DIONISOVI NEVENI

Trebević. Pod minama. Mogao bih se još naći u zagrljaju s tom planinom, ranjenom, rasprsle i uplakane ljepote, planinom moje mladosti. Ali ne znam kako joj prići ne vrijeđajući uspomene. Tada sam još pio vino, s mirisom nevena. Taj miris nikada neću zaboraviti, iako već trideset godina ne pijem. Prestao sam gajiti ljubav prema vinu kada sam se s neke proslave vratio otrovan nepoznatim mi, francuskim, možda iz duže vremena otvorene flaše. Mnogi ne znaju da kada se otvori pije se do kraja, ne ostavlja za sutra, za kraj sedmice, ne odlaže se, kao ni ljubav.

Ono, posljednje, nezaboravno, za oproštaj, u kom su se zrcalili svi likovi iz galerije istinskih znalaca i poštovalaca vinskih svečanosti, pio sam krajem proljeća 1977. godine svu noć sa prijateljem. Sjedili smo kao u najudobnijim naslonjačama na gustim pramenovima tople guste sasušene otave, na sjeveroistočnim padinama Trebevića i nismo mnogo govorili. Svako je bio sam sa sobom, u vlastitoj filozofiji. Tako sve do praskozorja kada smo kao dva silena ustrčali do vrha i strmoglavim samoubilačkim skokovima sa stijene na stijenu (pri čemu sam ja prednjačio toliko da se moj inače odvažni prijatelj, prema njegovom kasnijem priznanju, plašio za mene) i u punom zanosu divljačne mladosti počeli se spuštati s druge strane prema Stupnju, u pravcu Jahorine. Istu dionicu smo prelazili pod svim uslovima, natovareni teškom opremom, po debelom snijegu, noću, u magli, ili, kao sada, samo sa vinom u glavama. Pio sam razna, ali nijedno nije imalo snagu, miris i posebnost onog na koje mi je i samo sjećanje dovoljno da se osjetim čudno laganim, bestjelesnim. Nikada poslije nisam više želio da pijem drugo vino. Toliko puta su me s nevjericom gledali ljudi kao čudaka, posebno oni koji su me poznavali, kada bih pri susretima odbijao ponuđenu čašu. Kažu da pametan pije malo, neumjeren i luckast nikako, ili, previše. Ja nisam znao šta je mnogo, a šta malo. Znam samo da sam uvijek imao potrebu da poslije par čaša letim i da volim sve oko sebe.

One silenske trave, onaj ples po liticama i onaj ludi trk ispunjen pjesmom natopljenom mirisima minulih vjekova, s tragovima suza što orosiše lica djevojaka u tuzi za svojim voljenima, suza koje pokupiše s tih milih lica prah nevena i otopiše ga u vinu, zar mogu, i kada bih htio, sve to zatomiti? I gdje? U mome srcu nema mjesta za zaborav, sjećanja su prerasla širinu duge, ona ne pripadaju prošlosti.

Ne znam kako se usudiše posijati mine po Trebeviću, i bilo drugdje, po plodnim poljima, uz rijeke. Nek je proklet svaki onaj kome dođe takav naum. Silom sam za vrijeme mira kao rergut bio određen za inženjerca minera, znam kakav je pakleni učinak Nobelovog pronalaska kojim su širom svijeta usmrćeni ili unesrećeni milioni ljudi, znam šta je to naređenje, ali zar se u ratu niko ne pobuni, niko se ne zapita kome se to čini, čiji će životi biti trajno ugroženi, čija je to zemlja: pruska, ruska, špijunska…? Ili je bosanska? Ili je ničija i svačija? Ili je zemlja koja pripada Zemlji?

Planinari su poseban soj ljudi, oni znaju odgovor. Nikada nisam mogao pomisliti da će se s moje planine spustiti toliko smrti, da će od ukrasa nad gradom postati planina straha, da će njeno podnožje nositi tako strašne tajne. Osim što su uništene iluzije o budućnosti uprljana je i prošlost, ona lijepa, bezazlena. Kako nakon svega da uspostavim smislenu vezu između vina i smrti? I uopšte, pitamo li se kolika li se nepravda, osim grožđu, čini najljepšim i najzdravijim biljkama, plodovima i travama, zloupotrijebljenim za pravljenje alkohola? Šljiva, jabuka, višnja, kleka, riža… Strašna je njihova osveta. Da li su sretni oni koji po starom nastavljaju nerazumijevanje prirode i njenih darova? Čini se da dok piju vino u svom rutiniranom sladostrašću ne pronalaze frekvenciju prepoznavanja dubine boje i mirisa (o okusu ne bih ni govorio) opojnog zova istine o istini smrti i smrti istine. Svaka tekućina što se vinom zove, za njih dobra je, i kada u njoj ne struji nikakav smisao utrnuća niti treptaj poetske egzaltacije. Naprosto, piju da se napiju. Pomamljeni, mračnim kapima grimiznih plodova omamljeni. Prepoznaju samo vatru, a ona ih neosjetno osvaja i u pomami nosi kao požutjelo lovorje po strnjištu, ili ih ruši niz skaline nepovrata. Dionis bi se postiđen rasplakao u predvorju pakla u kom rastu grozdovi mračnih i neprozirnih boja, s odveć teškim, mutnim, čudno oporim sokovima. Kakvu pjesmu oni mogu dati? Slutio sam još davno prije, kada sam se i sam družio s rujnim napitkom, da će doći dani u kojima će tom druženju biti oduzet i poreknut svaki značaj. Jer, doista, dogodilo se mnogo toga što nije trebalo.

Prolilo se s padina mladosti piće bijesa, straha, užasa. Nema više tog vina u kom bi danas obitavali dobri duhovi. Niti će Trebević biti kolijevka pjesnika opijenih onim, stvarnim i jedinim, neponovljivim pijanstvom pitome slobodne divljine.

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s