i dopisivao s Gandhijem svoju broširicu gdje govori o umjerenosti i uzdržljivosti uopće naslovio baš istim karakterističnim izrazom „Prvi stepen“.
Manes je imao 12 učenika, bogumili 12 strojnika, Vivekenanda isti broj, a tako i Isus. Primjećujemo da je Ramakrišna u Indiji imao i svoje trećoredce. Gandhi je isto kao Manes i bogumili protivan pretjeranostima kulta u kojima vidi idolatriju, Tolstoj je potpuno zabacivao služenje Bogu osim u čistom duhu ( „nije Bog u sili nego u istini“ ), dakle i sve obrede; jasno možemo reći za jasnopoljanskoga mislioca da je bio, u koliko kršćanin, manihejac, donekle i protestant, u pravome smislu bogumil. Tako je recimo otvoreno propovijedao vegeterijanstvo. Gandhi isto tako kao Manes i bogumili i Tolstoj, praktikuje i propovijeda vegeterijanstvo, premda pije mlijeko. Ukoliko su manihejci veoma mnogo molili, Gandhi neprestano čita Bhagavad-Gitu i Upanišade, a njegovi pristalice pjevaju stare pjesme pobožne sadržine. Manihejci su postili. Gandhi to do danas često praktikuje (jednom je kroz 21 dan odbio svaku hranu), a i Tolstoj je opravdavao postove i svake vrsti ustezanja.

Ako manihejci nisu vjerovali u uskrsnuće tijela i posmrtni život, analogno otvarenju nirvane, Tolstoj je u tome bio čisto filozofskog raspoloženja, a Gandhi nastoji da se hinduizam, kao vjera epurira. Dok je Tolstoj izdao svoja četiri evanđenja na bazi: „što nije etičko, nije autentično“ – Gandhi sasvim saobrazno sve pasuse iz starodnevnih indijskih knjiga koji bi mogli šokirati njegovu modernu u sveljudsku pravednu savjest označava kao – interpolaciju. Tako vidimo da su i bogumili zabacivali dio Staroga Zavjeta, dok su prihvatali neka apokrifna evanđelja, Manihejci nisu smjeli imati zemaljskih dobara, taj se princip, odnosno svojine odavno sprovodio u Indiji među vjernicima, a i Tolstoj ga je približno usvojio. Gandhi sa svojima živi u zajednici, radeći na sasvim jednostavan i siromašan način. Bogumili isto nisu prihvatali zlatno tele kao Boga.

Masalijanci, za koje se misli da su također uticali na postojanje bogumilstva, padali su u mističke ekstaze, a u Indiji takvih ekstatičara ima do dana današnjega (Samadhi, značajna za mistiku Bhakti), samo što među njih ne spada Gandhi koji se nikada nije izdavao za proroka niti tvrdio da je od Boga primio naročitih otkrovenja. Masalijanci su isto često i prosjačili, ali bogumili su bili protivni filantropiji koju je i Tolstoj bičevao kao lažnu i neiskrenu, dotično bezuspješnu, Vivekananda je isto osudio primanje darova koje ubija samostalnost ličnosti i duše. Kada se pop Jeremija u Bugarskoj 10. stoljeća prometnuo u popa Bogumila nije možda htio reći da je mio Bogu, nego eventualno da se razumije u teologiju, theosophos.

Ako su se bogumili međusobno pocijepali, sjetimo se da je Tolstoj često bio disident i svojih učitelja, prisnih prijatelja, pa i porodice; da je Gandhi također više puta secesionista u indijskoj politici i kulturi. Bogumili su zabacivali sakramente, Tolstoj je isto izbjegavao obrede, a Gandhi je posumnjao u višu opravdanost postojanja kasta. Manihejci su jeli ribe koju u Indiji i na Pacifiku obilno troše, a tako i bogumili, no hrana Gandhia i njih najviše je voće i povrće, a i Tolstoj je žudio da se primakne tom idealu. Uopće treba znati da je već vrlo rano topla klima Indije prisilila arijske osvajače, koji su prodrli sa Sjevera, da se čuvaju životinjske hrane. Bogumili nisu klali životinje, Gandhi je podučio neke seljake u Indiji da oslobode svoje životinje, tolstoj je napao klaonice i klanje stoke. Bogumili su ipak smicali zmije (mora da ih je u Bosni dosta bilo), dok je Ramakrišna dotle dotjerao u indulgenciji da je nekako i to dovodio u pitanje. A poznato je da je, u načelu, Buda zabranio da se uništava čak i njamanji život.

Ako su se savršeni kod bogumila zvali „svršitelji“ to je očevidno uzeto iz brahmanske teozofije u kojoj su gornje klase važile i zvale se „dva puta rođene“. Razumije se da se na toj tačci Buda razilazi od brahmanizma, jer metempsihoze nisu njegovo učenje. Isto tako je nekako hindusko-teozofsko mišljenje da primicanje u novi čin posvete znači drugu, novu egzistenciju. Jednako kako su griješnici među svršiteljima gubili jedan stepen, već su u brahmanskoj Indiji pripadnici klasa gubili kastu, ako su se ženili izvan nje (miješali krv) ili čak jeli i drugovali s nedostojnima, pojava koju Gandhi smatra smiješnom. Razumije se da je duh budizma potpuno oprečan „Varni“ (sistemu kasta) i osjećaju superiornosti koji se iz njega rađa.

Bogoslužje su vršili na vrh planina, a i Gandhi veoma cijeni poeziju prirode, šuma, džungla i rijeka koje su očarale Tagora kao nekada već drevne pjesnike. Bogumili nisu molili „kruh naš svagdašnji“, pasus koji Ibsen stavlja u usta kuharu što se utapa; Gandhi naprotiv kaže: milijoni ištu samo kruha, ali identifikuju moral s političkom ekonomijom, vršeći neku vrstu transsupstanciacije hljeba.

Bogumili su vjerovali u reinkarnaciju koja Budi nije imala nikakav ideal, ali je misao hinduskoga podrijetla koju su usvojili današnji teozfi i antropozofi, s tim je dakako skopčana i karma.

Bogumili su izbjegavali svijet i svjetski i mondeni život; Tolstoj se iz salona povukao u ladanjsko zatišje, a Gandhi sa svojom kolonijom gradi za stanovanje, radi zajednički život svoje Ašrame, neke vrsti laičke samostane ili religiozne falanstere. Ako su se bogumili odijevali u crne rize, Tolstoj se odijevao mužički, te je kopao zemlju i išao za volovima po njivi, dok Gandhi sa svojima najbližima u zemlji, koja je od pamtivijeka proizvodila najraskošnije tkanine, propovijed i nosi grubi i sirovi „khaddar“ vlastite izrade.[1]

Gandhi je s pokraljem razgovarao bosonog, Bogumili su obrađivali polja i izrađivali rukotvorine. Tolstoj je na se uzeo prvi, a Gandhi drugi dio tog programa, samo što je u Gandhiju oživjela ambicija da uskrisi nekada sjajnu indijsku manifakturu. Pjesme gandhista još su najsličnije psalmima koji opet podsjećaju na Upanišade. Bogumili su slobodno interpretirali Sveto Pismo u subjektivnom duhu, a Gandhi i Tolstoj čitaju svete knjige samo kao moralni podstrek za simbolsku interpretaciju.

Bogumili su dali narodu Bibliju u ruke (kao onaj evangelik na kraju „Uskrsnuća“) da je svako čita i komentariše na svoju ruku. Time su došli u red protestanata, i moderni se historičari diče da su to oni prvi otkrili. Međutim, mi često gubimo iz vida erudiciju prošlih vijekova. Već u 17. stoljeću Poljak Wengerski štampao je u Holandiji debelu knjigu o protestantizmu kod Slovena gdje uz Jerolima, Husa, Trubara, de Dominisa, dva Vergerija Flaciusa, već na početku bilježi i bogumile i njihovu vezu sa Patarenima, Albingezima, Valdenzima, Katarima, Husom itd. (Neka od ovih imena ušla su i u „Historijski i kritički riječnik“ Pierra Baylea). A u Indiji je prevodilac Veda na živi jezik Indije Dajananda 1887. proglasio:
Vede su knjige prave spoznaje. Prva dužnost svakog Arijca jeste da ih čita i da ih propovijeda.

Zanimljivo je da su bogumili kao jezgro prešli na Islam koji je bio dosta snošljiv prema manihejskim sektama. Tolstoj u svojim spisama na više mjesta napominje i navodi islamske mudrace i vjerske sekte, a u propovijedi „Hadži-Muratu“ opjevao je nesputanu ljubav za slobodu ponositoga borca s Kavkaza. No baš je Gandhi onaj prvi koji je, 1918. u Indiji proglasio politički savez hindusa i muslimana, koji su dotle često imali vrlo suprotnih interesa. „Historija ima čudnu tendenciju da se ponavlja“ kazao je, 1927. u svojem predavanju o bogumilstvu dr. Ivo Pilar. Ali ni g. Pilar, ni, koliko znamo, niko drugi nije opazio sve sličnosti i ponavljanja, koja su, u formalnim potankostima, možda puka slučajnost, a dovode stare bogumile u vezu čak s današnjom Indijom. S Gandhijem i Tolstojem koji je sigurno vrlo nedostatno bio obaviješten o Bosni.

Već je Wengerski u 17. stoljeću zabilježio veze bogumila s Patarenima, Albigenzima i drugim sektama na Zapadu. Ove, bilo slučajne, bilo uzročne, koincidencije u vrlo mnogim tačkama između bogumila, Tolstoja i Gandhija, te drugih Indijaca nije do danas niko razgovijetno uočio ni naznačio.

Bogumilima se predbacuje da su mrzili život i svijet, da su u njemu bili mlaki, pasivni. Pa ista ta zamjerka bila je stotinu puta učinjena Tolstoju, nekada raskalašenom i veselom oficiru koji je pio, ljubio, kartao se! A takav je nirvanizam i poricanje vrijednosti života Gandhiju naročito predbacio Tagor, uz cijele rukovjeti lijepih riječi. A Gandhi je na to stao da raspravlja s pjesnikom „Pjevačeve žrtve“ i „Rastućega mjeseca“.

Misli se da su se ostavi slovenskih neznabožaca priključili bogumilima. Gandhi, za svoj račun, izjavio je da ne mari da obraća animiste, a isto tako da ne osjeća potrebu da pređe na kršćanstvo, pošto je za nj hinduizam vjera. Bogumilski delegati učestvovali su na crkvenom saboru u Konstanci. Jedan Gandhijev Rođak učestvovao je devedesetih godina prošloga stoljeća na kongresu Religija u Chicagu (pored više indijskih izaslanika) u kojemu je pretsjedao Gibbon, kardinal rimske crkve. Pavlićani su se uklanjali progonima dvosmislenim izjavama. Ali treba znati da je pravi majstor u zaobilaznom i višeznačajnom pisanju glavom Mahatma Gandhi što je mnogo doprinijelo publicitetu njegovih spisa i njegovoj ličnoj slavi. A i Tolstojeva učenja sadržavaju na više mjesta dubljega kritičkoga smisla nego bi čovjek u prvi mah uzeo. A upravo indijska misao je toliko gipka, insinuantna i fluidna da sve što se tu kaže i napiše Evropljaninu uvijek mora da izgleda istančano, rastegljivo i pronađeno za neki tajniji smisao. Mnogi njihovi mislioci izražavaju svoje stanje duha neprestanim kolebanjima između opreka. Gandhi je, ma koliko bio taktičar, čvršći. Mnogi su Hindusi primili od Evropljana u svoj Panteon i Hrista, ali ne napuštajući vjeru u Vede i indijski rasni i religiozni genij.

Gandhi je kritičar izvjesnih zastarjelih tradicija uvriježenih u indijskoj crkvi i običajima, a poznato je da je Sveti Sinod izopaćio novotara Tolstoja. Ni Gandhi, ni Tolstoj ne traže nikakovih preimućstava ni povlastica za pretstavnike duha, u čemu su slični bogumilima. Gandhi se u ime narodnih najširih radničkih slojeva zahvalio milostinji i zatražio rada, i samo rada. Tolstoj je propovijedao potrebu ručnoga rada za svakoga, i za intelektualce, pa je i sam obrađivao polje i baštu, a ideal bi mu bio čovjek koji bi sam uredio svoju kuću, skrojio odijelo i obuću. Gandhi se naučio da prede i da čisti vunu.

Tolstoj i Gandhi traže najveću umjerenost u jelu i piću, sasvim solidarno. Vegeterijanci uopće, ne samo bogumili, i to do dana današnjega, prave često iznimke, makar i samo privremene, u korist ribe.

Gandhi i Tolstoj propovijedali su, premda oženjeni u ranijim godinama, potpunu spolnu suzdržljivost. Sveti Pavao držao je stanje djevičanstva nad brakom, ali nije osudio ono što je postalo sakramenat. Za Gandhija i Tolstoja muž i žena mogu da žive najviše kao brat i sestra. Tolstoj je udario na anatemu na svaku želju, čak i u samom braku. Matejev pasus: „Ako ko pogleda na ženu sa željom, već je počinio preljub u srcu svojemu“, Tolstoj na više mjesta tumači da se odnosi i na svoju sopstvenu ženu. A to je u smislu bogumilskih svršitelja. Tolstoj je bio dugovjek, a i Gandhi je nevjerovatno izdržljiv u svim naporima, po žezi, kiši, u zatvoru i oskudici. Tolstoj bi smatrao, dosljedno schopenhaurizmu i koristeći se jednom refleksijom Svetog Augustina, srećnim događajem kada bi cijelo čovječanstvo izumrlo od nerađanja. Gandhi je najživlje ustao za to da Indijke prestanu rađati djecu, jer će uslijed ekonomske bijede inače samo da uvećavaju broj robova i nesrećnika.
Dok se Gandhi priključio pokretu za izučavanje sanskrta i indianistike, te postao značajan promicatelj samorodne kulture, Tolstoj je širio pismenost među seljacima, osnivao tečajeve, pisao bukvare i čitanke za njih, te čak sarađivao s njima i u književnim djelima. Tolstoj je rekao: Carstvo Božje je u vama; a Gandhi smatra suvjernikom, samišljenikom svakoga koji meditira nad Bhagavad-Gitom, „Ko čita Ramajanu, rečeno je u staro vrijeme, dobija plemstvo“. Gandhi kao da tome djelu pripisuje skoro čudotvoran uticaj na bolesnike.

Apsolutna istinoljubivost je zajednička gandhievska i tolstojevska odlika (Herodot kaže da su Perzijanci smatrali laž za najveću sramotu a zatim rđavo djelo jer ko skrivi, prisiljen je da laže). Oni isto zabacuju prisegu te osuđuju prevaru u svakom zanimanju. Gandhi n. pr. tu „prevaru“ vidi i u fabriciranju dragocjenih tkanina, uz naročite uslove pod kojima su izrađeni. Tolstoj je to činio u nizu djela socijalne kritike, a Gandhi političkim krilaticama i platformama protiv evropske civilizacije koja je, kaže ne djelo Hrista nego đavola.
Gandhi baš ne napada trgovinu koliko neke oblike tehnike, ali glavno što bi on u Indiji htio da obnovi bila bi stara, razrušena manifaktura tkačnica koja bi obezbijedila cijelom narodu zaradu, a po tom i nacionalni budžet. I u Indiji su uostalom odavno najveći trgovci Parsi koji su perzijskoga podrijetla. Gandhi ide pretežno za tim da podigne i probudi indijsko selo.

Negativni odnos bogumila prama kičmenosti države upravo je tipičan za ruskoga grofa i sina jednog indijskog Devana (ministra finansija). Tolstoj se kolebao između agrarne reforme Henry Georgea i idealnog, blagog, a ne brutalnog anarhizma. Gandhi je proglasio nenasilnu, ali aktivnu ideju nesaradnje i neopiranja zlu. On bi htio da svijet živi na čisto moralnoj podlozi. Termini njegovi često se podudaraju s Tolstojevima, a bogumilska tećnja je očigledna. Tolstoj je jasno rekao: Ne ubij! A Gandhi podvači da je njegova propaganda djelo ljubavi za opći mir. Ako Bosna nije bila politički ekspanzivna, i Gandhi ispovijeda da njegova ljubav ne pozna geografskih granica.

U Indiji, kao kod bogumila u Bosni, jedan dio Hindusa tokom historije prigrlio je Islam koji je u sebi pokazao veće državotvorne i vladalačke sposobnosti. Međutim, car Akbar pokušao je da stvori jednu vjersku sintezu, s dosta hinduskih i drugih elemenata, a najratobornija sekta Sikova izabrala je za evanđelje pojedina poglavlja hinduizma i Islama.

Bogumili su važili kao protidržavni, po svjedočanstvu Kuzme Protoprezvitera. Tolstoj je ogorčeno kritikovao prilike u Rusiji, ali tako i u ostalom svijetu, naročito „zapadnim demokratijama“ te je epitetima žigosao cijeli niz ruskih careva koje je smatrao ili nesposobnima ili pokvarenima. Gandhi je proglasio teoriju „Građanske neposlušnosti“u više faza, koje idu dalje od obične pasivne rezistencije koju su Indijanci nekoliko puta spovodili u 19. vijeku. I u tome Gandhi nesvjesno kopira, da sličnost bude integralna, bogumile koji su robovima nalagali da otkažu poslušnost gospodarima. Premda je on formulu svojega programa uzeo od Amerikanca Thoreaua i proširio je. I Gandhi i Tolstoj imaju sličnu kritiku kapitala. Gandhi u tome sliči ne na Marksa nego na engleskoga socijalistu starije škole Ludda.

Nesklonost prema svijetu očitovala se kod bogumila nedostatkom estetičkoga smisla. Više manje, oni su ikonoklaste. Mrzvoljni i namrgođeni Tolstoj isto tako je osudio svaku umjetnost, a Gandhi ju je podredio svojim tjesnogrudim pogledima i istaknuo da za nj čisto književna kultura nema suviše veliko značenje.

Da zaključim: Srodnosti između bogumilstva, te učenja Tolstoja i Gandhia jesu više nego frapantne. Te su srodnosti tolike da čine jedan cjelovit sistem. Priznajem da ima i nekih razlika koje dugujemo lokalnim i povijesnim prilikama. Kod Gandhia i Tolstoja ne može se u pravom smislu govoriti o nekoj crkvi. Ali ta je i kod bogumila bila jedna ljuska. U Tolstoju nalazi se ipak čitava ezoterika bogumilstva na sasvim nesumnjiv način. Gandhi je čovjek izrazito bogumilskoga mentaliteta, samo što zasade religioznoga podrijetla hoće da prevede u političku ekonomiju. Govoriti o Zaratustri povodom bogumilstva izlazi iz okvira objektivnosti, jer ovomu nedostaje iranski duh, i to sasvim. A međutim, u svemu što se tiče društvenog uređenja, poimanja bogatstva, službe državi, moralnih nazora, seksualne čistoće i svih glavnih pitanja života, dakle praktike, pogledi bogumila, te Tolstoja i Gandhia jesu takvi kao da su prepisani iz knjige u knjigu.

Kako da se objasni ta sličnost? Možda su svi ljudski problemi ograničeni u praksi a jedan broj pitanja sa suvislim opredijeljenim brojem odgovora. Kada bi to bila i sasvim slučajna koincidencija, vrijedilo bi je zabilježiti za historiju ideja, u tolikoj vremenskoj i prostornoj udaljenosti. Slučaj je u toliko vrijedniji pažnje što kod Gandhia doktrina prelazi u tako strogu sistemaciju da jedna riječ, recimo Ahimza, ili ma koja druga, može da označuje cijeli njegov pokret, pošto su sve njegove glavne lozinke postale nekako sinonimne i istovjetne s cjelinom nauke. Religiozni, moralni, politički i ekonomski izrazi bivaju ekvivalentni. A svi termini Gandhievi uzeti su iz arsenala staroindijske teologije. Tolstoj je možda i čuo za bogumile, dok je to za Gandhia sasvim isključeno. Najzad, Tolstoj je i sam obilno crpio iz arhiva hinduske mudrosti.

Zato mislim da rješenje treba tražiti u tom što je Manes izvjesno suviše pozajmio od blaga hinduskih predanja i budističkih shvatanja, više nego se dosada uzimalo. Ali moram da istaknem da ni to potpuno ne objašnjava stvar. Historičari bogumilstva, koje je igralo značajnu ulogu u prošlosti Bosne i Balkana, trebali bi da primjete i protumače ovu veliku zagonetku u historji ljudske misli. Jer onaj ko se popeo na krov još samim time ne vidi sve što se dešava u kući.

[1] Džainiste se dijele po odijevanju na dvije sekte: Digambapa (zrakom odjeveni) i Svetambara (bijelo).

MIT O BOGUMILIMA – Jasna Šamić

Jasna Šamić

2017-01-31_2123

MIT O BOGUMILIMA

Istražujući godinama kulturnu historiju Bosne na osnovu osmanskih dokumenata, želim postaviti nekoliko pitanja u vezi s « bogumilskim mitom », i dodati nekoliko riječi na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva. Izučavajući djelo Kaimi-Babe (17.v.), autora sufijske-mističke poezije na osmanskom-turskom, i alhamiado pjesama (na slavenskom, bosanskom jeziku, arapskim pismom), naišla sam u njegovoj alhamiado kasidi na pomen Bogumila/Bogomila, ili riječi Bogu mili.

16299124_10208408812926101_5213558140453664802_n

U bivšoj Jugoslaviji su o tome vođene polemike slične onim u Danima prije nekoliko godina. C. Popović je tvrdio da su to dvije riječi, da su Bogumili izmišljotina, da se izraz prvi put javlja kod Konstantina Filozofa (Žitije deposta Stevana Lazarevića, 14.v.), dok je po M.Hadžijahiću, riječ Bogumil/Bogomil kod Kaimi-Babe dokaz postojanja bogumilstva u Bosni. Ova rasprava zahtijeva oprez ; u arapskom pismu teško je prepoznati slavenske riječi, pa napisano (sve troje na isti način) čitamo na tri načina : Bogomili, Bogumili i Bogu mili.

Istraživači su odavno podijeljeni u vezi s pitanjem bogumilstva u Bosni.

Govoreći o islamizaciji, Nedim Filipović se doticao bogumilstva, prilazeći mu oprezno. Odmah recimo da je u osmanskim dokumentima nemoguće naći pomen o tom: Turci stanovnike dijele samo na « muslimane » i « nemuslimane ». Profesor Filipović je smatrao opasnim svesti islamizaciju Bosne na bogumilsku komponentu, po kojoj bi muslimani imali ekskluzivno pravo na zemlju (jer jedini tvrde da su bogumilskog porijekla).

16298885_10208408812566092_5665477624680531952_n

Nedavno preminuli istoričar iz Bosne, Dubravko Lovrenović veli da Nedim Filipović ima ograde u vezi s bogumilstvom. Citirajući B. Lewisa, autor pominje i druge orijentaliste, posebno izvrsnog istraživača Adema Handžića, nepravedno zanemarujući Branislava Đurđeva, i još neke koji su se svi bavili bosanskom istorijom. Samim tim ističe ulogu orijentalista u izučavanju Bosne. Da, gotovo je nemoguće izučavati povijest ove zemlje bez poznavanja turskog-osmanskog, arapskog i persijskog jezika. Četiri stotine godina dokumenti su pisani gotovo isključivo na turskom-osmanskom jeziku, a uslov za njegovo poznavanje jesu arapski i persijski, od čijih leksema i morfema se mahom sastoji osmanski-turski. Profesori Đurđev i Filipović, kao i Adem Handžić, znali su ove jezike. Njihov renome prelazi granice Balkana. Nedim Filipović, čiji sam bila đak i dugogodišnji saradnik, napominje, dalje, da Bogumili nestaju s dolaskom Turaka, pitajući se prelaze li na islam, na katoličanstvo, ili napuštaju zemlju. Nemoguće odgovoriti na ovo pitanje iz gore navedenog razloga! Isti autor, međutim, navodi da je u turskim dokumentima pronašao riječ Bogumilo, ime naselja u Bosni, znak da stanovnicima naziv nije nepoznat. I postojanje ličnog imena Bogumil, pronađenog u dokumentima, za istraživača je dokaz da stanovnici Bosne poznaju taj naziv. Nedim Filipović, međutim, pokazuje da i katolici i pravoslavci prelaze na islam, nalazeći potvrdu najčešće u defterima, kojima se posebno bavio A. Handžić, dajući neprocjenjiv doprinos izučavanju bosanske prošlosti. Zaključujemo: mada oprezan, Nedim Filipović ne isključuje postojanje bogumilstva.

16299320_10208408816886200_4916443256515107503_n

Potom, nijedan ozbiljniji historičar nije doveo u pitanje postojanje specifične crkve u Bosni, zvane Bosanska. Ni pokojni Dubravko Lovrenović, mada negira vezu Bosanske crkve s bogumilstvom, ne negira postojanje religije koja se, ako ništa, donekle razlikovala od katoličanstva i pravoslavlja, takođe prisutnim u Bosni. Adepti Crkve nazivaju se bosanskim krstjanima, a svi stanovnici, bez obzira na religijsku pripadnost, Bošnjacima. Turci zatiču taj naziv za sve stanovnike zemlje, zadržavši ime Bosna, i stvorivši od bivšeg kraljevstva prvo Bosanski sandžak (administrativna jedinica), a kasnije Bosanski Pašaluk (i Hercegovački sandžak je bio samo dio tog Pašaluka). Ako neko, pak, tvrdi da se u zemlji, zvanoj Bosna, nije radilo o postojanju specifične crkve koja se distancirala i od Pape, univerzalnog katoličanstva, i kasnije od srpske autokefalne crkve, trebalo bi da odgovori zašto se crkva naziva bosanskom, a ne katoličkom ili srpskom, i zašto se adepti zovu bosanskim krstjanima. Možemo istaći još jedan faktor, geografski, u to vrijeme sigurno presudan u određivanju identiteta, koji, pak, nije odrednica za katoličke crkve i u moćnijim zemljama od Bosne. Papa bi se oštro suprotstavio autokefalnosti svake katoličke crkve, a bio je i protiv bosanske, smatrajući je herezom.

16388089_10208408812686095_6825310198811681778_n

Nije na odmet pomenuti čitaocima još jedan detalj : prvi bosanski vladari su « hrišćani koji priznaju Papu », katolici ; a to su i Srbi (Nemanjići su, zna se, katolici ; istočna i zapadna crkva se razilaze u 11.v, a do osamostaljenja srpske-pravoslavne, kojoj se dugo opire Konstantinopolis, dolazi u 14. v.). Bosna ima ne samo specifičnu crkvu (specifičan naziv za Crkvu) – makar ona bila suštinski hrišćanska – , nego se i slavenski jezik zemlje zove bosanskim, a njeno « nacionalno » pismo, kurziv blizak ćirilici, bosančicom. Nekoliko ovih elemenata govore u prilog postojanju bosanske specifičnosti, i njene autohtone povijesti. Tu autohtonost Bosne osporavali su neki Srbi i Hrvati, dok su se neki muslimanski istraživači šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, danas sve više i više zainteresirani za « muslimansku Bosnu », pod turskom vlašću, ističući kao jedini bošnjački identitet muslimanski. Nepotrebno reći da je i riječ Bošnjak, (zlo)upotrebljenja jer ukazuje samo na nacionalnu pripadnost muslimana Bosne.

Bogomilstvo mit?

Da, mit koji odavno uznemiruje duhove.

Ovaj mit su kao stvarnost i činjenicu prihvatali mnogi veliki umovi bivše Jugoslavije, pa i Miroslav Krleža.
Evo šta ovaj veliki pisac o tome zapisuje:

“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.

“Bogumili nisu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta… Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja”.

16425972_10208408813086105_7002910293980858434_n

Veći broj Srba i Hrvata iz Regije, a pogotovo ostrašćeni nacionalisti smatraju to ogromnom zabludom, pa čak i glupošću. Neki Srbi danas idu dotle da tvrde da su komunistički istraživači, poput velikog istoričara Alojza Benca, “iz straha“ zastupali “bogumilsku“ tezu u Bosni, za što su za njega svjedoci nadgrobni spomenici stećci. (“Iz straha“?!) O svemu tome autor, međutim, govori vrlo oprezno, pominjući druge autore i citirajući ih, u istoimenoj knjizi, Stećci, objavljenoj i u Beogradu 1967 (Cf. https://fr.scribd.com/document/51402695/Alojz-Benac-Stecci).

Stećci, i Bosanski krstjani inspirisali su i pjesnika Maka Dizdara koji je između ostalog pjevao:
Tamo gdje su psalmi Tu su i prokletstva

Činjenica je da se dio muslimana tokom istorije « osjećao » Bogumilima (kod nas se i religija i nacija « osjećaju » – za naciju se od devetnaestog stoljeća « opredjeljivalo », – dok se religijski i nacionalni identiteti oduvijek miješaju). Takav je slučaj u mojoj porodici gdje su se s majčine strane preci, bilo kaligrafi ili kadije, smatrali potomcima Bogumila, a neke, atipične ženske osobe (19.v.), poznavajući i arapsko, i latinično, i ćilirično pismo, i bosančicu, daleko od svakog unitarizma, ostavljaju svjedočanstvo da « smo mi Bogumili ». Mit o bogumilstvu, ukoliko je mit, ne čini se, međutim, mnogo drukčijim od « mita » po kome bosanski katolici slijepo vjeruju da je njihov identitet prvenstveno hrvatski. Šta je faktor određivanja identiteta? Katoličanstvo, plemensko-hrvatsko porijeklo, hrvatska kultura? Sve zajedno? (Teško je pretpostaviti da je Krleža, ili neki drugi veliki hrvatski intelektualac bio poznat stanovnicima zabitih hercegovačkih vrleti čije se življe poziva više nego iko na hrvatstvo i hrvatsku kulturu.) Bliskost bosanskih pravoslavaca sa Srbijom je “razumljivija” zbog autokefalnosti srpske pravoslavne crkve. Neki Srbi (Proto Danilović nije jedini), prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska-pravoslavna. Možda? Ali se zvala bosanskom! Dok sintagma Bosanski krstjani potvrđuje i njihovu vezu sa hrišćanstvom. Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve, ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi, ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost između bosanske crkve i bogumilstva.

Postavimo još jedno pitanje: zašto ovdje dolaze Franjevci, ako ne s Papinim zadatkom da istrijebe « bosansku jeres » (postavši ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva)?

A kakva je suštinski ta Bosanska crkva? O tome nema ni jedne ozbiljnije studije. Neki tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da Bosanska crkva nema veze s dualizmom popa Bogumila (10.v, živio u današnjoj Bugarska, po kome « jeres » dobiva ime), niti sa Manesovom (3.v, Perzija), dakle da nema nikakve veze sa vjerom u dobro i u zlo, karakterističnom za ovu dualističku religiju. Manes se, pak, smatrao za “parakleta”, pomagača, koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa kog ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin (4.v.), prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija “novu vjeru” (smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti).

16426073_10208408813046104_5112900361276531897_n

O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i knjiga pravnih dokumenata o Bosni od srednjovjekovlja do danas; dokumenti potvrđuju da su titule sveštenika Bosanske crkve : (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199.), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha « do te mjere da je sâm ban Kulin …. uveo u krivovjerje preko 10 000 kršćana ». Autor pomenute knjige, Dženana Čaušević navodi da Papa 1200. g. nalaže ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta …U objavljenom testamentu gosta Radina (1466.), isti autor uočava promjene u načelima Crkve : odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu. Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je izražena sintagmom « ja gost ».

Nasuprot gore pomenutim autorima, profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju bogumilstvo u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s Istoka (kao najzad i sve religije) za profesoricu Kunu nisu samo stečci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima, nego i tekstovi zvani Krmačije: kletve bačene na Bogumile, odnosno Babune. Babuni su drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. H. Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377.). Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam? Uzgred recimo da Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Cathars-a (drugi naziv za pristaše dualističkog vjerovanja s elementima hrišćanstva, slično bogumilstvu) i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne?
Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, možda i Cathars-a, protjerivanih iz Francuske? Isti autor navodi da kod Tvrtka, ima i Bugara. Ne zna se ni o kakvim je Bugarima riječ.

Nekoliko riječi o Katarima (Cathares)

O njima se zna mnogo više nego o Bogumilima, nego i o Bosanskoj crkvi. Ovom pitanju, Francuzi su nedavno prišli bez kompleksa i obilato je crpe.

Katarizam – Le catharisme (od grčke riječi katharos «čist ») je duhovna doktrina koja se pojavila u srednjem vijeku i bliska je hrišćanstvu. Smatra se monoteističkim dualizmom, a po nekima samo dualizmom, i razvija se posebno u periodu od X do XIV vijeka u više evropskih regija.
To nije ime koji je sam pokret sebi dao, nego ga je preuzeo Eckbert Schonaum u 12. stoljeću, iz spisa Svetog Augustina, da bi označio heretike. Pripadnici ove crkve sami sebe nazivaju Dobrim ljudima, ili Dobrim hrišćanima. Neprijatelji su ih još zvali Chrétiens Alibigeois.
Po svem sudeći, pod uticajem Polisiena, koje neki nazivaju Jermenskim bogomilima, Katari smatraju da je Univerzum tvorevina nastala iz principa Zla, gdje je prijestol svih iskušenja i korupcija, dok Raj proizilazi iz Principa Dobra, jedinog Stvarnog Boga, koji nudi duhovno iskljupljenje i uzdignuće.
Ljudsko tijelo je materijalni zatvor duša anđela, koji su pali na zemlju za vrijeme kreacije, čemu se Dobro ne može oduprijeti. Duše se šetaju iz tijela u tijelo, iz smrti do rođenja, po principu reinkarnacije.
Samo duhovno krštenje u Dobrog hrišćanina ima sposobnost kako bi se omogućilo duhu (duhovnoj duši) da stane na put koji će mu omogućiti pristup milosti Božjoj. Na taj način duh može dati svoj doprinos, nakon svoje zemaljske smrt, duhovnom božanskom stvaranju.
Sukob dobrog Boga i Stvaranja (Demiurga, kao načela zla) imao je različite interpretacije unutar Katarskog klera (apsolutni dualizam i mješovitost), što je navelo na uprošteno shvatanje kod povjesničara da kažu da je bilo više katarskih crkvi, iako nikad nije došlo do raskola unutar te crkve.

Katari vjeruju u Stari Zavjet kad govori o Kreaciji, a od Novi Zavjeta, priznaju Božjeg poslanika (Isusa), koji je logičan nastavak prethodnih duhovnih grupa, posebno bogumilstva, koje Katari smatraju bratskim pokretom, rođenim u Bugarskoj. Za Katare, Hrist je čisti duh. Taj Sveti Duh ne može biti utjelovljen, ali može uticati na ljudsko ponašanje Isusa.

Za Katare su vezani brojni mitovi i legende koje još uvijek žive u sjećanju stanovnika južne Francuske, naročito Languedoca, gdje se ovaj pokret razvijao, a koji je imao sasvim drukčiju organizaciju – što je najzad slučaj i sa Bosanskom crkvom – gdje je glavna « sveštenička » titula bio starac. 

Katarski krst

Katari su najviše razvijaju u 13. vijeku u Francuskoj, – njihovi simboli su hljeb i vino -, a nalaze se i u Italiji pod imenom Patareni, kao i u Rusiji, Njemačkoj i Austriji ; već u 14. dolazi do masovnog masakra Katara, na hiljade njih su spaljeni. Upravo tada dolazi do stvaranja inkvizicije koja je trebala da završi već započeti prljavi posao katolika i uništenje na svirep način ovog pokreta.
Katari su govorili oksitanskim jezikom. Smatra se da se danas ponovo otvaraju škole u Francuskoj na ovom jeziku, a da postoji danas oko dva miliona ljudi koji govore tim jezikom.

Dugo se raspravljalo ima li Katarizam ikakve veze sa Bogomilstvom? Zapadni istriživači smatraju da su Katari prvo protjerani u Srbiju pa u Bosnu, gdje su se duže zadržali i opstali sve do osmanskog osvajanja zemlje.

U svojoj tezi o vezama između Bogomila i Katara, Théofanis Drakopoulos (L'unité du Bogomilo-Catharisme d'après quatre textes latins analysés à la lumière des sources byzantines, Université de Genève, 2010), analizira četiri latinska teksta: pismo Evervina iz Steinfelda, Bernard, Clairvaux (1143), Acte katarskog consiluma, Saint-Félix, Lauragais (1167), “De heresie catharorum in Lombardia” (1210-15), anonimnog autora i jedan apokrifni tekst bogomilskog porijekla , “Interrogatio Iohannis”. Poredeći ta četiri teksta sa onim koji su pisani protiv bizantijskih Bogumila, istraživač dolazi do zaključka da zajednice, koje se jednim imenom nazivaju Bogumili i Katari, imaju i te kako mnogo zajedničkog, a prije svega vezu sa određenim sistemom mišljenja koje se bazira na različitim apokrifnim tradicijama, gdje hrišćanski elementi igraju vrlo važnu ulogu.

Bogomilstvo danas

Postoji danas određen broj ljudi na svijetu, od Rusije do Balkana koji sebe smatraju Bogumilima. Bogomilstvo je njihova, dualistička religija, koju oni nazivaju duhovnom školom. Ovu « duhovnu školu » na Balkanu vodi, kako sami tvrde, « veliki mistik i duhovni učitelj današnjice – Blaženi Ivan Bogumil. » Njeno sjedište je (za sada) u Hrvatskoj, ali balkanski Bogomili imaju namjeru da se prošire posvuda po Regiji.

Specifičnost Bosne

Naglasimo da je Bosna jedinstvena u mnogom pogledu. U Osmanskom carstvu, to je rijetka zemlja gdje stanovnici masovno prelaze na islam, posebno seljaci, katolici i pravoslavci. Osnovni motiv konverzije vjerovatno nije ni ovdje “ljubav” prema Turcima i islamu, pa ni karakter Bosanske crkve, nego prvenstveno ekonomski. Ali ako je razumljivo da na islam prelazi prvo plemstvo radi očuvanja posjeda i privilegija, nije jasno zašto islam prihvataju seljaci, u drugom valu islamizacije, kad njihov položaj nije bio bolji od seljaka hrišćana. Nedim Filipović ističe još jedan faktor u islamizaciji : odsustvo monolitne religije u zemlji. Bosna je, pak, fenomen u još jednom pogledu: to je jedina osvojena zemlja Carstva gdje ogroman broj intelektualaca-Slavena piše djela na turskom-osmanskom jeziku, u mnogo manjoj mjeri i na persijskom i arapskom. I napokon, Bosna je fenomen u cijelom svijetu po još jednoj činjenici: uz pretpostavku da tu stoljećima žive samo stranci, oni nikad nisu uspjeli postati jedan narod. Polemika koja se vodila u listu Dani prije nekoliko godina potvrđuje da je to gotovo nemoguće. Što nije ni važno: globalizacija zahvata takvog maha, da je izlišno i žalosno isticati različitosti narodâ koji će uskoro biti prisiljeni da se pomire sa “suživotom” u Evropi gdje već vlada amerikanizacija i njena subkultura, a jedino božanstvo novac.

Što se “unitarizma” tiče, ne čini se precizno upotrebljenim. Na “bošnjački unitarizam” utiče prvenstveno “intuitivno osjećanje historije”, isključivost, čak fanatizam ; mnogim bosanskim muslimanima – čija je re-konverzija posebno došla do izražaja sa ustoličenjem strane SDA na vlast – danas je bliže sve arapsko od bosanskog. Ultra-muslimani, skriveni iza naziva Bošnjak, poistovjećujući ga bukvalno s islamom (Bajram je npr., kako čujemo na medijima, “stari bošnjački praznik”), odbijaju činjenicu da do masovne islamizacije Bosne dolazi turskim osvajanjem ; po njima islam ovdje oduvijek postoji. Možda takve stavove treba raskrinkavati zbog autoriteta ljudi koji zagovaraju te novokomponovane teze, koje već sad prelaze u mit, ali one zvuče toliko diletantski, apsurdno, tragikomično, i nadrealistično da ne zavređuju nikakvu raspravu.
Ipak, pitanje o bošnjačkom unitarizmu može se i obrnuti : Ako su muslimani unitaristi, šta su Srbi i Hrvati Bosne ? Separatisti? Unitaristi? S jedne strane separatisti, s druge unitaristi? Jedno isto! Ovako otprilike odgovora i D. Lovrenović, misleći na nacionaliste. Šta je s „umjerenim“ Srbima i Hrvatima? Zašto s toliko strasti govore o nepostojanju Bogumila, a da niko ne objašnjava nemogućnost podvlačenja znaka jednakosti između krstjana i Bogumila ? Zašto je “ljepše”, “unosnije”, “elegantnije”, “zavodljivije”, “poštenije”, i ko zna šta još smatrati katolicima ili pravoslavcima bosanske krstjane, koje su zvali i dobrim Bošnjama (kao što su zvali i francuske Cathare dobrim Katarima) nego ih dovoditi u bilo kakvu vezu sa dualističkim religijama (koje su, uz to, i same priznavale Isusa)? Iza tog može stajati nacionalizam i vjera u superiornost neke religije ili “rase”, a nadasve njihovog tipa hrišćanstva. Jasno je, međutim, zašto se ultra-muslimani opiru nazivu „krstjani“: jer ne žele nikakvu vezu s hrišćanstvom, i eufemizam Bogumil im više odgovara. Najzad, tvrdnje o dvostrukoj pripadnosti takođe su dubiozne, ambivalentne, nerazumljive i najdemokratskije nastrojenim osobama koje poznaju principe logičkog promišljanja. Ta ambivalentnost je karakteristika stanovništva u Bosni. I dio muslimana npr. istovremeno je i za obnovu Osmanskog carstva, i za arapsku predominirajuću komponentu tog carstva, sa novim tipom arhitekture preuzete iz arapske, a ne osmanske civilizacije, a koju karakteriše osobita ravnodušnost prema svemu bosanskom. Bilo kako bilo, sva tri naroda su nesvjesno i dalje vezana za osmansko državno uređenje, odnosno „millet sistem“, koji zamjenjuje termin „pravo naroda“; osnovni identitet, baš kao i u osmansko doba, i dalje je gotovo isključivo religijski i glavna odrednica u stvaranju nacija. Mitologija je zajedničko svim narodima, a razlike postoje u manifestacijama vjere u nedavnog otkrivenog Boga, za kog sve tri monoteističke najbrojnije religije u Bosni tvrde da je njihov.
Kasno za stvaranje bosanske nacije? U nepostojećoj zemlji, nepostojeći će uvijek biti zajednički, bosanski identitet, mada savremena istorija potvrđuje da nikad nije kasno za stvaranje nacije ili jedinstvenog identiteta narodâ koji žive u istoj zemlji, niti za pristajanje na zajedničku prošlost, ma kakva bila, što je jedan od predznaka za postojanje zajedničke zemlje. Situacija se može promijeniti tek kad budu uvažavana prava ljudi, a ne prava naroda.

 

 

Husein Ališa “GAZDA”. RECENZIJA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

RECENZIJA

slika

Husein Ališa

 

Roman “GAZDA”

 

Svi narodi imaju legende i u njima pohranjene mudrosti svojih najboljih vođa, ali malo je naroda na Planeti, ako ga uopće ima, koji bi se mogao uporediti sa onim čiji duh je oblikovala Bosna. Čovjek Bosne je poseban po svemu što ga krasi i što ga čini neponovljivim. Analizom psihološkog potreta Bosanca bavili su se mnogi pisci i pjesnici, bosanski i drugi, ali prednost se neminovno mora ukazati Kočiću, Ćopiću, Selimoviću, Sijariću, Sušiću, Dizdaru… O tim velikanima treba uvijek misliti šutljivo i skrušeno, pred njima se ne dokazuju lični ponos i ego. Ipak, njihovoj grandioznosti nikada neće zasmetati niti se učiniti suvišnim da se pored njih u legende o Bosni udjene i pokoje novo ime. Naprotiv, kao što se drveće nakon tegobne i duge zime preodijeva novom zelenom odorom, tako se i u koru stabla povijesti duševnosti Bosne urezuju nova imena. Jedno od njih, nesumnjivo će trajati, koliko svojom posebnošću toliko i svojim optimizmom iskazanim nakon rata koji je nabrao novim bolnim borama već ionako izbrazdano lice majke Bosne, neviđeno napaćene, ali, nikad posustale u prkosu opstojnosti.

Husein Ališa vješto gradi lik glavnog junaka svoga romana antinomičkom metodom antiheroja, kom je sudbina uzvraćala posljedice u skladu sa njegovim karakterom.

A bio je Mehmed Rustempašić – Gazda, po čijem nadimku sam roman nosi naslov, hirovit i bahat, osoran i grub, asocijalan i bogohulan. Na grubu pojavnost, punu bijesa i poruge, nesumnjivo su uticale dvije okolnosti: prva je širi povijesni ambijent koji je na alijenacijsko profiliranje-odrođavanje bosanske duševnosti uticao kao pogubna zaraza nošena vanjskim uticajima agresorskih vojski. Gazda gazduje, psuje i vrijeđa, potcjenjuje i naređuje – vojnički. Sve je kod njega potčinjeno vojnoj hijerarhiji, postrojavanje i držanje komandi, pod konac i sa izričitim – jasno!!! U toj podjarmljenosti vojničkoj slijepoj psovačkoj bespogovornoj poslušnosti krije se glavni uzrok bosanske tragedije. Doista, u Bosni se mnogo psuje, žargon je samoubilački, koliko i ubilački, prisutan na ulici, u kafanama, na svadbama, na stadionima, u privatnoj komunikaciji. Inače, da se primijetiti na Balkanu, gdje god je narod gazila zavojevačka čizma, opstala je ružna psovka, simbol odnarodnjavanja i akulturacije. Ališa nam ostavlja tu temu u zadatak da duboko o njoj razmišljamo i činimo sve da u ime novih generacija svim silama borimo se na pročišćenju emocija, misli, i posebno govora, svih natruha agresivnih stremljenja sračunatih na uništenje finoće bosanske duševnosti.

Na Gazdinu osionost uticala je druga bitna dimenzija ponašanja s kojim se formirala njegova ličnost – prestiž. Biti glavni, neprikosnoven, suveren, što je povremeno i pozitivan pokretač stvarnosti. Jedan od najboljih studenata, nije mogao dopustiti da provincija proguta njegov raskošni talent. Hrabro se upušta u rušenje mita o svemoći metropole i dokazuje da je državi bitan svaki njen dio, svaki njen čovjek, da su urbana jezgra postala odavno gnijezda korupcijskog mračnjaštva, nepotizma i favorizovanja nesposobnosti. Prikaz borbe protiv grada autor romana Husein Ališa podcrtava likom Omera, mladog oštroumnog plemenitog gorštaka, koji se odriče zagarantirane lagodnosti gradskog života i posvećuje slobodi planinskih vidika. Bolje zdrav čoban, nego bolestan službenik.

Višeznačna je i sudbonosna piščeva poenta, koja vrhuni u rusoovskom imperativu povratka prirodi, a malo je zemalja u svijetu koje se mogu pohvaliti resursima koje u svojim njedrima krije Bosna. Ta poruka upućena je svima: ne bježite iz svoje zemlje da biste bili sluge bjelosvjetskoj mafiji. Služite svojoj zemlji i ona će vas izdašno nagraditi.

„Gazda“ je roman koji govori o velikom srcu čovjeka kom su sve traume anticivilizacije, a posebno dramatičan gubitak oca i supruge, oblikovale karakter u pravcu kabadahijskog, bezbožničkog i surovog ophođenja. U stvarnosti, njegova pojavnost u potpunosti je odudarala od suštine njegove duševnosti. Njegova nevidljiva priroda odlikovala se ljepotom finoće i poštene bezazlenosti. Pod maskom usamljeničkog prostaka krio se mladalački duh spreman na samožrtvu i preokrete u korist drugih.

U duši, bio je Gazda veliko dijete, jakih i čistih emocija, lak na suzu i praštanje, darežljiv, uviđavan i predusretljiv. Svakim narednim korakom, gradacijski, pisac Ališa vodi Gazdu prosvjetljenju, navodi ga na bespovratni put od onog zapretenog i vješto skrivanog, ka biću koje se u naizgled tvrdokornom Gazdi nikada nije bilo ni ugasilo. Od uglednog privrednika, robotiziranog profesionalca kojem su najbitniji „rad, red i disciplina“, Gazda evoluira u samosvjesnog čovjeka, kojem život za nagradu uzvraća milošću i radošću postojanja, Mehmed postaje poštovan i voljen sugrađanin, prijatelj, nježan otac i djed. Time je upotpunjena i fenomenološka dimenzija romana, zaokružena dokazom mogućeg, opravdanog i u realnosti utemeljenog optimizma, kojeg danas toliko manjka ljudima potonulim u beznađe i nametnutu besperspektivnost. Gazda je dokazao da je zemlji potreban pravedan vladar, blagonaklon a nenametljiv metafizički upravitelj, čijim priznanjem se i nenaklonjeno povijesno ozračje može kultivirati idejom povratka neiskvarenom biću plemenitog čovjeka. U tome je druga bitna poenta djela, u povratku supstanciji kosmičkog poretka, u mirenju božanskog u sebi i sa svojom okolinom, u bratskoj tolerantnosti u raznovrsnosti. A sve to je Bosna oduvijek imala i to je njeno najveće blago o kom je svojom oporukom Gazda obavezao svoje sugrađane, ukazujući primjerom geneze svoje samosvijesti da se sloboda i sreća može graditi samo prevladavanjem nametnutih poroka i da se ništa ne može uporediti sa ljepotom samospoznate i sebi vraćene duševnosti, bez koje nijedno blago nema nikakvu vrijednost. Zato svoju vrijednost ima ova lijepa i poučna knjiga.

 

Tel Aviv,

27. 1. 2017.