THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

Autoportret 1 - A 24. jun 2010

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

Advertisements

NA POVRATKU U BERGEN-BELZEN – Raul Teitelbaum

Raul Teitelbaum

Raul_Teitelbaum

 

NA POVRATKU U BERGEN-BELZEN

 

Bilo je podne. Preko zvučnika se čula uobičajena obavijest: “Ručak će biti poslužen kroz nekoliko minuta. Vagon-restoran je na usluzi putnicima. Rado ćemo vas poslužiti…” Sledio sam se na tapaciranom sjedištu brzog voza koji me je nosio prema sjeveru. Kao da je neko pritisnuo nestalo dugme vremeplova. Nisam više čuo riječi oko sebe. Samo sam zurio u pejzaž koji je brzo promicao pored prozora. Isti pejzaž kao prethodni put. Samo što je prozor vagona veći. Isti olovni oblaci koji su gušili odozgo. Iste krošnje stabala i sivo nebo, što su promicali kroz uski procjep, koji je bio zatvoren bodljikavom žicom, i teretni vagon koji je bio pretrpan uplašenim ljudima, gladnim i žednim, koji nisu znali kuda ih voz nosi. Glas stjuarda koji je pozivao putnike na ručak u brzom vozu, pokrenuo je kod mene “flesch back”, slike filma u kom sam jednom lično učestvovao protiv svoje volje. Lebdio sam kroz prošlost, isključen iz sadašnjosti. ]utao sam kao da mi se jezik prilijepio za nepce i nisam vidio raznolike putnike koji kao da su stigli s nekog veselog karnevala. Putujem prvi put u Bergen-Belzen, tragom svoje prošlosti.

Bio sam tada pred bar-micvom, trinaestogodišnjak. Posljednji transport jugoslavenskih Jevreja. U tim danima, krajem 1943, već je bila uništena velika većina Jevreja Jugoslavije. Do tada smo bili pošteđeni od deportacije, jer smo bili pod italijanskom okupacijom na području Kosova, pripojenom Albaniji.

 Raul.jpg

Sa majkom Pulom i ocem Josefom, 1932.

Rodio sam se i rastao u živopisnoj varošici udaljenoj pet kilometara od granice s Albanijom. Bila je to jedina jevrejska porodica u mjestu. Moj otac je bio mjesni ljekar. Moji prijatelji su jedva izgovarali moje čudno prezime.

Velike nevolje su počele u jesen 1943. poslije kapitulacije Italije, kada je ona izašla iz rata. Vermaht i SS-vojnici su ušli u to područje i s njima Ajhmanovi izaslanici. Na njima svojstven način dali su se sistematski u potragu za Jevrejima koji su ostali. Kupili su nas jednog po jednog, one što su se skrivali i koji nisu uspjeli pobjeći, stare i mlade, djecu i bebe. Ovaj transport od 437 Jevreja pošao je na put u prepunim teretnim vagonima. Na putu je bio zastoj. U trajanju od nekoliko sedmica, bili smo zatvoreni u logoru “Sajmište”, blizu Beograda, koji je bio pod vlašću SS-a i hrvatskih ustaša. Tu smo prvi put čuli o užasima Holokausta. Približno godinu dana ranije, ovaj logor je korišćen kao sabirni centar za uništenje srpskog jevrejstva. Ovdje je prvi put isproban industrijski način uništavanja gasom, u zatvorenom kamionu, u koji su utrpavane desetine Jevreja i poslije nekoliko kilometara su okretali izduvne cijevi i spajali sa unutrašnjim prostorom kamiona i svi su bivali pogušeni. Takozvane dušegupke. Kasnije su taj sistem industrijskog ubijanja usavršli u gasnim komorama Aušvica, korišćenjem gasa ciklona. Naša sudbina je bila bolja. Odatle sam stigao u Bergen-Belzen zajedno sa svojim roditeljima. Naša se grupa pojavljuje u njemačkim popisima pod imenom “Albanci”.

Pokušao sam se pripremiti za posjetu logoru, u kojem sam doživio najstrašnije događaje u životu. Razgovarao sam sa direktorom Memorijalnog centra u Bergen-Belzenu, dr Tomasom Rahe. Tražio sam dokumente o sebi i svojim roditeljima. Svjedočanstva o mome ocu koji je ostao pod zemljom u Njemačkoj. “Nije ostalo mnogo originalnih popisa”, objašnjava mi dr Rahe. “Prilikom oslobađanja komanda logora je uništila sve. Oni su htjeli prikriti veličinu zločina…” Papiri su uništeni. Ipak, ostali su leševi. “Pokušaj kod Jurgensa Arnolda u Hanoveru”, savjetovao mi je dr Rahe. “On priprema knjigu pred obilježavanje godišnjice oslobađanja Bergen-Belzena. Da, Jurgens Arnold ima nekoliko originalnih spiskova. I ‘albanske grupe’, takođe.” On ne zna kako su svi spiskovi stigli u njegove ruke. Ja molim da ih pregledam. Kroz nekoliko minuta faks u mojoj sobi izbacuje listove. Poruka sa drugog svijeta. Drhtavim prstima listam jedanaest listova na kojima su 437 imena. Naslov dokumenta kaže: “Transport 23. 06. 1944. – stanica bezbjednosti, Beograd.” Ime, datum rođenja, mjesto rođenja, nacionalnost, zanimanje, na kraju, takođe, broj. Život u svoj punini sažet u jednom retku. Zadržavam se na imenima preživjelih koji danas žive u Izraelu, moji ondašnji prijatelji, i na mnogim imenima ljudi koji su bili i više ih nema. Evo, Adižes Bela, koja je bila beba kada je stigla u logor. Piše da je rođena 1943, pored nje Adižes Sara, možda baka, koja je pri dolasku u Bergen-Belzen imala sedamdeset jednu godinu. Alberto i Alegra, Bukica i Matilda i Moris, Dona i Abarmiko, Luna i Senjora. Svi iz Prištine. Ima nekoliko mojih prijatelja koji su preživjeli kao i mnoga druga djeca, a cijela njihova porodica je stradala u logoru. Poslije rata su rasli u sirotištima i do danas ne znaju tačan datum svog rođenja. Sada ću im moći pomoći da otkriju da li su mlađi ili stariji nego što su mislili. Sve je uređeno po njemačkoj abecedi. I tako stižem pred kraj spiska na svoje ime i na imena mojih roditelja: Teitelbaum Josef, rođen 03. 07. 1891, nacionalnost – albanska, zanimanje – ljekar, zatvorski broj 4655. Teitelbaum Paula, rođena 03. 07. 1903. u Kosmeđinu, zanimanje – medicinska sestra, nacionalnost – albanska, zatvorski broj 4656. Teitelbaum Raul, rođen 13. 12. 1931. u Prizrenu, nacionalnost – albanska, zanimanje – nema, zatvorski broj 4657. I tako sam prvi put saznao i moj zatvorski broj u koncentracionom logoru Bergen-Belzen. Ne, ovaj broj nije napisan na mojoj ruci kao kod preživjelih iz Aušvica, ali da, i u Bergen-Belzenu ljudi su bili brojevi.

Odjednom primjećujem na kraju lista pečat “Borci getoa pod imenom Ichak Kacenelson – arhiv”. Ispostavilo se da je porijeklo spiskova, koje sam dobio iz Njemačke, Izrael.          

Sišao sam na željezničkoj stanici u Cleli. Ime ovog gradića je utisnuto u mome sjećanju kao posljednja stanica prije Bergen-Belzena. U ovoj posjeti se ispostavilo da sam pogriješio. Žurio sam automobilom prema Memorijalnom centru, udaljenom dvadeset pet kilometara odatle. Put prolazi kroz blagi ravničarski pejzaž. Mnogo uređenih naselja. U suštini, ovo je poljoprivredni kraj. U blizini ima, takođe, nekoliko živopisnih gradića. I u svemu ovome usudio se Himler podići pakao Bergen-Belzena. Pomislio sam: susjedi Bergen-Belzena koji tvrde da nisu znali šta se tamo događalo, lažu.

Još uvijek sam pod šokom sjećanja. Slike prošlosti brzo mi se smjenjuju u glavi. Uzburkane, bez ikakvog reda. Nalazim se tu, a i tamo u isto vrijeme. Dr Marva Kerer i gospodin Julije Križan, radnici Memorijalnog centra koji su očekivali moju posjetu, sigurno su to osjetili i predložili su mi da se malo odmorim. Poslije, pred kraj, vozili smo se prema rampi.

Transporti su voženi posebnom prugom koja je postavljena za tu potrebu i završavala se na rampi pored obližnjeg sela. Odatle smo išli pješke prema samom logoru. Rampa postoji do današnjeg dana. Trenutno, ona služi za utovar vojne opreme Bundesver jedinica i jedinica NATO-a koje vježbaju na poligonu nedaleko odatle. Tu smo stigli godinu dana ranije i odatle otpremljeni, kada je hitlerovska Njemačka izdisala. Bilo je to početkom aprila 1945, i još uvijek je bila teška zima. Pozvani smo na “Appell platz”, teren za postrojavanje koji se nalazio između baraka. Svako ko je bio sposoban ustati i hodati, pozvan je tamo. Oko polovine je ostalo na mjestu. Niko nije znao šta je bolje, ići po naredbi čuvara SS ili ostati. Načulo se da nas možda hoće zamijeniti za njemačke zarobljenike. Koračali smo u stroju prema rampi, udaljenoj oko osam kilometara od logora. Nosio sam mamu na leđima. Zbog tifusa kojeg je preboljela i velike slabosti “zaboravila” je hodati. Nisam želio da je ostavim u logoru. Pored mene je vukao noge moj otac. Imao je tada pedeset četiri godine, ali je izgledao kao stogodišnjak. Ko je pao, nismo ga više vidjeli. Potrpani smo u dugi teretni voz. Oko dvije i po hiljade ljudi, porijeklom iz Holandije, Jugoslavije, Francuske i Grčke, utrpani su u trideset vagona. Niko nije znao gdje je odredište tog istog “Izgubljenog voza” koji je dvanaest dana kružio po Njemačkoj koja je bila u plamenu. On je napustio rampu prije oslobađanja Bergen-Belzena od strane britanske vojske, dvije sedmice prije nego što se Hitler ubio u svom bunkeru u Berlinu, sa svojom ljubavnicom. Savezičke armije napredovale su na sve strane po putevima Njemačke, ali Himleru i trupama SS još uvijek je bilo u glavi da se bave evakuacijom Bergen-Belzena.

Bio je to period “sumraka bogova” u stilu Vagnera. Samo bez muzike. Hitlerov Treći Reich još uvijek se pokušavao održati, iako se raspadao. U svemu što je bilo u vezi s transportima i koracima smrti iznurenih zatvorenika, nacistička organizacija je intenzivno djelovala do posljednjeg trenutka. Vozovi su putovali iako se nije uvijek znalo kuda. Već dva mjeseca ranije sistem snabdjevanja zatvorenika se raspao. Bio sam gladan do otupljenja svih čula. Mnogi od mojih susjeda u baraci su padali i više se nisu pokretali.

Kada su 15. aprila britanske vojne jedinice ušle u Bergen-Belzen, ukazale su se slike užasa, kakve se nisu vidjele ranije. Fotografije i filmovi iz tog perioda su nemogući za gledanje. Hiljade leševa, rasutih na sve strane u svim mogućim pozama, pomiješane sa malim brojem preživjelih, skoro bez mogućnosti da se prepozna ko je živ, a ko mrtav. Britanci su u početku uposlili čuvare SS-a da bi prikupili leševe i sahranili ih u grobove drugih. Poslije toga su dovedene stotine stanovnika Nijemaca iz okoline, da vide šta se događalo u njihovom susjedstvu i da se pokuša očistiti logor. U dokumentarnim filmovima, što su ostali iz tih dana, vidi se kako nose leševe i mrmljaju: “Strašno! Nismo znali šta se ovdje događa…”

Nemoguće je bilo sahraniti mnoštvo mrtvih i očistiti logor ručno. Radi toga su kroz određeno vrijeme dovezli buldozere da bi sahranili mrtve. Britanska komanda je brzo shvatila da je zločin toliko veliki, da je logor nemoguće očistiti. Zato je odlučeno da se spali bacačima plamena, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Od logora Bergen-Belzen nije ostalo ništa, samo deset masovnih grobnica, rasutih danas po Memorijalnom centru. Humke sa natpisom na njemačkom, bez oznake imena: “Ovdje počiva 1000 mrtvih”, “Ovdje počiva 2500 mrtvih.” U tri mjeseca 1945, između februara i aprila, umrlo je u Bergen-Belzenu oko 45000 ljudi. Većina je sahranjena tek poslije oslobođenja.

Raul 1.jpg

Kada sam napuštao Bergen-Belzen aprila 1945, još uvijek je vladala teška zima. Bio sam stariji za godinu, u stvari, mnogo stariji.

Utrpani smo u isti onaj “Izgubljeni voz” i on je krenuo. Bez hrane, bez vode. Iz Bergen-Belzena je krenuo na sjever prema Hamburgu. A poslije se uputio prema jugo-istoku, preko Lunburga. U toku dva dana obišli smo Berlin, vidjeli smo ga obavijenog plamenom. Poslije je krenuo južno prema Drezdenu. Na raznim stanicama bile su kratke pauze, uglavnom da se sklone mrtvi koji su se nagomilavali u vagonima i da se nabavi malo vode. Duže pauze su bile kada su se čule sirene i kada su saveznički avioni bombardovali stanicu u kojoj smo se zaustavili. Čuvari su se sakrivali u skloništa, ali baš niko od zatvorenika ovog avetinjskog voza nije imao snage da pobjegne. Na kraju, voz je naišao na porušene mostove i na front. Zaustavio se na otvorenom polju pored naselja koje se zove Trebič, na istoku Njemačke. Trinaeste noći pobjegli su SS-čuvari i nestali, konačno. To smo primijetili tek ujutru i uspjeli da otvorimo vagone. Ispuzao sam četvoronoške, iscrpljen od tifusa. U daljini sam ugledao grupu konjanika. Bila je to izvidnica Crvene armije. Nisu imali mnogo vremena da se brinu o nama. Okolo su se nastavljale bitke. Voz je stigao u Trebič. Svi njemački stanovnici su istjerani iz kuća, u koje su uvedeni zatvorenici, do dolaska pozadinske jedinice Crvene armije, koja se počela brinuti o bolesnim i iznemoglim. Kao u filmu, stigla je sloboda u liku konjanika. Kraj mukama. Ali smrt je nastavljala sa svojim pohodom tokom nekoliko sedmica. Moj otac je umro nekoliko dana poslije oslobođenja i ja sam ga sahranio u njemačkoj zemlji pored sela Milberg. Njegov grob nisam našao kada sam jednom prilikom, desetine godina poslije toga, posjetio taj dio Nemačke, iako sam prepoznao šumski obronak, na kojem je trebalo da se nalazi.

Oko petsto ljudi je umrlo od gladi u toku putovanja “Izgubljenog voza” ili odmah nakon oslobođenja. Zahvaljujući Josefu Vajsu, holandskom Jevrejinu koji je naimenovan za starješinu Jevreja u logoru i koji je bio predstavnik našeg transporta, sačuvani su popisi mrtvih. Bog samo zna kako je on to učinio. Josef Vajs je svaki dan bilježio u svome dnevniku, ko je umro u izgubljenom vozu i na kojoj stanici je njegovo tijelo iznešeno i sahranjeno pored pruge. I ovi spiskovi su takođe sačuvani u Arhivu muzeja “Lohamej hagetaot”, na sjeveru Izraela.

25. aprila 1995. skupili su se oko 150 preživjelih iz “Izgubljenog voza” i obnovili to putovanje do Trebiča. Tu, na svečanosti, upriličenoj na jevrejskom groblju, postavljena je mermerna spomen-ploča i na njoj ugravirana imena stradalih, na hebrejskom i njemačkom. To mjesto je među rijetkim u kojem žrtve imaju i ime, a ne samo broj. Među njima se nalazi i ime moga oca.

 

Memorijalni centar Bergen-Belzen je okružen omorikama. Na ulazu je niska zgrada. Tu je stalna izložba i biblioteka, arhiv sa slikama i filmovima, a i nešto malo dokumenata. Poslije slijede velike površine sa spomenicima i masovnim grobnicama. Nikakvog traga od pravog logora. Sve izgleda suviše mirno, uređeno, sterilno. U stvari, sam logor je bio nekoliko stotina metara sjevero-istočno od Memorijalnog centra, koji je podignut dosta godina poslije rata, na mjestu gdje su sahranjene u masovnu grobnicu hiljade žrtava logora. Tek zadnjih godina su se počeli baviti otkrivanjem pravog mjesta logora. Vremenom tu se proširila borova šuma i sve je prekriveno zemljom i rastinjem. Mladi iz Njemačke i drugih zemalja otkrivaju temelje baraka, mjesto gdje je tada bila kuhinja, glavni ulaz i čak svinjac, za koji nismo znali ni da je postojao i pripadao komandantu logora, esesovcu Jozefu Krameru. Kao neka “arheologija Holokausta.”

Zamolio sam da odrede mjesto gdje se nalazila moja baraka. Gospodin Julije Križan, saradnik sa puno staža u Centru, malo me je ispitivao, prelistao nekoliko spiskova i zaključio: “Da, vi ste ‘albanska’ grupa koja je bila u posebnom logoru, barake 7 i 8”, pokazujući mjesto. “Baraka je stajala naspram kuhinje…” Upravo tako sam se sjećao toga mjesta.

Koračao sam kroz šumarak. Na tom dijelu se vidi ispucana betonska ploča, otkrivena u zadnje vrijeme, temelji barake broj 8. Sjetio sam se neprekidne tame koja je vladala u njoj, drvenih kreveta, koji su u početku bili na dva sprata, a poslije im je dodat i treći. U jednom od uglova barake bio je postavljen sto i tu se dan za danom odvijao najznačajniji događaj u našem životu: načelnik barake je dijelio dnevnu porciju hljeba. Donošene su štruce četvrtastog grubog crnog hljeba i starješina barake je dijelio, uz pomoć drvenog improviziranog lenjira, dnevnu porciju koja je u početku bila dva centimetra po osobi, a nešto kasnije se smanjila do jednog centimetra, i čak manje od toga. Svako ko je mogao da stoji na nogama dolazio je da pazi da starješina barake ne bi ukrao od porcije. Najkomplikovaniji problem je bio okrajak. Tu je trebalo dodati nekoliko milimetara da bi se nadoknadila zaobljenost okrajka. Hljeb je u logoru predstavljao mjeru za sve. Porcija hljeba je vrijedila toliko i toliko cigareta, ponekad čak zlatni prsten što je neko uspio da sakrije. Bio je takođe problem, šta učiniti sa tom kriškom hljeba. Da li je podijeliti na tri jednaka dijela, kao što su radili naši susjedi Holanđani, da bi bilo obezbijeđeno jelo ujutro, u podne i uveče. Ili, možda, odjednom pojesti sve i makar jednom u danu osjetiti da si zbilja nešto jeo. Vremenom se i kod Holanđana sve sasvim iskomplikovalo, jer se dnevna porcija hljeba smanjivala sve dok je više nije bilo moguće podijeliti. Holanđani su bili u sporednoj baraci koja je bila uz našu i iza ograde koja nas je dijelila. Susretali smo se sa holandskom djecom naših godina. Pretpostavljam da je i Ana Frank bila među njima. Naravno, to tada nismo znali.

U nastavku obilaska, prešao sam na mjesto koje je u prošlosti služilo kao kapija posebnog logora, gdje je tada bio glavni put logora, i stigao sam na mjesto koje je služilo kao kuhinja. Sada su otkriveni ostaci bazena za vodu koji se tamo nalazio. Odjednom se sjetih velike hrpe stočne repe koja se nalazila pored bazena. U boljim danima služila je stočna repa za nešto što se zvalo supa. Nekoliko puta sam prelazio taj isti put zajedno sa drugom djecom moga uzrasta. Dok su još dijelili supu sa stočnom repom, bilo je uobičajeno da odrasli donose pune velike kazane, a mi djeca smo ih vraćali prazne u kuhinju. Bilo je nekoliko dobrih razloga da se to čini dobrovoljno. Poslije podjele supe pokušavali smo “obrisati” prstima svaku kapljicu što je ostala u loncu. I pored toga, hrpa repe nas je jako privlačila. Poslije vraćanja praznih kazana u kuhinju, jedan ili dvojica od nas su lijegala preko hrpe, posebnom tehnikom koju smo razvili, i ubacivali u odjeću nekoliko komada repe. Prije ulaska kroz kapiju ponekad nas je pregledao stražar koji je tamo bio postavljen. Brzim pokretima smo prebacivali repu preko ograde, a tamo je već bio neko koji je čekao da uhvati taj dragocjeni plijen, koji je bio dijeljen među nama, kao važan dodatak hrani u situaciji neprekidnog gladovanja kojem smo svi bili izloženi.

Nekoliko desetina metara od barake, kao na nekoj zeleno-žutoj šumskoj čistini, pokazao mi je Julije Križan, koji je hodao sa mapom u ruci, mjesto postrojavanja u logoru, “Appell platz”. Satima smo tamo stajali, po svakom vremenu, kada su nas prebrojavali ponovo i ponovo, jer se brojevi nisu slagali, ponekad zbog zlonamjernosti SS-čuvara, ponekad prosto zbog nemarnosti, a ponekad zato što je neko umro i ostao da leži u nekom uglu barake, ili u WC-u, a da niko ne obrati pažnju na to.

Satima sam hodao po tlu Bergen-Belzena, a sjećanja su me preplavila kao pljusak. Pod cipelama sam osjećao blatnjavu zemlju, dok je moje sjećanje govorilo nešto drugo. “Kažite mi”, pitam radnike Memorijalnog centra, “zar nije područje logora bilo pjeskovito?” Pokazalo se da je tokom godina pijesak bio pokriven. Sjećam se da se na početku, dok je još bio sačuvan lik čovjeka, pokušalo od strane nekoliko odraslih da se okupe djeca i da ih se nešto nauči. Da, na pijesku Bergen-Belzena naučio sam tada, po prvi put, hebrejska slova i pjesmu o Josefu Trumpeldoru, iz usta Josefa Levija, ondašnjeg mladog rabina, koji je preživio i danas živi u Beogradu. Takođe i već pokojna Hana Levi-Has, koja se uselila u Izrael, učestvovala je u ovim časovima na pijesku Bergen-Belzena, i opisala ih u dnevniku koji je vodila u logoru i koji je objavljen na hebrejskom jeziku ranih šezdesetih godina.

Sjetio sam se ovog pijeska iz još jednog razloga. Moj otac je bio strastveni pušač i jako je patio, jer cigareta nije bilo u logoru. Vremenom sam si našao stalno zanimanje. Satima sam hodao po logoru, očiju prikovanih za zemlju, tražeći opuške cigareta koje je bacao neko od čuvara. To je bilo tako opsesivno zanimanje, da sam mnoge mjesece poslije oslobođenja, kada moj otac više nije bio među živima, saginjao se, skoro instinktivno, da podignem opušak sa ulice. I tako sam taj pijesak Bergen-Belzena jako dobro upoznao, a takođe i njegov grozni miris koji je danas teško opisati.

Mnoge sate sam prestajao pored betonskih ostataka barake broj 8. Film sjećanja vrtio mi se u glavi, dok su se slike izoštravale kao da se stvari trenutno događaju. Prekidam svoje ćutanje i čujem sebe kako pitam dr Kerer, koja je stajala pored mene: “Znaš li ti kako smo znali da je neko umro?” U početku, ona ne shvata o čemu ja govorim. Zadnjih mjeseci u Bergen-Belzenu je bilo skoro nemoguće razlikovati mrtve od živih. Sve je bilo utonulo u ravnodušnost i nemoć. Ali, bio je jedan znak, jasan i oštar, koji je još uvijek pravio razliku između mrtvih i živih. Čak i danas zadrhtim kada ga se sjetim. Vaške. Stotine vaški što su miljele po svakom od nas, u svakom mogućem naboru kože, i na svakoj dlaci tijela. Nije bilo više snage da se brinemo za njih. Vaške vole toplinu čovječijeg tijela. I kada tijelo prestane zračiti toplinom, počinje bijeg mnoštva vaški s njega i u prvoj fazi tijelo mrtvaca se pokrije kao nekim bijelo-sivim pokrovom što se miče i šušti. Ta slika je bila pouzdan znak da taj čovjek više nije živ.

Stajao sam pored mjesta na kojem je nekad bila moja baraka u Bergen-Belzenu, a u nosu sam osjetio kao da se vratio isti miris. Miris posebne vrste, kakvog nikada više nisam osjetio. To su bili posljednji mjeseci u Bergen-Belzenu. Krematorijum, koji je bio udaljen nekoliko stotina metara, već nije bio sposoban da izdrži povećani ritam anđela smrti što je divljao čitavim predjelom. Čak je i baraka-mrtvačnica pored krematorijuma bila prepuna. Epidemija tifusa išla je pod ruku sa glađu koja je morila.

Leševi su bili razbacani svuda, sa vašima koje su bježale sa njih. Tada je izašla naredba da se pokupe leševi, slože na gomile nedaleko od baraka i spale uz pomoć drva i benzina. Taj miris me prati od tada, bez mogućnosti da ga se oslobodim.

Bio je to težak dan u Bergen-Belzenu. Lutao sam satima po prostoru koji je nekada bio logor. Tražio sam sebe od prije pedeset godina. Slike su se vraćale, a sa njima mučnina. Sadašnjost se pomiješala sa prošlošću. Pored otkrivenih temelja moje barake, barake broj 8, našao sam vrlo star dio đona od cipele sa ostatkom odavno zarđalih eksera. Možda posljednji trag moga susjeda na ležaju u baraci. Možda moj. Možda od moje majke ili moga oca. Podigoh taj ostatak iz logora i ponesoh ga za uspomenu. On će biti položen pored žutog znaka koji je bio prišiven na mome kaputu i sačuvan kod mene. Davidova zvijezda sa natpisom na njemačkom “Jude”.

 

Kada sam prvi put stigao u Bergen-Belzen, proljeće je počelo da daje svoje prve znake, u pejzažu, drveću i travi što se zazelenila. U mirnom vazduhu se čuo cvrkut ptica, samo su se u daljini čule prigušene detonacije. Kao prije pedeset godina. U ovom području se nalaze tereni za vježbu njemačkog ratnog vazduhoplovstva, izgleda da je to bila vježba pilota.

Početkom 1945. godine logor je bio pravi pakao. Leševi su se gomilali kao posječeno drveće. Sve je utonulo u zagađenost i apatiju. Nije više bilo osjećanja, niti osjećaja. Samo glad što izaziva i obuzima sve što je od tijela ostalo. Neopisiva glad, nestanak snage i beskonačna obamrlost. Ljudski kosturi ležali su na krevetima baraka, bezizražajni i nezainteresovani za okruženje. Aveti umotani u rite. Oni koji su se još uvijek mogli kretati, gacali su po izmetu i mokraći iz susjednih WC-a što su plavili, jer su se odvodne jame prepunile i prelijevale. Sistem snabdijevanja se raspao. Čak ni dnevna porcija hljeba, što je dostigla veličinu kutije šibica, nije stizala redovno. Osjećaj gladi je bio jedini osjećaj koji se mogao prepoznati u apsolutnoj nemoći. Glava je bila prazna i samo je stomak “mislio”. Jelo. Pa makar samo ljuska trule stočne repe.

Ponekad bi se pogledi upravljali nebu. Ne, Bog tamo više nije boravio. Ali, s neba se ukazala nada. Iz daljina su se čule prigušene eksplozije i u noćnim satima motori stotina savezničkih bombardera, što su pretvarali njemačke gradove u oganj i pepeo. Pravda je stigla s neba, a takođe i osveta. Malo prekasno, ali je ipak stigla. Vjetar je donosio pozdrav iz drugog svijeta. Bilo je to u obliku papirnih srebrnih traka, što su lepršale u vazduhu. Iznemoglim pogledima smo pratili let ovih traka sve dok se nisu spustile na pješčano tlo logora. Saveznički bombarderi su bili ti koji su ih rasipali da bi zbunili njemački radarski sistem. Radosna vijest koja je stigla s neba. Potamnjelim osjetilima shvatali smo da se približava kraj. Niko nije znao ko će ga dočekati.

 

Imam poznanicu u Njemačkoj. Ponekad razgovaramo o tom periodu. U vrijeme rata ona je bila mala djevojčica. Otac joj je poginuo kao vojnik Wermahta na istočnom frontu. Njena dječija sjećanja su ta bombardovanja, kuće koje gore i koje je trebalo povremeno mijenjati. Strašan strah. Ona priča o svojoj patnji i o današnjoj Njemačkoj. Da, Nijemci traže ravnotežu u patnji i plaču zbog gorke sudbine što je rat stigao na teritoriju Reich-a. Razgovori među nama su nabijeni sjećanjima i napetošću. Ponekad me ona pita: “Kaži, da li će ikada biti normalni odnosi između nas?” I ona je uvijek razočarana mojim odgovorom: “Ne, nikada, jer nemoguće je “normalizovati” prošlost. Ono što je tebi u djetinjstvu prouzrokovalo patnju, za mene je bila velika nada. Dva pogleda što se nikada neće spojiti…” U Njemačkoj bi htjeli da stave konačnu tačku na ovo poglavlje. Dosta o Holokaustu. Dosta Hitlera. Ne želimo se više izvinjavati i osjećati krivima. Stiglo je vrijeme oprosta i opšteg pomirenja. Ali, mnogi Nijemci nisu sami sa sobom razlučili da li je kraj rata za njih bio dan oslobođenja, ili dan poraza. Čak i šezdeset godina poslije, svako ima različit odgovor na ovo pitanje. Većina, izgleda, uopšte i ne žele da odgovore. “Moram razmisliti kako ću odgovoriti na ovo pitanje…”- reče jedan od predsjednika Njemačke pred svoju posjetu Izraelu.

Nedavno sam pročitao lijepu rečenicu njemačkog pisca, pokojnog Heinrih Bela, koji je pisao svome sinu: “Uvijek će se moći prepoznati Nijemci po tome da li označavaju 8. maj kao dan poraza, ili kao dan oslobođenja.” Za mene i meni slične, to nije pitanje, već sam život.

 

Da, sjećam se srebrnih papirnih traka što su se spuštale s neba i što su lepršale u zraku kao daleke ptice, kao leptiri. Zasvjetlucale bi na trenutak na zracima proljetnog sunca, pa bi nestajale. Kako sam tada htio čuti odjek ogromnih metalnih ptica i svojim posljednjim snagama uhvatiti te srebrne papirne trake što su lepršale u zraku! One su me podsjećale na markice iz moje zbirke. Esesovci koji su došli da nas uhapse krajem 1943. godine, bacili su moj album sa markicama kroz prozor, zajedno sa odlikovanjima moga tate iz Prvog svjetskog rata. Markice koje je nosio vjetar bile su posljednja stvar koju sam vidio dok se kamion udaljavao od našeg stana u zabačenoj varošici bivše Jugoslavije, pored albanske granice.

 

Rastajem se od svojih pažljivih pratilaca, saradnika Memorijalnog kompleksa koji su čuli moju priču. Oni poznaju dokumente iz Arhiva i druga svjedočanstva koja su tu prikupljena.

Nisam čitav dan jeo i pitam da li u okolini ima restoran. “Naravno da ima”, kaže dr Marva Kerer i tiho, da samo ja čujem, dodaje: “Ne bih vam savjetovala da uđete u bilo koji seoski restoran u okolini. Ponekad se mogu čuti antisemitske primjedbe. Ne vole ovdje svi preživjele iz Bergen-Belzena…” I to je Njemačka iz 1995.

Vozovi u Njemačkoj su obično tačni. Ipak, ovaj što me je sada dovezao u Bergen-Belzen, kasnio je pet minuta. Možda je to promjena. Prošli put njemački vozovi bili su tačniji, na veliku žalost.

 

Mnogi koji poznaju moju prošlost pitaju me: “[ta ti tražiš u Njemačkoj?” Mnogo sam se dvoumio dok nisam odlučio da primim zadatak dopisnika “Yediot Aharonot”-a u Njemačkoj. Privikavanje je bilo dosta teško. Svaki susret sa starijim čovjekom povlačio je neizbježno pitanje: [ta je on radio u tim danima?

Ali ipak, Njemačka je činjenica. Poslije ujedinjenja ponovo je svjetska sila. Bila bi greška ne obazirati se na nju. I više od toga, dok Njemačka jača ekonomski, politički i vojno, u njenom okruženju je nastala praznina. Posebno na Istoku. Ništa ne održava ravnotežu današnjoj Njemačkoj. Ako Nijemci ne zauzdaju sami sebe, niko to danas neće uraditi. To je veliki ispit pred kojim Nijemci stoje. Ja poznajem Nijemce koji priznaju da njihov narod neće izdržati ovaj ispit. Da li ima svedočanstava da se istorija neće ponoviti u bilo kom obliku? Da li je njemačka demokratija dovoljno ukorijenjena kao brana pred povratkom u prošlost? Da li je ujedinjena Evropa sposobna uravnotežiti neobuzdanu njemačku silu? To su pitanja koja me plaše i pokušavam da iskoristim priliku koja mi je data, da ih ispitam iznutra. Iznad svega, ista dilema čijem rješenju se nismo približili ni poslije pedeset godina: kako je sve to bilo moguće? U srcu Evrope, u srcu i žiži njene kulture. Moderna zemlja, koja svu svoju snagu stavlja u službu planskog, industrijskog ubijanja. Pokušavam da shvatim. Znaci pitanja ostaju.

 

                          (S hebrejskog prevela Jela Hajnal)

—————————

 

Raul Teitelbaum (Prizren, 1931)

 

Novinar i publicista. Za vreme okupacije priključio se omladinskoj antifašističkoj ilegalnoj grupi u Prizrenu. Početkom 1944. god. je sa roditeljima, preko beogradskog Sajmišta, odveden u logor Bergen-Belzen. Njegov otac, dr Josef Teitelbaum je tamo stradao. Posle oslobođenja uči u prizrenskoj gimnaziji i u Prvoj muškoj u Beogradu. 1949, sa majkom, Paulom Teitelbaum, dolazi u Izrael.

Završio je vojnu službu u Izraelskoj armiji i učestvovao je u svim ratovima. Na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu studirao je ekonomiju i istoriju. Preko 40 godina bavi se novinarstvom i publicistikom u izraelskim medijama, kao novinar u organu Komunističke partije Izraela “Kol Haam”, a kasnije, oko 30 godina, sve do penzije, kao dopisnik, ekonomski komentator i parlamentarni izvještač u “Yediot Aharonot” i dopisnik tog dnevnika iz Nemačke. Poslednjih godina piše nedjeljni komentar za ekonomski dnevnik “Globes”. Nastupa u raznim emisijama izraelske televizije i radija. Sarađivao je, kao dopisnik iz Izraela, jugoslovenskih medija – Borbe, Politike i NIN-a.

Objavio je preko 1500 članaka, eseja i studija o ekonomsko-društvenim i političkim problemima Izraela, istorijskom tematikom i zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije. Zajedno sa Mirkom Klarinom, objavio je u Jugoslaviji knjigu “Izraelci na raskršću”, 1986. godine. 2000. na hebrejskom i engleskom studiju “Zlato Holokausta”, a 2004. godine, u okviru zbirke “Mi smo preživeli 2”, objavljen je njegov autobiografski esej “Prizrenske elegije”. Sada se bavi istorijskim istraživanjima raznih aspekata Holokausta.


 

Iz antologije “U voljenoj zemlji”, Tel-Aviv, 2005.

Uredio Marjan Hajnal

 

 

NISU OPANCI KRIVI – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

20161010_155904

NISU OPANCI KRIVI

 
Odijelo ne čini čovjeka. A ni cipele damu. Nekad su svi i ljeti i zimi hodali bosi, ili, nosili sandale, japanke, nanule, mokasine, opanke… Kako je kome bilo udobno i kako su prilike nametale. Vjerovatno nije slučajno nastala ona izreka: “Noga lička, a cipela bečka”. E, to je početak priče o razopančenom seljačkom valceru. Kako iz opančića u štiklice? Ne zato što je moja pokojna mati rođena u planini, premala je bila kad su je pronašli u onom ratu samu na samrti u snijegu, odnijeli u grad i smjestili u dom, tako da nije ni imala prilike od bosonoge pastirice doći do opanaka, već – pravo u cipele. A ja bih dao pola svijeta da sam je vidio baš u opancima. Ili, bosonogu, razigranog djevojčurka na travi njenih cvjetnih ledina. Pa nisu antičke ljepotice u pozorištima tek tako od hira nastupale bosonoge ili u laganim, skoro nevidljivim sandalama. I nije bila glupa već samo nesretna Isidora Duncan dok je oponašala u svom plesu antičke poluboginje, u čiju se bosonogu lakokrilost do besvijesti unio i um zbog nje gubio Serjoža Jesenjin. Zato, ne grdite opanke u horu skupa sa onima koji su do jučer zavidjeli drugima koji su ih imali, pa je bilo pitanje prestiža da ih imaju i ovi. Nije do opanaka, i opančara. Opančarski zanat je stoljećima bio jedan od najcjenjenijih. Ali, ne ide to tako lako, da se od opanaka preskoče ti vjekovi i uskoči u gondole i galerije bečke filharmonije. Ko to grdi selo i seljaka, i zašto mu ljekari preporučuju da jede crni hljeb? Nikako bijeli, sami skrob. Sad i gluten treba u potpunosti izbaciti, pa da svi postanemo bečki bijeli, beskrvni, prozirni. Kažu, došao opanak u grad. Jeste, opanak. Opanka. Opa-Anka. Za poskočicu rumene i jedre seljančice. Ne, ne krivimo opanke, niti je sukladno svetim knjigama ruganje. A naši posnobljeni boljari od svih “umnih sportova” najvještiji su u tom, da se rugaju. Šta je onda baletanka, ako nije neznatno modifikovana opanka? Nikad nijedna djeva-gracijela nije bila niti će biti tako otmena, ponosita, kao kad je bosonoga, ili, bar, u opancima. Nekad nije bilo gume, pravilo se od kože, kore, pruća, konoplje. I nije bilo problema sa kičmom, kukovima, čugljevima, koljenima… Ali, doista, zavlada “moda”: gore kravata, a dole, izuva ih pokondireni grmalj, žuljaju ga svake cipele. I taj je najglasniji da se opustoši selo, da se nametnu neizdrživi porezi, da se ubije i iskorijeni kompletno gorštačko pleme. I upravo taj okrenu topovske cijevi protiv bečke civilizacije, da bi je se i on domogao, umiješan među one koje je silovao, popalio, opljačkao, prognao. I upravo taj, što dođe gladan, s kesom u ruci, od zabiti dinaridske, on bi da vlada, onim istim gradom kojeg je rušio. Njemu je opanak, ne na nogama, već mu je kao vječiti frojdistički znamen-kompleks ostao u glavi. I zato mu je bilo tako lako da zatomljuje sve seljačko i da se iživljava nad seljančicama kad su još u miru tražile posao, priliku za početak obećanog života, a on ih je trovao i upropaštavao. Šta li im tek masni štakor radi danas, da bi mogle platiti studij, za telefon, za knjigu… Zato ja slavim kalendar komunara, žerminal, mjesec zametanja, mart/april, i savršeno razumijem onog inženjera rudarstva koji sruši Vore skupa sa živim ljudima. Doduše, da je kojim slučajem mogao u rudnik strpati razopančenu rodoskvrnu “gospodu”, Zola bi bio još aktuelniji. No, poželimo i vjerujmo, biće još mladosti i novih žerminala, nekog novog bosonogog djetinjstva, bar u varci plesa Početka Velikog Kraja.     

Dan ustanka naroda Hrvatske, 27.07.2017. Srb. – Igor Galo

Igor Galo

Dan ustanka naroda Hrvatske, 27.07.2017. Srb.

Danas se dogodila antifašistička proslava diljem lijepe naše. Dan ustanka naroda Hrvatske protiv fašizma, 27.07.1941.,u Srbu obilježavao se uzduž i poprijeko „Lijepe naše“. Odjeci slavlja i partizanskih pjesama stizali su čak iz BiH odakle su na isti način obilježavali zajednički Dan ustanka protiv fašizma. Pjesma se širila čak preko Plješivice i Dinare na našu stranu, orilo se uokolo. Neopisivo je koliko mi Hrvati iz BiH volimo antifašizam, pa čak i mi u Hrvatskoj – nije za povjerovati!

Ups, čini se da sam se malo zanio ili sanjam. Naravno ništa od toga. Što je „babi/djedi milo to mu se i snilo“. Istina je nešto sasvim drugo i vraća me u HR stvarnost.

Zamislite nas „U“ Hrvatskoj. Nije teško zamisliti …Ustali smo protiv fašizma, prvi u porobljenoj Europi – mi Hrvati! Međutim, nije se to zbilo 27.07. 1941. u zločinačkoj NDH kako bi neki mogli pomisliti, to se zbilo 22.06.1941. – u zločinačkoj NDH, koja je bila u svojoj punoj snazi i uzletu – koljačkom! Ustali smo kad je bilo najteže!

Osnovali smo prvi partizanski ustanički odred u šumi Brezovica pored Siska. Doduše, čim smo ga osnovali razišli smo se u tišini kućama ženi i djeci, bez ispaljenog metka. Čak ni ljuti neprijatelj nije znao da smo krenuli protiv njega, toliko je to bilo tajnovito. Samo najuža familija Bobetko je to znala i možda još netko, naravno nevažan ali je važno da se to zabilježilo, pa puno godina kasnije, zrelih i naročito demokratskih  devedesetih, „otkrilo“ hrvatskom narodu!

Kakva je to konsternacija bila, mislim u hrvatskom narodu – povodom tog otkrića! Do te spektakularne i povijesne objave mi smo živjeli u zabludi da se ustanak hrvatskog naroda protiv fašizma dogodio u Srbu 27.07.1941.!?Zamislite u kakvom sam neznanju proveo život, dođe mi da ga se odreknem – neznanja, naravno. Život mi je nešto draži od neznanja, da budem iskren. Živ možeš nešto naučiti, a mrtav baš teško.

U kakvom smo mi to „mraku“ živjeli 45 godina? Zamišljam taj isti mrak u Bosni i Hercegovini koja je 45 godina živjela u sličnoj zabludi, misleći, jadna da je i kod njih započeo ustanak 27.07.1941. Šta njih tek čeka?  Koji datum će njima nametnuti i proglasiti ga onim „pravim ustankom“.

Da se vratim u Hrvatsku, da mi ne bi predbacili da se miješam u unutrašnje stvari druge države. Uglavnom, mi građani Hrvatske od nedavno imamo dva datuma  posvećena ustanku protiv fašizma, jedan je 22.06.1941., a drugi je 27.07.1941. Već samo po toj bizarnoj činjenici smo jedinstveni u EU, svijetu i šire. „Što ima kod nas – niđe drugdje neima“.

Mi smo navikli živjeti u raznim apsurdnim i suprotstavljenim situacijama ali da imamo dva datuma ustanka protiv istog neprijatelja – fašizma, to imamo samo mi, Hrvati.

Kad pravo pogledam, mislim na datume, mi zapravo imamo katolički i pravoslavni dan ustanka protiv fašizma?!Pa što onda, vele pragmatičari, kad ne ide drugačije, može i ovako!

Naravno, kad nam Božić ne može biti istog datuma, pa ne mora ni ustanak protiv fašizma! Radujte se narodi, biti će još veselja i slavlja.

Nažalost niti za „katolički“ kao ni za „pravoslavni“ dan ustanka nećete naći niti jednog svećenika niti popa na svečanosti, a kamo li onih koji predstavljaju antifašističku Republiku Hrvatsku po našem Ustavu,  u Europi. Nemaju oni ništa s tim bogohulnim, bogu-nemilim datumima. Nisu to njihovi datumi, oni tada ne izlaze na svjetlo dana iz svojih Kaptola, Banskih dvora i Pantovčaka. Njima je mrak najbolje okruženje.

Igor Galo

________________________________________

Dodajem dvije fotografije uz ovaj tekst.

  1. Obnovljen spomenik ustanku u Srbu 27.07.194,

Spomenik Danu ustanka-Srb.jpg

2. Ostaci poprsja narodnom heroju Stojanu Matiću u mjestu Nebljusi, pored Donjeg Lapca, i svoj komentar bez kojeg fotografija ne bi bila dovoljno jasna: Stojan Matić, jedan je od brojnih seljaka, radnika koji su ustali protiv hrvatskog fašizma, ustaškog, 27.07.1941. Poginuo je u narodnooslobodilačkoj borbi i proglašen narodnim herojem. Podignuti spomenici njemu u spomen krasili su javne prostore u Donjem Lapcu, Nebljusima i drugdje u Lici. Vrli hrvatski vitezovi pokazali su u „Oluji“ svoje junaštvo u obračunu sa njim mrtvim u kamenu i bronci i time se upisali u vječnost, ubivši ga drugi put.

Spomenik-Stojan Matic-Nebljusi-mail

Ubili SPOMENIK, jadna im majka.

Isidora Sekulić o Bosanskom jeziku

Isidora Sekulić o Bosanskom jeziku:

‘Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti’

 

isidora

Isidora Sekulić, književnica, akademik i prva žena član Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti

http://miruhbosne.com/2017/02/23/isidora-sekulic-o-bosanskom-jeziku-jezik-bosne-to-je-jedna-kolektivna-umjetnost-ciste-genijalnosti/

Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o Bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:

– Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „Bosanski jezik”.

– Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.

– Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.

– Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.

– Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.

– Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.

– Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
.. Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.

– Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.

U Bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.

U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.

Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.

Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.

– Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.

– A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…

– Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.

– U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.

(MiruhBosne)

PRIČE IZ JERUSALIMA – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Četvrt stoljeća od dolaska u Izrael, Palestinu, Svetu zemlju, poslužila me sreća i malo lukavstvo da se nađem unutra na Brdu Hrama i da priđem džamijama.

20170413_180040

20170416_110422.jpg

Al-Aqsa

20170418_115742

Izraelskoj policiji sam na ulazu pokazao svoj stari već 12 godina nevažeći bosanski pasoš, nisu detaljnije zagledali datume. Uz novinarsku akreditaciju su me nekako sumnjičavo ipak pustili. Naravno, nisam smio govoriti sa njima na hebrejskom. Ukratko, plato starog svetilišta Drugog hrama kog porušiše Rimljani 70.g.n.e, bio je i ostao mjesto tuge i za duboka razmišljanja o smislu i besmislu, o zloupotrebi religije u funkciji sile, bilo koje i bilo čije.

20170418_090744

Cijelom dužinom gornjeg dijela Džamije na Stijeni ispisan je Qur'an

Sloboda je ograničena svima. Izraelska policija nadgleda sve pristupe, a i Palestinci koji održavaju red. Frustrirani presijom Palestinci svakog trenutka mogu ispoljiti gnjev protiv Izraelaca koji su za njih samo okupatori. Za drugu stranu realnost izgleda drugačije.

20170418_102939

20170418_091733.jpg

Bezbrižan jedino palestinski dječačić, na trenutak pobjegao od mame zabavljene telefonom

20170213_140855

Maketa Drugog hrama

20170418_105921

20170418_105935

Roberts 5

Jerusalim zabilježen slikarskim priborom Davida Robertsa

Jerušalaim, El Kuds (Grad mira, Sveti grad) – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

Jerušalaim, El Kuds (Grad mira, Sveti grad)

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Inostrani turisti vole doći do obala Crvenog mora (Ejlat), Kinereta, zovu ga i Galilejsko i Genizaretsko more (Tiberijas, Kibuc Ein-Gev, Kfar-Nahum/Kapernaum, Gora blagoslova), Mrtvog mora (Kumran, Masada, kibuc Ein Gedi), nastoje posjetiti Nazaret, Bet-Lehem, Cfat, Bet-Ša’an, popeti se na Goru Tabor, nešto rjeđe se zapute do Golana. Mlađima je atraktivan Tel-Aviv, ostali vole doživjeti boje Negeva. No, svi nastoje stići u Jerusalim.

U znaku nemira i oluja, u vječitom pokretu, zemaljski epicentar Duha leži negdje u sferama pod Jerusalimom. Nema grada sličnog Davidovom. Grad Duha, kolijevka duhovnika, gubilište pravednika i grobnica proroka. Ali i simbol utjehe, nade i obnove, najavljenih sjajnim lukom duge. Jerusalim je neponovljiv. U svojoj dugoj povijesti, dva puta je potpuno razoren, dvadeset dva puta opsjedan, osvajan i oslobađan četrdeset četiri puta.

Prema predaji, prostor zemlje Kna’an zaposjeli su Izraelci u 13. st.p.n.e., a sam grad Jevus, naseljavali su Jevusi.

Preote silom David kulu Cion od njih, i sagradi Ir David, Grad Davidov, kasnije nazvan Jerusalim. Impozantni su ostaci tog grada. Arheološka iskopavanja se neprekidno obavljaju i osim vidljivih nadzemnih ostataka, zahvataju impresivne podzemne odaje i sistem tunela. Pred čestim napadačima, život se odvijao u podzemlju.

U dolini Siloa, nad izvorom, otkrivena je zadivljujuća zaštitna fortifikacija s kamenim blokovima teškim pet tona. Izvjesno je da su već Jevusi bili odlični graditelji i da su dio njihovih znanja naslijedili Davidovi i kasnije Solomonovi (hebr. Šlomo) graditelji.

 Even jerušalmi (jerusalimski kamen)

O Jerusalimu, svetom za pripadnike tri religije, govori više dokumenata no o bilo kojem drugom gradu. 3000 godina njegovog postojanja ispunjene su sadržajima iz svih domena.

O, JERUŠALAIM!*

Kada bi znao…

Ali ti spavaš i zaboravljaš

sve uzroke nevolje tvoje.

Zašto ime ti je Grad Mira

ako mira nikada bilo nije

pred zidinama od kamena

ogromnog bijelog?

Umjesto mira samo za roblje znaš

i ruševine u tebi i oko tebe.

Zbog tebe, Grade Mira,

nemiri cvjetaju po svijetu

kao makovi opojni.

Šta je to u tebi

o, Jerušalaim,

pod Suncem i kišom

kamenu nedoplakani?

(Marjan Hajnal)

Svojom visinom od 700 m iznad Sredozemnog mora, Jerusalim je rub nagiba prema Mrtvom moru. Ukupna visinska razlika je 1150 m. Svega desetak kilometara zapadno od grada klima je vlažnija, s više kiša zimi, posve druga u odnosu na onu suvu u istočnim dijelovima, okrenutim pustinjskom prelazu prema najdubljoj geografskoj depresiji na Planeti.

Iako na prvi pogled prevladava samo kamen, u pukotinama među stijenama kriju se velike količine sprane zemlje i posađeni borovi i čempresi mogu živjeti svoj samostalni život. Jerusalimski kamen je mit za sebe. Fasade novih zgrada oponašaju one od prije tri milenijuma. Ali ove nove brže propadaju od aerosola i izduvnih gasova. Taj nadaleko poznat kamen koristi se kao vanjski, graditeljski, ali i za dekoraciju enterijera.

Uglačan do savršenstva, roze ili crvenkastosmeđe boje, sa finim bijelim prugama i ponekad zelenim tačkama kao “očima” na krilima leptira, otkriva svu maštovitost prirode. Najzdraviji materijal već tisućama godina koristi se u proizvodnji posuđa. Nezamjenljiv je dizajnerski materijal u kuhinjama, kupatilima, od njega se prave stepenice, ograde, svijećnjaci, stolovi, i, naravno, skulptori ga vole za svoje figure. Nažalost, zbog politike razdvajanja stanovništva pomoću žica i betonskih zidova, sve je teža razmjena kamena i njegovo dostavljanje u druge dijelove grada. To povećava i cijenu kamena koji je upio u sebe svu himeričku moć svemira.

Kotel

Ha’Kotel ma’aravi, Zapadni zid, “Zid plača”, ostatak je Drugog hrama, i relikt jednog vremena. U visini ljudskih glava, preko kamenih blokova prevučena je emulzija dodira. Jevreji stavljaju ruke, nekad i čelo na kamene blokove dok se mole, i vremenom se od tih silnih znojavih ruku i lica stvorila duž zida pruga, promijenjena boja kamena. Na Kotelu se moli danonoćno. Taj golemi prag svog doma Jevreji ne mogu preći. Mole za povratak, maštaju o novom, Trećem hramu, ne uviđajući da su Antipa, Kajafa i Pilat zapečatili vrijeme i da će novo svanuti tek na nebu. U pukotine se ostavljaju ceduljice-molbe upućene Bogu, a one se vremenom toliko nakupe da ugrožavaju izgled zida pa ih povremeno sklanjaju i sahranjuju. Plato pred zidom podijeljen je ogradom na desni ženski i lijevi muški dio.

20170418_083857

20170413_181010.jpg

U lijevom uglu nalaze se arkade nad ulazima u prostorije pretvorenim u sinagoge. Spoljašnji pogled na te ulaze sa skraćenom visinom govori da je nekadašnji plato pred zidom bio čitavih tri do četiri metra niže. Arheolozi su već otkrili nekoliko dubokih slojeva popločanih prostranim kamenim plohama. Sve to svjedoči o neprekidnoj vertikalnoj dogradnji, tačnije, zatrpavanju i kvarenju autentičnog pristupa hramu. S lijeve strane nalazi se i ulaz u podzemni tunel koji vodi do najvećeg Kamena (hebr. even, kamen; Ha’Even, Glavni Kamen, Kamen).

Ukupan očuvani građevinski kompleks, vidljivi i onaj koji se tek naslućuje, fascinira još uvijek i nameće pitanja o odnosu ljudske psihe prema tajnama jednog podneblja.

Grci su imali više naziva za čovjeka, a jedan od njih laoi ima sličan korijen kao i laas – kamen. Nije slučajno Hrist, pozivajući ribara Šimona za sljedbenika, dao mu ime Petros, kamen, očekujući da postane petra, stijena na kojoj će biti podignuta crkva. Izlišno je pitanje da li je Isus znao za Glavni Kamen u podzemnim odajama i tunelima što su ih povezivali.

Poezija kamena odzvanja planinom, ropskim radom presloženom u uglove i lukove podzemnih dijelova grada. Nigdje niko ne napisa koliko je ljudskih života koštala sva ta gradnja.

Značaj kamena

Prisjetimo se da su prve nastambe bile od kamena, prva oruđa, najmonumentalnije građevine gradio je čovjek od kamena. Svoje numeričke, likovne i muzičke refleksije, čak i poeziju, ispisivao je na kamen, prva pisma, reljefe, zakonske uredbe, nekrologe i poruke na bojištima. Kamen je koristio za miljokaze, akvadukte, grobnice, mostove, citadele… Najsavremenija tehnologija okreće se keramici i drugim prirodnim materijalima koji su opet samo prerađeni kamen, odnosno dio planetarnog i opšteg Univerzuma.

Milionima godina kamen je stvarala titanska borba vatre, zemlje i mora, dok nije došao čovjek uništitelj, trijumfalni stradalnik, tvorac civilizacije. Neprolazni simboli ljepote i slobode naselja u prirodnom ambijentu ustupaju mjesto grotesknim formama savremenih gradova. Beton, pratilac čovjekove novije istorije, kao sintetski kamen, vremenom je postao i sinonim izolacije od prirode.

Zašto skulptori najčešće biraju najveći izazov, mermer/mramor?

Život je kultura oplemenjivanja kamena.

Uvijek ista borba da se kamen i prostor prevedu u vrijeme. Uvijek vječita borba mitskog i ontološkog. Kao na samom Početku. I nije slučajno prvi humanofil, Prometej, bio kažnjen okivanjem za kamen, a orao koji svako jutro dolijeće, nije li bio simbol vremena koje neumitno i nemilosrdno podsjeća da su bol i patnja oduvijek bili posrednici između tijela i kamena, između zemlje i svjetlosti uma. Kamen, kosmički beskrajni prostor i smrt, nasuprot dubini muzike koju iz svog genija oslobađaju Sibelijus, Grieg, Bethoven, Malher, Wagner… Nasuprot lažne beskonačnosti, istinska konačnost, i napokon, život kao igra i borba smisla, pokreta, zvukova, riječi, svjetlosti… U takvom procjepu, između prostora oplemenjenog kamenom, i vremena, odrastao je Humanum.

Razlike u stilovima građenja odražavaju razlike u stepenu misaone (a samim tim i tehničke) ovladanosti prostorom. Značenje govora i jezika razotkriva se iz odnosa prema: kamenu kao simbolu vječnosti, vatri kao svjetlosti uma, prostoru kao dimenziji prebivanja bitka, vremenu kao dimenziji događanja estetičko-etičke i herojsko-tragičke borbe za samokostituisanjem u Logosu, umjetnosti kao sferi ukidanja neprijateljstva prema prirodi.

PRIČE IZ JERUSALIMA – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Jedini put ka slobodi

Šta to znači oduprijeti se očaju i biti južnobalkanski dovitljivac? Poslije posla kolega i ja krenuli smo prema Bet-Lehemu, da pogledamo uslove stanovanja u naselju Ofra, s nešto povoljnijim cijenama. Prijatelj je tražio stan, a ja sam mu ponudio da ga odvezem.

Prošli smo kontrolni punkt s izraelskim vojnicima, a u povratku se greškom (već se bilo smračilo, a put sam slabo poznavao) nađosmo s druge strane arapske barijere.

Misleći da se obraćam izraelskom vojniku, pozdravih ga na hebrejskom, na što ovaj poče vikati na arapskom: “Jahud! Jahud!” (hebr. Jehudim, Jevreji). Začas se oko nas skupi pedesetak palestinskih policajaca i vojnika.

Bilo je to vrijeme teških sukoba i napraviti takvu grešku značilo je: Zbogom, živote! Njihovi trijumfalni ratni pokliči parali su noć. Tada se pojavi neki njihov viši oficir i smiri ih. Moj kolega, rođeni Izraelac, prikrivajući uzbuđenost uzastopno ga je na arapskom pitao da nam pokaže put za Jerusalim. Potraja to nekih deset minuta. Oficir je ćutao, namrgođeno nas mjerkajući, sumnjičavo zagledajući naše službene bijele košulje, vjerovatno se pitao da li nismo ubačeni agenti, zatim obiđe automobil, odmače se par koraka i objesi ruke o pojas. Očekivao sam da će nam narediti da izađemo iz kola. Nisam znao šta da radim, u kom pravcu da gledam, njegovom, ili u okupljene Palestince koji su čekali, ili da zažmirim i počnem da se molim.

Neočekivano, prevagnu moja drskost, obratih se oficiru na svom maternjem jeziku*, najslađem i meni najljepšem: “Ja sam iz Bosne, Bosanac! Sarajevo, Bosna!”

Oficir mi priđe, nalakti se na prozor kao da želi da me pogleda sasvim izbliza, i, njuhom iskusnog veterana uvjerivši se da pred sobom ima neke naivce koji su stvarno zalutali, s jakim akcentom sarajevskog čaršijskog govora reče mi:

“Jeb’ga! Što mi odma’ nis’ kaz’o.”

Sakrivajući oduševljenje i iznenađenje, samo malo podigoh obrve i uz blagi osmijeh ponovih psovku.

Nasuprot mišljenju mnogih da je svijet mali, uvijek sam tvrdio da je on beskonačan i da je sreća tako neuhvatljiva i daleka kada je najpotrebnija. Ovoga puta nije kasnila. Palestinac se školovao na istoj akademiji u Rajlovcu na kojoj sam ja nešto poslije njegovog odlaska predavao. Nisam mu želio reći da smo dijelili isti prostor, bilo je mudrije da ne pominjem vojsku koja je u to vrijeme sijala smrt po Sarajevu. Pitao me šta radim ovdje. Odgovorih mu da sam pobjegao od rata. On se nasmija, teatralno prema nebu raširi ruke i prevede moje riječi ostalim okupljenima, na što se i oni počeše gromko smijati. I uz taj smijeh nam oficir pokaza put, naredi da se podigne rampa. Laganim gasom krenuh naprijed, pozdravljajući nešto nezadovoljnog vratara na barikadi kojem se i dalje vjerovatno činilo da je šteta za takav automobil da se propusti pošto mu je sam stigao pred noge. Mom kolegi ništa nije bilo jasno, osim što mu rekoh da ga je spasila jedna obična psovka.

Ne znam da li bi mu opet pomogla u sličnoj situaciji, ali je ponavljao tu za njega tako magičnu riječ prilikom svakog našeg narednog susreta, umjesto pozdrava.

Snježna Intifada

U Jerusalimu rijetko padne snijeg, ali te 1996/7. bilo ga je. Izašli ja i supruga tog jutra u neuobičajenu snježnu idilu. U povratku presrela nas grupa malo obijesne arapske omladine koja izbliza poče da nas zasipa grudvama snijega. Nije bilo nimalo prijatno. Djelovao sam krajnje smireno ne želeći im dati povod da budu grublji od već pokazanog. I ovom prilikom bio je djelotvorniji od bilo čega drugog govor na bosanskom, da nije lijepo to što rade. U kritičnim trenucima pitao sam se šta ako postanu još drskiji? Pružanje fizičkog otpora u takvoj situaciji bilo bi besmisleno i opasno. Događalo se i ranije da tu bude napada i stradalih. Znao sam da je par godina ranije, otprilike na istom dijelu šetališta, ubijen jedan izraelski profesor koji je, kao i mi, samo šetao. Sreće nije imao ni nestrpljivi otac djevojčice koju su počeli zadirkivati arapski momci u Jafu. Nakon što je zaštitnički reagovao, pred kćerkom i suprugom su ga okrutno linčovali i mrtvog bacili u more.

Moje mirno i strpljivo držanje uz blago izbjegavanje snijega kojeg sam uvijek volio i koji kod mene nije izazivao naglašene senzacije uvjerilo ih je da sve doživljavam kao zimsku igru. Valjalo mi je to otrpjeti i nekako su nas pustili da prođemo.

Mali konjanici

Na istom mjestu našao sam se u jesen 2008. godine. Stanovao sam nekad u blizini i to šetalište sam dobro poznavao. U podnožju su arapska sela. Čarobna riječ Bosna djelovala je i na malog Arapina koji me nije razlikovao od mnogih turista i domaćih ortodoksnih uljeza. Sjedio sam na zidu šetališta s kog se otvara fantastična panorama Jerusalima, fotografirao Stari grad, a i dva mala konjanika kada su ušli u kadar. Mlađem se to nije dopalo, pritjerao je konja do zida, popeo se na leđa krotkoj životinji koja je nepomično stajala znajući da dijete nije u sigurnom položaju, a dječak je tada počeo da uzmahuje konopcem prema mom licu i da me tjera. Grupa arapskih mladića koji su posmatrali ovu scenu, kad im se učinilo da junoša stvarno pretjeruje, odlučili su da se umiješaju, prišli mu i odgurali ga. Ja sam mu rekao na arapskom hvala, što ga je, iznenađenog, primoralo da ućuti. Odmakao je konja par koraka, no, vratio se i nastavio sa predstavom. Mirnim glasom sam mu na bosanskom ponovio par puta, pokazujući na uši, da ga dobro čujem i da ne treba vikati, da je njegov konj lijep, sve to uz blagi osmijeh. Mogao sam razumjeti bez prevodioca dio psovki i prijetnji, da idem, da je ovo arapska zemlja. Rekao sam mu da savršeno dobro razumijem da ovo nije moja zemlja, ali da ima jedna neobična zemlja koje ima i nema i da se zove Bosna. Iako mali, otprilike osmogodišnjak, morao je čuti od starijih tu riječ. Spustio se ponovo na konja i počeo ga juriti u krug uzvikujući “Bosna! Bosna! Bosna!”, pa se opet, sada smireno, približio. “Bosna?” Pitao je. Pogleda spuštenog na zemlju samo potvrdih glavom. I on je gledao par trenutaka u istu tačku na zemlji, i onda, pogledavši sućutno prema meni, odjuri na svom lijepom neosedlanom i nepotkovanom konju. Mislio sam koliko nesporazuma i gnjeva lebdi ovdje nad zemljom i da je dječak rastao frustriran. Nisam se mogao oteti utisku da je on (kao i većina arapske populacije) neprijateljski raspoložen prema svakom strancu. Budući da sam se u Izraelu strašno napatio, trpeći brojne uvrede, torture i degradacije, ne pronalazeći mjesto pod čudnim nebom, nepriznat i neprihvaćen, pitao sam se ono isto što su me mnogi pitali, doista, šta ja imam sa svim ovim, i, uopšte, šta radim ja ovdje? Mogao sam bez znanja arapskog razumjeti nastup gnjevnog dječaka, u podsvijesti izjednačujući svoj položaj s njegovim. Inače, ovo šetalište je bilo goli kamenjar dok se bračni par jevrejskih donatora nije sjetio da se taj prostor mogao oplemeniti, za dobrobit svih. Ma koliko svjetska javnost poznavala samo jednu stranu palestinskog problema, upućeniji promatrači znaju da nisu podjednako ugroženi svi Palestinci. Ovi uz Stari grad su posve slobodni, mnogi od njih imaju državne službe, ili privatne firme i luksuzne vile. A u večernjim satima na zelenim površinama uz šetalište (zvano Tajelet) događa se čudan fenomen. Dolaze Arapi praćeni mnogočlanim porodicama, a Jevreji odlaze svojim kućama. Još jedan znak za upit: Kome doista pripada zemlja, ko se tu osjeća slobodnim? Ko gostom, a ko domaćinom? S prvim mrakom, Jevreji kao da se počinju plašiti i odlaze da se po drevnoj tradiciji predaka zatvore u svoje ozidane stambene četvrti, čvrsto zbijene kao da su tvrđave. S pojmom slobode tu mi nešto nikada nije bilo posve jasno.

Sasvim je drugačije u Tel-Avivu. Taj grad je nalik svim europskim metroploma i noću je opasan na drugi način.

Djeca Kidrona

Tek sutradan sam saznao: bilo je 44 C°. Opet iskustvo sa djecom. Obišao sam Goru maslinsku, a u povratku prošao kroz najveću jevrejsku nekropolu.

U nastavku, prve ulice me povedoše naniže i tada od jednog ugla, u susret mi pohrliše djeca vičući:

“Šekel! Šekel!”

Dadoh svakome od njih ponešto sitniša. Tek što sam odmakao, u narednoj ulici ponovila se ista scena. I tako još tri puta.

20170413_175516.jpg

Preznojavao sam se pitajući se šta će biti ako njihova veća braća izađu iz kuća?

Na moju sreću ovi mališani su se zadovoljavali malim kovanicama koje su se našle u nekoj najlonskoj kesici u mojoj torbi.

U dnu doline čekao me susret druge vrste. Neki Arapin u tradicionalnoj odjeći pokušavao je da uzbrdo po kamenitoj stazi izgura drugog punačkog čovjeka u invalidskim kolicima. Pomogoh mu, što je potrajalo.

Djecu narednih ulica on je rastjerivao i grdio ih što traže novac. Neki od njih samo su se smijali, meni i mojoj kapi koju su pokušavali da mi skinu s glave. Sve sitne pare prethodno sam im već dao, ali po toj vrućini, bez kape, nisam mogao.

Tako upoznah Kidron, kroz uličice u koje se inače niko od turista ne upućuje sam. 

 

PRIČE IZ JERUSALIMA – (Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”) – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Mnogi su mislili da su upoznali i razumjeli probleme i čari ove zemlje. Ipak, jedno od najljepših i najobjektivnijih svjedočanstava ostavio je iza sebe škotski slikar David Roberts (1796-1864) iz Edinburga. Putujući po Egiptu, Libanu, Palestini, ostavio je više slika od neprocjenjive dokumentarne vrijednosti. Fascinira ne samo kvalitet njegovih slika već i njihov broj, ali više od svega u prvom planu je umjetnikova hrabrost i spremnost da se slobodno kreće i boravi na nikad sigurnim prostorima. Ostavio je iza sebe mnogo više od samih umjetničkih djela. Ona govore o jednom vremenu, običajima, sasvim jednoj drugoj psihologiji od današnje. Prikazi starih antičkih gradova čije ruševine tek neznatno proviruju ispod nanosa zemlje i pijeska ukazuju na mentalitet ljudi koji i kada su hodočasnici, nikada ne žure. Ujedno, porede li se ta vremena od samo vijek i po ranije sa današnjim, vidljivim postaje osnovni negativni utisak do koje mjere je prenaseljenost doprinijela uništenju oreola svetosti starih sakralnih objekata, i, općenito gledano, dehumanizaciji drevnog ambijenta. Na Davidovim platnima su ovjekovječeni mahom trenuci njegovog vremena, potkraj 19. st., ali ima i prikaza koji prodiru u mnogu dublju prošlost. Jedna od slika prikazuje osvajanje Jerusalima u vrijeme rušenja Drugog hrama 70-te godine.

Roberts 3

Davide Roberts: Osvajanje Jerusalima

Ostale slike su dokumentarnog karaktera iz posljednjeg perioda Otomanske imperije.

Neobično je zanimljivo upoređivanje prikaza gradova na njegovim slikama sa današnjim izgledom istih.

Bliski istok na slikarskoj paleti Davida Robertsa u svakom slučaju tek najavljuje smisao nekadašnjeg uzbudljivog života punog preokreta, ali i pronađenog mira koji nedostaje današnjim prenapučenim zagađenim gradovima. Nomadi u pustinji i njihove kamile, koze, ovce, ne mogu se više kretati, nisu pošteđeni asfalta koji presijeca polja bukom i zlim mirisom sagorene nafte.

Roberts 1

S razvojem civilizacije proporcionalno se smanjuje prostor slobode i čistoća elemenata života. Da li je civilis istinski civilis? Čovjek prirode milionima godina je isti: vezan za zemlju, zagledan u nebo.

Najljepše je nebo gledano iz Negeva. Pustinja u zagrljaju s Univerzumom, njegovim zvijezdama, kao raspršenim sjemenkama papaje. Tisućama i možda milionima godina, čovjek je živio pod otvorenim nebom, sklanjajući se u pećine jedino za nevremena ili u toku zima, ali u pustinji mu je bio dovoljan samo šator. Ko nije nikada doživio ljepotu noćnog neba iznad pustinje, ne može ni naslutiti zebnju i moru jednog slobodnjaka stiješnjenog u betonskom soliteru, nad provalijom dubokom, sada već, i nekoliko stotina metara.

Gdje su tu svici, šakali, noćne ptice, odsjaj vatri i svirka doboša (darbuka) što dopire od nešto udaljenih susjeda?

Zapadnom čovjeku ostaje da se vajka i zavidi slobodnjaku koji umjesto čvrstog krova više voli krov svog čadora što se njiše u ritmu pustinjskog vjetra. Takav krov i da se sruši, neće ga povrijediti. Ako se pustinjaku ne spava, na prvi korak je pod ozvjezdanom kupolom mnogo većeg čadora koji ga nikada neće iznevjeriti.

Grad ubrzano guta vrijeme, građanke zaboravljaju šta to uistinu znači biti majka. Sveproždiruća buka i koncentrovani smrad, otrovi, atomski pakao, to li je civilizacija? Šta bi rekao Herod da vidi jadne ostatke svoje nekad velelepne zadužbine?

 

SUSRET BLISKE VRSTE – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

SUSRET BLISKE VRSTE

Koliko ljepote je strunulo i koliko će je još propasti pod ogavnim šapama, prije nego se oglasi Veliki Kraj?

Visokoj Azijatkinji vanredne ljepote koju je ko zna koja muka dovela na priobalno šetalište Tel Aviva prišao je onizak, okruglast, ćelav i krmeljav lokalni Golum, jedan od onih koji voze taksi. Ako bi na tren i bilo dileme oko toga zašto je sa odvratnom kreaturom prihvatila dijalog, odavali su je detalji njene odjeće, bijele čizme… pored mora… Njihovi makroi znaju sve marifetluke kako doći do klijenata, a jedan od načina je bacanje na pločnik malih reklama-pozivnica veličine vizit-karte, sa nekom erotskom slikom i brojem telefona. Prihvatajući na sebe sve rizike opasnog grada mnoge majstorice najstarijeg zanata ordiniraju same. Pristaju na daleko manje sume, kao što je, pretpostavimo, pristala i ova Azijatkinja (Kineskinja, Koreanka, ko bi ga znao), nego što bi da je imala status neke domaće „eskort dame“. Bar da je primitivcu “odvalila” svoju „realnu“ cijenu. Ali, sudeći po samom mjestu prodaje „ljubavi“, nije imala izbora. Svirepi kriminalci, trgovci bijelim robljem, ucjenjuju ih, preprodaju, otmu im dokumente, nerijetko osakate ili ubiju. Što je najgore, budući da su obično ilegalne imigrantkinje, niko ih i ne traži kada “nestanu”. Nisu gejše, a vremena sasvim divlja, gradovi puni gadova, sadista, ludih bijesnih veprova. A one, dolaze uvijek nove i opstaju sa bremenom svojih karmi.

ytxyiu1461403265633

Sve ovo bio bi bizaran slučaj, da me nije podsjetio na neuobičajen susret na klupi, za vrijeme pauze, nedaleko od radnog mjesta, dok sam jeo svoj ručak u malom parku punom djece. Kao da me vrebala, dok sam počeo jesti, stvori se ona, nekih tridesetih, bez pozdrava i uvoda i ne gledajući me reče: „Sto šekela!“ Neprimjetno se zagrcnuh. Zar tako izgledam? Samo sam želio pojesti svoj obrok i vratiti se na posao. Povratih dah, a moji prsti ležerno se smjestiše oko njene brade i lica i laganim pokretom okrenuh joj glavu da joj vidim oči. No, ona poluzatvorenih očiju vrati glavu s crnom valovitom kosom u prvobitni položaj. Ponovih isto, malo jačim i upornijim pokretom. Gledala me je ovoga puta, iznenađena mojim odgovorom na njenu ponudu.

Drskost za drskost.

Vidjeh što sam i očekivao. Povijest Kosmosa, pun tuge, snage, izgubljenosti, prkosa, očaja, pobjede, naivnosti, osude, mržnje, i svega nikad tako iskazanog kao u tih par trenutaka… Svega, samo ne samilosti prema sebi samoj. Samosažaljenje se nije smjelo ni naslutiti.

 Ponudih joj svoj ručak kojeg ona nakon malo nećkanja zahvalno preuze i u slast dovrši. Onda me upitno pogleda. Kao, dobro, jeli smo i sad…

Znao sam svoj naredni gest, samo sam se pitao, nisu li moji ukućani po običaju opelješili moju malu rezervicu novca. Posegnuh za malom plastičnom omotnicom za ličnu kartu u kojoj sam čuvao i novac. Bilo je tačno 100 šekela. Stavih novčanicu na klupu i prikupih svoje zdjelice u ruksak spremajući se poći.

„Ali…“ htjede ona nešto prigovoriti, uvrijeđena i postiđena.

„Ne brini – rekoh, – zaradila si ovaj novac, jednim pogledom.”

Nikada ne bih pomislio da nije ništa shvatila. No, da li je smogla snage učiniti šta sa svojim životom? Da li je imala sreću da to može i kada bi htjela? Šta je s morem udatih žena, profesorica u Zimbabveu, koje njihovi muževi osobno šalju na ulicu jer od plate ne mogu preživjeti? Šta je sa djevojčurcima Sarajeva koje se prodaju za večeru, kutiju cigara, da bi kupile sebi komad odjeće, da bi bile atraktivnije, da bi mogle sebi zaraditi za studije?

U ime svih njih požalio sam samo jedno: što se nisam vratio i zgazio onog odvratnog Goluma s telavivske promenade. Ko zna, možda će se nekad povesti neki drugi rat, u kom neće stradati nevini.

A hoće mene susreti te vrste. Felini i „ludi“ Alen mogli su od mene komotno posuditi neke scene.

Spomenuo bih i onu kod Herclije na čistini kojoj sam se približavao na biciklu. U susret mi išla jedna i vikala: „Hoćeš li!?“ Projurio sam pored  nje vičući: „Neću!“ A ona smiješno kao pajac obučena, debeljuca, s ambrelom i nekim ogromnim cvijetom na šeširu, kao da je nekoj publici dovikivala: „A što nećeš? Neće! On neće! Koji je ovo svijet!?“

crni-sesir-s-cvijetom-za-klauna

Osvrnuh se. Šešir je bio na zemlji po kojem je poskakivala. Koja drama! Okrenuh bicikl i sa sigurne udaljenosti rekoh ljutitoj dami da malo smrša i ne sačekuje kao hajduk sportiste. Spustih dvadeset šekela na zemlju:  “Za novi šešir koji manje plaši ptice!” i požurih se odmaći prije nego onako zapuhana i sa skupljenom ambrelom dođe do mene i svoje “zarade”, stečene vrhunskom predstavom.

Uprkos komičnoj sceni, bi mi i nje žao. Ko zna odakle je, ko je, šta je bila nekad, šta je mogla postati, da nije bilo pohotnih nemilosrdnih muških zvijeri. 

___________________________________

Vidjeti slično:  NEPOZVAN NA PONOĆNOJ SCENI

___________________________________
Film – Human Trafficking (vrlo težak i dug film u dva dijela, obiluje scenama nasilja.
(Film sa prevodom)

U NEKOM OD BESKONAČNIH PARALELNIH SVIJETOVA – Dragec Plečko

Dragec Plečko

dragec-plecko

U NEKOM OD BESKONAČNIH PARALELNIH SVIJETOVA

https://www.facebook.com/profile.php?id=100014045922721&fref=nf

Reakcije uma na impulse iz o s j e t i l a su zarobile ljudski um do te mjere da zid Vremena i Prostora izgleda čvrst, stvaran i nesavladiv

SVE ŠTO VAM SE MOŽE DOGODITI VEĆ SE DOGAĐA U NEKOM OD BESKONAČNIH PARALELNIH SVIJETOVA

Desetine tisuća religija, njihovih ogranaka, filozofija, svjetonazora, učenja, metoda, tehnika, rituala, droga, mantri, molitvi, novovjekih instant čuda, koncepata, znanstvenih rasprava i karizme duhovnih učitelja imaju jednu fatalnu mrlju na putu do Apsolutne Istine.

Praktično se sve međusobno razlikuju. Sve su projekcija uma,
vječitog kretanja i promjene. A univerzalna kozmička Istina mora biti jednaka za sve. Dakle, ili smo žrtve bezrazložnog optimizma ili postoji bezbroj različitih svjetova koji su cilj naše duhovne prakse i vjerovanja. Ako vjerujemo, dakako. Do druge obale dospijeva samo vrlo, vrlo mali broj aspiranata, čistom intencijom, integracijom svih impulsa koji ulaze u mozak u jedan doživljaj ili inercijom potaknutom latentnim otiscima u svijesti.

No, jedina neutralna, objektivna i svima zajednička jest ljudska fiziologija. Put do Središta mora voditi preko impulsa koji kroz neurofiziologiju putuju k svom izvoru.

Za 10,000 godina religije više neće biti nalik onima danas ali fiziologija će još uvijek biti razmeđa između vanjske i unutarnje stvarnosti ljudskih bića sadašnje strukture genoma.

Već spominjani Robert Lanza i grupa znanstvenika biocentrista smatra, kao što smo već rekli, da postoji doslovce beskonačni broj paralelnih svemira a u neki od njih odlazimo nakon smrti u ovom. Oni su nadomak našeg svemira ali ih mi ne možemo percipirati osim tu i tamo, indirektno, kroz anomalije u kvantnom svijetu.

Lanza kaže da se apsolutno sve što bi se moglo događati već događa u nekom od tih svemira koji postoje istovremeno kad i naš.
Kao što smo već ranije naveli, tijela nestaju ali osjećaj života – „Tko sam ja? – koji je samo izvor energije od 20 W u našeg mozgu ne može, po zakonima o sačuvanju energije, nestati. Osjećaj „jastva“ je energija koja se nalazi u moždanim strukturama.

Nedavno su, nakon što se o tome dosta govorilo, u časopisu „Science“ znanstvenici objavili nešto nepojmljivo. Uspjeli su retroaktivno promijeniti nešto što se već dogodilo u prošlosti. Ispostavilo se da da promatrač SADA odlučuje što će se s nekom česticom dogoditi u prošlosti!

Očito je naše poimanje Vremena na klimavim nogama da ne govorimo da to ne spominju ni najsvetiji od najsvetijih spisa.
Sve što vidimo i iskusimo sada zapravo je vrtlog informacija u našem umu a Vrijeme i Prostor su samo sredstva da ih se dovede u za nas trenutno prihvatljiv red. Dakle, i ti alati su proizvod našeg uma a već ranije citirana istraživanja su pokazala da se Vrijeme i Prostor mogu isključiti običnim smanjenjem prokrvljenosti određenih dijelova mozga. Ili kontinuiranom percepcijom jednog osjeta na njegovu izvoru. Dakle, eksperimenti upućuju na to da mi stvaramo Vrijeme a ne ono nas.

Koliko je percepcija Stvarnosti čudnovati fenomen pokazuje nedavna spoznaja da neke životinje, uključujući ptice, posjeduju tzv. magnetoreceptore koji im omogućuju percipiranje informacija na kvantnoj razini! O čemu mi ljudi možemo samo sanjati. Iako su sjećanja i moći svih vrsta kroz Evoluciju spremljeni i zaspali u najstarijim slojevima našeg mozga.

I nobelovac Eugene Wigner kaže da „detaljne studije vanjskog svijeta vode do zaključka da je sadržaj svijesti konačna Stvarnost“. Stephen Hawking i Leonard Mlodinow smatraju da je nemoguće ukloniti promatrača, nas, iz procesa percepcije svijeta što podrazumijeva postojanje nepromjenjivog jastva koje može u relativni svijet prenijeti promotreno. Konačno, i Einstein je rekao da su prošlost, sadašnjost i budućnost tvrdoglavo uporne iluzije kao što je to i smrt. Smrt ne postoji izvan Vremena i Prostora. Koje smo kreirali sami.

Fantastična kompleksnost ove problematike se može svesti na to da sve postoji jer to očekujemo, Raj, Pakao, Nirvana, drugi svjetovi…Iskustva osoba koje su preživjele kliničku smrt imaju nekoliko dodirnih točaka koje služe dokazivanju točnosti teze o paralelnim svjetovima.
No za mene su ključna dva pitanja. Prvo, kako to da se osobe koje se javljaju s „druge strane“ u raznim seansama kao i one koje su preživjele kliničku smrt uvijek izjašnjavaju u tim iskustvima kao one ista identiteta kakav su imali/imaju sada i ovdje a ne nestaju u nekoj bezobličnoj sveprisutnoj svijesti i gube svoj sadašnji „ja“? Drugo, koliko su te druge postmortalne stvarnosti „čisto duhovne“ kako to govore mnogi sveti spisi kada mi je veliki mistik Sant Darshan Singh govorio o „paralelnim realnostima“ koje spadaju u spirito-materijalno područje koje je očito makar dijelom vezano uz svijet materije?

Više detalja o tome u slijedećem nastavku.

Slika 1.: Zamršenost pojma Vremena odlično je izrazio grčki filozof Zenon u svom paradoksu o strijeli: Zamislite da strijela leti neprestano naprijed, tijekom jednog vremenskog intervala. Uzmite svaki trenutak u tom vremenskom intervalu. Nemoguće je da se strijela miče u takvom trenutku, jer trenutak ima trajanje 0, i strijela ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme. Prema tome, u svakom trenutku strijela je nepomična, te je tako strijela nepomična tijekom čitavog intervala.
Slika 2.: Teorija „kozmičkih struna“ je jedno od najnovijih dostignuća moderne fizike. Njeni su osnovni principi opisani u vedskoj literaturi kao „tkanje“ i kao jedna od 100,000 formi u kojima dolazi bog Krišna
Slika 3.: I nobelovac Eugene Wigner smatra da konačna Stvarnost počiva u našoj svijesti.

zenon

Zenon

teorija-kosmickih-struna

„Kozmičke strune“

nobelovac-eugene-wigner

Nobelovac Eugene Wigner