THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

Autoportret 1 - A 24. jun 2010

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

DUH PALESTINE – PALESTINSKA GUERNICA – Marjan Hajnal

MAJSTOR ZA DARVIL – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

MAJSTOR ZA DARVIL

imagesf40zgkp2

Kao mali majstor za sve volio sam popravljati, praviti, graditi. Neki moji vršnjaci bili su specijalizirani za suprotno, da slome, pokvare, poruše. Jednom prilikom sam odlučio da sam popravim svoj ručni sat marke “Darvil”.  Povadio sam mu sve šarafe, točkiće, pomoćne djeliće i opruge. Ali, kad je trebalo da ih vratim na njihovo mjesto, to je već bilo za ozbiljnije razmišljenje. Na kraju, poslije niza neuspjeha skupim sav taj mali mehanički krš u maramicu i odnesem sajdžiji. On reče da ni on ne bi znao da sve povađene dijelove vrati na njihovo mjesto. Čudio sam se njegovom odgovoru. A i on mom poduhvatu.

darwi

I tako, ništa ne bi od mog sata i mjerenja vremena. Mnogo kasnije shvatio sam koliko je važno da se sat čuva od pada, jer, ako mu se polomi osovina ključa, ili poremeti neki od točkića-rubisa, makar on bio i najmanji, sat stane. Možemo lamentirati i pitati se: a gdje je sada vrijeme? Ako se ne mjeri, da li uopće postoji? I tako, jednog dana nađoh se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bez direktne veze sa nastavnim programom dopade mi u ruke knjiga Marsela Prusta “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Jedna od najneobičnijih knjiga koju sam ikada pročitao. Čitajući je prisjetih se svog rastavljenog sata. E, tako ostade u mojoj viziji shvaćeno vrijeme: nemjerljivo. Posebno ako nedostaje jedan od točkića. Makar on bio najmanji. Od njega zavisi rotiranje najvećeg. Isti je problem sa društvenim mehanizmom. U tome je tajni ključ promjene. Blokiranjem naizgled malog i beznačajnog sastavnog dijela, dogodiće se kolaps čitavog sistema. Sajdžije, gdje ste? Ili mijenjajte predstavu o vremenu, ili će vas i vaše radionice zamijeniti vrijeme stalo na atomskom satu apokalipse na Manhettnu.

Koralj vraćen moru – Piše: Mile Stojić

Mile Stojić

In memoriam: Vesna Parun (1922 – 2010.)

Koralj vraćen moru

Vesna Parun je, pišući o svemu, pisala samo o jednom – o ljubavi. Njena je književnost otkriće gromada zlata u rudnicima naše književne ubogosti i provincijalne prosječnosti

Kao književno ambiciozan mladić, kolekcionirao sam knjige Vesne Parun; imao sam ih gotovo sve, čak i prvo izdanje zbirke Zore i vihori,  Murtićeva naslovnica s likom konja u propnju, koju sam našao u Bučukovu antikvarijatu sredinom sedamdesetih. Te knjige bile su moja stalna lektira, nešto najsjajnije i za mene najvrednije u mome siromaštvu. Knjigu Crna maslina ja sam znao cijelu napamet i te pjesme, djelimično zaboravljene, i danas zvone u mome pamćenju kao kakva autentična orfejska muzika. Vesna Parun pjevala je o ljubavi na način kako to nije radio nitko prije nje u našoj književnosti, osim, možda, svetoga Pavla.

I te pjesme, prije svega Zagrljaj, Usnuli mladić, Da si blizu, Za sve su kriva djetinjstva naša, obasjavaju sve što sam radio i pisao za ovih četrdeset godina, od kada sam objavio prvu pjesmu. Te Vesnine knjige nestale su u vrtlogu mog životnog meteža, ali kad sam sinoć otvorio jedan izbor njenih stihova, koji je koncem osamdesetih sastavio i poklonio mi dragi prijatelj Branko Maleš, osjetio sam se kao da me je udario grom. Vesna Parun je snagom svoga talenta razbijala brda i zaustavljala rijeke, njena književnost je otkriće gromada zlata u rudnicima naše književne ubogosti i provincijalne prosječnosti. 

Kad sam prije gotovo četrdeset godina, kao gimnazijalac, na Slovu Gorčina u Stocu prvi put susreo  Vesnu bila je u punom životnom naponu. Imala je pedeset i koju, bila je lijepa i moćna, kao kakva mitska Nimfa isplivala iz jadranskih legendi. Svi oni koji su čitali i voljeli njene knjige, a ja sam bio jedan od tih, gledali su u nju kao u boginju, čija se tjelesna i duševna ljepota slijevala u najljepše stihove. Već svojom prvom knjigom Zore i vihori, koju je objavila nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, izazvala je veliku pažnju kritičara, pogotovu onih koji su štitili doktrinarni socrealizam. Vesna Parun već na startu bila je kažnjena, jer je otvoreno pisala o erotskim zanosima, što uštogljenoj partijskoj estetici nije bilo po volji. Prvu pjesmu objavila je kao desetogodišnja djevojčica, a prvu knjigu kao dvadesetpetogodišnjakinja. Bila je, već rekoh, žena rasne mediteranske ljepote, primorkinja vila iz naših snova.

Rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu, u staroj grofovskoj kući Zuliani. Majka Antica Mateljan Andreis bila je sa Šolte, otac Ante, nesuđeni franjevac, s Prvića. Majku je obožavala, a o ocu je pisala vrlo negativno u svojim poznim pjesmama. U jednom intervuu govorila je o svome bosanskom, travničkom porijeklu, ali ona je neprestano igrala igru s identitetima, na neki način ih persiflirajući.

Upisala je studij književnosti na Zagrebačkom sveučilištu u praskozorje Drugog svjetskog rata. Uz Predraga Vranickoga bila je uhapšena u vrijeme prije dolaska Pavelića. Potom je pobjegla u Split, gdje se nesretno zaljubila, o čemu govori u svojoj vjerojatno najpoznatijoj pjesmi “Ti, koja imaš ruke nevinije od mojih”. Dugo se govorkalo da je ta pjesma posvećena Juri Kaštelanu, ali ona je sama to jednom demantirala, tvrdeći da se radi o nekom mornaru s Brača. No, to je za samu pjesmu potpuno irelevantno.

Dvije godine nakon svršetka Drugog svjetskog rata, izišla je njena prva knjiga Zore i vihori. “Proljeće ide, majko i grudi mi razdjeni”, glasili su uvodni stihovi, koji su na planu tad vladajuće socrealističke poetike o izgradnji i obnovi zvučali bogohulno i dekadentno. Jedan od tadašnjih književnih ideologa Marin Franičević osuo je drvlje i kamenje na “raskalašnu” Dalmatinku, tvrdeći da su njeni stihovi “buržoaski dekadenti”, te da kvare socijalistički moral i štetno djeluju na mlade. Franičević je s njom “pokosio” i Tina Ujevića, čije je stihove okarakterizirao “pesimističnim” i neprimjerenim socijalističkome čovjeku.

Ova “veza” s Ujevićem pokazat će se sudbinskom i paradigmatičnom, o čemu ćemo nešto kasnije. O prvom Vesninu sukobu s politikom, Zvonimir Mrkonjić će napisati: “Vesna je nakon blistavih Zora i vihora (1947.) poslana na izgradnju omladinske pruge gdje umalo nije umrla od tifusa. Scena susreta Vesne Parun s partijskim uglednikom Marinom Franičevićem na gradilištu pruge, gdje je on izvješćuje kako se kritički obračunao s njezinom zbirkom, simulakrum je obrednog silovanja, osveta poeziji i pjesnikinji zbog njene ljepote.”

Da, Vesna Parun bit će pronositeljica i ropkinja ljepote u ovim našim balkanskim gudurama ispunjenim prostotom i mržnjom. Idući za zovom svoga srca i svoga božanskoga dara, ona će tu ljepotu neštedimice rasipati po sivim pejzažima naših pseudoakademskih prijestolnica. Nakon prebolovana tifusa ona se pokušava uklopiti u socijalističku dogmu, ali i te njene pjesme u kojima veliča revoluciju (Trinaest tuga niz vodu Koranu) otimlju se kanonu, jer uvijek streme prema višem, prema nebu. Godine 1955. Vesna Parun objavljuje knjigu Crna maslina, jednu od najvažnijih hrvatskih modernih knjiga. Znakovito je da te godine umire Tin Ujević, tako da se ove dvije divlje sudbine i božanstvene književnosti i dalje mistično dodiruju.

Knjiga Crna maslina pokazala je da je, pišući o svemu, ona pisala samo o jednome. O Ljubavi. “Slušam tutanj niske grmljavine/ koja se izvija s mora,/ sve to bliže./I skrivena u lišću stare agave/motrim kako grlo mladića postaje galeb/ i odlijeće put sunca, klikćući sjetno/ u žutim oblacima. A iz bronce/njegova raskošnog trbuha diže se mrko/cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju/prekrasne vile i kraljice iz bajkâ” (Usnuli mladić). Razdoblje punoga pjeva Vesne Parun obilježeno je njenim velikim ljubavima, u kojima se nije štedjela.

Njezina dugogodišnja veza sa srpskim pjesnikom Milovanom Danojlićem (s kojim je zajedno pisala i objavljivala knjige), potom ljubav s nekim bugarskim mladićem, bili su temom žutih rubrika socijalističkog tiska. Opet je bila na oštrici ideološke kritike, a početkom sedamdesetih kao grom iz vedra neba odjeknuo je njen intervju Glasu Koncila, u kome je  ispovijedila svoje “grijehe” i deklarirala se kao mistična katolikinja. Tu “katarzu na Kaptolu”, režimski listovi napali su iz najtežih oružja, pogotovu Vjesnikov tadačnji ideološki komentator Živko Vnuk.

Ali ta partijska kritika samo je pojačala čitanost njenih knjiga. Ona se, makar ranjena, branila pisanjem. Knjige Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Konjanik, Ukleti dažd, Sto soneta, Suze putuju, Bubnjevi umjesto srca, donosile su same bisere. Bila je omiljena u Beogradu i Sarajevu, a pjesme kao što su Za sve su kriva djetinjstva naša, Mati čovjekova, Ti koji imaš ruke nevinije od mojih, Stid me je umrijeti i brojne druge, postale su dijelom masovne kulture generacije potpisnika ovih redaka.

Uvijek disonantna na političkim skupovima, održala je fantastičan govor na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, disput koji nije odgovarao tadašnjoj srpskoj i hrvatskoj književnoj bagri, koja se bila uključila u prve ešalone predstojećeg bratoubilačkog rata. Suočena sa dramom starenja i propadanja tijela, povukla se u samoću. Živjela je u nekom prigradskome zagrebačkom stanu i objavljivala i dalje brojne knjige, ali sa njenom ljepotom kao da je prolazila i njezina poezija. Zadnjih desetak godina provela je u sanatoriju Stubičke Toplice, gdje je umrla prije dva dana.

Prošloga proljeća istupila je demonstrativno iz Društva hrvatskih književnika, ističući da je više od šezdeset godina nazočna u hrvatskom književnom životu, te da je autorica osamdesetak knjiga, kao i najboljih ljubavnih pjesama koje su je proslavile u Hrvatskoj i svijetu, ali da je ogorčena odnosom svojih kolega književnika i književnih kritičara, s kojima polemizira u medijima, nazvavši ih puzavcima koji se žele prilagoditi svim ideologijama i režimima. “Takve osobe u samo takvim okvirima mogu postići vlast, moć i titule”, istaknula je i jetko dodala: “Ja ne hodam o državnom trošku po stranim zemljama, umjesto mene to čine moje pjesme”.

Vijest o njezinoj smrti beogradska Politika objavila je na prvoj stranici, dok sarajevski listovi jedva da su je i spomenuli. Nikad nije postala redovnim članom Hrvatske akademije, a i što bi ona s tim književnim patuljcima i činovnicima? Da nije pisala na tako malom i nepriznatom jeziku, postala bi Nobelovka prije Szymborske, rekao mi je danas drag prijatelj. Nismo je zaslužili.

U svojoj posljednjoj knjizi suvremeni hrvatski pjesnik Petar Gudelj ima i ovakvu pjesmu:

Vesna Parun i Tin Ujević, hrvatski pjesnički božanski par. Kad se Vesna 1922. rađala na Zlarinu (kao Afrodita na Cipru), Tinu su bile trideset i tri godine: najljepša muževna dob. Je li Tin u more, u jezik bacio sjeme (čuvena Tinova jutrenja kupanja u jeziku, u moru), je li se iz Tinova, kao Afrodita iz Uranova sjemena, rodila Vesna Parun? Ako je Tin Velebit, ona je njegova Dinara. Ako je Tin Dunav, ona je zelenokosa i zelenooka Sava. Ako je Tin imotski i vrgorski hrast, ona je otočka crna maslina. Tin je njezin animus, ona njegova anima. On žedan kamen na studencu, ona kamenica ulja. Maslinovo ulje hrvatskoga jezika. Trpak i gust kaduljin med. Muški i ženski princip. Muški i ženski jezični stup.

Teško da se što ima dodati ovim riječima.

MUŠKARCI SU PRAVI MUŠKARCI – Mirjana Kapetanović. RECENZIJA – Marjan Hajnal

Mirjana Kapetanović

MUŠKARCI SU PRAVI MUŠKARCI

 

muskarci

 

RECENZIJA

Marjan Hajnal

Nije potrebno posjedovanje posebno visokog kvantuma znanja iz psihologije i socijalne patologije da bi se čitalac knjige s nesumnjivo svjesno ugrađenim tonom cinizma u naslov „Muškarci su pravi muškarci“ suočio sa činjenicom da je u pitanju udžbenik života, još jednom uobličen i vođen vještom rukom spisateljice Mirjane Kapetanović. Priče koje kao dokumentarni filmovi defiluju pred čitaocem, pune su realiteta jer su i nastale na osnovu pojedinačnih sekvenci iskustava žena izloženih vjetrometinama egzistencije. Možda bi se ovaj naslov mogao čitati s naglaskom na pravi. Jer, koji su to ne-pravi muškarci? O njima, pravim i ne-pravim, i govore autorice i autori zastupljeni u knjizi svojim literarnim ogledima. Te priče mahom su teške, obiluju temama specifičnim za dinaridskog genija/kriminogeno-rodoskvrnog izroda.

Prema nepisanim i nikad do kraja definiranim i samosvjesno osmišljenim kriterijima roditeljki koje ih donose na svijet, muškarci su projekcije njih samih na sferičnu površ njihovog materinskog individualno nesvjesnog, pa su utoliko i mjera njihove uspješnosti ili neuspješnosti u prilagođavanju drugoj ženi koja obično nije prepoznata van okvira kojeg joj kroz vizir nekultiviranog pogleda namjenjuje njen obogotvorujući posvetitelj i nerazumni osvetitelj za grijeh pojave u nemilosrdnom svijetu mijena i privida. To neprepoznavanje majke u drugoj ženi (svaka djevojčica po rođenju je potencijalna majka) vodi čestom nasilju nad njom, presonificiranoj u oskvrnutom idolu, i, u krajnjoj liniji psihoanalitičkih razmatranja, nasilju civilizacije nad samom sobom, u rasponu od genocida do suicida, pri čemu je muškarac instrument egzekucije.

U fragmentiranim i nikad dozrelim ličnostima lišenih spoznaje o karmičkoj svepovezanosti duševnih duša, levitira kob lažno-muževne arogancije, koncentrovani kod svih formi nasilja, nipodaštavanja, poruge, eksploatacije, svođenja žene na puki objekt nekontrolirane seksualne požude nepoznate animalnosti, degradiranja čak i putem politikantsko-doktrinarnog pervertiranja uma u antium i pretvaranja silovane žene u sredstvo na putu ostvarenja ratnog cilja.  

Osim na primjerima rijetkih časnih izuzetaka, priče o doživljajima života viđenog očima napaćenih žena govore o amoralnim i neciviliziranim mužjacima kao infantilnim stvorovima pod vlašću demona njihovog nesamosvjesnog i nesavjesnog ega. Ni Frojd ni neofrojdizam ne mogu do kraja suptilno dokazati i prokazati bit barbarstva šćućurenog u prividno pitomoj pojavi nemani koja vreba učenicu, radnicu, nečiju sestru, nekom čestitom mladiću već obećanu vjerenicu, a u najtežim incestoidnim slučajevima ne pošteđuje čak ni rođenu kćerku.

Ma koliko pojedine prezentirane sekvence bile nabijene dramatikom s prizorima surovog nasilja ili, pak, perfidno celofaniranog koristoljublja, tematska osnova im je zajednička, biološko-animalna: ljubav, seksualna frustracija, ljubomora, izdaja, prevara, osveta, duboka patnja, bolest, smrt. A svemu je uzrok zaborav suštine života. Umjesto da je shvaćen i prihvaćen kao prilika za igru i čuvanje njegovih najvećih dragocjenosti, život se obesvećen kotrlja i trači od nemila do nedraga svim mogućim i nepojmljivim stramputicama.

Knjiga ne locira i ne eksplicira izravno ideju o pravom muškarcu, ali, u misaonoj konceptualizaciji već viđenog, kroz negativum kontrasta doprinosi vizualizaciji dobrog, humanog, poželjnog, vaspitnog, u čemu se i krije suština ove knjige. U to ime poželimo ispunjenje cilja njenog pojavljivanja, da se proučavanjem njenih sadržaja preduprijedi dešavanje i perpetuiranje loših sudbina. Najbolje se uči na greškama, bolje na svojim no na tuđim, ali, ponekad se obavještavamo o svepovezanosti bića u Univerzumu upravo kroz stepen poistovjećivanja i samilosti, čime afirmiramo vlastitu humanost i opredijeljenost za izgradnju i moguće popravljanje ionako već tragično narušenog svijeta i njegovo preusmjeravanje od globalne kataklizme prema svijetu kulture bivanja.

Uz pravilno razumijevanje vješto ukomponovane unutarnje strukture knjige, vispren čitalac otkriće i obilje prizora iskrene ljubavi i čak simpatičnih obrta. U tom lavirintu dešavanja čovjeka, moguće ga je identificirati i kao tragikomičnog pajaca kom „zvijezde nisu naklonjene“, ali, koji kroz proces svjesne samospoznaje itekako ima moć preusmjeriti karmički predodređen tok svoje duše i od beznađa okrenuti je ljepoti gradnje, stvaranja, oplemenjivanja.

Tel-Aviv, 14.09.2016.

mirjana

 

U MOJOJ DRŽAVI – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

U MOJOJ DRŽAVI

 

Može se živjeti srećno. Rođen sam u čudnom, loše planiranom i stoga loše okončalom miljeu. Zato ću vam govoriti o mojoj idealnoj državi. U njoj su njegovani ljubav, mir, priroda, zdravlje, red, poštenje, poštovanje i umjetnost. Svi čuvaju to svoje blago. Sukladno vlastitim sposobnostima i primjereno životnom dobu, svi rade. Ukoliko to mogu i žele, u skladu s afinitetom i dobom, rade i djeca, uporedo s učenjem, kroz igru, neuskraćeni u slobodi. Osobe nepotpunog zdravlja, od rođenja ili sekundarno narušenog, također su obuhvaćene vidovima proizvodnje, što im pomaže da iskažu svoju kreativnost i pripadnost društvenoj zajednici. Nema besposlenih, prezrenih, odbačenih, zanemarenih, iskorištavanih. Svi su upoznali poljske poslove. Policajci, naučnici, sveštenici, ljekari, vozači, muzičari, slikari, balerine, šamani i brahmani… nema povlaštenih.

Neće nas Tvorac tako lako primiti u svoje carstvo ako budemo ćutali na pitanja:

“Koliko si slabih stvorenja od sebe poštedio i od drugih zaštitio? Koliko si u životu drveća posadio? Koliko biljaka si odnjegovao? Ko jede kruh mora ga i proizvesti.”

Zato svi, bez obzira na socijalni status, u agrarnoj sezoni daju svoj fizički doprinos kultivisanju zemlje i tako upoznaju šta ona zahtjeva i pruža. U drugim zemljama mnogi njeni žitelji ne znaju šta znači ustajanje u cik zore i tegoban rad do zalaska Sunca, kako pokupiti i spasiti ljetinu prije nepogode, kako brinuti za stoku.

Iako odrastao u gradu, često sam gostovao kod prijatelja na selu pomažući im i tvrdim da ko nije upoznao rad na zemlji ne može razumjeti život. I kardiolozi se slažu da nijedan sport ne utiče toliko povoljno na rad srca kao agrokultura. Nije sporna ta veza između zemlje i srca. Trebalo mi je vremena da se naviknem da hodam bos, da svoje razmažene i otupjele nervne završetke u stopalima spojim sa hemizmom tvari koje nas tvore. Moje srce pjeva posebnom pjesmom svaki put kad bosonog dodirnem toplu oranicu. Ona hrani sve moje čakre, a posebno zelenu, čakru srca i pluća, čakru života, ljubavi, odanosti, vjere i samilosti. Bez hlorofila ne bismo mogli opstati. Mi ne ubijamo životinje, suegzistiramo, i njima i nama priroda daje obilje svega što je potrebno našim tijelima, i, tako, njihovi hormoni ne utiču na naše misli i emocije. Kod nas nema nasilne smrti, ne rađaju se neželjena djeca, ne zaustavljamo ih u kozmičkom ciklusu duša, ne vodimo rat protiv njihovog rođenja. Odanost Tvorcu svjetova se podrazumijeva, nema bogohulnika. Svi, ali tiho, svako za sebe, u posvećenom miru, bez smetanja, uznemiravanja i sablažnjavanja susjeda, bez prinude i bajki, bez varljivih obećanja i koristi, slavimo svog zajedničkog Stvoritelja. Okupio nas je na Planeti kao muzejsku zbirku svih oblika. Naši hramovi su naše porodice i prijatelji. Od neprijatelja se branimo nenasiljem. Ne osvećujemo se za počinjenu nam nepravdu, jer znamo, i ako nas jednom ne bude, ako sve nas raznesu vihori, niknućemo opet u nekom boljem svijetu, iz neuništivog cvjetnog praha, etera naših duša.

Naš Tvorac je raspjevani kozmički vrtlar.

 

* * *

 

Neovisno od utopista, moja je utopijska zamisao da ni u jednoj zemlji nema svetaca i nezaposlenih, samim tim ni siromašnih. Bogate bi trebalo prosvjećivati putem vjerodostojnih Veda, sve dok ne bi shvatili suštinu velikog ispita zvanog život čovjeka. Ja sam u svom svjetonazoru odrekao svaki smisao političkom, ali i svakom drugom nasilju. Zamjera mi se, ne baš u šali, da su i mene zaveli. Ako sam zaveden na put nenasilja i vegetarijanstva onda sam veoma sretan i ponosan na tu vrstu zavedenosti. Uistinu, niko me nije zaveo, da bar jeste. Bio bih dosljedniji i principijelniji. Ovako, živeći između, kao amfibija gledajući jednim okom iznad, drugim ispod površine egzistencije, šapućem jednima šta rade oni drugi.

(Iz knjige “Posljednji”. Januar 2000.)

Jaroslav Pecnik – Uz 40. obljetnicu smrti Martina Heideggera: Filozof između genijalnosti i banalnosti

Jaroslav Pecnik

Najuplivniji filozof

Uz 40. obljetnicu smrti Martina Heideggera:

Filozof između genijalnosti i banalnosti

http://www.novilist.hr/Kultura/Uz-40.-obljetnicu-smrti-Martina-Heideggera-Filozof-izmedu-genijalnosti-i-banalnosti

Uz  40. obljetnicu smrti Martina Heideggera: Filozof između genijalnosti i banalnosti
 Svi, i pristaše i protivnici njegova filozofska djela slažu se u jednom – Martin Heidegger (ove godine svijet obilježava 40. godišnjicu njegove smrti; umro je 26. svibnja 1976. u Freiburgu) bio je (i ostao) superioran mislilac koji je svojim neprijeporno snažnim utjecajem oblikovao duh naše epohe. Kao dostojan nasljednik Edmunda Husserla smatra se utemeljiteljem egzistencijalizma i tzv. fundamentalne ontologije, a svojim je djelom uveliko prešao granice »čiste filozofije« jer je njegova misao imala izuzetno veliki odjek u literaturi i umjetnosti uopće, ali i u psihologiji i drugome.
I danas, jednako kao i za života, Heidegger je bio i ostao filozof koji izaziva kontroverze; strasna oduševljenja, ali ujedno i najžešće kritike i osporavanja. U svakom pogledu misao mu je bila prevratnička i provokativna; za mnoge je predstavljala svojevrstan povijesni granični pojam kojim se zatvorio milenijski put tradicionalne povijesti filozofije, a ujedno i otvorila nova stranica koju tek treba ispisati na Heideggerovu tragu.

Martin Heidegger se rodio 26. rujna 1889. godine u Meskirchu, u siromašnoj katoličkoj obitelji, ali usprkos svemu roditelji su ga uspjeli poslati na školovanje u jezuitski seminar u Konstanzi, da bi se potom upisao na studij filozofije u Freiburgu. Tijekom studija postupno se sve više udaljavao od katoličanstva i vjere uopće (napustio je studij teologije), smatrajući je nespojivom sa vlastitom filozofijom. Godine 1914. okrunio je studij radom »Učenje o sudu u psihologizmu«, a godinu potom habilitirao je disertacijom »Kategorije i učenje o značenju Dunsa Scotusa«.

Postao je Husserlov asistent, a 1917. oženio se sa Elfriede Petry; prvo su se vjenčali po katoličkom, a tjedan dana poslije po protestantskom obredu. Ubrzo nakon vjenčanja (1919) rodio im se sin Jörg, a za drugog sina Hermanna (rođen 1920) »zli jezici« tvrdili su da je rođen iz veze Elfriede s kućnim intimusom Friedelom Caesarom.

Kapitalno djelo

Uz pomoć Husserla bio je 1923. godine izabran za izvanrednog profesora filozofije u Marburgu i tako je postao kolega tadašnjim akademskim uglednicima poput Rudolfa Bultmanna i Nicolaija Hartmanna. Interesantno je napomenuti da su među njegovim studentima tada bili Hans-Georg Gadamer, Hannah Arendt, Karl Löwith, Leo Strauss, Gunther Anders, Hans Jonas; kasnije i sami značajni filozofi koji su ostavili duboki trag u povijesti naše civilizacije.

Tijekom 1927. godine Heidegger je objavio svoje kapitalno djelo »Bitak i vrijeme« (Sein und Zeit), a kada je 1928. Husserl napustio sveučilište u Freiburgu; njegov je učenik i asistent preuzeo katedru usprkos brojnim ponudama velikih njemačkih sveučilišta poput Humboltovog u Berlinu. Heidegger ih je sve odbio da bi mogao naslijediti Husserla i krenuti njegovim stopama, a među njegovim studentima kasnije su se istakli uglednici poput Herberta Marcusea, Emannuela Levinasa i brojnih drugih.

Najvažnija djela

Povijest pojma vremena« (1925); »Bitak i vrijeme« (1927); »Filozofija i teologija« (1927); »Kant i problem metafizike« (1929); »Što je metafizika« (1929); »O biti istine« (1930); »Uvod u metafiziku« (1935); »Hölderlin i suština poezije« (1937); »Doba slike svijeta« (1938); »Pismo o humanizmu« (1946); »Šumske staze« (1950); »Što znači mišljenje?« (1954); »Pitanje o tehnici« (1954); »Prevladavanje metafizike« (1954); »Što je to filozofija« (1955); »Kraj filozofije i zadaća mišljenja« (1964)…

U travnju 1933. Heidegger je bio izabran za rektora sveučilišta u Freiburgu, a u inauguracijskom govoru (»Samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta«) mjesec dana kasnije snažno je podržao naciste (sve do kraja rata ostao je član NSDAP-a) i Hitlera. U tom je razdoblju relativno malo pisao, ali ubrzo je napustio rektorsku dužnost; već u travnju iduće, tj. 1934. godine rezignirao je s dužnosti.

Iznova je počeo intenzivno pisati, tako da je u periodu od 1936. do 1938. napisao obimnu, dvotomnu studiju o Nietzscheu koja je bila publicirana tek 1961. Svršetkom rata (1946) francuske su ga okupacijske vlasti (nakon akademske ekspertize Karla Jaspersa) kaznile zbog suradnje s nacistima, okrivljujući ga da je bio njihov suradnik (Mitläufer) i bilo mu je zabranjeno predavati na sveučilištu. Denacifikacijski proces protiv Heideggera bio je okončan 1949. godine i u zimskom semestru 1950. bio mu je dozvoljen povratak na matično sveučilište, na kojem je predavao sve do 1967. godine.
U međuvremenu, od 1950. počela su izlaziti njegova sabrana djela (Gesamtausgabe) koja danas broje više od sto tomova, što ga u povijesti filozofije čini jednim od najplodnijih filozofskih pisaca uopće.

Problematične veze

Heidegger je često radio u osami svoje vikendice u Todtnaubergu u Crnoj šumi, ali to ga nije priječilo da se upusti i u nekoliko ljubavnih, izvanbračnih afera. Najpoznatije su bile one sa – tada studenticama, s kasnije slavnima – Hannah Arendt i Elizabeth Blochmann. Obje su bile Židovke, ali to uvjerenog antisemita ni malo nije smetalo i sputavalo. Međutim, istine radi treba reći da je pomogao Elizabethi (kada se našla na udaru nacista) da emigrira iz Njemačke, a sa obje je kasnije, po svršetku rata i dalje nastavio kontaktirati.

Općenito, interesantne su njegove veze i odnosi sa brojnim židovskim suradnicima i studentima; tako je i nakon dekreta njemačkih vlasti (1933) kojim se tražilo otpuštanje svih židovskih profesora sa njemačkih sveučilišta, Heidegger nastavio posredno kontaktirati s Husserlom (koji je konvertirao na kršćanstvo) sve do kraja njegova života, iako je u tom odnosu bilo i izrazito kriznih razdoblja. Bivši student Karl Löwith je 1936. godine sreo Heideggera na putu za Rim (gdje je ovaj trebao održati predavanje o mišljenju i pjevanju Hölderlina) i upitao ga: »Je li moguće da su nacisti podržavali temeljne postulate njegove filozofije i da se on tomu nije usprotivio?« Na to mu je slavni filozof lakonski odgovorio kako između nacionalsocijalizma i suštine njegove filozofije nema nikakvih razlika.

Nakon rata 1949. godine, u jeku denacifikacije u Njemačkoj, Heidegger je drsko i (ne)promišljeno usporedio industrijalizaciju poljoprivrede sa »korporativnom produkcijom« u nacističkim logorima smrti, što je izazvalo zgražanje židovske akademske zajednice i samo je učvrstilo u uvjerenju da se Heidegger nikada neće istinski pokajati i odreći svojih naci-simpatija. Jürgen Habermas je često znao reći: »Heidegger nikada nije smogao snage ispričati se za svoje sudjelovanje u naci-projektu«. Francuski filozof Philippe Lacoue-Labarthe je to opisao kao »skandaloznu nesposobnost čovjeka da se suoči sa vlastitim grijehom i s istinom«.

Zadrti nacist

Ali, bez obzira što je u Njemačkoj, nakon rata, privremeno bio stavljen »na led«, Heideggerova je misao imala snažnu recepciju u Francuskoj. Jean Paul Sartre, Maurice Merleau-Ponty, Georges Bataille bili su presudno inspirirani njegovom filozofijom, a veliki broj francuskih studenata posjećivalo ga je u Todtnaubergu. Jacques Derrida, Jean Francois Lyotard i drugi, kasnije su pokrenili širom Francuske, a potom i Europe, veliku debatu o neslaganju Heideggerove filozofije i kritike. Na to je reagirao čileanski filozof Victor Farias objavivši 1987. obimnu studiju naslovljenu »Heidegger i nacizam«, koju je francuski krug poklonika hajdegerovštine ignorirao, tvrdeći da autor inzistira na senzacionalizmu, te da bez ogleda na sve, njemačkog filozofa treba čitati ukoliko se želi razumjeti povijesnost bitka i vremena u kojem živimo.

Ali, Richard Rorty i uopće veliki dio pripadnika analitičke filozofije držali su kako Fariasovo djelo sadrži relevantne i konkretne informacije koje se ne mogu ignorirati, te da se treba suprotstaviti apologetici Heideggera koja je samim time slijepa na njegov antisemitizam i simpatije prema nacizmu, posebice Hitleru. A, kada su se 2014. godine pod uredništvom Petera Trawnyja pojavile tzv. »Crne bilježnice«(Schwarze Hefte, na više od 1.500 stranica dnevničkih bilježaka u razdoblju od 1931. do 1948.), samo su se učvrstila stara uvjerenja da Heidegger nije bio nikakav naci-epizodist, već je kao jedan od najobrazovanijih Nijemaca fatalistički bio uvjeren u mesijansku ulogu njemačkog naroda i Führera.

Naime, nakon rata Heidegger se opravdavao da su njegove veze sa nacistima bile iznuđene, prije svega težnjom da očuva autonomiju sveučilišta i slobodu istraživačkog rada, ali i strahom od brojnih doušnika koji su pratili njegova predavanja. Međutim, Theodor Adorno je u »Negativnoj dijalektici« i »Žargonu autentičnosti« napisao kako je zapravo sve što je Heidegger radio bilo prožeto nacističkim duhom.

Dva pitanja

Dakle, »Crne bilježnice« nisu otkrile uistinu ništa novo, već su samo potvrdile da je njegova filozofija bila instrumentalizirana u sumnjive i opasne polit-nacističke svrhe. Međutim, ono što se ipak do tada nije znalo, bili su razmjeri Heideggerova antisemitizma, što je provociralo i aktualiziralo dva suštinska pitanja. Prvo – mogu li se njegov »metafizički antisemitizam« i »duhovni nacizam« opravdati svodeći se na »rafiniranu prinudu« u prihvaćanju (za)date naci-povijesne nužnosti? Valja odmah odgovoriti: po monstruoznim posljedicama milijuna pobijenih Židova razlika između »vulgarnog« i »rafiniranog« antisemitizma i nacizma nije moguća, jer su to jednostavno jedinstveni pojmovi – zločini bez premca u povijesti čovječanstva.

A drugo pitanje glasi: Je li filozof koji se dao zavesti (iako je zapravo i sam više bio nacistički zavodnik) banalnom kreaturom kao što je Hitler i njegov krvavi rasistički pokret, u stanju proizvesti nešto uzvišeno ili samo i jedino banalnost?

Naravno, dok je filozofije i Heideggera, vodit će se rasprava o tomu; Derrida je tvrdio da takva vrsta rasprave samo zagađuje suštinu njegove filozofije, ali iz suprotnog tabora stižu glasovi koji se pitaju: Može li filozofija biti velika kada se samosvjesno ideologizira, (u)valja u blato, odnosno kada je i sam duh moralno upitan?

U svom tekstu Alexander Schwan je napisao: »Heidegger je otišao vrlo daleko u svom identificiranju sa nacionalsocijalističkim pokretom… Pri tomu je često bio radikalniji i žešći nego li njegova okolina; često se istrčavao svojim tobože revolucionarnim i diktatorskim tendencijama, čak ni sam nacistički kadar u početku nije išao tako brzo, tako daleko, kao što je on to htio… Heideggerovo prilagođavanje nacionalsocijalizmu od 1934. godine bilo je i ostalo dvovalentno«.

Višeslojna misao

Heideggerova misao je, bez ikakve sumnje, višeznačna i višeslojna; njezina je veličina upravo u tomu što oživljavajući »zaboravljene« vrijednosti tradicionalne filozofije (od Platona i Aristotela, preko Kanta i Hegela do Kierkegaarda i Nietzschea, odnosno Husserla i Diltheyja) otvarala nove, do sada neslućene horizonte mišljenja, a samim time nas uvodila u novi svijet ispitivanja temeljnih filozofskih pitanja i problema. Heidegger je (iz)vršio reinterpretaciju bitka (problematizira zaborav bitka), bića (čovjeka), su-egzistencije bitka i bića, ali ujedno je i rekonstruirao ontološke procese (razlikuje ontološko i ontičko) te je težio prevladavanju klasične metafizike i zasnivanju jedne nad-metafizičke pozicije.

Ujedno, propitivao je snagu i moć tehnike i znanosti, pitajući se o njihovom smislu, a istodobno je nesvakidašnjom spekulativnom dubinom sagledavao (s)misao prirode, vremena, istine, humanizma, umjetnosti (napose pjesništva i jezika), nihilizma; jednom riječju novodobne situacije koja nas stavlja pred nove izazove i iskušenja. Ali, tamo gdje je opasnost, tamo je i spas (često je citirao Hölderlina), samo veliko je pitanje je li čovjek na razini svoje umne i povijesne zadaće; može li se (s)naći u tom mističnom labirintu tu-bivstvujućeg (samo)zaborava?

Iako je bio filozofski pefekcionist, Heidegger nije sustavno, poput Hegela, izložio svoje učenje, svjestan da je unutar sebe opterećeno nerješivim antinomijama, ali ipak zahvaljujući tim misaonim suprotnostima postali smo svjesni ovovremene povijesnosti našeg bitka i temporalnosti koje nas oblikuju, koje sami definiramo, tumačimo i spoznajemo.

Metafizika kao usud

Već u početku svog najutjecajnijeg djela »Bitak i vrijeme« Heidegger tvrdi: »Valja nam postaviti pitanje o smislu bitka, navedeno je pitanje danas palo u zaborav; na podlozi starogrčkih interpretacija nastala je dogma, a samo je pitanje bitka time postalo izlišno«. Bitak je najopćenitiji i najprazniji pojam – tvrdio je Heidegger i kao takav opire se svakom pokušaju (re)definiranja. Metafizika se pita samo o biću i ne osvrće se na »bivanje bitka« i samim time ona je svojom suštinom isključena iz iskustva bitka. Otuda i potreba za prevladavanjem metafizike – Heidegger je inzistirao »na mišljenju bitnog« i u svom slavnom spisu »Doba slike svijeta« kaže: »Mišljenje počinje tek tada, kada smo iskusili da je stoljećima slavljeni um najtvrdokorniji protivnik tog istog mišljenja«.

A, u jednako tako uplivnom tekstu naslovljenom »Mišljenje i pjevanje« tvrdi: »Uvučen u granice metafizičkog mišljenja čovjek se zapliće u razliku između bivanja, bitka i bića koje nikada ne uspijeva do kraja razumjeti i dokučiti«.

Metafizika time postaje naš usud koji je zapadna civilizacija pokušavala i pokušava nadvladati, ali filozofija kao dovršena metafizika prerasta u antropologiju i to je put bez povratka u učvršćivanju čovjekova zaborava bitka. Jedino radikalnim mišljenjem (na tragu Nietzschea) možemo se suprotstaviti sveprisutnom nihilizmu, a nihilizam je sam po sebi posljednja riječ metafizike, njen vrh, ali i dno.

Na tom tragu Heidegger se približio nacionalsocijalizmu kao domu nadčovjeka i ulozi i misiji snažnog vođe koji poretkom stvari osmišljava novi svijet. Pri tome Heidegger je uvijek na umu imao totalitet njemačke kulture i kolektivitet njemačkog naroda. Kasnije se opravdavao da je tada za Njemačku nacizam bio jedini mogući put jer se samo tako mogla iskobeljati iz »uklještenja između Amerike i Rusije«.

Za Heideggera bitak leži u egzistenciji, suštini i postojanju uma; dakle bitak – vrijeme – biće jesu konkretni fenomeni, ali i općenitosti (kategorije) koje je u svom djelu »Bitak i vrijeme« definirao riječima: »Biće je sve ono o čemu govorimo, što mislimo, prema čemu imamo odnos, ali je biće i to što smo i mi sami«. Manifestacije diferenciranja ontološkog i ontičkog radikaliziraju mišljenje do krajnjih granica (ne)spoznatljivosti. Tako se pitanje o zaboravu bitka pretvara u pitanje o smislu bitka, a razloge zašto uopće do toga dolazi treba tražiti u »logosu metafizike« kao ontologije.
Revolucionarna knjiga

U djelu »Bitak i vrijeme« Heidegger nam je otkrio zašto je nezadovoljan tradicionalnim poimanjem metafizike; ona je, tvrdio je, »učvršćivanje privida u postavljanju pitanja o bitku… zapravo nikada ne odgovara na pitanje istine bitka i bivanja«.

Hegel je pisao o filozofiji kao »mislima obuhvaćenom vremenu« i upravo na tomu je Heidegger i inzistirao kada je s Ernstom Cassirerom (glasovita diskusija u Davosu) vodio polemiku o Kantu i kada je pokušao obrazložiti svoj kritički obračun s piscem »Kritike čistog uma«. Tvrdio je da čovjek rijetko dolazi u situaciju dosezanja duhovnih maksimuma vlastitih mogućnosti i kako stoga treba razlikovati autentičnu i neautentičnu egzistenciju. Potonju je prepisao individui koja je ograničena i nesposobna naći se u zajedništvu bivanja, a autentična je karakteristična samo za ideju zajedništva, odnosno totaliteta.

Za mnoge je kasnije iz toga slijedilo pitanje: Je li Heidegger već tada pripremio, kroz kritiku zapadne civilizacije, svoj susret sa nacionalsocijalizmom i upravo stoga su mnogi »Bitak i vrijeme« iščitavali ne samo kao filozofsko bavljenje »individualnom egzistencijom zasnovanom u stanju solipsizma«, već i kao otvaranje puta u široke manevre duhovnog kolektiviteta. Jedino rješenje kako bi se izašlo iz tog začaranog kruga povijesno mišljenih antinomija leži u prevrednovanju (destrukciji) klasične ontologije i utoliko je »Bitak i vrijeme« za mnoge njegove sljedbenike revolucionarna knjiga jer je iz temelja, poput Biblije, prodrmala svijet.

Svojevrstan »kopernikantski obrat« uslijedio je u Heideggerovu mišljenju nakon Drugog svjetskog rata; shvatio je da je »povijesno iskorjenjivanje« zaludan posao jer odmah nakon dokidanja stare, uspostavlja se nova tradicija, jednako opterećujuća, koja zaborav bitka usmjerava novim stazama. Korijen stvari nije čovjek već bitak, bez koga nema čovjeka, ali i bitak bez čovjeka realno ne egzistira; odnosno bitak i biće sebe mogu razumjeti samo iz vlastite egzistencije. Čovjek ima specifičan odnos prema bitku; svjestan je različite povijesne i životne manifestacije te i takve egzistencije koje otvaraju nove horizonte svih naših (ne)ljudskih mogućnosti. A, dvadeseto stoljeće upravo je tragično poučno po svojim monstruoznim postignućima, podjednako na planu ideologije kao i na planu tehnike.

Moralni suicid

Uostalom, Heideggerova koegzistencija s nacizmom uveliko ga je kao čovjeka i filozofa devalvirala pokazujući koliko je tanka linija razdvajanja između genijalnosti i banalnosti. Filozof zaborava bitka na sebi je, vežući se na nacizam i Hitlera, izvršio intelektualni, a još i više moralni suicid, posebice nakon što je postalo bjelodano da se u njega nije radilo o nekakvoj privremenoj fascinaciji, već svjesnom podilaženju zlokobnom rasističkom projektu, odnosno trajnom opčinjenošću navodno povijesnom veličinom i misijom njemačke kulture i naroda. Skučen politički svjetonazor i fantastično, nedokučivo otvoren horizont novom mišljenju bitka u Heideggera su se našli u nemogućem spoju, i utoliko je teži i delikatniji taj spoj i Heideggerov pad u »bezdan opasne bezzavičajnosti«.

Nesumnjivo, bez obzira na sve, radi se o filozofu koji je svojim mišljenjem nadišao vlastito vrijeme i povijest, koji nam je rasvijetlio fundamentalne strukture beskonačnosti bitka i bića i njihovu međuovisnost, utvrdivši da je čovjek biće »izmješteno iz zavičaja«, nesavršeno i nedovršeno. Upravo stoga čovjek nužno mora činiti nasilje kako bi se iznova u prirodi ukorijenio. Jedino se tako i ostvaruje kao povijesno biće, ali u tomu je i njegova tragedija o čemu je zorno svjedočio svojim primjerom i sam Heidegger.

Čovjek je subjekt vlastite povijesti i sudbine, ali u mnogo čemu ovisi o tehnici čija je bit skrivena. Heidegger je to jasno prepoznao i ukazao na povezanost tehnike sa metafizikom. Tehnika, tvrdio je, nema instrumentalni karakter; vremenom je prerasla i samog čovjeka tako da je i on sam ne može više adekvatno kontrolirati. Ona je tako postala »opasni čovjekov konkurent« kojeg se civilizacija, ukoliko želi opstati, više ne može odreći, ali tu se kriju i neslućene opasnosti i problemi. Ne isključujući ni sveopću kataklizmu. Ali, to ipak nije kraj i krah filozofije; metafiziku kao zaborav bitka upravo stoga moramo prevladati, a to je moguće samo iz horizonta metafizike; svaki kraj ujedno je i početak novih misaonih perspektiva.

Misterij jezika

Posebnu pozornost Heidegger je posvetio jeziku – on je »kuća bitka« kojim iskazujemo svoje subjektivno iskustvo, ali i definiramo naš svjetonazor. Stoga, po Heideggeru umjetnost (»pastir bitka«) nam jedina daje mogućnost da misaono uokvirimo vlastitu otvorenost prema svijetu. Misterij jezika rasvjetljava tajnu govora, ali valja napomenuti kako je i u tom pogledu Heidegger bio uvjeren da su njemačka kultura i njemački jezik nešto posebno. Za Luciena Goldmana to je ujedno bio krunski dokaz (kada je povlačio paralelu između Heideggera i Lucasa) kako je veliki njemački filozof bio i ostao »nepopravljivi nacist«, uhvaćen u zamku vlastitog misaonog totaliteta.

Snagom svoje filozofije, zagledanom u budućnost, Heidegger je misaono revolucionirao našu epohu; slično Marxu, Freudu i ostalim malobrojnim duhovnim ikonama naše civilizacije, pitajući se za smisao bitka i bivstvujućeg rasvijetlio je na posvema nov način »fundamentalna ontološka pitanja«. Tragajući za istinom razriješio je temeljne probleme postvarenja naše egzistencije i našeg doba i to je definirao kao glavnu zadaću filozofije. Ili, kako je to primijetio prof. dr. Gajo Petrović (u »Prolegomeni za kritiku Heideggera«, 1986): »Nadolazak bivstvovanja – to je prva i posljednja riječ Heideggerova mišljenja«.

Čini mi se da se ipak instruktivni smisao i poruka Heideggerove prevratničke filozofije može naći u riječima Eugena Finka (iz »Uvoda u filozofiju«): »Čovjek otvoren za bivstvujuće ne želi ništa znati o bivstvu; on je ravnodušan prema razlici bivstvujućeg i bitka. Filozofija počinje fundamentalnom ontologijom, jer je čovjek ono bivstvujuće gdje prebiva i egzistira istina… Čovjek se javlja kao glavna tema… u obliku pitanja o zasnivanju metafizike kao takve«.

Heidegger je želio i u velikoj mjeri, čini se, uspio u onome o čemu je sanjala svekolika povijest filozofije. Mišljenje učiniti transfilozofskim, prevladati ga kritikom metafizike, antropologije, humanizma, nihilizma, na koncu filozofije same. Svojim kritičkim preispitivanjem »bitka i vremena« uspio je na neponovljiv način staviti pod upit naš svijet, ali i mišljenje tog i takvog svijeta i čovjeka.

Khalil Gibran – Kad vas ljubav pozove

Khalil Gibran (Halil Džubran)

Khalil_Gibran

(Bšari, 6.1.1883.- New York, 10.3.1931.)

Kad vas ljubav pozove

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj, Premda vam glas njen može uništiti snove, k'o što sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pščeničnog, sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljeće vas, do bjeline. Umijesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hljeb za svetu Božiju svetkovinu.
Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali dio srca Života.
Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba gdje ćete se smijjati, al’ ne punoćom smijeha svog i plakati,
al’ ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopušta da je posjeduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”, već: “Ja sam u srcu Božijem.”
I nemojte misliti da možete usmjeriti puteve ljubavi,
jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima, usmjeriće vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja, nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što pjeva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim
i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama… 

Radyard Kipling – AKO

Radyard Kipling

 

Rudyard_Kipling_(portrait).jpg

30.12. 1865. Bumbai – 18.1.1936, London

Ako

Ako možeš da sačuvaš svoju glavu

kad svi oko tebe gube svoje i okrivljuju te za to,

Ako možeš da vjeruješ sebi kad svi u tebe sumnjaju

i sam pridodaješ njihovim sumnjama,

Ako možeš da čekaš, a da ti ne dosadi čekanje,

Ili ako si prevaren, da sam ne varaš,

ili ako si omrznut da sam ne mrziš,

A da pri tom ne izgledaš ni predobar ni premudar.

 

Ako možeš da sanjariš, a da snovi ne ovladaju tobom,

Ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,

Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i neuspjehom,

I smatraš te dvije varke kao da su potpuno iste;

Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao

izvrnu nitkovi kao zamku za budale,

Ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio čitav život,

I da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš.

 

Ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive

da te služe dugo iako si ih nemilice trošio

I da izdržiš i kad nema ničeg više u tebi

sem volje koja ti izvikuje: ”Istraj!”

Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe

i ne istakneš svoju superiornost

Ili da u društvu sa višima od sebe

sačuvaš svoje dostojanstvo,

 

Ako ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu da te uvrijede,

Ako te i drugi cijene, ali ne previše.

Ako možeš da ispuniš jedan nezaboravni minut

sadržajem koji traje šezdeset sekundi –

Tvoja je zemlja i sve što je na njoj,

I iznad svega, bićeš čovjek, sine moj!

Donesoh Bliskom istoku na sebi miris Neretve – Marjan Hajnal

 

Marjan Hajnal

Donesoh Bliskom istoku na sebi miris Neretve

Neretva, kao i uvijek blagodatna, izdašna, čas tiha, čas plahovita, kao što je Zubac nazva kratko, Ždrebica. Rafting se na eksponiranim mjestima pretvara u divlji rodeo u kom se moj naoko solidno građen i stabilan kanu češke proizvodnje ponašao kao iver kojim se poigrava uragan. Ni najiskusniji rafteri i skiperi ponekad ne odole i svi završe u jednom od divljih bukova koji za neiskusne nisu nimalo bezopasni. Doduše, ti bukovi su kratki i nakon Tare i Une meni se kao poziv ukazuje nenadmašno divlji Zambezi. Ko tu rijeku prođe može reći da zna šta je to stihija moći udružene s ljepotom.

Prekrših dva pravila: nikada sam, i nikada nedovoljno kondiciono pripremljen. A dodao bih, ni svojim starosnim dobom neprilagođen takvom izazovu. Ovo posljednje je posebno došlo do izražaja kada sam se nakon prvog prevrtanja (od dva koja su mi se dogodila) jednom rukom morao držati za stijenu na sredini rijeke, a drugom pokušavao privući k sebi čamac i preokrenuti ga. Prava borba s moćnom uskipjelom maticom koja je potrajala pet minuta. Kad se tone vode pod ogromnim pritiskom i velikom brzinom prebacuju preko raftera u takvoj situaciji mora se kao u borilačkim vještinama koristiti trenutak. U međutitraju siline nadiranja i odbijanja talasa treba izabrati taj trenutak i izvući se, ili čekati da se dogodi čudo i pojavi drugi čamac. S par jedva primjetnih modrica nastavih dalje, do narednog buka u kom se u dva metra stiješnjena pod ogromnim pritiskom Neretva kovitlala u tri-četiri pravca, nešto kao voda u veš-mašini. Svaki buk ima svoje ime i zanimljiv je na svoj način. Nakon Tare i Une, ne doživjeh veći izazov. Istu četverosatnu turu prevalih u maju ove godine, kad je voda bila viša i hladnija, bez prevrtanja, osim što mi je skiper ispao iz čamca pa sam ga morao spašavati. Ljeti je nivo vode niži, ali stijene zlokobnije strše i prijete.

Rafteri/kanuisti/kajakaši drže prvo mjesto po broju poginulih, ispred formulaša, paraglajdera, skijaša, motociklista… Prave sportiste u tom sportu nikada nećete čuti da su spomenuli adrenalin, to je priča za amatere i one koji su prvi put krenuli na divlje vode. Pravi rafter nikada neće podcijeniti svoj život i sjesti u čamac bez kacige na glavi, bez neoprenskog odijela i prsluka za spasavanje. Potrebno je imati i odgovarajuću prateću opremu, nešto hrane i pribor za prvu pomoć.

Zašto nije dobro poći sam? Ako rafter slomi ruku u bilo kom dijelu, može lako biti izgubljen. Da ne govorim o povredama kičme i glave. Kad ide u društvu veća je mogućnost da će ga partner izvući i pomoći mu. Ali, ja sam takav. Nema partnera planinara, ili je otkazao odlazak na Triglav, idem sam. Niko ne bi sa mnom na Taru, idem sam… Ali, ne preporučujem soliranje iz više razloga, od kojih sam spomenuo samo neke. Često, međutim, u rizičnim sportovima postoji samo individua prepuštena sebi, svojim sposobnostima, samodokazivanju, a u ekstremnom sportu i podsvjesnom suicidu. Penjači slobodnim stilom po stijenama i biciklisti koji voze po vrletima znaju koliko ulažu sebe cijele u rizik, ali pošast skakanja po krovovima „parkur“ uzima danak ludovanju radi ludovanja, što je nedavno pred kamerama najslikovitije iskusio Šveđanin Robert Stafsing. I mnogi drugi o kojima se neće nikada ni čuti, a ostaće ili trajno paralizirani ili mrtvi. Upoznao sam našeg čovjeka čiji je sin stradao kao žrtva pasije naslijeđene od rođenog oca. Skakao otac, skakao i sin, ali, ovaj mlađi poginuo. U čemu je onda smisao? Ima li ga? Odgovor se nameće sam. Ipak, nemirni ljudski duh nije sklon kamufliranom samouništenju, već nekim drugim ciljevima vezanim za rizik. Jedan od najopasnijih i najfascinantnijih sportova je let s Betmen-krilima, bejs (B.A.S.E. jumping) brzinom od 200 km/h. Skakači letači otiskuju se sa dimnjaka, mostova, zgrada, preko planinskih grebena.

Na prvi pogled, može se učiniti da su u pitanju egzibicionizam i egocentrizam, ali, dublje psihoanalitičko razmatranje nesumnjivo bi dovelo do zaključka da i svi veliki istraživači, moreplovci, kosmonauti, također imaju jedinstven kod spoznaje graničnog, bez kojeg ne bi bilo civilizacijskog napretka.

Mene osobno ne privlači nikakav egzibicionizam, već put do doživljaja bića Bosne koje pulsira plemenitom i netaknutom divljinom. I gdje god da sam, Bosna je sa mnom, u meni. Svi koji su me progonili, nikada me neće uspjeti prognati. Svojim prisustvom, makar povremenim, potvrđujem da nisu uspjeli, niti će ikada uspjeti odvojiti me od mojih voda, mlinova, oranica, planina… I preostalih dobrih ljudi.

Ostali su predodređeni da kvare, truju, ruše. Sve čega se zao čovjek takne pretvara se u pustoš. Dok drugi love i zapravo kradu ribe iz nje, ili lože vatru na njenim obalama ostavljajući smeće i nečistoću, bacaju u rijeku sve što im padne na um, ja volim doživjeti Neretvu saživljujući se s njenim vodama, otopljenim snjegovima Zelengore, Lebršnika, Prenja. Do njenih najljepših dijelova može se  dospjeti jedino u čamcu. Dok plovim gornjim tokom Neretve, sa startom negdje blizu Glavatičeva, razmišljam o ljepoti stvaranja i stvorenog i o pitanju, ko i zašto može sebi dati za pravo da naruši tu ljepotu? Ko je taj kasapin koji mrvi i čereči Bosnu, ko je taj koji je već oteo plodnu i prelijepu deltu Neretve? Nikakvi hidro-energetski sistemi, (čak ni mini-centrale) ne bi smjeli doći u obzir da se grade, i po cijenu da se dostojanstvena ljepota Bosni darovanog prirodnog bogatstva brani svim raspoloživim sredstvima.

 

“Kraj tanana šadrvana “- bosanska sevdalinka koju je napisao Nijemac – Priredila: Saida Bahtijarević-Bekić

“Kraj tanana šadrvana “- bosanska sevdalinka koju je napisao Nijemac 

http://www.bhsavez.org/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=431%3Akraj-tanana-sadrvana-sevdalinka-koju-je-napisao-nijemac

Profesora Dževada Karahasana pamtim po čudesnom završetku jedne kolumne u “Oslobodjenju”, negdje na početku rata u Sarajevu, koja je bila upućena svima i sadržavala neslućenu ironiju sudbine koja nas je zadesila: “Srešćemo se kod Pozorišta u 5 sati po završetku rata!”

Nismo se sreli odmah poslije rata, ali smo se sreli putem ekrana i gostovanja prof. Karahasana na televiziji za nekih od mojih bezbrojnih i dvocifrenih posjeta Sarajevu!

Profesor Karahasan je danas ugledni profesor na Sveučilištu u Grazu, odličan poznavalac njemačkog jezika i literature njemačkog govornog područja (Njemačke, Austrije, Švicarske ), ali je i dobitnik mnogih evropskih priznanja i nagrada. Jedna od njih je i visokoprestižna nagrada “Heinrich Heine”, koja mu je prošle godine dodijeljena u Teatru Savoy u njemačkom Dusseldorfu, gradu u kojem je i rođen čuveni njemački poeta Heine!

Nagrada za gosp. Karahasana, kako sam kaže, ima veliki značaj, a jedan je svakako i sevdalinka “Azra” ili “Kraj tanana šadrvana”, pod kojim imenom se izvodi kod nas u Bosni i Hercegovini.

Veliki Heinrich Heine poklonio je Bosni i Hercegovini jednu od najljepših sevdalinki. Iako je mnogi pjevaju i slušaju, tek rijetki znaju ko ju je napisao!

“Kraj tanana šadrvana”, uz razigrani žubor vode, smještena je radnja o neuzvraćenoj i nemogućoj ljubavi roba, El-Muhameda, “sultanovoj kćerki miloj”. Ostali smrtnici bi, iako bi se zaljubili u sultanovu kćer, preboljeli tu ljubav bez perspektive, ali za Muhameda to nije bilo moguće. Ljubav i smrt su za njega bili jedno!

Problem je u njegovom porijeklu, ili kako bismo mi danas rekli “klasnom statusu”, a o literarnim izvorima i nastanku pjesme profesor, književnik, esejist i dramaturg Dževad Karahasan kaže: “Jedna od najljepših ljubavnih legendi na islamskom Orijentu je legenda o narodu i plemenu Uzrita ( Azra ). Oni vole tako snažno da tu ljubav ne mogu izdržati ! Slabo ljudsko tijelo tu ljubav, tako silnu, bitnu i moćnu -ne može podnijeti!  To je čudesan motiv koji je Heine-a inspirirao da napiše tu pjesmu”

 Melankonični melos i stihovi o tragičnoj i strasnoj ljubavi generacijama su “bacali” u sevdah Bosance i Hercegovce i brojne poklonike sevdalinke sa prostora bivše Jugoslavije. Ali, kako rekoh, većina ljubitelja ove pjesme, a vjerovatno i neki njeni izvođači- nisu znali da ju je napisao slavni njemački poeta Heinrich Heine ( 1797-1856 ), ali i jedan od najvećih pisaca u povijesti evropske i svjetske književnosti, a njen originalni naslov je “Der Asra”.

Pjesma je vjerovatno nastala 1845.ili 1846. god. u Parizu. Tada je Heine već dugo bio u Francuskoj. Kod Heine-a je Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i rafiniranih osjećaja. No, zagonetno je kako je ” Der Asra” postala sevdalinka, jer još nije pouzdano utvrđena činjenica o tome ko je prvi preveo ovu pjesmu na jezike naroda u Bosni i Hercegovini. Ne zna se da li je u Bosnu dosla zahvaljujući prijevodu Safvet-bega Bašagića ili Alekse Šantića. No, najbliže istini je da ju je u ovoj verziji preveo Safvet-beg Bašagić.

“Ova pjesma u bosanskoj kulturi postaje domaća sevdalinka. Koliko god je ona Heineova, toliko je i naša. Možete li zamisliti Bosanca da makar jednom nije razbio čašu slušajući sevdalinku sa Heineovim stihovima”, ističe prof. Karahasan.

Za mnoge su ovu pjesmu najbolje izvodili poznati interpretatori sevdaha Himzo Polovina i Zaim Imamović. Pored njih, Heineove stihove su muzički obrađivali i pjevali i brojni orkestri i pjevači poput Hanke Paldum, Emine Zećaj i Ibrice Jusića, a u najnovijim verzijama i u jazz izdanju “Sarajevo jazz Guerille” i u osobnoj izvedbi Damira Imamovića. Hanka Paldum je jedna od malobrojnih što ih je otpjevala na izvornom jeziku- njemačkom ! Također, jedan od najpopularnijih i najurbanijih bendova u bivšoj Jugoslaviji je dobio naziv “Azra”, a Johnny Štulić je istoimenu pjesmu uvrstio i u album “Balkanska rapsodija” i ni manje ni više, i novorođenoj kćerki dao ime Azra!!

Bosancima i Hercegovcima, koji su ovdje da ostanu, i čija nostalgija sa godinama postaje sve suptilnija i čiji “žal za sevdahom i mladošću udara u svaki damar duše”, preostaje da urade isto kao i prof. Dževad Karahasan, koji je na dodjelu nagrade “Heinrich Heine” u Dusseldorfu došao sa CD-om “Kraj tanana šadrvana” (ali i njemačkom verzijom “Der Asra” ) i u zahvalnici za dodijeljenu mu nagradu, između ostalog rekao: “Nagrada mi znači mnogo. Znači mi i zato što sam prvi autor izvan njemačkog govornog područja koji je dobio ovo veliko priznanje. Uostalom, znači mi i zbog toga što je Heinrich Heine dio i moje narodne kulture!”

 Priredila: Saida Bahtijarević-Bekić

Kraj tanahna šadrvana
Kraj tanahna šadrvana

gdje žubori voda živa,

svakog dana šetala se

sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropče

stajalo kraj šadrvana,

kako vr'jeme prolazilo,

ropče blijeđe, blijeđe bilo.

Jednog dana pitala ga

sultanova kćerka draga:

“Kazuj, robe, odakle si,

iz plemena kojega si?”

“Ja se zovem El Muhammed,

iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube

i umiru kada ljube!”

Der Asra

Täglich ging die wunderschöne

Sultantochter auf und nieder

um die Abendzeit am Springbrunn,

wo die weißen Wasser plätschern.

Täglich stand der junge Sklave

um die Abendzeit am Springbrunn,

wo die weißen Wasser plätschern,

täglich ward er bleich und bleicher.

Eines Abends trat die Fürstin

auf ihn zu mit raschen Worten:

»Deinen Namen will ich wissen,

deine Heimath, deine Sippschaft.«

.

Und der Sklave sprach: »Ich heiße Mahomet

und bin aus Yemen,

und mein Stamm sind jene Asra,

welche sterben, wenn sie lieben.

 ______________________________

AUTOR BLOGA:

Od našeg poznatog sevdalinkologa (moja kovanica koju je on sa osmijehom prihvatio) Vehida Gunića, čuo sam da je kompoziciju na stihove Heinricha Heinea komponovao Artur Rubinštajn. Dva njemačka Jevrejina inspirisana bosanskom duševnošću. Ne bez ponosa ističem da mi je Heinrich Heine u bliskom srodstvu u što sam se uvjerio proučavanjem povijesti i geneze prezimena i genealogije porodične loze. A od svih verzija poznate pjesme jednu uvijek izdvajam na koju sam ukazao g-dinu Guniću u toku jednog ugodnog druženja uz obalu Željeznice interpretaciju koju ni on sam nije poznavao, ali smo se složili da je izvedena čistom dušom i srcem, makar amaterski zvučalo). Za mene najiskrenija i najbolja koju sam čuo: https://www.youtube.com/watch?v=uGaN-eCxzU8