Marjan Hajnal

BOSNA KAO MAKRO-PSIHO-EKSPERIMENT 

“Podijelite svijet u regionalne grupe, kao tranzitnu fazu do Svjetske vlade. Stanovništvo će lakše odustati od nacionalne lojalnosti, prvo ka neodređenoj regionalnoj lojalnosti, a onda će prihvatiti svjetski autoritet. Kasnije, svi regioni se mogu podvesti pod Svjetsku diktaturu.”

(Josif Visarionovič Staljin)

Zemlja bosanska. Ni u prošlosti mirna i pošteđena, kraj 20. stoljeća dočekala je ponižena, porušena, spaljena, opustošena, u žalosti za mrtvima, ranjenima, psihički oboljelima i raseljenima. S osjetljivim naslijeđem, poslužila je kao arhetipski objekat za psihološku zavjeru. Fantomski destruktori ostavljaju previše dokaza da su prošli kroz prostor politike kao umijeće prividno nedodirljivih. Početak posljednje tragične priče o Bosni dovodi se u vezu sa Karnedži fondacijom (Carnegie Endowment for International Peace) koju je 1910. osnovao škotski imigrant i kralj željezara Andrew Carnegie (1835-1919). Fondacija  je objavila “Novi svjetski poredak”, listu referenci za Svjetsku federaciju, i minuciozne Planove za uređenje svijeta poslije rata. Pod rukovodstvom Mortona I. Abramoviča Karnedži organizacija je bila bezmilosni akcelerator vjekovnih tenzija na svim trusnim prostorima. Izazvati krizu, upravljati njenim tokovima, izvršiti radikalne promjene ne obazirući se na cijenu, a onda uspostaviti “mir” po mjeri svojih interesa. Stratezi i doktrinarni psiholozi, glavni projektanti ratne euforije, znaju na koji način razbuktati prigušene strasti i frustracije. Zahvaljujući turbulenciji interesa, zavisti, podlosti, širilo se djelovanje te i sličnih fondacija prema svim mjestima na Planeti, pa i prema Bosni, a njihovo korijenje seže u mnogo dublju prošlost nego bi se dalo naslutiti.

“Ruska veza”: U ravni naivne nemogućnosti shvatanja iracionalnog izrasla je golema nauka nezvanično omiljena u tajnim kuloarima, da narod ne vrijedi više od stoke, a njen utemeljitelj je Feliks Dzierzynski, zvani “Željezni” (1877-1926) osnivač i šef ČEKA-e, prethodnice NKVD i KGB, jedan od najistaknutijih Lenjinovih saradnika. Nije beznačajno napomenuti da je porijeklom iz poljske porodice, ta poljska linija je bila presudna za osvajanje Jugoslavije, čvrstog bastiona na Balkanu, koji je bio izazov i trauma za sve tirane, od Džingis Kana do Staljina. Nema sumnje da je Dzierzynski bio jedan u nizu intrumentaliziranih nastavljača permanentne revolucije-involucije. Njegova teorija naišla je na odziv brojnih pristalica u zemljama koje nisu uvezle socijalističke modele uređenja društva, u Frankovoj Španiji, kao i u Americi. Posljedice otpora internacionalista bile su katastrofalne. Građanski rat započet 1936. u Španije prelio se na cijeli svijet.

Moskva nije manje trijumfovala od Zapada zbog raspada Jugoslavije, što zbog svog vlastitog rasula, što zbog vjekovne indiferentnosti. Bila je to ujedno i savršena osveta za okretanje leđa od SSSR-a 1948. Direktni izdanci “Ruske veze” su osnivači Komunističke partije Jugoslavije. Pridružiće joj se Josip Broz Tito i dosljedno staljinski usmjeren Ivan Krajačić. Za Titovog vremena bilo je nemoguće bilo šta učiniti protiv Jugoslavije, jer Tito je bio suviše nedostupna enigma. Osim toga, bio je nezvanični diplomatski koordinator između Rusije, Njemačke, Engleske, Amerike i njihovih obavještajnih tajnih službi, okrenut Trećem svijetu. S njim je nestala barijera koja je uspješno zaustavljala prodore stoglave hidre sa istoka, sjevera i zapada Europe prema Sredozemnom akvatoriju. Nevjerovatnim se čini rezultat poređenja Staljinovih stavova napisanih u knjizi “Marksizam i nacionalno pitanje”, sa stavovima “Trilateralne komisije”, grupe “Bilderberg”, “Komitet 300”.

Staljin je napisao: “Podijelite svijet u regionalne grupe, kao tranzitnu fazu do Svjetske vlade. Stanovništvo će lakše odustati od nacionalne lojalnosti, prvo ka neodređenoj regionalnoj lojalnosti, a onda će prihvatiti svjetski autoritet. Kasnije, svi regioni se mogu podvesti pod Svjetsku diktaturu.”

Staljin je ovdje govorio o konceptu svjetske diktature proleterijata, što nije daleko od generalne ideje zagovornika Novog svjetskog poretka, jer su i boljševička Rusija i nacistička Njemačka, kao primjeri svemoćne, korporativne države, prototip buduće svjetske diktature sa robovlasničkim uređenjem. Slučajnost je isključena, Staljin, kao i Hitler, bili su programirani iz iste krčme za ostvarenje istog cilja: jedna Svjetska vlada. Rusi su se uvijek potajno nadali da će se dokopati Jadrana i to je bio jedini razlog što su bili spremni da žrtvuju već žrtvovane. Kako drugačije objasniti da Moskva nije podržala zahtjev da Hrvatska plati ratne odštete preživjelim članovima porodica stradalih pod genocidnim režimom NDH? Hitlerove saveznice su bile nagrađene 1945. godine, što do punog izražaja dolazi tek pedeset godina kasnije. Brojni Bošnjaci su pobijeni, pokršteni, ili raseljeni po cijelom svijetu, Srbi su prognani iz Hrvatske, Jevreji se nikada nisu oporavili od tragedije i polagano iščezavaju njihovi posljednji sudionici u najvećoj povijesnoj epopeji, preostali Romi su uglavnom razjureni i asimilirani u tuđe nacije i religije. Rusija je ostvarila svoj cilj, Lenjin i mrtav vlada nad kapitalističkim svijetom. Sama Rusija postaje najkapitalističkijom državom, u Moskvi trenutno ima više milijardera (74) nego što ih je u New-Yorku (72). Ne ukazuje li to sve na svojevrsno prihvatanje pretpostavke o kasnom klijanju sjemena iz svojevremeno posijanih nagodbi velikih diktatora Hitlera, Churchilla i Staljina sa malim diktatorima? Sve dok je europsko tržište nafte i zemnog plina pod kontrolom Moskve i ovisno o njoj, i njen pristup jadranskim lukama biće uvijek moguć. Imajući u vidu i dominirajući ruski uticaj na arapske zemlje i njihove naftne resurse, intenzivira se utisak da nema ko da mari za male slobodoljubive krpice od naroda (F. Engels) tamo negdje u nekoj Bosni.

“Austrijska veza”:  Bosna je sa ogromnim rudnim, šumskim, energetskim i drugim resursima, uz jevtinu najamnu radnu snagu, bila i ostala veliki izazov za prividno pobijeđenu Austrougarsku imperiju. Toga je duboko svjestan nadvojvoda Otto von Habsburg, potomak austrijske krune, službeni austrijski prijestolonasljednik zemalja Austrougarske, član Europskog parlamenta i počasni predsjednik Paneuropske Unije. Trenutno živi u Bavarskoj kao austrijski, njemački, mađarski i hrvatski državljanin, vojvoda od Lorene, i, kao potomak sveštenika Isusa, on je i kralj Jerusalima !!! Radi na izmirenju kršćanstva sa judaizmom i islamom i zagovara ideju da se svijetom vlada iz jednog centra !!! Čisti New Age. Ne bi bio problem da se objasni porijeklo ukazivanja časti Sarajevu da bude domaćin Zimskih olimpijskih igara, kada ta ambicija ne bi vidljivo odisala motivima osvete za atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda Habsburškog. Austrija nije zaboravila niti oprostila, sanjajući o povratku na Balkan. O “Austrijskoj vezi” nije potrebno mnogo da se dokazuje kako je funkcionisala. Preko Kurta Waldheima sve je jasno. A i preko broja filijala banke “Raiffeisen” u Bosni poslije rata.

“Španska veza”: Analizira li se “zabrinutost” Španaca za nacionalna blaga, brzo se dolazi do začuđujućih, ali logičnih zaključaka. Conquista nikada nije iščezla. Koliko je Sarajlija znalo da je Španjolac Huan Antonio Samaran (Juan Antonio Samaranch, rođen 1920. godine u Barceloni), sedmi predsjednik MOK-a (Međunarodnog olimpijskog komiteta), u trenutku presjecanja vrpce i činom otvaranja Zimske olimpijade 1984. godine u Sarajevu, presjekao žilu kucavicu koja je spajala prilično veliko i bogato šarenilo naroda u jednu zajednicu zvanu Jugoslavija? Da li je neko tada slutio prave razloge izbora te zemlje u post-titovskom periodu kao najoptimalnije mjesto za realizaciju svojih dalekosežnih ciljeva? Da li bi u to vrijeme slavljeničke euforije nekome značilo nešto kao podatak da je Samaran ujedno i pripadnik Opus Dei, ekstremne katoličke organizacije? Havijer Solana, bivši glavni sekretar NATO-a, prvi visoki predstavnik/šef diplomatije Vijeća Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost, “slučajno”, član je španjolskog ogranka Rimskog kluba odgovornog za upravljanje krizama. Posve izravno podsjeća na španjolskog fanatika Gusmana Dominika koji je 1233. iznjedrio iz svog manastirskog reda (po njemu nazvanom dominikanski) – Inkviziciju, poznatu po svojim zlodjelima. Kakvo je mjesto ovih “poznatih” Španjolaca u Sarajevu? Ko uistinu stoji iza svih teorija o velikim zavjerama? Ko ih koordinira?

“Poljska veza”: Osim “Austrijske” i “Španske” funkcionira i već prethodno pomenuta “dobra” poljsko-slavenska bratija. Jedno od imena koje se može pročitati na plutajućem u-toposu je Zbigniew Kazimiers Brzezinski. Bio i ostao prelat, otkriveni ideolog Vatikana. Zbigniew dolazi kao kupina na vrhu šlaga. Može da se otkotrlja i padne. Oto Fon Habzburg je sam šlag. Međutim, ko je kuvar, ko poslužitelj, a ko domaćin u velikoj krčmi? Napokon, čije je ona vlasništvo? Čisto hronološki i faktografski, Jugoslavija, posebno njeno srce, Bosna, bila je samo mala, ali osobita, perla u dijademi planiranog zla. Ne samo zato što su kroz povijest tom zemljom defilovali rasistički rodonačelnici svojih malih hordi, kadrih da do neslućenih razmjera meteorskom brzinom prošire svoj razorni uticaj na mase, već i zato što su u samim masama bile duboko ukorijenjene predispozicije da izrađaju takve vođe i da ih tokom cijelog toka njihove evolucije jatački štite, kao i da ih i poslije dokazanih antičovječanskih zastranjenja sakrivaju i slave kao svoje junake. To je suština balkanskog dinaridskog sindroma. Znajući to i vještim manipulacijama dozirajući kvantum klera po određenim oblastima, kompenzirajući nedostatke komunističke vlasti i ubacujući se u sve pore, prvo prikrivenog pa sve dinamičnijeg narodnog nezadovoljstva, inplantirao se virus razdora, produciran u laboratoriji kojom je upravljao Zbigniew Brzezinski. Od 1961. bio je direktor Instituta za izučavanje komunističkih problema, koji je finansirala Fondacija Rokfeler, savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera od 1977. do 1981. kao član grupe “Bilderberg” u kojoj su bili David Rockefeller, Henry Kissinger, Richard Cainny, Cyrus Vance. Već 1977. stvorio je plan za razgradnju Jugoslavije. Iza Zbigniewa ostaje djelimično vidljiv trag što vodi ka brlogu i otrovnom izvorištu iz kog kaplju tokovi svih zločina, obavijenih još otrovnijim dimovima i isparenjima koja obavijaju tako neprozirnom koprenom veliku šahovsku tablu. Na njoj su male figure čak i sile kakve su bile nacistička Njemačka i Japan, komunistička Rusija, Arapska liga. Ni SAD i pored svoje grandiozne sfere uticaja nisu više do marioneta, – nastale kao posljednji izraz kasnog kolonijalizma i uprkos sadašnoj moći ne osjećaju svoj podanički položaj i da se i njima manipuliše. Svi oni su samo vidljivi, ili nevješto prikriveni, antipodi velike nemani koja se super-skakačkim potezima premješta od Sajgona do Stokholma, od Seula do Strasbura, od Soluna do Sidneja, od Singapura do Sueca, od Santjaga do Sarajeva.  Zbigniew je učinio mnogo u piru razbijanja Jugoslavije, ali, optužiti samo njega, isto je kao zagrebati noktima po Antarktiku i vjerovati da će se od toga sav led otopiti. Zbigniew je znao da uživa neograničenu podršku svog poljskog sunarodnika, pape Wojtyle, i mogao je bez velikih problema da maestralno, iako školskim metodama, navede protagoniste nacionalnih uprava novonastalih političkih partija u post-titovskoj Jugoslaviji da se okrenu već viđenom, čega su se najviše plašili bardi prethodne revolucije. Ipak, dogodilo se upravo to. Ni vispreni bojari nesvrstanosti nisu mogli predvidjeti da će ih tako jednostavno, sa šačicom kupljenih izroda, nadigrati poljski Šahist. A on je bio toliko drzak da svoje nakane ne samo da nije krio već je pisao popularne kolumne: Kako i po kojim šavovima treba razbiti Jugoslaviju. Već sedamdesetih godina 20. vijeka obuhvaćena je planskom strategijom pod nazivom “Šah-mat”. Sve akcije uperene protiv stabilnosti i neprikosnovenog uticaja SAD, uključujući 11. septembar, otkrivaju ozbiljne razloge za zabrinutost velikog šahiste. Pravi problemi koji čekaju miroljubivi svijet nisu još ni počeli, a dogodiće se onog trenutka kada borba Kine za prevlast u svijetu preraste iz tihe u otvorenu pobunu. Zli Poljak je, ujedinivši Njemačku i razbijajući Jugoslaviju, žrtvovao njeno srce i dušu, Bosnu. Pitanje je samo, da se 11. septembar 2001. dogodio prije rata u Bosni, da li bi se dogodila Bosna? Vjerovatno bi i tada, možda samo sa nešto izmijenjenim scenarijem. Ne samo zbog Bosne, već i zbog Kosova, jer Bosna je bila samo mamac u velikoj igri. Bosna je bila idealna za eksperiment kao paradigma za rat protiv Rusije. U malom, Bosna ima sve što je potrebno za vrhunsko uvježbavanje vojske NATO saveza za svaki mogući rat. Dakle, bili su prisutni svi preduvjeti za preotimanje jednog takvog važnog zalogaja za neman kojoj su bile potpuno nevažne anticipirane žrtve, sve patnje za porodice nestalih, osakaćenih, rastrojenih, poniženih, rasprodatih svim najcrnjim sektorima pod vlašću narko-mafije, bluda i ucjena. Naivni su bili svi oni koji su stali pod sjenu njihovog suncobrana, jer nisu slutili da za njih sunca više neće ni biti, a to i oni sami znaju danas kada sve više spominju Tita kojeg su tako požurili da zamijene svojim vjerskim i nacionalnim ajatolasima.

Vatikan: U govorima koje je pripremio za “Križni put” kod Koloseuma papa Ratzinger rekao je kako se crkva treba pridržavati svoje temeljne doktrine, ali koja ne znači konzervativizam već jasan izbor Hrista kao primjera kojega treba slijediti. Ratzinger je bio “Pročelnik Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice” (drugi naziv za raniju Inkviziciju). On pravi krupan skok unatrag u odnosu na svog prethodnika. Između ostalog, glavni pisac je i potpisnik Deklaracije “Dominus Iesus”, objavljene 2000. godine. Katolička crkva je u toj Deklaraciji ponovila svoje gledište da je “kršćanstvo jedina vjera od Boga, a katolička crkva jedina koja tu vjeru čuva”. To bi drugim riječima značilo da je ponovljena stara teza o tome kako Bog stanuje u Vatikanu. Wojtyla se bar pokušao izviniti Jevrejima, Hindusima, Grcima i ostalim narodima nad kojima su vođeni katolički krstaški pogromi i masakri, iako to ne znači da je osim formalnog “izvinjenja” učinio bilo šta presudno na polju promjene zvaničnih stavova katoličke crkve.

Ako bismo i pomislili da smo se bar za trenutak uhvatili za spasonosni beočug razumijevanja stvarnosti, brzo bismo se uvjerili da smo sidro svojih očekivanja bacili besciljno u preduboko more. Jer, postoji nešto što je iznad pretpostavki o svjetskom poretku, templarima, masonima, sukobima religija. Koja je to sila koja krši sisteme, slama epohe i baca narode u stratište uzavrelog vremena?

Na prvi pogled čini se da je osudom i presudom kao najpopularnijim metodama podizanja bedema oko tempirane istine, zadovoljen kriterijum pozitivnog prava. Međutim, činjenica je da osuda nikada nije opšteznačan i univerzalan pokazatelj: uvijek postoje razlozi za suprotno. Nikada se nije dogodilo da su svi pristali na isti stav po pitanju Holokausta. Nijedna vjerska institucija u bivšoj Jugoslaviji, kao ni u novonastalim državama poslije njenog raspada, nije zvanično istražila i priznala svoj udio u tvorenju najmračnijih stranica predviđenih za nešto na čemu je trebalo ocrtati ljudski um i njegovu drugu, destruktivnu i samodestruktivnu stranu. Na istom iracionalnom principu dogodila se tragedija u Vijetnamu, Kambodži, Ruandi, Sudanu… uz blagoslov dobrog šahiste Zbignewa. Ali, ne i previše dobrog, daleko od toga da će predugo trajati njegova velemajstorska titula. Šah se hiljadama godina ranije igrao u Kini, Indiji, Perziji.

Jevrejski lobi: Otkuda toliko mržnje prema Bosni? Trotzky, navodno i Staljin, bijahu Jevreji. Ako je Dzierzynski doista poticao iz poljske jevrejske aristokratske porodice, što se autentično pripisuje i Titu, utoliko gore po jevrejstvo. Ako su u sve uključeni Rokfeleri, Rotšildi, ako je Hitler s njima tijesno ostvarivao isti plan, ili je po porijeklu i on njihov, potrebno je još na kraju doći u Izrael u antički grad Cezareju, rezidenciju Heroda Velikog, i već na ulazu u stari grad vidjeti tablu na kojoj piše da su neke novije dijelove sa malom džamijom dogradili Turci 1884. za Bošnjake-izbjeglice. Naslutili su već davno veliki magovi zapadne anticivilizacije da “svi putevi vode za Rim”, ali, preko Bosne. Geografski, ona je srce Europe. Zato je Bosnu trebalo oteti, a Bosancima “pomoći da se snađu”. U kakofoničnoj kompoziciji utjecaja indikativno je do koje mjere je podlo involviran jevrejski faktor, s namjerom da se antagonizmi i animoziteti još jednom otkriju ispod saga svih teza o jevrejskoj svjetskoj zavjeri. Takvoj klimi, uperenoj protiv vlastitog naroda, pogodovali su afiniteti sitnih duša (Henri Kissinger, Richard Holbruck, lažni humanist George Soros i slični). Za ostale Jevreje širom svijeta nije sramota da nose zvono obješeno im o vrat radi nekolicine častohlepljivih dodvorica i ulizica. Kao da nije poznato da je direktna učenica Zbigniewa Brzezinskog, i da je njen otac bio jedan od najvećih protivnika postojanja Jugoslavije, bestidna Madeleine Albright (rođena u jevrejskoj porodici kao Madlenka J. Korbel, 1937. godine u Pragu) licemjerno je izjavljivala: “Ja sam Sarajka. Toliko sam srećna što sam danas ovde, u ovom veoma posebnom gradu. Jer, treba da se pokaže – da svi to vide – da su budućnost Amerike i vaša budućnost nerazdvojive”. Koje li sreće i ironije za Sarajlije! Njeni roditelji su prešli na katoličanstvo kako bi izbjegli nacistički pogrom. Službovala je u Uredu predsjednika Jimmya Cartera, a kasnije u Vijeću za nacionalnu sigurnost. Bill Clinton imenovao je na dužnost veleposlanice u Ujedinjenim narodima. 1997. godine postala je 64-ti državni tajnik Sjedinjenih Država, prva žena na toj dužnosti. U tom svojstvu pomogla je oblikovati američku politiku prema  Srednjem istoku, Kini, Bosni i Hercegovini te Kosovu. Trenutno je predsjednica Nacionalnog demokratskog instituta za svjetska zbivanja.

CIA: Ko upravlja CIA-om? Ko su njeni najprominentniji trojanski virusonosci? Nije potrebno biti posebno vidovit pa moći uspostaviti vezu između zaštite nacističkih zločinaca radi stvaranja NOVOG REICH-a, nastanka CIA-e i trajanja preživjelog Rima, nosioca Svjetske Imperije. Raspon krila zlobe mjeri se eonima. CIA je u objelodanjenom izvještaju načinjenom 20.11.1970. godine na oko 700 stranica tajnih podataka o svojim aktivnostima nagovijestila raspad bivše Jugoslavije. U dokumentima su republike i pokrajine bivše Jugoslavije opisane kao “svojevrsna izmišljotina 20. vijeka”, u stvari, odvojene nacije, različitih povijesti, etničkog i kulturnog sastava.

Mreža paukova je čudno lijepa, efikasna, i, kobna tvorevina. Za neoprezni plijen nikad shvatljiva. Posve je suvišna bilo kakva geopolitička i vojnostručna analiza odnosa pojedinačnih i udruženih sila u svijetu, kao što je izlišno sporenje o perspektivama razvoja tih odnosa. Apsolutni ne-um ima svoj naum i njega nezadrživo ostvaruje preko svojih kugli u ležajevima zakotrljanim preko svjetskog Sodoma. CIA je, uz nalog Jimmyja Cartera, bez znanja američkog Kongresa, krenula u “Operaciju Ciklon” s namjerom da se u Aziji stvori internacionalni teroristički pokret temeljen na islamskom fundamentalizmu. Glavni čovjek te koncepcije bio je Bin Laden (Tim Osman), a osnovu je činio i još uvijek čini pakistanski ISI (Inter-Services Intelligence), dok su logističku i financijsku podršku pružali britanski MI6, SAS, Saudijska Arabija. Cilj je bio da se sovjetskoj intervenciji u Afganistanu u razdoblju između 1978. i 1992. godine suprotstavi najmanje 100.000 talibana (taliban, student) u čiju je obuku i vojnu opremu uloženo oko 20 milijardi dolara. Da se ne biraju sredstva za dostizanje neoimperijalističkih ciljeva potvrđuje i to da je britanska kraljica Elizabeta II za svoj rođendan nagradila pisca “Satanskih stihova” Salmana Rushdiea titulom viteza, bez obzira na političke implikacije i prijetnju smrću koju je kletvom izrekao Ayatollah Ruhollah Khomeini 1989. godine. Iranski glasnogovornik pri ministarstvu vanjskih poslova, Muhammad Ali Hosseini, izjavio je kako će dodjeljivanje viteštva: “Definitivno postaviti britanske službenike u sukob s islamskim društvima. Ovaj čin pokazuje kako vrijeđanje islamskih svetih vrijednosti nije slučajno”. Apsurd ne može biti veći: postojali su tajni planovi SAD da se odobri prelet talibana i mudžahedina za Bosnu. Tada im to još nije smetalo. Poslije 11. septembra 2001. su ih počeli proganjati, hapsiti, i iznenada i slučajno su saznali da su u Bosni postojali logori za obučavanje terorista. Znači, iz četiri pravca je doturao isti naručilac oružje za razbijanje Jugoslavije, iako sami seperatisti toga nisu bili svjesni. Isti koji je favorizovao albanske iredentiste finansirao je preko Janše (i njegovog časopisa “Mladina”) i slovenački seperatizam. Isti scenarist je štitio i još štiti velikosrpske ratne zločince kojima se trag zameo. Isti klerofilni ideolog je razbuktao hrvatski san o “nezavisnosti”. Krvavi rat je bio neizbježan kada je bačena kost među ostrvljene recidiviste.

Kao periferija tri glavne religije, Bosna je bila mnogo ugroženija od bilo koje zemlje u svijetu. Na periferiji europskog katoličanstva, na periferiji pravoslavlja, na periferiji islamskog svijeta. Na periferiji, a ipak u centru, jer svi najvažniji putevi vode preko njene teritorije. Važna za Ruse, Turke, Nijemce, Italijane, Amerikance, Francuze…

O Brozovom najvećem promašaju: trebao je Sarajevo odrediti kao administrativno središte Jugoslavije. Da je doista mislio toliko dalekovido da je mogao pretpostaviti krvavi kraj tvorevine za koju se borio i izborio, sigurno je da bi razmišljao drugačije. Sarajevo je ne samo geografski centar Jugoslavije, ono je u centru Europe. Ni iz jednog drugog europskog grada osim iz Sarajeva ne može se opisati toliko slikovita kružnica koja poluprečnikom seže do glavnog magičnog centra svijeta – Jerusalima, i da pri tom obuhvata na graničnim tačkama glavne gradove: Dublin, Oslo, Stockholm, Helsinki, Moskvu, Chairo, Madrid. To potvrđuje obična provjera šestarom.

Narodima bivše Jugoslavije najviše se zamjeralo kada razgovaraju, a najviše ih se nastojalo vidjeti kako uvijek za tuđi račun igraju žalosnu ulogu primitivaca željnih krvi. Vidljivim postaje na kraju da sve ono što Hitler nije uspio, postiglo se metodama MMF-a (Međunarodnog monetarnog fonda). I kada jednom, možda uskoro, sve ovčice budu u istom toru, da li će ih moći čuvati i sačuvati od sebe same, u dobrog pastira maskirana, hijena? Za Mađare, Čehe, Austrijance, Njemce, Ruse, a posebno Poljake, Jugoslavija je oduvijek bila nedostižni san, bolna iluzija, zbog bar prividno uspjele demokratije i ugleda među Trećim zemljama, zbog geografskog položaja, zbog otvorenosti ka južnom akvatoriju i time prema cijelom ostalom svijetu. Zato nije mogla opstati. Vrijeme će pokazati da niko od naroda bivše Jugoslavije nije profitirao i da će na otvoren ili perfidan način svi biti progutani. Oni to već i sami postepeno počinju da shvataju. Uljuljkani u pobjednički delirijum nakon Drugog svjetskog rata, pro-yu-političari su prekasno uvidjeli da im je preko Ante Markovića i Vasila Tupurkovskog namaknuta omča na vrat koja će prije ili kasnije početi gušiti i one regije, strukture i sisteme čijem su se prosperitetu pomenuti najviše nadali. Poslije Bosne vidjelo se da ni Makedonija neće biti ono što su željeli Makedonci. Ni Slovenija nikada nije na duži period bila sretna u svojoj prividnoj samostalnosti. Na dan oslobođenja, 29. oktobra 1918. godine, na glavnom trgu u Ljubljani, gradonačelnik je pred hiljadama okupljenih Slovenaca objavio: “Spominjat nam je prije svega našu mladu, našu premilu Jugoslaviju. Kao pobjedonosna boginja je iskočila iz glave umiruće Austrije. Dosegli smo svoju vlastitu državu, u kojoj će Jugoslaveni biti udruženi kao jedan narod. Samostalna ujedinjena demokratska Jugoslavija je izgrađena na temelju jedinstva i slobode, na temelju pravde i uzajamnosti, i mi joj se ovoga časa klanjamo i zaklinjemo.” Biskup slovenački blagoslovio je: “Božja mudrost neka rasvijetli one koji imaju odgovoran nalog da sazidaju Jugoslaviju. Neka živi Jugoslavija!” Iz Slovenske ljudske narodne stranke poručivalo se: “Naša država SHS je Jugoslavija. Mi smo Južni Sloveni, mi smo Jugosloveni.” (Slovenac, 21. decembra 1918.)  Čovjek koji je najviše uticao na izdvajanje Slovenije iz Jugoslavije, Janez Janša, apeluje na ostale članice EU da što prije omoguće Srbiji pridruženje. Kakav je onda smisao, cjelokupnog razdruženja, s onolikim žrtvama i razaranjima?

Čemu vodi svirepo ubistvo učenika Denisa Mrnjavca u punom tramvaju u Sarajevu, uz naknadno vandalizovanje pred školom u kojoj je učio i ostavljene grafite: “On nije posljednji”. Moraju li se iz najnižih i najuvredljivijih zločinačkih pobuda, kletvama i fizički napadati djeca Srebrenice čak u dalekoj Australiji, ranjavajući bolne asocijacije na pogibiju njihovih najbližih?

Bez svih vanjskih faktora, veza i imperijalnih utjecaja, mora li mržnja biti odrednica budućnosti? Zašto i da li je Bosna zemlja mržnje? Do kada će se odašiljati poruka da je eksperiment umorstva i nestanka Dobrih uspio? Koliko god da je književnik nobelovac Ivo Andrić danas anatemisan s muslimanske, ili apologetski veličan sa srpske strane, kada se stišaju tonovi, svi će morati priznati koliko je vizionarsko bilo njegovo “Pismo iz 1920. godine”, u kom govori o mržnji u Bosni:

“Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična, i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha… I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima… Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem osjećanju, čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest… Bojim se da će stari nagoni i kainovski planovi živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vrijeme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam vidio u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.”

Jedini put da se mržnja zaboravi je njeno neprizivanje. A za to je potrebno da u svakom Bosancu oživi, potpunom nenasilju predan, Dobri Bošnjanin. Da li će to Bosna ikad opet znati, moći, htjeti?

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s