THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

Autoportret 1 - A 24. jun 2010

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

Tin Ujević: Dva glavna Bogumila

Tin Ujević: Dva glavna Bogumila (1931.)

Da unaprijed izjavim: bogumilstvo, kao mrtve stvari uopće, ne marim uskrsavati. K tomu, nisam ni teozof ni antropozof. Nisam ni hjerozof uopće (hjerozof spaja dva gornja termina, kad i još mnoge druge koji nisu stvar čistoga posmatranja i znanja nego pristranoga vjerovanja). Ali mislim da se pretsjednik antropozofskoga kluba g. Župić prebacuje i strahovito nagrđuje činjenični red kad pomišlja da ja baš nikako ne poznajem historiju religije koju sam odavno temeljitije i svestranije proučio nego svi antropozofi koji se s njom samo služe, umjesto da u nju dublje prodru, dotično da je on bolje pozna od mene, što je isto, premda priznajem da nisam, osim nekih poglavlja, do kraja iscrpao sadržinu triju religija koje pripadaju jednom, uvijek vrlo relativnom, monoteističkom Zapadu.

Na što bih danas htio da uputim bilo bi ovo:

Mnogi ljudi tvrde da se historija ponavlja. Mislim da treba biti oprezan s ovim sudom, koji opet drugi odlučno osporavaju. Bergson ga na pr. ne bi primio, a tako ni H. G. Wells. Oni su u tom uz Heraklita koji je rekao da čaša vode crpljena u rijeci ne može biti dva puta ista. Ali, mnogi dolaze na to, da se ljudi ponavljaju, da se misli ponavljaju. Ova sličnost u naraštajima, hereditarnost, mislena saupadanja, ono što se zove „sema“ izvjesno su nadahnula teoriju reinkarnacije, koja je samo jedan oblik selidbe duše, metempsihoze. Mnogo je međutim izvjesnija od metempsihoze činjenica čudnovate saglasnosti sistema u raznim vremenima i sredinama. Ne pripisujmo joj mističke, pa ni logičke, uzroke. Ona može da, barem katkada, proističe iz jadne ograničenosti ljudskog inventivnog duha koji svoje istine može lakše da nauči nego da ih sam stvori.

Stoljeća se prepisuju, narodi se međusobno kopiraju. A kada se za iste stvari nađu razna imena, to je već razlog klanja i obilnog prolivanja krvi. Iskusan historičar mora da prizna ovu činjenicu. A pri tom ipak opažamo zanimljivu pojavu: Indija, zemlja s kojom se počinje u svim historijama filozofije, nije zabilježena ni u jednoj povijesti koja se predaje u srednjim školama! A ta je Indija, većinom, bila idejni arsenal naroda.

Teozofi znatno pretjeruju kada propovijedaju kontinuitet objave kao evanđelje čovječanstva. Ali, mjesto toga, pozitivna znanost mora da uglavi ovo: bogovi mijenjaju postojbinu, putuju iz rase u rasu, iz naroda u narod. Na bogovima se vrše plagijati. Bogovi se posuđuju, daju na otplatu. Postoji selidba bogova, i s njom u vezi ponavljanje škola i sistema. A pri tom, đaci nisu uvijek zahvalni svojim učiteljima, te do današnjega dana provode praksu da ih prešućuju.

Kao kritiku cjelokupne službene historiografije ističem ovo: ona radi ulomično i zida na malom broju sačuvanih dokumenata koji svi imaju tendenciozan značaj. Opća historija puna je lakuna i nedostataka. U njoj postoje prave i kulturne Atlantide. Izgubljena ostrva duha. Čovječanstvo je starije nego mi mislimo. Do početka 19. stoljeća, mi smo potpuno ignorisali Orijenat. Osim toga mi i danas preskačemo cijele razvojne epohe. Ja sam u jednoj od najvećih biblioteka Zapada vidio gomile važnih kineskih rukopisa, pokupljene u jednom budističkom manastiru, koje nijedan čovjek, nijedan Evropejac nije pročitao. Što je naročito značajno, naše znanje klasike i staroga svijeta zapinje na granicama rimskoga carstva. Ime Indija čujemo, i to samo ime, povodom ekspedicije Aleksandra Makedonskoga. Tako je i sa drugim golemim oblastima duha, te mi zaključujemo da su antički Sredozemci s njima imali isto tako tek slabih i površnih veza.

To, međutim, nije istina. Već je najstarije čovječanstvo bilo isprepleteno kulturnim mrežama koje se krate priznati službeni historičari. Pismo i pismenost su bili rašireniji nego mi možemo zamisliti, a naročito je postojala prostrana erudicija, brahmini i mandarini! Na visokom stepenu razvoja stajala je lingvistika. Onda su svećenici bili nosioci tajne znanosti, i treba priznati da im, u tom smislu, Condorcet ni Voltaire nisu učinili punu pravdu. Mi držimo da su se stari narodi ignorisali za to jer nam o tom nisu ostavili štampane tabake.
To ne stoji. Aristokracije, a tako i duhovne, tih naroda imale su savršenu obavještajnu službu, a ta se protezala i na same izvore mudrosti. Prema tome, prava i potpuna historija čovječanstva još nije napisana. Nju tek treba napisati. Službeni historiografi onemogućuju je svojom suhoparnošću, a teozofi svojom nebouzdanom maštom. Obaviještenih putnika je bilo više nego mislimo iz naroda u narod, a učeni stranci prodavali su svoje znanje za naklonost kneževa i suho zlato.

Među ostalim mnogobrojnim stvarima, ni službena hronologija seobe naroda (francuski rečeno „invasion des barbares“) ne zaslužuje da se smatra kao mjerodavna i zadovoljavajuća. Isto tako, kao ni porijeklo pojedinih imena naroda, filozofskih sistema itd. Velika djela koje redom pripisujemo jednom geniju plod su mučne i duge historijske inkubacije.

Što bih danas htio da istaknem bilo bi ovo.
Kada bi neko pitao ko su dva najveća savremena bogomila, ja bih bez oklijevanja odgovorio:
1. Tolstoj;
2. Gandhi.
Kako? Tolstoj i Gandhi, u vezi s ovom, u Bosni odavno izumrlom sektom? – Pa ipak, tako je, za to jamči potpuna podudarnost njihovih moralnih sistema.

Tolstoj, koji je ipak bio naš stariji savremenik, preminuo je na željezničkoj stanici Astapovu malo godina prije velikoga rata koji je toliko stvari, pa i čvrstu povjesnu erudiciju, turio u pozadinu. No svejedno, ko sumnja da je on bio bogomil, treba samo da pročita njegova djela (naročito ona iz starijih godina), pa da se o tom uvjeri. A tako isto stoji i s Gandhijem, još od početka života.

Čudno historijsko podudaranje, svakako još pregnantnije s hinduskim filozofima ili Walta Whitmana sa sličnim pjesmotvorima. Ne kažemo za to da su oni svoja učenja pozajmili iz Bosne, još i danas slabo poznate sa svojim propalim spomenicima. Ne kažemo za to ni da se historija ponavlja. Ali ovo kažemo, još jedan putem, bogovi se sele. Ako Tolstoj i Gandhi imaju i suviše zajedničkih crta s bosanskim i bugarskim bogomilima, tako na pr. cjelokupan moralni sistem, ne znači možda ugledanje ili ponavljanje historije nego znači da su, posredno ili neposredno, crpli iz istih izvora. A koji su to izvori? Oni se, očevidno, nalaze u Aziji, nesumnjivoj kolijevci cjelokupne evropske religioznosti (što je, recimo, zapazio i Martin Buber): samo ostale da se na to odgovori:
Perzija?
Indija?

Mi taj odgovor u sasvim definitivnome smislu nećemo dati, samo naglašujemo, da u bogomilstvu moglo biti više presađenih i pozajmljenih indijskih elemenata nego se obično pomišlja. Obično, čim se spomene bogomilstvo, prvo se misli na mazdeistički dualizam, pak se odmah lijepi etiketa: Perzija. Međutim, cijelo je bogumilstvo prožeto turobnim duhom koji oštro odudara vedrog i sunčanog raspoloženja borbenoga, i samo borbenoga, Irana. Doduše, svi historičari priznaju da se, preko Manesa, moglo da crpe iz budističkih i drugih vrela. Ali nijedan nije opazio kuriozitet saupadanja bogumilstva s učenjima, čak i društvenim, Tolstoja i Gandhija, od kojih je drugi gotovo isključivo proizvod hinduske kulture, kojoj i prvi veoma mnogo duguje. Niko nije dovoljno istaknuo da je i sama Perzija prerađivala cijele dijelove hinduskih učenja. „Soma“ i „haoma“ su identični. Niko opazio u kolikoj se mjeri religiozna historija Indije srasla sa samim njenim životom.

Manes je proveo neku vrstu teokrazije, stapanja bogova, proveo načelo sinkretizma, služeći se kršćanskom podlogom. Doduše, i samo kršćanstvo je bilo složeno od više komada koje je apsorbovalo. Ovakvo stapanje bogova na azijskom Istoku nije bilo ništa novo. Kada je oko g. 200 budizam zakoračio u Kinu, on se sukobio s taoizmom, ali to nije smetalo njihovom paralelnom razvoju. Reformisani teoizam uzeće pod svoja etička učenja Laocea; ideje Laocea, Konfucija i Bude mogla su u Kini da se razvijaju jedna do drugih, praveći uz to ustupke ovdje magiji, onde obožavanju cara, najzad i slobodnoj misli. Manesovi propovjednici prodrli su čak i u Kinu, vrlo podesnu za slične kompromise, premda se u njoj postepeno gubila vjerska revnost. Budizam agituje, a u sedmom stoljeću stižu čak i nestorijanski misioneri i Arapi koji u Šantungu sazdaše danas najstariju mošeju. Tada je u Kini vladao car odan Laoceu, ali koji je u priličnoj mjeri razumio budiste, kršćane i muslimane. Teozofi su dakle tu imali svoje izravne preteče.

I u Indiji je takva vjerska snošljivost stoljećima bila načelo narodnoga života, pa se u njoj čak do danas vrše pokušaji slivanja raznovrsnih sistema, te čovjek što ne može da izrazi kroz jedan kuša da kaže kroz drugi. Čovjek koji se trudio da izradi „Svetu knjigu cijeloga svijeta“ bio je Vivekananda, u moralnom smislu direktni Gandhijev učitelj, a sistemi mirenja i sabiranja vjer. građe jesu upravo nebrojeni. Glozatori i kazuiste obiluju. Time smo htjeli da pokažemo kako sam Manes, kao praizvor bogumilstva, premda mezopotamskoga podrijetla i perzijske škole, ima dubljih indijskih i drugih srodnosti. Sam mazdeizam oštro kao mačem sijekao je svijet na dva međusobno isključiva pola, svijetla i tame, dobra i zla.

Dalmatinac Franciscus Patritius (1529. – 1597.) vidio je u svjetlosti znamen i praizvor cijeloga života, ali on je sjenu iz njega izvodio jednim graduiranim procesom.

Mazdeizam je bio djelo jednoga hrabroga, vojničkoga naroda Perzije koji je svojim neprijateljima ulivao silan strah i poštovanje, a s kojim se lukavi i drugim svojstvima obdareni stari Grci nisu u tom pogledu mogli mjeriti. Međutim, što karakteriše bogumile, to je da nisu bili ratoborni nego da su baš na borbu i prolijevanje krvi gledali istim očima Tolstoja i Gandhija. A ta njihova miroljubivost spadala je svakako u najglavnije moralne dogmatske zasade.

Istina, kaže da su bogomili dualiste, jer su vjerovali u dva prapočela, a i to s nekim nijansama. Ali u nekoj mjeri svakako su dualiste i pravovjerni kršćani. No također uloga Boga i Satanaela različna je od uloge Ormuzda i Ahrimana; parovi nisu analogni. Uzmimo da su bogumili dualiste; ali nije li bog njihov – Brahman i Atman, a Satanel – naprosto i samo Maja? Nije li taj dualizam naprosto razlika numenalnog i fenomenalnog, inteligibilnog i senzibilnoga svijeta? – Dalje, Perzijanci su u staro vrijeme suviše polagali na zdravlje, njegu i ljepotu tijela, u čemu danas muslimani prednjače Hindusima; kod njih ovosvjetski život nikada nije bio zabačen, i bili su optimiste na herojsku potenciju. Može li se to kazati za bogumile koji su u posmatranju fizičkoga svijeta odista srednjevjekovni, te radikalnije od Kršćana pripisuju đavolu stvaranje vidljivoga, a tako i čovjekova tijela? S takvim nazorom o svijetu oni su daleko bliži Tolstoju, koji je također u tijelu gledao neprijatelja, baš: „đavola“, i samom Gandhiju koji svojemu tijelu uskraćuje sva zadovoljstva nego prolifičkim, snažnim, razvijenim Perzijancima u kojima se oličavao neobično krepak državotvorni nagon.
Mazdeizam je ipak vjerovao u konačnu pobjedu svojega boga koja će doduše biti izvojštena teškom borbom, a i taj bog je oličavao rasne arijske ideale u sukobu s turanskima, međutim, već Manes vjeruje u vječitu koegzistenciju dobra i zla, u borbu duše i tijela, i prožet je Kaldejskim pesimističkim duhom. Manesovo učenje o božjim izaslanicima mnogo nas sjeća na indijske satvike ili bodhisatve, također na džainističku tezu o postepenoj revelaciji, pa tako budiste znadu za 24 Budine preteče. Manes je pored sebe u ove genije ubrojio i Budu, Zaratustru i Isusa, kako će slično da kasnije načini Muhamed (za Mojsija i Isusa).

Podjela učenika na dvije grupe koju su prihvatili po Manesu i bogomili, na savršene i slušaoce, postojala je u potpuno paralelnom obliku kod starih Indijaca, a kod samih budista postojao je stroži i blaži način vršenja obaveze; osim toga, bilo je u Indiji više stepena posvećenja, a sam Tolstoj vjerovao je u potrebu graduirane iniciacije, tj. da se kreposti stiču nužnim redom. Kod Gandhija, pošto on ne pravi nikakvih tajni, može biti samo više stepena u shvaćanju njegovih misli.

Ako su manihejci, pa i bogumili, bili askete, Indija je od vajkada bila zemlja pustinjaka i isposnika u kojoj se najtstrožije odricanje često oglašavalo kao načelo drugačije nego u Perziji gdje je ideal bio pozitivno i puno uživanje života. Manes je svoju etiku sažeo u čuvena Tria Signacula (manus, oris et sinus). Potpuno identična tri učenja kao i bogumili propovijeda još i danas Mahatma Gandhi, a može ih se naći u svima varijantama u djelima starijega Tolstoja koji je isto volio da učenja Kineza, brahmana, budista, grčkih filozofa stapa u komentar Hristovoj doktrini. Potpuno identična tri propisa, i to potpuno identičnim redom i slijedom, nalaze se u prve tri tačke od onih pet što ih je Vivekenanda u Radžajogi rezimirao iz Kurme Purane.

Neko će da upita kolika je starost dotičnoga pasusa. „Purana“ znači „starine, stara povijest“. Ako se uzme da su te tri tačke pravo srce i centar Gandhijevih doktrina, a da Gandhi zabacuje doktrine s kojima se ne slaže kao neautentične i umetnute, slijedilo bi da su teze koje on propovijeda ne samo najautentičnije nego i najstarije.

  1. Signaculum manus hinduski se zove Ahimza. To je temelj Gandhijeve doktrine, a u isti mah ideal joginskoga savršenstva. Tim se propisom ne zabranjuje samo ubijanje i prolijevanje krvi nego i mučenje, bilo kakvo nanošenje zla i štete nekom živom biću, pa i cijeloj prirodi.
  2. Signaculum oris je satiagraha, „snaga istine“ tj. zabrana da se kaže i najmanja laž i kleveta i nalog da se cjelokupni život podesi po duhu istine.
  3. Signaculum sinus to je Brahmačarija, zapovijed da se u seksualnom smislu ostane potpuni apstinent. Riječ brahmačarija postojala je još u Budino vrijeme i značila „sveti put“ (svi ovi izrazi imaju po više homonimskih značenja), a deviza Ahimza isto je bila propovijedana od Bude, a još više od njegova savremenika Džaine, osnivača vjere kojoj baš pripada Gandhijeva porodica po ocu i majki.

Stara hinduska učenja dakle nalaze se u manihejstvu i bogomilstvu u daleko većem srazmjeru nego perzijski mazdeizam, inače bi trebalo dokazati da su i Hindusi ove svoje tačke pozajmili iz Perzije, a koincidencija je baš u najvažnijoj točci, naime etici, između Manesa koji je umro razapet (ili oderan) u trećem stoljeću poslije Hrista, između bogumila od 11. do 15. vijeka, te između savremenih velikih Hindusa ne samo potpuna i savršena nego čak i doslovna. Mislimo da je to činjenica nad kojom se moraju zamisliti historičari vjera, a naročito onih bosanskih bogumila, od kojih to još nijedan nije opazio. Samo što je razlika u tome što su ti propisi kod Manesa sasvim strogo važili za savršene, dok ih Vivekananda spominje kao potrebne da se postigne samo već prvi stepen koji se indijski zove „jama“. A značajno je da je Tolstoj, koji je znao za Vivekanandu (kao i Max Müller, , Paul Deussen i William James) i dopisivao s Gandhijem svoju broširicu gdje govori o umjerenosti i uzdržljivosti uopće naslovio baš istim karakterističnim izrazom „Prvi stepen“.
Manes je imao 12 učenika, bogumili 12 strojnika, Vivekenanda isti broj, a tako i Isus. Primjećujemo da je Ramakrišna u Indiji imao i svoje trećoredce. Gandhi je isto kao Manes i bogumili protivan pretjeranostima kulta u kojima vidi idolatriju, Tolstoj je potpuno zabacivao služenje Bogu osim u čistom duhu ( „nije Bog u sili nego u istini“ ), dakle i sve obrede; jasno možemo reći za jasnopoljanskoga mislioca da je bio, u koliko kršćanin, manihejac, donekle i protestant, u pravome smislu bogumil. Tako je recimo otvoreno propovijedao vegeterijanstvo. Gandhi isto tako kao Manes i bogumili i Tolstoj, praktikuje i propovijeda vegeterijanstvo, premda pije mlijeko. Ukoliko su manihejci veoma mnogo molili, Gandhi neprestano čita Bhagavad-Gitu i Upanišade, a njegovi pristalice pjevaju stare pjesme pobožne sadržine. Manihejci su postili. Gandhi to do danas često praktikuje (jednom je kroz 21 dan odbio svaku hranu), a i Tolstoj je opravdavao postove i svake vrsti ustezanja.

Ako manihejci nisu vjerovali u uskrsnuće tijela i posmrtni život, analogno otvarenju nirvane, Tolstoj je u tome bio čisto filozofskog raspoloženja, a Gandhi nastoji da se hinduizam, kao vjera epurira. Dok je Tolstoj izdao svoja četiri evanđenja na bazi: „što nije etičko, nije autentično“ – Gandhi sasvim saobrazno sve pasuse iz starodnevnih indijskih knjiga koji bi mogli šokirati njegovu modernu u sveljudsku pravednu savjest označava kao – interpolaciju. Tako vidimo da su i bogumili zabacivali dio Staroga Zavjeta, dok su prihvatali neka apokrifna evanđelja, Manihejci nisu smjeli imati zemaljskih dobara, taj se princip, odnosno svojine odavno sprovodio u Indiji među vjernicima, a i Tolstoj ga je približno usvojio. Gandhi sa svojima živi u zajednici, radeći na sasvim jednostavan i siromašan način. Bogumili isto nisu prihvatali zlatno tele kao Boga.

Masalijanci, za koje se misli da su također uticali na postojanje bogumilstva, padali su u mističke ekstaze, a u Indiji takvih ekstatičara ima do dana današnjega (Samadhi, značajna za mistiku Bhakti), samo što među njih ne spada Gandhi koji se nikada nije izdavao za proroka niti tvrdio da je od Boga primio naročitih otkrovenja. Masalijanci su isto često i prosjačili, ali bogumili su bili protivni filantropiji koju je i Tolstoj bičevao kao lažnu i neiskrenu, dotično bezuspješnu, Vivekananda je isto osudio primanje darova koje ubija samostalnost ličnosti i duše. Kada se pop Jeremija u Bugarskoj 10. stoljeća prometnuo u popa Bogumila nije možda htio reći da je mio Bogu, nego eventualno da se razumije u teologiju, theosophos.

Ako su se bogumili međusobno pocijepali, sjetimo se da je Tolstoj često bio disident i svojih učitelja, prisnih prijatelja, pa i porodice; da je Gandhi također više puta secesionista u indijskoj politici i kulturi. Bogumili su zabacivali sakramente, Tolstoj je isto izbjegavao obrede, a Gandhi je posumnjao u višu opravdanost postojanja kasta. Manihejci su jeli ribe koju u Indiji i na Pacifiku obilno troše, a tako i bogumili, no hrana Gandhia i njih najviše je voće i povrće, a i Tolstoj je žudio da se primakne tom idealu. Uopće treba znati da je već vrlo rano topla klima Indije prisilila arijske osvajače, koji su prodrli sa Sjevera, da se čuvaju životinjske hrane. Bogumili nisu klali životinje, Gandhi je podučio neke seljake u Indiji da oslobode svoje životinje, tolstoj je napao klaonice i klanje stoke. Bogumili su ipak smicali zmije (mora da ih je u Bosni dosta bilo), dok je Ramakrišna dotle dotjerao u indulgenciji da je nekako i to dovodio u pitanje. A poznato je da je, u načelu, Buda zabranio da se uništava čak i njamanji život.

Ako su se savršeni kod bogumila zvali „svršitelji“ to je očevidno uzeto iz brahmanske teozofije u kojoj su gornje klase važile i zvale se „dva puta rođene“. Razumije se da se na toj tačci Buda razilazi od brahmanizma, jer metempsihoze nisu njegovo učenje. Isto tako je nekako hindusko-teozofsko mišljenje da primicanje u novi čin posvete znači drugu, novu egzistenciju. Jednako kako su griješnici među svršiteljima gubili jedan stepen, već su u brahmanskoj Indiji pripadnici klasa gubili kastu, ako su se ženili izvan nje (miješali krv) ili čak jeli i drugovali s nedostojnima, pojava koju Gandhi smatra smiješnom. Razumije se da je duh budizma potpuno oprečan „Varni“ (sistemu kasta) i osjećaju superiornosti koji se iz njega rađa.

Bogoslužje su vršili na vrh planina, a i Gandhi veoma cijeni poeziju prirode, šuma, džungla i rijeka koje su očarale Tagora kao nekada već drevne pjesnike. Bogumili nisu molili „kruh naš svagdašnji“, pasus koji Ibsen stavlja u usta kuharu što se utapa; Gandhi naprotiv kaže: milijoni ištu samo kruha, ali identifikuju moral s političkom ekonomijom, vršeći neku vrstu transsupstanciacije hljeba.

Bogumili su vjerovali u reinkarnaciju koja Budi nije imala nikakav ideal, ali je misao hinduskoga podrijetla koju su usvojili današnji teozfi i antropozofi, s tim je dakako skopčana i karma.

Bogumili su izbjegavali svijet i svjetski i mondeni život; Tolstoj se iz salona povukao u ladanjsko zatišje, a Gandhi sa svojom kolonijom gradi za stanovanje, radi zajednički život svoje Ašrame, neke vrsti laičke samostane ili religiozne falanstere. Ako su se bogumili odijevali u crne rize, Tolstoj se odijevao mužički, te je kopao zemlju i išao za volovima po njivi, dok Gandhi sa svojima najbližima u zemlji, koja je od pamtivijeka proizvodila najraskošnije tkanine, propovijed i nosi grubi i sirovi „khaddar“ vlastite izrade.[1]

Gandhi je s pokraljem razgovarao bosonog, Bogumili su obrađivali polja i izrađivali rukotvorine. Tolstoj je na se uzeo prvi, a Gandhi drugi dio tog programa, samo što je u Gandhiju oživjela ambicija da uskrisi nekada sjajnu indijsku manifakturu. Pjesme gandhista još su najsličnije psalmima koji opet podsjećaju na Upanišade. Bogumili su slobodno interpretirali Sveto Pismo u subjektivnom duhu, a Gandhi i Tolstoj čitaju svete knjige samo kao moralni podstrek za simbolsku interpretaciju.

Bogumili su dali narodu Bibliju u ruke (kao onaj evangelik na kraju „Uskrsnuća“) da je svako čita i komentariše na svoju ruku. Time su došli u red protestanata, i moderni se historičari diče da su to oni prvi otkrili. Međutim, mi često gubimo iz vida erudiciju prošlih vijekova. Već u 17. stoljeću Poljak Wengerski štampao je u Holandiji debelu knjigu o protestantizmu kod Slovena gdje uz Jerolima, Husa, Trubara, de Dominisa, dva Vergerija Flaciusa, već na početku bilježi i bogumile i njihovu vezu sa Patarenima, Albingezima, Valdenzima, Katarima, Husom itd. (Neka od ovih imena ušla su i u „Historijski i kritički riječnik“ Pierra Baylea). A u Indiji je prevodilac Veda na živi jezik Indije Dajananda 1887. proglasio:
Vede su knjige prave spoznaje. Prva dužnost svakog Arijca jeste da ih čita i da ih propovijeda.

Zanimljivo je da su bogumili kao jezgro prešli na Islam koji je bio dosta snošljiv prema manihejskim sektama. Tolstoj u svojim spisama na više mjesta napominje i navodi islamske mudrace i vjerske sekte, a u propovijedi „Hadži-Muratu“ opjevao je nesputanu ljubav za slobodu ponositoga borca s Kavkaza. No baš je Gandhi onaj prvi koji je, 1918. u Indiji proglasio politički savez hindusa i muslimana, koji su dotle često imali vrlo suprotnih interesa. „Historija ima čudnu tendenciju da se ponavlja“ kazao je, 1927. u svojem predavanju o bogumilstvu dr. Ivo Pilar. Ali ni g. Pilar, ni, koliko znamo, niko drugi nije opazio sve sličnosti i ponavljanja, koja su, u formalnim potankostima, možda puka slučajnost, a dovode stare bogumile u vezu čak s današnjom Indijom. S Gandhijem i Tolstojem koji je sigurno vrlo nedostatno bio obaviješten o Bosni.

Već je Wengerski u 17. stoljeću zabilježio veze bogumila s Patarenima, Albigenzima i drugim sektama na Zapadu. Ove, bilo slučajne, bilo uzročne, koincidencije u vrlo mnogim tačkama između bogumila, Tolstoja i Gandhija, te drugih Indijaca nije do danas niko razgovijetno uočio ni naznačio.

Bogumilima se predbacuje da su mrzili život i svijet, da su u njemu bili mlaki, pasivni. Pa ista ta zamjerka bila je stotinu puta učinjena Tolstoju, nekada raskalašenom i veselom oficiru koji je pio, ljubio, kartao se! A takav je nirvanizam i poricanje vrijednosti života Gandhiju naročito predbacio Tagor, uz cijele rukovjeti lijepih riječi. A Gandhi je na to stao da raspravlja s pjesnikom „Pjevačeve žrtve“ i „Rastućega mjeseca“.

Misli se da su se ostavi slovenskih neznabožaca priključili bogumilima. Gandhi, za svoj račun, izjavio je da ne mari da obraća animiste, a isto tako da ne osjeća potrebu da pređe na kršćanstvo, pošto je za nj hinduizam vjera. Bogumilski delegati učestvovali su na crkvenom saboru u Konstanci. Jedan Gandhijev Rođak učestvovao je devedesetih godina prošloga stoljeća na kongresu Religija u Chicagu (pored više indijskih izaslanika) u kojemu je pretsjedao Gibbon, kardinal rimske crkve. Pavlićani su se uklanjali progonima dvosmislenim izjavama. Ali treba znati da je pravi majstor u zaobilaznom i višeznačajnom pisanju glavom Mahatma Gandhi što je mnogo doprinijelo publicitetu njegovih spisa i njegovoj ličnoj slavi. A i Tolstojeva učenja sadržavaju na više mjesta dubljega kritičkoga smisla nego bi čovjek u prvi mah uzeo. A upravo indijska misao je toliko gipka, insinuantna i fluidna da sve što se tu kaže i napiše Evropljaninu uvijek mora da izgleda istančano, rastegljivo i pronađeno za neki tajniji smisao. Mnogi njihovi mislioci izražavaju svoje stanje duha neprestanim kolebanjima između opreka. Gandhi je, ma koliko bio taktičar, čvršći. Mnogi su Hindusi primili od Evropljana u svoj Panteon i Hrista, ali ne napuštajući vjeru u Vede i indijski rasni i religiozni genij.

Gandhi je kritičar izvjesnih zastarjelih tradicija uvriježenih u indijskoj crkvi i običajima, a poznato je da je Sveti Sinod izopaćio novotara Tolstoja. Ni Gandhi, ni Tolstoj ne traže nikakovih preimućstava ni povlastica za pretstavnike duha, u čemu su slični bogumilima. Gandhi se u ime narodnih najširih radničkih slojeva zahvalio milostinji i zatražio rada, i samo rada. Tolstoj je propovijedao potrebu ručnoga rada za svakoga, i za intelektualce, pa je i sam obrađivao polje i baštu, a ideal bi mu bio čovjek koji bi sam uredio svoju kuću, skrojio odijelo i obuću. Gandhi se naučio da prede i da čisti vunu.

Tolstoj i Gandhi traže najveću umjerenost u jelu i piću, sasvim solidarno. Vegeterijanci uopće, ne samo bogumili, i to do dana današnjega, prave često iznimke, makar i samo privremene, u korist ribe.

Gandhi i Tolstoj propovijedali su, premda oženjeni u ranijim godinama, potpunu spolnu suzdržljivost. Sveti Pavao držao je stanje djevičanstva nad brakom, ali nije osudio ono što je postalo sakramenat. Za Gandhija i Tolstoja muž i žena mogu da žive najviše kao brat i sestra. Tolstoj je udario na anatemu na svaku želju, čak i u samom braku. Matejev pasus: „Ako ko pogleda na ženu sa željom, već je počinio preljub u srcu svojemu“, Tolstoj na više mjesta tumači da se odnosi i na svoju sopstvenu ženu. A to je u smislu bogumilskih svršitelja. Tolstoj je bio dugovjek, a i Gandhi je nevjerovatno izdržljiv u svim naporima, po žezi, kiši, u zatvoru i oskudici. Tolstoj bi smatrao, dosljedno schopenhaurizmu i koristeći se jednom refleksijom Svetog Augustina, srećnim događajem kada bi cijelo čovječanstvo izumrlo od nerađanja. Gandhi je najživlje ustao za to da Indijke prestanu rađati djecu, jer će uslijed ekonomske bijede inače samo da uvećavaju broj robova i nesrećnika.
Dok se Gandhi priključio pokretu za izučavanje sanskrta i indianistike, te postao značajan promicatelj samorodne kulture, Tolstoj je širio pismenost među seljacima, osnivao tečajeve, pisao bukvare i čitanke za njih, te čak sarađivao s njima i u književnim djelima. Tolstoj je rekao: Carstvo Božje je u vama; a Gandhi smatra suvjernikom, samišljenikom svakoga koji meditira nad Bhagavad-Gitom, „Ko čita Ramajanu, rečeno je u staro vrijeme, dobija plemstvo“. Gandhi kao da tome djelu pripisuje skoro čudotvoran uticaj na bolesnike.

Apsolutna istinoljubivost je zajednička gandhievska i tolstojevska odlika (Herodot kaže da su Perzijanci smatrali laž za najveću sramotu a zatim rđavo djelo jer ko skrivi, prisiljen je da laže). Oni isto zabacuju prisegu te osuđuju prevaru u svakom zanimanju. Gandhi n. pr. tu „prevaru“ vidi i u fabriciranju dragocjenih tkanina, uz naročite uslove pod kojima su izrađeni. Tolstoj je to činio u nizu djela socijalne kritike, a Gandhi političkim krilaticama i platformama protiv evropske civilizacije koja je, kaže ne djelo Hrista nego đavola.
Gandhi baš ne napada trgovinu koliko neke oblike tehnike, ali glavno što bi on u Indiji htio da obnovi bila bi stara, razrušena manifaktura tkačnica koja bi obezbijedila cijelom narodu zaradu, a po tom i nacionalni budžet. I u Indiji su uostalom odavno najveći trgovci Parsi koji su perzijskoga podrijetla. Gandhi ide pretežno za tim da podigne i probudi indijsko selo.

Negativni odnos bogumila prama kičmenosti države upravo je tipičan za ruskoga grofa i sina jednog indijskog Devana (ministra finansija). Tolstoj se kolebao između agrarne reforme Henry Georgea i idealnog, blagog, a ne brutalnog anarhizma. Gandhi je proglasio nenasilnu, ali aktivnu ideju nesaradnje i neopiranja zlu. On bi htio da svijet živi na čisto moralnoj podlozi. Termini njegovi često se podudaraju s Tolstojevima, a bogumilska tećnja je očigledna. Tolstoj je jasno rekao: Ne ubij! A Gandhi podvači da je njegova propaganda djelo ljubavi za opći mir. Ako Bosna nije bila politički ekspanzivna, i Gandhi ispovijeda da njegova ljubav ne pozna geografskih granica.

U Indiji, kao kod bogumila u Bosni, jedan dio Hindusa tokom historije prigrlio je Islam koji je u sebi pokazao veće državotvorne i vladalačke sposobnosti. Međutim, car Akbar pokušao je da stvori jednu vjersku sintezu, s dosta hinduskih i drugih elemenata, a najratobornija sekta Sikova izabrala je za evanđelje pojedina poglavlja hinduizma i Islama.

Bogumili su važili kao protidržavni, po svjedočanstvu Kuzme Protoprezvitera. Tolstoj je ogorčeno kritikovao prilike u Rusiji, ali tako i u ostalom svijetu, naročito „zapadnim demokratijama“ te je epitetima žigosao cijeli niz ruskih careva koje je smatrao ili nesposobnima ili pokvarenima. Gandhi je proglasio teoriju „Građanske neposlušnosti“u više faza, koje idu dalje od obične pasivne rezistencije koju su Indijanci nekoliko puta spovodili u 19. vijeku. I u tome Gandhi nesvjesno kopira, da sličnost bude integralna, bogumile koji su robovima nalagali da otkažu poslušnost gospodarima. Premda je on formulu svojega programa uzeo od Amerikanca Thoreaua i proširio je. I Gandhi i Tolstoj imaju sličnu kritiku kapitala. Gandhi u tome sliči ne na Marksa nego na engleskoga socijalistu starije škole Ludda.

Nesklonost prema svijetu očitovala se kod bogumila nedostatkom estetičkoga smisla. Više manje, oni su ikonoklaste. Mrzvoljni i namrgođeni Tolstoj isto tako je osudio svaku umjetnost, a Gandhi ju je podredio svojim tjesnogrudim pogledima i istaknuo da za nj čisto književna kultura nema suviše veliko značenje.

Da zaključim: Srodnosti između bogumilstva, te učenja Tolstoja i Gandhia jesu više nego frapantne. Te su srodnosti tolike da čine jedan cjelovit sistem. Priznajem da ima i nekih razlika koje dugujemo lokalnim i povijesnim prilikama. Kod Gandhia i Tolstoja ne može se u pravom smislu govoriti o nekoj crkvi. Ali ta je i kod bogumila bila jedna ljuska. U Tolstoju nalazi se ipak čitava ezoterika bogumilstva na sasvim nesumnjiv način. Gandhi je čovjek izrazito bogumilskoga mentaliteta, samo što zasade religioznoga podrijetla hoće da prevede u političku ekonomiju. Govoriti o Zaratustri povodom bogumilstva izlazi iz okvira objektivnosti, jer ovomu nedostaje iranski duh, i to sasvim. A međutim, u svemu što se tiče društvenog uređenja, poimanja bogatstva, službe državi, moralnih nazora, seksualne čistoće i svih glavnih pitanja života, dakle praktike, pogledi bogumila, te Tolstoja i Gandhia jesu takvi kao da su prepisani iz knjige u knjigu.

Kako da se objasni ta sličnost? Možda su svi ljudski problemi ograničeni u praksi a jedan broj pitanja sa suvislim opredijeljenim brojem odgovora. Kada bi to bila i sasvim slučajna koincidencija, vrijedilo bi je zabilježiti za historiju ideja, u tolikoj vremenskoj i prostornoj udaljenosti. Slučaj je u toliko vrijedniji pažnje što kod Gandhia doktrina prelazi u tako strogu sistemaciju da jedna riječ, recimo Ahimza, ili ma koja druga, može da označuje cijeli njegov pokret, pošto su sve njegove glavne lozinke postale nekako sinonimne i istovjetne s cjelinom nauke. Religiozni, moralni, politički i ekonomski izrazi bivaju ekvivalentni. A svi termini Gandhievi uzeti su iz arsenala staroindijske teologije. Tolstoj je možda i čuo za bogumile, dok je to za Gandhia sasvim isključeno. Najzad, Tolstoj je i sam obilno crpio iz arhiva hinduske mudrosti.

Zato mislim da rješenje treba tražiti u tom što je Manes izvjesno suviše pozajmio od blaga hinduskih predanja i budističkih shvatanja, više nego se dosada uzimalo. Ali moram da istaknem da ni to potpuno ne objašnjava stvar. Historičari bogumilstva, koje je igralo značajnu ulogu u prošlosti Bosne i Balkana, trebali bi da primjete i protumače ovu veliku zagonetku u historji ljudske misli. Jer onaj ko se popeo na krov još samim time ne vidi sve što se dešava u kući.

[1] Džainiste se dijele po odijevanju na dvije sekte: Digambapa (zrakom odjeveni) i Svetambara (bijelo).

MIT O BOGUMILIMA – Jasna Šamić

Jasna Šamić

2017-01-31_2123

MIT O BOGUMILIMA

Istražujući godinama kulturnu historiju Bosne na osnovu osmanskih dokumenata, želim postaviti nekoliko pitanja u vezi s « bogumilskim mitom », i dodati nekoliko riječi na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva. Izučavajući djelo Kaimi-Babe (17.v.), autora sufijske-mističke poezije na osmanskom-turskom, i alhamiado pjesama (na slavenskom, bosanskom jeziku, arapskim pismom), naišla sam u njegovoj alhamiado kasidi na pomen Bogumila/Bogomila, ili riječi Bogu mili.

16299124_10208408812926101_5213558140453664802_n

U bivšoj Jugoslaviji su o tome vođene polemike slične onim u Danima prije nekoliko godina. C. Popović je tvrdio da su to dvije riječi, da su Bogumili izmišljotina, da se izraz prvi put javlja kod Konstantina Filozofa (Žitije deposta Stevana Lazarevića, 14.v.), dok je po M.Hadžijahiću, riječ Bogumil/Bogomil kod Kaimi-Babe dokaz postojanja bogumilstva u Bosni. Ova rasprava zahtijeva oprez ; u arapskom pismu teško je prepoznati slavenske riječi, pa napisano (sve troje na isti način) čitamo na tri načina : Bogomili, Bogumili i Bogu mili.

Istraživači su odavno podijeljeni u vezi s pitanjem bogumilstva u Bosni.

Govoreći o islamizaciji, Nedim Filipović se doticao bogumilstva, prilazeći mu oprezno. Odmah recimo da je u osmanskim dokumentima nemoguće naći pomen o tom: Turci stanovnike dijele samo na « muslimane » i « nemuslimane ». Profesor Filipović je smatrao opasnim svesti islamizaciju Bosne na bogumilsku komponentu, po kojoj bi muslimani imali ekskluzivno pravo na zemlju (jer jedini tvrde da su bogumilskog porijekla).

16298885_10208408812566092_5665477624680531952_n

Nedavno preminuli istoričar iz Bosne, Dubravko Lovrenović veli da Nedim Filipović ima ograde u vezi s bogumilstvom. Citirajući B. Lewisa, autor pominje i druge orijentaliste, posebno izvrsnog istraživača Adema Handžića, nepravedno zanemarujući Branislava Đurđeva, i još neke koji su se svi bavili bosanskom istorijom. Samim tim ističe ulogu orijentalista u izučavanju Bosne. Da, gotovo je nemoguće izučavati povijest ove zemlje bez poznavanja turskog-osmanskog, arapskog i persijskog jezika. Četiri stotine godina dokumenti su pisani gotovo isključivo na turskom-osmanskom jeziku, a uslov za njegovo poznavanje jesu arapski i persijski, od čijih leksema i morfema se mahom sastoji osmanski-turski. Profesori Đurđev i Filipović, kao i Adem Handžić, znali su ove jezike. Njihov renome prelazi granice Balkana. Nedim Filipović, čiji sam bila đak i dugogodišnji saradnik, napominje, dalje, da Bogumili nestaju s dolaskom Turaka, pitajući se prelaze li na islam, na katoličanstvo, ili napuštaju zemlju. Nemoguće odgovoriti na ovo pitanje iz gore navedenog razloga! Isti autor, međutim, navodi da je u turskim dokumentima pronašao riječ Bogumilo, ime naselja u Bosni, znak da stanovnicima naziv nije nepoznat. I postojanje ličnog imena Bogumil, pronađenog u dokumentima, za istraživača je dokaz da stanovnici Bosne poznaju taj naziv. Nedim Filipović, međutim, pokazuje da i katolici i pravoslavci prelaze na islam, nalazeći potvrdu najčešće u defterima, kojima se posebno bavio A. Handžić, dajući neprocjenjiv doprinos izučavanju bosanske prošlosti. Zaključujemo: mada oprezan, Nedim Filipović ne isključuje postojanje bogumilstva.

16299320_10208408816886200_4916443256515107503_n

Potom, nijedan ozbiljniji historičar nije doveo u pitanje postojanje specifične crkve u Bosni, zvane Bosanska. Ni pokojni Dubravko Lovrenović, mada negira vezu Bosanske crkve s bogumilstvom, ne negira postojanje religije koja se, ako ništa, donekle razlikovala od katoličanstva i pravoslavlja, takođe prisutnim u Bosni. Adepti Crkve nazivaju se bosanskim krstjanima, a svi stanovnici, bez obzira na religijsku pripadnost, Bošnjacima. Turci zatiču taj naziv za sve stanovnike zemlje, zadržavši ime Bosna, i stvorivši od bivšeg kraljevstva prvo Bosanski sandžak (administrativna jedinica), a kasnije Bosanski Pašaluk (i Hercegovački sandžak je bio samo dio tog Pašaluka). Ako neko, pak, tvrdi da se u zemlji, zvanoj Bosna, nije radilo o postojanju specifične crkve koja se distancirala i od Pape, univerzalnog katoličanstva, i kasnije od srpske autokefalne crkve, trebalo bi da odgovori zašto se crkva naziva bosanskom, a ne katoličkom ili srpskom, i zašto se adepti zovu bosanskim krstjanima. Možemo istaći još jedan faktor, geografski, u to vrijeme sigurno presudan u određivanju identiteta, koji, pak, nije odrednica za katoličke crkve i u moćnijim zemljama od Bosne. Papa bi se oštro suprotstavio autokefalnosti svake katoličke crkve, a bio je i protiv bosanske, smatrajući je herezom.

16388089_10208408812686095_6825310198811681778_n

Nije na odmet pomenuti čitaocima još jedan detalj : prvi bosanski vladari su « hrišćani koji priznaju Papu », katolici ; a to su i Srbi (Nemanjići su, zna se, katolici ; istočna i zapadna crkva se razilaze u 11.v, a do osamostaljenja srpske-pravoslavne, kojoj se dugo opire Konstantinopolis, dolazi u 14. v.). Bosna ima ne samo specifičnu crkvu (specifičan naziv za Crkvu) – makar ona bila suštinski hrišćanska – , nego se i slavenski jezik zemlje zove bosanskim, a njeno « nacionalno » pismo, kurziv blizak ćirilici, bosančicom. Nekoliko ovih elemenata govore u prilog postojanju bosanske specifičnosti, i njene autohtone povijesti. Tu autohtonost Bosne osporavali su neki Srbi i Hrvati, dok su se neki muslimanski istraživači šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, danas sve više i više zainteresirani za « muslimansku Bosnu », pod turskom vlašću, ističući kao jedini bošnjački identitet muslimanski. Nepotrebno reći da je i riječ Bošnjak, (zlo)upotrebljenja jer ukazuje samo na nacionalnu pripadnost muslimana Bosne.

Bogomilstvo mit?

Da, mit koji odavno uznemiruje duhove.

Ovaj mit su kao stvarnost i činjenicu prihvatali mnogi veliki umovi bivše Jugoslavije, pa i Miroslav Krleža.
Evo šta ovaj veliki pisac o tome zapisuje:

“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.

“Bogumili nisu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta… Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja”.

16425972_10208408813086105_7002910293980858434_n

Veći broj Srba i Hrvata iz Regije, a pogotovo ostrašćeni nacionalisti smatraju to ogromnom zabludom, pa čak i glupošću. Neki Srbi danas idu dotle da tvrde da su komunistički istraživači, poput velikog istoričara Alojza Benca, “iz straha“ zastupali “bogumilsku“ tezu u Bosni, za što su za njega svjedoci nadgrobni spomenici stećci. (“Iz straha“?!) O svemu tome autor, međutim, govori vrlo oprezno, pominjući druge autore i citirajući ih, u istoimenoj knjizi, Stećci, objavljenoj i u Beogradu 1967 (Cf. https://fr.scribd.com/document/51402695/Alojz-Benac-Stecci).

Stećci, i Bosanski krstjani inspirisali su i pjesnika Maka Dizdara koji je između ostalog pjevao:
Tamo gdje su psalmi Tu su i prokletstva

Činjenica je da se dio muslimana tokom istorije « osjećao » Bogumilima (kod nas se i religija i nacija « osjećaju » – za naciju se od devetnaestog stoljeća « opredjeljivalo », – dok se religijski i nacionalni identiteti oduvijek miješaju). Takav je slučaj u mojoj porodici gdje su se s majčine strane preci, bilo kaligrafi ili kadije, smatrali potomcima Bogumila, a neke, atipične ženske osobe (19.v.), poznavajući i arapsko, i latinično, i ćilirično pismo, i bosančicu, daleko od svakog unitarizma, ostavljaju svjedočanstvo da « smo mi Bogumili ». Mit o bogumilstvu, ukoliko je mit, ne čini se, međutim, mnogo drukčijim od « mita » po kome bosanski katolici slijepo vjeruju da je njihov identitet prvenstveno hrvatski. Šta je faktor određivanja identiteta? Katoličanstvo, plemensko-hrvatsko porijeklo, hrvatska kultura? Sve zajedno? (Teško je pretpostaviti da je Krleža, ili neki drugi veliki hrvatski intelektualac bio poznat stanovnicima zabitih hercegovačkih vrleti čije se življe poziva više nego iko na hrvatstvo i hrvatsku kulturu.) Bliskost bosanskih pravoslavaca sa Srbijom je “razumljivija” zbog autokefalnosti srpske pravoslavne crkve. Neki Srbi (Proto Danilović nije jedini), prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska-pravoslavna. Možda? Ali se zvala bosanskom! Dok sintagma Bosanski krstjani potvrđuje i njihovu vezu sa hrišćanstvom. Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve, ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi, ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost između bosanske crkve i bogumilstva.

Postavimo još jedno pitanje: zašto ovdje dolaze Franjevci, ako ne s Papinim zadatkom da istrijebe « bosansku jeres » (postavši ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva)?

A kakva je suštinski ta Bosanska crkva? O tome nema ni jedne ozbiljnije studije. Neki tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da Bosanska crkva nema veze s dualizmom popa Bogumila (10.v, živio u današnjoj Bugarska, po kome « jeres » dobiva ime), niti sa Manesovom (3.v, Perzija), dakle da nema nikakve veze sa vjerom u dobro i u zlo, karakterističnom za ovu dualističku religiju. Manes se, pak, smatrao za “parakleta”, pomagača, koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa kog ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin (4.v.), prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija “novu vjeru” (smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti).

16426073_10208408813046104_5112900361276531897_n

O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i knjiga pravnih dokumenata o Bosni od srednjovjekovlja do danas; dokumenti potvrđuju da su titule sveštenika Bosanske crkve : (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199.), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha « do te mjere da je sâm ban Kulin …. uveo u krivovjerje preko 10 000 kršćana ». Autor pomenute knjige, Dženana Čaušević navodi da Papa 1200. g. nalaže ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta …U objavljenom testamentu gosta Radina (1466.), isti autor uočava promjene u načelima Crkve : odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu. Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je izražena sintagmom « ja gost ».

Nasuprot gore pomenutim autorima, profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju bogumilstvo u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s Istoka (kao najzad i sve religije) za profesoricu Kunu nisu samo stečci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima, nego i tekstovi zvani Krmačije: kletve bačene na Bogumile, odnosno Babune. Babuni su drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. H. Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377.). Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam? Uzgred recimo da Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Cathars-a (drugi naziv za pristaše dualističkog vjerovanja s elementima hrišćanstva, slično bogumilstvu) i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne?
Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, možda i Cathars-a, protjerivanih iz Francuske? Isti autor navodi da kod Tvrtka, ima i Bugara. Ne zna se ni o kakvim je Bugarima riječ.

Nekoliko riječi o Katarima (Cathares)

O njima se zna mnogo više nego o Bogumilima, nego i o Bosanskoj crkvi. Ovom pitanju, Francuzi su nedavno prišli bez kompleksa i obilato je crpe.

Katarizam – Le catharisme (od grčke riječi katharos «čist ») je duhovna doktrina koja se pojavila u srednjem vijeku i bliska je hrišćanstvu. Smatra se monoteističkim dualizmom, a po nekima samo dualizmom, i razvija se posebno u periodu od X do XIV vijeka u više evropskih regija.
To nije ime koji je sam pokret sebi dao, nego ga je preuzeo Eckbert Schonaum u 12. stoljeću, iz spisa Svetog Augustina, da bi označio heretike. Pripadnici ove crkve sami sebe nazivaju Dobrim ljudima, ili Dobrim hrišćanima. Neprijatelji su ih još zvali Chrétiens Alibigeois.
Po svem sudeći, pod uticajem Polisiena, koje neki nazivaju Jermenskim bogomilima, Katari smatraju da je Univerzum tvorevina nastala iz principa Zla, gdje je prijestol svih iskušenja i korupcija, dok Raj proizilazi iz Principa Dobra, jedinog Stvarnog Boga, koji nudi duhovno iskljupljenje i uzdignuće.
Ljudsko tijelo je materijalni zatvor duša anđela, koji su pali na zemlju za vrijeme kreacije, čemu se Dobro ne može oduprijeti. Duše se šetaju iz tijela u tijelo, iz smrti do rođenja, po principu reinkarnacije.
Samo duhovno krštenje u Dobrog hrišćanina ima sposobnost kako bi se omogućilo duhu (duhovnoj duši) da stane na put koji će mu omogućiti pristup milosti Božjoj. Na taj način duh može dati svoj doprinos, nakon svoje zemaljske smrt, duhovnom božanskom stvaranju.
Sukob dobrog Boga i Stvaranja (Demiurga, kao načela zla) imao je različite interpretacije unutar Katarskog klera (apsolutni dualizam i mješovitost), što je navelo na uprošteno shvatanje kod povjesničara da kažu da je bilo više katarskih crkvi, iako nikad nije došlo do raskola unutar te crkve.

Katari vjeruju u Stari Zavjet kad govori o Kreaciji, a od Novi Zavjeta, priznaju Božjeg poslanika (Isusa), koji je logičan nastavak prethodnih duhovnih grupa, posebno bogumilstva, koje Katari smatraju bratskim pokretom, rođenim u Bugarskoj. Za Katare, Hrist je čisti duh. Taj Sveti Duh ne može biti utjelovljen, ali može uticati na ljudsko ponašanje Isusa.

Za Katare su vezani brojni mitovi i legende koje još uvijek žive u sjećanju stanovnika južne Francuske, naročito Languedoca, gdje se ovaj pokret razvijao, a koji je imao sasvim drukčiju organizaciju – što je najzad slučaj i sa Bosanskom crkvom – gdje je glavna « sveštenička » titula bio starac. 

Katarski krst

Katari su najviše razvijaju u 13. vijeku u Francuskoj, – njihovi simboli su hljeb i vino -, a nalaze se i u Italiji pod imenom Patareni, kao i u Rusiji, Njemačkoj i Austriji ; već u 14. dolazi do masovnog masakra Katara, na hiljade njih su spaljeni. Upravo tada dolazi do stvaranja inkvizicije koja je trebala da završi već započeti prljavi posao katolika i uništenje na svirep način ovog pokreta.
Katari su govorili oksitanskim jezikom. Smatra se da se danas ponovo otvaraju škole u Francuskoj na ovom jeziku, a da postoji danas oko dva miliona ljudi koji govore tim jezikom.

Dugo se raspravljalo ima li Katarizam ikakve veze sa Bogomilstvom? Zapadni istriživači smatraju da su Katari prvo protjerani u Srbiju pa u Bosnu, gdje su se duže zadržali i opstali sve do osmanskog osvajanja zemlje.

U svojoj tezi o vezama između Bogomila i Katara, Théofanis Drakopoulos (L'unité du Bogomilo-Catharisme d'après quatre textes latins analysés à la lumière des sources byzantines, Université de Genève, 2010), analizira četiri latinska teksta: pismo Evervina iz Steinfelda, Bernard, Clairvaux (1143), Acte katarskog consiluma, Saint-Félix, Lauragais (1167), “De heresie catharorum in Lombardia” (1210-15), anonimnog autora i jedan apokrifni tekst bogomilskog porijekla , “Interrogatio Iohannis”. Poredeći ta četiri teksta sa onim koji su pisani protiv bizantijskih Bogumila, istraživač dolazi do zaključka da zajednice, koje se jednim imenom nazivaju Bogumili i Katari, imaju i te kako mnogo zajedničkog, a prije svega vezu sa određenim sistemom mišljenja koje se bazira na različitim apokrifnim tradicijama, gdje hrišćanski elementi igraju vrlo važnu ulogu.

Bogomilstvo danas

Postoji danas određen broj ljudi na svijetu, od Rusije do Balkana koji sebe smatraju Bogumilima. Bogomilstvo je njihova, dualistička religija, koju oni nazivaju duhovnom školom. Ovu « duhovnu školu » na Balkanu vodi, kako sami tvrde, « veliki mistik i duhovni učitelj današnjice – Blaženi Ivan Bogumil. » Njeno sjedište je (za sada) u Hrvatskoj, ali balkanski Bogomili imaju namjeru da se prošire posvuda po Regiji.

Specifičnost Bosne

Naglasimo da je Bosna jedinstvena u mnogom pogledu. U Osmanskom carstvu, to je rijetka zemlja gdje stanovnici masovno prelaze na islam, posebno seljaci, katolici i pravoslavci. Osnovni motiv konverzije vjerovatno nije ni ovdje “ljubav” prema Turcima i islamu, pa ni karakter Bosanske crkve, nego prvenstveno ekonomski. Ali ako je razumljivo da na islam prelazi prvo plemstvo radi očuvanja posjeda i privilegija, nije jasno zašto islam prihvataju seljaci, u drugom valu islamizacije, kad njihov položaj nije bio bolji od seljaka hrišćana. Nedim Filipović ističe još jedan faktor u islamizaciji : odsustvo monolitne religije u zemlji. Bosna je, pak, fenomen u još jednom pogledu: to je jedina osvojena zemlja Carstva gdje ogroman broj intelektualaca-Slavena piše djela na turskom-osmanskom jeziku, u mnogo manjoj mjeri i na persijskom i arapskom. I napokon, Bosna je fenomen u cijelom svijetu po još jednoj činjenici: uz pretpostavku da tu stoljećima žive samo stranci, oni nikad nisu uspjeli postati jedan narod. Polemika koja se vodila u listu Dani prije nekoliko godina potvrđuje da je to gotovo nemoguće. Što nije ni važno: globalizacija zahvata takvog maha, da je izlišno i žalosno isticati različitosti narodâ koji će uskoro biti prisiljeni da se pomire sa “suživotom” u Evropi gdje već vlada amerikanizacija i njena subkultura, a jedino božanstvo novac.

Što se “unitarizma” tiče, ne čini se precizno upotrebljenim. Na “bošnjački unitarizam” utiče prvenstveno “intuitivno osjećanje historije”, isključivost, čak fanatizam ; mnogim bosanskim muslimanima – čija je re-konverzija posebno došla do izražaja sa ustoličenjem strane SDA na vlast – danas je bliže sve arapsko od bosanskog. Ultra-muslimani, skriveni iza naziva Bošnjak, poistovjećujući ga bukvalno s islamom (Bajram je npr., kako čujemo na medijima, “stari bošnjački praznik”), odbijaju činjenicu da do masovne islamizacije Bosne dolazi turskim osvajanjem ; po njima islam ovdje oduvijek postoji. Možda takve stavove treba raskrinkavati zbog autoriteta ljudi koji zagovaraju te novokomponovane teze, koje već sad prelaze u mit, ali one zvuče toliko diletantski, apsurdno, tragikomično, i nadrealistično da ne zavređuju nikakvu raspravu.
Ipak, pitanje o bošnjačkom unitarizmu može se i obrnuti : Ako su muslimani unitaristi, šta su Srbi i Hrvati Bosne ? Separatisti? Unitaristi? S jedne strane separatisti, s druge unitaristi? Jedno isto! Ovako otprilike odgovora i D. Lovrenović, misleći na nacionaliste. Šta je s „umjerenim“ Srbima i Hrvatima? Zašto s toliko strasti govore o nepostojanju Bogumila, a da niko ne objašnjava nemogućnost podvlačenja znaka jednakosti između krstjana i Bogumila ? Zašto je “ljepše”, “unosnije”, “elegantnije”, “zavodljivije”, “poštenije”, i ko zna šta još smatrati katolicima ili pravoslavcima bosanske krstjane, koje su zvali i dobrim Bošnjama (kao što su zvali i francuske Cathare dobrim Katarima) nego ih dovoditi u bilo kakvu vezu sa dualističkim religijama (koje su, uz to, i same priznavale Isusa)? Iza tog može stajati nacionalizam i vjera u superiornost neke religije ili “rase”, a nadasve njihovog tipa hrišćanstva. Jasno je, međutim, zašto se ultra-muslimani opiru nazivu „krstjani“: jer ne žele nikakvu vezu s hrišćanstvom, i eufemizam Bogumil im više odgovara. Najzad, tvrdnje o dvostrukoj pripadnosti takođe su dubiozne, ambivalentne, nerazumljive i najdemokratskije nastrojenim osobama koje poznaju principe logičkog promišljanja. Ta ambivalentnost je karakteristika stanovništva u Bosni. I dio muslimana npr. istovremeno je i za obnovu Osmanskog carstva, i za arapsku predominirajuću komponentu tog carstva, sa novim tipom arhitekture preuzete iz arapske, a ne osmanske civilizacije, a koju karakteriše osobita ravnodušnost prema svemu bosanskom. Bilo kako bilo, sva tri naroda su nesvjesno i dalje vezana za osmansko državno uređenje, odnosno „millet sistem“, koji zamjenjuje termin „pravo naroda“; osnovni identitet, baš kao i u osmansko doba, i dalje je gotovo isključivo religijski i glavna odrednica u stvaranju nacija. Mitologija je zajedničko svim narodima, a razlike postoje u manifestacijama vjere u nedavnog otkrivenog Boga, za kog sve tri monoteističke najbrojnije religije u Bosni tvrde da je njihov.
Kasno za stvaranje bosanske nacije? U nepostojećoj zemlji, nepostojeći će uvijek biti zajednički, bosanski identitet, mada savremena istorija potvrđuje da nikad nije kasno za stvaranje nacije ili jedinstvenog identiteta narodâ koji žive u istoj zemlji, niti za pristajanje na zajedničku prošlost, ma kakva bila, što je jedan od predznaka za postojanje zajedničke zemlje. Situacija se može promijeniti tek kad budu uvažavana prava ljudi, a ne prava naroda.

 

 

Husein Ališa “GAZDA”. RECENZIJA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

RECENZIJA

slika

Husein Ališa

 

Roman “GAZDA”

 

Svi narodi imaju legende i u njima pohranjene mudrosti svojih najboljih vođa, ali malo je naroda na Planeti, ako ga uopće ima, koji bi se mogao uporediti sa onim čiji duh je oblikovala Bosna. Čovjek Bosne je poseban po svemu što ga krasi i što ga čini neponovljivim. Analizom psihološkog potreta Bosanca bavili su se mnogi pisci i pjesnici, bosanski i drugi, ali prednost se neminovno mora ukazati Kočiću, Ćopiću, Selimoviću, Sijariću, Sušiću, Dizdaru… O tim velikanima treba uvijek misliti šutljivo i skrušeno, pred njima se ne dokazuju lični ponos i ego. Ipak, njihovoj grandioznosti nikada neće zasmetati niti se učiniti suvišnim da se pored njih u legende o Bosni udjene i pokoje novo ime. Naprotiv, kao što se drveće nakon tegobne i duge zime preodijeva novom zelenom odorom, tako se i u koru stabla povijesti duševnosti Bosne urezuju nova imena. Jedno od njih, nesumnjivo će trajati, koliko svojom posebnošću toliko i svojim optimizmom iskazanim nakon rata koji je nabrao novim bolnim borama već ionako izbrazdano lice majke Bosne, neviđeno napaćene, ali, nikad posustale u prkosu opstojnosti.

Husein Ališa vješto gradi lik glavnog junaka svoga romana antinomičkom metodom antiheroja, kom je sudbina uzvraćala posljedice u skladu sa njegovim karakterom.

A bio je Mehmed Rustempašić – Gazda, po čijem nadimku sam roman nosi naslov, hirovit i bahat, osoran i grub, asocijalan i bogohulan. Na grubu pojavnost, punu bijesa i poruge, nesumnjivo su uticale dvije okolnosti: prva je širi povijesni ambijent koji je na alijenacijsko profiliranje-odrođavanje bosanske duševnosti uticao kao pogubna zaraza nošena vanjskim uticajima agresorskih vojski. Gazda gazduje, psuje i vrijeđa, potcjenjuje i naređuje – vojnički. Sve je kod njega potčinjeno vojnoj hijerarhiji, postrojavanje i držanje komandi, pod konac i sa izričitim – jasno!!! U toj podjarmljenosti vojničkoj slijepoj psovačkoj bespogovornoj poslušnosti krije se glavni uzrok bosanske tragedije. Doista, u Bosni se mnogo psuje, žargon je samoubilački, koliko i ubilački, prisutan na ulici, u kafanama, na svadbama, na stadionima, u privatnoj komunikaciji. Inače, da se primijetiti na Balkanu, gdje god je narod gazila zavojevačka čizma, opstala je ružna psovka, simbol odnarodnjavanja i akulturacije. Ališa nam ostavlja tu temu u zadatak da duboko o njoj razmišljamo i činimo sve da u ime novih generacija svim silama borimo se na pročišćenju emocija, misli, i posebno govora, svih natruha agresivnih stremljenja sračunatih na uništenje finoće bosanske duševnosti.

Na Gazdinu osionost uticala je druga bitna dimenzija ponašanja s kojim se formirala njegova ličnost – prestiž. Biti glavni, neprikosnoven, suveren, što je povremeno i pozitivan pokretač stvarnosti. Jedan od najboljih studenata, nije mogao dopustiti da provincija proguta njegov raskošni talent. Hrabro se upušta u rušenje mita o svemoći metropole i dokazuje da je državi bitan svaki njen dio, svaki njen čovjek, da su urbana jezgra postala odavno gnijezda korupcijskog mračnjaštva, nepotizma i favorizovanja nesposobnosti. Prikaz borbe protiv grada autor romana Husein Ališa podcrtava likom Omera, mladog oštroumnog plemenitog gorštaka, koji se odriče zagarantirane lagodnosti gradskog života i posvećuje slobodi planinskih vidika. Bolje zdrav čoban, nego bolestan službenik.

Višeznačna je i sudbonosna piščeva poenta, koja vrhuni u rusoovskom imperativu povratka prirodi, a malo je zemalja u svijetu koje se mogu pohvaliti resursima koje u svojim njedrima krije Bosna. Ta poruka upućena je svima: ne bježite iz svoje zemlje da biste bili sluge bjelosvjetskoj mafiji. Služite svojoj zemlji i ona će vas izdašno nagraditi.

„Gazda“ je roman koji govori o velikom srcu čovjeka kom su sve traume anticivilizacije, a posebno dramatičan gubitak oca i supruge, oblikovale karakter u pravcu kabadahijskog, bezbožničkog i surovog ophođenja. U stvarnosti, njegova pojavnost u potpunosti je odudarala od suštine njegove duševnosti. Njegova nevidljiva priroda odlikovala se ljepotom finoće i poštene bezazlenosti. Pod maskom usamljeničkog prostaka krio se mladalački duh spreman na samožrtvu i preokrete u korist drugih.

U duši, bio je Gazda veliko dijete, jakih i čistih emocija, lak na suzu i praštanje, darežljiv, uviđavan i predusretljiv. Svakim narednim korakom, gradacijski, pisac Ališa vodi Gazdu prosvjetljenju, navodi ga na bespovratni put od onog zapretenog i vješto skrivanog, ka biću koje se u naizgled tvrdokornom Gazdi nikada nije bilo ni ugasilo. Od uglednog privrednika, robotiziranog profesionalca kojem su najbitniji „rad, red i disciplina“, Gazda evoluira u samosvjesnog čovjeka, kojem život za nagradu uzvraća milošću i radošću postojanja, Mehmed postaje poštovan i voljen sugrađanin, prijatelj, nježan otac i djed. Time je upotpunjena i fenomenološka dimenzija romana, zaokružena dokazom mogućeg, opravdanog i u realnosti utemeljenog optimizma, kojeg danas toliko manjka ljudima potonulim u beznađe i nametnutu besperspektivnost. Gazda je dokazao da je zemlji potreban pravedan vladar, blagonaklon a nenametljiv metafizički upravitelj, čijim priznanjem se i nenaklonjeno povijesno ozračje može kultivirati idejom povratka neiskvarenom biću plemenitog čovjeka. U tome je druga bitna poenta djela, u povratku supstanciji kosmičkog poretka, u mirenju božanskog u sebi i sa svojom okolinom, u bratskoj tolerantnosti u raznovrsnosti. A sve to je Bosna oduvijek imala i to je njeno najveće blago o kom je svojom oporukom Gazda obavezao svoje sugrađane, ukazujući primjerom geneze svoje samosvijesti da se sloboda i sreća može graditi samo prevladavanjem nametnutih poroka i da se ništa ne može uporediti sa ljepotom samospoznate i sebi vraćene duševnosti, bez koje nijedno blago nema nikakvu vrijednost. Zato svoju vrijednost ima ova lijepa i poučna knjiga.

 

Tel Aviv,

27. 1. 2017.

Originalna priča o ‘Svetom Gralu’ je zapravo iz Afrike – Interview sa Nenadom M. Đurđevićem – Amir Telibećirović

Originalna priča o ‘Svetom Gralu’ je zapravo iz Afrike

Interview sa Nenadom M. Đurđevićem

Amir Telibećirović

Da je toliko toga pogrešno u školskim udžbenicima svjetskog historijata, naročito moderne civilizacije, sve više biva jasno i arheolozima i onima koji se ne bave historijom. Koliko su uzrok tome slučajne greške a koliko je namjerno izmijenjeno i prilagođeno, ne možemo još uvijek precizno reći, ali definitivno je kombinacija i jednoga i drugoga. Među najvećim žrtvama namjerne manipulacije znanjem o kulturama, historijatu, civilizacijama i znanju, jeste Afrika. Zašto ili kako baš Afrika?

Pa, za početak, sjetimo se da svi, kao po nekom pravilu, prihvatamo to da je Afrika sinonim za siromaštvo i zaostalost, a Evropa i veći dio zapadne hemisfere sinonim za napredak i materijalno bogatstvo. Rijetko će se ko upitati zašto je to tako, a još rjeđe da li je baš uvijek tako bilo. Zato je revizija civilizacijske i kulturne prošlosti neophodna. Samostalni istraživač, historičar i poliglota iz Hrvatske, koji živi u talijanskom Bergamu, Nenad M. Đurđević, proveo je dosta vremena u Africi otkrivajući na licu mjesta poveznice drevnih afričkih kultura sa skoro svim tekovinama današnjice. On je istraživanja obavio u saradnji sa preminulom profesoricom Catherine Obianuju Acholonu, koja je ispred Centra za Afričke Studije – CARC, odradila veliki posao u korist rasvjetljavanja kulturnog porijekla skoro cijelog čovječanstva. Kroz nekoliko njenih knjiga, prije nego je preminula 2014 godine, uspjela je ponuditi konkretne argumente o nepravedno zapostavljenom području Zapadne Afrike. Ovo područje su zapostavili mnogi zapadnjački naučnici, arheolozi, historičari, pisci, novinari. Eurocentrična javnost i svjesno i nesvjesno sakriva ili potiskuje većinu podataka o porijeklu raznih kultura, nauka i duhovnih otkrića koji bi mogli dovesti u pitanje takozvanu, i globalno nametnutu, teoriju o ‘superiornosti’ sjeverozapadne hemisfere i svih imperija nastalih na Zapadu. Čak i toliko ispremetani mitovi o svetom Gralu, narativno su presađeni u zapadnu geopolitiku, čineći kulturološko isključivim skoro sve legende o tome. Zašto je to tako, i koji su novi/stari dokazi o afričkom porijeklu svih nas, detaljno nam je pojasnio Nenad Đurđević u ovom razgovoru.

6-nenad-m-durdevic

 Nenad M. Đurđević

Kada je u pitanju tumačenje drevnih simbola, ni bosansko područje nije isključeno iz veze sa starom Afrikom. Osim teorijskih i pismenih argumenata, u svojim istragama Đurđević je pronašao, te na svjetlo dana iznio, i mnoge materijalne dokaze o potrebi za novim tumačenjem i afričke i svjetske povijesti, naročito kulture i duhovnosti. Shvatio je kako je značajno višegodišnje posvećivanje ovakvim pretragama, jer u protivnom, sve nam ostaje u skladu sa onom izrekom – ‘Pobjednici pišu historiju,’ a znamo kako se ponašaju „pobjednici,“ naročito ako su bivši ili sadašnji kolonijalisti u pitanju. Ne samo nekadašnji kolonijalisti Afrike, nego sada već i gotovo cijelog svijeta.

Objasnite rad profesorice Acholonu, afričku kulturu Igbo i dešifriranje Ogamovog pisma?

Profesorica Catherine Obianuju Acholonu (1951-2014), bila je nigerijska književnica, autorica više od 16 knjiga, predavač za afričke kulturne i rodne studije i vodeća istraživačica afričke prapovijesti s posebnim osvrtom na pripadnike naroda Igbo.

1-agere-ifa-posuda

Agere ifa posuda

Njezin istraživački rad je obuhvaćao analizu drevnih natpisa u kamenu, pećinske umjetnosti, lingvističku studiju drevnih simbola i komunikacijskih medija afričkog kontinenta. Znanstvene dokaze koje je prikupila u više od dvadeset godina istraživačkog rada, su stvorili vrlo hrabar i uvjerljiv slučaj za reevaluaciju i ponovno pisanje svjetske povijesti koji bi osigurao nedvojbeni doprinos autohtonih Afrikanaca civilizaciji čovječanstva.

Glavna teza profesorice Acholonu je, da je Stari Egipat bila glavna postaja odakle se zapadnoafrička kultura Kwa (Kush) eksportirala u ostatak svijeta. Analiza prapovijesne arheologije Sumera i semitskih jezika kao što su akadski, sumerski i kanaanski, pokazuje da svi bez izuzetka potiču od Igbo jezika i da su najraniji stanovnici Sumera imali Igbo stil života s obzirom na religiju, arhitekturu, odjeću, imena i mnogo drugog.

Igbo je jedan od najvećih naroda u Africi koji pretežno živi u jugoistočnoj Nigeriji oko najveće afričke rijeke Niger, ali se pripadnici ovog autohtonog naroda mogu također pronaći u većem broju u Kamerunu i Ekvatorijalnoj Gvineji. Korijeni naroda Igbo bili su predmet mnogih nagađanja, ali je ozbiljnija studija o ovoj temi provedena samo tijekom posljednjih 50 godina.

2-agere-obatala

Agere obatala

Narod Igbo, s nizom drugih Niger-Kongo jezika, je pripadnik grupe Kwa jezika, koji uključuje etničke grupe Yoruba (Nigerija), Edo (Benin), Ashanti (Ghana) i druge. Lingvisti i povjesničari se slažu da je riječna dolina Niger-Benue u Zapadnoj Africi bila mjesto raspršivanja Kwa jezika originalne jezične porodice Niger-Kongo prije 6,000 godina, dokistorijsko-etimološka studija profesorice Acholonu pokazuje da je Igbo jezik u biti proto-Kwa jezik iz kojeg potiče jezična porodica Niger-Kongo.

Riječ Kwa/Qua, koja u Igbo jeziku znači “Veliki Bog,” je etimološki vezana za riječ Kwa/Ka-dmon (“Besmrtni Čovjek”) u židovskoj Kabali. S obzirom da je Igbo jezik bio jedinstveni jezik već 4,000 godina p.n.e., doznajemo da je Igbo koncept božjeg i besmrtnog čovjeka puno stariji od hebrejskog jezika i izraelske kulture, a njegov izvor nalazimo u Igbo jeziku.

Naravno, tvrdnja o Igbo podrijetlu jezika, kulture i civilizacije nije isključivo utemeljena na govornom jeziku, nego i na jednako uvjerljivoj činjenici da među otkrićima s arheološkog lokaliteta Igbo-Ukwu (“Veliki Igbo”) nalazimo natpise na keramičkim i brončanim artefaktima koji pokazuju markantne sličnosti s antičkim natpisima Bliskog istoka (egipatski i kretanski hijeroglifi, drevna pisma poput hetitsko, staro feničansko, sumersko, proto-palestinsko, itd.).

3-catherine-obianuju-acholonu

Catherine Obianuju Acholonu

Natpisi s arheološkog lokaliteta Igbo-Ukwu ali i drugih praistorijskih nalazišta u Africi, su također podupirani mitologijom i pisanim zapisima starih Egipćana, Sumera, Dravida, Jevreja i naravno Kwa naroda Nigerije koji ukazuju na postpotopsko Igbo podrijetlo civilizacije.

O afričkom podrijetlu pisane riječi i prvog alfabeta poznat pod imenom protosinajsko pismo, od kojeg potiču sve ostali alfabeti poput feničanskog, jevrejskog, grčkog, latinskog i etrurskog, svjedoči također činjenica da gotovo sve znakove protosinajskog pisma nalazimo u starosjedilačkoj tradiciji bojanja tijela. Centralnoafrički Pigmeji, koji su jedan od najstarijih naroda na svijetu, još danas ucrtavaju znakove protosinajskog pisma u koru od drveta koju koriste za proizvodnju tradicionalne odjeće.

Istraživanja također ukazuju da su znakovi kao što je X, koji predstavlja arhaični oblik jednakokrakog križa i simbol boginje majke (zemlje); he, koji podsjeća na ljudsku figuru s uzdignutim rukama a simbolizira besmrtnost, od kojeg potječe likovni prikaz uskrsnutog Isusa Krista i način molitve u slobodnoj formi s uzdignutim rukama; tet (krug sa križem u sredini) i theta (krug sa točkom u sredini), su svi primjeri drevnog pisanja u kodu koje su antičke civilizacije poput feničanske il grčke naslijedile od starosjedilačkih naroda afričkog kontinenta.

U skladu s navedenim činjenicama, ne treba iznenaditi da je dešifriranje Ogamovog pisma bilo moguće zahvaljujući istraživačkom radu profesorice Acholonu, koja je uspjela dokazati da najstarije korijene Ogamovog pisma nalazimo upravo u Zapadnoj Africi.

Ogamovo pismo, koje je korišteno u dalekoj prošlosti sa strane ranih avanturista diljem svijeta, uglavnom je poznato kao najraniji oblik pisanja i komunikacije Britanskih otoka i skandinavskih zemalja, gdje antičke tradicije svjedoče da je Ogamovo pismo uvedeno od svećeničke klase starih Druida, koji su prema starosjedilačkim tradicijama otočja bili afrički patuljci i čarobnjaci. Uistinu, riječ Druid potječe od Igbo riječi Duru-Idu (“Crni Gospodar”).

Natpisi Ogamovog pisma pojavljuju se kao gravure na tisuće kamenih monolita rasuti diljem Irskog otoka. Irski znanstvenici tvrde da je Ogamovo pismo puno starije od materinskog jezika Kelta, što je ekvivalentno priznanju da je narod koji je uveo Ogamovo pismo živio u Irskoj prije pojave genetskih predaka suvremenih Iraca. Ogamovo pismo opstalo je do današnjih dana u Irskoj, Škotskoj, Walesu i Engleskoj gdje je poznato je pod imenom “Jezik Magije”. Primjeri Ogamovog pisma su također poznati s područja Sjeverne Amerike.

Jedan od vodećih istraživača Ogamovog pisma, Edo Nyland, izjavio je: “Mnogi su pokušali bezuspješno prevesti natpise koristeći Keltski jezik. Niti jedan autentičan natpis bio je pisan na Keltskom jeziku. Keltski jezik nije postojao u vrijeme kad su ovi petroglifi napravljeni.” Dr. Barry Fell, s univerziteta Harvard, Sjedinjene Američke Države, koji je također studirao Ogamovo pismo, došao je do zaključka da je Ogamovo pismo nastalo od baskog jezika, koji se također govori medju Tuarezima, nomadskom narodu iz autohtone etničke skupine Berbera koji živi na sjeveru Afrike. Unatoč različitim hipotezama zapadnih znanstvenika, niti jedan, kako Nyland priznaje: “je uspio prevesti niti jednu jedinu riječ Ogamovog pisma.”

Zapadni istraživač koji je prvi istaknuo da bi Ogamovo pismo moglo biti zapadnoafričkog podrijetla je bio Don Luke. U njegovom članku “Afrička prisutnost u ranoj povijesti Britanskog otočja i Skandinavije” publiciran 1985. godine, Luke tvrdi da je Ogamovo pismo moglo nastati u Africi i bilo preneseno na sjever sa strane ranih avanturista, što odgovara nalazima profesorice Acholonu koja je primijetila da postoji moguća veza između natpisa s područja Skandinavije i onih pronadjenih duž rijeku Niger u Zapadnoj Africi. Daljnja istraživanja su pokazala da su te pretpostavke doista bile točne. Tokom četverogodišnjeg naučnog rada provedenog između 2001-2005. godine na monolitima u državi Cross River u Nigeriji, profesorica Acholonu je naišla na Ogamovo pismo.

Danas je pisanje u kamenim stupcima u državi Igbo isključivo korišteno za matematičke kalkulacije i pregovaranja cijene nevjesta, dok štapići poznati pod imenon ogu predstavljaju brojeve. Ogamovo pismo, koje je pisano u obliku poteza i linija, u početku je bilo pisano na štapićima a kasnije u kamenu. Od Nylanda saznajemo da keltska tradicija Irske tvrdi da Ogam znači Oga-ama. U tradiciji Igbo, riječ Oga-ama je etimološki vezana za riječ Ima Ogu, a radi se o običaju u kome se štapići koriste za komunikaciju, dok u obe tradicije ogu znači “štapić”. Osim toga, riječ Oga-ama, za koju postoji niz različitih značenja u Igbo jeziku, najvjerojatnije se odnosi na tradicionalan običaj polaganja zakletve sa štapićima.

Prijepisi učinjeni od strane Nylanda i Barrya, su pokazali da riječi Ogamovog pisma pripadaju Igbo jeziku, koje je profesorica Acholonu s lakoćom čitala i prevađala. Rezultati dešifriranja su također pokazala da je Ogamovo pismo služilo kao sustav za komunikaciju poslovica i mudrih izreka, čije podrijetlo nalazimo ne samo u Igbo jeziku, nego i u trenutačnom geografskom prostoru naroda Igbo.

O čemu se radi u priči o nigerijskim stepenastim i sudanskim piramidama, prema podacima sa kojima vi raspolažete, skupa sa vašim ličnim mišljenjem i vašim iskustvom?

Na temelju rijetkih povijesnih izvora, saznajemo da je u državi Nsude, Nigerija, jednom postojalo najmanje deset kružnih piramidalnih struktura, prije nego što su uništene od strane kolonijalista da bi se osiguralo njihovo brisanje iz postojećih službenih zapisa. Naknadna istraživanja, međutim, su pokazala da te piramide nisu bile jedini primjeri, nego da je tradicija gradnje takvih piramida bila veoma rasprostranjena u kulturi naroda Igbo.

4-igbo-gral

Igbo gral

Nigerijske piramide, koje su bile građene od blata i gline, imale si karakterističan aranžman od pet kružnih spratova, posloženih jedan iznad drugog. Kao i u drugim antičkim kulturama širom svijeta, Nigerijske peterospratne piramide su simbol svetih planina poput Meru, Sumeru, Morija, Olympus, Sion i drugih.

Pet slojeva su čest motiv u gradnji drevnih piramida, a nalazimo ga u organizaciji Kraljevkse komore piramide faraona Keopsa u Gizi, babilonskim ziguratima, meksičkim, kineskim i korejskim piramidama, ali i u ne manje važnim hinduističkim pogrebnim lomačama. Prapovijesni primjer peterospratne piramide nam je također poznat iz Visočke doline piramida. Zavjetni oltar u obliku piramide pronadjen u mjestu Donje Moštre pokraj Visokog, datiran oko 4,300 p.n.e., prikazuje karakterističan motiv od pet slojeva.

Sve navedeni primjeri peterospratne organizacije predstavljaju sveti simbol uzašašća do nebeskog summita u zagrobnom životu, ali i različite slojeve svijesti koja se, po drevnim mističnim učenjima, može manifestirati u čovjeku, od najniže zemaljske, do najviše Božje.

U tradiciji naroda Igbo, svete planine, brda i druge zemlje smatraju se prebivalištima specifičnih božanstava, a za kružne stepenaste piramide se smatralo da su prebivalište boginje zemlje i plodnosti pod imenom Ala. Kao sveti simbol uzašašća u nebesku zagrobni život, nigerijske piramide predstavljaju pozitivan dokaz da je narod Igbo razvio specifične kozmološke i duhovne koncepte već tijekom prapovijesti.

U slučaju piramida otkrivenim prije nekoliko godina na arheološkoj lokaciji Sedeinga na sjeveru Sudana, ono što je najviše zbunilo arheologe je specifičan arhitektonski nacrt pojedinih piramida koje su bile građene tako što se u kvadratu nalazi krug koji je gredama bio povezan sa tjemenima kvadrata. Po mišljenju francuskih arheologa, model piramide 232 podsjeća formalni stil francuskih vrtova. Do danas, međutim, specifičan dizajn ovih piramida ostaje misterija za zapadnu ortodoksnu nauku i za znanstvenike koji se bave proučavanjem religija.

Iako se dizajn francuskih formalnih vrtova temelji na simetriji i načelu nametanja reda nad prirodom, zadovoljavajući odgovor na pitanje o značenju piramida u Sedeingi, s posebnim osvrtom na piramidu 232, pronalazimo u kosmološkim i duhovnim tradicijama autohtonih naroda afričkog kontinenta.

Specifičan dizajn piramide 232 može se sažeti u nekoliko riječi. Na isti način kao i drevne ezoterične tradicije starih grka i egipćana, nubijska pogrebna arhitektura uključuje simbolično održavanje kozmičkog poretka. Unutarnji krug predstavlja krater ili maternicu ponovnog rađanja. Krater je mjesto iskušenja, gdje se istina dvaja od neistine, iz kojeg duša pokojnika može piti ili biti uronjena kako bi se ponovno rodila. Četri rijeke konvergiraju u podzemlju, a zastupljene su od četiri poprečnih proteza, svaki povezan s jednim od elemenata (zemlja, voda, zrak i vatra). Ovu četverostruku geografiju podzemlja nalazimo u grčkoj mitologiji (Stiks, Flegeton, Aheront i Kokit), u Hebrejskoj Bibliji (Pišon, Gihon, Tigris i Eufrat), te u svim istočnoevropskim mitologijama.

Povrh toga, dizajn piramide 232 identičan je kosmološkom grafikonu naroda Yoruba koji živi na sjeveru Nigerije. Drevni sustav proricanja naroda Yoruba poznat pod imenom Ifa, koji potječe iz sustava proricanja Afa naroda Igbo, ilustrira božansku matricu sastavljenu od 16 obrasca prvobitnih energija koja povezuje cijeli svemir i vlada zemljom, a predstavlja svijest koja prožima sve stvoreno i upravlja svakom situacijom u životu.

Kako i zašto su podaci o tim piramidama nestali iz školskih programa, da li samo zbog netrpeljivosti evropskih misionara i kolonizatora prema Nubijskoj kulturi, ili još nečega?

Kao prvo moramo imati na umu da je većina onoga što danas poznajemo o Nubiji i kulturama subsaharske Afrike pisano je od strane neprijatelja. Prvo starih Egipćana, pa onda Grka, Rimljana, Hebreja, kolonizatora, katoličkih misionara, trgovaca robljem i rasistički nastrojenim egiptolozima 19. stoljeća kao što su bili Karl Lepsius i Žorž Reisner.

Gledano s arheološkog aspekta, s dvostruko više piramida nego što ih ima Egipat, Sudan predstavlja jednu od najbogatijih zemalja u svijetu. Unatoč ovoj činjenici, većina Sudana ostaje neiskopana. Dok je drevni Egipat u fokusu svjetske pozornosti i istraživanja, drevna Nubija i sub-saharska Afrika je u velikoj mjeri zanemarena. Kao rezultat takvog pristupa arheolozi i povjesničari imaju malo pojma kako je Nubija izgledala u antičko doba, niti je itko od svjetskih znanstvenika uspio dešifrirati meroitsko pismo.

Zbog takvog zapadnocentričnog pristupa znanstvenom istraživanju, duboka znanja autohtonih starosjedilačkih naroda afričkog kontinenta su često isključena iz globalnog protoka informacija od strane onih koji donose odluku o tome čiji glas će biti čujen, a čiji ne. Stoljećima autohtoni narodi na svim kontinentima su tretirani kao tihi partneri Zapada, koji se vide ali ne čuje. Priznajući njihov vječan doprinos drevnim i klasičnim civilizacijama će ponovno uspostaviti jedinstven temelj razumijevanja.

Šta sve spada u kosmologiju i religiju afričkih starosjedilaca, računajući i one koji su vam pomogli da shvatite šta predstravlja svaki stepenik u piramidi?

Prvo što moramo imati na umu kad govorimo o kosmologiji i religiji afričkih starosjedilaca je da u subsaharskoj Africi živi više od 800 etničkih skupina, što čini proučavanje kosmoloških i religijskih tradicija stanovništva tog geografskog područja veoma složenim zadatkom. Nigerija, koja je najmnogoljudnija afrička zemlja, ima više od 250 različitih etničkih skupina i podskupina koje govore više od 500 autohtonih jezika. Moj istrazivački rad je trenutačno koncentriran na etničke grupe Nigerije kao što su Igbo, Ibibio, Yoruba, Edo (Benin) i Ekoi. Izvan Nigerije, proučavam plemena koja žive u dolini rijeke Omo na jugu Etiopije, Bušmane i Pigmejce, Dogone iz Malija, ali također negroidna plemena iz Papue Nove Gvineje, australske Aboridžine, amazonske prašume i ostalih dijelova svijeta. Iako pretežno proučavam sakralnu znanost naroda Igbo, važno je istaknuti da mnoge etničke grupe u Nigeriji ali i ostale drevne kulture subsaharske Afrike dijele slične ako ne i identična duhovna uvjerenja.

Kako sam već istaknuo, pet slojeva su čest motiv u gradnji drevnih piramida, bile one kružnog ili kvadratnog oblika. Prije pojave konvencijalnih piramida, u subsaharskoj Africi monumentalne grobne konstrukcije su uglavnom bile tumuli kružnog oblika koje nalazimo rasute na tisuće kroz sudansku pustinju a datirani su do pet hiljada godina p.n.e.

Osnovna karakteristika sudanskih tumulusa se isticala polaganjem tijela pokojnika u središtu kružnog tumulusa, što predstavlja ideju koja se pojavlja tisućljećima kasnije u neoplatonskom konceptu o ‘Usklađivanju Središta’. Taj koncept poznat je također kao središte četiri osnovna elemenata (Zrak, Vatra, Voda i Zemlja), ili središnja točka koju važni alkemijski tekstovi nazivaju točkom sunca (Punctus Solis), a predstavlja oznaku boga sunca u svim drevnim kulturama.

U Afričkim religijama, simbol točke u središtu kruga također predstavlja kozmičko jaje ili oplođenu utrobu boginje Majke, što odgovara pretposljednjoj stepenici u peterospratnoj piramidi prije božanskog izvora. Različite manifestacije stvorenog svemira se mogu sažeti po sljedećem rasporedu, od najviše točke do najniže: božanski izvor (sjeme), svijet božanstva (vatra; prvo svjetlo), svijet stvaranja (voda; praiskonski ocean), svijet formacije (zrak; duhovni element) i svijet akcije (zemlja; materijalno tijelo živih bića).

Vaš naučni rad o svetom Gralu, zasnovan je na kulturološkoj, religijskoj, etimološkoj, mitološkoj i arheološkoj podlozi. O čemu se precizno radi, i kako ste došli do novih podataka o Gralu?

Tokom moje studije o mističnom značenju sudanskih kružnih tumulusa, koja je zahtjevala usporedbu različitih ezoteričnih tekstova koji objašnjavaju misterij o besmrtnosti duše, imao sam priliku da se upoznam sa kompleksnom kosmologjiom, mističnim doktrinama, legendama i sakralnim artefaktima afričkih naroda Igbo, Yoruba, Edo (Benin) i drugih. Ono što je posebno probudilo moju pažnju bila je kosmologija naroda Igbo i Yoruba ali i obredne posude ovih naroda koje se koriste tokom iscjeliteljskih rituala. Osim toga, tokom proučavanja afričkih mitoloških priča o nastanku svijeta i civilizacije sam primjetio u više navrata da priče o afričkim božanstvima odgovaraju određenim biblijskim pričama i zapadnim verzijama legende o Svetom gralu. Štoviše, trogodišnja studija o Svetom gralu zasnovana na kulturološkim, religijskim, etimološkim, mitološkim i arheološkim dokazima je nedvojbeno ukazala da je legenda o svetom gralu afričkog podrijetla. U prilog tome ide činjenica da odgovore na mnoga pitanja etimološke, etnografske, religiozne i arheološke prirode vezane za legendu Svetog grala nalazimo upravo u kosmologiji i mističnim tradicijama afričkih starosjedilaca.

U mom istraživačkom radu pod nazivom ‘Povratak Crnog Gospodara – Afričko Podrijetlo Svetog Grala,’ detaljno opisujem simboliku i značenje svetog grala ali i etimologiju različitih protagonista legendarne priče kralja Artura kao što su vitezovi okruglog stola Parsifal, Lanselot, Crni vitez, Crveni vitez i drugih mističnih likova poput čarobnjaka Merlina, Dame iz jezera, kraljice Gvinever, itd. U radu su također prezentirani etimološko značenje legendarnog mača Excalibur, dokazi o afričkom podrijetlu popularne priče ‘Mač u kamenu,’ koja je utemeljena na istinitoj priči naroda Ashanti iz Gane, simbolično značenje dvorca Chamelot i objašnjenja pojedinih starodavnih rituala iz zbirke keltskih tekstova mitske sadržine pod nazivom Mabinogion koji nedvojbeno potječu iz afričkih religijsko-obrednih tradicija.

Dokazi koji stoje na raspolaganju upućuju da popularni prikaz grala u obliku pozlaćenog kaleža čudesnih iscjeliteljskih moći proizlazi iz afričkih ritualnih praksi naroda Igbo i Yoruba, u kojima svećenici koriste obredne posude za proricavanje i iscjeljivanje tijela oboljele osobe.

U tradiciji naroda Yoruba, takve obredne posude su poznate pod imenom agere-ifa (“kup proricanja,” ili “božanska posuda”). U sakralnoj umjetnosti Yoruba, agere-ifa su pretežno bogato rezbarene skulpture od drva koje prikazuju božanstvo Obatala u obliku konjanika s kopljem koji nosi kup na glavi, što predstavlja aluziju na Parsifala u potrazi za svetim gralom.

Ime obrednih posuda u tradiciji Igbo je udu/du (“ritualna posuda” ili “posuda za lijek”). Različiti primjeri ovih ritualnih posuda su iskopani na arheološkoj lokaciji Igbo-Ukwu. Pojedini primjerci imaju točan oblik sumerskog slova udu, koje ima oblik kupa i isto značenje.

Jedan od ključnih dokaza koji ukazuje na afričko podrijetlo svetog grala vezan je uz simboličan prikaz grala u obliku kaleža. Analiza drevne simbolike Igbo pokazuje da je izvorni motiv iz kojeg potiče popularni prikaz grala u obliku kaleža utemeljen na simbolu kojeg sumerski zapisi opisuju kao dva trokuta koji stoje vrh do vrha u naliku pješčanog sata. Taj drevni simbol predstavlja pupak zemlje ili svemira. Originalna lokacija pupka zemlje nalazi se u jugoistočnoj Nigeriji, gdje prema mističnim učenjima dvije nevidljive piramide stoje vrh do vrha ispod ušća triju svetih rijeka: Niger/Omambala i Omambala/Ezu.

Inicirani članovi unutarnjih misterija tajnog društva Nze na Ozo nose simbol svetog grala (pupka zemlje/svemira) kao skarifikaciju lica u obliku slova X od najranijih vremena. Oni su izvorni čuvari otajstva grala. Članovi ovog društva su Kristovi naroda Igbo. Oni ne griješe, ne lagaju i ne čine zlo drugom čovjeku. Oni su su suci i Durus (“Gospodari društva”). Simbol križa unutar kruga, koji se redovno koristi u prikazima Isusa Krista, je tradicionalan simbol ovog magično-vjerskog društva. Ne treba se, dakle, iznenaditi da prijevod imena Nze na Ozo znači “Pastir i Spasitelj”.

Vaše mišljenje o sve popularnijoj teoriji da se sveti Gral odnosi na krvnu lozu odnosno genetsko nasljeđe, umjesto nedefinirane ‘dogme’ o pozlaćenom peharu? 

Popularna teorija o Svetom gralu koja se odnosi na genetsko nasljeđe Isusa Krista, bazirana na knjizi “Sveta krv, sveti gral,” uspoređuje utrobu Marije Magdalene sa svetom posudom koja je u sebi rasla potomka (sjeme ili sveti plod) kraljevske krvne linije Isusa Krista. Ova teorija je vjerodostojna ukoliko ona predstavlja transpoziciju pojedinih stihova Svetog pisma i prapovijesnog pojma oplođene utrobe boginje Majke čiji simbol je točka u središtu kruga. Simbol točke u središtu kruga često susrećemo u kršćanskoj ikonografiji, osobito u podnim mozaicima katoličkih crkva, romaničkih i bizantinskih bazilika i antičkih jevrejskih sinagoga.

U stihovima Svetog pisma, “sjeme” unutar utrobe Marije je često identificirano kao Isus. Primjer nalazimo u obećanju Davidova sjemena, koje svjedoči da je Isus trebao biti doslovni, tjelesni potomak Davidov: “Sjeme tvoje… koje će izaći iz utrobe tvoje… Ja ću mu biti otac, a on će mi biti sin,… od poroda tvojega posadiću na prijestolu tvojemu” (2Sam. 7:12,14; Ps.132:11).

Simboličan prikaz Svetog grala u obliku kaleža kao alegorija ženstvenosti i plodnosti također je potkrijepljen u slučaju afričkih obrednih posuda agere-ifa i udu.

Oralna tradicija naroda Yoruba tvrdi da je Agere bila supruga božanstva proricanja koja je skrivala svog supruga u utrobi u znaku zaštite. Zbog toga se smatra da je drvo iz kojeg su rezbarene posude agere-ifa ženskog spola i da one predstavljaju prebivalište istog božanstva.

U slučaju obrednih posuda udu, s posebnim osvrtom na brončani ritualni lonac sa nalazišta Igbo-Ukwu poznat pod imenom udu-eze koji je korišten tokom potvrde prava kraljevstva Eze-Nri-a (kraljevskog svećenika naroda Igbo), oralna tradicija tvrdi da je on dobiven iz jezera Omambala koje se smatra prebivalištem boginje Oma/Amma. Oralna tradicija Igbo također tvrdi da je Gral u obliku brončanog lonca vlasništvo boginje Oma ali i prirodno svojstvo njenog sina Ele (boga zemlje Amun). Mistična priča naroda Igbo se povezuje s legendom o kralju Arturu gdje nalazimo Damu iz jezera koja je odgojila Lanselota u mutnim vodama svog jezera.

Sličan mitološki prikaz nalazimo u umjetnosti drevnog Egipta, gdje bog Ra u obliku bożanskog djeteta pozicioniran unutar sunca izlazi iz lotosa, flankiran s dva oka božice Neit-Isis. U tradiciji Igbo ime Egipatske božice Isis je Isi-Isi(“Poglavar svih Poglavara”).

Sa stanovišta mitološkog kulturnog konteksta, Isis i Isi-Isi se odnose na Igbo božanstvo Idemili, koje predstavlja Majku Božju u aspektu mora. Božanstvo Idemili, za koje tradicija kaže da je odgovorno za prehranu fetusa i neonatalno zdravlje, utjevljuje pojam Nne-Miri (“Majka Voda”) i Mmiri Omumu (“Voda Života”). Od riječi mmili/mili, koja se izgovara u autohtonom Igbo jeziku mmiri/miri, dolazi ime majke Isusa Krista u kršćanskoj tradiciji, Marija.

Što se tiče genetskog značenja svetog Grala, postoje zbunjujući dokazi da je simbolika svetog Grala blisko vezana za biološke elemente i procese koje nalazimo u ljudskom organizmu.

Istraživanja provedena sa strane profesorice Acholonu i njezinih ranijih suradnika su pokazala da je jedan specifičan način pisanja pristuan na brončanim artefaktima iskopanim na arheološkoj lokaciji Igbo-Ukwu bio pretežno u obliku vijugavih slova. Ovaj oblik pravopisa je bio poznat u vrlo ranim vremenima u Indiji pod nazivom “Znanost Zmije”. Među iskopanim nalazima s arheološkog lokaliteta Igbo-Ukwu bilo je više artefakta vezanih za Znanost Zmije nego ostalih.

Naknadna istraživanja su dovela do presudnih ali istodobno zapanjujućih dokaza o genetskom značenju Svetog grala, uključujući mnoge druge simbole poput slova X, jednakokrakog križa, križa unutar kruga, latinskog križa, svastike, Davidove zvijezde i ne manje važnih znakova protosinajskog pisma. Dokazi sugeriraju ne samo da se radi o genetskim kodovima vezanim za biološki sustav ljudskog organizma, nego da su znakovi drevnih alfabeta u biti kodovi Znanosti Zmije. Preciznije rečeno, dokazi ukazuju da alfabeti i pisana riječ potiču iz drevne mistične znanosti koja je vezana za kreaciju ljudskog organizma.

Jedan od dokaza koji vezuje Sveti gral za određeni biološki kod nalazimo u jednom francuskom manuskriptu iz XIV stoljeća, gdje se Krist pojavljuje u viziji eremitu, držeći knjigu koja sadržava istinu o Svetom gralu (Izvor: Povijest svetog Grala).

5-mitohondrijski-gral

Mitohondrijski gral

Analiza crteža manuskripta je pokazala da je figura Krista postavljena unutar strukture koja odgovara mitohondrijskom DNK (mtDNA).

Šta se od vaših dosadašnjih radova može naći u slobodnoj prodaji?

Do sada je moj istraživački rad bio uglavnom neprofitne prirode, dok su moji naučni radovi besplatno dostupni na mojim web sajtima archaeocodes.org i nagasniger.org. Smatram da informacije i dosadašnji rezultati mog dugogodišnjeg istraživačkog rada trebaju bit dostupni široj javnosti bez obzira na nacionalnu pripadnost, političku, religioznu, kulturnu i misaonu orijentaciju ili ekonomski položaj u društvu. Želio bih sadržati takav nesebičan pristup u slučaju publikacija knjiga, čiji eventualni prihodi bi služili ostvarivanju dobrotvornih svrha.

Već je prošlo nekoliko godina od objave vaših radova o bosanskim stećcima kao spomenicima koji su daleko stariji od srednjeg vijeka. Koliko je to istraživanje do danas prihvaćeno u domaćim naučnim krugovima, a koliko nije?

Znanstveni dokazi i zaključci mog naučnog rada o prapovijesnom podrijetlu stećaka su generalno vrlo dobro prihvaćeni sa strane mojih najbližih suradnika između kojih nalazimo stručnjake različitih nacionalnosti, znanstvenih područja i polja koja uključuju arheologe, povijesničare ali također religiozne naučnike.

Poseban interes za moj naučni rad je pokazan sa strane professora Gershona Edelsteina koji jedan od vodećih biblijskih naučnika u Izraelu. Professor Edelstein je član izraelske uprave za antikvitete i jedan od osnivača biblijskog arheološkog društva (BAS).

Što se tiče domaćih naučnih krugova, oni su do sada dosta šutjeli, ali to ne znači da su oni nezainteresirani. U prilog ovoj tvrdnji ide činjenica da je na različitim web portalima izvještaj o prapovijesnom podrijetlu stećaka na bosanskom jeziku čitan više od 10 tisuća puta, dok je engleska verzija izvještaja čitana više od 20 tisuća puta. Sudeći po statistici, mogu samo izraziti moje osobno zadovoljstvo i zahvaliti se svim zainteresiranim čitaocima.

Jedan od popularnih naziva za stećke je i – “vječna kuća,” odnoseći se na vječno prebivalište sahranjene osobe. U prilog izrazu ide i oblik brojnih stećaka, forma kuće sa kosim krovom. Ali mnogi nadgrobni stećci su i u obliku velikog ravnog, pljosnatog bloka, da ne spominjemo uspravne i stele. Za koji dizajn vjerujete da je najstariji, ili svi potiču iz iste antike, te da li su svi imali nadgrobnu svrhu, ili neku drugačiju?

Gledajući sa arheološkog stajališta, uzimajući u obzir pogrebni običaj staroeuropskih kultura koji se sastojao od sahranjivanja preminule osobe ispod podova neolitskih kuća, može se tvrditi da je moderni i popularni naziv za stećke vječna kuća (vječni dom) ne samo najprikladniji nego i najstariji. Međutim, primjeri stećaka u obliku tradicionalne kuće s kosim krovom nisu samo odraz neolitskih kuća, nego i staroeuropskih hramova, što svjedoči o bliskom odnosu između preminule osobe, tradicionalne neolitske kuće i prebivališta određenog božanstva. U tom svjetlu, stećak s kosim krovom se može također definisati “božjom kućom,” a taj koncept, koji je veoma star, pronalazimo u mnogim drevnim kulturama.

U Starom zavetu, Betel je bilo jedno od prvih mjesta gdje su jevreji upoznali Boga. U originalnom jevrejskom jeziku, riječ Betel znači “kuća Božja,” koja predstavlja zemaljsko, to jest fizičko mjesto koje je percepirano kao mjesto susreta zemaljske i nebeske (božanske) egzistencije. Jedna od najpoznatijih biblijskih priča o susretu čovjeka i Boga je Jakovljev san, poznata po čudesnoj ljestvi koja seže sve do nebesa i po kojoj se penjaju i silaze anđeli, dok je Gospodin stajao pri samom vrhu. Zanimiljivo je napomenuti da u tradiciji naroda Igbo, riječ Be-ete-ele doslovno znači “kuća u kojoj se Bog penje i spušta”.

Gotovo je nemoguće ne zapaziti u ovom religioznom i mitološkom kontekstu vezu između oblika stećka u obliku tradicionalne kuće, onih pentagonalnog oblika, i piramide Sunca u Visokom iz čijeg vrha izlazi energetska zraka koja podupire pitagorsku doktrinu o besmrtnosti duše, koja pripovijeda da centralna vatra (Zevsova stražarska kula) povezuje svijet podzemlja sa nebesima gdje miluje zvijezde.

PROGONSTVO – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

untitled

PROGONSTVO

(Iz knjige “Kontrasti Izraela”)

Da bih preživio morao sam svaštariti u egzilu, nemilosrdnom koliko i samo podneblje. Ovu svoju kaznu povremeno sam pretvarao u privilegiju. Neko vrijeme proveo sam u timu obezbjeđenja umjetničkog blaga, izloženog jednim dijelom u galerijama i ostalog pohranjenog u trezorima Muzeja Izraela u Jerusalimu. Sličan posao ne bih prihvatio ni na jednom drugom mjestu, ali ovaj sam obavljao sa zadovoljstvom, jer sam pod plaštom službe mogao svakodnevno družiti se sa djelima velikih majstora. Budući da sam diplomirao na estetici, a i sam slikam u ulju, često bih se toliko identificirao s umjetnikom, da sam uspijevao u već davno iščezlom mirisu terpentina (prepuštajući se jedino još mojom samosugestijom oživljenom opojnom mirisu borovine) transponovati se u davna vremena i kao tajni saučesnik upiti se cijelim svojim bićem u događaj.

Znao sam provesti mnogo vremena pored te slike Rembrandtovog učenika Jana Viktora (1620-1676) “Progon Hagare i Išmaela”, i na miru razmišljati. Znao sam svaki potez na velikoj slici (179 x 143 cm), diveći se tehničkom umijeću i psihologiji kojom je tako izvrsno vladao umjetnik.

progon-hagare

Povijesni trenutak ozvaničenja monogamije. Ili?

Avraham progoni Hagar i sina Išmaela

(Foto M.H.)

Nametalo mi se isto pitanje kojim se pomno bavio slikar: Zašto? Sarin hladni pogled i prijeteći prst govore Hagari:

“I ne vraćaj se!”

Hagar, nema sumnje, voljela je Avrahama posebnom ljubavlju (po godinama mogao joj je biti otac) i, odjednom, zbog zavisti starije Sare, ostaje bez doma i zaštite.

Išmael je dijete, ali razumije. Tužan, no, dostojanstven i pomiren…

Sara je bila nerotkinja. Sama je predložila mužu da dovede robinju i sa njom ima djecu, radi nastavka porodice. Kasnije će, nekim čudom, i stara Sara zatrudnjeti i roditi Ichaka, sa kojim će se dogoditi i druga epizoda Božje kušnje Avrahamove odanosti kada je trebao žrtvovati i tog svog drugog sina.

U oba slučaja ostaju brojna pitanja. Da li je moralo biti tako? Da li je bilo baš kako predaja kaže? Ti odgovori bitni su zbog posljedica koje svijet ispašta i danas.

avraam-zrtvuje-ishaka

Kraj tradicije žrtvovanja sinova i početak novog,

nimalo manje tragičnog razdoblja

(Foto M.H.)

***

Nažalost, cijela povijest Izraela je povijest progona. Surovih. Bespoštednih. Kada osoba dugo i intenzivno pati, postaje bezosjećajna. Tako je i sa narodima.

Nad Izraelom je kob neuspjele sinteze preživjelog duha Sparte i moderne epohe silicijuma. Ljudi su umorniji no bilo gdje na globusu. Od tempa života, od ratova, od neizvjesnosti, neslobode. Nevidljivi jahač, do krvi, do smrti, mamuzama podstiče svoga konja i tjera ga u ludi samoubilački trk. Izrael je kao jadni konj, plijen ludog jahača. A on se ceri, nekad u potaji, nekad glasno. I juri, i gaziće, dok ne pregazi vlastitu sjenu, osim ako, ne bude li prekasno, konj ne uspije da ga zbaci prije ponora kom se apokaliptik zaputio. Narod Izraela je žrtva velike opsesije, i samoobmane. Ima svoje talente, i umišljene diletante. Od 100.000 jedva jedan poznaje Bhakti-Yogu. Građani, neurotični u svemu, mnogo se truju raznim toksikatima. I mnogo govore. Neurastenija, bez spokoja, slama dobrotu i samilost. Pred prijetećom lučom uništenja, hoće li iko biti pošteđen?

 

NISAM JA PROTIV DJEDA MRAZA – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

NISAM JA PROTIV DJEDA MRAZA

Dragi moji, poštujte se, grlite se i ljubite i čestitajte jedni drugima život, kao da je svaki čas pred Sudnji dan. Kada sam prije puno godina objavio tekstove u kojima objašnjavam zašto ne čestitam vjerske praznike i neke “nove” godine, imao sam u vidu sve zločine koji su činjeni u ime izmišljenih datuma i mitova koji su pretvoreni u tradicionalne kultove obogotvoravanja nepostojećeg, koji su korišteni za početke genocida, ili bar, za reanimaciju mržnje i zavisti prekrivenih velom vješto naštimanih osmijeha pri čestitanjima kojima naivni i dobri ljudi povjeruju. Kada sam pisao svoje kolumne na temu proslava imao sam u vidu okupaciju Bosne (što sam na zvaničnom skupu najavio 1985.) i sva počinjena zla u njoj. Tada se još nisu dogodiila razaranja Gaze, Tripolija, Sane, Alepa… Nije mi nikakva satisfakcija to što sam vidio unaprijed dolazeće katastrofe i pisao i govorio o njima. A svi znamo bar osnovne matematičke radnje, nije teško uporediti, sabrati i podijeliti sa prošlošću i sadašnjošću, pomnožiti sa budućnušću.

Meni oprostite, neću mijenjati svoje nove poglede, već sam ih promijenio i u skladu sa tim prilagodio i svoje ponašanje, i nemam se namjeru vraćati na nivo iluzija i glume u jednoj loše sceniranoj drami, ali ipak, budući da vas iskreno volim, dopuštam sebi luksuz da vi manje i manje volite mene, jer, bolje je i tako nego da vas pustim da vjerujete kako obilježavanje vjerskih praznika i “novih” godina donosi ikome nešto dobro. Upotrijebite samo najprostiju računicu, kome te proslave koriste.

Nisam ja protiv Djeda Mraza, ali jesam protiv uništavanja jelki. Nisam protiv porodičnih okupljanja, ali, da li neko pita djecu da li žele da se u ime proslava ubije milijarda ćurki, prasica, teladi, jagnjadi…? Ribe, zeke, razne ptice, kao da nisu bića koja imaju dušu, “da i ne brojimo”.

Koliko će na ljudskoj naivnosti profitirati javna i ilegalna industrija alkohola, cigareta, raznih opijata? U koliko slučajeva će se na Planeti ta slavlja završiti silovanjima, pedofilnim transferima, trafikingom, ubistvima?

Znam, ove riječi neće uticati ni na jedan nano-procent u promjeni navika-ovisnosti koje diktira njegovo obezosjećajeno Gospodstvo Jezik, stariji i važniji od uma, humanosti i emocionalne inteligencije.

Zato, makar vam to smetalo, poštujući vaše profesije, moj je posao da vas osvijetlim Diogenovom svjetiljkom. Ponavljam ranije objavljenu poruku:

Znam da tradicija ima duboke i skoro nedostupne korijene, ali, gledajući sa stanovišta budućnosti Bosne i čitavog svijeta, moraćemo roniti i do najmračnijih dubina tih korijena i raskinuti sa svim talozima iracionalnosti, bilo židovskim, bilo kršćanskim, bilo islamskim, koji su produkti čiste mitologije, politizirane i katastrofalno opasne. Koliko bogomolja imamo i koliko parazita u njima koji regrutuju neprijatelje vlastitoj otadžbini, neprijatelje humanosti i svjetskom miru? Ako ima Boga i ako je Jedan, nek’ nam je svima na pomoći i da nam bude zaštitnik od lažnih bogomoljaca.

Naravno, i od lažnih komunista, raznih nacistoidnih ateista i svih spiritualnih dekadenata koji manipuliraju ljudskim emocijama vezanim za najosjetljivija pitanja: rođenje i smrt.

Slavimo humanost i svakodnevno iskazujmo najdublje poštovanje prema prirodi, prema susjedima i prema najbližim članovima porodice, to nam treba biti najsvetija obaveza. Samo tako možemo biti Ljudi, razlikujući se od ništavnih ništarija neljudi.

1. – http://www.n-um.com/?q=node/4977 ;

2 – http://david-udruga.hr/…/2011/12/26/zasto-ne-cestitam-bozic/ ;

3 – https://marjanhajnal.wordpress.com/…/paganska-poema-marjan-…/

Recenzija knjige Ibrahima A. Hodžića „Uvod u genealogiju i historiju familije. Kako napraviti porodično stablo“ – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal – RECENZIJA 

Ibrahim A. Hodžić

Uvod u genealogiju i historiju familije

Kako napraviti porodično stablo

 ibro_h

Povlašten kao samosvjesni subjekt kreacije, čovjek je jedino biće koje promišlja vremenske dimenzije u kojima se paralelno događa i njegovo samoopažanje. U obdarenosti tim sposobnostima uma leži i njegova odgovornost spram cjelokupne civilizacije koju je mukotrpno oblikovao i koja je uzvratno vaspitavala njega.

Iako je posve neobavezujuće stanovište s kog gleda na svoje djelo, razuman čovjek ne može biti ravnodušan spram predaka i svoga potomstva. Praroditeljima je dužnik, a potomcima je dužan (ima obavezu prema njima). U tim koordinatama lociran je smisao genealogije – nauke o porijeklu pojedinca i o historiji porodica.

Ničeg nema što nema uzrok, razlog, svrhu i trag svog postojanja.

Čovjek djeluje ne samo spontano-biološki, kao jedna među brojnim kreaturama, već i kao vodeće misleće biće na hijerarhijskoj ljestvici eko-sistema. I, vječito je na tragu samopropitivanja svoje misije. Utoliko su smislenost i svrhovitost genealoških istraživanja neupitni.

Naravno, nije identično baviti se amaterskom primjenom postojećeg genealoškog instrumentarija, i unapređenjem same nauke o porijeklu. A knjiga Ibrahima A. Hodžića „Uvod u genealogiju i historiju familije. Kako napraviti porodično stablo“ izvrstan je primjer uspješno ostvarene sinteze ta dva bitna gradivna elementa, da je u literarno-edukativnom pogledu istovremeno i genealogija i propedeutika, da predstavlja rezultat istraživanja porijekla sopstvene porodice, i ujedno je metodološki udžbenik fundiran na znanstveno provedenim istraživanjima koja omogućuju pomoć svakom potencijalnom istraživaču-znanstveniku, kao i pomoć svakom iole nadarenom i motiviranom amateru, – da stvori vlastitu genealogiju.

Hodžićev pristup genealoškoj problematici je višeslojan, multidisciplinaran, a sama knjiga rezultat je predanog petogodišnjeg naučnoistraživačkog rada u toku kojeg je autor konsultovao nekoliko stotina knjiga i hiljade Internet-stranica. U svom impozantnom projektu on nas informira da nas genealogija upućuje na teoriju vjerovatnoće da su svi ljudi jedna velika familija. Pisana kao informativno-edukativna, u formi teorijsko-praktičnog priručnika, knjiga nas usmjerava znanju kako sam napraviti porodično stablo uvažavajući usvojene znanstvene standarde i iskustva najeminentnijih istraživača koji su ostavili iza sebe moćan fond informacija iz te zanimljive i važne oblasti.

Sticanje što jasnijih predodžbi o praroditeljima od višestruke je koristi za svakog ko traži istinu o svom porijeklu prema obrascima prezentiranim u specifičnom i u mnogim elementima originalnom Hodžićevom genealoškom sistemu baziranom na teorijsko-djelatnom korelacijskom lancu povezanih nauka: historija, antropologija, genetika, filosofija, sociologija, psihologija, arheologija, informatika, medicina. Utvrđeno je nizom empirijskih provjera da se pravilnom primjenom rezultata genealoških istraživanja mogu eliminirati ili prevenirati 250 vrsta bolesti.

Dok se u ruralnim komunama još uvijek vodi računa o tome ko je čiji i odakle je, dotle danak života u gradovima ogleda se u zaboravu svog porijekla, zaboravu staništa svojih predaka, a gubljenjem tih spona gubi se svijest o identitetu što vodi prevladavanju osjećanja samobitnosti. U takvim uslovima događaju se posve slučajne konfuzije genetskih sinteza i porast psihičkih, organskih i krvnih bolesti. Zato do izražaja dolazi značaj genealogije koja traga za izvorima gena praroditelja. Na taj način, slijedeći misao Ibre Hodžića, zapažamo da genealogija jedne familije omogućuje produžavanje života njenih članova sjećanjem na njih, za dobrobit budućih, dolazećih generacija. U tradicionalnim zajednicama, posebno ruralnim, do danas je očuvano jako osjećanje pripadnosti neposrednom socijalnom okruženju. To osjećanje taloženo desecima milenija u podsvijesti, progovarajući kroz spone sa bližnjima u plemenskoj zajednici, doprinosilo je dihotomičnom razvoju spoznaje: anamnetičke (kognitivno-psihološke) usmjerene promišljanju prošlosti, i analitičko-prognostičke (orijentirane pronicanju budućnosti) inicirane brigom nad potomstvom.

Čitajući „Uvod u genealogiju i historiju familije“ saznajemo da genealogija počinje od kuće. Informacije za genealogiju nude brojne ostavštine. Mrtvi, smjenjujući žive, putem nadgrobnih spomenika također „svjedoče“ o sebi, te su i groblja (ako „prežive“ ratove i vandalske pohode) kao i knjige mrtvih (ako ih ima) također ponekad važna polazišta za istraživanja prošlosti predaka.

Realizacije projekata genealoških istraživanja praćene su raznim ograničenjima, ali, svaki rezultat je dragocjen. Parafrazirajući u uvodnom motu knjige izreku Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali ono što zahvatiš – i to je more (“Mesnevija”, remek-djelo sufijske književnosti; autor Dželalludin Muhamed Rumi, zvani Mevlana – perzijski filozof, pjesnik, teolog, pravnik, sufijski učitelj i mistik, 30.9.1207, Belh, Afganistan – 17.12.1273, Konja, Turska), Ibrahim Hodžić kaže: Izradom porodičnog stabla ne možeš obuhvatiti cijeli rod, ali ono što obuhvatiš – i to je rod.

Najkraći sažetak knjige (jedanaest poglavlja): Uvod; Institucionalni izvori podataka; Šematski prikazi genealoških stabala – sa 11 vrsta genealogije i sa tablom kvartira; Srodstvo i vrste, sistemi srodstva, skraćenice, relacije, „krvno srodstvo i genetika“, „antropološka genetika i genealogija“; Sistem numerisanja – Knot sistem; Imena, prezimena, nadimci, konfesije; Historijat genealogije; Historija familije – preporuka za osobne projekte; Abrahamske religije na prostoru BiH; Uticaj historijskih okolnosti na rezultate genealoških istraživanja u BiH (od osnutka srednjovjekovne bosanske države; Bosna za doba Osmanlijske vladavine; Bosna pod Austro-Ugarskom; Bosna u Prvom svjetskom ratu i do Drugog svjetskog rata; period od 1941. do 1989.; raspad SFRJ i BiH, od 1989. do 1995.; – u sklopu desetog poglavlja je osvrt na Visoko, rodno mjesto autora knjige, – a također i potpisnika ove recenzije, M.H.); Izrada porodičnog stabla pomoću genealoškog softvera.

Knjiga je ustvari vrsna monografija, čiju dinamiku i zanimljivost čine brojne fotografije, dokumenti, a i upečatljivo je svjedočanstvo na Visoko, grad mladosti, uz fragment “Srce Bosne”, iz knjige “Geometrija srca” Omera Mešića.

Ibrahim Hodžić je prezentirao osebujan terminološko-kategorijalni instrumentarij, pa će čitaocu biti od koristi da se upozna sa pojmovima: patroni, progenitor, patrilinearni, ili, matrilinearni niz roda, geneagram, kvartiri, orkonde, kao i pregled pomoćnih historijskih nauka – 23 discipline, neophodne informacije o braku, zastupljena je zanimljiva etimologija imena, prezimena i nadimaka. Knjiga predstavlja pravu riznicu pojmova, stručnih, ali i arhaizama, titula, zanimanja, ukaza, povijesnih analiza, usmjerenih svojom osnovnom intencijom na nauku čiji rezultati kroz eventualnu potragu pojedinaca za srodnicima mogu doprinijeti prevladavanju tegobnog osjećanja beznađa, usamljenosti, bezavičajnosti koja prati sve veći broj izbjeglih i prognanih, te u njihovo ime postaje alegorijom djelomične utjehe pred njihovom kalvarijom što postaje općim usudom i obilježjem današnjice.

Posebnu vrijednost knjige čine pedantno prikazan pregled historijata genealogije i njenih predstavnika, obimna bibliografija, moćan spisak latinskih pojmova, indeks imena, pregled internacionalno standardizovanih simbola u genealogiji i medicini, primjeri pitanja za vođenje intervjua neophodnih na putu do izrade genealogije uz praktično uputstvo kako pisati i sa pregledom kompjuterskih programa podesnih za izradu genealogije.

Dopunsku temu, istraživanje u istraživanju, čini prikaz međurelacija među genealozima, što obogaćuje pogled na lingvističku, internacionalnu, multikulturalnu i interdisciplinarnu svepovezanost znanja o čovjeku i njegovom porijeklu u jedan konzistentan logički sistem. Genealogija je u svojoj suštini egzaktna znanost.            

U Hodžićevoj knjizi implicite je prisutna i jedna tragička dimenzija vezana za prošlost svoje otadžbine: pišući o historijatu Bosne može se zaključiti da je historija njene državnosti sa aspekta demografije puna diskontinuiteta, da obiluje primjerima i dokazima brojnih kidanja genealoških linija, često do potpunog iščeznuća pojedinih porodica, zahvaljujući ratovima vođenim protiv nje. U Bosni je ta tragika posebno naglašena, a ne bi bila da se nije u zemljama koje su se ponijele agresorski prema narodu susjedne nezavisne međunarodno priznate Bosne operiralo tezama o „građanskom ratu“.

Sarkazam je sudbine da se o broju stanovnika u Bosni sramežljivo diskutuje, a ne postoji ni ekspertski tim demografa koji bi se bavio samo tim aspektom strahovite i ujedno najveće štete pričinjene akcijama planske i sistematski provođene democidne depopulacije Bosne. Do izražaja je došla sva strahotnost rimljanske strategije divide et impera – podijeli pa vladaj (što je pogrešno prevedeno kao zavadi pa vladaj). U zavadi nije bio glavni cilj, već je kroz nju progovorilo samo sredstvo u ostvarenju konačnog cilja – podjela teritorije Bosne, po cijenu da se primijeni pavelićevski princip „PPP“ (pobiti, pokrstiti, protjerati). A među agresorima nema razlike, samo, utoliko je tužnije ako dojučerašnja žrtva genocida provodi sličan, ako ne po vrsti, intenzitetu i obimu, onda sigurno po intenciji. Uglavnom, još jednom se dogodilo u tragičnoj povijesti Bosne da mnogi njeni žitelji nikada neće napisati svoju genealogiju. Utoliko je Ibrahimov doprinos bar indirektnom osvjetljavanju i te tragične dimenzije povijesti Bosne značajniji i dragocjeniji, u ime tih i svih drugih nesrećnih nedužnih stradalnika čija je loza presječena, da nikada ne donese plod. Te stranice genealogije života, nažalost, ostaće prazne.

Biološki preduslovi trajanja ljudske vrste dograđeni su samosvjesnom duhovnošću, što čovjeka bitno odjeljuje od ostalih bića kreiranih na nižem nivou svjesnosti.

Još od drevnih davnina, kada se iz mutnih sjena praspoznaje počela buditi njegova samosvijest, postavljao je čovjek sebi jedno od najstarijih pitanja koje se odnosi na smisao njegovog postojanja: Ko sam?

Zatim je slijedilo neizostavno pitanje vezano za njegovo porijeklo: Kome da budem zahvalan za svoj život?

Pod ozvjezdanim nebom intrigirala ga je i enigma o svom položaju u Univerzumu: Koja je moja uloga?

U najširem smislu, vezano za opstanak humane civilizacije Humanuma, bitno je i pitanje o stepenu njegove emocionalne inteligencije: Čime su uslovljene odrednice moje humanosti?  

Predstava o bar djelomično zadovoljavajućim odgovorima na ta pitanja bitno utiče na čovjekov status i njegovo osjećanje vlastite sigurnosti.

Knjiga Ibrahima Hodžića „Uvod u genealogiju i historiju familije. Kako napraviti porodično stablo“ veoma je bitan dokument kulture u formi doprinosa svom zavičaju, svojoj porodici, ali i u širim relacijama predstavlja doprinos spoznaji bitnosti znanstveno-edukacijske i empirijsko-istraživačke djelatnosti usmjerene očuvanju kulturoloških, socijalnih, antropoloških i demografskih obilježja življenja u zajednici, pa se iz tog razloga humana genealogija, u epohi zloupotreba genetike u funkciji kloniranja prirodnih genetskih struktura, pojavljuje zapravo kao jedna od najbitnih nauka današnjice. To djelo obiljem kvalitetno prezentiranih sadržaja preporučuje samo sebe. Sud o vrijednosti jednog takvog monumentalnog istraživačkog pothvata neće čekati da ga potvrdi neko udaljeno buduće vrijeme, jer, ono je već tu, u odsudnom trenutku spašavanja svijeta od globalnog zaborava svega što ga je činilo humanim.

Tel-Aviv, 15.12.2016.

________________________

Bilješke o autoru

 

Ibrahim A. Hodžić rođen je 8. februara 1944. godine u Visokom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao oktobra 1968. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, smjer matematika i nacrtna geometrija (titulu doktorandusa potvrdio u Holandiji). Radio je kao profesor matematike na gimnaziji u Visokom i drugim srednjim školama sarajevske oblasti. Pored redovnih radnih obaveza pripremao je i usmjeravao talentovane učenike matematičke sekcije za međuškolska i republička takmičenja. (Jedan od njegovih učenika je 1975. godine u Beogradu, na saveznom takmičenju iz matematike, zauzeo drugo mjesto). Nakon desetogodišnjeg rada kao srednjoškolski profesor, prestao je sa radom u nastavi i prešao u privredni ambijent, na poslove kompjuterske obrade podataka. Bio je rukovodilac Sektora za razvoj i rekonstrukciju u KTK Visoko (1978-1982 i 1985-1992). Funkciju direktora Srednjoškolskog centra “Janko Balorda” u Visokom obavljao je u periodu (1982-1985). Također je bio i vlasnik softverske firme “ib°RO” u Visokom (1988-1992), koja se bavila poslovima projektovanja, izrade, razvoja i implementacije kompjuterskih programskih rješenja i informacionih sistema. Ova softverska firma je projektovala, izradila i implementirala kompletne informacione sisteme za pojedine firme i ustanove, kao i knjigovodstvene i druge informatičke programe po narudžbi.

Za vrijeme boravka i rada u Visokom, obavljao je niz društvenih i stručnih funkcija šireg značaja: bio dva mandata predsjednik IO SIZ-a srednjeg usmjerenog obrazovanja Sarajevo, predsjedavajući Skupštine Saveza SIZ-ova usmjerenog obrazovanja Bosne i Hercegovine, član Savezne komisije za izradu obrazovnih profila kožarske struke u Ljubljani, kao i niz drugih funkcija. Za višegodišnji društveni i stručni rad dobio je više priznanja i zahvalnica.

Za vrijeme privremenog boravka u Holandiji radio je na raznim poslovima u više firmi i ustanova, uglavnom na poslovima telematike (informatika i telekomunikacije): kao sistem-inženjer u kompjuterskoj firmi Profitel Rotterdam; kao inženjer kompjuterskih mreža i docent matematike na Albeda koledžu u Rotterdamu; UML-specijalist, konsultant i projektant u softverskoj firmi Caldera Consultancy (Caldera System Integrators BV) u Rotterdamu; glavni planer u Alexander Calder Arbeidsintegratie BV, Zoetermeer i Den Haag; na poslovima industrijske automatike u Fiber Optic Cable & Components (Datro BV) u Schiedamu. Za boravka u Holandiji stekao je više diploma, certifikata i uvjerenja vezanih za ICT. U toku radnog vijeka radio je na velikom broju zapaženih projekata i samostalnoj izradi elaborata, analiza i stručnih mišljenja, vezanih za različite oblasti ICT branše. Radni i životni vijek proveo je u Visokom, Rotterdamu i Sarajevu, a od februara 2009. godine je u mirovini.

Hajrudin Šiba Krvavac, najprije čovjek, a onda filmski čarobnjak. Ekskluzivno za “Horizonte humanosti” piše Igor Galo

Igor Galo, sjećanja…

Hajrudin Šiba Krvavac, najprije čovjek, a onda filmski čarobnjak – tako sam ga doživio i upamtio

 

hajrudin-krvavac

Hajrudin “Šiba” Krvavac

(22. decembar 1926 – 11. juli 1992)

Nisam mnogo znao o jugoslavenskom filmu, osim onoga što sam gledao u pulskoj Areni i to na način kako to već može gledati momčić koji se švercao preko zidina drevnog amfiteatra u vrijeme FJIF i bio dio prekrasnog ambijenta – spoja filma i publike u toplim ljetnim noćima. Atrakcije je bilo na sve strane, kako sa ekrana tako i pod zvjezdanim nebom.

Zadnji put sam se švercao 1967. da bi slijedeće 1968. godine ušao na glavna vrata monumentalne Arene zahvaljujući Kreši Goliku i njegovom filmu „Imam dvije mame i dva tate“ u kojem sam igrao jednu od glavnih uloga. Tada još nemam 20 godina. U džepu nosim snop vlastitih fotografije koji mi je producent dao prije ulaska u Arenu uz naputak da „ ukoliko te obožavateljice zatraže fotografiju…“. To mi je bilo baš smiješno, tko će mene pitati fotografiju i autogram?! Međutim, nakon projekcije jedva sam sačuvao par fotografija za užu familiju. Mislim da me je u filmu i u Areni vidio Šiba Krvavac koji je tada slagao glumačku podjelu za svoj slijedeći film „MOST“.

most_na_tari_pljevlja

Te zime u Zagrebu, krajem januara ili prvih dana februara 1969. godine, prvi put sam čuo za Hajrudina Šibu Krvavca. Pozvao me je Krešo Golik i rekao da se Šiba zanima za mene, da uskoro dolazi u Zagreb i da bi želio da me vidi jer traži mladog glumca za jednu od važnih uloga u svom novom filmu. Susret se dogodio u kavani hotela „Palace“ na Zrinjevcu, omiljenom Šibinom hotelu kada je dolazio u Zagreb. Doveo me je Krešo Golik da me malo očinski podrži i da vidi dragog kolegu. Srdačno su se pozdravili, mislim da su se čak i zagrlili kao dobri prijatelji.

most-1969_0004

Šiba mi se na prvi pogled svidio. Vedro dobrodušno lice živih očiju, pomalo okrugao i u obrazima i u struku, nekako kratkih ruku, koje su živahno pratile svaku njegovu riječ. Ljubopitljivo me je gledao i direktno se obraćao. Kad je progovorio, vratio me je sedam godina unazad u Sarajevo gdje sam na Grbavici išao u peti razred osnovne škole. Neodoljiv jezik sarajevskih ulica probudio je u meni uspomene. Poštapalice kojima je pojašnjavao što misli i što traži bile su zapravo psovke, toliko simpatično izgovarane da sam „otkinuo“ i vjerojatno se „kleberio“ od smijeha. Imao sam dojam da kad bi iz njegove rečenice izbacio psovke – teško da bi nešto ostalo. Razgovaralo se o svemu, najmanje o filmu. Raspitivao se o mome djetinjstvu, familiji, seljakanju po bivšoj Jugoslaviji tragom službovanja moga oca, oficira JNA, pa i o curama naravno, tu je uvijek imao sočne komentare. To mu je i kasnije bilo važno pitanje prema meni. Vjerojatno je ranije sa Krešom razmijenio sve bitno što se tiče mog ponašanja pred kamerom i suradnji sa kolegama, tako da tu temu nismo dirali …

Uglavnom, u jednom trenutku je zastao, napravio kratku pauzu i rekao od prilike ovo   „Slušaj mali, mislim da sam našao svoga Bambina – tako se zove lik kojeg ćeš igrati. Tražim ga već neko vrijeme po cijeloj Jugi i nađoh ga u Zagrebu, – hvala ti Krešo. Da skratim, počinjemo snimanje filma „Most“ u Splitu početkom marta. Idi kući u Pulu, dobiti ćeš poziv kada trebaš doći u Split. Nemoj da mi se sad slučajno zaljubiš, da te neka „treba“ ne smota, jer kad završiš film biti će „pičke ko’ salate“, a sad ajd’ zdravo“.

Pokupio sam odeblju knjigu snimanja pod pazuh i krenuo u svoj podstanarski sobičak na Kvaternikovom trgu. Već u tramvaju otvorio sam knjigu … Nepoznata imena na naslovnoj stranici: Đorđe Lebović, Predrag Golubović – scenaristi, po ideji Hajrudina Šibe Krvavca za igrani film „MOST“. Ne znam da li sanjam, jedva sam napunio 20 godina, zovu me u novi film!

most-film-02

Za nepunih dvadesetak dana iskrcao sam se iz autobusa na relaciji Pula-Rijeka-Zadar-Šibenik-Split-Ploče-Dubrovnik-Titograd, naravno u Splitu. Bila je rana zora, činila se „škura bura“, početak marta i sve poprilično depresivno. Idem pješke uz rivu do hotela „Marjan“ gdje je bilo sjedište ekipe. Sve meni nepoznati ljudi, nitko me ne zarezuje ni tri posto dok nisam našao kancelariju gdje sam se predstavio i rekao tko sam i zašto sam tu. Malo ocvala tajnica ekipe ali još jedra i izdašna po svojim gabaritima, sva je poskočila i ciknula – stigo’ Bambino! Zatim dojuri direktor filma Iso Tauber –„znači ti si Bambino, slušaj, reko’ Šiba da sad uzmeš dnevnice tu kod tajnice, pa u sobu da se naspavaš, pa da onda ručaš, pa će onda Šiba da te upozna sa kolegama“. Iso je bio težak za davanje para, ali kad Šiba kaže… Nakon toga sve je bilo šala i igra – barem za mene.

Od prvog kontakta sam osjećao da Šiba obožava svoje glumce, međutim nisam imao način da to s bilo čime usporedim, prijašnja iskustva nisam imao, osim jednog…, a sada kad sa distance od skoro pedeset godina pogledam unazad moram reći da sam imao sreće da me u prvom filmu vodi Krešo Golik, a u drugom filmu u karijeri Šiba Krvavac. Bili su mi redatelji – strpljivi i brižni skoro kao roditelji.

Znao je Šiba kako da me uvede u svijet odraslih, renomiranih i vrlo poznatih glumaca i da me postavi blizu njih u ravnopravni položaj – a po svemu sam bio „beba“ za likove koje sam tada redom upoznao: Velimir Bata Živojinović, Slobodan Cica Perović, Boris Dvornik, Jovan Janičijević, Bora Begović i jedna dama Sibina Mijatović. Relju Bašića mi nije trebalo predstavljati – on mi je bio otac u filmu „Imam dvije mame i dva tate“. Kad me je zatekao u hotelu „Marjan“ rekao je „Ooo sine, brzo napreduješ“. Bilo je tu i drugih kolega glumaca i članova ekipe iz cijele Jugoslavije, tako da je hotel bio dobro popunjen u mrtvoj turističkoj sezoni.

Na kraju prvog okupljanja Šiba je poručio glumačkim legendama „nemoj da se zajebavate i da mi malog vodite na terevenke i da mi ga napijate – do ponoći da je u krevetu“. Boris Dvornik na svoju žalost nije bio s nama u hotelu, jedva je odlazio kući nakon naših proba i onih drugih „proba“ po konobama oko Matejuške. Njegova Dijana nije bila baš sretna našim cjelodnevnim probama ali je znala to junački podnijeti – a snimanje nije ni počelo! A kada je počelo…

Kretalo se zorom preko Klisa, Sinja sve do podnožja planine Dinare. Sam krš, nigdje travke ni drveta. Teče rijeka Cetina usred kamenjara, a bura dere. Mi glumci i režija stižemo zadnji. Tehnički dio ekipe već je tu, pripremaju scenu u vodenici. Pomoćnik režisera Nikša Fulgozi, najrevniji je, od rane zone. Na vjetrometini podno planine parkirani autobus za statiste i dio ekipe, kamioni, agregat, nekoliko osobnih vozila i kombija i jedna kamp prikolica koja je glumila catering, a ustvari bio je to primitivan bife koje je producent Bosna film vukao po terenima nekadašnje Juge da bude na usluzi filmskim ekipama. U ta zlatna vremena Jugo filma za taj bife bio je zadužen radnik Bosna filma, stalno zaposlen, koji je kuvao kafe, čajeve i poneko jaje za pregladnjele dok nam ne stigne ručak. Od pića imao je rakije, loze, šljive, vinjaka… i tu se negdje izbor završavao. Biti glumac u takvoj vrsti filma, koji se snima u eksterijeru, sa puno efekata, pucnjave, eksplozija značilo je da treba imati strpljenja i dočekati izlazak pred kameru. Međutim, gdje to dočekati, pogotovo na vjetrometini podno Dinare, nego oko bifea. Uz ekipu glumaca filma MOST – bife je radio punom parom. Ako nisi snimio svoju scenu do podne nisi je ni snimio toga dana – bio si već dobro potrošen uz onaj terenski bife, a ne ispred kamere. Šiba je to dobro znao, ali nije htio da se problemi prebijaju preko glumaca, scenskih radnika i ekipe… Bio je to ipak socijalizam, pun razumijevanja za probleme radnika na terenu, razumijevanje za vremenske, tehničke i druge otežavajuće okolnosti. „Viša sila“ je uvijek bila dobar izgovor. Mislim da se naš direktor produkcije IsoTauber, financijski odgovoran, a još i Židov, jako patio, bio je pod stalnim stresom i želučanim problemima. Međutim, Šiba je to stanje jednostavno branio – za njega su novci bili neki štancovani papirići, a radnici u ekipi, pogotovo glumci, bili su blago koje je trebalo čuvati i paziti – pogotovo kad su već odigrali veći dio svojih uloga. Na kraju tako napornih dana povratak nam je olakšavao Boris Dvornik. Mora se reći – bio je pažljiv domaćin. Već u odlasku iz Splita na snimanje, a to je bila rana zora, zastao je u Klisu i naručio janje na ražnju da bude zgotovljeno za isti dan ali „prije mraka“, kad se ekipa vraća. Šiba je volio janjetinu, ali je najviše volio družiti se sa svojim ljudima, svojim glumcima. Međutim bilo je i trenutaka kad je morao da zauzme oštriji gard prema svojim ljubimcima. Tada je Jovan Janćijević – Janaćko, već slijedeće godine mega popularan kao Burduš, bio dosta u nemilosti. Dok smo snimali film MOST Janaćko je pripremao seriju Muzikanti zajedno sa Milanom Srdoćem i Draganom Zarićem, bili su čuveni trio „La canpanella“, a on je bio Burduš, kontrabasist.

Uglavnom, puno je vremena provodio čekajući uz onaj naš terenski bife, pa kad je došao na red nije baš bio posve spreman da svoj zadatak uredno izvrši. Imao sam i ja sličnih trenutaka pred Šibom. Snimali smo vrlo zahtjevne scene u Hutovom blatu između Mostara i Metkovića i trebalo je biti u dobroj formi i glumačkoj i fizičkoj za trčanje po vodi i pucanje iz automata. Sve se odvijalo prema planu da bi jednoga dana Boris Dvornik i ja bili slobodni. Pozvao me je da posjetimo jednog njegovog dobrog druga u Mostarskom teatru, Jozu Lepetića, inače brata mnogo poznatijeg Zvonka Lepetića. Manje je poznato da su Zvonko i Boris bili familijarno povezani, naime, Zvonko je oženio Borisovu punicu, majku Dijaninu i tako gledajući bio mu je punac, što je sjajno koristio da ga podbada – „ajde sine, ne bilo ti zapovjeđeno, natoči mi vina“. Uglavnom, poveo me je Boris u Mostar da me upozna sa kolegama… Upoznavanje je potrajalo do pred zoru narednog dana kad smo se nekako vratili u Metković. Nikako nisam uspio ustati u predviđeno vrijeme za odlazak s ekipom na snimanje nego sam ostao spavati još dva sata duže. Naravno, Boris nije bio na rasporedu, pa mu je bilo svejedno. Šiba, pun razumijevanja za nestašluke svojih glumaca, pustio je da se naspavam, pa onda poslao auto po mene. Bilo je to vrlo neprofesionalno s moje strane, međutim, Šiba je više ljutnje iskazao prema Borisu, kao iskusnijem, starijem i odgovornijem za taj slučaj. Vjerujem da smo mu se obojica odužili na pravi način u sceni pogibije Bambina u močvari. To je bila moja posljednja scena u filmu. Ostatak ekipe je nastavio snimanje u Crnoj Gori.

Producent „Bosna film“ i Šiba nastojali su film završiti za FJIF u Puli, što je bio udarnički zahvat za tako zahtjevnu produkciju, sa puno lokacija na velikom prostoru od unutrašnjosti Dalmacije, podno Dinare do Durmitora, Žabljaka i kanjona Tare koju je premostio MOST.

U aprilu 1969. završio sam snimanje svoje uloge, a već u maju započeo snimanje novog filma u Zagrebu. Film se zvao „Divlji anđeli“, redatelja Fadila Hadžića, gdje sam igrao glavnu ulogu… Nažalost, zbog toga nisam mogao stići u Beograd sinhronizirati svoj dijalog u MOST-u. Fadil me nije mogao pustiti, bio sam svakodnevno na dispoziciji, a i jedan i drugi redatelj su se žurili završiti filmove za Arenu. Mislim da su to dvojica kolega i prijatelja sporazumno riješili – „vuk sit i ovce sve na broju“? Sinhronizaciju je umjesto mene uradio moj kolega iz Beograda Branko Cvejić i uradio je to izvrsno.

Stići sa zgotovljenim filmom za konkurenciju festivala u Puli bila je prava trka cjelokupne ondašnje jugoslavenske filmske proizvodnje, a ona nije bila mala, te godine je bilo više od 30 filmova u konkurenciji … Uglavnom, Šiba je film završio za festival, a Fadil svoj nije niti prijavio iako ga je završio. Prijavio je svoj drugi film „Idu dani“ , snimljen nešto ranije iste godine – zamislite situaciju da imate dva igrana filma u istoj godini i da odaberete jednog za nacionalnu smotru? Mislim da je pogriješio, „Divlji anđeli“ bio je film za publiku, baš za Arenu…

Premijerom filma „Most“ svečano je otvoren 16. FJIF u Puli. Svi glavni akteri filma predstavili su se oduševljenoj publici. Takav prijem obećavao je uspjeh kod publike i u drugim dijelovima Jugoslavije. Međutim, nitko nije očekivao svjetski uspjeh i nevjerojatno uspješnu prodaju filma.

Jugoslavija film, institucija koja se bavila zastupanjem i plasmanom YU filma u svijetu je 1972. godine objavila ukupnu listu zemalja gdje su svi YU filmovi prodani nakon 1945. Za sve filmove bile su nabrojane zemlje koje su ih otkupile, jedino za film KOZARA, Veljka Bulajića i film MOST, H.Šibe Krvavca pisalo je: „sve države svijeta osim Albanije, Tajvana, JAR (Južnoafričke Republike)“ i još nekih direktno fašističkih režima – ne više od ukupno 6-7 država u svijetu (zaboravio sam ostalih 3-4, mislim da su bile Portugal i Španjolska…)

Nakon Pule bio sam na svega dvije premijere filma MOST u Jugoslaviji, u Mostaru u augustu 1969. i nekoliko tjedana kasnije na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu. Pamtim obadvije premijere po poklonu i priznanju kojeg sam dobio za odigranu ulogu. Od gradonačelnika Mostara dobio sam uokvirenu fotografiji Starog mosta (originalnog), a u Nišu pokal Politikinog zabavnika za najboljeg mladog glumca. Bilo je tada i novčanih nagrada – međutim te su me mimoišle. Vele oni iskusni, nagrade stižu s godinama rada, a ja sam tek na početku karijere, neka se strpim …

Tako strpljen-spašen dočekam početkom novembra 1969. godine poziv Šibe Krvavca, koji me tada pita da li bi išao s njim i Slobodanom Cicom Perovićem u Moskvu na premijeru filma MOST – zovu nas braća Rusi koji su otkupili film za distribuciju po cijelom SSSR-u. Film se za tržište SSSR-a zvao „Po slijedu Tigra“. Vrijeme je bilo – Brežnjevljevo, što zbog politike, što zbog zime, što zbog općeg sivila u okruženju. Premijera u Moskvi bila je održana u ogromnom kinu, nikad u tako velikom nisam bio, a publika… – jedva sam preživio nakon premijere. Iskazana srdačnost prema meni, prema Slobodanu i Šibi bila je neopisiv doživljaj. Prisutan je bio Veljko Mićunović sa suprugom, nesuđeni ambasador Jugoslavije u SSSR-u u tom trenutku. On nam je bio domaćin na večeri nakon premijere. Možda je zanimljivo spomenuti da Mićunoviću to vrijeme još nije predao akreditive Brežnjevu i po tome nije zvanično ambasador Jugoslavije u SSSR-u. Tadašnji relativno zategnuti odnosi između Tita i Brežnjeva, što zbog mnogih spletki Amerike prema Jugoslaviji i nastojanju Tita da ostane neutralan i izvan tih pritisaka, držali su Mićunovića u pat poziciji – sjedio je u Moskvi ali zvanično nije prihvaćen za ambasadora od strane domaćina. U takvom okruženju sjedimo u rezidenciji ambasade Jugoslavije u SSSR-u, okruženi neraspakiranim stvarima, privatnom garderobom, kutijama njihovih obiteljskih stvari… Dovezli smo se službenim vozilom ambasade SFRJ, bio je to neki veliki Fiat, na prednjim blatobranima bile su istaknute zastavice SFRJ. Tako smo se vozili onim nevjerojatno širokim prospektima (bulevarima) kroz ledenu Moskvu, bilo je -25 stupnjeva. Ljubazni domaćin otvara kutije neraspremljenih stvari i nudi nas pićem i nekom suhom hranom. Veli Veljko Mićunović – „čekam već dva tjedna da me iz Kremlja pozovu da predam akreditive i da počnem zvanično raditi. Drže me namjerno na „ledu“, ne sviđa im se Titova politika balansiranja istok-zapad, pa onda još i ti „nesvrstani“, koji im ne prijaju. To mi je već drugi put kako dolazim u Moskvu po Titovom nalogu – i to onda kad se zaoštri, a kad se zaoštri sa Wašingtonom – tada me tamo šalje“.

Tako su nastale njegove knjige „Moskovske godine I i II“. Imao je što zapisivati. Na tom skromnom okupljanju nakon premijere MOST-a bilu su pored nas, direktnih aktera, još i dopisnik „Oslobođenja“ iz Sarajeva i supruga Veljka Mićunovića, nažalost zaboravio sam imena, ali zapamtio sam da je ona bila kolegica Slobodana Perovića. Dugo ju je zagledao i onda konstatirao da „on nju poznaje od ranije“. Za par sekundi je potrajala čudna tišina i onda obostrano drugarsko pozdravljanje. Zajedno su završili Pozorišnu akademiju, kao prva generacija diplomiranih glumica i glumaca novoj Jugoslaviji. U toj generaciji bio je i Ljuba Tadić. Sudbina atraktivnih glumica u to poratno vrijeme rijetko je ostajala na pozornicama, još u ranoj fazi udavale su se za ratnike-pobjednike i visoke dužnosnike ondašnje vlasti. Da je tada bilo malo više političarki visokog ranga u sličnoj ulozi… tko zna kako bi završili Slobodan Perović i Ljuba Tadić? Čisto sumnjam da bi ostali samo na ulozi supruga u nekoj od ambasada Jugoslavije u svijetu. Uglavnom, Cica je tu večer od radosti susreta s kolegicom nakon skoro 20 godina ili iz depresije hladnom i mračnom Moskvom, popio bocu Đina, odnosno sve što su domaćini ponijeli iz Beograda, tonika nažalost nisu imali. Gledajući iz ove perspektive bilo je to nevjerojatno razdoblje. Film „Po slijedu Tigra“ obožavali su milijuni gledalaca širom SSSR-a, nas su po ulicama presretali pošto je TV izvještavala o premijeri Jugoslavenskog filma povodom 29. novembra, dana Republike, a s druge strane, politike naših dviju zemalja karakterizirala je „hladnoća“.

Kako je Šiba već od svog prvog filma „Diverzanti“ imao u SSSR-u kultni status, nudili su nam posjetu bilo kojem dijelu zemlje, a tamo gdje odaberemo, organizirati će svečanu premijeru i prijem na najvišoj kulturnoj i političkoj razini. Šiba je bio strastven lovac i u jednom trenutku je pomislio da bi mogao otići na sjever, oko Murmanska, da nam se organizira lov na irvase. Međutim, sugerirali su mu da je to ipak prehladno podneblje za njega i da dan traje tek par sati tako da to baš i ne bi bilo jako ugodno… Šiba je onda odabrao Jermeniju (Armeniju) i glavni grad Erevan. Meni je bilo svejedno, zapravo super – samo da sam na putu. Slobodan Cica Perović je na te atraktivne ponude rekao da bi on prvim letom za Beograd, jer njemu nedostaje „Srpska kafana“ (kod Ateljea 212). Šiba je uz dosta napora objasnio domaćinima da je Cica malo hirovit glumac i kao mnogi genijalci ima i on svojih posebnosti. Tako da Šiba i ja odosmo za Erevan, a Cica u Beograd. Pratio nas je prevoditelj, student jugoslavenske književnosti, a moguće je da je imao i neke druge zadatke. Dočekivani smo bili izuzetnim gostoprimstvom na svakom koraku – ja sam uživao. Međutim, Šiba se najviše patio kod nebrojenih zdravica nakon kojih se moralo na iskap popiti najmanje 100 grama prvoklasnog alkohola, u ovom slučaju – jermenskog konjaka. Meni to nije baš smetalo… barem ne toliko kao izljevi oduševljenja muških domaćina prema svojim gostima koje su iskazivali tako što su nas ljubili u usta. Ne znam što je Šibu više smetalo, a za sebe sam siguran.

To mi je bilo jedino putovanje u društvu sa Šibom, onako familijarno, bez nekih službenih obaveza. Vjerojatno mi se ni to ne bi ostvarilo da u to isto vrijeme, za 29.novembar 1969, godine nije održana svjetska premijera filma „Bitka na Neretvi“, Veljka Bulajića, u Sarajevu. Pošto je to bio događaj od državne važnosti i pod pokroviteljstvom Josipa Broza Tita i cijelog državnog vrha SFNRJ, toj premijeri su morali prisustvovati svi glavni glumci i akteri. Ti glavni akteri su bili Velimir Bata Živojinović i Boris Dvornik – i zbog toga ostali u Sarajevu, a Šiba, Cica Perović i ja otišli smo u Moskvu i bili glavne glumačke zvijezde u SSSR-u, a sve zahvaljujući svjetskoj premijeri „Bitke na Neretvi“.

Sad, nakon skoro 50 godina od tog događaja, ostao sam praktično sam od sve glavne glumačke postave. Raspala nam se zemlja, poumirali heroji koji su je stvarali. Na retrospektivi Šibinih filmova u okviru SFF, 2005. godine jedino sam se ja odazvao i pojavio iz cijelog prostora bivše Jugoslavije. Šiba koji je okupljao, hrabrio i davao optimizam ostao je sam, nikog od njegovih nije bilo, ali nema niti sljedbenika njegove ideje o pravdi, žrtvovanju za više ciljeve bez osobnih interesa…

most-1969_0006

Imao sam čast da budem pozvan u Kinu povodom 60 godina pobjede nad fašizmom u II svjetskom ratu. Tamo su filmovi „Most“ i „Valter brani Sarajevo“ predstavljali otpor fašizmu, pa tako i mi kao akteri tih filmova. A kad sam svoje domaćine Kineze upitao što to oni vide u tim filmovima kao trajnu vrijednost, takvu da ih generacije gledaju već više od 40 godina sa istim interesom, odgovorili su mi da je to očigledno i vrlo jednostavno – filmovi predstavljaju ljude koji uočavaju zlo, organiziraju se protiv njega, žrtvuju svoje živote za univerzalno dobro i to rade bez osobnog interesa i za one koji dolaze iza njih.

To je Šibina ostavština.

 _______________________

Link za film “MOST”

TESLINO PROROČANSTVO – Aleksandar Milinković

Aleksandar Milinković

TESLINO PROROČANSTVO

 

http://www.blic.rs/slobodno-vreme/teslino-prorocanstvo-srpski-genije-je-zadivljujuce-detaljno-predvideo-danasnjicu-evo/0cjjfs6

Genije je zadivljujuće detaljno predvideo današnjicu. Evo šta kaže o BUDUĆNOSTI

 

Da li je Tesla video dobro i koliko daleko? Koliko toga je pogodio? Šta je govorio o vremenu koje je i za nas budućnost? Kako je Tesla zamišljao naše vreme, od 2010. do 2035. godine?

 
 

Tesla je bio uveren, i radio je na tome, da se misli mogu slati i primati na

daljinu

Foto: Arhivska fotografija / Arhivska fotografija Tesla je bio uveren, i radio je na tome, da se misli mogu slati i primati na daljinu

Pre nekog vremena otkrili smo jedan manje poznat članak, objavljen u časopisu “Liberty”, februara 1937. godine, u kojem Tesla, nama se učinilo, zadivljujuće detaljno govori o ne tako skoroj budućnosti, piše sajt MAGAZIN PLANETA. “Čini mi se da sam oduvek bio ispred svog vremena”, priča Tesla.

Nikola Tesla je tada imao 78 godina i za njega se već znalo da je otac radija, televizije, prenosa energije, indukcionog motora i otkrića kosmičkih zraka. U to vreme objavio je postojanje do tada nepoznatog izvora energije, prisutnog svuda oko nas i u neograničenim količinama; a u vreme kada je članak objavljen, radio je na razvoju uređaja za koji je tvrdio da će buduće ratove učiniti beskorisnim.

Tesla i Edison su često predstavljani kao suparnici. Oni jesu bili suparnici do određene granice, u borbi za premoć naizmenične i jednosmerne struje iz koje je Tesla izašao kao pobednik. On je dobio bitku; velika elektrana na Nijagarinim vodopadima i elektrane na mnogim drugim mestima zasnovane su na njegovom sistemu. U svakom pogledu njih dvojica su bili različiti. Edison je bio genije za praktične i odmah primenljive pronalaske. Tesla, čiji su pronalasci bili daleko ispred njegovog vremena, izazivao je oprečna mišljenja pa su njegovi pronalasci često godinama čekali na priznanje i primenu.

Teslin zaštitni omotač koji bi u eventualnim budućim ratovima mogao da

osujeti svaki vazdušni napad agresora. Između ostalih, nudio ga je

Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji

Foto: Arhivska fotografija / Arhivska fotografija Teslin zaštitni omotač koji bi u eventualnim budućim ratovima mogao da osujeti svaki vazdušni napad agresora. Između ostalih, nudio ga je Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji

Međutim, veliki fizičari, kao što su Kelvin (Kelvin) i Kruks (Crookes), govore o njegovim pronalascima kao o čudima. “Tesla je”, govorio je profesor Keneli (A. E. Kennelly), sa Univerziteta u Harvardu, prilikom dodele Edisonove medalje Tesli, “postavio osnove za nova dostignuća širom sveta… Ono što je on prikazao, predstavljalo je otkrovenje za nauku i umetnost svih vremena”. “Kada bi”, primećuje Behrend (B. A. Behrend), čuveni pisac i inženjer, “trebalo da se odreknemo rezultata rada gospodina Tesle, točkovi industrije bi prestali da se okreću, stali bi električni automobili i vozovi, naši gradovi bi se našli u mraku, mlinovi bi utihnuli i zamrli”.

Teslina budućnost

“Predviđanje je nezahvalno. Nijedan čovek ne može da vidi suviše daleko u budućnost. Napredak i pronalasci se razvijaju u drugačijim pravcima od onih koje smo predviđali. Takvo je bilo moje iskustvo, mada sebi laskam da su događaji potvrdili mnoge razvojne pravce koje sam predviđao u prvoj trećini 20. veka.

Izgleda da sam uvek bio ispred svog vremena. Trebalo je da čekam devetnaest godina da proradi elektrana na Nijagari zasnovana na mom sistemu, prošlo je petnaest godina pre nego što je moj patent za bežični prenos signala, objavljen još 1893, našao univerzalnu primenu. Najavio sam kosmičke zrake i moju teoriju radioaktivnosti 1896. Jedno od najznačajnijih otkrića – rezonantnost Zemlje – kao osnovu bežičnog prenosa energije, a koje sam objavio 1899, mnogi ne razumeju ni danas. Gotovo dve godine pošto sam obavio prenos električne energije oko čitave planete, Edison, Stajnmec (Steinmetz), Markoni i drugi tvrdili su da je nemoguće bežičnim putem preneti preko Atlantika čak ni običan signal. S obzirom da sam nagovestio toliko mnogo značajnih otkrića, mislim da neću mnogo pogrešiti ako pokušam da predvidim kako će izgledati život u 21. veku.

Život jeste i uvek će biti jednačina čije je rešenje neuhvatljivo, ali ona ipak sadrži određene poznate činjenice. Sa sigurnošću možemo da kažemo da je život kretanje, iako nedovoljno poznajemo njegovu prirodu. Za kretanje je neophodno telo koje se pomera i sila koja ga potiskuje i pomaže da savlada otpor. Čovek, uopšteno, jeste masa koju potiskuje sila. Otuda se i opšti zakoni u carstvu mehanike, koji važe za kretanje, mogu primeniti i na čovečanstvo.

Postoje tri načina kako se može povećati energija koja određuje ljudski progres: prvo, možemo povećati masu. To bi, u slučaju čovečanstva, značilo poboljšanje uslova života, zdravlja, razvoja vrste i slično. Drugo, možemo da smanjimo sile otpora koje usporavaju napredak, kao što su neznanje, glupost i religiozni fanatizam. Treće, možemo da umnožimo energiju ljudske mase ovladavanjem silama univerzuma, kao što je sila sunca, okeana, vetrova i plime i oseke.

Buda, Isus i mehanicizam

Prvim metodom ostvarujemo više hrane i opšte blagostanje. Drugim se stvaraju uslovi za mir. Trećim se povećava naša sposobnost da radimo i stvaramo. Napredak, bilo kakav, je nemoguć ukoliko naši napori nisu usmereni ka povećanju blagostanja, ka miru i ka stvaralaštvu. Po tome je mehanicističko shvatanje života jedinstveno sa učenjima Bude i Isusa.

Mada nisam vernik u ortodoksnom smisli, oslanjam se na religiju. Prvo, jer svaki čovek mora da ima neki ideal – religiozni, umetnički, naučni ili humanitarni – da bi njegov život imao nekog smisla. Drugo, jer sve velike religije sadrže mudre preporuke za dobar život koje važe danas kao i u doba kada su nastale.

Ne postoji sukob između ideala nauke i ideala religije, ali je nauka suprotstavljena teološkim dogmama jer se nauka zasniva na činjenicama. Za mene, univerzum je jednostavno velika mašina koja nikada nije postala i nikada neće nestati. Ljudsko biće nije izuzetak u prirodnom poretku stvari. Čovek je, kao i univerzum, mašina. Ništa ne dopire do našeg uma niti utiče na naše delovanje, posredno ili neposredno, a da nije odgovor na poruke koje čulima primamo iz spoljašnje sredine. Zbog sličnosti naše konstrukcije i naše okoline, svi slično odgovaramo na slične uticaje, a kao rezultat naših reakcija, dolazimo do razumevanja. Toko svih ovih vekova, razvijali su se beskonačno složeni mehanizmi. Međutim, ono što mi zovemo “duša” ili “duh”, nije ništa više od zbira svih funkcija tela. Kada ove funkcije nestanu, nestaju i “duša” ili “duh”.

Ja sam ove ideje izneo daleko pre nego što su bihejvioristi, predvođeni Pavlovom u Rusiji i Votsonom (Watson) u Sjedinjenim državama, objavili koncept svoje nove psihologije. Ovo, očigledno mehanicističko shvatanje nije u suprotnosti sa etičkim shvatanjima života. Opšte prihvatanje ovih postavki ne bi razorilo religiozne ideale. Danas su budizam i hrišćanstvo najveće religije, i po broju vernika i po značaju. Verujem da će njihova suštinska shvatanja izgraditi novu religiju ljudske rase u 21. veku.

Procvat samilosti i sažaljenja

Godine 2100. razvoj života će biti pod potpunom kontrolom nauke. U prošlosti, zakonom borbe za opstanak, uglavnom su nestale manje podobne osobine. Čovekovo novo osećanje sažaljenja suprotstavlja se neumoljivom delovanju prirode. Kao rezultat, nastaviće se očuvanje života ali i razvoj nedovoljno prilagođenih pripadnika ljudske vrste. Jedini metod koji bi odgovarao našem osećanju civilizovanog ponašanja je sterilizacija i potiskivanje seksualnog instinkta kod neprilagođenih jedinki. Nekoliko evropskih i neke članice unije Sjedinjenih država odlučuju se da sterilizuju kriminalce i mentalno poremećene osobe. To nije dovoljno. Naučnici stalno vrše pritisak da se osnivanje bračne zajednice učini što težim. Svakome ko nije pouzdan roditelj neće biti dopušteno da stvara potomstvo. Za jedan vek od danas, normalnoj osobi biće jednako neprihvatljivo da opšte sa neprilagođenim pripadnicima društva kao i sa običnim kriminalcima.

Higijena i fizička kultura biće priznati delovi obrazovnog sistema i državnog aparata. Ministar za higijenu i fizičku kulturu, 2035. godine, u vladi tadašnjeg predsednika SAD, biće značajniji od ministra odbrane. Zagađenost naših obala, kao što je danas oko Njujorka, za našu decu i unuke biće nezamislivi kao što je nama nezamisliv život bez vodovoda i kanalizacije. Snabdevanje vodom će se strogo nadzirati, a samo lud čovek koristiće vodu koja nije sterilizovana.

Više ljudi umire ili oboljeva od zagađene vode nego od kafe, čaja, duvana i drugih stimulanata. Ja lično sam se odrekao svih stimulanata. Takođe, praktično ne jedem meso. Uveren sam da za sto godina kafa, čaj i duvan neće biti toliko primamljivi. Alkohol će se, ipak, i dalje koristiti, jer on nije stimulant već provereni eliksir života. Stimulanti neće nestajati pod prisilom. Jednostavno više neće biti u modi da se organizam truje štetnim sastojcima. Prirodna hrana, kao što su mleko, med, žitarice biće osnova epikurejskih večera i u vrhunskim restoranima 21. veka.

Biće dovoljno žita i proizvoda od žita da se ishrani čitav svet, uključujući i milione gladnih u Kini i Indiji. Naša planeta je prebogata, a tamo gde nešto nedostane, azot dobijen iz vazduha će obnoviti tkivo Zemlje. Ja sam 1900. razvio proces za ovu namenu. Kasnije, posle četrnaest godina, pred ratnim potrebama, usavršili su ga nemački hemičari.

Ratovi protiv neznanja

Znatno pre kraja sledećeg veka, sistematsko pošumljavanje i naučno upravljanje prirodnim resursima učiniće kraj sušama, šumskim požarima i poplavama. Univerzalna primena vodene energije i njen prenos na velike razdaljine, omogućiće da svako domaćinstvo dođe do jeftine energije pa će prestati potreba za sagorevanjem tečnosti. Smanjenjem napora za goli opstanak, čovečanstvo će više biti usmereno ka razvoju ideala nego materijalnih vrednosti.

Danas i najcivilizovanije zemlje sveta maksimum svojih prihoda troše na ratove, a minimum na obrazovanje. U 21. veku taj odnos će se izmeniti. Postaće slavniji oni koji dobijaju bitke protiv neznanja nego oni koji umiru na bojnim poljima. Otkriće nove naučne istine privlačiće veću pažnju od diplomatskih događaja. Čak su i novine naših dana počele da prihvataju naučna otkrića ili novo filozofsko shvatanje kao i svaku drugu vest. Novine 21. veka će još pisati o kriminalnim i političkim kontroverzama, ali će glavni naslovi na naslovnim stranama biti objave novih naučnih hipoteza.

Napredak će biti nemoguć ukoliko ljudi nastave sa divljačkom praksom međusobnog ubijanja. Od svog oca, erudite i upornog borca za mir, nasledio sam duboku mržnju prema ratu. Kao i drugi pronalazači, neko vreme sam verovao da se ratovi mogu zaustaviti ukoliko se učine još razornijim. Ali, shvatio sam da je to pogrešno. Potcenio sam čovekov borilački instink, za koji će trebati više od jednog veka da bi sasvim izbledeo. Rat se ne može ukinuti tako što ćemo ga staviti van zakona. Nećemo ga sprečiti ako razoružamo najmoćnije. Ratovi će se sprečiti ne tako što ćemo oslabiti jake već tako što će svaki narod, slab ili jak, biti u stanju da sam sebe odbrani.

Otuda, svako sredstvo koje se koristi za odbranu može da služi i agresivnim namerama. Time se obezvređuju dobre namere za ostvarenje mira. Ja sam, međutim, uspeo da dođem do ideje kako da usavršim sredstva koja bi poslužila uglavnom za odbranu. Ako bi se prihvatila, to bi potpuno izmenilo odnose među narodima. Time bi se svaka zemlja, velika ili mala, učinila sposobnom da pruži otpor neprijateljskim vojskama, avionima ili drugim sredstvima napada. Moj pronalazak zahteva izgradnju velikog generatora koji bi, kada se stavi u pogon, bio u stanju da uništi sve, od neprijateljske vojske do ratnih mašina, u krugu od oko 400 km. On bi, da tako kažem, predstavljao snažan zid i nepremostivu prepreku pred bilo kakvim oblikom agresije.

Vakcina protiv osvajanja

Ako nijednu zemlju ne možete uspešno da napadnete, tada prestaje svaki smisao za ratnu opciju. Moje otkriće razoružava zlokobnu snagu aviona ili podmornica, ali ostaje nadmoć bojnih brodova, jer se brodovi mogu opremiti nekim od neophodnih uređaja. Možda će i dalje biti ratova na moru, ali nijedan ratni brod neće moći da prodre kroz kopnenu liniju odbrane jer će uređaji na obali biti nadmoćniji od bilo kog naoružanja bojnih brodova.

Želim da izričito podvučem da se ovaj moj pronalazak ne oslanja na tzv. “zrake smrti”. Zraci nisu primenljivi jer se ne mogu proizvesti u potrebnoj količini i jer na većim razdaljinama gube neophodnu snagu. Sva energija Njujorka (približno dva miliona konjskih snaga) pretvorena u zrake i projektovana na razdaljinu od četrdeset kilometara, ne bi mogla da ubije čoveka jer bi se, prema poznatim zakonima fizike, toliko raspršila da ne bi imala nikakvog efekta.

Moj aparat projektuje čestice koje mogu biti relativno velike ili mikroskopskih dimenzija, i omogućava da se na mali prostor i na veliku razdaljinu prenese trilione puta više energije nego što je moguće sa zracima bilo koje vrste. Hiljade konjskih snaga mogu se preneti snopom tanjim od dlake u kosi, a da ih, pritom, ništa ne može zaustaviti. Ova izuzetna osbina zraka omogućiće, između ostalih stvari, nezamislive rezultate u televiziji jer gotovo da neće biti ograničenja za intenzitet osvetljavanja, veličinu slike ili razdaljine na kojoj je moguća projekcija slike.

Ne kažem da neće biti još razarajućih ratova pre nego što svet prihvati moj izum. Ja verovatno neću doživeti njegovu primenu. Ali, uveren sam da će za jedan vek od danas sve zemlje obezbediti da ovim ili nekim sličnim sredstvom postanu imune od napada.

Bezbrojne poslove koji se danas još uvek obavljaju ljudskom rukom zameniće “ruke” automata. Baš u ovom trenutku, naučnici u laboratorijama američkih univerziteta nastoje da stvore nešto što se opisuje kao “mašina koja misli”. Takav razvoj sam ranije predviđao.

Ja sam, u stvari, konstruisao “robote”, pisao je naučnik, a prenosi sajt MAGAZIN PLANETA. Danas su roboti nesporna činjenica, ali same principe još treba otkrivati. U 21. veku roboti će zauzeti mesto koje su imali robovi u drevnim civilizacijama. Uopšte ne postoji razlog zbog koga se sve to ne bi dogodilo i za manje od jednog veka. A ako pažnja čovečanstva ne bude previše zaokupljena spoljašnjim ratovima i unutrašnjim revolucijama, nema razloga da milenijum elektronike ne započne već za nekoliko decenija.

Aleksandar Milinković

DUH PALESTINE – PALESTINSKA GUERNICA – Marjan Hajnal