Marjan Hajnal

DEEP BLUE

(Iz knjige “Posljednji”)

Kada sam 1994. godine završio sliku sa šahovskom tablom i konjem, (lik djevojke sam naknadno prebojio), pješčanim satom i Plavim Planetom, s dominantnom pariškoplavom, nisam mogao znati da će dvije godine kasnije Garry Kasparov pobijediti IBM-ov kompjuter, poetično nazvan Deep Blue.

KONJ,_ŠAH_I_DJEVOJKA

Ništa se ne može uporediti sa šahom, vjerovatnom proto-igrom kosmičkog tandema: Tvorca i Arhidemona. Sasvim je izvjesno da njihovi ratnici nisu sačinjeni od nepokretnih drvenih statua. Volim da igram šah. Nisam ni majstor ni velemajstor, samo običan zaljubljenik u tu drevnu vještinu virtualnog ratovanja na tabli, prostorno malom viteškom poprištu, ali neiscrpnih mogućnosti. Odavno nemam u blizini živih suparnika koji bi mi u trenucima razonode pružili zadovoljstvo da igram protiv njih. Zato najčešće igram protiv kompjutera, s vremenskim ograničenjem: za potez samo tri sekunde. Ranije sam pronalazio neki ravnopravni nivo u kom sam gubio ali i pobjeđivao. Sada igram samo sa najjačom varijantom silicijumske inteligencije. Učim gubeći. Odigrao sam stotine partija. Samo dva puta sam pobijedio, uz zanimljiv epilog. Prvi put je jednooki “zaturio” spisak poteza, drugi put je rekao: “Danas očigledno nije moj dan”. Imali smo i jedan nedefinisan remi. Poslije 65. poteza sam osjetio da kompa nema mogućnosti za prodor, zaglavili mu se pješaci među mojim, topovi beskorisni. Morao je zamijeniti damu, no ni to mu nije pomoglo. Ponavljao sam korake kralja i skakača, a on je izvodio beskorisni ritual lovcem i svojim kraljem. Nije nudio remi računajući da ću pogriješiti i krenuti u napad. I tako bi bilo beskonačno da nisam velikodušno tu partiju proglasio svojim trijumfom i prekinuo je. To bi se moglo prevesti kao: ne biti ni na tuđoj zemlji, a niti među oblacima.

Kako je sve počelo? Španjolac Torres (1852-1936) napravio je prvog šahovskog “mislećeg robota”. S Winerom se otišlo korak dalje u projektovanju “umne” mašine. Nasuprot prognozama da će tek za sto godina mašina igrati na nivou prosječnog igrača, pokazalo se da je M. Botvinik bio u pravu izjavljujući da će kompjuter uskoro pobjeđivati i velemajstore. Indikativna je njegova tvrdnja da mašina treba da nadmaši velemajstore. 1968. godine engleski internacionalni majstor D. Levy samouvjereno je govorio da neće izgubiti u igri s kompjuterom, ali je 1977. godine u borbi protiv programa Chess izgubio 4. partiju. 1989. igrajući protiv Deep Thought Levy je izgubio cijeli meč. 1977. R. Fischer odigrao je protiv programa Chess Newsletter i pobijedio sa 3:0. Iste godine desila se prva pobjeda računara nad jednim velemajstorom! M. Stean, engleski velemajstor, izgubio je partiju protiv Chess 4.6.

1985. Kasparov je dobio svih 32 partije protiv kompjutera četiri vodeća proizvođača. 1988. Deep Thought pobjeđuje velemajstora B. Larsena da bi naredne godine od ovog programa izgubili velemajstori A. Miles, R. Byrne, M. Dlugy. Iste godine na svjetskom prvenstvu u Edmontonu Deep je osvojio prvo mjesto i titulu šampiona među kompjuterima. 1994. pred Fritz-om su pokleknuli velemajstori: Chernin, Anand, Cvitan, Gellfand, Kasparov, Kramnik, Short. U plejofu Kasparov pobjeđuje Fritz-a 3 sa 4:1. U 1999. došlo je do potpune afirmacije programa Chess Base, Fritz 6, Junior 6, koji su se povremeno mijenjali na čelu svjetske rejting liste za kompjutere. U 2000. godini realiziran je vjekovni san naučnika o mašini koja bi igrala šah snagom ljudskog uma. Uz tvorce hardvera, najzaslužniji su voditelji timova koji su predano kreirali “um” vještačkih velemajstora, pa su nastali: Genius, Mephisto, Schrodder, Rebel, Junior, Fritz, Hiarcs. Pored doprinosa kompjuterskih stručnjaka, na stvaranje elektronskih protivnika presudno je uticala svjetska šahovska elita.

Deep Blue nije običan sparing-partner. On je daleko iznad svakog partnerstva. Pariško-(teget)-plava nije samo duboka plava, ona je teška od primjesa, u ovisnosti šta je u njoj apsorbovano: neko dodaje malo bijele ili crne boje. Pomiješana s bordo-crvenom bliska je “plavoj krvi”. Boja dubine, anksioznosti, hladnoće. Teška boja, boja izazova i granica mogućeg.

Kasparov podvrgava svoj fantastični um (koje li ironije za šah) testu koji treba da pomogne IBM-u da realizuje svoju nesumnjivu ambiciju da ovlada budućnošću čovjeka, da ga stavi pod apsolutnu kontrolu. Svoju najstrašniju i najsramniju primjenu, sintetička poluvodička inteligencija imala je pod okriljem IBM korporacije, čije usluge je koristila njemačka nacistička mašinerija za evidentiranje i uništenje Jevreja i za planiranje ratnih kombinacija. Čudna konstelacija: Kasparov je Jevrejin po ocu, majka mu je Jermenka, navodno je mason. Pristajući da igra protiv mašine sastavljene od pedeset računara ukomponovanih u najmoćniji agregat sintetske pameti, Kasparov se saglasio da svoja najviše dva poteza mišljena u jednoj sekundi suprotstavi milionima poteza koje je Deep Blue analizirao u toku te iste sekunde. Godinu dana kasnije, trijumfovao je novi usavršeni računar Deep Junior, koji je sa svoja trideset dva procesora mogao da analizira 200.000.000 poteza u sekundi. Sve ćešće se organizuju i turniri samo za kompjutere. Tako je 12.11.2003. Deep Fritz pobijedio Deep Blue i Deep Fritz Junior. Dok je Deep Blue imao fantastičnih 256 procesora, Fritz je operirao sa 4 paralelna procesora i selektivno redukovao moguće poteze na 2.000.000 u jednoj sekundi.

Šta je u tome zastrašujuće? Zamislite da imate pred sobom neprijateljski programiran stroj koji procjenjuje vaše reakcije brzinom koju vi sami niste u stanju da pretpostavite, i ne samo to: on vam može čak reći sve kombinacije kojih niste ni svjesni kako biste mogli izbjeći opasnost, igrajući sa vama igru mačke i miša. Može vas obavijestiti kao Cyrano de Bergerac kada ćete i kako pasti na kraju balade. I da se ne pomjerite on zna sve o vašim nakanama.

A ako je sve ovo tek obično ljudsko maštanje? Možda nedužni kompjuteri samo vole da igraju šah.

Ako bi i bilo mjesta za moguće spekulacije jedno je sigurno: obnovljen je Prometejev grijeh. Još jednom je čovjeku darovano znanje koje će okrenuti protiv sebe. Jer, kako objasniti da vlada Japana, zemlje koja je pretrpjela atomske eksplozije, koja je među vodećim u elektroničkoj industriji i robotici, odobrava ubijanje kitova? Neko će mi sigurno uzvratiti pitanjem:

“Zar postoji neka veza između ubijanja kitova i kibernetike?”

Pa, prividno, ne postoji. Ali, kako se na velikim dubinama otkrivaju kitovi i kako se zna kada će izroniti? Nisu samo sonarni uređaji prisutni, nesretne izumiruće sisare prate putem satelita, dakle, angažuje se najsavremenija i najskuplja tehnologija za istrebljenje plemenitih bića koja ni koji način ne mogu nikoga ugroziti. Kakve šanse imaju protiv antihumanog super-robota? Budući da postoji toliko izrazita razlika između visokorazvijene umske sposobnosti jednog znanstvenika i posve niskog nivoa njegove samosvijesti, izlazi se na poprište sa starim problemom: Čemu znanost?

Još jedan primjer, koji nimalo ne doprinosi ugledu modernog Japana, na drastičan način odražava kontradikciju između proklamovanih principa demokratije savremenog društva i podzemnih uticaja na sfere političkog i privatnog. 13. jula 2004. godine, na tokijskom aerodromu Narita, japanska policija je uhapsila legendarnog “Bobbya” Fischera, kralja šahovskih polja svih vremena. Okrutno su ga tukli. S vrećom na glavi i lisicama na rukama, samo zato što je imao problema sa američkim pasošem. Umiješanost CIA? Na prvi pogled, kao i sa kibernetikom i ekologijom, nikakva vidljiva veza. Zašto bi Japanci zlostavljali, inače, istini za volju, prilično ekscentričnog genija? Američkog građanina? Kome se li on toliko zamjerio? Sigurno ne “Seiko” korporaciji u koju je uložio svoj novac. Pogledajmo korak unatrag:

Godine 1967. organizovan je prvi međunarodni susret između američkih i sovjetskih kompjutera koji se završio, pobjedom “sovjeta” sa rezultatom 3:1. Prije Sajgona i Sarajeva politički komentatori nisu uviđali jasnu vezu koja danas alarmantnom simbolikom upozorava i obavještava o odsustvu bilo kakve slučajnosti.

U toku meča sa Borisom Spaskim u Rejkjaviku 1972. Henry Kissinger lično je telefonirao Fischeru da bi mu rekao da mora pobijediti jer će njegova pobjeda biti pobjeda nad komunistima. Postoje li, dakle, bolji dokazi da neko, ko se toliko trudi da ostane u sjeni i nedodirljiv, igra sa ljudskim sudbinama tek šahovske partije?

Jedan mali, ali dovoljno upečatljiv djelić pogubne lutajuće sante otkrio se u knjizi “Velika šahovska tabla” Zbigniewa Brzezinskog. Više je nego jasno da mračna prošlost uključena u nastanak IBM-a upućuje na moguće motive svih razaranja i zločina, od Jerusalima do Hirošime, od Salome do ubistva G. F. Kennedya, kao i na tolerisanje Ku-klux-klana, i da administracija Ronalda Reagana nije slučajno bila toliko samouvjerena kada je najavila skori raspad komunističkog lagera.

**

Bili smo uzajamni kumovi. Kada je poslije dugotrajnih svađa sa suprugom odlučio da se razvede od nje, opet sam samo ćutao. Ta njegova bivša supruga, moja vjenčana kuma, teško je psihički stradala. Znao sam da je najvećim dijelom on bio kriv. Njegovo nevjerstvo i surove zloupotrebe ostalih bića navele su me na zaključak da su moji roditelji imali pravo: moj prijatelj je bio rđav čovjek i naše prijateljstvo je bilo jednostrano. On nikada osim mene nije imao prijatelje i ja sam mu bio jedini. Ustvari, prijatelj nije bio nikome, pa ni meni, samo mi se činilo da i kod njega postoji isto ono što sam ja nosio u sebi.

Sjećam se da smo se razišli možda još davno prije našeg pravog razlaza.

Simbolika naizgled nepovezivih slučajeva česta je predslika budućeg događanja. Kada sam mu posudio na čitanje knjigu Anatolija Kalinjina, ostalu kao uspomena od majke iz dana njenog djevojaštva dok je učila i živjela u internatu za ratnu siročad, on mi tu knjigu nikada nije dao natrag. Na pitanje da li bi mogao konačno da mi je vrati, samo je ležerno odgovorio da je knjigu izgubio. Koje li ironije: “najbolji drug” izgubi tvoju najdražu knjigu “Drugovi”.

Nekom prilikom smo duboko u noć žučno raspravljali o tome da li bi šah smio prijateljima biti više od igre. Za njega je partija bila pitanje života i smrti: ili potpuni delirijum pobjede, ili tragičnost poraza. Nije me razumio, a nije bilo daleko od istine da nije ni htio. Tako sam shvatio da u mog prijatelja nema prijateljstva. Uvijek mi je iznova podjednako strašno kada pohotno neumlje sije svoje sjemenke zla u pitomim vrtovima blagih vrtlara. Teško mi je vidjeti posrnule, otpisane, pale u vrtlog vlastite nemilosrdnosti.

Time što ipak nije prestalo moje vjerovanje da prijateljstvo postoji, ne znači da ne bih mogao zaključiti:

Čudesni pupoljak nikao je u mom vrtu, ali nije postao onim cvijetom kojeg sam snom hranio i dahom proljetnim svoje mladosti od mrazeva štitio.

Dugo sam se pitao kako je to moguće, da neko nikoga ne voli i da može počiniti toliki bol i tolike nepravde? Odgovor je u bezosjećajnosti, potpunoj neosjetljivosti. Koliko je ona u nama i koliko smo je uspjeli nadvladati, koliko smo joj se oduprli i šta smo učinili da ne zavlada nad nama? Ovladalost i samoovladanost su najveći problemi spoznaje.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s