THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

Autoportret 1 - A 24. jun 2010

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

Ryōsuke Ōhashi – Estetika prijenosa mirisa

Ryōsuke Ōhashi

https://pescanik.net/novosadisti-jedan-pogled-u-buducnost/

Počet ću s nekoliko objekcija koje se odnose na grčki mit o Odiseju.

Odisej je namjerno zatomio sireninu pjesmu kao tuđe Drugo, u svakom slučaju kao Drugo u njemu samome. Dao se privezati za jarbol u činu samoočuvanja, uslijed čega je mogao osluhnuti sireninu pjesmu – koja je jednostavno izložila ljudsku smrtnost – iz stanja zajamčene sigurnosti. Smrt je kao apsolutno Drugo omalovažena i sudbonosni događaj je odbačen. Fascinantna, zavodljiva ljepota sirenine pjesme, pjesme koju smrtnici žele čuti i po cijenu života, oslabljena je slušanjem iz sigurne zavjetrine. Službeno putovanje i nestanak Odisejeve lađe možemo razumjeti kao sireninu posljednju uru.

Postoji mogućnost da je čovjeku, koji želi prisvojiti instrumentalni um, očuvanje života  značajnije od estetskog vrednovanja ljepote. Upravo stoga čovjek nastoji koristiti um za ovladavanje smrtnosti. No, da li je moguće smrt ukrotiti pomoću instrumentalnog uma, ili je pak i najnaprednija tehnika eutanazije samo beskonačno odlaganje stvarnog problema? Jedna je stvar pritom jasna: ako je Drugo zatomljeno kao Drugo, onda je ono “u usporedbi s” usporedbe isto tako zatomljeno, što znači da je Subjekt, koji je prikraćen za Drugo, reduciran na solipsističko bitvstvovanje što besciljno tumara svijetom.

Iskusimo li prirodu sirenski, rezultat je estetička teorija instrumentalnog uma. Estetička teorija, na koju utječe drukčije iskustvo prirode, zahtjeva drukčiju estetičku teoriju i stoga u pravilu mora postojati bezbroj takvih teorija. Kao primjer želio bih predstaviti estetičku teoriju za koju koristim izraz “kunju”, izraz koji doslovno znači prijenos zraka i mirisa.

Mit o Odiseju  svojedbno su istražili Max Horkheimer i Theodor Adorno u knjizi “Dijalektika prosvjetiteljstva”. Autori tu nastoje pokazati da je paradigma instrumentalnog uma u tome mitu već izrečena u obliku Odiseja. Po mom mišljenju, to nije mit o instrumentalnom umu, nego izraz činjenice da je iskustvo ljepote neodvojivo povezano s iskustvom smrti ili smrtnosti.

Povezujemo li ljepotu s rascvjetom života, ta se tvrdnja može činiti paradoksalnom. No vidimo da je cvijet na vrhuncu svoje veličanstvenosti upravo tada kada počinje venuti, i da je venjenje vidljivo znamenje smrti. Dakako, proces venjenja, gledamo li na nj s čisto biološkog stajališta, ne znači umiranje cvijeta, nego nagoviješta rađanje plodova  i njegovo daljnje uspijevanje. Ali cvijet mora umrijeti kao cvijet, i plodovi moraju umrijeti kao plodovi, ako se njihova vrsta nastavlja. Ljepota cvijeta mora uvenuti kao ljepota.

Usporedba ljepote s cvijetom pomaže razumjeti kako je pojam ljepote neodvojivo povezan s pojmom smrtnosti. Ako umjetnost samo proizvodi ljepotu u smislu toga prirodnog cvijeta, tada mora umrijeti skupa s njim. Ustanovitelj i veliki glumac No kazališta, Zeami, je u “Fushi kaden” (“Napušteni nauk o cvijetu umjetničko estetskog oblika”) zapisao da cvijet mladog, čednog glumca uskoro izblijedi i nije umjetničko uzvišeni cvijet kakav je stvoren u No umjetnosti. Pravi je cvijet onaj koji preživi i na “granama što stare”. Zeami daje kao primjer scensko uprizorenje svog oca deset dana prije njegove smrti.

Sve dok je označen kao “cvijet” i manifestacija “prirode”, cvijet je sličan kako umjetnosti tako i mladosti. Do te mjere su identični. Razlika među vrstama jest u tome što umjetnička ljepota vremenom ne blijedi, dok prirodna ljepota mora izblijediti. Njihov međusobni odnos jest u tome da ono što je očuvano u prvomu, cvjeta i sahne u drugom. Između njih postoji prekinuta stalnost.

U japanskoj je umjetnosti  ta prekinuta stalnost izražena umjetničkim pojmom  “kire-tsuzuki” (prerezani kontinuum). Taj pojam služi kao povijesno ishodište mojega eseja, pa ću najvjerojatnije morati dati kratko tumačenje.

Riječ “rez” (kire) sadržana je u temeljnom pojmu japanske poezije kao dio takozvanog “reznog sloga”. Funkcija reznog sloga jest prekid toka izražavanja do te mjere da se stvara prostor za novi stupanj. Rez ne zaustavlja, ne siječe tok, nego ga povezuje s novim tokom. Riječ je “rez” u vezi s riječi “tsuzuki” (kontinuum). Tako nastaje jedan od ključnih izraza u japanskoj poeziji: “prerezani kontinuum” – kire tsuzuki. Za objašnjenje navest ću nekoliko redaka iz jedne od Bashovih haiku pjesama:

Stari ribnjak – u njega skače žaba, zvuk vode.
Furuike ya kawazu tobikomu mizo no oto

Rezni je slog u ovoj pjesmi  “ya” za riječ “furuike”. Odgovara crtici nakon sintagme “stari ribnjak”. Stari ribnjak – doduše beznačajan – naglašen je prerezanim kontinuumom. Rezni slog “ya” uvodi novi stupanj sa žabom koja skače u ribnjak. Spokojnost je ribnjaka naglašena, ali naglašena sa zvukom vode. Svagdanji prirodni događaj je u toj pjesmi izvučen ili izrezan i tako izložen našoj pozornosti. Kroz taj rez svagdanjost ili prirodnost običnog života nanovo je izražena. Sama pjesma postaje na toj točki “rez”. Stoga je Basho proširio izraz reznog sloga i zapisao da su “svi slogovi abecede rezni slogovi”.

Prvobitno značenje “reza” jest tehnički rez, pri čemu je neposredna prirodnost prirode, prirode koju čovjek još nije dodirnuo, odrezana. Bilo kako bilo, to znači da je priroda izrezana ili izolirana od njezine neposredne prirodnosti i pojavljuje se u svojoj unutarnjoj prirodnosti. Ovdje treba dodati da taj “rez” nije jednostavno onaj znani umjetnički pojam tradicionalne japanske umjetnosti, nego i – čak i prije svega – pojam “života”. Zadatak pjesnika pretpostavlja to odlučno napuštanje svagdanjeg života. To je napuštanje jedan od oblika reza. Basho se uputio na put; na njemu je živio i čineći putovanje svojim domom, došao je do spoznaje da je upravo putovanje ono što čini pravu prirodu života. S “rezanjem” kroz običnu prirodu otkrio je dublju prirodu života. Kroz putovanje kao rez postao je pjesnik i njegove pjesme svagda iznova izražavaju iskustvo smrtnosti.

U likovnim umjetnostima japanskog srednjeg vijeka i u japanskom modernom dobu “rez” u gornjem smislu nije bio izražen samo u književnosti, nego i na puno drugih načina. Pogledajmo primjer rasporeda cvjeća (japanski ikebana – doslovno: živo cvijeće ili oživljavanje cvijeća). Cvijet je u kebani odvojen od prirodnog života. Taj cvijet, da bi se očuvao na životu, jedva uspijeva popiti vodu iz vaze. No ipak, budući da nema više korijen, sam se ne može regenerirati. Jer je odrezan od svojih korijena unatoč bezuvjetnoj volji za životom, njegova su konačna priroda i njegova prirodnost otvoreno  izraženi.

Slijedeći primjer “reza” je tzv. “suhi vrt” u japanskoj pejzažnoj arhitekturi (japanski: karensansui – doslovno: pusta gora i voda). Najsuroviji oblik toga vrta možemo vidjeti u znamenitom “stjenovitom vrtu” svetilišta Ryoan u Kyotu. Taj jednostavni vrt, koji leži na pravokutnoj površini 336,6 metara kvadratnih i okružen golim zidom, sastavlja petnaest kamenja, položenih na šljunak – i ništa drugo. Nikakvog bilja, nikakvih kipova. Stijene i šljunak simboliziraju gore i rijeke. Pojavljuje se pitanje: zašto izabrati “puste gore i rijeke”, dakle nežive stijene i hladan šljunak, umjesto živoga drveća i tekuće vode? Pejzažni vrtlar i majstor zena Muso želio je “učiniti uvelima” prirodne elemente gore i riječne vode, odrezao je prirodnost prirode. Mirovanje i kretanje, surovost i igra prirodnog svijeta reproducirani su odrezivanjem organskog života od prirodnog svijeta. Stjenoviti vrt u hramu Ryoan odličan je primjer umjetnosti “reza”.

Treći je primjer moguće naći u “ceremoniji čaja”. Ceremonijalna čajna kuća odvojena je od svjetovnog svijeta putem. Taj put, znan kao “roji”, simbolizira “čist prostor” u budističkom smislu. Onaj tko na putu u sobu čajne ceremonije prolazi kroz taj prostor jest – prema ceremoniji čaja – očišćen od prašine svjetovnog svijeta. Događaji u sobi čajne ceremonije ograničeni su na “ništa više nego vrenje vode, pripravu čaja”, kojima slijedi “pijenje čaja”, kao što to opisuje slavni majstor čaja Rikyu – upravo tako kao što se to radi u svakodnevnom životu. Ono što razgraničava oba područja jest “rez” na kojega prostorno upućuje put imenovan “roji”. Budistički izraz doslovno znači čajnu kuću koju je “roji” odrezala od svakodnevnog života. Svagdanjost je reproducirana na način da su njezina prirodna smrtnost i jedinstvenost pojedinačnog života posebno izraženi. Svi elementi koji spadaju u ceremoniju čaja, uključujući pomagala, pokrete, ikebanu i kaligrafske zastore, izrazi su “prerezanog kontinuuma” nesvakidašnjosti kao i svakidašnjosti. Ni život ni smrt nisu dijametralno suprotni. Život kao disanje, dakle uzdisanje i izdisanje, život kao hod, pri kojemu se lijeva i desna noga međusobno izmjenjuju u pomicanju, nisu jednostavan kontinuum, nego su u svakom trenutku prerezani kontinuum koji predstavlja konačnost i smrtnost života. Umjetnost prerezanog kontinuuma vodi do istinskog iskustva prerezanog kontinuuma u svakidašnjem životu.

Moderna umjetnost, za koju pojam ljepote nije više kriterij i koja teži isključivo čistom i slobodnom stvaranju likovnih oblika, spomenute bi primjere  možda smatrala odveć klasičnima. No čak se ni moderna umjetnost ne može  posve osloboditi iskustva smrtnosti. Upravo težnja za onim što vrijedi kao “čisti” oblik, neovisan od izvanjskoga svijeta, pokazuje svjesno ili nesvjesno iskustvo smrtnosti. Samo traženje čistog i neovisnog likovnog “oblika” ne ukazuje na ništa drugo do na čist izraz smrtnosti ljudskog bića. Odvraćanje od nadvremenske predstave o ljepoti pokazuje unutarvremenski pokušaj prevladavanja vremena-prostora.

Umjetnost prerezanog kontinuuma kao izraz smrtnosti i ljepote proizlazi iz japanskog srednjovjekovno-modernog duhovnog svijeta, svijeta kojega predstavlja prije navedeni budizam, posebno zen-budizam. Putovanje kao uzimanje slave od svagdašnjice i kao rez života, kojega karakteristično predstavlja pjesnik Basho, proizlazilo je iz njegovih budističkih iskustava, pri kojima se monah oprašta od svakodnevlja eda bi se vratio dubljoj prirodi svog života.

No na što se odnosi nauk budizma i može li nam on objasniti umjetničko učenje o prerezanom kontinuumu? Predstavnici učenja o Putu umjetnosti nikada nisu postavili to pitanje. Umjetnicima ne treba postavljati takvo pitanje, jer je njihova interpretacija života i smrti, odnosno zračenje ili isijavanje kroz smrt u životu i života u smrti u cjelini podudarno s budističkom filozofijom. Znana ključna formula u Hannya (sanskrt: prajna)-Sutri, “praznina (sanskrt: sunyata) jest i izvanjskost (sanskrt: rupa), izvanjskost jest i praznina”, na primjer objašnjava da je život kao izvanjskost ujedno i praznina, što znači apsolutna neegzistencija koja se podudara s pojmom smrti kao apsolutnom negacijom. I upravo ta praznina kao smrt prisutna je u životu kao izvanjskosti.

Promislimo li ponovno “učenje o Putu umjetnosti” kao primjer budističke estetike i kao prijedlog za estetičku teoriju u modernom smislu, gornja se konstatacija Hannye-Sutre još uvijek čini nedostatnom. Umjesto očite srazmjernosti tvrdnje “praznina je i izvanjskost, izvanjskost je i praznina”, u Hannya filozofiji Mahayana budizma veći je naglasak na praznini nego na izvanjskosti. Svijet ljepote je svijet izvanjskosti par excellence. Glede toga, primjereniji pristup je jedno od kasnije razvijenih učenja, takozvani “nauk svijesti” (Yuishiki), koji se razvio iz Hannya učenja,  budući da se – uz pretpostavku da je svijet izvanjskosti doista praznina – usredotočuje na određivanje otkuda taj inače nepostojeći svijet, svijet izvanjskosti, potječe i kakva je struktura inače pogrešive ljudske svijesti.

U nastavku ću se pozvati na esej pod naslovom “Daijo kishinron”, esej koji je bio napisan na zadnjem stupnju razvića “nauke o svijesti”. Vrijeme je nastanka (od sredine petog do sredine šestog stoljeća) doduše sporno, no isto tako su sporni i mjesto (Indija ili Kina) i autor. Ali na ovomu se mjestu neću baviti tim stvarima.

Ovaj se esej bavi samo jednim pojmom, pojmom koji odgovara “učenju o Putu umjetnosti” i koji vodi promišljanju estetike:  pojmom “kunju”. “Kun” znači miris, “ju” znači kako prijenos toga mirisa tako i njegovo trajanje u smislu navada, običaja, pakse itd. Navest ću odlomak iz “Daijo kishinron”: “Što znači kunju: odjeća obično nema miris. No ako netko na nju prenese miris, tada  kao da ona sama ima taj miris. Isto vrijedi i za Dharmu. Istinski čisti Dharma nije mračan. Mračan postaje kada na njega prenese svoj miris tamno neznanje. Istina je i da tamni, uprljani Dharma zapravo ne djeluje očišćujuće, no ako se na njega prenese pravi Dharma, on preuzima očišćujuće djelovanje”.

Uzajamni učinak pravog Dharme mogao bi se, s nekim ogradama, usporediti s borbom između svjetla i tame, borbom koja je često predstavljena u mitu o rođenju svemira. No od bitna je značenja da se na ovom mjestu oslobodimo dihotomije. Svjetlo i tama nisu dihotomični, zrače u uzajamnom učinku prijenosa mirisa.

Preneseni miris, miris koji neko vrijeme ostaje aktivan, spomenut je u “Daijo kishinron”, kao i u nauku o svijesti Mahayana budizma nazvanom “sjemena”. Nauk o prijenosu mirisa istodobno je i nauk o sjemenima, očuvanim u brazdi svijesti imenovanoj “arayashiki”. Ta brazda svijesti mora iščeznuti na zadnjem stupnju prijenosa mirisa. Cvijet kao simbol uzvišene umjetničke ljepote koja nikada ne blijedi, primjerice, nije moguće naći samo u kretanju tamo-amo između očišćujućeg i uprljavajućeg učinka, odnosno ne nahodi se samo u beskonačno razmnožavajućoj brazdi, gdje su sjemena pohranjena, nego tamo gdje je brazda sama iščezla, dakle u zaboravu individualne svijesti. Prijenos mirisa kao očišćenje je vječno, dok se prijenos mirisa kao zatamnjenje naposljetku zaključuje.

Na temelju primjera prijenosa mirisa u umjetnosti, oslonit ću se na pojam estetike koji paradoksalno izvire iz načela koje kaže da je osjetilnost kao element estetike negirana. Teorija prijenosa mirisa kaže da “osjetilnost” kao aisthesis, kao temeljni element estetike uopće, mora biti ispražnjena i negirana. U prethodnom navodu “praznina je i izvanjskost,  izvanjskost je i praznina”, izraženo je bilo isto negiranje. No, u tom slučaju ne istražujemo daljnje pozitivno značenje pojavnog svijeta, dočim nauk o svijesti, kojemu pripada prijenos mirisa, naglašava njegovo značenje. Naglašava i aisthesis kao sredstvo za prijenos mirisa i kao sredstvo za brazdu svijesti, koje je područje estetskog. Njegov nastanak i raspad su istodobni. Estetsko je svagda privremeno/prolazno i naizvan izraženo u smrtnosti. Posebno to područje smrtnosti jest ono koje duboko shvaćamo u nauku o prijenosu mirisa. To objašnjava kako je to područje ili “brazda” svijesti svagda točka spora između očišćenja i tamnjenja, prosvjetljenja i zatamnjenja. No to je izvedeno na način da je “brazda” konačno negirana, da konačno nestaje.

Po tome je učenju osjetilnost kao prostor pomaka svijesti naposljetku negirana. No iz toga ne slijedi da osjetilnost valja razumjeti kao ono kroz koje prosijava nevremensko. Estetsko-vremensko jest ono u kojemu je prisutno apsolutno nevremensko, praznina.

Misao da nevremensko sija kroz vremensko pojavljuje se i u Kantovu pisanju, napose u vezi s temom vremena. Kant je prihvatio da vrijeme samo ne otiče, iako mora sve što je vremensko isteći. Samo vremensko propada, a vrijeme samo ne propada, kao rijeka koja miruje, iako voda i dalje teče kroz nju. Bilo kako bilo, Kantovo pojašnjenje pojma vremena samog nije dostatno. Njegov odgovor da je vrijeme oblik osjetilnosti – djelujući kao shema, dakle shematizam, Kant sam označuje kao “skrivenu umjetnost u dubinama ljudske duše”. Te dubine pak ostaju do kraja nejasne.

Osjetilnost kao područje prijenosa mirisa jest prostor u kojemu je smrtnost uočena u različnim stanjima svijesti, no tako da su – zbog potpunog zračenja u praznini – ta stanja svijesti konačno ispražnjenja i negirana. Što se tiče praznine, ona se ne pojavljuje drugdje nego u osjetilnosti i kao osjetilnost, tako da ona sada prosijava u praznini na posve nov način.

Odavde se ponovno vraćam mitu o Odiseju, spomenutom na početku. Na koji način doista možemo osluhnuti sireninu pjesmu a pri tome ne zatomiti njezinu fascinantnu, zavodljivu ljepotu? Moramo li umrijeti kad je istinski osluhnemo? Možda moramo umrijeti, no ako samo umremo, sirenina pjesma mora isto tako iščeznuti, jer ne može biti osluhnuta. Estetika prijenosa mirisa kaže da postoji jedan način umiranja, prerezani kontinuum, način koji je zbilja postojao u predmodernoj japanskoj umjetnosti i religiji. U tom smislu smrtno ljudsko biće prolazi kroz svoju smrtnost dok ne „umre“, što znači da samo onaj tko istinski dosegne tu „smrt“ živi bez starenja.

 
Sa nemačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 21.07.2012.

***

Život

Rođen je 1944. u Kyotu, a otac mu je bio učitelj matematike. Od 1969. do 1973. studirao je filozofiju na Državnom Univerzitetu u Kyotu i od 1969. do 1973. na Ludwig-Maksimilianovom-Univerzitetu u Münchenu, gdje je postao poznat sa radom “Ekstaza i smirenost” (“Ekstase und Gelassenheit – Zu Schelling und Heidegger”), sa summa cum laude. Godine 1983. bio je prvi Japanac na Julius-Maksimilianovom-Univerzitetu u Würzburgu, gdje je vodio mnogobrojne filozofske razgovore sa Heinrichom Rombachom. Kao profesor filozofije predavao je od 1975. do 1985. na Medicinskom Univerzitetu Šiga u japanskom gradu Ōtsu, a od 1985. do 2003. na Tehnološkom Institutu u Kyotu. U julu 1990. dobija nagradu “Philipp Franz von Siebold”, a u martu 1996. “Humboldtovu medalju”. Između 2003. i 2007. predavao je estetiku i filozofiju umjetnosti na Univerzitetu u Osaki, između 2007. i 2010. filozofiju na Budističkom Ryūkoku-Univerzitetu u Kyotu. Predavao je kao profesor u KölnuBečuHildesheimu i Tübingenu. Držao je predavanja i u FrancuskojSAD-a, Tajvanu i Hong Kongu. Ohaši je radio na naučnim projektima na Berlinskom institutu za napredne studije tokom 1997. – 98., a zatim kao saradnik-profesor na Kolleg Friedrich Nietzsche u Weimaru.[1], te na međunarodnom Kolleg Morfomata pri Univerzitetu u Kölnu tokom 2013. – 14.[2] Bio je saradnik-profesor na Istraživačkom institutu za filozofiju u Hannoveru (Forschungsinstitut für Philosophie Hannover). Od 2014. Ohaši je predsjednik Japansko-njemačkog instituta u Kyotu.

Filozofski rad

Ohaši je student japanskog filozofa Keićija Nišitanija i njemačkog filozofa i intelektualca Maxa Müllera, te pripada početkom 20. stoljeća stvorenoj Kyoto-školi, školi japanske filozofije. Njegovo izstraživanje upoređuje japanske i zapadne duhovne tradicije. Od njegove disertacije, međukulturni susret japanskog i zapadnog filozofskog svijeta igra ključnu ulogu u njegovom radu. Već prije njegove disertacije Ohaši je došao preko Schellinga i Heiddegera na ovu tematiku. Međukulturalno-filozofski susret zapadnog i dalekoistočnog razmišljanja znači iskusiti Drugog kao Drugog, a ne kao Drugog kojeg mi sami predstavljamo. Drugu kulturu ne treba posmatrati kroz našu prizmu razmišljanja, nego nešto sto je samo po sebi drugačije. U ovom kontekstu, za njega jezik predstavlja jedno uraslo iskustvo. Prevođenje riječi, gramatičkih svjetonazora, misli, koncepata ili mitskih ideja u “vlastiti jezik” može da uspije samo ako se jedan jezik drugom otvori i prilagodi, a ne ako se pokuša svoj sistem prenijeti na drugi jezik i zatim izvesti ovo kao prevod. On se već bavio ovim pitanjem u vezi sa svojim radom o Heideggeru, gdje je naveo Heideggera kao primjer, koji je ranije elaborirao pitanje bitka[3] objasnivši ga kao osnovu zapadnog razmišljanja. Na njemačkom “bitak” može biti glagol, i Hajdeger kaže:

Ako “bitka” nestane, nije moguće pričati i dakle nije više moguće razumjeti.

Zato je riječ “bitak” odlučujuća. Na japanskom jeziku postoje dva prevoda za riječ “bitak”, a na kineskom ne postoji prevod. Kroz prisilni prevod nestaje nešto važno od date riječi, što se podrazumijeva u njemačkoj riječi “bitak”.

Fenomenologija

Dijelom kroz Heideggerovu perspektivu i Hegelovo djelo, ali uglavnom slijedeći “ideju mjesta” Nišide, Ohaši je razvio “fenomenologiju mjesta” i postavio njegovu tezu habilitacije “vremenske analize hegelove logike” stavio je svoj rad u jedan novi filozofski kontekst, kad ga je definirao kao nauku smisla. Ohaši argumentira da Hegelov eksplicitni vid vremena ima jednu implicitnu ideju od “izvornog vremena” i argumentira, da je vremenski smisao Hegela “izvorna vremena” jednako njegovoj duhovnosti, jer za Hegela je “duh” smisao vremena. Logika kao kategorija takvog duha i njegove vječne bitnosti mora imati strukturu tog doba.[4]

Fenomenoetika

U narednim objavljenim knjigama Ohaši je odgovorio na rad “filozofija praznine” (Śūnyatā) od Keićija Nišitanija sa “filozofijom saosjećanja”. “Praznina” i “saosjećanje” (“saosjećanje” i “veliko srce” od Bude i Bodhisattvi, koji se bore za spas svih živih bića) su jedan par u Mahajana-Budizmu. Umjesto pojma “fenomenologija” Ohaši je uveo pojam “fenomenoetika”, koji se zasniva na pojmu noetika (od grčkog “noesis”). Ovim se ovdje prvo misli na početno iskustvo budističkih sutri koji su obuhvaćeni time. Ohaši želi da kaže, da se svaka fenomenološki formulisana misao zasniva na jednom početno-intuitivnom iskustvu, tako da se njegov trud sada može nazvati “fenomenoetika saosjećanja”.

Između puta i sistema

Ohašijev pristup objedinjuje različite elemente više naučnih disciplina kao što su: umjetnostlingvistikaknjiževnost i teologija su dio njegovog rada. Po njegovom mišljenju najveća razlika između evropske i japanske filozofije je “razlika između puta i sistema”[5]. Sistem stremi prema savršenstvu, gdje se čitavi sistem odražava u svakom pojedinom dijelu. Prema Ohašiju, dalekoistočnjačko razmišljanje se možda najbolje može shvatiti kao put, pa se tako razvija put do filozofske, etičke i religijske prakse, koja se također shvata kao način života. Istovremeno, religijski kontekst je uključen u ovaj proces, jer hodanje putem je religija bez koncepta boga, kao što se doživljava u budizmu, taoizmu ili šintoizmu.

Religija i priroda

U svom objavljenom djelu “Japan u interkulturalnom dijalogu” (1999.), Ohaši koristi posebne pojave u japanskoj kulturi, te razne stvari i nazive koji se koriste za opisivanje odnosa između kulture i prirode. Njegov osnovni metod ili pristup zasniva se na religioznim filozofskim pogledima japanskog kulturnog diskursa. Stoga se njegova filozofija često shvata u kontekstu istočnoazijske i japanske religijske tradicije, na koju se on uvijek iznova poziva. Njegovi prilozi “Estetika vode u Japanu” ili “Vjetar kao koncept kulture u Japanu” navode se kao primjeri takvom pristupu. Ohaši vidi korijene izvorne “japanske religioznosti u drevnom šintoizmu” [7] i njezine poglede kao kulturu vjetra i prirode, za razliku od evropske tehno-kulture, koja danas oblikuje cijeli svijet[6]. To znači da religiju ovdje ne treba shvatiti kao posebnu oblast kulture, već kao njenu dubinu i temelj.[7]

Estetika

U oblasti filozofije i estetike (ili japanske estetike), mnoga njegova objavljena filozofska djela (od kojih su se mnoga pojavila na više evropskoh jezika) daju važan doprinos međukulturalno-filozofskom razumijevanju koje predaje na Univerzitetu u Osaki. Svoju nastavu zasniva na estetici na različitim originalnim umjetničkim mjestima u Japanu i Evropi. Ove suštinske razlike su uglavnom u različitim razvojnim procesima. U Japanu, umjetnost i religija od početka nisu bile u međusobnom sukobu. Umjetnost se razvijala kao umjetnički pravac.[8] Naziv “gei” koji bi se mogao prevesti kao “umjetnost”, nije nikada bio u suprotnosti prema religiji. Prema Ohašiju, u modernom smislu, samo u modernim vremenima govorio je o umjetnosti u modernim vremenima.

Ovo se mora shvatiti u terminima “likovne umjetnosti”. Ohaši ističe da epoha moderne, kao izvor evropske prirode, proizlazi iz historijskog konteksta. Međutim, on ukazuje na razbijanje povjerenja u neomoderni evropski razum, prije svega kroz dva svjetska rata, koji se u filozofskom svijetu vraćaju u post-hegelovsku filozofiju. Ovim elementima (prema Ohašiju) pridružuje se još jedan historijski element, azijski modernizam, koji je prvi nastao u Japanu, a kroz koji je postavljen i relativizirani položaj Evrope kao pretpostavljenog središta svjetske historije. Japanska modernost je po njegovom mišljenju dvostruka. Gornja, bogatija klasa je evropeizovana, ali niža klasa je tradicionalno japanska. Kod pripadnika niže klase se nastavlja simbioza između umjetnosti i religije, dok su pripadnici bogatije klase po pitanju umjetnosti i religije ravnodušni jedni prema drugima kao u modernom životu u Evropi. Prema Ohašiju, neophodno je približiti zapadnu i japansku estetiku putem mekulturalnog dijaloga. Kada se interkulturni dijalog ostvaruje na filozofskom nivou, javlja se nova perspektiva u kojoj evropska i azijska kultura dostižu novi i kreativni potencijal i u oblasti misli. To ima za posljedicu da se u uporednoj estetici “druge” kulture koje treba uporediti mogu više ili manje naći u “sopstvenoj” kulturi, to jest da je svrha naglasiti i razmotriti osebujnu artikulaciju dvoslojnosti unutrašnjeg svijeta i stranog svijeta. Kulturno, osim upoređivanja s uporednom estetikom, postoji i druga sama po sebi, ali ono što je uporedna estetika, jeste svijet umjetnosti koji utječe na nas, apsolutnog stranca, ali kao takvog, putem drugih koji prenose na nas svoju sopstvenu kulturu.

Bibliografija

Knjige

  • Ekstase und Gelassenheit. Zu Schelling und Heidegger. (= Münchner Universitäts-Schriften Band 16). Dissertation. Fink, München 1975.
  • Zeitlichkeitsanalyse der Hegelschen Logik. Zur Idee einer Phänomenologie des Ortes (= Symposion. Band 72). Habilitation. Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 1984, ISBN 3-495-47550-8.
  • Kire. Das „Schöne“ in Japan. Philosophisch-ästhetische Reflexionen zu Geschichte und Moderne., DuMont Buchverlag, Köln 1994. (2., überarbeitete und ergänzte Auflage. Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2014, ISBN 978-3-7705-5662-5)
  • Japan im interkulturellen Dialog. Judicium Verlag, München 1999, ISBN 3-89129-624-X.
  • Die „Phänomenologie des Geistes“ als Sinneslehre. Hegel und die Phänomenoetik der Compassion. Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2009, ISBN 978-3-495-48376-3.
  • Naturästhetik interkulturell. (Schriften aus dem Kolleg Friedrich Nietzsche). Verlag der Bauhaus-Universität, Weimar 2011, ISBN 978-3-86068-448-1.
  • Schnittpunkte: Essays zum ost-westlichen-Gespräch. Band 1: Dimensionen des Ästhetischen. Traugott Bautz Verlag, Nordhausen 2013, ISBN 978-3-88309-859-3.

Izdavač

  • Die Philosophie der Kyoto-Schule. Texte und Einführung. Verlag Karl Alber Freiburg i.Br/ München 1990. (2., erweiterte Auflage. mit neuer Einführung, 2011, ISBN 978-3-495-48316-9)
  • Dogen. Shobogenzo. Ausgewählte Schriften. Anders Philosophieren aus dem Zen. Zweisprachige Ausgabe. Übersetzt, erläutert und herausgegeben von Ryosuke Ohashi und Rolf Elberfeld. Keio University Press Tokio, frommann-holzboog Stuttgart/ Bad Cannstatt 2006, ISBN 3-7728-2390-4.
  • mit Alfred Denker, Shunsuke Kadowaki, Georg Stenger und Holger Zaborowski: Heidegger und das ostasiatische Denken. (= Heidegger-Jahrbuch. Band 7). Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2013, ISBN 978-3-495-45707-8.
  • mit Martin Roussel: Buchstaben der Welt – Welt der Buchstaben. Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2014, ISBN 978-3-7705-5609-0.

Članci od 2010.

  • Das Halbe als Überschuss. Japanische Hermetik in ihrer Nähe und Ferne zu Rombach. In: Helga Blaschek-Hahn, Hans Rainer Sepp (Hrsg.): Heinrich Rombach. Strukturontologie – Bildphilosophie – Hermetik (= Orbis Phaenomenologicus Perspektiven. N.F., Band 2). Verlag Königshausen & Neumann, Würzburg 2010, ISBN 978-3-8260-4055-9, S. 221–235.
  • Inwieweit ist der „Wind“ ein Morphom? Eine Figurationsdynamik der Kultur in Japan. In: Günter Blamberger, Dietrich Boschung (Hrsg.): Morphomata. Kulturelle Figurationen: Genese, Dynamik und Medialität. (= Morphomata. Band 1). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2011, ISBN 978-3-7705-5148-4, S. 287–306.
  • Der philosophiegeschichtliche Ort der Philosophie Nishidas. In: Tilman Borsche (Hrsg.): Allgemeine Zeitschrift für Philosophie. Jg. 36 (2011) Heft 3, S. 263–280.
  • Vers la profondeur du sensible: La phénoménologie de l’esprit de Hegel et la compassion du Buddhisme du grand véhicule. In: Revue Philosophique de la France et de l’Etranger. No. 3 Julliet-Septembre 2011, S. 365–385.
  • Der erfüllte Augenblick. Die Zeitlehre des Zen-Meisters Dôgen. In: Der Blaue Reiter. No. 31, 2011, S. 42–47.
  • Die Naturschönheit als Schein. In: Christian Tewes, Klaus Vieweg (Hrsg.): Natur und Geist. Über ihre evolutionäre Verhältnisbestimmung. Oldenbourg Akademieverlag, Berlin 2011, ISBN 978-3-05-005176-5, S. 311–322.
  • Also lachte Zarathustra. In: Claudia Wirsing (Hrsg.): Auf Nietzsches Balkon. Philosophische Beiträge aus der Villa Silberblick. Band II. Verlag der Bauhaus-Universität, Weimar 2012, ISBN 978-3-86068-468-9, S. 14–25.
  • Der Ungrund und die Leere. In: Julian Nida-Rümelin, Elif Özmen (Hrsg.): Welt der Gründe. F. Meiner Verlag, Hamburg 2012, ISBN 978-3-7873-2269-5, S. 1081–1093.
  • The Concept of Time According to Zen Master Dôgen: „A Pine Tree Is Also Time, A Bamboo Is Also Time. In: Figurations of Time in Asia. (= Morphomata. Band 4). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2012, ISBN 978-3-7705-5447-8, S. 148–156.
  • Wie sich die Entsagung mit dem Mut verbinden kann. Erdbeben und die japanische Mentalität. Eine kulturhistorisch-philosophische Betrachtung. In: Franziska Ehmcke, Chantal Weber, Antje Lemberg (Hrsg.): Japan immer wieder neu gesehen. Perspektiven der Japanforschung an der Universität zu Köln. Lit Verlag, Berlin 2013, ISBN 978-3-643-12057-1, S. 21–34.
  • Überlegungen zu östlichen und westlichen Zeitvorstellungen und Zeiterfahrungen in Philosophie und Malerei. In: Thierry Greub (Hrsg.): Das Bild der Jahreszeiten im Wandel der Kulturen und Zeiten. (= Morphomata. Band 7). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2013, ISBN 978-3-7705-5527-7, S. 143–160.
  • Vorwort. und Frage nach dem “Weltbild” und den “Weltbildern. In: Heidegger und das ostasiatische Denken. (= Heidegger-Jahrbuch. Band 7). Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2013, ISBN 978-3-495-45707-8, S. 9–18, 59–74.
  • Ein Tieferes vom Tod – zu Mishimas Seppuku. In: Günter Blamberger, Sebastian Goth (Hrsg.): Ökonomie des Opfers. Literatur im Zeichen des Suizids. (= Morphomata. Band 14). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2013, ISBN 978-3-7705-5611-3, S. 359–375.
  • Das Problem des “Bösen” in der Philosophie Nishidas. In: Rolf Elberfeld, Yôko Arisaka (Hrsg.): Kitarô Nishida in der Philosophie des 20. Jahrhunderts. Mit Texten Nishidas in deutscher Übersetzung. Karl Alber Verlag, Freiburg i. Br./ München 2014, ISBN 978-3-495-48609-2, S. 61–73.
  • Self and Person in a Non-anthropological View. In: IHS Newsletter. Institute for Advanced Studies in Humanities and Social Science. National Taiwan University, Vol. 9, 1. Periode, Spring 2014, S. 1–9.

Estetičko-filozofski članci

  • A Small Fish Swallows a Large Fish. In: The Eastern Buddhist. Band 25, No.1 New Series, Spring 1992. In Memoriam Nishitani Keiji 1900–1990. S. 101.
  • Kire und Iki. In: Michale Kelly (Hrsg.): Encyclopedia of Aesthetics. Vol. 2, Oxford, S. 553–555.
  • Japanisches Denken in Tradition und Moderne. In: Clemens Kauffmann (Hrsg.): Risutora. (= Schriftenreihe der Universität Regensburg. Band 27). Universitätsverlag Regensburg, 2001, S. 95–106.
  • Philosophie und Naturwissenschaften im Dialog. In: Veröffentlichungen des Japanisch-Deutschen Zentrums Berlin. Band 48: 7. Symposium aus der Reihe „Der Osten – Der Westen“: Was soll der Mensch wissen? Ethik im Zeitalter der Technologie. 25.–26. Oktober 2001, S. 11–15.
  • Der Weg der Kunstwerke. Humboldt-Forum, wozu? In: Der Tagesspiegel. 14. September 2008, S. 25.

Reference

  1. ^ West-östliche Zeitauffassungen – Kolleg Friedrich Nietzsche lädt ein zum Abschluss des Vorlesungszyklus von Ryôsuke Ôhashi.. Arhivirano s originala, 20. 12. 2014. Pristupljeno 16. 10. 2019.
  2. ^ “Arhivirana kopija”. Arhivirano s originala, 8. 5. 2011. Pristupljeno 16. 10. 2019.
  3. ^ Ikujiro Nonaka and Claus Otto Scharmer Archived 2010-01-15 na Wayback Machine. Website Dialogonleadership. Abgerufen am 6. August 2010.
  4. ^ Ryōsuke Ōhashi: Zeitlichkeitsanalyse der Hegelschen Logik: zur Idee einer Phänomenologie des Ortes. Symposium, vol 72, 1984. In: John F. Hoffmeyer: The advent of freedom. 1994, S. 59–61.
  5. ^ Franz Hahn: Miteinander der Kulturen: Eine andere Aufklärung – ein Symposion in Berlin Archived 2011-03-02 na Wayback Machine, 27. Juli 2010. Abgerufen am 20. August 2010.
  6. ^ Ryōsuke Ōhashi: Japan im interkulturellen Dialog. 1999, S. 29. In: Japan Forschung, 2000. Abgerufen am 20. August 2010.
  7. ^ Ryōsuke Ōhashi: Japan im interkulturellen Dialog. 1999, S. 33.
  8. ^ Ryōsuke Ōhashi: Womit muß der Vergleich in der vergleichenden Ästhetik gemacht werden? In: Einheit und Vielfalt: das Verstehen der Kulturen. 1998, S. 155–165.

Elif Šafak – O Sofiji Tolstoj

Elif Šafak

O Sofiji Tolstoj

Godine 1862. Lav Tolstoj se oženio šesnaest godina mladom Sofijom Andrejevnom Bers. Iako je njihov brak postao poznat kao jedan od najnesrećnijih brakova u istoriji književnosti, barem u ranim godinama njihove veze bilo je mnogo ljubavi i strasti. Bilo je trenutaka kada su se smijali skupa, on je galopirao kao divlji konj u punoj brzini, ona kao plašljiva kobila na pašnjaku, prepuna uzbuđenja. U ovoj vezi rodilo se trinaestero djece (prema nekima devetnaestero), petero je umrlo još u djetinjstvu. Sofija je podigla ostalih osmero ili četrnaestero. Veliki dio mladosti provela je kao trudnica ili dojilja.

Bila je kao mjesec u svojim fazama, sijala je na zvjezdanom nebu. Njeno tijelo mijenjalo se svakog minuta u danu, svake sedmice i svakog mjeseca, popunjavala se dok nije dobila punačke obline, zatim je gubila na težini sve dok ne bi ponovo počela da dobija na težini. Sofija je bila žena mjesec.

Dok je Tolstoj bio u svojoj sobi, pisao uz slabašnu svjetlost uljane lampe, Sonja – ruski deminutiv za ime Sofija – smirivala je djecu da ne bi ometali oca. Njeni dnevnici govore o njenoj požrtvovaností. Kada je Tolstoj zatražio od Sofije da mu ne prigovara zato što ne piše, bila je tako iznenađena i u dnevnik je zapisala:

“Kako ja mogu prigovarati? Koja su moja prava?”

Iz noći u noć, iz godine u godinu, naporno je radila kako bi mu što više olakšala pisanje. I u satima kada se nije bavila djecom, bila je sekretarica svom suprugu. Ne samo da je vodila bilješke za Rat i mir, nego je prepisala sedam puta cijeli rukopis. Jednom kada je doživjela spontani pobačaj i teško se razboljela, bila je zabrinuta da zbog njene bolesti on neće moći pisati. Bila je njegova inspiracija, razmazila ga je i pomagala mu – to je činjenica koju je ustvari jako teško shvatiti, kada se vidi dubina mržnje koja je kasnije nastala između njih.

Zatim je napisao veličanstvenu Anu Karenjinu roman koji počinje s najpoznatijim citatom u svjetskoj književnosti:

“Sve srećne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.”

Pitanje koje postavljaju istoričari kniževnosti i biografi jeste u kojoj meri je Tolstoj dešavanja iz privatnog života unio u roman. Koliko je Tolstojevih vlastitih strahova, s obzirom na dešavanja sa njegovom ženom i brakom, našlo svoj put u Ani Karenjinoj? Možda je najčuveniji pisac, četrdeset četverogodišnjak, usmjerio svoju priču u burne vode preljuba kao upozorenje Sofiji, kojoj je tada bilo samo dvadeset osam godina. Možda je, pišući o katastrofalnim posljedicama koje trpi dama iz visokog društva zbog preljuba. jednostavno želio upozoriti svoju suprugu.

Kad ljubavnici ne žive izolovano u visokim planinama već u srcu civiliziranog svijeta, tad je grijeh strašniji, kao da razvrat udate žene inače nije toliki grijeh. Kada je Aleksandar Aleksandrovič prvi put razgovarao sa svojom ženom, bio je veoma jasan. „Želim vas upozoriti da ste zbog svoje nepromišljenosti i neopreznosti sami izazvali ogovaranja u društvu. Stvari izmaknu kontroli, ne kada žena ima osjećanja prema drugom muškarcu, a da to nije njen muž, nego kada se to sazna u javnosti.”

Tako da je moguće da kroz svoj roman, Tolstoj nije samo slao poruke svojoj ženi, nego je i svojim kćerkama koje su bile različitih godišta davao lekcije o moralu. Začudo, roman je završio s mnogo većim uticajem na njega nego na njegovu ženu i kćerke. Prošao je kroz moralnu torturu, prvu od mnogih, koja je bila završno popločavanje puta za vrlo različite vrste egzistencijalnih kriza – onu koja će biti udar na samu srž njegovog braka.

Bez obzira na to kako tumačimo događaje koji su uslijedili, jedno je sigurno: Sofija nije nikada vidjela Anu kao uzor, pozitivan ili negativan. Izmišljeni lik… koja je željela da bude srećna junakinja u engleskom romanu, koja je pisala knjige za djecu i pušila opijum – iako slična na neki način Sofiji – bilo je jasno da to nije ona. Bez obzira na zabrinutost njenog supruga, ona ga nikada nije napustila ili voljela drugog muškarca. Naprotiv, ostala je privržena – možda previše privržena – svom suprugu i porodici, sve dok je nije doveo do samog ruba. Svake godine dolazila je nova beba, a uz svaku bebu Sofija je postajala razdražljivija i njihov brak bi dobijao novi udarac.

U kući ni jedan dan nije prošao bez svađa, toplina između muža i žene iščezla je zbog sitničavih prepirki ne većih od trunke prašine. Na taj način. Tolstoj je prolazio kroz gustu maglu u braku još nekoliko godina. Seksualnost je bila jedini put povezivanja, ali kada je i to, takođe, nestalo – više za njega nego li za nju i magla počela razilaziti, Tolstoj nije mogao podnijeti ono od čega se skrivao sve vrijeme.

Kada je Tolstoj zavirio u dušu svoje žene, vidio je mladost, želju i ambiciju, te nije bio zadovoljan s onim šta je našao. Kada je Sofija zavirila u dušu svog muža, vidjela je samoživost pomiješanu s trunkom altruizma, i nikada nije osjetio koliko bi to moglo uticati na njihove živote u budućnosti. Gledao je u nju i pitao se kako ona koja je tako lijepo i dobro odgojena, može imati ovosvjetovne težnje. Ona je gledala u njega i pitala se kako neko ko je razmažen i poštovan kao on, može voljeti svoje pisanje ili Boga, više nego nju.

Kao dr Frankenstein koji se borio da se oslobodi od svog stvoritelja, koji ga je dizajnirao i napravio, Tolstoj je od mlade djevojke kojom se oženio nekoliko godina ranije napravio nesretnu, svađalački nastrojenu ženu.

Neko vrijeme joj se pokušavao približiti, ali brzo je gubio strpljenje. U pismu napisanom kćerki Aleksandri Lvovnoj žalio se na Sofijino stalno špijuniranje, prisluškivanje, neprekidno žaljenje, traženje, kako joj njen hir naloži…. U istom dahu rekao je da je se želi osloboditi. Odjednom, grubo i nepovratno udaljio se od svoje žene i svega što je povezano s njom.

Jednog dana, jednostavno je otišao.

Tog popodneva, prvi put poslije mnogo vremena, osjetio je slobodu na svojoj strani, ne kao apstraktan pojam ili ideju koja se zastupa, nego kao prisutnost, tako blizu, čvrstu i opipljivu. Hodao je. Preskočio i skočio. Punim glasom pjevao je pjesme koje niko nije čuo prije. Zemljoradnici koji su radili na obližnjim poljima ozbiljno su gledali najcjenjenijeg ruskog romanopisca kako radi lude stvari jednu za drugom, i nikome o tome nisu govorili. Baš kao za uzvrat za njihovu tihu podršku, te iste večeri Tolstoj je odlučio dati sav svoj imetak sirotinji. Čovjek koji je aristokratskog porijekla, koji je bio zaštićen cijeli svoj život, odlučio je odreći se svih povlastica svog položaja.

Čuvši za ovo, Sofija koja je bila glava porodice, naprosto je poludjela. Samo bi budala na taj način potrošila bogatstvo, bila je sigurna – budala bez žene i djece o kojima bi se brinuo. Ubrzo, na njenu žalost Tolstoj se i javno odrekao cijelog materijalnog svijeta. Podijelio je sav novac i zemlju. Odrekao se gozbi, zakleo se da neće jesti meso, ići u lov i piti, i odlučio da radi kao seoski zanatlija.

Sofija je gledala kako se njegov život pretvara u apsolutni užas. Plemić za kojeg se udala, pisac kojeg je obožavala i muž s kojim je rodila djecu nestao je, zamijenio ga je bijedno odjeveni pun buva seljak. To je bila uvreda koja ju je pogodila direktno u srce.

„Čovjek tame” nazvala je Tolstoja zbog njegovog novog životą, kao da je riječ o kugi od koje je obolio njen muž. Usne su joj ispucale od ugriza, usta iskrivila od nezadovoljstva, a lice izgledalo starije nego što ima godina, pretrpjela je nervni slom jedan za drugim. Jednog dana njen sin Lev pitao je Sofiju je li bila srećna. Trebalo joj je vremena da odgovori na ovo jednostavno i izazovno pitanje. Na kraju je rekla da, bila je srećna. ..”Pa zašto izgledaš kao mučenica?”, pitao je njen sin.

Ljubav između muža i žene koliko god jaka da je bila, nije uspjela zadržati ženu i muškarca u koje su oni izrasli, stvarajući obostrani bijes i mržnju, poput rane koja krvari u sebe.

Konačno, u jesen 1910. godine, nekoliko mjeseci nakon što je izostavio suprugu iz oporuke, autorska prava na romane dao uredniku, Tolstoj se razbolio od upale pluća. Gubeći se i dolazeći sebi, kao što je iščezavao i pojavljivao se u životu vlastite žene desetinama godina, umro je na željezničkoj stanici gdje je utekao nakon još jedne svađe. Simbolično je da pisac, koji je započeo svoje književne korake tvrdeći da stvarna sreća leži u porodičnom životu, završio život udaljavajući se od porodice, od nje.

Dugo godina Sofija je viđena samo kao majka i supruga. Njen veliki doprinos Tolstojevoj književnoj zaostavštini dugo vremena je ignorisan i potcjenjivan. Tek odnedavno je vidimo u drugačijem svjetlu – kao pisca dnevnika, intelektualku i poslovnu ženu i možemo je cijeniti kao talentovanu, nesebičnu ženu, veoma sposobnu i s neostvarenim snovima.

***

Hedina Tahirović-Sijerčić – Intervju

Hedina Tahirović-Sijerčić – Intervju

Hedina Tahirović-Sijerčić, rođena 1960. u Sarajevu, je doktorica filoloških nauka, književnica i prevoditeljica romskog porijekla. Doktorirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu tezom o jeziku, književnosti i kulturi Roma. Autorica je prvog romsko-bosanskog rječnika i gurbetsko-engleskog rječnika, romana »Rom k‘o grom«, zbirki pjesama »Čuj, osjeti bol – Ašun, haćar dukh« i »Sar o paj – Kao voda«, priča za djecu i odrasle, na bosanskom, engleskom i romskom jeziku te niza akademskih radova. Sa Cynthiom Levine-Rasky je koautorica i kourednica zbirke iskustava kanadskih Romkinja pod nazivom »A Romani Women’s Anthology: Spectrum of the Blue Water«. Savjetnica je i ekspertica u Savjetodavnom odboru projekta „The Roma peoples Project” na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, kao i članica Evropskog instituta za kulturu i umjetnost Roma u Berlinu. Bila je članica je odbora stručnjaka Vijeća Evrope za Evropsku povelju za regionalne ili manjinske jezike ispred BiH. Predavala je romski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu.

http://penbih.ba/2020/04/hedina-tahirovic-sijercic-jezik-i-knjizevnost-roma/

Nedavno ste u Sarajevu predstavili djela Romani čhib – posebni osvrti na jezik i kulturu Roma i Jezik i književnost Roma u prevodu na Zapadnom Balkanu – poezija u autoprevodu, koja romolozima donose dragocijenu teorijsku literaturu, a čitateljima približavaju jezik i kulturu Roma. Možete li nam reći nešto više o počecima romske pismenosti i izazovima (samo) prevođenja?

Specifičnosti romskog jezika, raznolika kultura, tradicija, religija i način života, kao i njihova migracijska historija uticali su na stvaranje romskog identiteta koji je okarakterisan različitim simbolima koji su prvobitno bili vezani za nomadizam.   

Historijski gledano, romske grupe su prelazile sa jedne lokacije na drugu i ostavljale netekstualne znakove, odnosno tajne putne simbole koje su koristili članovi romske zajednice kada su zbog specifičnih obaveza ostajali udaljeni od svoje grupe. Vrlo je vjerovatno da su ovi simboli možda bili prvi napisani i proizvedeni prikazi romskih riječi.

Simboli su prenosili poruke i informacije Romima koji su bili u pokretu, a poruke i informacije dobivale su samo određene grupe Roma. Poruke i informacije mogle su biti prevedene i pročitane, tj. dešifrovane i proslijeđene samo od jedne grupe na drugu grupu, odnosno od onih koji odlaze na one koji dolaze. Pored informisanja, simboli su služili i kao upozorenje drugoj grupi koja nailazi, ali i kao sredstvo zaštite grupe koja ih je ostavljala.

Historijski gledano, tajni simboli na putu su, u stvari, prve romske “putujuće novine” koje su proizveli sami Romi kombiniranjem hijeroglifa, slova, predmeta i prirodnih materijala kao što su lišće, perje, određene vrste drveta, metal, namještaj, tkanina, staklo, koža i drugi materijali za stvaranje znakova u njihovom tajnom kodu. U ovim znakovima jasno se vidjelo da određeni materijal sa kojim su simboli nastali nije bitan, nego je bitno ono što je simbolizovano. Na taj način, podsvjesno ili ne, Romi su stvorili, odnosno proizveli simbole kao najranije stranice svoje historije pisanja i prevođenja odnosno samoprevođenja.

Imena ili izrazi koji označavaju tajne simbole na putu na romskom jeziku razlikuju se prema grupi koja ih je napisala i kreirala tako da se mogu naći različite denominacije simbola: patrin, semno, cikna, simbolo, manaj, šikajmako, itd.

Tajnost simbola i njihov prevod, u vrijeme kada su korišteni, bili su stvar opstanka. Iako su inspirisali neke antropološke, sociološke i etnološke studije, uloga simbola u romskoj zajednici kao sredstva komuniciranja ili, bolje rečeno, prvog pisanog komuniciranja ostala je neprimijećena u naučnim istraživanjima. Samo u nekoliko primjera možemo navesti pominjanje tajnih simbola na putu kao što je slučaj sa Clébertom (1967), Đurićem i Ackovićem (2010) i Tahirović-Sijerčić (2014, 2018, 2019).

Prema Clébertu, u vrijeme kada su korišteni tajni simboli na putu, Romi nisu imali romsku abecedu. Međutim, oni su imali veoma bogat broj konvencionalnih znakova koji su im omogućili njihovo međusobno komuniciranje, a njihova značenja bila su čuvana u tajnosti među grupama.

Oznake su imale čisto informativni karakter. Kombinujući različite predmete i aranžirajući ih na određeni način Romi su obavještavali sljedeću grupu o situaciji na terenu.

Prevođenje simbola vršili su članovi zajednice, jer su znali i bili upoznati sa značenjem “izvorne poruke”. Prevodioci su radili u interesu grupe koja je ostavljala simbole. Međutim, značenja simbola bila su različita i svaka grupa imala je specifične, odnosno različite simbole koji su ovisili o njihovom načinu života, dijalektu, tradiciji, vjerovanju i navikama.

Komunikacija putem simbola na putu može se smatrati ranom historijskom instancom interpretacije romskog jezika u pisanoj formi koja je ukazala potrebu za prevođenjem prouzrokovanu kretanjem između različitih jezičnih i kulturnih repertoara romskih grupa. Kroz ove prakse Romi su bili proizvođači vlastitih pisanih riječi i prevoda, iako nesvjesno. U slučaju tajnih simbola na putu ili “putujućih novina” došlo je do hibridnosti tokom prelaska iz nomadskog u ustaljeni život. Vremenom su tajni simboli na putu izgubili svoj razlog upotrebe i prestali da se koriste kao nekad. Umjesto toga, oni su postali sredstvo zabave, a simbole su zamijenila slova koja su koristila većinska društva u zemljama u kojima su Romi živjeli.

Autorica ste prvog romsko-bosanskog rječnika koji je izašao 2010. godine, kao i gurbetsko-engleskog rječnika iz 2011. i 2013. Koliko je trajao proces prikupljanja riječi i uređivanja rječnika? Na koje autore i lingviste ste se oslanjali?

Proces je trajao od 1986. godine, odnosno od vremena kad sam počela uređivati i voditi emisiju na romskom jeziku na Radio-Sarajevu pod nazivom »Lačho džive, Romalen« (Dobar dan, Romi/ljudi) i na TV SA3 programu pod nazivom »Malavipe« (Susreti). Za potrebe emisija oslonila sam se sam se na rječnik romologa i akademika Radeta Uhlika, kao i na govornike romskog jezika.  Odlazila sam na teren i prikupljala riječi u romskim mahalama.

Svoj rad sam zasnivala i na radovima i djelima dr. Rajka Đurića iz Beograda,  kao i dr. Ronalda Lija (Lee) iz Toronta.

Romski jezik potiče iz sjeverne Indije, a pojedini lingvisti navode da postoji 150 dijalekata. Koliko dijalekta ima romski jezik u Bosni i Hercegovini, koji je najzastupljeniji i šta su njegove specifičnosti?

Lingvistička istraživanja su potvrdila domovinu romskog jezika u sjevernoj Indiji, a diskutabilno je govoriti o broju dijalekata romskog jezika zbog različitosti tvrdnji lingvista koji se bave romskim jezikom.Dijalekti i govori romskog jezika rezultat su teritorijalnog raslojavanja jedne te iste govorne zajednice, a razlikuju se prema području distribucije njihovih govornika i imaju svoju vlastitu jezičku praksu na širem geografskom području.

Mišljenja variraju da egzistira između 60 do 80 dijalekata. Njihova podjela je prije svega uslovljena periodom koji je protekao od trenutka kada su dijalekti bili bliži, odnosno kada su bili više u kontaktu. Zbog neologizama i posuđenica iz drugih jezika uočene su prepreke u razumijevanju različitih grupa Roma, posebno u određenim oblastima gdje su prisutni više nijansirani ili sofisticirani stilovi pisanja. Različite prepreke javljaju se u zavisnosti od geografskog područja u kojem Romi žive, njihovih religija, ekonomskog i društvenog statusa i načina života. Pokušaji klasifikacije romskih dijalekata i njihovih govornih komponenti nisu uvijek jasni niti potpuno objašnjeni.

U Bosni i Hercegovini najzastupljeniji jesu gurbetski dijalekat, kao autohtoni dijalekat, i arlijski dijalekat. Specifičnost gurbetskog dijalekta u BiH odražava se najčešće upotrebom posuđenica i neologizama iz bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika odnosno uticajem lokalnog/ih jezika.  Isto tako, alternacija glasova s i h je opšta pojava odnosno karakteristika u svim romskim govorima, ali specifičnost bih gurbetskog dijalekta/ dijalekata najčešće se ogleda u alternaciji glasa h: sastipesa/ sastipeha, Devlesa/ Devleha, itd.

Romski jezik u BiH najčešće se koristi samo u krugu familije ili u romskim mahalama u kojima ti govornici žive a oni su uglavnom marginalizovane i diskriminirane grupe. 

Na svijetu postoji više od šest hiljada jezika, a UNESCO predviđa da će gotovo polovina nestati do kraja stoljeća.  Prema dostupnim podacima (koji nisu pouzdani) samo 15% Roma u BiH govori svoj maternji jezik, a 75% nikako. Zašto je romski jezik u tako nepovoljnom položaju i ima li mogućnosti da se popravi već učinjena šteta?

Upravo ste u Vašem pitanju naznačili da podaci nisu pouzdani. Naravno da nisu. Sve su to procenti i procjene »od oka«. Ko je radio bilo kakvo istraživanje po tom pitanju, ili još bolje pitanje da li je neko od Roma dobio bilo kakvu mogućnost da se bavim istraživanjem i popisom Roma koji govore svojim maternjim jezikom? Koliko znam, to se nije desilo.  Da bi se situacija promijenila trebalo bi da se uključe obrazovani Romi i Romkinje u istraživanja u kontaktu sa govornicima romskog jezika, da se jezik promovira kao vrijednost romskog naroda i da se pokrene nastava na i o romskom jeziku bez predrasuda prema jeziku i diskvalifikacije romskog kadra. Nije rijedak slučaj pojave da i sami Romi diskriminiraju svoj jezik samo zbog toga što ga oni malo govore ili ga nikako ne poznaju.

Svi poznajete, i to veoma dobro, situaciju Roma u BiH i u regionu i sigurno znate zbog čega je takva situacija.  Nevrednovanje i nepoštivanje romskog naroda dovelo je do nevrednovanja i nepoštivanja njihovog i duhovnog i kulturnog blaga.

U situaciji u kojoj svi živimo, nisam optimista da će se situacija Roma pa ni romskog jezika promijeniti na bolje.

Mijenja li se romski jezik u Bosni i Hercegovini i koliko je pod uticajem neologizama i posuđenica?

Naravno da se mijenja, a mijenjanje svakog jezika pa i romskog je uslovljeno nizom ne samo lingvističkih promjena nego i društvenih, ekonomskih i političkih promjena u zemljama u kojima ti jezici žive ili pokušavaju živjeti.

Ipak moram reći da je romski jezik, uprkos društveno-ekonomskoj marginalizaciji Roma i njihovoj borbi za preživljavanje, preživio samo u kontekstu dvojezičnosti i/ ili višejezičnosti njegovih govornika.

Ogromna upotreba posuđenica i neologizama u romskom jeziku pokazuje dominaciju većinskih odnosno većih jezika nad romskim a u isto vrijeme potpomaže i kreiranje pisane romske riječi odnosno književnosti Roma.  S pravom mogu reći da posuđivanje leksema, njihova adaptacija i asimilacija komponenta su rasta i razvoja romskog jezika, u kontinuitetu, a vodi konačnom uklapanju leksema iz kontakt jezika u njegove fonološke, morfološke i sintaktičke strukture.

Ko su bili prvi istraživači, lingvisti i književnici u Bosni i Hercegovini, kojima dugujemo zahvalnost za ono što danas znamo o romskom jeziku i književnosti?

Uz već spomenutog romologa i akademika Radeta Uhlika, koji je 70 godina svog života posvetio Romima i istraživanjem jezika i kulture Roma od kraja 19. do kraja 20. vijeka, u Bosni i Hercegovini o Romima su pisali Leopold Glück, Teodor Filipesku, Ivan Zovko, Ćiro Truhelka, Edhem Mulabdić, Milenko S. Filipović, Muhamed A. Mujić, Nikola F. Pavković, Muhamed Hadžijahić, Mladen Matić, Ljiljana Beljkašić i moja malenkost Hedina Tahirović-Sijerčić. Osim toga, bitno je spomenuti i Rome pjesnike i književne stvaraoce na romskom i drugim jezicima iz Bosne i Hercegovine, a to su Rasim Sejdić, Šemso Avdić i Aladin Marko Sejdić i Hedina Tahirović-Sijerčić.

Dobro poznajete usmenu tradiciju Roma. Vaša knjiga Romany Legends (Stare romske priče) objavljena je u Londonu, Romani legends za djecu i odrasle u Torontu, a Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) u Tuzli. Šta je specifičnost romske usmene književnosti u odnosu na usmenu književnost naroda Bosne i Hercegovine? Koji su najčešći motivi u romskim bajkama?

Romi imaju svoje originalne motive koji su sačuvani do danas. Oni uključuju legende o princu zvanom Penga, o đavlu zvanom Benga, kraljevstvu faraona, Bogu (Devel ili Del) i priče čiji su heroji razni mali majmuni, duhovi, skitnice i mnogi drugi negativni likovi. Humor u romskim pričama izražen je pretežno sa tri glavna tipa likova: dilo (ludi, glupi), xalo (ćelavi) i phuro (stari). Teme koje se nalaze u romskoj literaturi, posebno u pričama, su različite. Riječ je o tradiciji, vjerovanjima, ljubavi, familiji, tradicionalnim zanatima, navikama, nomadstvu, posebnim historijskim događajima, romskom holokaustu, njihovoj svijesti o jazu između Roma i ne-Roma. U ovoj literaturi mogu se naći priče koje mogu biti zbunjujuće ili iznenađujuće za neromske čitatelje.

Romi kao nosioci usmene narodne književnosti koriste iste epitete i brojeve 7, 9, 12 i 40, uobičajena poređenja, simbolička imena, hiperbolu i kontrast. Hiperbola i kontrast se vrlo često nalaze u raznim kratkim pričama i pjesmama, bez detaljnog opisa. 

Vodeći se željom i ciljem doprinosa očuvanja romskog jezika u BiH u skorijoj budućnosti bit će dostupni osvrti na istraživanje priča na romskom jeziku koje je sakupio romolog Rade Uhlik od 1936 – 1952. godine. Na taj način će se doprinijeti oživljavanju, revitaliziranju i očuvanju gurbetskog dijalekta bosansko-hercegovačkih Roma, a i budućem istraživanju o romskom jeziku, narodnom blagu Roma i prevodu u romskom kontekstu.

Za kraj, koje autore preporučujete onima koji žele upoznati klasike romske svjetske književnosti?

Matéo Maximoff (1917-1999), Bronislawa Ways Papusza (1910 – 1987), Ronald Lee (1934 – 2020). Nažalost, veoma je teško doći do ovih djela u knjižarama i bibliotekama jer se nalaze u privatnim zbirkama aktivista Roma razbacanim po čitavom svijetu. Ista ili slična situacija je sa djelima Roma koji u 20. i 21. stoljeću  stvaraju i objavljuju svoja djela ma gdje god da oni bili.

——————————————————————————-

Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)

Hedina Tahirović-Sijerčić – cv

Hedina Tahirović-Sijerčić

CV

Okrugli stol “Romsko književno stvaralaštvo” na Trećim novosarajevskim književnim susretima – 2009:

http://www.forumgorica.com/index.php?topic=48.50;wap2

CV

Rodjena sam u Rusiji.
U školu sam išla u Poljskoj.
Krenula sam na zanat u Rumuniji.
Udala sam se u Srbiji.

Zaposlila sam se u Bosni.

Prvo dijete sam rodila u Hrvatskoj.
Drugo dijete u Francuskoj, treće u Španiji, četvrto u Njemačkoj,
Peto dijete u Belgiji.

Vratila sam se u Srbiju.
Šesto dijete sam rodila u Srbiji.
Morala sam bježati za Italiju, nakon rodjenja mog sedmog djeteta. 
Rodila sam dvojke.

Doživjela sam ogromnu tragediju.  Dijete mi je nadjeno mrtvo i oni su rekli da se utopilo
u moru. Otjerali su me, spalili moj krov nad glavom, i htjeli su da mi uzmu
otiske prstiju.  I djeci.
Bojim se. Oni su nam, ne tako skoro, već uzimali otiske prstiju.  Bojim se.

Pobjegla sam u Holandiju.
Rodila sam deseto dijete.
Jedanaesto dijete sam dobila u Švedskoj.
Četrdeset mi je godina.
Govorim romski (moj maternji jezik), ruski, slovački, rumunski, srpski, bosanski,
hrvatski, talijanski, francuski, španski, njemački, holandski i malo engleski.

Šta moja porodica treba je pismenost i jednaka šansa za edukaciju.
Mi govorimo miješanim evropskim jezikom.  Jednostavno, mi govorimo evropski jezik.
Moja porodica je tako „Evropa u malom“. 
Ostarila sam.

Ako je moja kuća „Evropa u malom“ onda je Evropa „Evropa u velikom“.
Prva razlika između nas: Evropa u malom je nepismena
Evropa u velikom je pismena.
Druga razlika između nas:Evropa u malom nema para za život ali je složna.
Evropa u velikom ima više nego dovoljno para za život ali….
Treća razlika….   

Već sam vam rekla da sam ostarila.  Mijenjam temu.  Moram se vratiti na moj CV.

Dobila sam šesto unuče.
Predložila sam „Evropi u malom“ da idemo za Kanadu.
Čula sam da tamo možemo ići u školu i učiti engleski, bez razlike koliko smo stari.
Obećala sam mojoj djeci i unucima budućnost.

Ostanite s Bogom!

CV

Me bijandilem ande Rusija.
Me djelem ande skola ande Poska. 
Me cherdem buchi sar sikado ande Romania.
Me djelem Rromehte ande Serbija.
Me cherdem buchi ande Bosna.

Angluno chavo bijandem ande Kroacija.
Dujto chavo ande Francuska, trinto ande Spanija, shtarto ande Germanija,
Thaj pandzto ande Belgija.

Me boldinajvdem ande Serbija.
Me bijandem shovto chavo ande Serbija.
Musaj te nashavav ande Italija, thaj kote bijandem mrno eftato chavo.
Me bijandem kote dujorre chave jekhethane.

Seha-man bari tragedija: Mo chavo mula thaj von phende sar vov tasavda
ande pajeste.  Von trade amen, von phabarde amen, thaj von mangen amare
najendar vurma. Thaj e chavorendar.
Me sem daravni. Von cherde gova jekhvaratar ando nakhlo vakto.  Daravni sem.

Me peklem nashipe ande Holandija.
Me bijandem deshto chavo.
Me bijandem deshojekhtato chavo ande Shvedska.
Me sem saranda bersh phuri.
Me vacharav Rromani (mrni dejaki chib), Rusicki, Slovaciski, Rumunski, Serbski,     
Bosnaki, Hrvatski, Talijanski, Francuski, Spanski, Germanski, Holandski thaj     cira Engleski.

Mrni familija mangel thaj trubuj shajipe pala lachi edukacija.
Amen phenas pe hamisardino Evropsko chib. Odolese, amen das vorba pe  Evropsko chib.
Mo cher si  jekh „ Evropa ande ciknipeste“.
Phurilem.

Ako si mrno cher „Evropa ande ciknipeste“ athoska si Evropa „ Evropa ande baripeste“.
Angluno uladipe mashkare amende: Evropa ande ciknipeste si bilivarni
Evropa ande baripeste si livarni.
Dujto uladipe mashkare amende: Evropa ande ciknipeste naj-la love pala dzuvdipe, numaj von san jekhethane.
Evropa ande baripeste hi-la but love pala dzuvdipe numaj…
Trito uladipe…

Phendem kaj phurilem.  Me paruvdem mrni vorba.  E vorbasa musaj te dzav ando mrno trajo.

Astardem shovto chavoresko chavo.
Cherdem jekh turvinjipe e „Evropese ande ciknipeste“ te dzas ande Kanada.
Kote si shajipe pala amen pala skola thaj shaj te sikavas Englecki chib, amen phure tu.
Me dijem alav e chavorende pala avindipe.

Achen Devleha!

Hedina Tahirović-Sijerčić

MARTIN LUTER KING

MARTIN LUTER KING

https://www.facebook.com/groups/dragomirakis/posts/7152570231483840/

Spomenik Martinu Luteru Kingu…Sjedinjene Američke Države 🇺🇸

Poznatom borcu za ljudska prava Martinu Luteru Kingu 16. oktobra 2011. godine otkriven je spomenik u Vašingtonu na mjestu gdje je 28. avgusta 1963. godine, pred 250.000 ljudi održao, sada već legendarni, govor “Imam san” (I Have A Dream).

Hiljade ljudi, svih rasa i uzrasta, okupilo se u Vašingtonu na otkrivanju spomenika borcu za prava crnaca i dobitniku Nobelove nagrade za mir Martinu Luteru Kingu.

Spomenik je postavljen na Nacionalnom šetalištu u centru Vašingtona, gdje se nalaze spomenici najznačajnijim predsjednicima SAD, kao i obilježja američkih ratova. King je prvi crnac koji ima spomenik na Nacionalnom šetalištu.

Na tom prostoru, ispred spomenika Abrahamu Linkolnu, tokom velikog protestnog marša 1963. godine, King je održao svoj najpoznatiji govor.

Desetak metara visoka skulptura isklesana u komadu granita, postavljena ispred dvije kamene gromade djelo je kineskog umetnika Lei Jihsin, koji je za takav dizajn, kako kaže, bio inspirisan Kingovim poznatim govorom “Imam san” iz 1963. godine, u kome je rekao – “Iz planine očaja, kamen nade”.

Martin Luter King ubijen je 1968. godine u atentatu u gradu Memfis, u državi Tenesi, gdje je pružao podršku radnicima komunalnih preduzeća.

“Danas vam kažem, prijatelji moji, unatoč poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu.

Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: “Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima”.

Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima Georgije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.

Imam san da će jednog dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti.

Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karakterom zasluže. Imam danas jedan san…

Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao “intervencija” i “anuliranje rasne integracija”…, da će točno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama.

Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. I dobrota Gospodara bit će svima vidljiva i svatko će je spoznati” – Martin Luter King, 1963. godina

Marjan Hajnal – PITATE ME, ZAŠTO SAM BOSANAC? ZAŠTO JUGOSLAVEN?

Marjan Hajnal

Fotografija iz 1980.

PITATE ME, ZAŠTO SAM BOSANAC? ZAŠTO JUGOSLAVEN?

Rođen sam u Bosni, tamo gdje rekoše da su piramide, u što toliki među vama vjerujete, a ja ne vjerujem da prirodna brda mogu biti piramide. Pored svega ostalog što su mi moji Visočani/Visočaci zamjerili, zamjeraju mi i to, što zarad nekome korisne iluzije ne prihvatam bogaćenje i slavu širenjem obmane. U samom podnožju tog brda Visočica, naslonjeni na nju, počivaju grobovi mojih roditelja i brojnih prijatelja. Neko vrijeme sam i živio sa porodicom u strmoj ulici iz koje smo se penjali do vrha Visočice. Ona jeste impresivna i napisah davno tekst posvećen njoj.

https://marjanhajnal.wordpress.com/marjan-hajnal…/

Zahvaljujući iluziji Visoko se mijenja. S jedne strane ekonomski stagnira, degradirano najviše zbog kleronacionalističke monohromatizacije, a s druge strane nešto se mijenja u fizičkoj strukturi grada. Dogodilo se zapravo čudo: sa ušća Fojnice u Bosnu nestala je kožara, po meni ruglo grada i zametak karmičkog prokletstva. Krzno, prerađena koža, to jeste.

U tom gradu su kćerka mog brata koja živi sa svojom kćerkom, moj dragi rod. U njemu žive i moji rijetki iskreni prijatelji.

Svejedno, šta god ko mislio, taj grad je kolijevka povijesti Bosne. Ne zove se slučajno najstariji dio grada Kraljevac. Svako kome historija nije slaba strana zna dovoljno o krunidbenom hramu u mjestu Mile, danas selo Arnautovići, samo tri kilometra udaljeno od Sebilja.

Da se vratimo vašem prvom pitanju. Zašto toliko uporno, bosanski tvrdoglavo, ili, kako ja kažem bukoglavo, Bosanac? Rastao sam skačući po Visočici i uz obale Bosne. Kako bih mogao biti šta drugo?

Odgovor na drugo pitanje logički je povezan sa prvim. Uprkos provali primitivizma i nasilja uperenih protiv Bosne, Bosanstva, Bosanskog jezika, protiv naroda i njegove kulture i tradicije, protiv nas Bosanaca, napadnutih spolja i iznutra od onih koji su “pali sa kruške” i koje su njihovi duhovni vračevi uvjerili da ne mogu i ne trebaju i ne smiju živjeti zajedno, da se vjere ne smiju miješati, uprkos svemu, stotine hiljada potomaka mješovitih brakova, u Bosni i rasijanih širom svijeta, uvijek će u svojim genima imati zapisan kod u kom piše Bosna.

A gdje je Bosna? U srcu bivše nam otadžbine Jugoslavije.

I sad, direktan odgovor: nikada nisam priznao kapitulaciju, nikada neću priznati izdvojene, istrgnute teritorije, niti mi to dopušta Ustav SFRJ.

I kad mene ne bude, nastaviće živjeti Duh koji nas je povezao. Ima ih koji bojkotuju hrvatske ugostitelje, putuju na odmor u Grčku, Tursku, Španiju, Italiju, Francusku… To je glupo. Sve dok imam koga posjetiti u Splitu, ići ću radi te osobe, a i radi Mljeta, Korčule. Sve dok imam prijatelje u Skoplju, Beogradu, Podgorici, Ljubljani, sve te planine i rijeke, sve je to moje. Nema tog pasoša ni PCR testa koji me mogu spriječiti da se i na Vošcu, i na Bobotovom Kuku, i na Aljaževom Stolpu, na Avali i na Šari, ne osjećam kao i na Trebeviću. Za njih je ginula moja porodica, sve te planine, jezera, rijeke, vodenice, ravnice, i šume dio su mojih dužica. Kako da se moje srce podijeli, da se odrekne dijela sebe?

Ne vjerujem u iluzije onih koji dijele svoja srca i truju srca svoje djece, koji lažu da su nekom prijatelji, sa takvim silovanim srcima. To su protuhe, vandali, kabadahije, moralne nakaze i mentalna čudovišta. Iz njihovog zadrtog, glupog i necivilizacijskog “ne” jugoslavenskom zajedništvu, „nikad više Jugoslavija“, proistekla su najsvirepija zvjerstva. I šta su postigli? Ništa, i nikada neće podijeliti naše ljude. Znaju to i oni, samo se pretvaraju, posebno kad čestitaju „svim svojim prijateljima te i te vjeroispovijesti”. Zbog njih, bolesnih licemjera, neću ni ja njima više čestiti ništa. Ako sam ja njima niko, oni su niko. Zalud su ubili Suadu i Olgu, Admiru i Boška. Zalud su pobili toliku nedužnu djecu, razorili gradove i sela. Nikada oni nisu bili Jugoslaveni, a zvjerstva su činili da svi zamrzimo sve što je u Jugoslaviji bilo bolje nego igdje u svijetu.

Nisu uspjeli. Svi mi koji se tako lijepo družimo na Fejzbuku, ili putem drugih načina komunikacije, ako smo zaista iskreni, to smo i dokazali.

Marjan Hajnal – NACISTI MOGU ODAHNUTI. IMAJU RAZLOG DA LIKUJU: POČELO JE. USPJELI SU DA SLAVJANSKA BRAĆA OPET DIGNU RUKE JEDNI NA DRUGE

Marjan Hajnal

NACISTI MOGU ODAHNUTI. IMAJU RAZLOG DA LIKUJU: POČELO JE. USPJELI SU DA SLAVJANSKA BRAĆA OPET DIGNU RUKE JEDNI NA DRUGE

Osim Umberta Eca i mnogi drugi pisci, psiholozi, sociolozi i mislioci, koji su obilježili 20.vijek, bavili su se fenomenom fašizma i nacizma. U približno sličnim pogledima dali su svoj doprinos analizama uslova u kojima se bude kliconoše opšteg zla, otuđenja i degradacije ličnosti, porodice, naroda, do potpunog uništenja državnih cjelina, prijeteći viralnošću svoje sumanutosti opstanku humane civilizacije.

Svih boja i profila, nacisti, fašisti i njihove mecene iz lobija i loža, destruktori iz sjene „duboke države“ i od ovog 24.februara 2022. mogu likovati: opet Slaveni ratuju jedni protiv drugih. Inicijatori trijumfuju i sarkastično kažu da neće slati svoje trupe da ginu u Ukrajini, ali će im poslati vojnu i svu drugu logističku pomoć, uvešće Rusiji dodatne sankcije.

„Zanimljivo“ je posmatrati reakcije ex-Jugoslavena. Nema kraja tuzi kad se vidi koliko nose bolesne ostrašćenosti što nezadrživo probija iz njihovih komentara u medijima, na javnim mrežama, u veleumnim meta, nara i sličnim “lizama”.

Sam od sebe nameće se zaključak: pronacisti su zlokobniji od nacista.

To su oni domaći krivousti kvislinzi, njihovi jataci, medijski trabanti i kriminogeni politikantski trbuhozborci, okruženi falangama plaćenih biorobota, koji i pored toga šta su sami doživjeli i preživjeli slijepo vjeruju da je u ratu iko u pravu. Utoliko su gori od Rusa i Ukrajinaca, jer, zaboravljaju da su rodonačelnici najretrogradnijih kleronacističkih ideologija i egzekutori najsvirepijih zločina u povijesti potekli iz Hercegovine, sa Durmitora, iz Šumadije, Slavonije, iz Dolenjske, sa Kosova… “Vika na vuka, lisice meso pojele”. Ima li svirepijih od njih? Oni koji ih slijede, slijede ne samo neograničeno zlo, robuju i neograničenoj gluposti.

Posljednji koji bi trebali da se čuju, sada su najglasniji. Bilo da su svjesni, polusvjesni, ili (rjeđe) nesvjesni svog anticivilizacijskog djelovanja, rječju i djelom, umjesto da su najtiši, oni su najglasniji, prvi i najprisutniji. Zato se mora promptno ponoviti: pronacisti su gori od nacista! Njihov sluganski veleizdajnički neum i naum otrovan je sverazornom ubilačkom psihopatskom mržnjom, nadahnuti su sotonizmom i opsjednuti „osvetničkim“ demonizmom. Sve to upakovano u “europske vrijednosti” i “demokratiju”.

Ništa drugo nije potrebno osim pogledati u retrovizor prošlosti i u njihovim sadašnjim reagovanjima prepoznati likove njihovih predaka. Porušili su spomenike, njeguju sjećanja na monstrume, svoje naci-horor „heroje“. Utoliko su opasniji što su gizdavije preodjenuti u ruho perfidnih akademaca, znanstvenika, umjetnika, pa čak i filantropa.

Nema spasa. Nema sile, ni zemaljske, ni nebeske, da to oplemeni i vrati u revire ljudskosti.  

Marjan Hajnal – D-II (DIOGEN DRUGI)

Marjan Hajnal

D-II  (DIOGEN DRUGI)

22. jan. 2022.

Nakon toliko decenija srođenosti s Naukom o Mudrosti, prije osvita obznanila mi se misao da ne bih smio biti toliko skroman, jer, ako je Goethe rekao da je samo lopov skroman, morao bih sebi dopustiti tu vrstu neskromne odanosti slobodi da nevičnima i nesklonima Majci svih nauka, pojasnim na koju vrstu neskromnosti je veliki pisac mislio, odnosno, koju vrstu lopovske skromnosti je imao u vidu. Naravno, riječ je intelektu.

Svi koji svjesno kradu dijelove ili katkad čak i cjelinu rezultata nečijih mentalnih dosega, lopovi su, skromni u svom znanju i zato kradu, da bi sebe predstavili kao one koji također znaju. A da bi mogli znati, osim prirodne obdarenosti i potencijala da apsorbuju znanja, pravi znalci, vlasnici prirodne nadarenosti skloni da samostalno misle i svoje misli pretvaraju u korisna djela, moraju imati iza sebe brda prerađene „rude“, što podrazumijeva ogroman dugotrajan rad. Sasvim dorasli i posvećeni svojoj misiji, u potpunosti zreli duhom, oni ništa ne rade za sebe i radi svoje slave, već se naprotiv žrtvuju da bi unaprijedili društvo u svom okruženju i time pomogli cijelom čovječanstvu.

Dakle, tokom ove predosvitne budnosti ukazao mi se lik i tminom odjeknuo bolni vapaj pobunjenog Diogena iz Sinope (412-323. p.n.e), jer sada više nego onomad izgubili su se kompletni ljudi, ostale su sve neke ruine i replike. On koji je volio pse, često se i ponašao kao pas, a pred kraja života je platio da mu se kad umre postavi na grob bista u obliku psa. Zašto? Ljubitelj Mudrosti, Istine i Pravde mora biti kao dobar pas, blag prema dobronamjernima, oštar prema lopovima. Mora čuvati svoj teritorij, svoje blago, rezultate svog i svačijeg poštenog rada. Pas koji to ne čini, ne može se zvati dobrim čuvarom, on je saučesnik u krađi, a lopovi noć i dan vrebaju iz svojih budžaka i nemilosrdno otimaju i prisvajaju, a spremni su i svako zlo počiniti onome od koga kradu. Zato me iz dalekog svijeta probudio zov Diogena da ne posustanem u „lavežu“, no, usput se sjetih da moja davno sročena maksima „Lajem dok trajem“, zapravo je bila u trenu svog nastanka u dosluhu sa Diogenom i da u svojoj sedmoj deceniji, nakon što je Minervina sova poletjela u suton, – da parafraziram Hegelov lament nad samim sobom što je doktorirao kasno, – bio bih lopov prema sebi ako bih bio neskroman odbijajući priznati da sam uveliko reinkarnirani Diogen, ne po psećem načinu života, već po glasnom i oštrom „lavežu“ na lopove svih vrsta, jer oni su dokazali koliko su opasni, nemilosrdni, beskrupulozni.

Svojom obavezom prema Humanosti, subjektu mog višedecenijskog istraživanja, neskromno sebe vidim kao nastavljača rada onog istinskog sveca među mudracima koji je sa upaljenom svjetiljkom po danu hodao ulicama Atine i simbolično osvjetljavao lica sugrađana, razočaran i smrknut govoreći poluglasno: „Ne, nije ni taj“. Tražio je Čovjeka. Na svu sreću, i onda i sada, bilo je Ljudi i njih će uvijek biti, nisu svi lopovi, ali, ako ćute, ako i sami ne laju i nisu spremni ugristi lopove, njihovi su saučesnici, pa čak i gori, jer su izdali svoju misiju i povjerenje naroda i utoliko su doista samo ruine i blijede replike onih koji bi trebali biti svjetlonoše.

Kao što se psi razlikuju prema pasminama, tako se i ljudski čuvari trebaju ponašati, prema svojim obdarenostima i profesionalnim nadležnostima. U protivnom, zalazeći nepozvani u tuđe atare, neprofesionalni u njima, i sami s lakoćom preskaču plotove i ni po čemu se ne razlikuju od svih drugih lopova. Ne samo da plagiraju dijelove tuđih radova, nerijetko ih prisvajaju u cjelosti i prikazuju kao svoje. Pa makar to bila i samo jedna misao, dužni su staviti navodnike i obavezno navesti izvor i ime autora. Bez toga, sve drugo je kršenje prava i morala, pa se treba paziti da se ne završi u taboru beskarakternih bezosjećajnih mentalnih lopova i manipulatora. A ko potkrada nečiji intelektualni rad, vrlo lako zanoći u mrkloj noći kao inaugurator zločina. Primjera koji to argumentuju ima puno.

Najpogubnije su krađe u sferi politike koje čine ljekari i pravnici. Za njima ne zaostaju manijakalni novinari-ratnohuškači. U 99% slučajeva kompromitovali su nauku i proigrali povjerenje naroda koji ih je u socijalističkom sistemu školovao. Ali, da znaju, sve će biti objelodanjeno, i dok su živi i posthumno, nosiće zaslužene kolajne, da su izdali najvažnije tekovine humane civilizacije. Zar misle da će nezapaženo i nekažnjeno proći? Nema većih zlotvora od onih koji umjesto da liječe i osiguravaju poredak zakona i pravde zavode narode i navode ih na bratoubilaštvo. Gomile grlatora i muljatora kabadahijski su vršili prevrate i razvrate, aktivno učestvujući u razaranjima i genocidima. Oni drugi, beskičmenjaci, ćutolozi i ufolozi koji podrugljivošću kamufliraju inferiornost i podmuklost, skribomani po narudžbi, u službi degeneriranih narativa nekrunisanih imperatora, snose istu odgovornost za jataštvo i saučesništvo u potapanju broda na kom su stekli sve socijalne privilegije. Doći će i njima njihova ura za ispovijed narodu, a Boga se oni svakako ne boje.

Ljekar zalutao u politiku i političku revoluciju koji sebi umišlja da posjeduje hrabrost narodnog heroja Mladena Stojanovića ili mentalitetne gabarite Če Gevare, umjesto da stručno zaustavi krvarenje unesrećenih osoba, on doprinosi da nedužne osobe budu povrijeđene, da iskrvare i umru. Takvi ne samo da su se ogriješili o Hipokrata, ogriješili su se o Gospodara koji im je poklonio dar znanja liječenja.

„Nije svačije kroz selo pjevati“, zar ne? Takvi su prevaranti, nezahvalni i opasni. E, pa zato smo tu mi, rijetki lajavci, da im kažemo javno, glasno i jasno, da prije nego i pomisle da se prebace u politiku iz sfera za koje su se školovali i zadužili se povjerenjem naroda, imaju u vidu činjenicu da nije isto spašavati unesrećene da ne iskrvare, i svjesno ih bacati u ponore bezumlja da iskrvare i pomru. Oni vjerovatno brkaju svoje instinkte koji su ih i naveli da eventualno prirođenu im krvožednost transformiraju u neki providni altruizam. Neki u toj drami bivanja uspijevaju zavarati publiku, ali je u puno slučajeva postalo jasno da je riječ o kamufliranim ubicama, da se bijeli mantili ne razlikuju od crnih mantija, da su i pod ovim i pod onim zlotvori skloni nekrofiliji i lešinarstvu. 

Lavež se mora prenijeti i na pravnike-nepravnike, što sam često činio. Znaju li advokati, notari i sudije biti dobrotvori? Ne, oni zamišljaju da su bogomdani, da imaju isti status kao pekari. Pekar mora ustati u 04:00h da bi pripremio tijesto za pečenje hljebova koje će već u 07:00h kupci čekati pred pekarama. Pravnici-nepravnici u većini slučajeva su pljačkaši i prevaranti najopasnije vrste. Vještom sofističkom demagoškom retorikom obmanjuju pojedince i narode. Navode ih na fatalno pogrešan izbor. Nikakav glas razuma ne djeluje na njih, na sve opomene, primjedbe i savjete imaju arsenal dogma-formula. Njihovi zločini u politici su veći od zločina neposrednih egzekutora.

Posebno poglavlje predstavlja utaja adekvatnog činjenja, svjesno nečinjenje, oportuno, defetističko, sabotersko, ili, iz kukavičluka, ili zato što im niko neće platiti da bi ubacili hartiju u printer i stavili pečat na dokument. Ko meni i sličnima meni može platiti za decenije volonterskog rada u politološkom i kulturološkom opismenjavanju masa? Jednom „vrlom učenjaku“ sam pola godine besplatno, podrazumijeva se, kao i svima drugima, pripremao recenzije za njegove knjige, da bi on bio nezadovoljan nekim formulacijama i drsko intervenirao u mojim rečeničkim konstrukcijama. Pa trebao je sam sebi napisati te recenzije. Nije jedini pokvarenjak koji iskorištava dobre i lakovjerne, kiteći se slavodobitno tuđim perjem. To je samo jedan od primjera nezahvalnosti i nečovječne drskosti, a ima i puno gorih. Ne mora se platiti svaki rad. Niti postoji novčana protuvrijednost za „bijelu laž“ kojom se spašavaju životi. Većina takozvanih pravnika su nepravnici i lopovi. Umjesto da spašavaju civilizaciju, oni su u prvom ešalonu garde zla.          

Dragana Vlahović – Ljubav ima pravo na besmrtnost

Dragana Vlahović

Ljubav ima pravo na besmrtnost

Jedno od najpoznatijih djela grčke filozofije, Platonova “Gozba”, sadrži izlaganje jedne žene, Diotime, koju je Sokrat cijenio kao izuzetno mudrog sagovornika. Ona o ljubavi govori: “da ljube oni koji svoju sopstvenu polovinu traže“, tim se nadovezujući na Aristofanovu priču o rodovima, koja je opisana u istom djelu. Diotima ističe nešto jako lijepo, veličanstveno i posebno privilegovano za ljudski muško-ženski ljubavni odnos: da je „združenost čoveka i žene rađanje“ i da je „to božanska stvar, i to je u biću koje je inače smrtno besmrtan deo, naime trudnoća i rađanje“.

Dalje tvrdi da se to ne može dogoditi u onome što, očito nije u ravnoteži i da se rađanjem izražava težnja za besmrtnošću. Prema Diotimi na taj način se održava i “sve što je smrtno, ne time što uvek ostaje sasvim isto kao ono što je božansko, nego time što ono čega nestaje i što stari ostavlja drugo novo kakvo je i samo bilo“. „Na ovaj način“, kaže Diotima, „ima smrtno učeće u besmrtnosti, i telo i sve drugo; a besmrtno na drugi način“ i dodaje: „Zato se nemoj čuditi ako svako stvorenje od prirode ceni svoj podmladak, jer se radi besmrtnosti u svakom stvorenju nalazi ova težnja i ova ljubav“. Diotima govori o učešću smrtnog u besmrtnosti, što preko rađanja opstaje u svakom novom biću. Tu vidimo da se čuveno Platonovo učestvovanje (u idejama; Platonova idealistička teorija) odnosi na učestvovanje smrtnog u besmrtnom preko stalnog rađanja bića, koja u nečemu uvijek bivaju ista, u nečemu zbog čega je smrtnost dominantna njihovim bićima, preko nekog stalnog obnavljanja i istrajavanja uzroka smrti u njima. Diotima protiv toga iznosi krajnje smjele stavove identične biblijskim hrišćanskim idejama (1 Jovanova 5. 11 -13, 20) : “nužno žudeti besmrtnost zajedno sa dobrim, ako smo se složili u tome da ljubav teži na to da uvek poseduje ono što je dobro” i “nužno je da ljubav teži na besmrtnost”. U Aristofanovoj priči na koju se Diotimina nadovezuje ljubav se definiše kao žudnja za cjelinom i lov na nju, a tom pričom se još opisuje poremećaj u vezi sa rodovima ljudskog bića, odnosno ravnoteže rodova muškog i ženskog iz kojih se u antropogenezi sklapa cjelina čovjekovog bića, što ima svoj pandan u biblijskoj priči o čovjekovom padu, prvorodnom grijehu. Aristofan prvo izlaže kontekst koji ima medicinski smisao spominjući “ljekara onoga što bi, da je isceljeno, bilo najveća sreća za rod ljudski” misleći na božanstvo ljubavi i sparivanja Erota (u istom sadržaju je i govor Eriksimaha koji o medicini govori upravo kao o nauci o erotskim odnosima tijela, o rodovima muškom i ženskom koji su zaslužni za izgradnju cjeline ljudskog bića u antropogenezi i unutrašnje pravilnosti organskog poretka, o čemu sam već objavljivala). Zatim s težnjom da nas upozna s prirodom ljudskom i njenim sudbinama, Aristofan govori o “nekadašnjoj ljudskoj prirodi” koja, kako navodi: “nije bila ista kao sad nego drukčija”. Dalje izvještava da se to nekadašnje stanje i njegova promjena odnosi na biološke rodove bića i kako su isprva “bila tri ljudska roda, ne kao sada samo dva, tj. muški i ženski, nego je bio i treći, koji je pripadao i jednome i drugome rodu i od koga je još samo ime ostalo […]” On kaže da je taj rod nestao: „muško-ženski androgini rod, naime, bio je tada jedno i po liku i po imenu, sastavljen od oba roda, i muškog i ženskog, a sad nije ništa do samo ime koje se nadeva za porugu.“ Zatim slijedi skoro nestvaran opis građe i kretanja tih prvobitnih ljudi i na kraju objašnjenje za to dato u njihovom porijeklu: „A što su bila tri roda i što su imala takav oblik, to je došlo otuda što je muški rod prvobitno potekao od sunca, ženski od zemlje, a onaj u kome ima dela i jedan i drugi rod od meseca, jer i mesec ima dela i u jednom i u drugom rodu; a okrugli bili su i oni i sami njihov hod zato što su bili slični svojim roditeljima.“ Zatim govori o njihovoj snazi, jačini, krupnim mislima, njihovom udaru na bogove i pokušaju otvaranja neba u navali na bogove, što evidentno ukazuje na problem čovjekovog pada, koji se na razne načine opisuje i u drugim izvorima, kao i u “Bibliji”. Aristofan ga kvalifikuje kao ljudski bunt i prestup, kao razuzdanost i navodi kako je Div (glavno božanstvo) sa ostalim bogovima našao rešenje kako će se ljudi ostaviti svoje razuzdanosti, na način što će postati slabiji. Rešenje se opisuje kao rasijecanje „svakoga na dva dela“(vidi o sličnom u Matej 24. 51), pa slijedi opis tog rasijecanja i anatomskih „hirurških“ zahvata Boga Diva i intervencije božanstva Apolona njegovim iscjeljivanjem rasječenog. U tom kontekstu stoji sledeće: „I kad bi koja polovina umrla, i druga u životu ostala, onda bi ova ponovo tražila neku drugu i njoj se pripijala, bilo da se namerila na polovinu od nekadašnje cele žene, dakle na ono što mi danas zovemo ženom, bilo na polovinu muškarca […] od tako davnog vremena […] usađena je […] u ljude ljubav jednoga prema drugome [i] ona ih sastavlja u prvobitnu prirodu i teži da od dvoga napravi jedno i tako isceli prirodu ljudsku […] svaki od nas, dakle, jeste, prepolovljeno znamenje, od jednog čoveka, jer smo rasečeni kao svoje postali dvoje od jednoga i otuda svaki traži drugo znamenje koje mu odgovara […] Jer je tome uzrok to što je prvobitna naša priroda bila takva i što smo bili celi: dakle, žudnji za cjelinom i lovu na nju ime je ljubav.“ Podaci o nekadašnjem postojanju androginog roda se uglavnom shvataju kao opis postojanja ljudskog bića hermafrodita sa dva različita polna organa, ali ako se pažljivo i precizno razmotri ova priča o tome se ne govori već se o androginosti govori kao o rodu cjeline bića svakog ljudskog bića, bilo muškog bilo ženskog. Govori se o tome da je taj androgini rod muško-ženski rod cjeline ljudskog tijela bilo koji polni organ ono da posjeduje ili muški ili ženski, jer iz antropogeneze spajanjem polnih činilaca iz muškog kao i iz ženskog roda upravo dolazi do izgradnje tijela ljudskog koje u cjelini svojoj onda ima tu rodnu androginost – ima svoje dvije polovine koje su porijeklom od muškog i ženskog roda. To vidimo iz dijela u kom se opisuje svojstvo jedinosti, jednakosti, jedinstva androginog roda, kako se navodi: bio je tada jedno i po liku i po imenu, sastavljen od oba roda, i muškog i ženskog. Ako se kaže da je androgini rod bio jedno to znači da u ljudskoj prirodi koju on karakteriše nema neravnoteže muškog i ženskog roda nego su u jedinosti, jedinstvu, jednakosti snaga i generativnih uloga. Iz prethodno izdvojenog citata vidimo da je samo polovina od nekadašnje cijele žene ono što se kasnije, posle dešavanja gubitka androginog roda i prestupa, naziva ženom, ali da je takav slučaj i sa muškarcima. S tim je jasno da su u pitanju polovine u cjelini bića čovjeka, bilo koji pol ili polni organ da posjeduje ta jedinka – ili muški ili ženski. Polovine koje su ostale i koje traže druge, su onda u svakom ljudskom biću – polovine koje su ostale s gubitkom androginog roda ljudske prirode. Zato “Gozba” navodi i sledeće: „Od tako davnoga vremena, dakle, usađena je u ljude ljubav jednoga prema drugome: ona ih sastavlja u prvobitnu prirodu i teži da od dvoga napravi jedno i tako isceli prirodu ljudsku.“ To znači da je gubitak androginog roda, gubitak ravnoteže rodova u biću, u tijelu svake ljudske individue, što je poremećaj između dvije polovine cjeline ljudskog bića, dvije polovine koje su porijeklom od muškog i ženskog roda (i sve unutrašnje genetsko i mikrobiološko što tome pripada) i taj poremećaj je evidentno uslov za patologiju, a o tome sam pisala i u mnogim ranijim postovima, kao i u mom naučnom radu u „Arheu“ gore na linku. S obzirom na to da se gubitak androginog roda, kako Aristofan prenosi, uzrokuje ljudskim prestupom i pobunom protiv bogova, pa oni vrše rasijecanje na polovine cjeline ljudskog bića i androginosti ljudske prirode u tome vidimo jednu mogućnost i za paralelu sa Biblijom, jer i ona ima takvih istovjetnih značajnih momenata. Biblija isto opisuje prvobitno stvorenog čovjeka (po Božjem obličju, slici, liku) kao muško i žensko (1 Mojs. 1. 27) – upravo u jednakosti tih rodova, u jedinstvu jednog ljudskog bića (“stvori […] čovjeka […] stvori ga; muško i žensko stvori ih.” (isto 5. 2)), a zatim (“biće dvoje jedno tijelo” 2. 24) opisuje čovjekov prestup, prvorodni grijeh, u kojem učestvuju upravo ta dva roda. Dalje ona navodi da njima slijede i različite kazne i posledice prestupa, manifestovane na razne načine, pa i u rodnoj nejednakosti, prevlasti i sukobu, u unutrašnjem organskom poretku ljudskog bića, koji i nastaje iz njihove sinteze i njihovom generativnom ulogom. Ako je združenost čoveka i žene besmrtan dio u čovjeku i božanska stvar, a u tom odnosu se desio poremećaj onda ljubav koja ima pravo na besmrtnost i težnja je za cjelinom, govori o ispravci tog poremećaja i uspostavljanju uravnoteženog spoja to dvoje u cjelini čovjekovog bića i cjelini ljudske prirode. Zato Biblija konačnu eshatološku popravku posledica čovjekovog prestupa i pada opisuje vjenčanjem (povezivanjem u zajednicu), sintezom to dvoje – muškog i ženskog, nebesko-zemaljskog faktora (Otkr. 21. 2) i ostvarenjem posinjenja i izbavljenja tijela ljudskog (Rimlj. 8. 23), što je istovjetnog značenja kao i to vjenčanje, jer je sin sinteza rodova muškog i ženskog u biću čovjeka. To muško-žensko nebesko-zemaljsko vjenčanje se dešava zato što se u Bibliji rodno generisanim čovjekom dovršava nebo i zemlja, slično Gozbi u kojoj stoji da ti rodovi bića čovjekovog imaju genealošku vezu sa kosmičkim poretkom i nebeskim tijelima Suncem, Zemljom i Mjesecom, a potom u tako konstituisanom ljudskom biću dolazi do poremećaja – čovjekovim prestupom – prvorodnim grijehom. Gledajući samo na opšte poznato o prirodnoj genealoškoj ulozi muškog i ženskog roda, kojima svaki ikada postojeći čovjek mora da zahvali što su ga doveli u postojanje evidentno da je njihova ljubav najveća svetinja na prestolu iznad svih i njoj se treba pokloniti kao vječnom najvećem dobru, kao izvoru svega života i ko zna koliko još neotkrivenih dragocjenih vrijednosti.

Ružica Miličević – ŽENA S KRUNOM NA GLAVI

Ružica Miličević

ŽENA S KRUNOM NA GLAVI

Baka je bila ugledna žena ispucalih ruku. Njena koža je mirisala na kravlje mlijeko, sama je ulazila u tuđe kuće. Na leđima je nosila jedan rat i petero djece. Nosila je sebe. Tijelo se godinama povijalo prema zemlji, za sobom ostavljalo brazdu. Da ne padne, pridržavala se za krunicu. Sva ta zrna bile su postaje njenog života, grašci znoja, tanjušne suze koje su kapale u gredicu, u stajsko sijeno, u bijelo skutije. Jednom godišnje je išla u Podmilačje. Tamo su se dešavala čuda o kojima ona nije pričala. Smisao njenog putovanja je bio šetnja s Bogom, na koljenima. Tako je i ona, zajedno s Njim dijelila nemoć svijeta. Vraćala se laka i obnovljena. Ispod podsuknje su ćutale ranice, koje je u danima tuge krišom dodirivala. Prstima je dugo stajala na mjestu na kojem je ulazila u bol. Ta bol je bila prelijepa mlada djevojka, koja je sve podnosila. Baka je noću škripala zubima i zubi su rekli sve ono sto je ona mislila. Ona je bila zena sa krunom na glavi i sjekirom u ruci. Ispod noktiju je nosila miris zemlje i očerupane živadi. Dok im je sjekla vrat, molila je za oprost. To meso nije jela, samo je polako kusala pileću juhu i stiskala oci da ne vidi krv koja šiklja po drvnjaku. Da li je razmišljala o pravdi? Jednom je nešto rekla, umiješala se u politiku. i već sutra je sve zaboravila, jer je ionako sve sudbina. A sa sudbinom se ne pregovara. S njom sklopiš prijateljstvo i osluškuješ sto ti šapuće. Baka je umrla sa svojim zubima i plavim očima koje su do zadnjeg dana uvlačile konac u šivačku. Prije nego ih je zauvijek zatvorila, provjerila je da li u šporetu ima dosta vatre, da ne ozebu oni koji ostaju. Na njenu sahranu su došli slijepi i zabilježili svaki detalj.

***

OTAC I ŽIVOT

Otac je stigao do kraja puta, savijen kao žalosna vrba.
Oblogama od rakije liječi život.
I priča o životu, kao praznoj prostoriji, u kojoj su samo bila njegova leđa,
i ruke koje su sadile šljive.

***

OTAC I VIRUS

Otac ide gradom, zaboravio masku.
Kad prolazi pored ljudi, prestane disati.
Dah mu zastane u grlu, rukom prekrije usta i lice.
Samo oči govore, da se umire. S maskom i bez nje.
Otac vjeruje u sudbinu.

***

OTAC I SVETI ILIJA

Kad zagrmi, otac digne ruku i vikne:
Udri gromovniče!
Kad legne, u snu ga prate kotači, koji gaze lopove i lažne vođe.
Otac zna, sveti Ilija živi među nama, a na nebu su samo njegova kola.

***

OTAC I NOVOSTI

Otac je nekad iz sela donosio vijesti.
Sada broji kuće u kojima gori svjetlo.
On se ne boji loših vijesti nego praznih kuća.
Otac zna, da se najbolje vijesti vide sa krovova,
kad u selo dođe čovjek, da u njemu ostane.

***

OTAC I TIJELO

Kad otac odsiječe nokte, zakopa ih iza kuće.
Otac vjeruje u uskrsnuće.
Svaki djelić njegovog tijela je spreman za uzlazak.

***

OTAC I PROMJENA

Otac se osamdeset godina isto šiša.
Glava ostaje ista, samo se čovjek mijenja.
Otac zna, čovjek je nevidljiv.

***

OTAC I VID

Ocu oslabio vid, kamilicom ispira mrenu iz očiju i govori:
Ništa mi ne vidimo, dok ne oslijepimo.

***

OTAC I SUNCE

Kad svane, otac otvori oči. Bog se spusti sa istoka i uhvati ga ispod ruke.
Otac pridigne glavu, svi sokovi njegovog tijela nađu mir.
Tako otac druguje s Bogom i čuva tajnu vatre u kostima.

***

OTAC I BOL

Otac noktima iskopa rupu i posadi cvijet.
Njima skida kraste i stavlja med u usta.
Otac zna, kad te svi ostave, zabodeš plač u srce i griješ se bolom.
Na tom mjestu ozdraviš.

***

OTAC I POTREBE

Kad otac pije vodu, malo ostane žedan.
Otac zna kad je dosta.

***

OTAC I VJEČNOST

Kad otac pokosi posije njivu, obriše čelo.
Znoj stavi u šaku, strpa ga u džep, i napiše:
Kad me ne bude, bit će me svugdje.

***

OTAC I ŽIVOTINJE

Otac je na tavanu pronašao mačiće.
Kradom im nosi mlijeko i tepa: Mac, mac!
Mačka frkne, legne na mačiće.
Dok silazi s tavana, otac se zaplakuje i šapuće: nitko ne voli kao majka.

***

OTAC I RUKE

Otac sjedi na panju i plače, sjekirom
odsjekao prst.
Odsječeni prst umotao u maramicu, unio ga u kuću.
Na mjestu gdje je bio kažiprst stoji nešto nalik
na odgriženu jagodu.
Otac ne zna da li da sahrani sebe ili prst.

***

OTAC I KĆER

Ocu su oči upale u glavu.
Kad me ugleda, one se vrate na površinu,
A meni se učini da sam se podmladila.

***

OTAC I MILOSTINJA

Otac hrani miševe.
Oni se izvrnu na leđa i pjevuše: Kad daješ, dobijaš
Otac se pravi da ih ne vidi, a iz ruke mu padaju mrvice kruha.

***

OTAC I SUDNJI DAN

Otac se raduje sudnjem danu.
Kad se izliju vode, bit će jedno, more i kopno.
A sve naše bit će u
čovjeku koji se davi.
U čovjeku koji se spašava.

________________________________________________

RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu, a 13. travnja 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla u Austriju u grad Bad Ischl, gdje još uvijek živi i radi kao voditeljica ureda za integraciju. Ujedno je i voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije.
Uz to, osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog, na komunalnom nivou. Pisanjem se bavi od svoje osnovne škole. Do Domovinskog rata je isključivo pisala poeziju, dok se zadnjih godina preusmjerila i na prozu. Osim pisanja, bavi se autodidaktičkim slikanjem-crtanjem i iza sebe ima
dvadesetak samostalnih izložbi.