THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

Autoportret 1 - A 24. jun 2010

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

Jaroslav Pecnik – Uz 40. obljetnicu smrti Martina Heideggera: Filozof između genijalnosti i banalnosti

Jaroslav Pecnik

Najuplivniji filozof

Uz 40. obljetnicu smrti Martina Heideggera:

Filozof između genijalnosti i banalnosti

http://www.novilist.hr/Kultura/Uz-40.-obljetnicu-smrti-Martina-Heideggera-Filozof-izmedu-genijalnosti-i-banalnosti

Uz  40. obljetnicu smrti Martina Heideggera: Filozof između genijalnosti i banalnosti
 Svi, i pristaše i protivnici njegova filozofska djela slažu se u jednom – Martin Heidegger (ove godine svijet obilježava 40. godišnjicu njegove smrti; umro je 26. svibnja 1976. u Freiburgu) bio je (i ostao) superioran mislilac koji je svojim neprijeporno snažnim utjecajem oblikovao duh naše epohe. Kao dostojan nasljednik Edmunda Husserla smatra se utemeljiteljem egzistencijalizma i tzv. fundamentalne ontologije, a svojim je djelom uveliko prešao granice »čiste filozofije« jer je njegova misao imala izuzetno veliki odjek u literaturi i umjetnosti uopće, ali i u psihologiji i drugome.
I danas, jednako kao i za života, Heidegger je bio i ostao filozof koji izaziva kontroverze; strasna oduševljenja, ali ujedno i najžešće kritike i osporavanja. U svakom pogledu misao mu je bila prevratnička i provokativna; za mnoge je predstavljala svojevrstan povijesni granični pojam kojim se zatvorio milenijski put tradicionalne povijesti filozofije, a ujedno i otvorila nova stranica koju tek treba ispisati na Heideggerovu tragu.

Martin Heidegger se rodio 26. rujna 1889. godine u Meskirchu, u siromašnoj katoličkoj obitelji, ali usprkos svemu roditelji su ga uspjeli poslati na školovanje u jezuitski seminar u Konstanzi, da bi se potom upisao na studij filozofije u Freiburgu. Tijekom studija postupno se sve više udaljavao od katoličanstva i vjere uopće (napustio je studij teologije), smatrajući je nespojivom sa vlastitom filozofijom. Godine 1914. okrunio je studij radom »Učenje o sudu u psihologizmu«, a godinu potom habilitirao je disertacijom »Kategorije i učenje o značenju Dunsa Scotusa«.

Postao je Husserlov asistent, a 1917. oženio se sa Elfriede Petry; prvo su se vjenčali po katoličkom, a tjedan dana poslije po protestantskom obredu. Ubrzo nakon vjenčanja (1919) rodio im se sin Jörg, a za drugog sina Hermanna (rođen 1920) »zli jezici« tvrdili su da je rođen iz veze Elfriede s kućnim intimusom Friedelom Caesarom.

Kapitalno djelo

Uz pomoć Husserla bio je 1923. godine izabran za izvanrednog profesora filozofije u Marburgu i tako je postao kolega tadašnjim akademskim uglednicima poput Rudolfa Bultmanna i Nicolaija Hartmanna. Interesantno je napomenuti da su među njegovim studentima tada bili Hans-Georg Gadamer, Hannah Arendt, Karl Löwith, Leo Strauss, Gunther Anders, Hans Jonas; kasnije i sami značajni filozofi koji su ostavili duboki trag u povijesti naše civilizacije.

Tijekom 1927. godine Heidegger je objavio svoje kapitalno djelo »Bitak i vrijeme« (Sein und Zeit), a kada je 1928. Husserl napustio sveučilište u Freiburgu; njegov je učenik i asistent preuzeo katedru usprkos brojnim ponudama velikih njemačkih sveučilišta poput Humboltovog u Berlinu. Heidegger ih je sve odbio da bi mogao naslijediti Husserla i krenuti njegovim stopama, a među njegovim studentima kasnije su se istakli uglednici poput Herberta Marcusea, Emannuela Levinasa i brojnih drugih.

Najvažnija djela

Povijest pojma vremena« (1925); »Bitak i vrijeme« (1927); »Filozofija i teologija« (1927); »Kant i problem metafizike« (1929); »Što je metafizika« (1929); »O biti istine« (1930); »Uvod u metafiziku« (1935); »Hölderlin i suština poezije« (1937); »Doba slike svijeta« (1938); »Pismo o humanizmu« (1946); »Šumske staze« (1950); »Što znači mišljenje?« (1954); »Pitanje o tehnici« (1954); »Prevladavanje metafizike« (1954); »Što je to filozofija« (1955); »Kraj filozofije i zadaća mišljenja« (1964)…

U travnju 1933. Heidegger je bio izabran za rektora sveučilišta u Freiburgu, a u inauguracijskom govoru (»Samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta«) mjesec dana kasnije snažno je podržao naciste (sve do kraja rata ostao je član NSDAP-a) i Hitlera. U tom je razdoblju relativno malo pisao, ali ubrzo je napustio rektorsku dužnost; već u travnju iduće, tj. 1934. godine rezignirao je s dužnosti.

Iznova je počeo intenzivno pisati, tako da je u periodu od 1936. do 1938. napisao obimnu, dvotomnu studiju o Nietzscheu koja je bila publicirana tek 1961. Svršetkom rata (1946) francuske su ga okupacijske vlasti (nakon akademske ekspertize Karla Jaspersa) kaznile zbog suradnje s nacistima, okrivljujući ga da je bio njihov suradnik (Mitläufer) i bilo mu je zabranjeno predavati na sveučilištu. Denacifikacijski proces protiv Heideggera bio je okončan 1949. godine i u zimskom semestru 1950. bio mu je dozvoljen povratak na matično sveučilište, na kojem je predavao sve do 1967. godine.
U međuvremenu, od 1950. počela su izlaziti njegova sabrana djela (Gesamtausgabe) koja danas broje više od sto tomova, što ga u povijesti filozofije čini jednim od najplodnijih filozofskih pisaca uopće.

Problematične veze

Heidegger je često radio u osami svoje vikendice u Todtnaubergu u Crnoj šumi, ali to ga nije priječilo da se upusti i u nekoliko ljubavnih, izvanbračnih afera. Najpoznatije su bile one sa – tada studenticama, s kasnije slavnima – Hannah Arendt i Elizabeth Blochmann. Obje su bile Židovke, ali to uvjerenog antisemita ni malo nije smetalo i sputavalo. Međutim, istine radi treba reći da je pomogao Elizabethi (kada se našla na udaru nacista) da emigrira iz Njemačke, a sa obje je kasnije, po svršetku rata i dalje nastavio kontaktirati.

Općenito, interesantne su njegove veze i odnosi sa brojnim židovskim suradnicima i studentima; tako je i nakon dekreta njemačkih vlasti (1933) kojim se tražilo otpuštanje svih židovskih profesora sa njemačkih sveučilišta, Heidegger nastavio posredno kontaktirati s Husserlom (koji je konvertirao na kršćanstvo) sve do kraja njegova života, iako je u tom odnosu bilo i izrazito kriznih razdoblja. Bivši student Karl Löwith je 1936. godine sreo Heideggera na putu za Rim (gdje je ovaj trebao održati predavanje o mišljenju i pjevanju Hölderlina) i upitao ga: »Je li moguće da su nacisti podržavali temeljne postulate njegove filozofije i da se on tomu nije usprotivio?« Na to mu je slavni filozof lakonski odgovorio kako između nacionalsocijalizma i suštine njegove filozofije nema nikakvih razlika.

Nakon rata 1949. godine, u jeku denacifikacije u Njemačkoj, Heidegger je drsko i (ne)promišljeno usporedio industrijalizaciju poljoprivrede sa »korporativnom produkcijom« u nacističkim logorima smrti, što je izazvalo zgražanje židovske akademske zajednice i samo je učvrstilo u uvjerenju da se Heidegger nikada neće istinski pokajati i odreći svojih naci-simpatija. Jürgen Habermas je često znao reći: »Heidegger nikada nije smogao snage ispričati se za svoje sudjelovanje u naci-projektu«. Francuski filozof Philippe Lacoue-Labarthe je to opisao kao »skandaloznu nesposobnost čovjeka da se suoči sa vlastitim grijehom i s istinom«.

Zadrti nacist

Ali, bez obzira što je u Njemačkoj, nakon rata, privremeno bio stavljen »na led«, Heideggerova je misao imala snažnu recepciju u Francuskoj. Jean Paul Sartre, Maurice Merleau-Ponty, Georges Bataille bili su presudno inspirirani njegovom filozofijom, a veliki broj francuskih studenata posjećivalo ga je u Todtnaubergu. Jacques Derrida, Jean Francois Lyotard i drugi, kasnije su pokrenili širom Francuske, a potom i Europe, veliku debatu o neslaganju Heideggerove filozofije i kritike. Na to je reagirao čileanski filozof Victor Farias objavivši 1987. obimnu studiju naslovljenu »Heidegger i nacizam«, koju je francuski krug poklonika hajdegerovštine ignorirao, tvrdeći da autor inzistira na senzacionalizmu, te da bez ogleda na sve, njemačkog filozofa treba čitati ukoliko se želi razumjeti povijesnost bitka i vremena u kojem živimo.

Ali, Richard Rorty i uopće veliki dio pripadnika analitičke filozofije držali su kako Fariasovo djelo sadrži relevantne i konkretne informacije koje se ne mogu ignorirati, te da se treba suprotstaviti apologetici Heideggera koja je samim time slijepa na njegov antisemitizam i simpatije prema nacizmu, posebice Hitleru. A, kada su se 2014. godine pod uredništvom Petera Trawnyja pojavile tzv. »Crne bilježnice«(Schwarze Hefte, na više od 1.500 stranica dnevničkih bilježaka u razdoblju od 1931. do 1948.), samo su se učvrstila stara uvjerenja da Heidegger nije bio nikakav naci-epizodist, već je kao jedan od najobrazovanijih Nijemaca fatalistički bio uvjeren u mesijansku ulogu njemačkog naroda i Führera.

Naime, nakon rata Heidegger se opravdavao da su njegove veze sa nacistima bile iznuđene, prije svega težnjom da očuva autonomiju sveučilišta i slobodu istraživačkog rada, ali i strahom od brojnih doušnika koji su pratili njegova predavanja. Međutim, Theodor Adorno je u »Negativnoj dijalektici« i »Žargonu autentičnosti« napisao kako je zapravo sve što je Heidegger radio bilo prožeto nacističkim duhom.

Dva pitanja

Dakle, »Crne bilježnice« nisu otkrile uistinu ništa novo, već su samo potvrdile da je njegova filozofija bila instrumentalizirana u sumnjive i opasne polit-nacističke svrhe. Međutim, ono što se ipak do tada nije znalo, bili su razmjeri Heideggerova antisemitizma, što je provociralo i aktualiziralo dva suštinska pitanja. Prvo – mogu li se njegov »metafizički antisemitizam« i »duhovni nacizam« opravdati svodeći se na »rafiniranu prinudu« u prihvaćanju (za)date naci-povijesne nužnosti? Valja odmah odgovoriti: po monstruoznim posljedicama milijuna pobijenih Židova razlika između »vulgarnog« i »rafiniranog« antisemitizma i nacizma nije moguća, jer su to jednostavno jedinstveni pojmovi – zločini bez premca u povijesti čovječanstva.

A drugo pitanje glasi: Je li filozof koji se dao zavesti (iako je zapravo i sam više bio nacistički zavodnik) banalnom kreaturom kao što je Hitler i njegov krvavi rasistički pokret, u stanju proizvesti nešto uzvišeno ili samo i jedino banalnost?

Naravno, dok je filozofije i Heideggera, vodit će se rasprava o tomu; Derrida je tvrdio da takva vrsta rasprave samo zagađuje suštinu njegove filozofije, ali iz suprotnog tabora stižu glasovi koji se pitaju: Može li filozofija biti velika kada se samosvjesno ideologizira, (u)valja u blato, odnosno kada je i sam duh moralno upitan?

U svom tekstu Alexander Schwan je napisao: »Heidegger je otišao vrlo daleko u svom identificiranju sa nacionalsocijalističkim pokretom… Pri tomu je često bio radikalniji i žešći nego li njegova okolina; često se istrčavao svojim tobože revolucionarnim i diktatorskim tendencijama, čak ni sam nacistički kadar u početku nije išao tako brzo, tako daleko, kao što je on to htio… Heideggerovo prilagođavanje nacionalsocijalizmu od 1934. godine bilo je i ostalo dvovalentno«.

Višeslojna misao

Heideggerova misao je, bez ikakve sumnje, višeznačna i višeslojna; njezina je veličina upravo u tomu što oživljavajući »zaboravljene« vrijednosti tradicionalne filozofije (od Platona i Aristotela, preko Kanta i Hegela do Kierkegaarda i Nietzschea, odnosno Husserla i Diltheyja) otvarala nove, do sada neslućene horizonte mišljenja, a samim time nas uvodila u novi svijet ispitivanja temeljnih filozofskih pitanja i problema. Heidegger je (iz)vršio reinterpretaciju bitka (problematizira zaborav bitka), bića (čovjeka), su-egzistencije bitka i bića, ali ujedno je i rekonstruirao ontološke procese (razlikuje ontološko i ontičko) te je težio prevladavanju klasične metafizike i zasnivanju jedne nad-metafizičke pozicije.

Ujedno, propitivao je snagu i moć tehnike i znanosti, pitajući se o njihovom smislu, a istodobno je nesvakidašnjom spekulativnom dubinom sagledavao (s)misao prirode, vremena, istine, humanizma, umjetnosti (napose pjesništva i jezika), nihilizma; jednom riječju novodobne situacije koja nas stavlja pred nove izazove i iskušenja. Ali, tamo gdje je opasnost, tamo je i spas (često je citirao Hölderlina), samo veliko je pitanje je li čovjek na razini svoje umne i povijesne zadaće; može li se (s)naći u tom mističnom labirintu tu-bivstvujućeg (samo)zaborava?

Iako je bio filozofski pefekcionist, Heidegger nije sustavno, poput Hegela, izložio svoje učenje, svjestan da je unutar sebe opterećeno nerješivim antinomijama, ali ipak zahvaljujući tim misaonim suprotnostima postali smo svjesni ovovremene povijesnosti našeg bitka i temporalnosti koje nas oblikuju, koje sami definiramo, tumačimo i spoznajemo.

Metafizika kao usud

Već u početku svog najutjecajnijeg djela »Bitak i vrijeme« Heidegger tvrdi: »Valja nam postaviti pitanje o smislu bitka, navedeno je pitanje danas palo u zaborav; na podlozi starogrčkih interpretacija nastala je dogma, a samo je pitanje bitka time postalo izlišno«. Bitak je najopćenitiji i najprazniji pojam – tvrdio je Heidegger i kao takav opire se svakom pokušaju (re)definiranja. Metafizika se pita samo o biću i ne osvrće se na »bivanje bitka« i samim time ona je svojom suštinom isključena iz iskustva bitka. Otuda i potreba za prevladavanjem metafizike – Heidegger je inzistirao »na mišljenju bitnog« i u svom slavnom spisu »Doba slike svijeta« kaže: »Mišljenje počinje tek tada, kada smo iskusili da je stoljećima slavljeni um najtvrdokorniji protivnik tog istog mišljenja«.

A, u jednako tako uplivnom tekstu naslovljenom »Mišljenje i pjevanje« tvrdi: »Uvučen u granice metafizičkog mišljenja čovjek se zapliće u razliku između bivanja, bitka i bića koje nikada ne uspijeva do kraja razumjeti i dokučiti«.

Metafizika time postaje naš usud koji je zapadna civilizacija pokušavala i pokušava nadvladati, ali filozofija kao dovršena metafizika prerasta u antropologiju i to je put bez povratka u učvršćivanju čovjekova zaborava bitka. Jedino radikalnim mišljenjem (na tragu Nietzschea) možemo se suprotstaviti sveprisutnom nihilizmu, a nihilizam je sam po sebi posljednja riječ metafizike, njen vrh, ali i dno.

Na tom tragu Heidegger se približio nacionalsocijalizmu kao domu nadčovjeka i ulozi i misiji snažnog vođe koji poretkom stvari osmišljava novi svijet. Pri tome Heidegger je uvijek na umu imao totalitet njemačke kulture i kolektivitet njemačkog naroda. Kasnije se opravdavao da je tada za Njemačku nacizam bio jedini mogući put jer se samo tako mogla iskobeljati iz »uklještenja između Amerike i Rusije«.

Za Heideggera bitak leži u egzistenciji, suštini i postojanju uma; dakle bitak – vrijeme – biće jesu konkretni fenomeni, ali i općenitosti (kategorije) koje je u svom djelu »Bitak i vrijeme« definirao riječima: »Biće je sve ono o čemu govorimo, što mislimo, prema čemu imamo odnos, ali je biće i to što smo i mi sami«. Manifestacije diferenciranja ontološkog i ontičkog radikaliziraju mišljenje do krajnjih granica (ne)spoznatljivosti. Tako se pitanje o zaboravu bitka pretvara u pitanje o smislu bitka, a razloge zašto uopće do toga dolazi treba tražiti u »logosu metafizike« kao ontologije.
Revolucionarna knjiga

U djelu »Bitak i vrijeme« Heidegger nam je otkrio zašto je nezadovoljan tradicionalnim poimanjem metafizike; ona je, tvrdio je, »učvršćivanje privida u postavljanju pitanja o bitku… zapravo nikada ne odgovara na pitanje istine bitka i bivanja«.

Hegel je pisao o filozofiji kao »mislima obuhvaćenom vremenu« i upravo na tomu je Heidegger i inzistirao kada je s Ernstom Cassirerom (glasovita diskusija u Davosu) vodio polemiku o Kantu i kada je pokušao obrazložiti svoj kritički obračun s piscem »Kritike čistog uma«. Tvrdio je da čovjek rijetko dolazi u situaciju dosezanja duhovnih maksimuma vlastitih mogućnosti i kako stoga treba razlikovati autentičnu i neautentičnu egzistenciju. Potonju je prepisao individui koja je ograničena i nesposobna naći se u zajedništvu bivanja, a autentična je karakteristična samo za ideju zajedništva, odnosno totaliteta.

Za mnoge je kasnije iz toga slijedilo pitanje: Je li Heidegger već tada pripremio, kroz kritiku zapadne civilizacije, svoj susret sa nacionalsocijalizmom i upravo stoga su mnogi »Bitak i vrijeme« iščitavali ne samo kao filozofsko bavljenje »individualnom egzistencijom zasnovanom u stanju solipsizma«, već i kao otvaranje puta u široke manevre duhovnog kolektiviteta. Jedino rješenje kako bi se izašlo iz tog začaranog kruga povijesno mišljenih antinomija leži u prevrednovanju (destrukciji) klasične ontologije i utoliko je »Bitak i vrijeme« za mnoge njegove sljedbenike revolucionarna knjiga jer je iz temelja, poput Biblije, prodrmala svijet.

Svojevrstan »kopernikantski obrat« uslijedio je u Heideggerovu mišljenju nakon Drugog svjetskog rata; shvatio je da je »povijesno iskorjenjivanje« zaludan posao jer odmah nakon dokidanja stare, uspostavlja se nova tradicija, jednako opterećujuća, koja zaborav bitka usmjerava novim stazama. Korijen stvari nije čovjek već bitak, bez koga nema čovjeka, ali i bitak bez čovjeka realno ne egzistira; odnosno bitak i biće sebe mogu razumjeti samo iz vlastite egzistencije. Čovjek ima specifičan odnos prema bitku; svjestan je različite povijesne i životne manifestacije te i takve egzistencije koje otvaraju nove horizonte svih naših (ne)ljudskih mogućnosti. A, dvadeseto stoljeće upravo je tragično poučno po svojim monstruoznim postignućima, podjednako na planu ideologije kao i na planu tehnike.

Moralni suicid

Uostalom, Heideggerova koegzistencija s nacizmom uveliko ga je kao čovjeka i filozofa devalvirala pokazujući koliko je tanka linija razdvajanja između genijalnosti i banalnosti. Filozof zaborava bitka na sebi je, vežući se na nacizam i Hitlera, izvršio intelektualni, a još i više moralni suicid, posebice nakon što je postalo bjelodano da se u njega nije radilo o nekakvoj privremenoj fascinaciji, već svjesnom podilaženju zlokobnom rasističkom projektu, odnosno trajnom opčinjenošću navodno povijesnom veličinom i misijom njemačke kulture i naroda. Skučen politički svjetonazor i fantastično, nedokučivo otvoren horizont novom mišljenju bitka u Heideggera su se našli u nemogućem spoju, i utoliko je teži i delikatniji taj spoj i Heideggerov pad u »bezdan opasne bezzavičajnosti«.

Nesumnjivo, bez obzira na sve, radi se o filozofu koji je svojim mišljenjem nadišao vlastito vrijeme i povijest, koji nam je rasvijetlio fundamentalne strukture beskonačnosti bitka i bića i njihovu međuovisnost, utvrdivši da je čovjek biće »izmješteno iz zavičaja«, nesavršeno i nedovršeno. Upravo stoga čovjek nužno mora činiti nasilje kako bi se iznova u prirodi ukorijenio. Jedino se tako i ostvaruje kao povijesno biće, ali u tomu je i njegova tragedija o čemu je zorno svjedočio svojim primjerom i sam Heidegger.

Čovjek je subjekt vlastite povijesti i sudbine, ali u mnogo čemu ovisi o tehnici čija je bit skrivena. Heidegger je to jasno prepoznao i ukazao na povezanost tehnike sa metafizikom. Tehnika, tvrdio je, nema instrumentalni karakter; vremenom je prerasla i samog čovjeka tako da je i on sam ne može više adekvatno kontrolirati. Ona je tako postala »opasni čovjekov konkurent« kojeg se civilizacija, ukoliko želi opstati, više ne može odreći, ali tu se kriju i neslućene opasnosti i problemi. Ne isključujući ni sveopću kataklizmu. Ali, to ipak nije kraj i krah filozofije; metafiziku kao zaborav bitka upravo stoga moramo prevladati, a to je moguće samo iz horizonta metafizike; svaki kraj ujedno je i početak novih misaonih perspektiva.

Misterij jezika

Posebnu pozornost Heidegger je posvetio jeziku – on je »kuća bitka« kojim iskazujemo svoje subjektivno iskustvo, ali i definiramo naš svjetonazor. Stoga, po Heideggeru umjetnost (»pastir bitka«) nam jedina daje mogućnost da misaono uokvirimo vlastitu otvorenost prema svijetu. Misterij jezika rasvjetljava tajnu govora, ali valja napomenuti kako je i u tom pogledu Heidegger bio uvjeren da su njemačka kultura i njemački jezik nešto posebno. Za Luciena Goldmana to je ujedno bio krunski dokaz (kada je povlačio paralelu između Heideggera i Lucasa) kako je veliki njemački filozof bio i ostao »nepopravljivi nacist«, uhvaćen u zamku vlastitog misaonog totaliteta.

Snagom svoje filozofije, zagledanom u budućnost, Heidegger je misaono revolucionirao našu epohu; slično Marxu, Freudu i ostalim malobrojnim duhovnim ikonama naše civilizacije, pitajući se za smisao bitka i bivstvujućeg rasvijetlio je na posvema nov način »fundamentalna ontološka pitanja«. Tragajući za istinom razriješio je temeljne probleme postvarenja naše egzistencije i našeg doba i to je definirao kao glavnu zadaću filozofije. Ili, kako je to primijetio prof. dr. Gajo Petrović (u »Prolegomeni za kritiku Heideggera«, 1986): »Nadolazak bivstvovanja – to je prva i posljednja riječ Heideggerova mišljenja«.

Čini mi se da se ipak instruktivni smisao i poruka Heideggerove prevratničke filozofije može naći u riječima Eugena Finka (iz »Uvoda u filozofiju«): »Čovjek otvoren za bivstvujuće ne želi ništa znati o bivstvu; on je ravnodušan prema razlici bivstvujućeg i bitka. Filozofija počinje fundamentalnom ontologijom, jer je čovjek ono bivstvujuće gdje prebiva i egzistira istina… Čovjek se javlja kao glavna tema… u obliku pitanja o zasnivanju metafizike kao takve«.

Heidegger je želio i u velikoj mjeri, čini se, uspio u onome o čemu je sanjala svekolika povijest filozofije. Mišljenje učiniti transfilozofskim, prevladati ga kritikom metafizike, antropologije, humanizma, nihilizma, na koncu filozofije same. Svojim kritičkim preispitivanjem »bitka i vremena« uspio je na neponovljiv način staviti pod upit naš svijet, ali i mišljenje tog i takvog svijeta i čovjeka.

Khalil Gibran – Kad vas ljubav pozove

Khalil Gibran (Halil Džubran)

Khalil_Gibran

(Bšari, 6.1.1883.- New York, 10.3.1931.)

Kad vas ljubav pozove

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj, Premda vam glas njen može uništiti snove, k'o što sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pščeničnog, sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljeće vas, do bjeline. Umijesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hljeb za svetu Božiju svetkovinu.
Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali dio srca Života.
Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba gdje ćete se smijjati, al’ ne punoćom smijeha svog i plakati,
al’ ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopušta da je posjeduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”, već: “Ja sam u srcu Božijem.”
I nemojte misliti da možete usmjeriti puteve ljubavi,
jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima, usmjeriće vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja, nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što pjeva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim
i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama… 

Radyard Kipling – AKO

Radyard Kipling

 

Rudyard_Kipling_(portrait).jpg

30.12. 1865. Bumbai – 18.1.1936, London

Ako

Ako možeš da sačuvaš svoju glavu

kad svi oko tebe gube svoje i okrivljuju te za to,

Ako možeš da vjeruješ sebi kad svi u tebe sumnjaju

i sam pridodaješ njihovim sumnjama,

Ako možeš da čekaš, a da ti ne dosadi čekanje,

Ili ako si prevaren, da sam ne varaš,

ili ako si omrznut da sam ne mrziš,

A da pri tom ne izgledaš ni predobar ni premudar.

 

Ako možeš da sanjariš, a da snovi ne ovladaju tobom,

Ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,

Ako možeš da se suočiš sa uspjehom i neuspjehom,

I smatraš te dvije varke kao da su potpuno iste;

Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao

izvrnu nitkovi kao zamku za budale,

Ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio čitav život,

I da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš.

 

Ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive

da te služe dugo iako si ih nemilice trošio

I da izdržiš i kad nema ničeg više u tebi

sem volje koja ti izvikuje: ”Istraj!”

Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe

i ne istakneš svoju superiornost

Ili da u društvu sa višima od sebe

sačuvaš svoje dostojanstvo,

 

Ako ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu da te uvrijede,

Ako te i drugi cijene, ali ne previše.

Ako možeš da ispuniš jedan nezaboravni minut

sadržajem koji traje šezdeset sekundi –

Tvoja je zemlja i sve što je na njoj,

I iznad svega, bićeš čovjek, sine moj!

Donesoh Bliskom istoku na sebi miris Neretve – Marjan Hajnal

 

Marjan Hajnal

Donesoh Bliskom istoku na sebi miris Neretve

Neretva, kao i uvijek blagodatna, izdašna, čas tiha, čas plahovita, kao što je Zubac nazva kratko, Ždrebica. Rafting se na eksponiranim mjestima pretvara u divlji rodeo u kom se moj naoko solidno građen i stabilan kanu češke proizvodnje ponašao kao iver kojim se poigrava uragan. Ni najiskusniji rafteri i skiperi ponekad ne odole i svi završe u jednom od divljih bukova koji za neiskusne nisu nimalo bezopasni. Doduše, ti bukovi su kratki i nakon Tare i Une meni se kao poziv ukazuje nenadmašno divlji Zambezi. Ko tu rijeku prođe može reći da zna šta je to stihija moći udružene s ljepotom.

Prekrših dva pravila: nikada sam, i nikada nedovoljno kondiciono pripremljen. A dodao bih, ni svojim starosnim dobom neprilagođen takvom izazovu. Ovo posljednje je posebno došlo do izražaja kada sam se nakon prvog prevrtanja (od dva koja su mi se dogodila) jednom rukom morao držati za stijenu na sredini rijeke, a drugom pokušavao privući k sebi čamac i preokrenuti ga. Prava borba s moćnom uskipjelom maticom koja je potrajala pet minuta. Kad se tone vode pod ogromnim pritiskom i velikom brzinom prebacuju preko raftera u takvoj situaciji mora se kao u borilačkim vještinama koristiti trenutak. U međutitraju siline nadiranja i odbijanja talasa treba izabrati taj trenutak i izvući se, ili čekati da se dogodi čudo i pojavi drugi čamac. S par jedva primjetnih modrica nastavih dalje, do narednog buka u kom se u dva metra stiješnjena pod ogromnim pritiskom Neretva kovitlala u tri-četiri pravca, nešto kao voda u veš-mašini. Svaki buk ima svoje ime i zanimljiv je nas svoj način. Nakon Tare i Une, ne doživjeh veći izazov. Istu četverosatnu turu prevalih u maju ove godine, kad je voda bila viša i hladnija, bez prevrtanja, osim što mi je skiper ispao iz čamca pa sam ga morao spašavati. Ljeti je nivo vode niži, ali stijene zlokobnije strše i prijete.

Rafteri/kanuisti/kajakaši drže prvo mjesto po broju poginulih, ispred formulaša, paraglajdera, skijaša, motociklista… Prave sportiste u tom sportu nikada nećete čuti da su spomenuli adrenalin, to je priča za amatere i one koji su prvi put krenuli na divlje vode. Pravi rafter nikada neće podcijeniti svoj život i sjesti u čamac bez kacige na glavi, bez neoprenskog odijela i prsluka za spasavanje. Potrebno je imati i odgovarajuću prateću opremu, nešto hrane i pribor za prvu pomoć.

Zašto nije dobro poći sam? Ako rafter slomi ruku u bilo kom dijelu, može lako biti izgubljen. Da ne govorim o povredama kičme i glave. Kad ide u društvu veća je mogućnost da će ga partner izvući i pomoći mu. Ali, ja sam takav. Nema partnera planinara, ili je otkazao odlazak na Triglav, idem sam. Niko ne bi sam mnom na Taru, idem sam… Ali, ne preporučujem soliranje iz više razloga, od kojih sam spomenuo samo neke. Često, međutim, u rizičnim sportovima postoji samo individua prepuštena sebi, svojim sposobnostima, samodokazivanju, a u ekstremnom sportu i podsvjesnom suicidu. Penjači slobodnim stilom po stijenama i biciklisti koji voze po vrletima znaju koliko ulažu sebe cijele u rizik, ali pošast skakanja po krovovima „parkur“ uzima danak ludovanju radi ludovanja, što je nedavno pred kamerama najslikovitije iskusio Šveđanin Robert Stafsing. I mnogi drugi o kojima se neće nikada ni čuti, a ostaće ili trajno paralizirani ili mrtvi. Upoznao sam našeg čovjeka čiji je sin stradao kao žrtva pasije naslijeđene od rođenog oca. Skakao otac, skakao i sin, ali, ovaj mlađi poginuo. U čemu je onda smisao? Ima li ga? Odgovor se nameće sam. Ipak, nemirni ljudski duh nije sklon kamufliranom samouništenju, već nekim drugim ciljevima vezanim za rizik. Jedan od najopasnijih i najfascinantnijih sportova je let s Betmen-krilima, bejs (B.A.S.E. jumping) brzinom od 200 km/h. Skakači letači otiskuju se sa dimnjaka, mostova, zgrada, preko planinskih grebena.

Na prvi pogled, može se učiniti da su u pitanju egzibicionizam i egocentrizam, ali, dublje psihoanalitičko razmatranje nesumnjivo bi dovelo do zaključka da i svi veliki istraživači, moreplovci, kosmonauti, također imaju jedinstven kod spoznaje graničnog, bez kojeg ne bi bilo civilizacijskog napretka.

Mene osobno ne privlači nikakav egzibicionizam, već put do doživljaja bića Bosne koje pulsira plemenitom i netaknutom divljinom. I gdje god da sam, Bosna je sa mnom, u meni. Svi koji su me progonili, nikada me neće uspjeti prognati. Svojim prisustvom, makar povremenim, potvrđujem da nisu uspjeli, niti će ikada uspjeti odvojiti me od mojih voda, mlinova, oranica, planina… I preostalih dobrih ljudi.

Ostali su predodređeni da kvare, truju, ruše. Sve čega se zao čovjek takne pretvara se u pustoš. Dok drugi love i zapravo kradu ribe iz nje, ili lože vatru na njenim obalama ostavljajući smeće i nečistoću, bacaju u rijeku sve što im padne na um, ja volim doživjeti Neretvu saživljujući se s njenim vodama, otopljenim snjegovima Zelengore, Lebršnika, Prenja. Do njenih najljepših dijelova može se  dospjeti jedino u čamcu. Dok plovim gornjim tokom Neretve, sa startom negdje blizu Glavatičeva, razmišljam o ljepoti stvaranja i stvorenog i o pitanju, ko i zašto može sebi dati za pravo da naruši tu ljepotu? Ko je taj kasapin koji mrvi i čereči Bosnu, ko je taj koji je već oteo plodnu i prelijepu deltu Neretve? Nikakvi hidro-energetski sistemi, (čak ni mini-centrale) ne bi smjeli doći u obzir da se grade, i po cijenu da se dostojanstvena ljepota Bosni darovanog prirodnog bogatstva brani svim raspoloživim sredstvima.

 

“Kraj tanana šadrvana “- bosanska sevdalinka koju je napisao Nijemac – Priredila: Saida Bahtijarević-Bekić

“Kraj tanana šadrvana “- bosanska sevdalinka koju je napisao Nijemac 

http://www.bhsavez.org/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=431%3Akraj-tanana-sadrvana-sevdalinka-koju-je-napisao-nijemac

Profesora Dževada Karahasana pamtim po čudesnom završetku jedne kolumne u “Oslobodjenju”, negdje na početku rata u Sarajevu, koja je bila upućena svima i sadržavala neslućenu ironiju sudbine koja nas je zadesila: “Srešćemo se kod Pozorišta u 5 sati po završetku rata!”

Nismo se sreli odmah poslije rata, ali smo se sreli putem ekrana i gostovanja prof. Karahasana na televiziji za nekih od mojih bezbrojnih i dvocifrenih posjeta Sarajevu!

Profesor Karahasan je danas ugledni profesor na Sveučilištu u Grazu, odličan poznavalac njemačkog jezika i literature njemačkog govornog područja (Njemačke, Austrije, Švicarske ), ali je i dobitnik mnogih evropskih priznanja i nagrada. Jedna od njih je i visokoprestižna nagrada “Heinrich Heine”, koja mu je prošle godine dodijeljena u Teatru Savoy u njemačkom Dusseldorfu, gradu u kojem je i rođen čuveni njemački poeta Heine!

Nagrada za gosp. Karahasana, kako sam kaže, ima veliki značaj, a jedan je svakako i sevdalinka “Azra” ili “Kraj tanana šadrvana”, pod kojim imenom se izvodi kod nas u Bosni i Hercegovini.

Veliki Heinrich Heine poklonio je Bosni i Hercegovini jednu od najljepših sevdalinki. Iako je mnogi pjevaju i slušaju, tek rijetki znaju ko ju je napisao!

“Kraj tanana šadrvana”, uz razigrani žubor vode, smještena je radnja o neuzvraćenoj i nemogućoj ljubavi roba, El-Muhameda, “sultanovoj kćerki miloj”. Ostali smrtnici bi, iako bi se zaljubili u sultanovu kćer, preboljeli tu ljubav bez perspektive, ali za Muhameda to nije bilo moguće. Ljubav i smrt su za njega bili jedno!

Problem je u njegovom porijeklu, ili kako bismo mi danas rekli “klasnom statusu”, a o literarnim izvorima i nastanku pjesme profesor, književnik, esejist i dramaturg Dževad Karahasan kaže: “Jedna od najljepših ljubavnih legendi na islamskom Orijentu je legenda o narodu i plemenu Uzrita ( Azra ). Oni vole tako snažno da tu ljubav ne mogu izdržati ! Slabo ljudsko tijelo tu ljubav, tako silnu, bitnu i moćnu -ne može podnijeti!  To je čudesan motiv koji je Heine-a inspirirao da napiše tu pjesmu”

 Melankonični melos i stihovi o tragičnoj i strasnoj ljubavi generacijama su “bacali” u sevdah Bosance i Hercegovce i brojne poklonike sevdalinke sa prostora bivše Jugoslavije. Ali, kako rekoh, većina ljubitelja ove pjesme, a vjerovatno i neki njeni izvođači- nisu znali da ju je napisao slavni njemački poeta Heinrich Heine ( 1797-1856 ), ali i jedan od najvećih pisaca u povijesti evropske i svjetske književnosti, a njen originalni naslov je “Der Asra”.

Pjesma je vjerovatno nastala 1845.ili 1846. god. u Parizu. Tada je Heine već dugo bio u Francuskoj. Kod Heine-a je Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i rafiniranih osjećaja. No, zagonetno je kako je ” Der Asra” postala sevdalinka, jer još nije pouzdano utvrđena činjenica o tome ko je prvi preveo ovu pjesmu na jezike naroda u Bosni i Hercegovini. Ne zna se da li je u Bosnu dosla zahvaljujući prijevodu Safvet-bega Bašagića ili Alekse Šantića. No, najbliže istini je da ju je u ovoj verziji preveo Safvet-beg Bašagić.

“Ova pjesma u bosanskoj kulturi postaje domaća sevdalinka. Koliko god je ona Heineova, toliko je i naša. Možete li zamisliti Bosanca da makar jednom nije razbio čašu slušajući sevdalinku sa Heineovim stihovima”, ističe prof. Karahasan.

Za mnoge su ovu pjesmu najbolje izvodili poznati interpretatori sevdaha Himzo Polovina i Zaim Imamović. Pored njih, Heineove stihove su muzički obrađivali i pjevali i brojni orkestri i pjevači poput Hanke Paldum, Emine Zećaj i Ibrice Jusića, a u najnovijim verzijama i u jazz izdanju “Sarajevo jazz Guerille” i u osobnoj izvedbi Damira Imamovića. Hanka Paldum je jedna od malobrojnih što ih je otpjevala na izvornom jeziku- njemačkom ! Također, jedan od najpopularnijih i najurbanijih bendova u bivšoj Jugoslaviji je dobio naziv “Azra”, a Johnny Štulić je istoimenu pjesmu uvrstio i u album “Balkanska rapsodija” i ni manje ni više, i novorođenoj kćerki dao ime Azra!!

Bosancima i Hercegovcima, koji su ovdje da ostanu, i čija nostalgija sa godinama postaje sve suptilnija i čiji “žal za sevdahom i mladošću udara u svaki damar duše”, preostaje da urade isto kao i prof. Dževad Karahasan, koji je na dodjelu nagrade “Heinrich Heine” u Dusseldorfu došao sa CD-om “Kraj tanana šadrvana” (ali i njemačkom verzijom “Der Asra” ) i u zahvalnici za dodijeljenu mu nagradu, između ostalog rekao: “Nagrada mi znači mnogo. Znači mi i zato što sam prvi autor izvan njemačkog govornog područja koji je dobio ovo veliko priznanje. Uostalom, znači mi i zbog toga što je Heinrich Heine dio i moje narodne kulture!”

 Priredila: Saida Bahtijarević-Bekić

Kraj tanahna šadrvana
Kraj tanahna šadrvana

gdje žubori voda živa,

svakog dana šetala se

sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropče

stajalo kraj šadrvana,

kako vr'jeme prolazilo,

ropče blijeđe, blijeđe bilo.

Jednog dana pitala ga

sultanova kćerka draga:

“Kazuj, robe, odakle si,

iz plemena kojega si?”

“Ja se zovem El Muhammed,

iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube

i umiru kada ljube!”

Der Asra

Täglich ging die wunderschöne

Sultantochter auf und nieder

um die Abendzeit am Springbrunn,

wo die weißen Wasser plätschern.

Täglich stand der junge Sklave

um die Abendzeit am Springbrunn,

wo die weißen Wasser plätschern,

täglich ward er bleich und bleicher.

Eines Abends trat die Fürstin

auf ihn zu mit raschen Worten:

»Deinen Namen will ich wissen,

deine Heimath, deine Sippschaft.«

.

Und der Sklave sprach: »Ich heiße Mahomet

und bin aus Yemen,

und mein Stamm sind jene Asra,

welche sterben, wenn sie lieben.

 ______________________________

AUTOR BLOGA:

Od našeg poznatog sevdalinkologa (moja kovanica koju je on sa osmijehom prihvatio) Vehida Gunića, čuo sam da je kompoziciju na stihove Heinricha Heinea komponovao Artur Rubinštajn. Dva njemačka Jevrejina inspirisana bosanskom duševnošću. Ne bez ponosa ističem da mi je Heinrich Heine u bliskom srodstvu u što sam se uvjerio proučavanjem povijesti i geneze prezimena i genealogije porodične loze. A od svih verzija poznate pjesme jednu uvijek izdvajam na koju sam ukazao g-dinu Guniću u toku jednog ugodnog druženja uz obalu Željeznice interpretaciju koju ni on sam nije poznavao, ali smo se složili da je izvedena čistom dušom i srcem, makar amaterski zvučalo). Za mene najiskrenija i najbolja koju sam čuo: https://www.youtube.com/watch?v=uGaN-eCxzU8

 

Nikola Tesla i bela golubica – Margaret Čejni

Margaret Čejni 

Nikola Tesla i bela golubica  


“Godinama hranim golubove, hiljade njih”, rekao je. “Hiljade njih, ko zna.”

No postojao je jedan golub, divna ptica, čisto bele boje sa sivim mrljama na krilima; ovaj je bio drugačiji. To je bila ženka. Svugde bih prepoznavao tu golubicu.

Ma gde da sam se nalazio, golubica bi me pronašla; kada bih poželeo da je vidim, samo sam pozvao i ona bi doletela do mene. Razumela me je i ja sam razumeo nju.

Voleo sam tu golubicu.

Da, voleo sam je kao što čovek voli ženu, i ona je mene volela. Kada je bila bolesna, znao sam, i razumeo sam; došla bi u moju sobu i tu ostajala danima. Lečio bih je dok ne bi ozdravila. Bila je radost mog života. Ako sam joj bio potreban, ništa drugo mi nije bilo važno. Dokle god sam je imao, bila je to svrha mog života.

Onda, jedne noći dok sam ležao u krevetu u tami, rešavajući probleme, kao i obično, doletela je kroz otvoren prozor i stala na moj sto. Znao sam da sam joj potreban; želela je da mi saopšti nešto važno tako da sam ustao i otišao do nje.

Kada sam je pogledao znao sam da želi da kaže – da umire. A onda, kada sam primio njenu poruku, pojavila se svetlost iz njenih očiju – snažni mlazevi svetlosti.”

Tesla je zastao i potom, kao da odgovara novinarima na nepostavljeno pitanje, nastavio.

“Da, bila je to prava svetlost, snažna, bleštava, zaslepljujuća svetlost, svetlost daleko jača nego što sam je ja ikada proizveo najsnažnijim lampama u svojoj laboratoriji.

Kada je taj golub umro, nešto je otišlo iz mog života. Do tog vremena zasigurno sam znao da ću dovršiti svoje delo, bez obzira na ambicioznost mog programa, no kada je to nešto otišlo iz moga života, znao sam da je moj posao okončan.

Da, hranio sam golubove godinama; i danas ih hranim, hiljade njih, jer, na kraju krajeva, ko zna”.

________________________

Iz knjige Tesla, čovek van vremena

Ogist Roden – Poljubac. Piše Stefan Tanasijević

Stefan Tanasijević

Ogist Roden – Poljubac

http://www.artnit.net/razglednica/item/3275-ogist-roden-poljubac.HTML

Rodin.jpg

Francuski vajar Ogist Roden je izvršio revoluciju u skulpturi korišćenjem slobode forme. Njegova čuvena mermerna skulptura Poljubac iz 1889. godine predstavlja senzualnost koja je šokirala savremenike. Zagrljeni par prikazan na skulpturi je prvobitno bio deo grupe reljefa koji krase Rodenov monumentalni bronzani portal poznat kao Vrata pakla, naručen za planirani muzej umetnosti u Parizu. Ovaj par je kasnije uklonjen sa portala i zamenjen drugim parom ljubavnika. Danas se skulptura Poljubac nalazi u muzeju Roden u Parizu, a i dalje je jedna od najpoznatijih i najobožavanijih skulptura u svetu.

Skulptura Poljubac prikazuje neverne ljubavnike Paola Malatestija i Frančesku da Rimini, dva lika iz Božanstvene komedije Dantea Alegijerija. Oni se pojavljuju u Danteovom Paklu, koji opisuje kako njihova strast raste dok čitaju zajedno ljubavnu priču o Lancelotu i Genovevi. Knjiga se samo može videti na Paolovoj ruci. Ozlojeđeni muž Frančesko ih je iznenadio kada su razmenili prvi poljubac i zatim ubio, a dva ljubavnika su osuđena da večno lutaju kroz pakao.

Ogist Roden je ukazao da je njegov pristup vajanju žena bio omaž njima i njihovim telima, ne samo kao potčinjenih muškarcima, nego kao punopravnih partnera u strasti. Ali, doslednost erotike u skulpturi Poljubac čini je kontroverznom. Smatra se i da spoj erotike i idealizma u ovoj skulpturi predstavlja jednu od najvećih slika seksualnog ljubavnog čina. Međutim, Roden je smatrao da je previše tradicionalna i nazvao je Poljubac.

Strast i romansa, koja prožima skulpturu Poljubac je neosporna. Figure su toliko uključene jedna u drugu da su jedva vidljiva njihova lica. Njihov zagrljaj čini tragediju ove ljubavi još većom. Ogist Roden se oslanja na romantiku i senzualnost, i iako su obe figure aktovi, način na koji su izvajane nije bio otvoreno seksualan.

Skulptura Poljubac je imala ogroman uspeh kada je bila izložena prvi put u Parizu 1877. godine. Fluidno, glatko modeliranje, veoma dinamična kompozicija i zanimljiva tema je obezbedilo ovoj skulpturi brzi uspeh.

ŽIVA VODA – VODA ŽIVOTA – Velimir G.

Voda Života – Destilirana voda čisti cijeli organizam, pa i vašu pinealnu žlijezdu

http://2012-transformacijasvijesti.com/opcenito/voda-zivota-destilirana-voda

by

O blagotvornom djelovanju destiliranih tekućina (urina, kišnice, sokova od sirovog voća i povrća, destilirane vode) govore drevne svjetske tradicije, a sve više o tome progovaraju i predstavnici današnje konvencionalne medicine. U ovom članku iznosimo iz različitih izvora sabrana razmišljanja i saznanja suvremenih istraživača, kao i djelić drevnih znanja o gore spomenutim „vodama života”. (teledisk.hr)

Da li se pitate kakvu vodu svakodnevno unosite u Vaše tijelo. Zdrava voda je sve rjeđa i manje dostupna, a upravo vodom kojom bi trebali pročistiti tijelo od toksina unosimo  nove toksine, bakterije, teške metale i ostale štetne tvari za organizam.

Zany Mystic – Andrew Norton Webber

Nije nikakva tajna da u vodi koju pijemo ima na desetke bezmirisnih, bezokusnih a toksičnih neorganskih kemikalija i farmaceutskih supstanci. Osim toga, govorit ćemo o zabludama u vezi „izvorske vode” i mineralnih voda te zašto one nisu blagotvorne. Razni autoriteti nas obmanjuju i navode da mislimo kako su svi minerali blagotvorni za čovjeka. To nije točno. Postoje organski minerali, od biljaka koje upijaju tvrde neorganske minerale; a postoje i neorganski minerali koje tijelo ne može iskoristiti, a koji nekamo moraju otići.

U neizmjernoj mudrosti tijela njegov glavni kredo glasi: „Prvo, ne čini nikakvu štetu”. Beskrajna inteligencija premiješta neorganske i neiskoristive minerale, kakvih ima u bunarskoj, izvorskoj i nekim „posebnim vodama” koje poprilično koštaju, u one dijelove tijela gdje je najmanje vjerojatno da će izazivati probleme. Popijete li dovoljno tih mrtvih, neorganskih minerala tijelo će naposljetku morati odložiti toksine – poput fluora, klora, kriptosporidije, Giardije lambije, arsena, barija, bora, kadmija, kobalta, željeza, olova, žive, nikla, selena, vanadija, RADIJA, klorida, nitrata, amonijaka, trifluralina, dikambe, bromoksinila, trialetela, benzena, bromoforma, ugljičnog tetraklorida, klorobenzena, kloroforma, toluena, fenola, fluorantena, heksakloroetana, izoforona, nitrobenzena, fenatrena i oko 20 drugih otvornih, bezmirisnih i bezokusnih neorganskih sastojaka – na mjesta gdje je šteta NEIZBJEŽNA. To vodi do očiglednih rezultata: artritisa, očnih poremećaja, disfunkcije mozga, autoimunih poremećaja i mnogih drugih bolesti. Prisutnost tih tvari utvrđena je u testovima provedenim na Sveučilištima Pennsylvania i Carnegie Mellon. Destilirana voda uklanja sve gore navedene tvari, uključujući RADIJACIJU nastalu zbog kvarova i nesreća u nuklearkama!

Andrew objašnjava „kako i zašto” treba demineralizirati (dekalcificirati) i osloboditi nevjerojatnu moć naših vlatitih žlijezda; naročito pinealne, koja je vladarica naših viših sposobnosti i koja djeluje u sinkronicitetu sa svim našim žlijezdama. Podrazumijeva se, tako djeluje samo kada radi punim kapacitetom i kada nije ‘umrtvljena’ fluorom i mnoštvom drugih toksičnih tvari.

U mojim emisijama razgovarat ćemo o konkretnim bolestima, s povijestima bolesti ljudi koji su se izliječili jednostavnim, lako iskoristivim i jeftinim terapijama tekućinom. Ukratko ćemo govoriti i o amniotičkoj tekućini, a otvaramo i raspravu o tvrdnji da je „naša najbolja terapija na svim razinama uvijek unutar nas samih”.

.

20 liječnika, dovoljno hrabrih da kažu istinu o destiliranoj vodi

 

Prijatelji,

Destilirana voda je ONA voda koja teče kroz SVE životne oblike bazirane na vodi.

Prikupio sam konkretna mišljenja 24 liječnika koji, svi odreda, potvrđuju koristi od destilirane vode. Prvih nekoliko stranica knjige dr. Hanisha (liječnik br. 24) na kraju ovog popisa uistinu su zapanjujuće. Ako budete smatrali, kada pročitate sve što slijedi, da biste voljeli probati destiliranu vodu, SVESRDNO vam predlažem da slijedite njegove upute. SVATKO koga znam, a tko je slijedio njegove upute, imao je IZVRSNE rezultate.

Kada govorimo o vodi za piće, svatko bi trebao prijeći na destiliranu vodu.

NAJMANJE dvije litre dnevno, a najbolje bi bilo uzimati po 4 litre dnevno, OSOBITO tijekom razdoblja oporavka.

 

LIJEČNIK BR. 1

Evo što kaže dr. Allen Banik:

„Destilirana voda najbolje je otapalo na Zemlji. To je jedina voda koja se može unositi u tijelo bez opasnosti, odnosno bez oštećenja tkiva.

Ono što mi kao znanstvenici i javnost nikada nismo uspjeli spoznati je to da svi minerali iz vode – a nakupljeni u tijelu – jesu neorganski minerali koje tijelo ne može asimilirati (probaviti). Jedini minerali koje tijelo može iskoristiti organski su minerali (iz voća i povrća). Sve druge vrste minerala tijelu predstavljaju strane tvari te se moraju izbaciti ili ukloniti.

Svojim pacijentima mnogi napredni liječnici danas preporučuju destiliranu vodu. Svi uređaji koji pomažu radu bubrega rade koristeći destiliranu vodu.”

– Allen E. Banik, dr. med., autor knjige The Choice is Clear

 

LIJEČNIK BR. 2

Evo što kaže dr. Paul Bragg:

„Najveća šteta od strane neorganskih minerala (tvrdih) – uz nakupljanje kolesterola i soli – nanosi se manjim arterijama i drugim krvnim žilama mozga (koji se sastoji od 75% vode). Okoštavanje arterija i kalcifikacija žila počinje onoga dana kada u tijelo počnete unositi neorganske kemikalije (i minerale koji se nalaze u vodi iz slavine).

Kada destilirana voda ulazi u tijelo ona ne ostavlja nikakve otpatke. U njoj nema ni soli ni natrija. To je najsavršenija voda za zdravo funkcioniranje bubrega (83% vode). Uz to je savršena tekućina za krv (83% vode), idealna tekućina za učinkovito funkcioniranje pluća (86% vode), želuca, jetre (85% vode) i drugih ključnih organa. Zašto? Zato što u njoj nema neorganskih minerala. Ona je tako čista da se svi tekući lijekovi rade s destiliranom vodom.”

– Dr. Paul Bragg, iz njegove knjige The Shocking Truth About Water

 

LIJEČNIK BR. 3

Evo što kaže dr. James Balch:

„Samo je jedna prava voda, a to je čista, parom destilirana voda. Niti jedna druga tvar na ovom planetu ne održava nas zdravim niti liječi u tolikoj mjeri kao što to čini voda.”

– Dietary Wellness; 1993., James Balch, dr. med.

 

LIJEČNIK BR. 4

Evo što kaže dr. C. W. DeLacy Evans:

„Kada se koristi kao piće destilirana se voda apsorbira izravno u krv, čije otapajuće značajke pojačava u tolikom stupnju da će već postojeće soli u krvi držati u stanju otopine, sprječavat će njihovo prekomjerno taloženje u raznim organima i strukturama, olakšati njihovo uklanjanje preko raznih izlučevina i uklonit će one zemaljske spojeve koji su se već nakupili u tijelu … Nedvojbena je visoka vrijednost destilirane vode u usporavanju okoštavajućih stanja koja karakteriziraju stanje starosti.”

– C. W. DeLacy Evans, dr. med., u svojoj knjizi How To Prolong Life

 

LIJEČNIK BR. 5

Evo što kaže dr. Alexander Graham Bell:

Dr. Alexander Graham Bell, izumitelj telefona, prepoznao je zdravstvenu vrijednost destilirane vode i tvrdio da mu je svakodnevno uzimanje takve vode produžilo život. Pateći od išijasa i prikovan za krevet, dr. Bell se nikako nije mogao otarasiti bolova. Išijas ga je napao baš kada je proučavao naslage soli u ljudskom organizmu. Jedan dobro poznati znanstvenik bio je napisao knjigu u kojoj je rekao da starost nastupa zbog takvih naslaga i da boljke uznapredovalih godina nastaju zbog toga što se takve naslage ne uklanjaju. On je smatrao da kada takve naslage nastanu u zglobovima čovjek dobiva reumu. Kada dođu do bubrega čovjek ima probleme s bubrezima i kamencem u mokraćnim organima; a kada se natalože u arterijama stvaraju takozvano ovapnjenje arterija. Na isti način, kada takve naslage oblože živce uzrokuju išijas. Dr. Bell je napisao: „Znao sam da je destilirana voda čista voda. Mislio sam da ću se, budem li pio mnogo takve vode, moći riješiti određene količine soli koja je prekrivala moje ishijatične živce. Zato sam odlučio uzimati upravo takvu vodu i – rezultati su bili nevjerojatni.  Odonda stalno pijem destiliranu vodu, a svoje gotovo savršeno zdravlje uvelike pripisujem upravo njoj.”

– Dr. Alexander Graham Bell

 

LIJEČNIK BR. 6

Evo što kaže dr. Robert W. Flinchbaught:

„Dokazi o tome da destilirana voda djeluje kao otapalo unutar tijela, rastvarajući naslage neorganskih minerala, iznimno su važni. Sve više dokaza navodi na zaključak da destilirana voda rastvara i uklanja te minerale koji uzrokuju bolesti i ispire stotine opasnih kemikalija koje su također unesene u tijelo. U destiliranoj vodi ne samo da nema zagađivača već ih ona, čini se, pomaže odstraniti iz tjelesnih stanica i tako pročišćava tijelo te ono može funkcionirati kao što bi i trebalo.”

– Dr. Robert W. Flinchbaught, iz knjige Pure Water is Life

 

LIJEČNIK BR. 7

Evo što kaže dr. David C. Kennedy:

„Čak i voda iz slavine redovito sadrži raznorazne otrove poput klora, kloramina, azbesta, pesticida, fluora, bakra, žive i olova. Najbolji način uklanjanja svih tih opasnih tvari je destilacija.”

– David C. Kennedy: How To Save Your Teeth: Toxic-Free Preventitive Dentistry

 

LIJEČNIK BR. 8

Evo što kaže dr. Robert D. Willix, ml.:

„Ako se odlučite za flaširanu vodu neka svakako bude destilirana, no, na duge staze, uštedjet ćete novac ako svoju vodu pročišćavate kod kuće. To je mnogo pogodnije od teglenja velikih kanistara iz trgovine. ‘Zlatni standard’ za pročišćavanje vode je sustav koji vašu vodu destilira, a ujedno i filtrira. Tako možete biti spokojni, znajući da u toj vodi nema klora, fluora, bakterija, virusa, pesticida niti olova. Tako dobivate čistu H20.”

– Robert D. Willix, ml., dr. med.: Maximum Health

 

LIJEČNIK BR. 9

Evo što kaže dr. John Yiamoyuiannis:

„Kućni destilator je najbolja metoda, a također i najbolji način dobivanja destilirane vode. To je jedini pouzdani način pročišćavanja vode kod kuće i odstranjivanja fluora iz vode.”

– John Yiamoyuiannis, dr. sci.: Fluoride: The Aging Factor

 

LIJEČNIK BR. 10

Evo što kaže dr. Charles Mayo:

„Tvrdoća vode (neorganski minerali u otopini) temeljni je uzrok mnogih, ako ne i svih, bolesti koje nastaju djelovanjem otrova u probavnom traktu. Ti tvrdi minerali prolaze kroz stijenke probavnih organa i ulaze u limfni sustav koji sve svoje produkte predaje krvi koja ih potom raznosi u sve dijelove tijela. To je uzrok brojnih čovjekovih bolesti.”

– Dr. Charles Mayo iz Klinike Mayo

 

LIJEČNIK BR. 11

Evo što kaže dr. Peter A. Lodewick:

„Po svemu sudeći, jedina vrsta vode koja je pogodna za konzumiranje destilirana je voda, odnosno voda u kojoj nema nimalo minerala niti kemikalija. Destilirana voda se pročišćava tako da se prvo zagrije do točke isparavanja jer na taj način sve ‘nečistoće’ nestaju. Potom se vodena para kondenzira. Tim procesom se dobiva voda u njenom najčišćem obliku. Destilacija je najučinkovitija metoda pročišćavanja vode.”

– Peter A. Lodewick, dr. med.: A Diabetic Doctor Looks at Diabetes

 

LIJEČNIK BR. 12

Evo što kaže dr. Norman W. Walker:

„Ljudi koji kažu da destilirana voda otplavljuje minerale iz tijela su u pravu, ali…. To predstavlja samo 50% istine. Praktički je nemoguće da destilirana voda razdvaja minerale koji su postali nedjeljiv dio tjelesnih stanica i tkiva. Destilirana voda kupi SAMO minerale koji ostaju u tijelu, minerale ispuštene iz prirodne vode, KAO I iz stanica, minerale koje je prirodna voda prvotno pokupila dolazeći u kontakt sa zemljom i kamenjem. Takvi minerali, koje su stanice tijela odbacile, nemaju nikakvu konstruktivnu vrijednost. Upravo suprotno, ostaci su koje je destilirana voda kadra pokupiti i odstraniti iz organizma.“

– Dr. Norman W. Walker, iz knjige Water Can Undermine Your Health

 

LIJEČNIK BR. 13

Evo što kaže dr. John Christopher:

„Voda je toliko dragocjena cijelom ljudskom organizmu da treba uzimati samo NAJBOLJU. Da biste bili savršenog zdravlja koristite čistu parno destiliranu vodu.”

– Dr. John Christopher, iz knjige Regenerative Diet

 

LIJEČNIK BR. 14

Evo što kaže dr.  Paul Conn:

„Kada čovjek pije nečistu, prljavu vodu tijelo djeluje kao filter, zadržavajući određeni postotak krutih tvari prisutnih u vodi. Filter naposljetku postaje začepljen i beskoristan – i slobodno ga možemo baciti u smeće. Ljudsko bi tijelo lako moglo doživjeti istu sudbinu.

Ali glavna tvrdnja – da samo destilirana voda sprječava gomilanje minerala u tijelu – apsolutno  je neosporiva. Naslage koje se nakupljaju u čajniku zbog opetovane upotrebe tragovi su minerala koji ostaju na stijenkama čajnika kad voda isparava. Destilirana voda ne ostavlja takvih tragova, niti u čajniku niti u ljudskom tijelu. Istina je da se u većini bolnica destilirana voda koristi kod novorođenčadi; destilirana voda se propisuje pacijentima na mnogim odjelima za srčane bolesti. Također je istina da su bubrežni kamenci i drugi mineralni talozi u tijelu mnogo češći u područjima gdje voda za piće sadrži visoke razine neorganskih minerala dok u destiliranoj vodi takvih minerala nema.

To je nesumnjivo najbolja voda dostupna čovjeku i jedina istinski čista voda dostupna u našem otpadom zatrpanom društvu.”

– Dr. Paul Conn, iz knjige Not A Drop To Drink

 

LIJEČNIK BR. 15

Evo što kaže dr. Michael Colgan:

„Jedina voda koja bi mogla biti čista je destilirana voda.”

– Dr. Michael Colgan, iz knjige The New Nutrition: Medicine For The Millenium

 

LIJEČNIK BR. 16

Evo što kaže dr. Raymond H. Bishop, ml.:

„Destilirana voda može se slobodno piti i nema nikakvog nepovoljnog utjecaja na naše zdravlje. Destilacijom se jednostavno uklanja većina rastvorenih materijala, kakvih ima u svim prirodnim vodama.”

– Raymond H. Bishop, ml., dr. med., general-bojnik, zapovjednik – Odjel sanitetske službe Američke vojske, Zapovjedništvo zdravstvenih službi

 

LIJEČNIK BR. 17

Evo što kaže Jack Bell, iz Američke liječničke komore:

„Prema svim našim saznanjima, kontinuiranim konzumiranjem destilirane vode ne dolazi ni do kakvih nepovoljnih zdravstvenih učinaka.”

– Jack A. Bell, pomoćnik ravnatelja Američke liječnike komore; Odjel za osobnu i javnu zdravstvenu politiku

 

LIJEČNIK BR. 18

Evo što kaže dr. Clifford C. Dennison:

„Nema nepobitnih medicinskih dokaza da se pijenjem DESTILIRANE VODE mogu izliječiti artritis, srčane bolesti, visoki krvni tlak, ovapnjenje arterija ili deseci drugih boljki od kojih ljudi pate. Kao što nema nepobitnih dokaza da se pijenjem DESTILIRANE VODE mogu ukloniti bubrežni i žučni kamenci, smanjiti katarakte ili izliječiti emfizem. Ali zato ima na stotine dokumentiranih slučajeva ljudi koji su uspjeli ublažiti ili savladati te zdravstvene probleme kada su pili isključivo DESTILIRANU VODU.”

– Dr. Clifford C. Dennison, izvanredni profesor na Lee Collegeu u Clevelandu u američkoj državi Tennessee te dugogodišnji istraživač i stručnjak za vodu

 

LIJEČNIK BR. 19

Evo što kaže dr. Ron Kennedy:

„Što se tiče tvrdnje da destilirana voda otplavljuje minerale – to je točno, i upravo to i želimo. Minerali koje destilirana voda otplavljuje su minerali neiskoristivog, ionskog oblika i naravno da bismo htjeli da takve tvari izlučimo iz tijela, a ne da se talože i uzrokuju bolesti. Destilirana voda ne otplavljuje značajnije količine biološki dostupnih minerala jer ih tijelo po potrebi brzo apsorbira. Ako ih ima previše tada se filtriraju kroz bubrege, a upravo se to i treba događati sa svim stvarima kojih u optjecaju ima previše. Destilirana voda čisti tijelo tako što potiče zdravo funkcioniranje bubrega.”

– Ron Kennedy, dr. med.

 

LIJEČNIK BR. 20

Za one koji prate rad dr. Andrewa Weila, dugogodišnjeg konzumenta destilirane vode, evo jedne njegove izjave:

„Ako želite možete početi piti flaširanu destiliranu vodu. To je voda koja je pretvorena u paru, tako da su njene nečistoće odstranjene. Para se zatim kondenzira i dobiva se čista voda. Postupkom destilacije ubijaju se i uklanjaju praktički svi virusi, bakterije, teški metali te drugi organski i neorganski zagađivači. Poslije destilacije voda je najčišća što može biti. Premda je točno da se destilacijom uklanjaju minerali jer se iz vode istovremeno odstranjuju razni drugi zagađivači, mislim da to nije nikakav problem. Neophodne minerale dobivamo iz hrane, a ne iz vode.

Što se tiče kiselosti, destilirana voda je blizu neutralnog pH i nema utjecaja na ravnotežu kiselina i lužina u tijelu. Destilirana voda posve je bezopasna i slobodno je možemo piti, a takvu vodu i sam pijem.”

 

Simptomi detoksifikacije

Tijelo NE čini pogreške…

Kada pročitate da brojni liječnici opisuju kako destilirana voda otapa smeće unutar vas morate znati da se to pretače u zbiljska stanja. Kao npr. ovo: smeće će se DOISTA početi slijevati iz vas. Ono mora izaći! Ali, bolje van, nego unutra, zar ne? Dakle, to znači da ćete DOISTA imati simptome detoksifikacije. A svatko je različit po tome kako se detoksificira, gdje se detoksificira i što detoksificira. Sve ovisi o tome što ste jeli, pili i udisali tijekom života i koje puteve vaše tijelo odabire za izbacivanje smeća.

 

Mogući simptomi:

OSIPI NA NEOBIČNIM MJESTIMA

POVRAĆANJE

PROLJEV

GLAVOBOLJE

SIMPTOMI NALIK GRIPI

MUČNINA

OBILNO ZNOJENJE

PRIŠTIĆI NA NEOBIČNIM MJESTIMA

ODVRATAN ZADAH

SMRDLJIVI PAZUSI

 

Ali sve su to DOBRE stvari i budite zahvalni što otrovne tvari izlaze iz vas.

I svijest da je ovakvo stanje samo privremeno. Brzinu možete i podesiti. Ukoliko smatrate da vam tolika detoksifikacija predstavlja opterećenje smanjite dozu otapala (destilirane vode) ili je privremeno prestanite uzimati. Zatim joj se vratite kada se budete osjećali spremni.

Upamtite, kada napredni liječnici kažu da je to najbolje otapalo za ljudsko tijelo, UOPĆE SE NE ŠALE!!!

Vaš prijatelj, Andrew

 

Važnost destilirane vode kod starenja

Piše: Chester Handley

Ne mogu dovoljno naglasiti važnost pijenja destilirane vode u svrhu pročišćavanja krvotoka, smanjenja artritičnih bolova i snižavanja krvnog tlaka. Također je zabilježeno da smanjuje kolesterol i triglic

Kada naše tijelo počne starjeti događa se nekoliko stvari. Stanice se ne obnavljaju onako dobro kao prije, probavni organi ne probavljaju hranu onako dobro kao prije, organizam ne apsorbira tvari onako dobro kao prije i tijelo ne izlučuje otpadne tvari onako dobro kao prije. U raznim dijelovima tijela počinjemo osjećati bol te nalazimo bolna mjesta koja ranije nismo imali. Jedan od glavnih uzroka boli kod starijih ljudi prekomjerno je konzumiranje žitarica. One su mekše, lakše se jedu i naizgled se lakše probavljaju. No, prava je istina da žitarice nimalo ne koriste tijelu koje stari te ostavljaju kiseli talog koji se nakuplja u zglobovima, što je glavni uzrok artritičnih bolova.

Kada sam prije mnogo godina vršio istraživanja o destiliranoj vodi, otkrio sam da, suprotno svim poznatim pričama, destilirana voda ne oduzima tijelu niti jednu jedinu tvar koja je tijelu potrebna. Ne izvlači ništa iz stanica. Sve što je stanično zaključano ostaje unutar tijela, no destilirana voda je najbolje sredstvo na svijetu za pročišćavanje krvotoka, a to je i jedina prava funkcija koju voda ima: isprati, isplahnuti i pročistiti krvotok. Treba imati na umu da je krvotok prvenstveno organ transporta. Ljudi ga smatraju tekućinom, a ne organom, ali to je svojevrstan organ. On prenosi hranjive tvari, kisik i crvene krvne stanice (eritrocite) kroz čitavo tijelo, a odnosi otpadne produkte i ugljični dioksid.

Destilirana voda isparavanjem se pretvorila u paru, rascijepila na molekule vodika i kisika, pretvarajući ih u plin koji se diže u atmosferu, a zatim se dolje ponovno hladi i kondenzira natrag u vodu. Isti se proces odvija u destilacijskom postrojenju pri destilaciji vode. Tamo se voda zagrijava do stanja plina: sve nečistoće i svi otpadni produkti ostaju dolje, a para se potom kondenzira i pretvara u čistu vodu, postajući ona najčišća moguća voda zbog jednog vrlo bitnog faktora koji nije prisutan niti u jednoj drugoj vodi… ona je molekularno nestabilna. To znači da kad ulazi u vaš krvotok lakše se rastvara i hvata za ostatke, otpadne produkte i neželjene materijale koji plutaju vašim krvotokom.

To je jedan od najboljih načina za snižavanje krvnog tlaka. Prije više godina napravio sam dva grafikona kada sam proučavao detoksifikaciju tijela pomoću destilirane vode, u razdoblju od 1865. do 1965. Bolesti koje su 1865. bile relativno nisko na ljestvici glavnih uzročnika smrti postale su prve četiri ubojite bolesti 1965. godine…  a sve su bile kardiovaskularne. Zatim sam izradio drugi grafikon sa stanjem od 1865. do 1965. gdje sam prikazao smanjenu upotrebu kišnice korištene za piće. Ta dva grafikona biometrijski su bila posve suprotna. Kada su ljudi prestali piti kišnicu porasla je učestalost kardiovaskularnih bolesti. Kada je kardiovaskularni sustav čist tada imate manje glavobolja, manje bolova, tijelu je dostupno više kisika i nutrijenata, a sposobnost samoiscjeljivanja tijela posljedično jača.

Prije gotovo dvadeset godina u moju ordinaciju došao je čovjek s tako teškim artritisom da je jedva mogao ustati sa stolice ravnog naslona. Trpio je gotovo neizdržive bolove. Započeli smo s programom detoksifikacije, rekli mu da izbaci sve žitarice iz prehrane, savjetovali mu da jede samo voće, povrće, proteine i mesne proizvode te da svakih pola sata (u budnom stanju) pije destiliranu vodu. Teško je povjerovati da je mjesec dana kasnije isti taj čovjek radio u svom vrtu i uživao kao nikada prije.

Ne mogu dovoljno naglasiti važnost pijenja destilirane vode u svrhu pročišćavanja krvotoka, smanjenja artritičnih bolova i snižavanja krvnog tlaka. Također je zabilježeno da smanjuje kolesterol i trigliceride. Ustvari, njen jedini učinak na tijelo je poboljšano zdravlje.

Nekoliko je smjernica o količini vode koju bi svakodnevno trebalo piti. Smjernica za obične dane jest konzumiranje onoliko unci (28,3 gr) vode koliko iznosi pola vaše tjelesne težine (računate u funtama). Ako se znojite i naprežete trebali biste piti više. Skloni smo tome da uzmemo neko gazirano piće, kavu ili pasterizirane sokove, ali trebamo se vratiti navici pijenja destilirane vode.

To, na primjer, znači da ako ste muškarac koji teži 200 funti (1 funta = oko 0,5 kg), tijekom dana trebate piti najmanje 100 unci destilirane vode. Za one koji vole proučavati starije spise zanimljiv je primjer iz Biblije. Knjiga o Jobu – najstarija biblijska knjiga – u 36. odlomku kaže da je Bog uzeo vodu, destilirao je i obilato je izlio na ljude. Logički argument: tko zna bolje od Stvoritelja što nam treba, a on nam je dao destiliranu vodu.

 

Terapija vodom života

Praktični savjeti i upute kako se liječiti destiliranom vodom

Autor:dr. Otoman Hanish (iz knjige The Distilled Water Cure, tiskane 1946.)

Često se krv onečisti te se mora pročistiti. Samo je jedan način ‘pranja’ krvi – pomoću  destilirane vode koja ne sadrži nikakve životne organizme, kemikalije ili slične tvari. To mora biti destilirana voda tj. voda kondenzirana iz pare. Destilirana voda, samom svojom težinom, vrši pritisak od 0,5 kg na minerale i kiseline koje zakrčuju krvotok; ona ih pritiskom istjeruje iz organizma. Čak i u vrlo kratkom vremenu odstranjuje značajne količine nečistoća iz krvi. Ne postoje fiksna i čvrsta pravila u vezi uzimanja tog lijeka; može se uzimati brzo ili polako, vruć ili hladan. Samom se pojedincu prepušta da odluči kako će ga uzimati, prema svojem temperamentu i fizičkom stanju. Najvažnije je postići neophodni pritisak i osigurati da se svaki put uzimaju po dvije šalice, ukupno oko 3,5 litre dnevno. To je vrlo lako postići ako se količina sustavno regulira na sljedeći način:

 

1. Nakon buđenja popijte dvije šalice.

2. Dvije šalice popijte nedugo nakon doručka.

3. Dvije šalice sredinom jutra.

4. Dvije šalice 20 do 30 minuta prije podnevnog obroka.

5. Dvije šalice sredinom popodneva.

6. Dvije šalice 20 do 30 minuta prije večere.

7. Zadnje dvije šalice popijte navečer nedugo prije odlaska na počinak.

 

Po želji, još dvije šalice mogu se uzeti jedan do dva sata nakon ručka, a druge dvije dva sata nakon večere. Što se tiče hrane i pića, to je stvar individualnog izbora. Ništa nije zabranjeno, a nema niti potrebe za gladovanjem niti lišavanjem bilo čega. Možemo jesti i piti prema vlastitim potrebama. Nakon ispijanja dviju šalica destilirane vode treba jesti umjereno. Treba održavati načelo tretmana tj. uzimati vodu sedam puta dnevno, dvije šalice zaredom – a treba pripaziti da se te dvije šalice uzimaju kraće vrijeme prije svakog obroka. Pojedinac će uskoro ustanoviti da sada, nakon uzimanja dviju šalica destilirane vode, čak i u vrijeme doručka jede vrlo umjereno. Poslije tri dana čovjek će primijetiti da gubi têk za neka jela, a da se javljaju veoma različite želje za jelima koje ranije možda nije volio.

Iz dana u dan jest ćemo sve manje: uskoro ćemo jesti samo polovicu, a zatim tek trećinu inače konzumiranih količina. Nakon tri dana koža lica postaje sjajnija i rumenija, a imat ćemo i osjećaj lakoće. Nakon dva do tri tjedna oči postaju bistrije i prodornije; čovjek je u stanju jasnije razmišljati i nije više razdražljiv. Po isteku tri tjedna mršavije osobe postaju korpulentnije, a korpulentnije postaju mršavije. U slučaju boljki akutne naravi tretman bi trebao trajati barem tri tjedna; u ostalim slučajevima pet tjedana. Ako čovjek pribjegava tretmanu od 5 do 12 tjedana u nizu, 65 posto bolesti nestaje, a preostalih 35 posto će nestati ako čovjek nakon toga nastavi s pravilnom prehranom. Do trenutka kada čovjek gotovo završi s tretmanom toliko se navikao na konzumiranje destilirane vode da prije svakog večernjeg obroka redovito popije nekoliko šalica.

Usvajanjem takve navike sprječavaju se sve bolesti. Tijelo se ionako sastoji od 85 posto vode, a redovitim uzimanjem dviju šalica vode svake večeri sve kiseline i kristali uklanjaju se iz organizma na prirodan način, a da se time nimalo ne opterećuje krvotok.

Vodenim tretmanom postižu se tri izuzetno važna efekta:

1. Krv se ispire i oslobađa od svih stranih tvari.

2. Tretman potiče ispravan rad pojedinačnih organa, a time i cijelog organizma.

3. Tretman pruža mladalačku svježinu u mjeri koju mladost često ne posjeduje, budući da se cijeli žljezdani sustav normalizira, čime se pak jačaju moždane sposobnosti, a život postaje radosniji.

Svakako, dakle, povremeno pribjegnite vodenom tretmanu. Osjetite li se loše započnite ponovno nakon nekoliko dana ili čak tjedana. Bilo bi poželjno da vodeni tretman provodite kao ozbiljan tretman oko pet do sedam tjedana svakih tri, pet, sedam, devet godina, jer on pročišćava cijeli organizam, a takvim obnavljanjem tijela zajamčen je naš trajan napredak. Dakle, destilirana voda izvanredno je dragocjena pojedincu, ali i čovječanstvu općenito.

Nakon nekoliko tjedana na tretmanu čovjek počinje odabirati hranu koju priroda traži da bi se izgradio organizam; čovjek počinje iznova živjeti.

Čak i nakon svega tri dana primjetni su pročišćenost i obnovljenost krvotoka. Provođenjem tretmana nužno ne dobivamo na težini, niti je gubimo. Što je krv čišća to stanice tijela postaju normalnije. Dobijemo li previše kila pojednostavit ćemo prehranu te odbaciti maslac i masnoće. Velika prednost vodenog tretmana je to što ne trebamo postavljati nikakva pitanja; jednostavno ga počnemo provoditi i sve uskoro sjedne na svoje mjesto, dokle god ga se pridržavamo. Kao rezultat vodenog tretmana čovjek počinje razmišljati svojom glavom umjesto da postavlja svakojaka pitanja te postaje misaono ljudsko biće. Tretman je tako jednostavan da je greške nemoguće počiniti, čak ni greške u prehrani. Najbolje od svega je to da tretman ne zahtijeva nikakve napore, a ipak dobivamo najveću moguću korist. Štoviše, željeni rezultat je zajamčen, bez obzira na razlog zbog kojega tretmanu pribjegavamo: bilo da se radi o slabom želucu, lošoj probavi, dispepsiji, konstipaciji ili poremećenom radu jetre, ili zbog disfunkcije bubrega, pluća, problema sa živcima, sa srcem, zbog klimakterija ili raznih nepoćudnih izraslina.

Pred destiliranom vodom sve boljke moraju ustuknuti, a takvom se tretmanu obično ne treba ništa dodati.”

Izvor: teledisk.hr

Napomena:

Većina voda koja se može pronaći u trgovinama nije prava destilirana voda, već “demineralizirana”, voda koja nastaje procesom filtriranja a ne destilacije, ta voda je i u večini slučajeva nusproizvod industrije.

U svakom slučaju, bilo bi najbolje imati vlastiti destilator, ili kupovati destiliranu vodu provjerene kvalitete. 

Pošto sam se i sam odlučio za kupnju destilatora, prije koji dan pretražujući internet naišao na destilator “LifeEnrgy”. Na Hrvatskom tržištu postoji nekoliko vrsta destilatora, različitih cijena i karakteristika (dužina garancije, kvaliteta materijala…).

Neke od destilatora možete pronaći na:

http://vernontrgovina.hr

http://www.biodar.hr

Destilator “Life Energy” možete pronaći klikom na donji link/banner

***

Voda Života – Destilirana voda dr. ROSO 2. dio

http://2012-transformacijasvijesti.com/opcenito/voda-zivota-destilirana-voda-dr-roso-2-dio

by

Jos 1845 g. Abel Haywood je pisao o smrtonosnim opasnostima što vrebaju u prirodnoj vodi. Izbacivanjem obicne I pijenjem destilirane vode  možete produljiti svoj život! On je u Engleskoj napisao znanstveni  rad o toj temi i u njemu ustanovio:

“Ne bi se trebalo govoriti da se život čovjeka ne može znatno produljiti  u   odnosu   na  njegov sadašnji životni vijek jer to nije istina…

Destilirana je voda najčišća voda koja postoji. Bez obzira na to koje su mineralne tvari i drugi kemijski elementi sadržani u vodi, svi se procesom razlaganja u jetri izdvajaju i otpremaju ili u krvotok ili DEPONUJU kao zaliha.

“Normalnom, prirodnom” vodom smatramo svu vodu iz izvora, zdenca, rijeka i jezera, te iz vodovoda. Ta je voda međutim onečišćena mineralnim tvarima sto poticu iz doticaja sa zemljom, stijenjem i vodovodima. Minerali u normalnoj, prirodnoj vodi prekrupni su, pregrubi i nemaju životnu snagu. Oni su anorganske kakvoće i neprikladni za potrebe stanice. Zbog toga ih stanice otklanjaju od sebe. Na taj način nastaju tokom vremena velike nakupine takvih minerala koji su u sustini otpad.

Destilirana voda ispire iz tijela nataložene anorganske minerale. Destilirana voda posjeduje osobitu sposobnost magneta pa može uzeti nataložene minerale, te ih pomoću krvi i limfe otpremiti u bubrege, preko kojih se izlučuju iz tijela.

Taj se način izlučivanja minerala pogrešno naziva “izluživanjem”. Tvrdnja da destilirana voda izlužuje minerale iz tijela, posve je pogrešna. Destilirana voda ne izlužuje minerale iz tijela, već sabire i uklanja mineralne tvari što su ih stanice tijela odbacile i koje su se nataložile, a smatraju se smećem koje ometa funkcije tijela.

Pokušajte dva do tri tjedna piti samo destiliranu vodu i ništa drugo. Pregledajet mokraću prije nego što započnete s tim. Bit ćete začuđeni kakve ćete mineralne taloge naći u svojoj mokraći nakon samo 3 tjedna. Ostaci minerala u Vašem tijelu potiču od pijenja “prirodne” vode. Izlučivanje mineralnih tvari, ako pijete destiliranu vodu, uverljiv je dokaz za ispravnost tvrdnje koliko je destilirana voda važna za naše zdravlje.. Usput da znate da sok od povrća dobiven iz mrkve, cikle i krastavca, odlično je sredstvo za čišćenje bubrega.

Sviježi su sokovi od presnog povrća živa organska voda. U njima su mineralne tvari u čudesnoj ravnoteži, usklađenosti, baš kakve su potrebne za ishranu tjelesnih stanica i za unutarnje čišćenje. Voda koja se nalazi u sokovima od povrca je DESTILIRANA VODA.

Destilirana voda čisti tijelo od vapnenih taloga.

Ne postoji voda ili bilo koja druga tekućina koja može “izlužiti” minerale iz stanica i tkiva tijela, čim su minerali kao organski elementi postali sastavnim dijelovima tijela.

Tjelesna  tkiva odbacuju samo anorganske mineralne tvari.
Anorganske mineralne tvari mogu uzrokovati  začepljenja u areterijama ili još opasnije štete, ako se ne izbace iz organizma. Te se mineralne tvari moraju dakle odstraniti, a to je moguće upravo s destiliranom vodom.

Koje minerale treba tijelo?

Minerali što ih trebaju stanice našeg tijela u svrhu izgradnje, dolaze iz prirodne presne hrane.
Jedina je živa hrana ona koja sadrži sve enzime i sve druge vitalne tvari za čovjekovu prehranu, a to su sviježe, prijesno povrće, salate, voće, začinsko bilje, orasi i sjemenke koji su u otvorenoj prirodi primali sunčanu energiju, te se tako mogu nazivati i sunčanom hranom.

Najbolji su minerali sadržani u prijesnom povrću, salatama, voću, ljekovitom bilju, orasima i sjemenkama. Ti su minerali sastavni dio sokova ( biljne vode ) iz prijesnog povrća.

Ta biljna-voda, sokovi, rezultat su destilacije tijekom rasta biljke, pri čemu se koriste vlaga zraka i voda iz zemlje. Ta se biljna voda obogaćuje enzimima i predstavlja prirodni “životni sok.

Što je glavni uzrok većine bolesti?

Glavni uzrok svih bolesti u čovjeka je pogrešna prehrana. Važno je osim toga paziti istodobno na to da bude uklonjeno sve što ometa normalni optok krvi (taloži, začepljenja). Važno je brinuti se za to da ostaci probavnog procesa i druge otpadne tvari redovito napuštaju debelo crijevo ili druge organe izlučivanja. U tijeku života, poremećajima u prehrani, javljaju se mnoge tegobe i ozbiljne bolesti. Ako je čovjek u starosti obogaljen ili nemoćan, tada se to može pripisati upravo nepravilnoj i prekomernoj prehrani.

NE ZABORAVITE, OD MOMENTA KADA SE RODIMO, MI STARIMO, OBOLJEVAMO I UMIREMO ISKLJUČIVO ZBOG SPOROG TROVANJA POGREŠNOM PREHRANOM KOJU NAJČEŠĆE UNOSIMO I U POGRIJEŠNO VRIJEME.

Minerali  u “prirodnoj” vodi, vodi koju svakodnevno pijemo su neaktivni. Oni ne sadrže enzime, životne enzime. Priroda se pobrinula da tim mineralnim tvarima i elementima da život rastom i sazrijevanjem biljaka. Tokom rasta biljka prima kroz korjenje minerale iz zemlje, preinačuje ih u žive organske elemente i sabire ih u stabljici, u listovima, u sjemenkama, cvjetovima i plodovima.

Zato pijenje sokova od sviježeg prijesnog povrća i voća doprema stanicama i tkivima tijela hranu najviše kvalitete u obliku veoma finih minerala koji su obogaćeni enzimima.

Tako se mogu izbjeći I izlječiti  bolesti koje su zbog pogrešne prehrane mučile naraštaje ljudi i pridonosile skraćenju života. Preuranjeno starenje, staračka slabost i nemoć mogu se spriječiti ili vremenski odgoditi ako se tijelo opskrbljuje živom hranom i svakodnevno pije destilirana voda.
Jedenjem sviježeg, prijesnog povrća, salata i voća omogućavate svom tijelu da se brzo opskrbi važnim mineralnim tvarima.

Pogledajmo sastav naše krvi:

Naša se krv sastoji 83% iz tekućine, a od togaje 90% tekućine je destilirana voda (čista H20), 8 do 9%> bijelančevina, a manje od 1% supstancija što ih krv prima na svom putu kroz tijelo sastoji se od neiskoristivih minerala, kao što su kalcij, magnezij, aminokiseline, masti, mokraćnih tvari, mokraćne kiseline, amonijakovih soli i mnogo drugoga.
Naše tijelo sadrži samo oko 5 litara krvi, a svaka pojedina mala kap krvi sastoji se od preko 5.000.000 stanica.
Svaka je stanica u našem tijelu sastavljena od miliona atoma mineralnih elemenata.
Svaka kap naše krvi protječe kroz naše srce više od 100.000 puta svaka 24 sata.
Mala količina od 5 litara koja prođe kroz naše srce, daje količinu od oko 165.000.000 litara krvi tijekom životnog vijeka od samo 70 godina.
Nijedna se pumpa na svijetu ne može usporediti s našim srcem!
Ljudi nisu nikada konstruirali mehanizam pumpe koji može obavljati posao što ga vrši naše srce i pritom podnositi opterećenja što ih mora svakodnevno svladavati naše srce.
Naše je srce malo poput stisnute šake, širine oko 9 cm i debljine oko 6 cm.  i moglo bi trajati stoljećima kad bi dobivalo ispravnu hranu, a za srce su to višestruko nezasićene masne kiseline u CIS obliku i koje imaju 18 atoma ugljika u ugljikovodičnom lancu.

Zdravo srce kuca oko 80 puta u svakoj minuti i pritom pumpa oko 4,5 do 5 litara krvi.
To iznosi za 24 sata, 115.200 otkucaja i 6480 pumpanih litara.
U 70-godišnjem životu srce kuca  više od 2,9 milijardi puta i pumpa preko 16,5 milona litara.

ANORGANSKI MINERALI

Anorganski mineralni elementi koji su sadržani u vodi, koje stanice  ne mogu iskoristiti, dijelom se talože u tijelu, prije svega u venama, arterijama, mišićima i zglobovima.
Sve te tvari čine masu od ukupno oko 80-120 kg tokom 70 godina!
Te se mineralne tvari sastoje od kalcija (vapna), magnezija i drugih mineralnih tvari. Ne ostaje sve u tijelu. Većinu tih minerala uzimaju srećom krv, limfa i voda, te se njima izbacuju iz tijela. Tko može međutim reći koliko je još ostalo u venama, u arterijama, te u mišićima i zglobovima? Preuranjeno starenje, obogaljeno i bolesno tijelo može dati odgovor.

Najveća arterija u tijelu, aorta, široka je oko 2,5 cm u promjeru, ali to nije kriterij za to, ako se promatraju veličina i broj mikroskopski sitnih kapilara koje su porazmještene u čitavom tijelu.
Sićušne kapilare u našem tijelu čine mrežu koja bi, da se raširi na tlu, prekrila površinu od preko 6000 kvadratnih metara. Kad bi se sve sitne kapilare poredale jedna za drugom u nizu, tada bi te mikroskopski sićušne cijevčice činile zajedno 100 km.

Koliko je mnogo tih malih krvnih žilica začepljeno kalcijem, magnezijem i drugim mineralima iz prirodne vode?

Što čini ljude ukočenima?

Kruti, zemljani materijal koji se nakuplja u u tijelu donosi okoštavanje, ukočenost, staračku slabost i smrt, sastoji se prije svega od kalcijevog fosfata ili koštane supstance, kalcijevog karbonata ili vapna i vapnenog sulfata ili sadrene žbuke, k tomu povremeno od magnezija   i drugih zemljanih  supstanci.

Staračka ukočenost počinje već u djetinjstvu!

Videli smo da proces okoštavanja i kočenja tijela počinje već u djetinjstvu, nastavlja se bez prestanka sve dok tijelo ne pređe iz relativno tekućeg stanja u zemljasto, kruto i neaktivno stanje koje završava smrću!

Budući da dojenačka dob, detinjstvo, mladost, zrela dob, starost, staračke slabosti između mladosti i starosti predstavljaju razna tjelesna stanja izaziva se veća gustoća, otvrdnulost, ukočenost radi sve   većeg   udjela   vapnenastih   zemljastih   materijala

Odakle dolazi začepljenje arterija?

Postavlja se pitanje što je izvor vapnenastog, zemljastog materijala koji se nakuplja u tijelu ?
Čini se da se može promatrati kao aksiom da se sve kruto u telu neprestano krvlju izgrađuje i obnavlja. Ako je tako, tada se sve što sadrži te krute tvari dobiva iz krvi. Krute tvari sadrže fosfate i kalcijeve karbonate koji su dakle bili uzeti iz krvi, gdje ti zemljasti materijali  postoje, dolaze iz vode koju pijemo svaki dan, a nije destilirana.

Izvorska voda sadrži mnoštvo zemljastih sastavnih dijelova koji strašno izgledaju. Količina karbonata i drugih vapnenih spojeva što ih sadrži voda prosječne kakvoće može tijekom 40 godina stvoriti stup od tvrdog vapnenca ili mramora visine odraslog muškarca, ako čovjek svakodnevno pije uobičajenu količinu. Tolike količine mineralnih tvari ulaze u čovjekovo   tijelo   tijekom   tog   vremenskog   razdoblja.

U prirodnoj vodi koju pijemo ima dovoljno mineralnih tvari da potpuno začepe tijelo!
Količina vapna u izvorskoj vodi tolika je da je već količina koja se  dnevno popije dovoljna da začepi cijevasti  sustav  tijela  i  time   uzrokuje  staračku  slabost i smrt,   mnogo prije nego  što  navršimo  20 godina. To spriječavaju  bubrezi  i  drugi  organi   izlučivanja  koji   otpad najvećim   dijelom   izbacuju. Organi mogu međutim izbaciti samo jedan dio tih tvari. Pretpostavi li se na primjer da se svakodnevno prime u tijelo 10 dijelova, tada se 8 ili 9 dijelova mogu izlučiti,  a 1  ili 2 dijela ostaju negdje u tijelu.

Za nas oslabljujući proces kočenja tijela stalno napreduje

Taj se proces nastavlja iz dana u dan, iz godine u godinu.
Tijekom vremena taloži se u tijelu sve više krutog materijala, dok se ne izgubi gipkost iz djetinjstva i zavlada stanje oslabljujuće ukočenosti; što se tada (pogrešno)  naziva   ‘visokom   starošću’.

Poznati primjer zemljastih taloga možete naći u Vašem lončiću ili aparatu za grijanje vode.
Svaka domaćica zna da posuda koja je stalno u upotrebi brzo dobije na dnu i na stjenkama tvrdi talog vodenog kamenca.
U roku od 12 mjeseci može ga se nakupiti količina  od 2-3 kg.

Para ostavlja za sobom mineralne tvari

Ne smijemo se dati obmanuti i misliti da je zbog vodenog kamenca koji se uhvatio za dno i stjenke lončića sada voda oslobođena vapna. Točno je doduše da se pri kuhanju vode gubi nešto vapna, ali glavni dio taloga ostaje unutra. Talog potiče samo od dijela vode koja se pretvorila u paru.

Filtriracija vode je beskorisna

Filtriranje vode je beskorisno, jer zemljaste tvari o kojima se ovdje govori ostaju i u toj filtriranoj vodi. Bistra, prozirna voda isto je tako puna mineralnih tvari. Izvorska voda, koliko god bila bistra i prozirna, ipak je opterećena znatnom količinom tvari koje dovode do začepljenja u tijelu, te je stoga neprikladna ili barem slabo prikladna da se pije.

Ako je već prije 145 godina bio problem vode tako ozbiljan, što bi Mr. Haywood rekao o našem današnjem problemu s vodom?
Tada još nije bilo problema s klorom, još nije bilo fluoridacije vode.
Industrija još nije bila suočena s golemim problemom uklanjanja otpada.
Postoji velika opasnost od ovapnjenja arterija.
Tisuće I tisuće  ljudi umiru upravo iz tog razloga.
Dodavanje otrovnih tvari vodi za pijenje neoprostivo je pomanjkanje obrazovanja I znanja u našem današnjem vremenu.

Morate znati što pijete!

Vodu što sadrže otrovne (ako ne i smrtonosne) sastojke upotrebljavaju neupućeni ljudi za piće i pravljenje jela, ne pridajući uopće pažnju konačnom učinku na njihovo zdravlje i životni vijek.

Milioni su dijece danas pogođeni oštećenjima mozga i drugim bolestima koje su bile uzrokovane naoko bezazlenim bezalkoholnim pićima!

Ova tvrdnja nije nikako neosnovana. To je važno otkriće medicinskog istraživanja! Zbog konzumiranja napitaka i prehrambenih namirnica koji su umjetno obojeni i začinjeni, pate milioni školske dijece u današnje vrijeme od ozbiljnih tegoba. Ti se zdravstveni poremećaji dijagnosticiraju kao oštećenje mozga, to znači povrede u mozgu koje izazivaju iznenadno oslobađanje prekomjerne živčane energije I podražljivosti pojedinih regija mozga.

Ti poremećaji dovode do teškoća pri koncentraciji, pri čitanju i pisanju. Isto se tako mogu ustanoviti neobični prisilni načini ponašanja. Ti simptomi nestaju ako se u prehrani strogo izbjegavaju umjetno obojena pića i prehrambene namirnice.

Kad su se djeci pod strogim nadzorom uskraćivala bezalkoholna pića i sve prehrambene namirnice s dodatkom umjetnih bojila i aroma, pokazalo se da su ta dijeca u roku od 3 sedmice opet bila u normalnom stanju. S druge su se strane tegobe vratile poslije samo nekoliko sati ako se popio samo gutljaj ili pojeo samo zalogaj nekog umjetno obojenog ili aromatiziranog proizvoda.
Toje veoma ozbiljan problem i na njega bi se trebali upozoriti svi roditelji. Toje dokaz rizika i opasnosti uživanja proizvoda koji su spravljeni s umjetnim bojama i aromama. Tom su opasnošću pogođena sva dijeca normalne ili natprosječne inteligencije.

Koji su to sastojci?

Kalcij i druge mineralne tvari koje su sadržane u vodi tih napitaka uzrokuju tegobe začepljenjem krvnih žila. Sastojci nose međutim u sebi prikrivene opasnosti. Sastojci poput umjetnih aromatskih dodataka i boja djeluju mnogo brže od kalcija. Oni djeluju na kemijske reakcije tijela.

Šećer je jedan od najštetnijih sastojaka tih pića. Ljudi su razvili takozvani “slatkijezik” i vole sve što je slatko. Ta su slatka umjetna pića prilagođena čovjekovoj sklonosti slatkom, bez obzira na posljedice.

Zašto je šećer tako štetan?

Danas većina zna da šećer izaziva nadraženost i slabljenje sluznica tijela, a zubima, kostima i krvi otima veliki dio korisnih mineralnih tvari. Upalne bolesti dišnih puteva i probavnih organa proističu iz   upotrebe    bijelog  I smeđeg  šećera. Ako se ljudsko tijelo preopterećuje šećerom, jelima i pićima što sadrže šećer, trpi zbog toga vitalnost tijela i to može biti često uzrok oteklina i prekomjernog stvaranja   sluzi. Upalne  se bolesti šire i pogoršavaju ovisno o konzumiranim količinama šećera.
Upale slijepog crijeva velikim su djelom uzrokovane prekomjernim uživanjem prehrambenih namirnica i napitaka zaslađenih  šećerom.
Dijabetes (šećerna bolest) i rak mogu se isto tako pripisati prekomjernom uživanju šećera, baš kao i poliomielitis (dečja paraliza). To su  dobri i dovoljni razlozi da se šećer ocjeni kao štetan.
Nevjerojatno je, ali istinito da više od 80%, da, uistinu više od 80% svih industrijski proizvedenih napitaka i prehrambenih namirnica sadrži kemijske tvari u obliku umjetnih boja I aroma.
Iako ljudsko tijelo podnosi mnoga opterećenja, ipak je ono veoma osetljiv mehanizam koji je predodređen da se  održava po određenim prirodnim i fiziološkim zakonima.
Ako se tijelo pravilno opskrbljuje u skladu s prirodnim zakonima, tada možemo računati sa sjajnim zdravljem i dugim, ugodnim životom. Navede li nas međutim naš apetit na to da unosimo u sebe napitke i prehrambene namirnice koje nisu u skladu s prirodnim zakonima, tada su posljedice boli, bolest, mučnina i prijevremeno starenje. Vidimo kakav rizik postoji ako pijete “prirodnu vodu” s njezinim sadržajem anorganskog kalcija, zbog čega se mogu začepiti vene i arterije.
Postoje međutim još mnogo veći rizici, čak akutne opasnosti ako unosimo u sebe prehrambene namirnice i napitke u kojima su sadržane kemijske tvari, jer se tada izaziva u telu kemijska reakcija koja može dovesti do ozbiljnih poremećaja. Najveća opasnost postoji ako je time pogođen mozak, što se može dogoditi zbog kemijskih sastojaka u mnogim pićima.

MORSKA VODA

Nikako ne pijte morsku vodu!
Morska voda nije ni u kojem slučaju prikladna za piće.
Ni voda iz slanih Jezera se ne moze piti.

Veoma visok sadržaj natrijevog klorida (kuhinjske soli) koji je sadržan u svim tim vodama ugrožava život svakoga tko pokuša piti takvu vodu. Pomorci  I drugi ljudi kada bi doziveli brodolom morali su umrijeti kada su potrosili zalihe vode koje su nosili sa saobom.

Morska voda i ostala slana voda može se destilirati.
Morska voda i voda iz slanih jezera može se destilirati i time se dobije čista slatka voda.

Natrijev klorid idrugi minerali ostanu u spremniku naprave za destilaciju.
Para tada sadrži samo vodik i kisik i daje bistru, destiliranu vodu.

Morska je voda puna mineralnih elemenata
Morska voda iz oceana sadrži svih 16 minerala koji su potrebni za održanje ljudskog tijela, a k tome još sadrži 43 elementa u tragovima koji postoje u našem  tijelu. Morska voda ima međutim toliko visok sadržaj natrijevog klorida da nije prikladna za ljudsko konzumiranje. Upotrebljavajte samo 4 kapi morske vode odjedanput – samo jedan uštrcak!
Morskaje voda iz oceana dragocena ako se dodaje u sitnim česticama od 4 do 8 kapi najednu čašu.
Morskaje voda slična ljudskoj krvi. Analiza morske vode pokazuje njezinu veliku sličnost s ljudskom krvi. Ta bi činjenica trebala biti od veike vrednosti pri transfuzijama krvi.

Transfuzije krvi su opasne. Morska voda je sigurnija
Postoje razni tipovi krvi koji su se pokazali nepodnošljivima za cirkulaciju krvi i za zdravlje pacijenata različitih rasa.
U crnaca postoji na primjer krvna stanica koja u bijelih pacijenata izaziva hepatitis.
Krvne stanice Azijaca mogu u bijelih kavkaskih pacjenata uzrokovati tuberkulozu.
Krvne stanice razlicitih rasa ne bi se nikada trebale mješati.

Morska voda ima vitalnu energiju

Trebate li piti destiliranu vodu – ili ne?

Stanice našega tijela ne mogu iskoristiti minerale koji su sadržani u prirodnoj vodi.
Iz tog  razloga stanice odbacuju minerale pa oni čine rizični factor u sustavu krvotoka.

Destilirana voda ima sposobnost primiti u sebe ter neiskoristive minerale I preko bubrega ih izbaciti van tijela.

Tko dakle kaže da destilirana voda ispire iz tijela mineralne tvari, ima stoga pravo samo u tom pogledu, a to je ipak samo 50% istine. Destilirana voda ne može otopiti odnosno isprati mineralne tvari koje su postale sastavnim dijelom tjelesnih  tkiva.

Ona uzima samo minerale iz prirodne vode koji su bili nataloženi u tijelu, jer su ih naše stanice odbacile.

To su minerali što ih je prirodna voda na svom dugom putu primila u sebe iz stjenja i zemlje.
Mineralne tvari što su bile odbačene od tjelesnih stanica nemaju vrijednosti za tijelo, naprotiv, radi se o otpadu sto ga destilirana voda uzima I baca van iz organizma.

Može li destilirana voda izdvojiti kofein iz šalice kave i dovesti do njegovog izbacivanja iz tijela? NE!

Destilirana voda nema sposobnost izdvojiti loše supstance koje su bile unijete u tijelo s lošom hranom i pićem.
Kad bi ona imala sposobnost izdvojiti kofein iz brojnih šalica kave i izravno ga otpremiti u bubrege, da ga oni izbace iz tijela, tada se ljudi koji piju kavu ne bi uopće trebali zabrinjavati zbog šteta što ih ona uzrokuje u njihovom tijelu.
Milioni ljudi  piju kavu i ne misle ni trenutka na to da ona ometa rad jetre i bubrega, te oslabljuje rad srca.

Što čini voda u tijelu?

Ljudsko se telo sastoji od 22% vode u kostima do 83% vode u krvi.
To je čista destilirana voda.
Ona sadrži samo sastojke što ih prenosi, dakle hranu za tijelo ili otpad koji se putem organa izlučivanja treba izbaciti iz tijela.

Proizvodi od žitarica, kao što su kruh, peciva, kolaci i  td. isušuju organiyam.
Najviše je isušenih ljudi među onima koji žive od prerađenih namirnica i  ako piju premalo vode.
Proizvodi od žitarica sadrže većinom samo oko 7-13% vode. Prosječni sadržaj vode u kruhu iznosi samo 30-40%.

Sve biljke sadrže destiliranu vodu

Biljni svijet čini najveći dio proizvoda na zemlji.
Čovjek bi trebao  svakodnevno izlučiti iz svog tijela 3 – 4 litre vode kroz pore na koži ili putem drugih organa izlučivanja, da bi se spriječilo prekomerno gomilanje otpadnih proizvoda.
Tijelo bi se bez obnavljanja ubrzo isušilo.

Ne bojte se staračkih tegoba -pijte biljne sokove

Svako je povrće i voće puno organske destilirane vode i ti su sokovi osobito dragoceni.
Sokove prima organizam veoma brzo.
Za zdravlje tijela važno je popiti najmanje pola do jedne litre parom destilirane vode i dodatno piti sviježe, prijesne sokove povrća i voća.
I naše tijelo proizvodi svoju destiliranu vodu i to oksidacijom sećera, masti i bjelančevina.
Oksidacija 100 gr masti našega tijela donosi oko 100 ml vode.
Voda u ljudskom tijelu mora bezuvjetno biti destilirana voda, jer je destilirana voda u stanju uzeti u sebe mnoge nečistoće koje se nalaze u tijelu u krutom ili tekućem stanju i dovesti do njihovog izbacivanja putem bubrega.

Voda održava podjednaku temperaturu tijela pri vrućini i hladnoći

Voda je u  tijelu potrebna da bi tijelo održavala na najprikladnijoj temperaturi. To se postiže putem kontrolnog temperaturnog mehanizma u području mozga,  hipotalamusu.
Voda je potrebna pri  procesima disanja.
Znate kako je neugodno kad su nozdrve tako suhe da su nadražene, dok s druge strane smeta kad su nozdrve premokre zbog prekomerne vlažnosti.
Isto bi tako nedostatak vode u suznim žlezdama praktično onemogućio ženi da pod emocionalnim stresom plače.
To bi svakako bilo pogubno u nekim prilikama!
No mnogo je važnije da manjak suzne tekućine izaziva veoma brzo ozbiljna oštećenja oka, kako u žena tako i u muškaraca.

Jedite voće, salate i povrće

Od velike je važnosti poreklo vode.
Već sam naglasio da je destilirana voda životno važna.
U sokovima sviježeg, presnog povrća, voća i salatama ne nalazimo samo čistu vodu, već i hranu koja temeljito i brzo na najbolji način prehranjuje stanice tijela.
Zahvaljujući tome postižemo dobro zdravlje.
Mnogi ljudi smatraju vodu nečim što je samo po sebi razumljivo kad su žedni ili pripravljaju jela.
Voda je tako opća roba da joj rijetko tko posvećuje svoje misli dokle god je raspoloživa.
Vlada li međutim djelomična ili čak potpuna oskudica vode – bilo to zbog nekog nesretnog slučaja ili zbog događanja u prirodi -, tada tek malo ljudi zna koliko je vode u skrivenom obliku sadržano u sviježem povrću i presnom voću.

Voda daje toplinu i energiju

Želite li imati toplinu i energiju, trebate destiliranu vodu.
Hrana sto je unesete u sebe čini  više od same opskrbe  tijela. Toplinu i energiju dobivate ako jedete ispravnu hranu.
Uzmite u obzir da se 25% toplinskih vrijednosti hrane koju ste pojeli potroši znojenjem kroz pore  kože i  disanjem plućima.
Već samo to isparivanje izbaci do jedne litre vode iz  tijela.
Gubitak vode kroz pore  kože veći je pri vrućem vremenu i onda kad vršite naporan tjelesni rad pri kojemu se gubi mnogo znoja.
Pri jakom znojenju može tijelo lako izgubiti čak oko 4 litre vode u jednom satu.

Kako gubite vodu iz  tijela?

Neovisno o gubitku vode znojenjem može doći do gubitka prosječno još 2 do 3 litre vode tijekom 24 sata izlučivanjem tekućina putem bubrega i izmetima probavnih organa.

ŽLIJEZDE SLINOVNICE

Žlijezde slinovnice u ustima trebaju neprestano vodu
Među mnogim funkcijama pri kojima tijelo neprestano treba vodu ne smije se predvidjeti žlijezde slinovnice.
Bez njih ne biste bili u stanju probavljati svoju hranu.
Usta bi bila tako suha da biste izgubili razum.
Postoje tri vrste žlijezda slinovnica i trebali biste se upoznati s njima, kako biste razumjeli na koji se način održava ispravna ravnoteža vode u  tijelu.
Podušne žlezde slinovnice nalaze se u obrazima.
Potčeljusne slinovnice (mandibula znači donja vilica) nalaze se u stražnjem području usta ispod  donje čeljusti.

Donje podjezične slinovnice (lingua je jezik) nalaze se ispod  jezika.

Osim žlijezda slinovnica ima i sam jezik žlijezde s porama koje se na površini otvaraju.
To su “serozne” žlijezde (“serozan” znači vodnjikav), a uz to postoje i “mukozne” žlijezde (sluzne žlijezde) na gornjoj strani jezika i mešane žlezde na donjoj površini.
Razlikujemo serozne i mukozne žlijezde.
Serozne žlijezde imaju više vodunjavu izlučevinu, mukozne žlijezde sluzavu izlučevinu, a miješane imaju serozne i mukozne udijele.
Žlijezde slinovnice su aktivne pri procesima probave hrane i pića. Jezične su žlijezde međutim neprestano aktivne, kako bi održale vlažnima usta I jezik.
Cjelokupno izlučivanje tekućine iz tijela iznosi oko 1  litre tijekom 24 sata.
Trebalo bi postati jasno koliko je važno upotrebljavati čistu vodu! Možete li zamisliti kakav bi okus u ustima izazivalo nakupljanje kalcija (vapna) kad ne bi neupotrebljivi minerali bili potpuno izbacivani iz tijela?

Odakle te žlijezde dobivaju neprestano svoju vodu?

Iz destilirane vode koja uvijek kola  tijelom, iz zaliha vode u  tijelu!

SMRTONOSNI KLOR

U modernim se povjesnim kronikama gotovo ne spominju pojedinosti o klornom plinu koji se upotrebljavao u Prvom svijetskom ratu. Nebrojeni su vojnici i civili dočekali završetak rata kao olupine, jer su im organi bili spaljeni klornim plinom.

Klorni plin ubija u ratu neprijatelja, a u miru građanina!
Kad je rat prošao bio je klor upotrebljavan za ubijanje patogenih organizama u  vodi za piće.
Klor plus životinjska mast = arterioskleroza
Spoj klora (u kloriranoj vodi) kombiniranog sa životinjskim mastima, koja se uzima s hranom, izaziva stvaranje gumaste supstancije u arterijama.
Tvorba te gumaste supstancije neprestano se nastavlja dokle god čovjek s hranom i pićem dalje uzima u sebe taj opasni spoj.

Gdje je riješenje problema?

Odgovor je jednostavan.
Kad para napusti aparat za destilaciju, tada u toj destiliranoj vodi nema ni klora ni minerala ni drugih otrova.

VEZIVNO TKIVO

Popije li se velika količina prirodne vode, osjetno se smanji osmotski tlak kroz vezivno tkivo, radi čega dolazi do smetnji funkcija i aktivnosti u dotičnim područjima.
Taj poremećaj pri osmotskom tlaku može poticati od mineralnih sastojaka vode ili od prekomjernog uzimanja kuhinjske soli ili i od hrane bogate škrobom i šećerom.
Vezivna su tkiva različite finoće koje tvore membranu čija je golema rastezljivost daleko veća nego što to čovjek može zamisliti. Iako ne raspolažem aktualnim brojkama za tačnu procijenu, čini mi se da bi sva vezivna tkiva tijela, kad bi bila odvojeno rasprostrta na podu, prekrila više stotina kvadratnih kilometara.

U vremenskom razdoblju od 40 ili 50 godina mogu se zbog pijenja prirodne vode koja sadrži minerale, stvoriti veoma obilni talozi kalcija (vapna).
Takvo   gomilanje   kalcija   može   blokirati mnoga filtarska mjesta u vezivnim tkivima, isto tako u venama i arterijama.
Vezivna su tkiva najveći filtracijski “uređaji” na svijetu
Svaka kap vode, limfe i krvi koja kola u tijelu filtrira se pomoću tih vezivnih tkiva.
Sva hrana što je pojedete filtrira se  pomoću vezivnih tkiva, prije nego što njezini sastojci dospiju do stanica kojima su namijenjeni.
Ako se vezivna tkiva takvim filtriranjem začepe kalcijem, škrobom bijelog brašna i drugim nepodnošljivim supstancama, tada ta blokirana područja zadaju teškoće.
Rafinirane prehrambene namirnice spriječavaju procese filtriranja!
Prehrambene namirnice, kao na primjer koncentrirana brašna, škrobi i šećeri – uz već spominjani kalcij u vodi – , što oduzimaju životnu snagu, mogu dati svoj udio pri začepljenju prolaza kroz vezivna tkiva.

Što nije u redu s “rafiniranim” prehrambenim namirnicama?

Postupak rafiniranja sastoji se zapravo u odstranjivanju vrijednih dijelova iz hrane.
Drugim riječima, iz takvih je prehrambenih namirnica izvučeno odnosno uklonjeno sve ono što im daje pravu prehrambenu vrijednost.
Ti su “rafinirani” proizvodi ugljikohidrati koji nisu topljivi u vodi i koji stoga lako začepe vezivna tkiva, a osobito vene i arterije.
Primjeri su te vrste proširene vene, začepljenja koronarnih arterija, što izaziva srčane napadaje itd.

Koje zadatke ima vezivno tkivo?

Zadatak je vezivnog tkiva da obavija, podupire i zaštićuje organe. Vezivna se tkiva sastoje od membrana koje tvore masna tkiva, pigmentna tkiva, stjenke krvnih žila, potporne membrane organa kao što su jetra, bubrezi  itd.

Ona sudjeluju i pri stanicnoj izmjeni tvari.

Neka vezivna tkiva imaju stanice za spremanje masti.
Napune li se te “masne stanice” masnim supstancama, stvaraju membrane što su poznate kao masno tkivo.
Svaki pojedini dijelić vezivnog tkiva sudjeluje u filtraciji vode.
To je razlog zašto je vrsta i kakvoća vode tako važna.
Jasno je dakle da nema bolje vode koju biste trebali upotrebljavati nego što je destilirana voda.

Površina vezivnih tkiva toliko je velika da bi bilo posve nemoguće pogoditi gdje bi se filtracijski proces mogao blokirati.
Najugroženija i time najčešće pogođena mjesta su vene i arterije, jer tamo neprestano protiču tekućine kroz svaki dio tih kanala, te tako one moraju nositi glavni teret tog prometa.

Pazite na to koju vodu  PIJETE ako želite dobro  zdravlje i dug život..

Izvor: http://www.valetudo-drroso.com/site/znanje-je-moc/8-destilirana-voda.html

Napomena:

Većina voda koja se može pronaći u trgovinama nije prava destilirana voda, već “demineralizirana”, voda koja nastaje procesom filtriranja a ne destilacije, ta voda je i u večini slučajeva nusproizvod industrije.

U svakom slučaju, bilo bi najbolje imati vlastiti destilator, ili kupovati destiliranu vodu provjerene kvalitete.

***

Destilirana Voda – Dragocjena tekućina koja život znači 3. dio

http://2012-transformacijasvijesti.com/alternativna-medicina/destilirana-voda-dragocjena-tekucina-koja-zivot-znaci-3-dio

by

Nečistoće koje voda najčešće sadrži mogu nas odvesti u preranu smrt.

Već nam je u osnovnoj školi rečeno da voda sačinjava oko 70 % našeg tijela, te da nijedan život na zemlji ne može opstati bez te dragocjene tekućine. Stoga je za pretpostaviti, da bi svi trebali cijeniti posebnu ulogu koju ona ima u održavanju zdravlja i života.

Očigledno nije tako.

Samo se nekolicina ljudi trudi osigurati čistu vodu za piće, oslobođenu anorganskih minerala, kemijskih otrova i drugih štetnih onečišćenja.

Većina je ljudi voljna piti vodu iz slavine s bilo kakvim nečistoćama… a vodovodi postaju sve zagađeniji zbog industrije, poljoprivrednog otpada, olovnih cijevi, te zbog natrijevog fluorida, klora i drugih kemijskih primjesa koje se dodaju vodi u tim vodovodima.

Mnogi piju vodu jedino kad im nisu dostupna bezalkoholna pića i drugi neprirodni napitci. Činjenica je, da samo nekolicina ljudi opskrbljuje svoje tijelo sa H2O koji je tako neophodan životu i zdravlju.

Iako većina zna što je H2O još iz osnovne škole, možda je vrijeme da se ponovno podsjetimo na osnovnu – nepobitnu činjenicu – da je oko 70% tijela sačinjeno od vode. Uporaba čiste vode jedan je od najlakših i najvažnijih koraka koje možemo poduzeti kako bi osigurali zdravlje. Prije negoli ovu činjenicu uzmemo za gotovo, trebali bi shvatiti da voda sačinjava više od dvije trećine tijela, što je osobito važno za njegovo funkcioniranje. No, pokušajmo se pitati:

Što voda čini našem tijelu?

Kakve nečistoće sadrži voda za piće?

Kakve veze imaju te nečistoće s našim zdravljem?

Kako doći do čiste vode?

Čak i sažet odgovor na prvo pitanje trebao bi Vas zadiviti zbog nevjerojatno raznolike učinkovitosti vode na tijelo. Ako će Vas se dojmiti mnogobrojne prednosti vode, na jednak način mogla bi zbuniti rasprostranjenost štetnih učinaka koje mogu imati nečistoće iz vode. Zapamtite, naše tijelo može dobiti čistu vodu iz samo tri izvora:

1) svježeg, sirovog voća i povrća

2) svježe iscijeđenog soka od sirovog voća i povrća

3) destilirane vode

Kako voda djeluje na naš organizam?

Uz kisik, voda je jedan od najvažnijih elementa na zemlji za održavanje života. Za sve što tijelo čini, potrebna mu je voda.

Pokušajte samo na kratko prijeći jezikom po usnoj šupljini. Zamislite kakav bi to bio osjećaj bez sline (vode).

Voda je osnovni sastojak u svim tjelesnim tekućinama, uključujući krvnu zalihu, limfe, slinu, izlučevine iz žlijezda, tekućinu leđne moždine. Voda sačinjava 92% krvi, blizu 98% crijevnih, želučanih sokova, sokova žlijezde gušterače i sline.

Različitosti funkcija vitalnog elementa – vode:

* pomaže probavljanju hrane
* održava ispravnu tjelesnu temperaturu
* daje plućima vlagu koju trebamo za disanje
* služi za oblikovanje i funkcioniranje 100 milijardi tjelesnih stanica.

Kada stanice organizma čeznu za vodom, postaju vrlo žedne, suhe i osjetljivije na napade virusa. Voda održava hranjive tvari našeg tijela u otopini i služi kao prijenosni medij do stanica. Isto tako, ona drži otpadne tvari u otopljenom stanju, te pomaže pri njihovom eliminiranju iz tijela. Taj otpad dolazi iz stanica, crijeva, krvotoka, limfnog sustava, svakog organa, mišića, kosti, i vezivnog tkiva u tijelu.

Voda izgrađuje, regulira, prenosi, čisti i pomaže hraniti svaki pojedini dio tijela.

Ali loša voda – sa anorganskim mineralima, kemijskim i drugim zagađenjima – može onečistiti, začepiti i ovapneniti svaki dio tijela.

U svojoj knjizi “Voda može potkopati vaše zdravlje” dr. Norman W. Walker nabraja što voda i njezine nečistoće čine tijelu.

Za početak, sve što jedete ili pijete odlazi u želudac, a nakon toga u 6 do 7,5 m dugačko tanko crijevo, objašnjava dr. Walker. Od tuda hrana može ići u dva pravca: ona koja se može asimilirati prenosi se u jetru za distribuciju po ostatku organizma, a većina onog što ne može biti iskorišteno odlazi kao otpad u veće, debelo crijevo.

No, dr. Walker dalje navodi “Tekućine prolaze brzo kroz mikroskopski sitne krvne žile u stijenkama tankog crijeva” tako da “štogod tekućina sadržavala u koloidnom obliku odlazi ravno u jetru“. Definirao je koloid kao “svaka supstanca u najfinijem obliku u kojoj su čestice tako sitne da u mjeru od 1 cm stane 20 – 50 milijuna čestica”. To uključuje anorganske minerale, od kojih je najčešći kalcij (vapnenac). Kad ta tekućina dohvati jetru, piše, “ona je potpuno oslobođena i očišćena od svega što je prije bilo njezinim sastavnim dijelom, izuzev kisika i vodika koji zajedno čine molekule vode.

Čistu vodu čine samo kisik i vodik, ništa drugo, i to je jedina vrsta vode koju krv i limfe mogu koristiti za svoj rad… Razni minerali i kemijski elementi koji su bili prisutni u vodi kada je stigla u jetru, odijeljeni su procesom raščlanjivanja ili su pušteni u krvotok ili su spremljeni kao rezervni materijal.

Kalcijev karbonat (vapnenac) iz vode za piće dovodi do očvršćenja i začepljenja arterija. To je potpuno isti anorganski sastojak koji se može naći na stijenkama posude nakon što je voda isparila. Kalcij iz vaše pitke vode većinski je sastojak ljepila i cementa. U spiljama formira stalaktite … kap po kap. Isto tako, taloži se i u vašim venama.

“Kakav učinak imaju minerali iz vode na naše zdravlje?

Koji je zbirni učinak sakupljanja tih mineralnih naslaga u tijelu? Dr. Walker piše: ako osoba pije jednu litru vode dnevno to iznosi 25.550 litara vode koja prolazi tijelom kroz 70-godišnji životni vijek. Ako nije destilirana, Dr. Walker procjenjuje da će ta količina vode (25.550 litara) sadržavati i 90-136 kg. kamenca – anorganskog kalcija (vapna), magnezija i drugih mineralnih naslaga – koje tijelo ne može iskoristiti. Nadalje, većina tih anorganskih minerala sakupljat će se u vodi tijela, krvi i limfnom sustavu da bi kasnije bili eliminirani kroz kanale za izlučivanje (izmet, mokraća). No, neki od tih 90-136 kg. kamenca ostat će u tijelu, uzrokujući ukočenost zglobova, otvrdnuće arterija, bubrežni kamenac, žučni kamenac, začepljenje (blokada) arterija, mikroskopskih kapilara i drugih prolaza kroz koje protječe tekućina po cijelom tijelu.

Od životne je važnosti shvatiti razliku između organskih i anorganskih minerala.

Voda teče kroz ili na površini zemlje sakupljajući anorganske (ne žive) minerale iz zemlje i stijena kroz koje prolazi. To nisu minerali koje ljudi ili životinje mogu koristiti. Samo biljke imaju sposobnost pretvaranja anorganskih minerala iz zemlje u životno važne organske minerale koje možemo koristiti u prehrani. Iz istog razloga, ne možemo probavljati minerale jedući finu zemlju ili kamenčiće iz vrta. Moramo dopustiti biljkama da preko svog korijenja, iz tla, preuzmu te anorganske minerale i pretvore ih procesom fotosinteze u organske minerale koje možemo iskoristiti. Anorganski minerali iz zemlje apsorbiraju se u površinskoj vodi, pa ne možemo imati koristi od njih više nego bi imali jedući kamenje s tla.

Zbog toga što ti anorganski minerali ne mogu biti apsorbirani u stanične stijenke kao hrana, oni bivaju distribuirani bilo gdje po tijelu, uzrokujući artritis u zglobovima, bubrežni kamenac, žućni kamenac, ovapnjenje i blokiranje arterija i sl. Ilustrativan način viđenja tih mineralnih naslaga jest, da ulijete vodu iz slavine u lonac. Stavite lonac s vodom na sunce i pustite da ishlapi, ili ako ste u žurbi, zakuhajte ju. Bilo kako, kad voda ispari, pronaći ćete čvrst sloj mineralnih naslaga istaloženih na stranicama i dnu lonca. To je ista vrsta naslaga koja ostaje u vašim arterijama i ostatku vašeg tijela.

Paul Bragg, jedan od ranih pionira zdrave hrane, naglašava zabludu medicinske profesije koja kaže da je otvrdnuće arterija poznato kao “arterioskleroza” rezultat starosti. Otvrdnuće i blokiranje arterija, kaže on, uzrokovano je trošenjem anorganskih minerala iz vode, uz kuhinjsku sol, zasićene masti (kolesterol) i kiseline iz prehrane bazirane na mesu… a ne kao rezultat starosti. (Kao dokaz te tvrdnje, liječnik u bolnici Johns Hopkins otkriva da Bragg u dobi od 95 g. ima arterije dvadesetogodišnjaka).

Bragg dodaje “Ako pobliže pogledamo arterije, možemo vidjeti da kalcijev karbonat i njegove sličnosti obrubljuju te “cijevi” i čine ih lomljivim – što je početak ovapnjenja tijela”, a voda koja sadrži minerale glavni je krivac tih naslaga.

Bragg naglašava da je trošenje ispravne količine destilirane vode pravi način za ispiranje kolesterola i mineralnih naslaga iz arterija i drugih dijelova tijela. “Zapamtite, voda je sredstvo za ispiranje.” Ako se želite uvjeriti u djelotvornost vode u ispiranju minerala pogledajte korito neke rijeke… npr. Grand Canyon. Najtvrđi kamen na svijetu postepeno postaje nagrižen i ispire se vodom (erozija).

Destilirana voda pomaže čišćenju anorganskih mineralnih naslaga iz tijela, ali ne ispire organske minerale koje tijelo može iskoristiti. Objasnimo ovu različitost. Dr. Walker napominje da se živući, organski minerali apsorbiraju u stanične stijenke kao hrana. Piše, “Nemoguće je zamisliti da destilirana voda odvaja minerale koji su postali sastavnim dijelom stanica i tkiva organizma. Destilirana voda sakuplja samo one minerale koji su odbačeni iz stanica, minerale koje je prirodna voda izvorno sakupila u svom dodiru sa zemljom i stijenama. Minerali koji su odbačeni iz stanica tijela nemaju nikakvu konstruktivnu vrijednost.

Kad osoba ima arteriosklerozu, doktori često preporučuju by pass kirurgiju, “balon” kirurgiju ili neku drugu skupu metodu za nadomjestak, čišćenje ili zaobilaženje veće blokade arterija koja je uzrokovala probleme.

Obojica, Bragg i Dr. Walker ističu nedostatak tog pristupa. Dr. Walker podsjeća da je najveća arterija u tijelu aorta svega 2,5 cm u promjeru, dok su velika većina krvnih žila mikroskopski male kapilare. “Sićušne kapilare u našem tijelu čine mrežu koja bi, kad bi je raširili po zemlji, prekrila područje od oko 60,700 ara. To je oko 5,853 m2. Da se sve te sićušne kapilare smjeste jedna do druge činile bi mikroskopski sićušnu cijev dugu oko 96,5 km. Dr. Walker upozorava da bi se, ukoliko su arterije začepljene, trebali zabrinuti za cijelih 96,5 km, ne samo za nekoliko centimetara koji bi ponovo trebali biti prohodni by pass kirurškim zahvatom.

 

NASLOVNA Debeo bolestan i skoro mrtav

 

Najveću štetu od anorganskih minerala, soli i kolesterola trpe najmanje kapilare, kapilare mozga. Bragg kaže, “otiđite u bolnicu ili neko drugo mjesto za rehabilitaciju, i svojim ćete očima vidjeti ljude koji više ne mogu razumno misliti. Mnogi od njih ne mogu prepoznati niti vlastitu djecu , rođake… nijedna tehnika ovoga svijeta ne može povratiti život ljudskom mozgu koji se pretvorio u okaminu”.

Drugi vrlo fini prolaz lako začepljiv od nečistoća iz vode je vezivno tkivo koje povezuje, podupire i štiti vitalne organe, krvne žile, živce i mišiće. Dr. Walker kaže, to vezivno tkivo formira vanjski omotač mozga, membranu leđne moždine, rožnjaču oka, upleteno je i u metabolizam stanica. Procjenjuje nadalje, kad bi se fine membrane koje formiraju ta vezivna tkiva u ljudskom tijelu odvojile i smjestile jedna do druge, pokrile bi površinu nekoliko hektara.

„Svaki dio i čestica vezivnog tkiva blisko je upletena u filtriranje vode. Nečistoće koje cirkuliraju kroz vodeni sustav i krv, nepoželjnici su koji začepljuju mikroskopski fine mrežice filtrirajuće membrane… vidljive u začepljenoj i proširenoj veni, koronarnom začepljenju koji uzrokuje srčani napad i sl.“ Uz anorganske minerale u vodi, dr. Walker okrivljuje i druge nečistoće za zaustavljanje prolaza u vezivnom tkivu uključujući rafiniranu hranu kao bijelo brašno, šećer, sol, hranu od škroba i prerađene ugljikohidrate koji nisu topivi u vodi.

Kako se voda prenosi kroz tijelo?

Tekućine se prenose procesom osmoze, gdje god su potrebne u tijelu, kroz mikroskopske kapilarne žilice stijenki krvnih žila. “Osmoza je” objašnjava dr. Walker “prolaz za tekućine, zgusnute otopine i pare kroz polupropusne membrane ili kožu”. Upozorava da pri konzumiranju veće količine vode koja sadrži anorganske minerale “osmotski pritisak kroz vezivno tkivo vidljivo slabi, uzrokujući zakrčenje funkcija i aktivnosti u području gdje se javlja. Smetnja osmotskom pritisku može biti uzrokovana mineralima iz vode ili pretjeranom potrošnjom soli, škrobne i zašećerene hrane”.

Ta važna funkcija prijenosa tekućina kroz tijelo rukovođena je endokrinom žlijezdom, žlijezdom s unutarnjim izlučivanjem. Dr. Walker skreće pozornost na hipotalamus – malu žlijezdu u blizini moždanog centra kao “cara među žlijezdama endokrinog sustava.” Hipotalamus kontrolira protok vode, drži tjelesne tekućine u ravnoteži, te odlučuje kad se trebamo ponovo opskrbiti vodom ili kad ju trebamo eliminirati. Kad neki organ, membrane sluznica ili stanice u tijelu trebaju vodu, to je djelo hipotalamusa koji šalje poruku “Žedan sam.” Hipotalamus također djeluje kao tjelesni termostat, tako kad nam je vruće, živčani impulsi pošalju podražaj na otvaranje pora kože što omogućuje znojenje, kako bi se navlažilo i rashladilo tijelo te mu postalo ugodnije. Za hladnog vremena ti živčani impulsi preko hipotalamusa djeluju na zatvaranje nekih od tih pora, podižu toplinski faktor u krvnoj cirkulaciji koji dozvoljava tijelu da generira i zadrži svoju temperaturu.

Govoreći o živčanim impulsima Dr. Walker dodaje da ti živci sadrže neprekidan protok cerebrospinalne tekućine, koja je 92% voda. Tako možete vidjeti djelotvornost cijelokupnog živčanog sustava i sustava žlijezda koje ovise o kvaliteti vode koju konzumiramo. Ustvari, Dr. Walker piše “Premalo se govori o milijunima ljudi koji trpe neizrecivu patnju ili doživljavaju preuranjenu smrt zbog začepljenja vena i arterija, bez da njihova smrt bude dijagnosticirana kao rezultat akumuliranja prekomjernih doza anorganskog kalcija za vrijeme života ” iz vode za piće.

Klor i fluor – otrovi označeni kao “sigurne” kemikalije

Dvije kemikalije koje se, uobičajeno, dodaju u vodovode su klor i natrijev fluorid. Dr. Walker upozorava da je otrovan klor u plinovitom stanju bio korišten kao bojni otrov u I. svjetskom ratu, prije negoli je upotrijebljen za trovanje bakterija u našim vodovodima. Bragg primjećuje, ako je klor u vodi za piće “dostatan za proizvodnju odvratnog mirisa i dovoljno ga ima da može ući u crijevni trakt, može uništiti korisne bakterije, te nas užasno uskratiti za važne vitamine koje one čine za nas“.

U svojoj knjizi “Šokantna istina o vodi” Bragg navodi da se klor u vodi povezuje sa srčanim bolestima, senilnošću i rakom mokraćnog mjehura, jetre, gušterače, debelog crijeva i urinarnog trakta. Knjiga citira Dr. Herberta Schwartza kao dokaz, “Klor je tako opasan da bi trebao biti zabranjen”.

Braggova knjiga naziva fluor “jednim od najmoćnijih otrova koje poznaje čovjek”. Natrijev fluorid pak, koristi se u vodovodima do gustoće od 1.2 čestice na milijun. Isti taj natrijev fluorid, ali u većoj koncentraciji, upotrebljava se za trovanje žohara i štakora te kao pesticid. Navodeći dokumente Petera Graya “Gorka istina o fluoridaciji”, Bragg kaže da se porijeklo dodavanja natrijevog fluorida u vodovode javlja 1939., kad je industrija naredila biokemičarima da pronađu upotrebljivost za veliku količinu natrijevog fluorida – otpada proizvedenog u linijskoj topionici aluminija. Velika industrija pritiskala je državu i lokalne vlade da fluoridiraju svoje vodovode, a javnosti je ponuđen prodajni slogan da fluorid spriječava kvarenje zuba. Bragg navodi da svaka inteligentnija osoba zna kako je kvarenje zubi uzrokovano “siromašnom prehranom, posebno korištenjem rafiniranog bijelog šećera” prije negoli nedostatkom fluora u vodi kojom se opskrbljujete.

A sada riječ, dvije o “nesigurnim” kemikalijama

Do sada smo samo diskutirali o anorganskom kalciju, kloru i natrijevom fluoridu. To su tri od općenito, najčešćih nečistoća u vodi za piće, koje jedan prosječan Amerikanac “smije” konzumirati svaki dan, osim ako se on ili ona ne potrude koristiti destiliranu vodu. Ne bi trebalo biti utješno saznanje da većina zdravstvenih djelatnika smatra ta tri kontaminanta “sigurnim” iako ima još mnogo drugih zagađivača koji su rizičniji, ali su manje zastupljeni u vodovodima.

Ravnajući se prema navodima iz Braggsove knjige, ABC News studija objavila je, da je u vodi za piće pronađeno više od 700 kemikalija, a 129 od njih navedene su od američke Agencije za zaštitu okoliša – EPA (Environmental Protection Agency) kao zapanjujuće, ozbiljno rizične po zdravlje. Ipak, EPA zahtijeva da se vodovodi testiraju na samo 14 od navedenih kemikalija.

U izdanju od 2. lipnja The New York Times izvještava “Više od jedan od pet Amerikanaca nesvjesno, iz neznanja pije vodu iz slavine zagađenu fekalijama, radijacijom i drugim kontaminacijama… Približno 1000 mrtvih svake godine i najmanje 400 000 slučajeva vodom prenosivih bolesti mogu se pripisati kontaminiranoj vodi…”

Izdanje U.S. News & World Report od 29. srpnja 1991. g. iznosi sljedeće statistike:

Usprkos prihvaćanju Zakona o pitkoj vodi iz 1974. jedan od šest Amerikanaca (40 milijuna ljudi) nastavlja piti vodu koja sadrži povišenu razinu olova, teških metala koji mogu naškoditi kvocijentu inteligencije i koncentraciji kod djece. Jedno od šestero djece ispod 6 godina starosti ima povišenu razinu olova u krvi.

U rano ljeto polovica vodenih puteva u američkom žitnom pojasu protkana je s nezdravim količinama pesticida.

U četvrtini svih privatnih bunara u Iowi, Kansasu, Minnesoti, Nebraski i Južnoj Dakoti pronađeno je da su kontaminirani pretjeranim razinama nitrata koji su bili označeni kao kancerogeni kod životinja. Magazin označava trenutno istraživanje učinaka nitrata kod ljudi kao “uznemirujuće i nepotpuno” pa su rekli, “znanstvenici su uvjereni, u svakom slučaju, da nitrati u velikim dozama mogu značiti opasnost za bebe… 1986.g. jedno je dojenče u Južnoj Dakoti umrlo nakon hranjenja, po receptu, vodom iz privatnog bunara koji je imao previsoku razinu nitrata”.

EPA procjenjuje da, više od 17 milijuna Amerikanaca može biti ugroženo povećanom razinom radona (emanacija radija), radioaktivnog plina koji prodire u izvornu vodu u najvećim razinama u New Jerseyu, New Englandu i zapadnoj Mountaini. Prethodna studija je pronašla da voda za piće s radonom može podvostručiti rizik od raka mekog tkiva.

 

Naslovna Gazirana pica

 

Bolesti prenosive vodom se povećavaju. Postrojenja gradske vode koriste filtre i dezificijense kao klor za kontrolu prostiranja mikroba, no dokazi navode da su mnogi mikrobi otporni na klor, a neki su dovoljno maleni da prođu kroz filtar. Klorirana i filtrirana voda u američkom gradiću Carrolltonu, 1987. g. bila je zaražena je parazitima otpornim na klor što je dovelo do oboljenja 13000 stanovnika. Istraživači iz Montreala pronašli su trećinu svih gastrointestinalnih (želučano crijevnih) bolesti uzrokovanih vodom za piće.

Iako 70% Amerikanaca pije kloriranu vodu “njezina je sigurnost na duži period nepouzdana” navodi studija Nacionalnog instituta za rak čija su istraživanja pronašla da “klorirana voda za piće može podvostručiti rizik od raka mokraćnog mjehura, koji napada oko 40000 ljudi godišnje”. Znanstvenici su također otkrili da klor utječe na organske minerale u vodi, tako se npr. raspadom lišća proizvode stotine kemijskih nusproizvoda, uključujući kloroform.

Studija iz 1987. godine, rađena na uzorku od tisuću odlagališta opasanog otpada, otkrila je da četiri od pet lokacija propušta otrove u podzemne vode. Naše zalihe površinskih voda ugrožene su ne samo od većih odlagališta i kemijskih postrojenja, nego i od malih pogona kao što su kemijske čistionice i servisne stanice. Kongresna istraživanja su pronašla da oko 10% nacionalnih podzemnih spremnika za gorivo (od ukupno 1.4 milijuna) propušta.

U.S. News & World Report nadalje upozorava “Ustanoviti rizik po zdravlje od pojedinih kemikalija je teško, a procjeniti učinke kombiniranja dvije ili više kemikalije je čak i teže. Pri reguliranju propisa o vodi za piće službenici su pazili na rizik od svakog pojedinog kontaminanta. No zapravo, istraživanje pokazuje da su neke kemikalije puno opasnije po život kad se zajedno pomješaju…”

Što je s drugim napitcima?

Ako vam sve to čini vodu iz slavine nemilom, nemojte misliti da su bezalkoholna pića bilo što bolja. U knjizi “Voda može potkopati vaše zdravlje” Dr. Walker je uključio poglavlje od 12 stranica detaljima o rizičnoj listi zaslađivača, boja, umjetnih aroma, kemikalija korištenih za “stvaranje mjehurića” i sličnih koji sačinjavaju kolu i druge umjetne napitke popularne jednako kod odraslih kao i kod djece. On upozorava da su te kemikalije mnogo opasnije od anorganskih minerala u vodi iz slavine.

Npr.:

Pojedine boje anilina obično su navedene kao sastavni dio „umjetnog bojanja“ uključujući Amaranth (crveno), Bordeaux (smeđe), Orange (narančasto) i Ponceau (grimizno). Dr. Walker piše da su te boje izvedene iz spajanja nitrogena i benzena, a benzen se dobiva iz destilata ugljena. „Benzen se koristi kao motorno gorivo, kao otapalo za smolu i gumu, pa i kao sastavni dio obojenih napitaka. Kao kemijski sastojak te su boje štetne, jer povrijeđuju živčani sustav i cerebrospinalnu tekućinu“.

Karamela, sastavni dio u bezalkoholnim pićima, dobivena je kombinacijom šećera, melase ili glukoze s amonijakom i grijanjem na više od 176 stupnjeva. Dr. Walker navodi “Korištenje karamele utječe na izbacivanje krvi iz ravnoteže, što uzrokuje srčane probleme koji su intenzivirani kod nazočnosti amonijaka. Kad se koristi u pretjeranoj količini može prouzročiti mentalnu ili druge tegobe osobito kod djece.”

“Šećer” piše on, “je jedan od najštetnijih sastojaka koji se koristi u proizvodnji bezalkoholnih pića… Šećer uzrokuje iritaciju i slabljenje membrane sluznice u tijelu, a iz zubi, kosti i krvi krade veliki postotak njihovih minerala. Upalne bolesti dišnih i probavnih organa rezultirane su korištenjem bijelog i smeđeg šećera.” Druge bolesti uzrokovane ili pogoršane korištenjem šećera uključuju upalu slijepog crijeva, diabetes, rak i dječju paralizu, bolne ukočenosti uzrokovane upalom sive tvari u leđnoj moždini.

Dr. Walker sažima svoje argumente protiv tih umjetnih, kemijski opterećenih napitaka pitanjem “Da je na naljepnici naznačeno – OTROV – da li biste to kupili?” Opisuje definiciju otrova kao: “Svaki posrednik koji, uveden u organizam može kemijski proizvesti štetne ili smrtonosne učinke; onaj koji boji ili uništava čistoću; vrši otrovno djelovanje; kvari.

U kratkom poglavlju o alkoholu Dr. Walker navodi da je to jedina supstanca koja može proći kroz stijenke želuca direktno u krvotok i mozak. To ima neposredne i dugoročno loše učinke na mozak, oči i ravnotežu. “Od svih napitaka koje je najbolje napustiti, alkoholni napitci su broj JEDAN” piše on.

Ustanovili smo da tijelo mora imati vodu za funkcioniranje. No kad analiziramo sastojke i učinke od tri najčešća pića – vode iz slavine, bezalkoholnih pića i alkohola – to je dovoljno da ubije našu žeđ. Preostaju pitanja:

Iz kojih izvora možemo dobiti vodu? Koliko vode trebamo?

Bragg piše da ljudsko tijelo “gubi oko 3,3 litre vode dnevno znojenjem, disanjem, mokrenjem i pražnjenjem crijeva.” Dr. Walker piše da bi osoba trebala izbaciti oko 3,8 litara tekućine dnevno u tim funkcijama. Očito, ako izbacujemo 3,3-3,8 l vode dnevno, moramo nadomjestiti tu vodu kako bismo izbjegli dehidraciju i zadržali naše tjelesne tekućine u ravnoteži. Zbog navedenog, dr. Walker preporučuje piti najmanje pola do jedne litre parom destilirane vode dnevno, “plus što je moguće više svježe iscijeđenog soka od sirovog voća i povrća”, te jesti hranu većinom sastavljenu od sirovog voća i povrća.

“U njihovom prirodnom sirovom stanju, povrće i voće, orašasti plodovi i sjemenke za čovjeka, žitarice i sijeno za životinje, sastavljeni su od 60-95% od vode. To je čista destilirana voda. Dr. Walker objašnjava “Prerađene žitarice sadrže samo 7-13% vode. Prosječno, voda sadržana u kruhu iznosi samo 35-40%… Većina dehidriranih ljudi su oni koji žive na masivnoj kvantiteti prerađenih žitarica, kruha i mesa pijući vrlo malo vode osim, možda, u kavi, čaju ili bezalkoholnim pićima”. Hrana u svom prirodnom stanju (svježa) sadrži visoki postotak čiste, prirodne destilirane vode, jer uzima oko 57 l vode za rast vegetacije od oko 30 grama. Kad nije dostupna dovoljna količina destilirane vode, tjelesne potrebe možete nadoknaditi jedući svježe, sirovo voće i povrće.

Za razliku od štetnih anorganskih minerala u vodi, organski minerali u sirovom voću i povrću mogu biti iskorišteni kao tjelesna hrana. Dr. Walker naglašava brz način snabdjevanja naših stanica hranom koju trebaju – svježe iscijeđenim sokom od sirovog voća i povrća.

Koja vrsta vode je dostupna?

“Izbor je jasan” od Dr. Allen E. Banika nudi dobro objašnjenje o mnogim različitostima dostupne vode. Na primjer:

Neobrađena voda “je voda koja nije bila ugrožena niti na jedan način.” Može sadržavati anorganske minerale, kemikalije – uzročnike raka – bačene u rijeke, može biti gusto nastanjena milijunima virusa i bakterija”.

Klorirana voda “ubija većinu klica i virusa, ali može također ubiti stanice u našem tijelu” zabilježio je.

Prokuhana voda ubija bakterije u svježoj vodi, ako se kuha najmanje 20 minuta. Ali, Dr. Banik upozorava “mrtva tijela bakterija” unose se u naše tijelo kad pijemo prokuhanu vodu. Ta mrtva tijela “čine plodno tlo za brzo širenje klica koje se već nalaze u vodi”. Prokuhavanjem vode ne otklanjaju se nikakvi anorganski minerali ili kemikalije.

Mineralna voda iz određenog izvora navodno ima medicinske kvalitete. Razlog za te tzv. “medicinske učinke” jest taj što tijelo pokušava odbaciti višak minerala koji ga napadaju unoseći strane naslage. Ustrajavanje na toj vrsti vode može biti škodljivo – on piše.

Filtrirana voda može odstraniti klor, privremeno ukloniti neka kruta tijela i mnoge sintetičke kemikalije, ali “ne postoji filtar koji može spriječiti bakterije ili viruse prolasku kroz njihove fine mrežice. Svaka pora i najfinijeg filtra je dovoljno velika za prolaz milijuna mikroba. Osim toga, trulež se skuplja na dnu svakog filtra. To stvara izvrsno tlo za množenje bakterija. Nakon par dana korištenja filtra, filtrirana voda često sadrži više klica bolesti nego voda koja prolazi kroz filtar”.

Deionizirana voda djelotvorno otklanja minerale, ali njezin smolast talog postaje “podloga za množenje bakterija, pirogenika i virusa… Štoviše, deionizacija ne otklanja sintetičke kemikalije kao herbicide, pesticide, insekticide ili industrijska otapala” piše dr. Banik.

Suprotna osmoza otklanja visoki postotak raspadnutih krutih tijela jednako dobro kao druge kontaminante, a kao novi rezultat često se približava čistoći destilirane vode. No, čistoća varira i uvjetovana je o korištenoj opremi kao i filtrima, a njezina efikasnost se smanjuje duljinom korištenja. Ponekad drastično!

Kišnica je bila prirodno destilirana uz pomoć sunčeve topline. No, postala je zagađena “padanjem kroz zrak ispunjen bakterijama, prašinom, dimom, kemikalijama, blatom i mineralima. S vremenom, kad kišnica dođe do zemlje zasićena s truleži, prljavštinom i kemikalijama i njezina boja postaje žućkasto bijela”. Snijeg je čak i prljaviji.

Što je destilirana voda?

Destilacija je prirodni postupak pročišćavanja vode. Kad sunce zagrije vodu, uzrokuje isparavanje… (primjer destilacije na veliko). Para se diže s površine vode, ostavljajući iza sebe sve nečistoće, te se u gornjoj atmosferi hladi pri temperaturi zraka, pretvarajući se u kapljice tj. mjenjajući paru iz plina u tekućinu kad nastaje voda, led ili snijeg. Da atmosfera nije zagađena, svaka kapljica kiše ili snijega bila bi čisti H2O.

Proizvodnja destilirane vode za piće je ljudski pokušaj kopiranja prirodnog oblika pročišćavanja vode. Kao sa isparavanjem u prirodi, destilacija zapravo izdvaja vodu (u oblik pare) iz težih materijala i njezinih nečistoća. Druge vrste obrada vode pokušavaju odstraniti kontaminate iz vode, a ne vodu iz kontaminata.

Slijedeći eksperti preporučuju destiliranu vodu u svojim knjigama:

„Voda može potkopati vaše zdravlje“ – Dr. Norman W. Walker

Dr. Walker posvećuje izuzetnu pažnju opisu onoga što voda čini u našem tijelu i zbog čega bismo trebali piti destiliranu vodu. Objašnjava kako anorganski minerali i druga onečišćenja u vodi uništavaju tijelo. Knjiga objašnjava kako organi, žlijezde i probavni sustav funkcioniraju (s detaljnim skicama) te kako voda koju pijemo utječe na njih. Dr. Walker ukazuje na mnoge ljude koje su snašle „neizrecive patnje i prerana smrt zbog začepljenja vena i arterija“ uzrokovanih vodom koju piju.

„Šokantna istina o vodi“ – Paul i Patricia Bragg

Ova knjiga govori o prirodnoj ironiji da bez vode „čovjek jedva može opstati 72 sata prije nego li padne u komatozno stanje. S druge strane sama voda u raznim oblicima je glavna supstanca koja dovodi do krajnjeg starenja čovjeka“. Braggsovi govore kako voda djeluje u tijelu i prikazuju kako minerali i ostale nečistoće iz vode pretvaraju naše tijelo u kamen s ovapnjenjem arterija, ukočenošću zglobova, bubrežnim i žućnim kamencima itd. Paul Bragg koji je doživio 95.g. piše: „zapamtite, mladi smo koliko su mlade i naše arterije“.

„Izbor je jasan“ – Dr. Allen E. Banik

Dr. Banik opisuje 9 vrsta vode i govori zašto bismo trebali piti samo destiliranu vodu. Onečišćenja u vodi uzrokuju artritis, ovapnjenje arterija, bubrežni kamenac, katarakt, glaukom, dijabetes, gubitak sluha, gojaznost i emfisemu. Navodi dvoje ljudi koji su se riješili ozbiljnih zdravstvenih problema zahvaljujući destiliranoj vodi. U dobi od 17 godina Dr. Brownu Landonu bilo je dano svega 3 mjeseca života zbog srčane bolesti. Okrenuo se destiliranoj vodi i živio do 98.godine. Landonov pacijent kapetan Diamond bio je prikovan u postelju zbog artritisa i ovapnjenja arterija u 70-oj godini života, ali je poživio do 120. godine na destiliranoj vodi.

***

Napomena:

Većina voda koja se može pronaći u trgovinama nije prava destilirana voda, već “demineralizirana”, voda koja nastaje procesom filtriranja a ne destilacije, ta voda je i u večini slučajeva nusproizvod industrije.

U svakom slučaju, bilo bi najbolje imati vlastiti destilator, ili kupovati destiliranu vodu provjerene kvalitete.

Nolanska teorija komunikacije – Aleksandra Mančić

Aleksandra Mančić

Nolanska teorija komunikacije

 

Godine 1866. knjižara „Tros“ u Parizu objavila je da nudi na prodaju rukopise na 184 stranice malog formata, pisane Brunovom rukom, i do tada neobjavljene. Avram Norov, član akademije u Sankt Peterburgu i ruski ministar obrazovanja, kupio je rukopise i preneo ih u Moskovsku biblioteku.[1] Tako je sačuvan čuveni rukopis „Norov“, Brunovi tekstovi koje je poslednjih godina Brunove slobode prepisivao njegov student Jeronim Bresler. Jedan Breslerov čist prepis naći će se kasnije u Erlangenu, i ostati poznat kao „Erlangenski rukopis“ Brunovih spisa. Prema opisu iz kataloga, rukopis „Norov“ je sačuvan uvijen u pergament, i to u list iz „rukopisa Misala iz XV veka“. U tom rukopisu našla su se, između ostalog, i Brunova „magijska dela“, pisana između 1589. i 1591. Pisana na latinskom, ta dela prvi put su objavili Toko i Viteli u Firenci, 1891. godine. U rukopisu „Norov“, pored prepisa konačne verzije, sačuvan je i nacrt dela ispisan Brunovom rukom: niz nabacanih ideja i spoj raznovrsnih materijala. Zabeležene misli, beleške uz čitanja, sećanja na ranija čitanja, izmešani sa ličnim razmišljanjima, koja ponekad eliptično upućuju na neko ranije autorovo delo. Klasifikovanje po pojmovima, beleženo na marginama rukopisa; naslovi odeljaka; plan za izradu teorije magijskog delovanja, veza i vezivanja.

Na mapi Brunovih lutanja, krivudava linija ocrtava se povezujući različite tačke. Brunova opčinjenost mnemotehničkim konstrukcijama, koje otkrivam u lavirintu rasprave O magiji, kako ih dešifrujem u tom spisu, otkriva pozornicu pamćenja po kojoj se možemo u imaginaciji šetati i od mesta do mesta pratiti etape Brunovog mišljenja koje pokušavam da rekonstruišem, ili da prevedem na svoj jezik, s jasnom namerom da održim komunikaciju. Na početku, stoje Brunove beleške uz čitanja Kornelija Agripe, zapravo pripreme za predavanja koje se razgranavaju u lavirinte nabrajanja i daju ritam Brunovom tekstu: devet kategorija magije; zatim, tri glavne vrste magije, od kojih svaka odgovara po jednom nivou stvarnosti sveta, a dve vrste delatnih sila, dvostrukom kretanju koje pokreće sve stvari; dvadeset tipova veza koje se uspostavljaju, na strateškim mestima obeleženi slikama namenjenim tome da se urežu u pamćenje kao lestvice po kojima se kreće argumentacija. Sve to treba da predstavi različite učinke koje magija ima u zavisnosti od sklopa predmeta na koji se primenjuje. U odeljku „O analogiji duhova“, Bruno popisuje mišljenja raznih autora, počevši od Porfirija i Plotina, beleži neobična mišljenja i klasifikacije, i završava šaljivom pričom:

[…] Tim ljudima duhovi čas pomažu, čas ih muče, čas čine da im se priviđaju odroni. U ovu poslednju kategoriju demona ubrajam one koje sam lično sreo u blizini Nole, u hramu Porto, na usamljenom mestu, ispod stene u podnožju brda Ćikala, na kojem je nekada bilo groblje za pomrle od kuge. Mnogi ih sreću, kada tuda prolaze u sumrak; mene lično zasula je kiša kamenja koje me, snažno odskačući, umalo nije pogodilo u glavu i udove; osećao sam da me jure sasvim blizu, a ipak nije ostalo nikakvog traga od povrede, poput drugih koji su bili svedoci iste pojave. Mihailo Psel spominje te duhove u svom delu O demonima, zove ih lucifuzi i bacači kamenja, čiji je napad uvek jalov.

O magiji, 56–57. 

Druga konstanta je kosmološka i metafizička spekulacija, Brunov istrajan napor da pronikne u poredak i funkcionisanje tajni univerzuma, kroz slobodnu igru misli koja se mora osloboditi prepreka što ih stvara dogma, bez obzira na to da li je u pitanju religija, ili ustoličena nauka, autoriteti ma koje vrste. Ta slobodna igra je ono što Bruno razvija kao svoju gnoseologiju, svoju teoriju spoznaje. Treća konstanta je magija kao ono što za pretpostavku uzima svet u kojem deluju tajne sile, odnosi i uticaji koje je neophodno obelodaniti. Magija je, zapravo, poseban aspekt prirodnog poretka koji filozofija hoće da razume. Kombinatorika Ramona Ljulja, slike pamćenja, mitološke i zodijačke figure, tajanstvena simbolika i tajni jezici, ukratko, tajna znanja o kojima piše Bruno u raspravi O magiji, tu su zato da bi se upisala u nolansku filozofiju koju već poznajemo iz tekstova pisanih na italijanskom. Fama maga, čarobnjaka, nosi varljivu slavu i deluje protiv Bruna. Deluje tako da svojom zaglušujućom bukom nastoji da onemogući komunikaciju, i u tome čak i uspeva. Kada čitam raspravu O magiji, pisanu na latinskom, u prevodima na francuski i italijanski, prvo što uočavam jeste da u njoj nema onih reskih dijaloga, niti dramaturgije, niti poigravanja kakvo je svojstveno tekstovima dijaloga pisanih na italijanskom. Tome nije razlog izabrani, latinski jezik, jer, u ranijim latinskim tekstovima ni jezičkih ni formalnih poigravanja nije nedostajalo. Ovo mi ukazuje da je u tim poslednjim raspravama, O magiji i O vezama, neka druga strategija komunikacije na delu. Pored svega, i u tim raspravama, Brunov napor usmeren je na to da one ideje koje vidi kao suštinske ocrta što je tačnije mogućno, ne zanimajući se pre svega za stroge definicije, nego tražeći način da stvori odmah razumljive, bezmalo opipljive slike: kako je pisao u raspravi O uzroku, „filozofije ne propadaju zbog oskudice u tumačima reči, nego zbog oskudice u ljudima koji će proniknuti duboko u misli“. Francuski istoričar filozofije i prevodilac Bruna Bertran Leveržoa u svojoj knjizi Đordano Bruno poredi raspravu O magiji sa Marksovom jedanaestom tezom o Fojerbahu: „Filozofi su svet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se on promeni“ (Levergeois, 247). Magija, veština koju ljudi imaju „da povezuju znanje i moć delanja“, za Bruna je sredstvo da se čisto teorijske refleksije o poretku univerzuma i silama koje ga pokreću upotrebe u stvarnom delanju koje treba da promeni svet. Međutim, kod Bruna nije reč ni o kakvom raskidu, ili preokretu, reč je o povezivanju, kretanju, premeštanju. I kod Marksa, uostalom, menjanje predstave o svetu jeste način da se u svet uvede sila koja će taj svet početi da menja. Rasprave O magiji i O vezama nastavljaju se na onu ideju koja Bruna sve vreme navodi na to da u prvi plan stavlja delanje: njegovo shvatanje kosmosa, njegova vizija beskonačnog univerzuma, nebrojeni svetovi koji se u toj beskonačnosti i večnosti razvijaju i propadaju, kao sve u svemu, kao povezanost svega sa svime, ovde dobija oblik spekulativne meditacije, mada su iznete teze jednako nove i skandalozne da su samim tim postale i delovanje u sopstvenom vremenu, jednako koliko i dijalozi pisani na italijanskom. I pored svega, Brunovo proučavanje magije nije praktično u pravom smislu. Njegovo zanimanje za magijska vezivanja iskazano je u brižljivim opisima brige da se pozitivno utiče na odnose među ljudima, na društvene veze. U raspravi O vezama, Bruno će insistirati na „Kupidonovoj vezi“, na univerzalnom načelu ljubavi, i tu čitam odjeke Dijaloga o ljubavi Lava Jevrejina. Bruno u magijskim zahvatima traži tajne uticaje koji stvaraju određene veze, koje će, opet, biti dokaz za postojanje komunikacije kroz ceo univerzum: magija je predmet ispitivanja važan zato što omogućava uvide u ustrojstvo sveta:

Ko spozna tu neraskidivu povezanost duše, i ko zna da je duša vezana za telo nekom vrstom nužnosti, tu će imati dragoceno načelo i za delanje, i za verodostojnije proučavanje prirode.

O magiji, 34. 

Na samom početku rasprave O vezama Bruno beleži:

Neophodno je da onaj ko hoće da uspostavi vezu ima određeno razumevanje celine univerzuma da bi mogao da se poveže sa čovekom (koji je kao nekakav epilog sveg stvaranja). 

Bibliotekar kardinala Mazarena Gabrijel Node, rođen upravo onih dana kada je Bruno spaljen, i koji Bruna u svojim tekstovima zove „Jordan Brun“, kako će ga kasnije zvati i Deni Didro, u svojoj čuvenoj Odbrani svih velikih ličnosti koje su bile lažno osumnjičene za magiju, štampanoj 1625. godine, proučavanju fizičkih pojava i njihovih tajnih uzroka daje naziv „kontemplativna magija“. Upravo ta kontemplativna magija predmet je interesovanja Đordana Bruna, i to je ključ za čitanje njegove rasprave O magiji, u kojoj u svakom redu nalazim odjeke i parafraze rečenica iz drugih Brunovih rasprava: rasprava O magiji je njihov sažetak, njihova esencija. Bruno ovde daje dugačak spisak duhovnih veza koje uočava u svetu – kao svojevrsne kanale komunikacije – ali intelektualne veze su te koje stavljaju raspravu O magiji u komunikaciju sa svim drugim Brunovim delima. Ispitivanje magije i njenih učinaka za Bruna je mesto iz kojeg se razvija, eksplikuje, ili u koje se sabira, kontrahuje, sva njegova filozofija, prilika koju koristi da „odigra nekoliko šahovskih poteza u filozofiji“, da se prisetim izraza koji je upotrebio u raspravi O uzroku. I ceo vek ranije magija je, kod Marsilija Fićina i Pika dela Mirandole, bila jedna od grana znanja koja omogućavaju razumevanje sveta, ali kod Bruna, mada njen značaj nije ništa manji, sama magija preoblikovana je. Magijski zahvati otkrivaju tajnu prirodu stvarnosti, koju filozofija treba da objasni na racionalan način. U središtu Brunovog zanimanja za magiju nalaze se veze: kako se svaki delić produševljene materije stavlja u neposrednu komunikaciju sa svom ostalom stvarnošću? „Duša sveta“ je ta na kojoj počiva komunikacija celog univerzuma, ona je ta koja uspostavlja komunikaciju – veze – između delića duše zatvorenih u pojedinačnim stvarima. Taj odnos prikazan je u veličanstvenoj slici: to je slika razbijenog ogledala čiji svaki i najmanji delić odražava istu onu sliku koju je nekada odražavala cela njegova neokrnjena površina. Svaki delić univerzuma u sebi nosi odraz celog univerzuma, i tako, zapravo, komunikacija celog univerzuma počiva na slikama u ogledalima. Tako i rasprava O magiji, sasvim kratka, jeste jedan od mikrokosmosa Brunovog filozofskog dela u kojem su odraz našle sve njegove najvažnije teme, kao sićušni odrazi sveukupne njegove misli.

Rasprava O vezama ima složeniju strukturu, razrađenu u službi pamćenja. Podeljena je na tri dela, svaki od po trideset odeljaka, kao odraz Brunovog mnemotehničkog postupka vezanog za broj trideset, koje se ponavlja u raspravama na latinskom Objašnjenje trideset pečata iz 1583, Svetiljke trideset statua iz 1587, u predavanjima o trideset atributa božanstva iz 1581, u na trideset delova podeljenim koncentričnim točkovima pamćenja u raspravi O senkama ideja iz 1582. U jednom od uvodnih odeljaka, Bruno najavljuje niz od trideset propozicija o trideset odeljaka ocrtanih na polju delovanja onoga ko stvara veze, dok je u drugom delu rasprave u trideset članaka navedeno trideset predmeta vezivanja; u trećem, nezavršenom delu, opisane su različite vrste veza, kojima svima u osnovi leži „Kupidonova veza“, to jest ljubav. Rasprava O vezama tako se ukazuje kao filozofska mašinerija pamćenja. Ako proučavanje magije u raspravi O magiji ima spekulativni smisao, proučavanje veza mogla bih posmatrati kao razmatranje prakse i praktičnih učinaka takve spekulacije. Refleksija o istinskoj magiji, koja je nauka o prirodnim učincima, ne vodi u želju da se zagospodari stvarima. Spoznaja je ta koja daje ključ univerzuma, i omogućava čoveku da deluje na svet oko sebe. Te dve dimenzije, kontemplativna i aktivna, nerazdvojive su, i u njihovom spajanju čovek, po Brunu, nalazi sopstvenu veličinu. Nolanska filozofija nudi program opšte obnove: obnove metafizike, obnove pamćenja, obnavljanje slika i obnavljanje jezika, obnavljanje znanja i spoznavanja univerzuma, obnavljanje religije, morala, odnosa u društvu. To svekoliko obnavljanje zahteva uvođenje novih vrsta komunikacije. Ne bi li delovao efikasno, onaj ko hoće da „vezuje“ – da povezuje, da uspostavlja komunikacije – mora proučavati različita i promenljiva svojstva onih koji su predmet vezivanja, onih koje hoće da veže uz sebe: njihovo životno doba, njihov pol, fizičku građu, temperament, sklonosti, inteligenciju, profesiju, kulturne tradicije. Raščlanjivanja se nižu iz odeljka u odeljak. Ni slika „velikog komunikatora“ nije uvek ista: ponekad je to ratnik, ali je najčešće besednik kadar da ubedi, da pokrene strasti. I besednik dobija različita lica: vešt govornik koji očarava publiku ljupkošću dobro odmerene reči, dozvoljavajući slušaocima da u tim rečima prepoznaju sebe; spretan laskavac koji pogađa želje svoje žrtve; iskusan udvarač koji ume da zavede skrivajući sopstvenu veštinu. Kao u mnogim dvorski priručnicima toga doba, u raspravi O vezama saveti se nižu u kratkim odeljcima, izlažu se opšte istine i pokazuju načini praktične primene. Neki istraživači prepoznaju srodnosti sa Makijavelijevim Komentarima uz Tita Livija u njoj. Stanovište onoga ko savete daje ambivalentno je. Na svetlost dana iznose se opruge koje upravljaju odnosima među ljudima, tako da čitalac nije načisto da li mu to zaista daju savete kako da vešto koristi druge, ili mu u lice govore kako drugi iskorišćavaju njega. Na jednom mestu, Bruno primećuje da uspešnost svakog povezivanja zavisi od samoljublja predmeta vezivanja, da od te ljubavi prema sebi zavise sve ljudske sklonosti, i svi odnosi među ljudima.

Međutim, svojoj raspravi O vezama Bruno nikako nije dao tako ograničen domet. Sve te pouke o zavođenju, potčinjavanju i pokoravanju, bilo da je reč o magijskim, ljubavnim ili političkim vezama, samo su deo cele rasprave. Naprotiv, najznačajnija razmišljanja odnose se na uspostavljanje uzajamih veza, veza koje su važne same po sebi, kao veze u kojima onaj ko vezuje i onaj ko je predmet vezivanja zadržavaju jednak značaj u lancu razmene, veze u kojima svaki učesnik postaje istovremeno onaj ko vezuje i onaj ko je predmet vezivanja: „Nije mogućno vezati za sebe nekoga za koga onaj ko vezuje nije u istoj meri vezan.“ Besednik neće izazvati emocije koje i sam ne oseća, princip uzajamnog vezivanja važi univerzalno. Uzajamnost veza uspostavlja se kao mreža duše sveta, kosmički princip komunikacije, veza sama po sebi, čija je idealna slika ljubav. Ljubav je „veza nad vezama“, „majka, vrelo i Amfitrita vezivanja“, od nje potiču svi oblici veza:

Sve privrženosti i sve veze volje svode se na dve, a one svakako upućuju na mržnju i na ljubav; a i mržnja se, na kraju krajeva, svodi na ljubav: tako je jedina veza volje zapravo ljubav. To se potvrđuje time što sve ostale privrženosti koje bi neko mogao nabrojati i predstaviti, formalno, temeljno, i izvorno nisu ništa drugo nego ljubav. Zavist je zapravo izvesna ljubav prema sebi zbog koje čovek ne trpi da je neko drugi bolji od njega, ni da mu je ravan; isto važi i za suparništvo. […] Isto važi i za sva druga osećanja. Mržnja prema nekome, konačno, nije ništa drugo nego ljubav prema nečemu suprotnom. […] Zato će dovoljno učiniti onaj ko se opremi tom filozofijom, ili tom magijom, kadrom da uspostavi najvišu, najvažniju i najopštiju vezu: ljubavlju. Otuda možda platonovci ljubav nazivaju Veliki Demon.

O vezama, 69.

U središtu ove teorije vezivanja nalazi se ponovo želja, kao što je želja čvorišno mesto u Herotskim zanosima. Bruno, veliki čitalac Lukrecija – koji je u poemi O prirodi stvari Veneru kao simbol rađanja neposredno povezao sa materijom – šifruje u mitološke figure svoja epikurejski obojena poimanja univerzuma kao beskonačnog prostora u kojem se život rađa iz neprestanog kretanja, povezivanja i razdvajanja najmanjih delova, atoma, monada, insistirajući na tajnoj fizičkoj i kosmološkoj dimenziji starih mitova. Brunova teorija veza, stavljena pod znak Kupidona, u ljubavi vidi univerzalni princip kohezije stvarnosti, u kojoj beskonačna materija, koju duša sveta oblikuje iznutra, određuje svaki stepenik na lestvici bića: 

Iz toga sledi da su ljubav kojom volimo, i želja kojom svaka stvar želi, bilo posrednici između dobra i zla, ružnog i lepog, ili su […] dobre i lepe po nekakvoj komunikaciji i participaciji. […] Ljubav ne znači nesavršenost, kada je razmatramo u materiji i u Haosu pre usavršavanja stvari; sve što se […] u toj sirovoj materiji […] zove ljubav, zove se najpotpunije savršenstvo; […] ljubav je svuda savršena, i ta veza svuda svedoči o savršenstvu. […] Taj princip koji hoće da postane sve, koji se ne kreće ka nekom posebnom obliku i posebnom savršenstvu nego ka univerzalnoj formi i univerzalnom savršenstvu, savršen je u najvećoj meri. Takva je materija, preko univerzuma, izvan koje ne postoji nikakav oblik, i u čijoj su moći, želji i raspoloženju svi oblici […] Otuda je materija nešto božansko. Baš kao što se smatra da je forma božanska stvar, a ta forma ili nije ništa, ili je nešto materijalno. Izvan materije, bez materije, ništa. […] Kao što smo rekli na više mesta u Beskonačnom, univerzumu i svetovima, i još tačnije u dijalogu O počelu, došli smo do zaključka da nije nimalo glupa postavka […] dati materiji ime „Bog“.

O vezama, 76–78.

Nolanska teorija univerzalne komunikacije traži pristanak svakoga pojedinačno i svih zajedno na univerzalnu promenu, traži uravnotežavanje suprotnosti u podudaranju. „Za mene, vrhunska veza lepote jeste vesela tuga, i tužno veselje“, piše Bruno. Ova ista dvostruka podudarnost suprotnosti stoji i na početku komedije Svećar, iz 1582, u kojoj je Bruno sebe nazvao Il Fastidito, Ozlojeđeni. Ova krilatica sažima princip mešanja tonova, opravdava istovremeno prisustvo dubokih spekulacija i slikovitih zabeležaka u istoj refleksiji, preplitanje lirskog i lakrdijaškog, metafizike i grubih sarkazama, apstrakcije i sasvim konkretnih pozivanja. Nolanska filozofija je ironijska filozofija, filozofija kritičkog izvrtanja koje omogućava da se u svakoj stvari uhvati i njena suprotnost da bi se spoznalo jedinstvo stvarnosti upravo u njenim kontradikcijama.

 ______________________

Iz knjige Aleksandre Mančić, Đordano Bruno i komunikacija. Prevođenje ideja. Beograd, Službeni glasnik, 2015, str. 170-179.

[1] Videti I. Frith, The Life of Giordano Bruno, the Nolan, revised by Moritz Carrière. London: Trübner and Co., 1887, kao i Александр Николаевич Веселовский, „Джордано Бруно. Биографический очерк“ (1871). Избранные статьи. Ин-т лит. Акад. наук СССР. – Ленинград: Гослитиздат, 1939.

***

Intervju: Aleksandra Mančić, prevodilac i autor (1)

Prevođenje je čin pobune

http://www.e-novine.com/intervju/intervju-kultura/130810-Prevoenje-pobune.html

Prevodilac na putu i radnom mestu: Aleksandra Mančić u Devinu (Dvinu)

Prevodilac na putu i radnom mestu:
Aleksandra Mančić u Devinu (Dvinu)
Photo: LA

Ako ste mislili da je sve odneo vrag, da moramo robovati medijskim sadržajima koji nam prazne biće i ostavljaju nas besne i očajne, nemoćne, pravo je vreme da se podsetite ili saznate da ima stvari koje su ipak iznad i ispod svega, u tišini, i čekaju i gledaju sve nas, hteli mi to ili ne. Šta na te „večne teme“, pojma „boga“ i božanskog, prevođenja kao bitno ljudske kategorije, odnosa mistike i književnosti, ima da kaže prevodilac i autor izuzetnih knjiga Aleksandra Mančić, jedna od najkompetentnijih osoba, od onih koje se uopšte bave ovom sofisticiranom problematikom na pravi način, iskreno, strastveno, stručno i bez predrasuda, saznajte u ekskluzivnom intervjuu za e-novine

Neposredan povod za razgovor je činjenica da je Aleksandra Mančić dobitnica nagrade “Nikola Milošević” za 2015. godinu, za najbolju knjigu iz oblasti filozofije, esejistike i teorije književnosti i umetnosti radio Beograda 2, za delo „Đordano Bruno i komunikacija: prevođenje ideja“. Filozofija i eros oslobađanja od stega svake dogme Đordana Bruna čine se danas potrebniji nego ikada, jer kao da ništa nismo naučili u vekovima posle javnog crkvenog spaljivanja ovog fascinantnog, jedinstvenog mislioca i mistika. Aleksandra Mančić, koja je prevela dve knjige Đordana Bruna, podseća nas na njegov duhovni testament i govori o najpoznatijim misticima mediteranskog kruga, otkrivajući nam činjenicu da su upravo mistici avangardisti i pankeri religiozne i humanističke misli, nemoguća deca, ali i duhovna elita svoga doba, mudri, racionalni i uspešni utemeljitelji institucija, ne dakle onako kako se zamišljaju, nego sasvim revolucionarno i pre svega po sebe – opasni, što je sve tematka njene nadahnute knjige „Prstom anđela po snegu: ogled iz mistike“. Takođe, koliko je u mistici i religioznom iskustvu važno telo, ljubav, i gde možemo danas naći autentični misticizam, onaj koji pomera granice poimanja sveta, u svim žanrovima, na filmu, na netu i drugde, poslušajmo izvrsnu Aleksandru Mančić.

Dr Aleksandra Mančić je i viši naučni saradnik u Institutu za književnost i umetnost, gde radi od 2008. godine. Rođena je u Beogradu, diplomirala i magistrirala na grupi za Španski jezik i književnost, na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radila je kao predavač na Filološkom fakultetu u Beogradu (1988-1998) i kao gostujući predavač na Autonomnom univerzitetu u Madridu (1989-1991). Učestvovala u osnivanju Kolegijuma za evropske jezike (1998), ogranka Centra za studije kulture, udruženog u Alternativnu akademsku obrazovnu mrežu (AAOM). Bavila se proučavanjem problema prevođenja i nastave prevođenja. Na AAOM, bila je koordinator kurseva „Odnosi dominacije između kultura – Prevođenje i manipulacija“, i „Prevođenje kao proces interkulturnog označavanja“ (1999-2000). Osnovala je i uređivala je biblioteku Prevođenje i mišljenje, u izdanju AAOM (2000-2005).

U okviru teorije prevođenja, njena interesovanja usmerena su na prevod i prevođenje u svetlu problematike ideologije književnog teksta; misao o prevođenju i njen odnos prema filozofiji; međukulturnu komunikaciju; etiku i poetiku književnog prevoda; razvoj prevođenja i misli o prevođenju u srpskoj kulturi; prevođenje između srpske i mediteranskih književnosti (španske, francuske, italijanske) u rano moderno doba.

Autor je sedam knjiga o torijskim problemima prevođenja i međukulturne razmene, kao i stotinak stručnih tekstova. Prevela je niz knjiga sa španskog, francuskog, italijanskog i engleskog jezika. Član je Udruženja književnih prevodilaca Srbije od 1994. godine.

Neke od autorskih knjige koje je objavila su: Preverzije: ogledi o španskim prevodima iz srpske književnosti (1999), Moje telo nije obmana mašte: Servantesove veštice (2009), Prevod i kritika (2010), Prstom anđela po snegu: ogled iz mistike (2010), Vetrenjače na jeziku: dnevnik prevođenja Don Kihota (2012), Stvari koje nas prevazilaze: uvod u prevođenje ideja (2013), Đordano Bruno i komunikacija: prevođenje ideja (2015). Od značajnijih prevoda mogu se izdvojiti prevodi teorijskih, esejističkih i filozofskih knjiga autora kao što su: Cvetan Todorov, Žak Derida, Hose Ortega i Gaset; knjige autora mistike i hermetike: Tereza iz Avile, Mišel de Serto, Fulkaneli, Lav Jevrejin, Migel de Molinos, Brat Luis de Leon, August Strindberg, Sor Huana Ines de la Kruz; klasičnih autora: Đordano Bruno (npr. najnovije Svrgavanje pobedonosne zveri : dijalozi o moralu, 2015); Migel de Servantes, Tirso de Molina; iz savremene književnosti: Hulio Kortasar, Ernesto Sabato, Horhe Luis Borhes, Mario Vargas Ljosa, Dejvid Foster Valas, Žan Žene, Roberto Arlt, Kamilo Hose Sela.

*Kao prvo, čestitke na nagradi, siguran sam da je otišla u prave ruke s obzirom na Vaš posvećenički i ne mali prevodilački i autorski opus do sada. U nagrađenoj knjizi o Đordanu Brunu i preko nam potrebnoj komunikaciji pišete: „Prevođenje je temeljni uslov kulture, možda i temeljni uslov ljudskog postojanja.“ Izgleda da je sve prevođenje, prevodimo svet koji nas okružuje u nama znane moguće pojmove i kategorije, sami sebe, sebi i drugima, druge kulture, od prvog svesnog časa mi stalno prevodimo i kreiramo smisao. Recite nam nešto o životu i radu prevodilaca kod nas, o glavnim problemima, o onom prozaičnom i verujem mukotrpnom putu te, posebno poslednjih decenija devastirane, struke u nas.

Pa, mislim da je najbolje da vam odgovorim pričom koja bi mogla poslužiti kao parabola, poučna priča, ili alegorija, a koja nas vraća u vreme Đordana Bruna, mada ja nijednog trenutka ne gubim iz vida današnje vreme. Prevođenje je dobilo sasvim drugačije značenje kada su donete odluke Tridentskog sabora koje su proglasile Jeronimov prevod Biblije, Vulgatu, za autentičan tekst Svetog pisma. Učenje biblijskih jezika – hebrejskog, grčkog… – postalo je nepotrebno. Ukinuta je doslovnost, ali je ukinut i izvorni jezik. Sveti spisi pretvoreni su u emanaciju božanstva Svetog Duha. Prevod je proglašen za original i njegovo dalje prevođenje je zabranjeno. Mnoštvo je svedeno na jedino, a to jedino, u ovom slučaju davnašnji prevod nekadašnjeg mnoštva, postavljeno kao nepromenljivi i nepomerljivi korpus, koji u svojoj nepromenljivosti polako postaje savršeno nerazumljiv. Jedan od vidova pobune protiv takvog jedinog (koje je zapravo sušta suprotnost Brunovom Jednom) bila je mističarska pustolovina ćutanja koje želi da postane izraz neizrecivog Božijeg jezika. I dok je Vatikan u natezanjima sa protestantima zabranjivao i u indeks zabranjenih knjiga najpre stavio samo protestantske prevode, a ne prevode Biblije na narodne jezike uopšte, Španija je kao katolička država zabranila sve prevode i prevođenje biblijskih tekstova, i na španski jezik, i na jezike naroda u Novom svetu, među koje je samo nekoliko decenija ranije krenula da kroz prevođenje širi hrišćanstvo, s punim uverenjem u svoju božansku misiju. Do kraja XVI veka, državna administracija Španije uspela je da potpuno izbriše, ukine, zatre prevođenje Biblije. Na kraju XVI veka pisanje narodnim jezikom o božanskim stvarima postalo je bezmalo greh. Zapravo, pisati čitljivo postalo je sumnjiva stvar. A Bruno, mislilac iz Italije, tog „novopaganskog legla“, kako su je u Španiji u to doba zvali službenici Inkvizicije, našao se u tom svetu koji odjednom počinje da zabranjuje prevođenje, i njegov odgovor na to morao je biti javno propovedanje teze da je prevođenje izvor sveg znanja. Prevođenje je, dakle, i čin pobune. Da ne bi bilo zabune o čemu zapravo govorim, od sveg srca na ovom mestu preuzimam reči filozofa Ivana Milenkovića, iz njegovog teksta nedavno objavljenog u Politici, u polemici povodom naučne politike u državi Srbiji na početku XXI veka, koja od svojih naučnika traži da naučne radove pišu na engleskom jeziku: „Samo na svome jeziku filozof može da artikuliše bitne stvari kako za sopstveni kulturni kontekst, tako i na opštoj ravni, jer on nije predstavnik firme za proizvodnju kugličnih ležajeva, nego onaj ko radi na živom jeziku, kao hirurg koji operiše na kucajućem srcu. Inicijativa ministarstva ravna je predlogu da hirurg izvoli operisati na živom srcu, ali bez srca, ako je moguće. I što više takvih operacija obavi dobiće više bodova i biće adekvatnije nagrađen. (Na ovom mestu pojavljuje se novi momenat od presudnog značaja za određenu kulturu: prevođenje. Prevođenje, dakle, a ne pisanje na stranom jeziku. Prevođenje na engleski i sa engleskog obogaćuje domaću kulturu, pisanje na engleskom je osiromašuje.)“

*Možete li nam bar u grubim crtama objasniti kako prevodite? Da li postoji neki utvrđen postupak, šta Vas vodi, intuicija, zanimljivost teksta, mogućnost dobrog transponovanja, izazov? Stanislav Vinaver je dopisivao Rablea i rekao da on bolje zvuči na srpskom nego u prevodu na savremeni francuski. U čemu je za vas alhemija prevođenja? Šta je dobar prevod? Prevodili ste najrazličitije tekstove, vrlo zahtevne, filozofske i mističarske, Servatesa, kao i vickaste i savremene poput Huan Manuel de Prada (Pičke).

Ako je o mojim prevodima i misticizmu reč, onda bih spomenula i Čudo ruže Žana Ženea, ili Zaborav Dejvida Fostera Volasa, ili Ernesta Sabata, Hulija Kortasara… Prevodila sam, dakako, i pisce sasvim drugačije nastrojene, kao Vargasa Ljosu, ili spomenutog Pradu, međutim, pisci u kojima prepoznajem mističarske obrise posebno me privlače. Prevođenje mističara je naročito iskustvo, jer treba osetiti zavodljivost njihovih nedorečenih i čak nedokučivih rečenica, uplesti se u njihovu nerazmrsivu misao, potrebno je iskusiti tu „iskustvenu nauku“ misticizma, ali se i postaviti na distanci: to je paradoks poput onog Didroovog paradoksa o glumcu, koji mora osetiti lik, ali se od njega mora distancirati da bi mogao zaista dobro da ga odglumi. Potreban je nekakav ironijski otklon, ali je još potrebniji i neki post-ironijski otklon. Gde su granice stvarnog komuniciranja među ljudima? Neostvarena komunikacija je dramatična, to ja vidim kao jedan od razloga iz kojih je Bruno za svoju filozofiju tražio dramski izraz. Treba obnavljati čuđenje pred tekstom: čuđenje pred tekstom doziva prevođenje. Tekst koji iziskuje da se u njega veruje duboko je književan po svojoj prirodi, i Brunov stil pisanja filozofije jeste dodatni poziv da mu verujemo. Kao i poziv na prevođenje, u mnogim smislovima. S druge strane, Brunova rečenica ume da preuzme rastrzanu, razgranatu, ili razbarušenu strukturu, po stilu sasvim nalik mističarskim tekstovima Tereze iz Avile, na primer.

Nezaustavljivi eros saznavanja: Đordano Bruno

*Vaša nagrađena knjiga “Đordano Bruno i komunikacija: prevođenje ideja” podseća nas na važnost lika i dela Đordana Bruna, na njegovu subverzivnost i u današnjem vremenu, jer otkrivate da je i dan-danas od kreacionista cenzurisan i spaljivan uvek ponovo, na primeru on line Enciklopedije filozofije Univerziteta Stanford. Kažete da Bruno prihvata beskonačnost sa oduševljenjem, ne sa užasom poput npr. Paskala. Propovedao je on sasvim savremenu ideju dinamičnosti čoveka kao bića, promenljivost kao jedinu konstantu Univerzuma, verovao je u beskrajni broj mogućnosti i svetova, pogleda na svet, ja bih rekao, i zbog svega toga kritikovao zvanične institucije svog vremena. Kažete „Nama, danas i ovde, potrebna je Brunova kritika institucija.“ Naš svet kao da ide u suprotnom smeru, na žalost.

Svet je uvek sklon da ide „u suprotnom smeru, na žalost“, ali uvek postoje i ljudi koji imaju otvorenije vizije. Čovekov je zadatak da čini sve što može, to je Brunov nauk. Brunov je nauk i to da smo uvek stariji od naših predaka, stariji za njihovo iskustvo, i to je onda veća odgovornost. Brunova etika je prometejska etika, ali je isto tako i protejska. Međutim, već više puta sam ponovila, ali možda nije na odmet da ponovim još jednom: Đordano Bruno je svojim moćima pamćenja i svojim provokativnim idejama o beskonačnosti svemira stekao slavu neortodoksnog mislioca, i neminovno navukao na sebe gnev Inkvizicije, branio svoje ideje i svoje pravo da ih se ne odrekne do samog kraja, što mu nikada nije oprošteno. Živ je spaljen, kao jeretik, zajedno sa svim svojim knjigama, na lomači na Cvetnom trgu u Rimu, 17. februara 1600. godine. Njegovo ime čak i posle četiri veka nastavlja da izaziva polemike i među naučnicima. Brunovo delo svojevrsni je obračun sa vladajućim predrasudama doba u kojem je živeo, predrasudama što ih šire i održavaju institucije koje je čovek stvorio radi međusobnog opštenja, radi komunikacije: država, crkva, univerzitet… Institucije koje su osnova uređenog društva, i koje, upravo zato da bi ostale sredstva civilizovane komunikacije, moraju uvek iznova biti izlagane kritici.

*Đordano Bruno kako ste ga predstavili nezaustavljivi je eros saznanja i delanja, ljubavi i prakse pre svega, on samo daje i ništa ne uzima, oslobađa za sve, on se pita „Šta čovek može?“ a ne „Šta čovek jeste?“. Pokazujete da se u stvari radi o mistiku posebne vrste? O onom ko veruje da je ekonomija spasenja lišena svog jedinstvenog središta. On nam približava ono božansko koje nam je „bliže nego što smo to sami sebi“, jer za Bruna je slika, imaginacija, posrednik između čula i intelekta. Navodite termine kao što su postmagijski racionalizam, eros apstrakcije, reforma nebesa… u stvari, zanosni i zaneseni mistik Đordano Bruno, onaj ko otvara vrata beskraja, nepodnošljiv je za svako vreme koje se plaši sebe i želi da se ograniči?

Da, tako je. Da bismo se razumeli o kakvom misticizmu je kod Bruna reč, najpre moram nešto da objasnim. Kada kažem da je Bruno u izvesnom smislu mističar, uvek imam u vidu da je Bruno filozof, i da se o mistici kod Bruna može govoriti na način na koji se može govoriti o mistici kod Spinoze, na primer, ili kod Ničea, ili kod Deride. Bruno je, pri tom, u mnogom smislu moderan filozof, i to se možda najbolje vidi u njegovoj filozofiji nauke. Postoji u istoriji nauke izvestan „istoriografski mit“, sasvim sličan onome koji postoji u istoriografiji o hrišćanstvu, rešen da Brunu pripiše mnogo manji značaj nego što on zaista ima. Brunova teorija beskonačnog univerzuma, međutim, ne oslanja se samo, pa ni prevashodno, na teološke razloge, niti na etički misticizam ljubavi, nego pre svega upravo na naučne razloge atomističke fizike i kosmologije, teorije impetusa, nova astronomska posmatranja kometa koja je opisao Tiho Brahe, itd. Matematika beskonačnog, koju Bruno razvija na osnovu Nikole Kuzanskog, jeste simbolička mathesis koja mu omogućava da prenese u brojke-simbole saglasja između dela i celine, ideju svega u svemu. Bruno u svoj filozofski sistem uvodi i termin „grč“, po smislu blizak pojmu Mahnitosti (Furore), Oduševljenja (Entusiasmo) i Zanosa (Rapto), što je najviši trenutak kontemplacije. Tu ideju preuzima od Nikole Kuzanskog, a kod Bruna je to i nezaustavljivi eros saznavanja i delanja, ljubavi i prakse. Njegovo posmatranje i iz tog posmatranja proistekla vizija beskonačnog Univerzuma u Brunovom filozofskom sistemu iziskuju i nove postavke morala prema kojima će se u tom beskonačnom Univerzumu čovek upravljati, i na kojima će graditi svoje institucije. Ta i takva Brunova mističnost bila je uzrok mnogih potresa na zemlji, u zemaljskom svetu.

Aleksandra Mančić sa Pesoom u Lisabonu
Photo: LA

*U knjizi Prstom anđela po snegu: ogled iz mistike (2010) skicirate razgranatu i bogatu tradiciju mističara, bogotražitelja, od Dionisija Areopagita do modernih vremena, pa i u drugim žanrovima, npr. u filmovima Andreja Tarkovskog. Šta je glavna osobina mističnog teksta? Mistik govori o neshvatljivom, o onome o čemu se ne može govoriti?

Klasični mističarski tekstovi iz XVI i XVII veka nisu tekstovi koji teološki sistem na izdisaju hoće da zamene novim sistemom znanja ili drugim utvrđenim mestima moći. Misticizam je subverzivan način mišljenja, potpuno drugačiji pristup hrišćanskoj tradiciji. To nije korpus doktrina, nego praksa, delanje. Jezik kretanja podrazumeva stalne prestupe preko utvrđenih tačaka. Upravo zato što jezik mističara jeste pokušaj da se stupi u dodir sa apsolutom, on može da kaže samo ono što je apsolutno, odnosno nesputano. Pošto je predmet mističarskog teksta beskonačan, takav tekst je uvek samo „nepostojana metafora onoga što je nedostupno“. Subverzivnost misticizma predstavljena je kroz temu stalnih odlazaka. Ljudi čiji životi su govorili o drugosti suštinski misterioznog Boga nisu našli svoje mesto u modernom dobu. Mističari su prihvatili izazov izgovorene reči, i time se pomerili ka oblasti fabule. Njihova solidarnost je solidarnost svih jezika koji su nastavili da govore, čiji je diskurs nalik govoru deteta, žene, neukog, ludaka, anđela, ili tela.

Postoje određene paralele koje se mogu povući između misticizma XVI i XVII veka i sadašnjeg vremena. Svet postaje sve neprozirniji i nečitljiviji. U odgovor na to razočaranje, oni koje nazivamo mističari hteli su da izmisle drugačije mesto, mesto koje nije potpuno oblikovano. To je samo priča o putovanju koje je nužno fragmentarno i ne dozvoljava da bude konačno ispitano. Mističarska književnost nudi puteve svakome ko traži putokaze kako da se izgubi, i put da se nikad ne vrati. Zato što je apokalipsa uvek moja lična apokalipsa, lično iskustvo je nezamenljivo i za mističara, kao i za umetnika. A ako je o mističarskoj umetnosti u XX veku reč, celokupna filmografija Andreja Tarkovskog, ili Larsa fon Trira – koje vidim kao umetnike koji hoće na filmsko platno da prenesu svoja mističarska iskustva – jesu traganja za putevima kojima čovek može da se izgubi… i u tom smislu, mistična.

Drugi deo intervjua u subotu, 2. aprila.

***

Aleksandra Mančić

Filozofsko telo na filmu

http://www.sveske.ba/bs/content/filozofsko-telo-na-filmu

Sarajevske Sveske br. 49-50

Đordano Bruno u tumačenju Đanmarije Volontea

Godine 1977, režiser Frančesko Mazeli izneo je o svojoj saradnji sa Đanmarijom Volonteom veoma zanimljiva zapažanja koja pomažu da se lik ovog nesvakidašnjeg glumca smesti u kontekst transformacije kroz koju je prolazila italijanska kinematografija sedamdesetih godina:

Što se tiče odnosa između režisera i glumca moram reći da se danas dešava izvesna promena u kategoriji glumaca. […] Ja u suštini pripadam onoj staroj generaciji režisera […] prema glumcima instinktivno imam stav za koji bi se moglo reći da je „rasistički“. […] Danas se, međutim, situacija promenila zahvaljujući ličnostima koje su postale promoteri novog stanja stvari. Na primer, Đanmarija Volonte, koji je […] bio presudan element u izvesnom tipu učešća kakvo bi u druga vremena bilo nezamislivo. Odvija se izvesna transformacija, zapravo, postoje glumci koji polaze od kulturnih i političkih interesovanja, i sledstveno tome smatraju da je njihov glumački rad koristan, ili potencijalno koristan, u nekom opštem političkom i kulturnom diskursu. […] uvek sam govorio, čak i u trenucima ličnih i neurotičnih razmirica, da je Volonteov koautorski doprinos za vreme rada na filmu značajan. […] Ima stvari u koje je Volonte ušao duboko, koristeći svoj glumački rad i učešće iz dubine svog bića, u tolikoj meri da je bio nezamenljiv. Postavio se unutar kreativnog tenutka filma (Deriu 1997: 100).

Da bi prikazao sukob na život i smrt između filozofske avanture mislioca kakav je bio Đordano Bruno i moći koju je Crkva upotrebila protiv njega u ime vere, na prvi pogled nema mnogo elemenata na koje se film može osloniti sa stanovišta radnje, kao i sa stanovišta poezije slike u pokretu. Ako je reč o komuniciranju ideja, o prevođenju ideja sa jezika filozofije na jezik filma, ili iz korpusa filozofije u korpus filma, ono što se ukazuje kao ključno jeste značenje koje tehnička reč korpus u ovom kontekstu pokriva kao maska, naime, telo. I to telo je – telo glumca. Kako ovaj film komunicira sukobljene ideje, razmišljanja, mišljenja i ubeđenja? I još pre nego sukob između Brunovih ideja i ideja Crkve, kako komunicira sukob koji leži u osnovi samog Brunovog mišljenja? Dozvoljava li Brunova misao takvo prevođenje? Čini mi se da ga, u izvesnom smislu, ne samo dozvoljava nego čak i doziva. Glavno sredstvo kojim se Bruno služio u komuniciranju i prevođenju svojih ideja jeste dijalog. Dijalog je sredstvo prilagođeno i komunikaciji na pozornici. Ako je to u Brunovo vreme bila pre svega pozorišna scena, kao savršeno moderan izraz u XVI veku, ona to ostaje i u XX veku, ali se pozorišnom u tome pridružuje i filmski izraz, za početak, u onome u čemu je film vezan za „tradicionalno pozorišni izraz“: dijalog, tekst, reč. Đordano Bruno je, zaista, film povišene teatralnosti, i to ne samo zbog težine koju u sebi nosi dijalog. Mada se režiser Đulijano Montaldo kasnije posebno proslavio svojim ekranizacijama operskih i teatarskih spektakla, ovaj film ipak nije ekranizacija pozorišta. Ne dozvoljavajući da filmski izraz uzmakne pred pozorišnim, Montaldo je koristio niz sredstava koja su mu omogućila da filmski uobliči tekst. Nekoliko ključnih scena jasno mogu pokazati šta znači taj prevod u drugi medijum, filozofije Đordana Bruna u film koji se

ostvaruje umešno variranim kombinovanjem srednje dugog trajanja kadrova i artikulisanim kretanjem kamere. Glumcima je tako ostavljeno dovoljno vremena da u kontinuitetu razvijaju radnju i dijalog u sceni, onako kako je to određeno scenarijem, a kameri je poveren zadatak ne samo da „registruje“ glumu nego i da stvara dinamiku putem „montaže u kameri“ koja sa pouzdanjem koristi švenkove, panoramske kadrove, promene ugla, vertikalne prelaze. Mnoga od „dramskih čvorišta“ i najintenzivnijih sekvenci rešeni su u malo kadrova, mada su neki voma dugački (od jednog do tri minuta, a u jednom slučaju i duži) (Deriu 1997: 238).

Hoteći da se razaberem u filmskom obliku koji dobijaju Brunove ideje utelovljene u Đanmariju Volontea, godine 1973, polazim od tehničke analize koju daje Fabricio Deriu u svojoj izuzetnoj monografiji Đanmarija Volonte: Rad glumca (1997:239). Njegov glumački zadatak je postavljen mnogo drugačije nego što će ga kasnije postaviti na sceni autorski par koji čine rediteljka i glumica, a koje su nedavno, 2011. godine, postavile Brunovu dramu Svećar, iz 1582. godine, u Rimu. Polazišta i postupci su različiti, ali polazna tačka umeća telesnog iskazivanja filozofske ideje ostaje osnova, u kojoj se ukrštaju ideje o glumcu s jedne strane Denija Didroa, a sa druge Bertolta Brehta, mada i sam Bruno možda ima štogod da kaže na tu temu. Kao Đordano Bruno, Volonte nikako nije apstrakcija. Upravo kada izgovara tekstove sa najapstraktnijom spekulativnom podlogom, u telu filma Brunov lik se nalazi u krčmi, i mûče, dočaravajući kravu. Dijalog je bezmalo doslovan citat iz Brunovog revolucionarnog filozofskog dijaloga Večera o Pepelnici (1584):

ARSENALOTO: Pustite ga da priča! Čak i ako mi ništa ne razumemo!… Ima on… pravo… da priča, a?… [Arsenaloto je uzbuđen, zapravo, besan na svoje drugare u krčmi što ne dozvoljavaju Brnu da govori.]
BRUNO: Ma, samo me zanima…. Mogu li da vas pitam koje je boje mleko?
ARSENALOTO: Belo…
BRUNO: Znači, kada mislite na mleko, mislite na belo. A ko pravi to mleko?
ARSENALOTO: Krava.
BRUNO: A šta jede ta krava?
ARSENALOTO: Travu.
BRUNO: Livada… Kiša… Oblaci… Nebo… Zvezde…. Univerzum… Bog… Ako hoćete!
BRUNO: Univerzum… Zvezde…. Nebo…. Oblaci… Kiša…. Livada… Trava… Muuuu! Krava… mleko.
BRUNO: …. Živa slika Boga. Ako hoćete!… Popovi s tim nemaju nikakve veze. [Sve vreme dokle Bruno govori, vlada mrtva tišina. Zatim Arsenaloto uzbuđeno otkriva:]
ARSENALOTO: Ali onda…. Sve zavisi od nas!… Zavisi… [Tu već nastaje svađa u krčmi. Čuje se vika:]
AGATINO: E, to je svetogrđe!
ARSENALOTO: Oh!
BRUNO: Hajdemo ispočetka!
DRUGI: Istina je! Svetogrđe.
BRUNO: Čovek misli kroz asocijacije…. Postoje korespondencije… Između sveta životinja, biljaka… I ljudi… [Bruno bi da nastavi, ne obazirući se na tišinu koja ponovo vlada, i koja je napeta, Arsenaloto ga šapatom poziva:]
ARSENALOTO: Ajmo mi napolje, ovde je nešto zagušljivo. Ajmo. [Izlazeći, Bruno gleda oko sebe:]
BRUNO: Jesi li video ovog čoveka? Lice mu je kao u ptice.
BRUNO: A onaj tamo ima lice kao u mačke, vidi ga…
BRUNO: A evo, tu je i miš…
BRUNO: Onaj tamo liči na krmka. A ovaj tu, na vola. I karakter mu je kao u vola.
ARSENALOTO: Ajde, ajde, bolje da krenemo, Bruno… Ajmo…
Giordano Bruno, minuti 13:01 – 15:35.

Velike su muke kada neko sebi postavi pitanje, kako da se saopšti, prenese, prevede, to što filozofija Đordana Bruna ostavlja kao emocionalni trag. Istaći samo najveće, Šekspira, i Servantesa – možda to nekome deluje iznenađujuće, ali s razlogom to možemo tvrditi – ili Spinozu i Lajbnica, Šelinga, Vajlda, Ničea, Džojsa, setiti se i Tolanda, Votera, Didroa, De Sanktisa i Kročea, nije dovoljno. Ipak, u umetnosti, od Bena Džonsona i Šekspira, i Servantesa, preko Didroa, do Džojsa ili Đanmarije Volontea, nadživljava snažna teatralna komponenta. Ta teatralna komponenta svoje tragove prenosi preko tela. Zato ću izdvojiti nekoliko – tri, tačno da kažem – momenta u kojima je Volonte telesnim sredstvima oblikovao lik Đordana Bruna polazeći od Brunove filozofije.

Ključ za čitanje Volonteove glume, po Derijuovom mišljenju, leži pre svega u radu na tekstu (239). Srž tehnike pripremanja za ulogu koju je Volonte razvio podrazumevala je pronaći unutrašnje okolnosti, naporedo sa okolnostima koje lik okružuju u svetu oko njega, a koje će opravdati reči što ih lik izgovara, pronaći „muziku reči“, intonaciju koja tim okolnostima odgovara, koja najbolje izražava smisao tih reči, koja će osvetliti njihov razlog. Prema rečima reditelja i scenariste, dijalozi i scenario za film Đordano Bruno postavljali su ogromne teškoće. Sam režiser, Đulijano Montaldo, govorio je o ozbiljnim problemima koji su se pojavili prilikom razrade skripta, kada je trebalo oblikovati Brunove reči, radeći na oskudnim zvaničnim dokumentima, izvlačiti odlomke rečenica iz Brunovih tekstova, i sve to, vodeći računa da se ne ogreše o materijalne činjenice. Montaldo takođe svedoči i o tome da je određena krutost teksta scenarija, „filološki korektnog, ali scenski neodgovarajućeg“ za Volontea predstavljala prepreku koju je trebao savladati. „U početku je imao teškoća da prodre u taj lik. […] Osećalo se da smo svi bili pomalo zarobljeni“ (240). Oslobađanje od te „zarobljenosti“ u složeni tekst i složeno istorijsko vreme u nekim od ključnih trenutaka donosi Volonte sa svojim glumačkim rešenjima, koja, kako proizlazi iz svedočanstava, pronalazi u Brunovoj filozofiji čitanoj kao filozofija tela i njegovih moći. Da bi do ovakvog čitanja došlo, morala je postojati prepreka koja ne dozvoljava lakoću. Ta prepreka uvek su oni iskazi koji u sebi nose prejak naboj i patos. Traganje za rešenjem – kako izreći repliku? – jeste ono što glumca vodi produbljenom čitanju. Prejak naboj izraza onemogućava ne toliko razumevanje, koliko osećanje: ko, i u kakvim okolnostima, može izreći te reči? Na koji način? Tako dolazimo do problema u komunikaciji koji postavlja emocija, razumevanje određene emocije. Glumac je prinuđen da telom – gestom, mimikom, kretanjem, glasom – izrazi ono što na tom mestu nije moglo ostaviti pisani trag, ono što se doziva sa drugim mestima u tekstu, i drugim tekstovima, da bi bilo pravilno shvaćeno. Između teksta koji pisac svojim telom – rukom – piše, i tog istog teksta koji glumac svojim gestom, mimikom, kretanjem i glasom iskazuje, stoji određena emocionalna hermeneutika, koja nezaobilazno prolazi kroz telo. Telo koje piše, i telo koje glumi. I to je, zapravo, onaj problem koji postavlja Deni Didro u Paradoksu o glumcu, to je problem koji se vraća kod Stanislavskog i njegovih muka sa glumačkim sistemom, pa čak i kod Bertolta Brehta i njegovog pozorišnog organona kao teorije glumačkog podstreka na društveno delanje.
Đanmarija Volonte je ona vrsta glumca koji svom poslu pristupa pre svega intelektualno, koristeći intelekt ne samo da bi njime savladavao emocije, nego pre svega za to da emocije pomoću intelekta gradi, i da ih živi. Odgovor na pitanje kako telesno izraziti određeni tekst nalazi se u tekstu, u tekstualnim tragovima koje ostavlja telesni gest pisanja. Otuda se vraćamo pitanju: kako je pisac razumeo samog sebe? Jedna od uloga intelekta, mada možda manje znatna, jeste da stavlja emocije pod kontrolu, ali druga, znatnija, jeste da aktivno stvara, kreira, razvija, neguje, podstiče emocije, u procesu za koji ovde koristim pojam koji su Umberto Maturana i Fransisko Varela, čileanski biolozi i epistemolozi, razvili za celokupan domen života: autopoiesis. I tu već zalazimo u onaj deo Brunove filozofije koji nazivam nolanska teorija komunikacije, teorija koju Bruno posebno razvija u poslednjim tekstovima na latinskom, De magia i De vinculis in genere.
[…]
Tri ključna momenta u filmu koji traže preciznu emocionalnu hermeneutiku nazivam: disanje, pijanstvo i šapat. Stavljajući svakome od njih ime, stavljam ih pod znak, pečat ili signaturu komuniciranja misli koje se može ostvariti samo preko tela. Samim tim što te telesne izraze prevodim nazad u reči, na ovom mestu, lišavam ih upravo one dimenzije koja je u takvom posmatranju stvari ključna, ali to činim sa uverenjem da je i u ovom obliku komunikacija mogućna, makar samo kao trag.
Hronološkim redom idući, prvi od ta tri oblika komunikacije, dakle, disanje, u filmu Đordano Bruno prikazan je kao intimna scena između Bruna i venecijanske kurtizane Foske, koju glumi Šarlota Rempling. Scenario je predviđao da se Foska, koju Bruno privlači, dok razgovaraju u njenoj ložnici, skine, i pozove Bruna u krevet, ali da se, zatim, tokom razgovora, uplaši i otera ga, vičući: „Beži od mene, đavole!“

FOSKA: Eto, to su tajne naše magije. Da budemo lepe i poželjne… Da usrećimo svoje ljubavnike i da budemo prijateljice svojim prijateljima… Da od ljubavnika dobijemo zaštitu, i moć. Da budemo voljene i da umemo da volimo… Jeste li videli one žene pod mostovima? Prodaju ljubav… trgovcima… Mornarima… Senat određuje cene.
FOSKA: Biti bogat i moćan. To je magija! Dragulji, zlato, nakit (blaga Istoka!) I ljudi te (gledaju) i mrze te, vide tvoje belo lice, i pljuju… Kada odem u Svetog Marka i molim (gospoda)… obraćam se vlasti višoj od svih! Vlasti Boga! Jer ja verujem u Boga! [Poslednje reči, Foska propraća odlučnim pokretom sa kojim skida haljinu sa sebe i ostaje naga. Bruno sedi na ivici kreveta. Ona mu prilazi. Dok izgovara prve reči, Bruno ustaje i gleda je u oči.]
BRUNO: Deca u sebi nose prirodnu magiju… koju, malo-pomalo, kako rastu… budu prinuđena da unište. I onda počnu da se mole presvetom Trojstvu i Svecima, i Bogorodici… Velikoj Bogorodici u plavoj boji sa zlatom i anđelima i tamjanom… [Kod ovih reči, oboje se smeškaju, i počinju da dišu duboko, kao nehotično, primičući se ponvo krevetu.]
BRUNO: Moramo naučiti da dišemo. Da bismo ponovo otkrili kako… drveće, kamenje… životinje… i cela mašinerija prirode… imaju neko unutrašnje disanje. Unutrašnje disanje, baš kao i mi… Imaju kosti, vene, meso, poput nas.
[Dok Bruno izgovara ove reči, Foska leže na krevet, Bruno, nadnet nad njom, seda ponovo na ivicu kreveta. Disanje se nastavlja. Bruno diše sve dublje, Foska ga prati svojim sve dubljim disanjem, licem u lice. Brunove ruke su sklopljene, zatim primiče šaku da Fosku pomiluje po licu. Blagim dodirom prelazi preko njenog lica i spušta se niz telo. Brunov dah postaje smireniji, Foska, međutim, diše sve opijenije i sve dublje. Lica su im i dalje jedno naspram drugog. Sada Bruno jasno preuzima kontrolu nad tim zajedničkim disanjem, sam diše dublje, ali polako, da bi odredio ritam Foskinog disanja. Njegove ruke su ponovo sklopljene, disanje vodi ka ekstazi. Nastavlja se sve dublje, bez ikakvog dodira, sve mahnitije disanje. Tada Foska skače iz kreveta, krsteći se, bežeći u suprotan ugao kreveta:]

FOSKA: Beži od mene, đavole! Odlazi! Odlazi!… Odlazi! Odlazi! Napolje iz ove kuće!… Odlazi, ti si đavo! Ne! Beži! Beži! [Bruno je mirno posmatra, pomalo začuđen ali ne i uznemiren. Kontrast između njegove nepomičnosti i njenog uzbuđenog podrhtavanja postaje sve jači, dok na kraju Bruno ne izgovori kroz smeh:]
BRUNO: Ma ja sam govorio… Samo sam govorio o magiji deteta… [podigne haljinu sa dna kreveta, dobaci joj je:] Za madonu Venecije…
Giordano Bruno, minuti 9:28 – 13:00.

Režiser Đulijano Montaldo sećao se rada sa Volonteom na ovoj sceni:
Scena je na neki način bila nameštena. Kako uspeti u tome da se neka žena toliko snažno emocionalno uznemiri da je dovedete do fizičke ošamućenosti? Volonte mi je rekao: „Znaš li da kiseonik može da te opije, da je maltene droga?“ Onda smo sa time eksperimentisali […] Napravili smo neku vrstu „hepeninga“, izgovarajući replike koje u sebi nose nekakvo unutrašnje disanje, ideju da sve ima neko unutrašnje disanje […] bila je to nekakva intuicija […] Volonte je doveo scenu do onog emotivnog očajanja, do toga da se rodi velika emotivna tenzija koja će [Šarlotu Rempling kao Fosku] naterati da skoči iz kreveta. (Deriu, 240)

Ili, da se poslužim metodom koji će Bruno – u filmu, u telu Đanmarije Volontea – već u sledećoj sceni, upotrebiti da bi povezanost svega objasnio veseljacima u krčmi: disanje – kiseonik – opijenost – provokacija– strah – uzmicanje. Ova scena je telesna ekspresija ideje da je sve u svetu povezano.

Druga takva scena, koju sam nazvala pijanstvo, prikazuje Bruna kako se vraća kući patricija Zuana Moćenigova, svoga domaćina i čoveka koji će ga prijaviti Inkviziciji, u ranu zoru, posle noći provedene na ulici. Prilikom susreta između njih dvojice, Moćenigo optužuje Bruna da se ponaša nedostojno i nemoralno, i da njemu, Moćenigu, nije ni od kakve koristi, i podseća filozofa na to da živi o njegovom, Moćenigovom trošku. Na to mu Bruno odgovara da filozof, čak i kada nema ništa, ostaje „gospodar sopstvene sudbine“. Moćenigo se uplaši od takve pomisli, i prestravljen, odlučuje da ga prijavi. Volonte se našao pred teškoćom, kako da izgovori rečenicu: „Filozof je gospodar svoje sudbine“, takođe jednu od rečenica izvučenih iz Brunovih tekstova. Rešenje do kojeg je došao bilo je da predloži režiseru da Bruno to izgovori pijan i uzbuđen. Scena se odvija na stepeništu. Bruna dvojica gondolijera pridržavaju do dna stepeništa, Moćenigo ljutito viče sa vrha:

BRUNO: Ko voli da pije…. Neka pije….
MOĆENIGO: Sramota! Celu noć u skitnji…. Čapraz-divanite… Mislite da ste u svratištu… I još se pijani vraćate u zoru, kao da ste u svojoj kući, baš mi je drago, nadam se da si se lepo proveo… u Morozinijevoj kući!
BRUNO: Jesteeee!
MOĆENIGO: Ti si navodno filozof, a čini mi se da ne prezireš nijedno uživanje.
BRUNO: A ko ti je rekao da filozof mora da prezire uživanja! Moćenigo, tucaj, tucaj, i ostaj mi u dobrom zdravlju… I voli onoga ko tebe voli.
MOĆENIGO: A, komotna je ta tvoja filozofija!
BRUNO: Filozofija nikad nije komotna!… Upadaj!… Upadaj! (Poziva gondolijere za sobom da uđu.)
MOĆENIGO (gondolijerima): Ne! Stoj! Napolje…. Napolje iz moje kuće!
MOĆENIGO: Nadam se da ćeš i mene uspeti da poučiš toj svojoj filozofiji, jednoga dana, ako nađeš vremena….
BRUNO [s naporom se penje uza stepenice, oslanjajući se na kamene glave na balustradi, bezmalo dahćući; tu se već položaji izvrću, i Bruno se penje ispred Moćeniga, koji sada stoji niže na stepenicama]: Polako, polako,…. Polako, polako…. Polako, polako! Treba tu napora….
MOĆENIGO [sada dostiže Bruna, i razgovor nastavljaju obojica već na vrhu stepeništa, na istoj visini, ali tada mu Bruno okreće leđa i polazi dalje]: Napora?… A zauzvrat, šta?
BRUNO: A zauzvrat, sve, ili ništa… Zavisi kako gledaš na stvari: filozof, čak i kada ništa nema… gospodari sopstvenom sudbinom. On je gospodar sopstvene sudbine!
Giordano Bruno, 18:00 – 19:45

Poslednje reči Bruno već izgovara prošavši pored Moćeniga, koji ide za njim. Bruno ide i dalje korakom pijanog čoveka, ali čoveka koji gospodari svojim pokretima. Njegova leđa govore. Prema sećanju režisera Vitorija Tavijanja, u prvom filmu koji su zajedno radili, Un uomo da brucciare (Čovek koga treba spaliti), iz 1960. godine, Volonte mu je tada otkrio da je u tom filmu „prvi put video i sopstvena leđa“. Shvatio je to gledajući sebe na filmu: „Uglavnom sebe vidim, u ogledalu, u pogledu drugih, s lica, ali nisam sebe poznavao s leđa. Shvatio sam, kada sam se video, da su neki moji pokreti čak sleđa izražajniji.“ (Un attore contro, https://www.youtube.com/watch?v=_bqw_TUHSDY minut 6 : 15 – 6 : 54.) Čovek koga treba spaliti komunicira i leđima, govori, dakle, celim svojim telom. Pojavljuju se ona „leđa“ ili „grbača“ na kojima Zemlja sve ljude nosi, kako je pisao Bruno u Večeri o Pepelnici, nakon što ih „rodi iz svoje materice“. Đulijano Montaldo je, dvadeset godina kasnije, o scenama u Đordanu Brunu svedočio:

Bila je to dragocena saradnja. Sasvim je verovatno da bi, rečena trezveno, stisnutih zuba, ta rečenica [„filozof, čak i kada ništa nema… gospodari sopstvenom sudbinom“] mogla zvučati kruto. Do ideje da izabere tu scenu došao je upravo preko ideje provokacije […] Moćeniga njegov gost ne samo što nije naučio tajnama crne magije […], i ne samo što se vraća kući provokativno pijan nego i provokativno blasfeman[…] (Deriu, 241).

Opijenost – provokacija – strah – bes – potkazivanje – Inkvizicija. Još jedan od lanaca ideja koji se stvaraju u skladu sa Brunovim načelom povezanosti svega sa svime. Provokacija koja ide do krajnjih konsekvenci takođe mora računati na telo kao svoj temeljni izraz. Brunova filozofija je, u tom smislu, filozofija telesnog izraza. Filozofija volje za modernošću – Bruno je tražio teatarski izraz kao u tom trenutku najmoderniji, izraz sa najširim mogućnostima komunikacije (pozorište kao stvar ulice i stvar javnog prostora: odmah nam padaju na um London, Barbidž i Šekspir, ali i prvi zidani javni teatar u Vićenci, iz 1585, koji u isti mah postaje i najmoderniji izraz arhitekture – čija umetnost počiva na upotrebnoj vrednosti koliko i na estetskoj – pozorište u koralima, dvorištima, u španskoj tradiciji, koja je morala zahvatiti i italijanske zemlje pod španskom vlašću; pozorište, koje će u sledećem, sedamnaestom veku, biti neprikosnoveni gospodar umetničkog izraza: život kao pozorište postaće tema Baroka, ali je ta misao svoj prvi izraz našla u Brunovom filozofskom dijalogu Herojski zanosi. Traganje za novim telesnim izrazima Brunove filozofije zato je od prvorazrednog značaja. Džojs i njegovo obraćanje pozorišnim ljudima u Dablinu prizivajući kao autortet nekakvog „Nolana“ ima za sobom i teatralnost gesta dizanja spomenika Đordanu Brunu Nolancu, u Rimu, nekoliko godina ranije. Upotreba Brunove misli i Brunove biografije u Uliksu i u Fineganima isto se tako može podvesti pod režim telesnog. Telesni izraz je ono na čemu počiva Svećar iz 2011, predstava koja ispituje mogućnosti jednog tela, i ovoga puta ženskog, da bude izraz mnoštva likova, čime smera na jednog autora – pisca, Bruna, koji zapravo govori svim tim glasovima, ili koji glumi sve te glasove u svom tekstu. To je, opet, u savršenoj saglasnosti sa višeglasnošću Brunovih filozofskih dijaloga dramske konstrukcije i filozofske sadržine. Telesnost Brunove filozofije komunicira glumac kakav je Đanmarija Volonte zahvaljujući nizu teatarskih postavki koje stavlja u osnov svog telesnog izraza. Zato njegovo čitanje telom povezuje političko čitanje irskog slobodnog mislioca Džona Tolanda i engleskih slobodnih mislilaca, i Lajbnica, enciklopedistu Denija Didroa, i Voltera, Getea, Kolridža, i Frančeska De Sanktisa, i Benedeta Kročea, i italijanski Risorđimento, sa čitanjima Vilijama Šekspira i Migela de Servantesa, ili Valtera Pejtera, Oskara Vajlda ili Džejmsa Džojsa, dopuštajući iskorak ka Galileu Galileju, i Bertoltu Brehtu, kao ljudima suprotstavljenim i podudarnim u građenju modernog razumevanja čoveka u kosmosu. Možda će se nekome učiniti preterano isticanje karike kakva je Đanmarija Volonte u svemu tome, ali ta karika vodi i ka neočekivanim skretanjima ka našem danas i ovde. Od Brunovog Svećara prikazivanog u Ateljeu 212 u sezoni 1992/1993, do posebne projekcije filma Đordano Bruno na FESTU 1973, i neposrednog dodira u vremenu sa Ksenijom Atanasijević, koja je, opet, prva u nizu žena koje će zadužiti brunovske studije u XX veku, i za kojom dolaze Dorotea Vali Singer, Antoaneta Man Piterson, Frensis Jejts, Hilari Gati – da navedem samo imena onih naučnica koje, svaka od njih, svojim uvidima grade prekretnice u brunističkim istraživanjima, otvarajući nove pravce i dobijajući različite odjeke. U tom ženskom akademskom pristupu Brunu, opet, takođe se ukazuje prisustvo tela u filozofiji, ne uzetog kao apstraktni korpus mrtvih tekstova, nego kao živo telo čoveka i živo telo teksta u neprestanom kretanju, tekstualna životinja, u smislu u kojem je Bruno upotrebljavao reč životinja kada je govorio o zvezdama i kosmosu: životinja kao tvar koja se kreće i menja, tvar u neprestanoj mutaciji. U onom smislu u kojem zvezde, raspadajući se, stvaraju kosmičke zrake koji neprestano deluju na sve na Zemlji, izazivajući mutacije (u smislu današnje nauke, kao mutacije u genima, na primer), u smislu u kojem se materija kosmosa oblikuje u život na Zemlji (beskonačna mogućnost, kaže Bruno). Možda je to ono mesto gde se govor pretvara u šapat, zato da bi ga ljudi bolje čuli i da bi im se snažnije utisnuo u pamćenje. To je konačni paradoks do kojeg dovodi Volonteovo glumačko tumačenje Brunove filozofske biografije.

Šapat je Brunov poslednji pokušaj komunikacije u Volonteovom glumačkom izrazu. Brunove poslednje reči na sudu, koje su jedan od ključnih momenata u legendi o njemu – „Možda vi, dok mi izričete presudu, osećate veći strah od mene dok je slušam“ – Volonte izgovara u naznakama i šapatom, a da je ideja da se tako prikaže scena takođe potekla od Đanmarije Volontea, ponovo svedoči režiser filma, Đulijano Montaldo:

Dok je čitao spisak svojih krivica u scenariju, došao je do rečenice: „Veći strah osećate vi…“ i ona je, iskreno govoreći, bila retorička. Đanmarija mi je rekao, a šta misliš da je izgovorim šapatom? Kao za sebe? I ja sam shvatio da je ta ideja apsolutno genijalna.
Un attore contro, https://www.youtube.com/watch?v=ZwlkKxjZL5o minut 3:20.

BRUNO: Kakva muka!… Tražiti od onoga ko ima vlast da reformiše vlast! Kakva naivnost. Hteli ste moje priznanje, i dobili ste ga! To je priznanje poraza!
[…]
ADRIJANO: Danas, osmog februara hiljadu šestote, godine Jubileja… Izričemo, proglašavamo, osuđujemo tebe… Điordano Bruno… Jeretika, neokajanog, upornog i okorelog… kome zato sleduju sve crkvene cenzure i kazne koje nameću sveti kanoni… I kao takvog te ovim rečima lišavamo svih zaređeja i rukopoloženja… I izbacujemo te iz okrilja naše svete i Bezgrešne crkve, čijeg milosrđa više nisi dostojan. [Ove reči Bruno prati iznemogao, savladan umorom, kao odsutan.)
ADRIJANO: Osim toga, osuđujemo i zabranjujemo sve tvoje knjige i spise kao jeretičke i grešne i zapovedamo da budu javno uništene i spaljene, na trgu svetog Petra, pred velikim stepeništem i da budu stavljene na indeks zabranjenih knjiga… Predajemo te u ruke Rimskog Guvernera da otrpiš dužnu kaznu, moleći ga, međutim, da se pobrine za tebe i da ne pretrpiš nikakvo obogaljenje tela i udova.
BRUNO: (šapatom) Veći strah osećate vi…
1° DAMA: Šta je rekao? [U pozadini ovih reči nastavlja se čitanje presude.]
1° PLEMIĆ: Nisam razumeo, gospođo….
ADRIJANO: Kako je utvrđeno procedurom, presudu je pročitao javno all’imputato, u kući njegove Eminencije Kardinala Madrucija, na Pjaci Navona, Notar Flaminio Adrijanio, što potvrđuju delegirani svedoci Pjetrasanta i Fra Benedeto Mandina, …
BRUNO: (šapatom) Veći strah osećate vi…
ADRIJANO: …koji potpisuju zapisnike nakon što su proverili i potvrdili saglasnost sa tekstom koji je utvrdio ovaj Presveti sud.
BRUNO: (šapatom) Veći strah osećate vi…
4° ĐAKON: Šta je rekao?
5° ĐAKON: Veći strah osećate vi…
4° ĐAKON: Rekao je: Veći strah osećate vi…
ADRIJANO: Rekao je: Veći strah osećate vi…
Đordano Bruno, minuti 1:43:20 – 1:45:00

Ovde uspostavljene veze sežu daleko, i nisu moja konstrukcija. Zahtevaju dublje čeprkanje, duže traganje, ali na kraju pronalazim ono što tražim. Jedan od načina komunikacije koji povezuje telo i ideju jeste maska. Đanmarija Volonte je 1973. godine bio četrdesetogodišnjak, ali je uspeo da svoje telo preobrazi na toliko načina da ono tokom filma (koji prikazuje poslednjih osam godina Brunovog života, provedenih po zatvorima i u mukama) vidljivo stari. U tom vidljivom starenju svoju ulogu imaju i kretanje, i gest, mimika, i maska. Možemo uočiti dvostruki detalj u građenju Brunove maske, vezane za deo lica između nosa i gornje usne. Gornji deo nausnice obrijan je, ostala je samo tanka linija, jedva uočljiva, tik iznad usne. Ta linija brkova nekako kao da izdiže, reljefno ističe gornju usnu, i brkovi polako počinju da sede. Šake, sklopljene i pomalo stisnute u pesnice, na početku, čak i u ljubavnoj sceni sa Foskom, pri izricanju presude takođe su ostarile, čas umorno vise, čas nervozno podrhtavaju.
Volonte gradi masku koju je tokom godina morala graditi priroda na Brunovom licu. A sam pojam maske jeste oznaka zone prevođenja. Komparativnim antropološkim istraživanjima ustanovljene su neke opšte crte pojavljivanja i upotrebljavanja maske u veoma različitim kulturnim kontekstima. Maska je tu da bi razrešila kontradikciju, i zato je neophodna u obredima prelaza, koji obeležavaju promene u stanju pojedinaca ili grupa, kao što su rođenje, inicijacija, smrt, izlečenje, u situacijama nestabilnosti, kada je ugrožen poredak grupe, zato što neki njeni članovi prolaze kroz korenite promene statusa, što sve dovodi do preispitivanja cele mreže odnosa u zajednici. I sama maska može biti svetinja, preko nje se svetost prima, i preko nje predaje. Ona nije, kako piše Žan Luj Beduen u svojoj studiji Les masques (1967: 18-19), sredstvo za prerušavanje u uobičajenom smislu te reči. Onaj ko se maskira nije naprosto neko čiji identitet ostaje nepoznat, onaj ko se maskira i sam postaje zagonetka, i izazov da ta zagonetka bude odgonetnuta, stavlja sebe izvan uobičajenih zakona i traži za sebe slobodu koja je utoliko veća što nije ograničena društvenim konvencijama. Eto zbog čega je, verujem, Volonteu bilo potrebno da stvori masku koja će biti Brunova vidljiva maska. Da je to maska koja obeležava i prelaz između prošlosti (vremena Đordana Bruna) i sadašnjosti (vremena Đanmarije Volontea) kao dokaz uzimam i ovo što je napisao italijanski istoričar filma Mauricio Grande (Deriu podatak 1992c):

U suštini, naša nacionalna istorija je u više aspekata epopeja izvrnuta naglavce, gde se instanca preživljavanja pojedinca teško može uskladiti sa naduvenim pokušajima da se ponese izvesna neodrživa maska. Ali istina je i to da su italijanska istorija i politika već nekakva komedija, komedija režima, parada maski vlasti i ideologije kao lažnog projekta demokratskog razvoja. I upravo tu se proizvodi ono „više od stvarnosti“ koje šikne kao halucinacija ili kao karikatura. (1992: 52.)

Glumac je upravo, preko svoga tela, glume, mesto – telo – translacije Brunove misli ka savremenosti. Kroz pozorište, i za njime film, Brunova filozofija – u najmanju ruku njegova filozofija morala, ali ne samo ona – pronalazi one „kanale komunikacije“ koji joj najviše odgovaraju, sredstva kojima najbolje ostvaruje komunikaciju sa savremenim čitaocem. Glumac, u pozorištu kao i u filmu, komunicira pre svega ono što je u Brunovoj misli emocija, mada, razume se, uvek pod kontrolom intelekta, ono što je imaginacija kao veština, tehnika, i umetnost pretvaranja ideja u slike. Gluma je tu jednako moćna i u komuniciranju sa književnošću, koliko je u nauci moćan prenosnik Brunove vizije kosmosa upravo savremena astrofizika, i ona naučna potraga, još od Ajnštajna, ili od Majorane, za nekom opštom teorijom koja bi uvezala opštu teoriju relativnosti i kvantnu teoriju u koherentnu celinu. Za kojom nauka za sada još traga.

Ono što se ponavlja u svim ovim svedočanstvima je sudar između najprodornijeg filozofskog uvida i mogućnosti njegovog telesnog iskazivanja. Između to dvoje postavlja se problem, koji zahteva rešenje, a rešenje je zapravo paradoks, odnosno, telesni izraz se traži na tački suprotnoj od ozbiljnosti uvida. To znači da se uvid koji potresa svojim patosom na nivou tela iskazuje upravo smanjenjem tenzije, da bi se tenzija pojačala. Šapat – nerazumljivost – ponavljanje – napregnutost čula i uma, u naporu da se čuje i razume – ponavljanje – odjeci ponavljanja – prenošenje – ponavljanje. Bez šapata ne bi bilo ponavljanja, bez ponavljanja ne bi bilo odjeka, kretanje bi se zaustavilo, zamrlo bi dalje prevođenje ideje. Životinja teksta postala bi korpus, i više ne bi mogla za sobom da ostavlja trag, jer je za to neophodno kretanje: samo ono što se kreće ostavlja za sobom trag, nepomična stvar sahranjuje svoj pečat pod težinom sopstvenog korpusa.

_________________

Literatura

.
-Barthes, R. (1973): „Diderot, Brecht, Eisenstein“, Cinéma, Théorie, Lectures. Revue d’Esthétique.
-Barthes, R. (1982): L’obvie et l’obtus. Essais critiques III, Paris: Éditions de Seuil.
-Deriu, F. (1997): Gian Maria Volonté. Il lavoro d'attore, Roma: Bulzoni Editore.
-Guerra, M. (2009): „Impegni improrogabili: le forme “politiche” del cinema italiano degli anni settanta“. Anni ’70: l’arte dell’impegno. I nuovi orizzonti culturali, ideologici e sociali nell’arte italiana. A cura di Cristina Casero Elena Di Raddo. Milano: Silvana Editoriale Spa, 171-186.
-Marotti, F. (2005): Un attore contro – Gian Maria Volonté.
-Micciché, L. (1980): Cinema italiano degli anni Settanta, Venezia: Marsilio.
-Montaldo, G. (2009): 1973. Giordano Bruno. Compagnia Cinematografica Champion / Les Films Concordia. DVD Cecchi Gori Home Video 2009.

Zoroastrizam – religija drevne Perzije i Zarathustrino učenje

Zoroastrizam – religija drevne Perzije i Zarathustrino učenje

http://www.vaperclub.org/viewtopic.php?f=56&t=10872

UVOD

Važnost proučavanja i poznavanja drugih kultura, ljudi, navika, običaja, vjerovanja, kao i vrednovanja stvarnosti je golema. Ono pruža bolje razumijevanje i prihvaćanje različitih (pa tako i nepoznatih) modela ponašanja, različitih društvenih odnosa u stranim okruženjima, što u konačnici može pomoći, i pomaže, kod razumijevanja sebe samih.

Razne kulture predstavljaju samo drugačiji način promišljanja i ostvarivanja kvalitetnog i duhovno bogatog života, a to je upravo onaj cilj kojem bismo svi i trebali težiti.

Najveće svjetske religije duboko su uvjetovale današnju kulturu, politička uređenja i svjetonazore i upravo iz tog razloga je njihovo upoznavanje nužno kako bismo mogli bolje razumjeti svijet u kojem živimo danas.

PERZIJA

Pogledati u dugu i bogatu povijest Perzije, odnosno Irana, pruža nevjerojatnu sliku, sliku na kojoj se isprepliću mnoge minule civilizacije i kulture starog svijeta.

Unutar golemog carstva, Perzijanci su zapravo činili manjinu i nisu imali specifičnu perzijsku kulturu, makar ne u svim aspektima, međutim imali su snažnu tradiciju kojom su utjecali na različite narode i kulture, ali su od njih i uzimali ono najbolje.

Herodot u svojoj Povijesti piše: Perzijanci najviše od svih naroda primaju tuđe običaje.

No, Perzijanci su ujedno bili i darovatelji i primatelji te su vješto povezivali najfinija postignuća osvojenih naroda sa svojom izvornom tradicijom iz čega se rodilo raskošno stablo iranske kulture.

Obično se govori o predislamskom i islamskom razdoblju, kad se govori o povijesti i kulturi Irana, međutim postoji i preciznija podjela i to na pretpovijesno razdoblje, elamitsko razdoblje, koje je trajalo od otprilike 4000. g.pr.Kr. do 650. g.pr.Kr., zatim razdoblje migracije Arijaca i izgradnje carstva koje se smješta u period od 1000.g.pr.Kr. do 650.g., te na kraju – islamsko razdoblje.

Kad je izgrađena islamska kultura prihvatila islam, istovremeno zadržavajući kontinuitet s vlastitim naslijeđem, postala je Iran kakav danas poznajemo.

Perzija ili Iran?

Naziv Perzija potječe od iranskog naroda Parsa i istoimenog dijela zemlje u južnom Iranu (današnji Fars) koju su stari Grci nazivali Persis, po čemu su cijelu zemlju s kojom su vodili pedesetogodišnji rat nazvali Perzija, a narod Perzijanci. Zanimljivo je da se Perzijanci spominju još u RgVedi kao Paršavasi. Iz Parsa je potekla slavna loza Ahemenida koja je u VI.st.pr.Kr. stvorila prvo povijesno svjetsko carstvo. Naziv Perzija tek je u novije vrijeme, točnije 1935. godine, zamijenjen nazivom Iran.

Međutim, kako su Perzijanci tek jedan od iranskih naroda, naziv Iran čini se i primjerenijim. On također odražava drevne korijene ovog naroda.

Naime, prije oko pet tisuća godina, indoeuropska plemena kojima su pripadali i Iranci, živjela su nomadskim načinom života na euroazijskim ravnicama. Neka od ovih plemena koja su se nazivala Arya# s vremenom su se preselila u dva zasebna područja: jedna se nakupina naselila u dolini rijeke Ind, a druga u području koje su zvali Aryanam Khshathram ili – zemlja Arijaca. Ovaj se naziv postupno promijenio u Eran – Shahr, i konačno, u Iran.

Perzijska je civilizacija najprije crpila snagu iz dubokih indoiranskih izvora. Među doseljenicima na Iranskoj visoravni Zarathustra je bio veliki učitelj i zakonodavac te reformator stare indoiranske religije. Njegovo ime znači Onaj koji nosi svjetlo, a njegova religija ima više naziva: zoroastrizam, mazdaizam, magizam, štovanje vatre, i druga.

Vezano za staru iransku religiju, Porfirije govori o mazima kao učenim ljudima među Perzijancima, dok ih Filon Aleksandrijski opisuje kao najizvrsnije istraživače skrivenih misterija prirode, svete ljude koji su se odvojili od svega drugog na zemlji.

Pod tim je impulsom nastalo golemo Perzijsko carstvo!

ZOROASTRIZAM

Od davnina poznata kao tzv. „perzijska religija“, zoroastrizam je jedna od najstarijih proročkih monoteističkih religija na svijetu, i jedan od velikih iranskih doprinosa povijesti religijske misli.

Duboko ukorijenjen u drevne indoiranske i indoeuropske tradicije, zoroastrizam ima zajedničke korijene s vedizmom i hinduizmom.

Bilo je dosta uzajamnog intelektualnog utjecaja između Perzijanaca i Grka preko kojih je zoroastrizam na Zapadu postao poznat kao „religija maga“, a magi su bili svećenici zapadnog Irana i glavni prenositelji Zarathustrina učenja u doba dinastije Ahemenida, u 4. st.pr.Kr. U svojoj dugoj povijesti zoroastrizam je utjecao na većinu glavnih svjetskih religija.

Priča o zoroastrizmu započinje dolaskom jedne migracijske struje Indoiranaca na području iranske visoravni u razdoblju između 3000. god.pr.Kr. i 1500. god.pr.Kr. Vjeruje se da je Zarathustra, osnivač zoroastrizma, potomak prvog vala Indoiranaca koji su došli na ovo područje i koji su postepeno uveli sjedilački način života.

Zarathustra je jedan od najslabije poznatih osnivača religija. Postoji vrlo malo biografskih podataka o njemu, a i oni koji postoje graniče s mitom. Njegovo se rođenje ne može sa sigurnošću smjestiti u određeni vremenski period. Dugo vremena se je vjerovalo da je živio u XI.st.pr.Kr., međutim, novija istraživanja upućuju da je živio i mnogo ranije, između XII. i XV.st.pr.Kr.

Gathe, Zarathustrine himne, još uvijek nije moguće smjestiti u određeni povijesni okvir, obzirom da niti jedna spomenuta osoba ili mjesto nisu poznati niti spominjani u nekom drugom izvoru.

Međutim, u Gathama se spominje Zarathustra kao svećenik spitamskog naroda iz istočnog Irana. U ranoj je dobi krenuo s učenjem, kao uostalom i svi Indoarijci, a poduke su se sastojale od vjerskog učenja i ispravnog izvođenja obreda, vještine građenja himni i izlaganja molitvi te mantri koje su se učile napamet.

Obzirom da su Iranci smatrali da čovjek postaje zreo kad napuni petnaestu godinu života, vjeruje se da je Zarathustra u toj dobi postao svećenik.

Oko tridesete godine doživljava prvu od mnogih vizija. U zoru, za vrijeme održavanja proljetnog festivala, Zarathustra je krenuo do rijeke kako bi zagrabio vode za potrebe haomskog obreda. Izašavši iz čistog elementa – vode, u stanju obredne čistoće, na obali mu se objavilo blistavo biće Vohu Mano ili Dobra misao koje ga je odvelo u blizinu Ahura Mazde, vrhovnog Boga, koji mu povjerava brigu o Ashi, vječnom zakonu, sa zadatkom da ga prenese ljudskom rodu.

Odlučujuća okolnost koja je doprinijela uspjehu ove religije odluka je vladara Vištaspe da postane sljedbenik i zaštitnik Zarathustre nakon čega je uslijedilo naglo širenje zoroastrizma u zemljama pod njegovom vlašću. Legenda kaže da je Vištaspin omiljeni konj obolio te su mu se noge povukle u tijelo. Nakon mnogo neuspjelih pokušaja da se konj izliječi, kralju se ponudio Zarathustra, iako, pod četiri uvjeta. Jedan od četiri uvjeta bio je da kralj prihvati Zarathustrinu religiju. Naravno, kako je to bio kraljev omiljeni konj, nije se puno premišljao, i tako je cijeli kraljevski dvor preobraćen, a Zarathustrino učenje postalo je državna religija. Zarathustrini sljedbenici prihvaćaju druge vjere, jer smatraju da prosuđivati treba na osnovu djelovanja, a ne vjerovanja.

Stoga je učenje utjecalo na druge vjere, u velikoj mjeri i na židovstvo, jer su Židovi bili izgnani u Babilon u vrijeme kad se Kir uzdizao na vlasti. Utjecalo je i na kršćanstvo – anđeli, posljednji sud, uzašašće, raj i pakao, kraj svijeta…oblikovani su i osmišljeni učenjima Zarathustre.

Zarathustra ostaje živjeti na dvoru do kraja svog života. Umire u 77. godini.

Nakon njegove smrti, zoroastrizam se je proširio prema jugu kroz područje današnjeg Afganistana te zapadno na područje Medije i Perzije.

Zoroastrizam se često naziva i religijska filozofija, obzirom da se temelji na problemu moralne i duhovne naravi čovjeka. Njegov se religijski sustav naziva dualističkim, a ponekad i politeističkim, iako se reformom Zarathustre, koji uvodi element jednog boga, može govoriti o monoteističkom sustavu. Dualizam bi se mogao koristiti, ali samo u moralnom smislu, smislu borbe dobra i zla, odnosno u slobodi izbora da čovjek sam odabere kojoj će se strani prikloniti.

Više od tisuću godina zoroastrizam je bio službena religija moćnih carstava pod ahemenidskom, partskom te sasanidskom dinastijom, koje su se u nekim periodima prostirale od rijeke Ind sve do Egipta, te obala i otoka Male Azije.

Tijekom njegove ekspanzije, bio je jedna od najmoćnijih i najutjecajnijih religija na svijetu, iako nikad nije bio prihvaćen kao državna religija izvan iranske sfere utjecaja.

Zarathustrina kraljevska povijest završava osvajanjem muslimana u VII. stoljeću. Sve snažnije ugnjetavanje tjera sljedbenike Zarathustre na povlačenje iz gradova i bijeg u Indiju. Nakon što ga je potisnuo islam, zoroastrizam je počeo gubiti svoje sljedbenike da bi se danas njihov broj sveo na oko 150 000 pripadnika. Iako ne postoje točni podaci, smatra se da se je do danas između deset i dvadeset tisuća sljedbenika ove religije zadržalo u Iranu. Većina ih živi u Indiji, posebno u gradu Mumbai (nekad Bombay) i saveznoj državi Gujarat gdje su emigrirali u X. stoljeću u potrazi za vjerskim slobodama.

U indijskom društvu, sljedbenici zoroastrizma poznatiji pod imenom Parsi, zauzimaju visoke položaje, i u ekonomskim i u političkim krugovima. Moć i bogatstvo u Indiji stekli su tijekom XVIII. i XIX. stoljeća, a sljedeći put ekspanzije svojih globalnih trgovačkih interesa, počeli su putovati po svijetu te su tako u XX. stoljeću sve više i više počeli nastanjivati svjetska financijska središta. Izvan Indije i Irana, najveća zajednica zoroastrijanaca nalazi se u Londonu, a ima ih i u Hong Kongu, Torontu, Nairobiju, Australiji, ali još i više u Sjedinjenim Državama, u Houstonu, Los Angelesu, San Franciscu i New Yorku.

Usprkos njihovoj današnjoj raspršenosti po svijetu, zoroastrijanci predstavljaju utjecajnu manjinu u kojem god dijelu svijeta živjeli.

ZARATHUSTRINO UČENJE

Zarathustrino učenje odražava jedinstven svjetonazor, a jedna od njegovih temeljnih značajki je vjerovanje da su i duhovni i materijalni životni oblici stvoreni od Boga, Ahura Mazde, te su stoga u potpunosti dobri. Dakle, ljudsko tijelo kao materijalni, manifestirani aspekt postojanja stvoren od Boga, smatra se jednako dobrim kao i duša koja pripada duhovnom svijetu, onom vječnom i nevidljivom.

Središnje mjesto u Zarathustrinom učenju zauzima Asha – vječni, kozmički zakon koji upravlja svijetom. Asha je zoroastrizmu ono što je Rta vedama. Ima četiri temeljne točke učenja:Istina, kao filozofski koncept;
Red, kozmološko značenje;
Dobro, kao temeljni izraz moralne ispravnosti;
Pravednost, kao moralni princip društvenog sustava.

Asha uređuje i odnos između čovjekovih djela i posljedica – mizhdem, što bi bilo analogno karmi. Svako čovjekovo djelo, dobro ili loše, ima svoju posljedicu. Nitko i ništa ne može utjecati na funkcioniranje Ashe, jer je to jednostavno nemoguće. Svaki čin ima svoju posljedicu, kako na fizičkom planu, tako i na psihičkom i mentalnom.

Glavne postavke Zarathustrina učenja mogu se najbolje objasniti na njegovom poimanju kozmologije. Dakle, povijest je razdijeljena na tri razdoblja: Doba stvaranja svijeta, Doba pomiješanosti dobra i zla, i Doba odvajanja dobra od zla. Posljednje razdoblje se dovršava tzv. Savršenstvom, vječno savršenim stanjem nakon obnovljenog stvaranja na kraju vremena.

Zlo se poima kao prirodna sila, odvojena od Boga – Ahura Mazde, i suprotstavljena njemu i njegovu djelovanju. Ahura Mazda je stvorio i duhovnu i fizičku egzistenciju, no Zlo egzistira samo na duhovnom planu. Između tih dviju krajnjih točaka na vremenskoj traci dolazi do napada Angre Mainyua – Zloduha. Sve zlo u fizičkom svijetu, uključujući i smrt, dolazi iz tog vanjskog izvora, no ono prianja uz dobar fizički svijet prirode i čovjeka stvorenog od Ahura Mazde nastojeći ga uništiti.

Pomiješanost dobra i zla ne očituje se samo kao kozmički sukob između natprirodnih kozmičkih snaga, već i kao borba koja uključuje ljudska bića. Upravo zato ih je i stvorio Ahura Mazda, da mu budu pomoćnici, prijatelji i podrška u toj borbi protiv zla. Ljudi, kao jedina bića fizičkog svijeta, imaju sposobnost za tu zadaću, za tu borbu, jer su opremljeni intelektom koji im omogućuje razlikovanje dobra i zla. Minerali, biljke i životinje nemaju tu sposobnost.

Intelekt je ključ koji otvara vrata ljudima u duhovni svijet. Na duhovnom planu ljudi mogu slijediti Ahura Mazdu, odnosno ideju dobra, pravednosti i pobožnosti ili mogu slijediti put zla.

Ukoliko krenu putem dobra, ispunit će svrhu zbog koje ih je Ahura Mazda stvorio i postat će njegovi pomoćnici i prijatelji. Ipak, intelektualne sposobnosti omogućuju ljudima slobodu izbora, dakle, svaki čovjek sam donosi odluku o tome hoće li podržati dobro ili zlo.

Upravo taj izbor ili fravashi jest ono po čemu Zarathustra dijeli ljude na pobornike istine i pobornike laži. Ljudi su dobri ili zli prema vlastitiom izboru, ne po prirodi.

Međutim, izbor dobra ili zla ne utječe samo na ostvarenje kozmičkog cilja Ahura Mazde, a to je pobjeda nad zlom, već predstavlja i temeljnu odluku čovjeka koja utječe na njegovu sudbinu. Jer, kad čovjek napusti ovaj fizički svijet, kad njegova besmrtna duša napusti svoje tijelo i nastavi svoj put, ona nastavlja u onom pravcu kojeg je čovjek izabrao za vrijeme života.

Duše onih koji su izabrali zlo završit će tamo gdje obitava zlo, dok će duše onih koji su odlučili slijediti Ahura Mazdu naći svoje mjesto uz njega, u „kući dobrodošlice“ (Garo Dema).

AVESTA

Poznavanje zoroastrizma temelji se na proučavanju svete knjige Aveste, napisane na staroiranskom jeziku koja sadrži drevnu indoiransku kozmogoniju, pravo, liturgiju i Zarathustrino učenje.

Postojeća Avesta svoj je konačni oblik dobila u III. stoljeću, u vrijeme vladavine sasanidskih kraljeva, a sastoji se od rukopisa koji nisu uništeni u pohodima Aleksandra Velikog na Perziju. Avesta nije jedan tekst, već zbirka hvalospjeva, liturgijskih, molitvenih i zakonskih tekstova, a sastoji se od četiri knjige. Najstariji i najdragocjeniji dio sastoji se od sedamnaest hvalospjeva, liturgijskih proznih tekstova nazvanih Yasna Haptanghaiti (Obožavanje u sedam dijelova) te dvije molitve. Sastoji se od sedamdeset i dva poglavlja u kojima sedamnaest himni tvore Gathe. Avesta i zoroastrička tradicija ukazuju na to da je Gatha djelo samog Zarathustre. Gathe su pjesničke propovijedi posvećene Ahura Mazdi, Spenta Mainyuu i Ameša Spentama, o kojima će se govoriti nešto kasnije. One čine samu srž zoroastrizma. Svećenici su ih stotinama godina usmeno prenosili kao mantre, svete riječi moći ili „riječi Božje“.

Dodatak Yasni naziva se Visperad, a sastoji se od dvadeset i četiri dijela te se odnosi na štovanje duhovnih učitelj. Treća knjiga je Yasht, a sastoji se od dvadeset jedne mitološki obojene himne u kojima se susreće veliki broj drevnih heroja i anđela (yazata) poput Mitre, Verethragna, Aredula, Sura anahita i drugih. Četvrta knjiga je Videvadat ili Vendidad, odnosno „ustanova protiv zloduha“. Sastoji se od dvadeset i jednog poglavlja, i glavni je izvor poznavanja obrednog i zoroastrijskog prava. Bundahishna govori o kreaciji, povijesti i stvaranju svijeta, prirodi univerzuma, porijeklu čovjeka i prvom čovjeku Yimi.

Postoji i peta knjiga, „mala Avesta“ ili Khurda Avesta, a sastoji se od manjih tekstova, himni i molitvi koje su se koristile u posebnim prilikama. Počinje s pet uvodnih citata iz Yasne, zatim nastavlja s pet molitvi ili Gaha za pet dnevnih doba, nakon čega slijede Niyayaši, pet molitvi Suncu, Mitri, Mjesecu, Vodama i Vatri; himni Ahura Mazdi; Siroza ili posvete zaštitnicima trideset dana u mjesecu te Afrinagan koji označuje liturgijski obred i blagoslove, kao i molitve prije obrednog obroka u čast preminulih.

Avesta je uglavnom prenošena usmenom predajom, a u pisanom su obliku sačuvani samo tekstovi koji su se recitirali tijekom zarathustrinskih obreda.

AHURA MAZDA

“Kada sam zamislio Tebe, o Mazda,
Kao onoga Prvoga i onoga Posljednjega
Kao Najobožavanijega,
Kao Oca Dobre Misli,
Kao Stvoritelja Vječnog zakona Istine i Ispravnosti,
Kao Gospodara suca naših djela u Životu,
Tada sam ostavio mjesta za Tebe u mojim očima.”

Ne postoji mnogo podataka o vjerovanjima Indoiranaca prije dolaska Zarathustre, međutim, poznato je njihovo vjerovanje u animizam povezan s utjelovljenjem prirodnih pojava što čini politeističku vjeru. Zarathustra provodi reformu postojećih vjerovanja, protjeruje mnoštvo božanstava i uvodi monoteizam, odnosno vjerovanje u postojanje jednog Boga, nevidljivog Boga – Ahura Mazde.

Ahura Mazda je transcedentan, imanentan i ne-osoban. Neovisan je od kozmosa, međutim kozmos ovisi o njemu; nalazi se izvan prostora i vremena, međutim, i prostor i vrijeme su u njemu i s njim.

Prema zoroastrijskoj predaji, Ahura Mazda začeo je Univerzum u svom umu – Vohu Mana, oblikovao u svojoj svijesti – Daena, zatim ga manifestirao kroz svoju kreativnost – Spenta Mainya, te u konačnici pokrenuo u skladu s vječnim zakonom – Asha. Najprije je stvorio idealni svijet, a tek potom materijalni kako bi se materijalni svijet mogao razvijati prateći to zamišljeno savršenstvo idealnog svijeta.

Ahura Mazda ne može se objasniti niti opisati i čovjeku se pojavljuje samo u svojim svojstvima. Prema Gathama, on je Inteligencija, Ispravnost – s – Pravdom, Mirnoća – s Ljubavlju, Božanska Moć, Savršenstvo i Vječnost.#

Svojstva Ahura Mazde nalaze se kod svakog čovjeka, a čovjek može djelovati zajedno s Bogom ukoliko to izabere. Ahura Mazda nije u potpunosti odvojen niti je u potpunosti sjedinjen sa svijetom. On je primordijalno samopostojeće biće. #

Izraz Ahura Mazda potječe iz korijena ‘Ah’ što u prijevodu znači biti, postojati, dok Mazda potječe od ‘Mane’ što u prijevodu znači mudrost i inteligenciju.

Šest glavnih epiteta Ahura Mazde, poznati pod nazivom Ameša Spenta jesu: Uzvišena mudrost, Ispravnost – Pravda, Božanska moć, Ljubav, Savršenstvo – cjelina i Besmrtnost. Ovih šest epiteta predstavljaju samu suštinu Ahura Mazde, one predstavljaju jednu misao, jednu riječ i jedno djelo.

Ameša Spenta ili dobrostivi besmrtnici predstavljaju moralne koncepcije ili ideale, bez osobina su i nemaju mitološku pozadinu kao božanstva u Indoarijaca. Svaki od Ameša Spenta posjeduju i božansku i ljudsku narav jer čovjek je sastavljen od pet besmrtnih dijelova: duše ili urvan; predegzistentne duše ili fravaši; života ili ahu; znanja ili baodah te religije ili deana. Zato čovjek i može sudjelovati u božanskoj naravi.

SPENTA MAINYU

Spenta Mainyu ili Sveti duh očitovanje je kreativne volje i misli Ahura Mazde. Predstavlja kreativni atribut Ahura Mazde u njegovu odnosu sa stvorenim svijetom. Ponekad se naziva i Dobrostivim duhom, Najboljim duhom ili Najsvetijim duhom.

To je savršeno postojanje jer je začet u samoj misli Ahura Mazde, a postoji otkako postoji Ahura Mazda jer je oduvijek bio u njemu i sa njime.

Međutim, materijalizacijom božanske misli u stvaranju, ona postaje nesavršena te Spenta Mainyu zasjenjuje njegova nerazdvojna suprotnost i tako se rađaju blizanci, dva prvotna duha koji imaju pravo izbora dobre ili zle misli, riječi i djela.

Sveti duh odabire dobro, a Zli duh ili Angra Mainya odabire zlo. Sukob ovih dviju sila tumači se kroz njihov odnos prema Ashi. U materijalnom svijetu dobro je ono što teži prema Ashi, odnosno teži približiti svijet stanju zamišljenog savršenstva – idealnom svijetu, dok zlo nastoji osujetiti ostvarenje Ashe.

Otkako su Sveti duh i Zlo duh došli na svijet, njegova povijest predstavlja njihovu međusobnu borbu, kozmičku borbu između dobra i zla.

PUT PRAVEDNOSTI

Zarathustra je učio da čovjek sam mora spoznati razliku između dobra i zla, jer mu ona nije neposredno očita. Mora težiti dobrom i pravednom, mora uložiti napor i trud. Njegovo učenje imalo je za cilj duhovnu i moralnu obnovu svijeta. Sama srž ovog učenja zasnovana je na trijadi – dobre misli ili humata, dobre riječi ili hukhta i dobra djela ili hvarshta. Dobre riječi i dobra djela proizlaze iz dobrih misli koju u čovjeka udahnjuje Vohu Mano (spada u prvo Ahura Mazdino stvaranje, a u Gathama ga se često naziva Najboljom misli). Čovjek je taj koji oblikuje svoje misli, a misli čine čovjeka. Misli ga čine ljudskim bićem, svecem ili anđelom, ali misli ga mogu učiniti i životinjom, grešnikom i demonom, ovisno o tome kakve će misli izabrati. Čovjek je misao manifestirana u riječi i djela.

Pravilnosti u prirodi, njezina cikličnost, navelo je Indoarijce da zaključe da na svijetu postoji poredak koji osigurava svekoliko postojanje, a nazivali su je Rta. Zarathustra je prisvojio pojam Asha, inačicu Rte, koja je i najvažniji pojam u njegovu učenju. Prema Zarathustri, Ashu je stvorio Ahura Mazda, a njezina izvedenica ashavan označava najsvetijeg čovjeka s najplemenitijim karakterom. Takve karakteristike pripisuju se Ahura Mazdi, Zarathustri i svima onima koji su te karakteristike uistinu zaslužili.

Asha se stječe plemenitim djelima, a Zarathustra je govorio da svatko ima pravo izbora između puta dobra i pravednosti s jedne strane, i puta zla i nepravde s druge. Čovjek sam kroji svoju sudbinu i sam izabire put koji će pratiti.

Put pravednosti vodi u raj, dok će se zle duše uputiti prema Cinvatu – Mostu suđenja, jer nisu pratili put Ashe. Na Cinvatu se odvajaju dobre i zle duše, a tri dana nakon smrti, duša prolazi tim mostom gdje ju dočekuju suci i yazati – Mitra, Sraoša i Rašnu. Potom susreće svoju daenu (unutrašnje biće) koja predstavlja sve njezine misli, riječi i djela. Poprimi li daena oblik prekrasne djevojke, duša odlazi u raj gdje ju dočekuje Vohu Mano. Međutim, poprimi li oblik zle vještice, ona nastavlja hodati mostom koji se sve više sužava dok u konačnici s njega ne padne u pakao.

Čovjek svojim rođenjem spada u svijet pravednosti, jer je kreacija Ahure Mazde, i poslan je na svijet kako bi provodio dobre misli, riječi i djela, kako bi podupro Ahura Mazdu i pratio put pravednosti, pratio Ashu i borio se protiv Angra Mainyua, odnosno Zloduha.

Do pravednog djelovanja, kao i spoznavanja razlike između dobra i zla čovjek dolazi naporom pravilno usmjerenog duha. Bez truda i napora čovjek odabire put zla.

Upravo zato je heroj onaj koji živi pravedno, jer mnoge prepreke i iskušenja su na putu pravednosti. Nije teško pokleknuti pred tim iskušenjima, već je teško oduprijeti im se. Za put pravednosti se valja izboriti, potrebno ga je zaslužiti.

Konačna pobjeda dobra nad zlom dogodit će se u onom trenutku kad svaki čovjek bude koračao putem pravednosti!
Ashem vohu vahishtem asti / Ispravnost je naš najbolji dar / Oshta asti, Oshta ahmai / To je blaženstvo, Blažen je onaj / Hyat ashai vahishtai ashem. / koji je ispravan zbog ispravnosti same.

BIBLIOGRAFIJA:
Dhalla, M.N., History of Zoroastrianism, Oxford University Press, London, 1938.
Ježić, Mislav, Istočne religije, Izdanje katedre za indologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 2001.
Mehr, Farhang, Zarathuštranizam, Misl, Zagreb, 2005.
Rebić, Adalbert, Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
Vedizam, Zoroastrizam: Povijest i religija, Religijska kultura za tolerantnu zajednicu, Denona, Zagreb, 2010.
Nova Akropola, Zoroastrizam: religija drevne Perzije, broj 33, Nova Akropola, Zagreb, 2002.

A. Marković za advance.hr

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 31 other followers