Marjan Hajnal

GAZA DANAS. SUTRA…?

 

Ako sada ne govorim, poslije će biti najbolje samo da ćutim. Sada je važno da kažem ono što mi danonoćno šapuće moja savjest. Lako je post festum biti dubokoumni blagoglagoljivi analitičar, kada je sve već kasno. Kako znamo da je kasno? Kada se, uprkos svemu, probudimo i shvatimo da nas nikakva slika nije noću dotakla, ni misao, nikakav glas, ni san u kom nam se objavljuje mudrost samog postojanja. Savjest je urođena mudrost. Oglušena o nju i najvidovitija duša oslijepi.

.

GENEALOGIJA SMRTI (tekst napisan 2001. godine, kao dio knjige “Kontrasti Izraela”)

Sanida, mlada Arapkinja iz Gaze, poput mnogih djevojaka htjela bi da uči, ali ne može naći svoj mir dok njeni otac i braća negdje vani pucaju na izraelske vojnike i ovi gađaju njih. Neke opsade traju i prođu, ali ovoj nema kraja. Sigurno je da s obje strane ima onih koji znaju da bi se moglo živjeti bez rata, no, jedan mali ali dovoljno uticajan procenat ne želi nikakav oblik koegzistencije. Svojataju Jerusalim ne shvatajući da je to grad sa svojim ličnim bićem i da on već odavno pripada svima. Znam šta to znači biti na pogrešnoj strani, ali ne znam koja je od njih ta koja je pogrešna. Mene je opet zadesila kob da sam s onima koji su bolje naoružani i koji tuku grad, posljednjih dana intenzivno, bez reda, plana i proporcije. Gledam svoje razmažene kćeri i podsjećam ih na Sanidu. Ona ne samo da ne može učiti, ne može se ni kretati dok svaki čas nebom šaraju helikopteri tražeći svoj plijen. Ne može slobodno izaći u kupovinu, sresti se u šetnji sa prijateljicama, poći sa mladićem u kino. Ne može ništa. Palestinska djeca su taoci ne samo izraelske već i ekstremne panislamističke ideologije i politike. Ne dopušta im se da rastu neopterećeni zlom. Od malena ih pripremaju samo za nasilje. Koliko krivice ima na strani Sanidinih? 1. juna 2001. godine jedan terorist, zavedeni očajnik, aktivirao je samoga sebe kao bombu pred poznatom diskotekom “Delfinarijum” u Tel-Avivu i ubio 22 osobe, uglavnom djecu, tinejdžere-pacifiste. Oni nisu bili za rat i nisu se odazivali na pozive za regrutaciju. Dan poslije je pogođena Sanidina kuća u kojoj su poginuli svi osim onih koji su bili negdje vani pod oružjem. Nešto sjevernije, u slobodi, privatnim zrakoplovom slijeću Floydovci, sviraju “The Wall” i podsjećaju domaćine da je prošlo vrijeme zidova. A moji ovi ovdje i moji oni tamo i oni moji tamo u Bosni nikako to da shvate. Ograđuju se. Ko nije bio s druge strane zida ne zna šta je to biti ograđen, izolovan, odvojen. Ko je pri tome slobodan? Problem je veliki. Možda bi me neko nekada htio čuti, neko ko će moći izbrisati sve granice. Za sve ima dovoljno zemlje, vode, vazduha. Ipak, nacije i vjere su najveće zamke i provalije, posebno kada postoji sličnost među njima. Kažu: Praotac im je zajednički, Jedan je Bog, On je Ljubav. A tako postupaju jedni s drugima. Čudno nešto, neobično, zar ne? Možda nisu upoznali sebe u svom domu.

.

NOBELA IONAKO NIKAD NISAM VOLIO (tekst napisan 2008.)

Najradije bih ćutao. Od muke i sramote. Ali ako ja ćutim, neće li se moji prijatelji zapitati ima li još iko tamo u Izraelu ko doista objektivno, ne samo razumije, već ima hrabrosti i da kaže. Da budem iskren, ne pretendujem na shvatanje djela ljudskih, samo Tvorac svijeta je taj koji to može i samo On ima odgovor na pitanje: Zašto? Pišući ove redove nije mi ambicija da operem savjest, jer nemam radi čega, potpuno sam anoniman i nikom nisam kriv. Ipak, obavezuje me čovječnost da kažem što osjećam. Ne vjerujem da će to pomoći onima kojih više nema, ni onima koji su ostali da svjedoče o nevolji.

U Izraelu, u kom nikada nije bilo lako biti prorok, upravo se događa tragedija naroda. Arapi starosjedioci i Arapi strani radnici pridošli iz drugih zemalja, kao i Izraelci rođeni poslije sticanja nezavisnosti 1948. i Izraelci useljeni 90-tih, svi imaju svoje vidovnjake, ali se ponavlja povijest neslijeđenja proročkih vizija. Kad je prorok Jeremija plakao, bilo je onih koji su mu se smijali i tražili da se kazni. A on je vidio uništeni Jerusalim, opet porobljen i svuda po svijetu razasut svoj narod. Teško onima koji svoje mudrace ućutkuju, ismijavaju, prisiljavaju da napuste svoj grad, ili ih čak surovo lišavaju pripadnosti ovovremenom bivstvovanju. Silnike povezuje sveznanje, nedokazivost i naslijeđena nesreća. Njima nisu potrebna nikakva svjedočanstva ni vizije mogućeg. Malo ko zna da u Izraelu, geografski tako maloj, a povijesno-arheološki nepreglednoj zemlji (samo 10% teritorije je istraženo) sinhrono živi više od dvadeset Izraela: arapski miroljubivi (slobodan i uglavnom bogat, unutar tzv. “Zelene linije” tj. pod izraelskom upravom), fanatični klero-radikalni (unutar tzv. okupiranih teritorija pod nazivom Juda i Šomron), Gaza – izolovani grad-država-rezervat ili svijet za sebe, zajednica Druza, zajednica Beduina (služe vojni rok u izraelskoj armiji), židovsko-sekularni, vjerski židovsko-ortodoksni, ruski, američki, protestantski, katolički, pravoslavni, ultra-militantno-cionistički, kibučko-komunistički, profiterski, politički, kockarski, narko-trafiking-mafijaški, čisto znanstveno-tehnološki, turistički, boemski… ima ih još, pored ovog kom ja pripadam koji je posljednji – izgubljeno ostrvo zalutalih. O svakom od pomenutih dijelova neobične tvorevine koja se klacka na povijesnoj vjetrometini između osvajača i vijekovima prelazi iz ruku u ruke, moglo bi se napisati nekoliko tomova knjiga. Ali sada, dok izraelska avijacija dejstvuje u Gazi, bolje bi bilo da nisam bio vidovit kada sam najavio da se tamošnjim žiteljima približavaju jako loša vremena. Nisam siguran da mogu podijeliti mišljenje o sudbinskim prekretnicama, ali od prije nekoliko dana kad je svijet napustio Samuel Phillips Huntington, autor “Sukoba civilizacija”, počinjem pomišljati da se nakon sukoba uglavnom nacionalnih i mafijaških kartela ubrzano krećemo u susret sukobima religija, rasa, kasta. Ta tema za stanovnike Gaze čija stvarnost izgleda krajnje okrutno, irealno, iracionalno, nije trenutno toliko aktualna.

Većina pripadnika svojih unutar-izraelskih državica mogli bi se složiti uprkos svim neslaganjima. Kada sam 1993. ušao u ovu pitoresknu avliju pustinju-raj, nije bilo elektronskih kapija provjere, mogao sam bez problema otputovati u Betlehem, proći kroz siromašne arapske četvrti Jerusalima, učestvovati u proslavi kao gost u bogatoj arapskoj porodici, ili negdje u pustinji, i sam kao pustinjak, jesti lepinje pod šatorom Beduina. Kada sam u vrijeme početka opasne oružane druge intifade slučajno s prijateljem zalutao i našao se opkoljen od nimalo gostoljubivih polu-uniformiranih pripadnika formacije FATAH-a, spasio me palestinski oficir koji je u mom pominjanju Sarajeva i Bosne progovorio na bosanskom jeziku (bio je pitomac na vojnoj akademiji u Rajlovcu). Od tada i ja vjerujem u čuda. Nije mi smetalo što me je 16-godišnji Arapin (mogao sam otac da mu budem) uvodio u tajne jedne vještine, prihvatio sam ga svog instruktora, a poslije posla sam ga s još dva njegova prijatelja vozio njihovim domovima u Jerusalim. Bila su to vremena kad sam mogao zaći duboko u arapsku teritoriju do sela u kom je živio saradnik Usama kog sam trebao povesti sa sobom na arheološka iskopavanja u Lodu. Sasvim komotno, na čuđenje osoblja prihvatnog centra u Istočnom Jerusalimu, zvao sam u goste trgovca Nazmija is Starog grada (niko drugi se nikada nije usudio da u tom strogo sto-oko kontrolisanom prostoru primi Arapina, – prkoseći svim pisanim i nepisanim propisima i običajima, ja sam to učinio). Osim njega otsjedali su kod mene ilegalno naši zemljaci, i drugi bjelosvjetski boemi, od Novog Zelanda, Gane, Perua, Irske. Nije prošlo mnogo vremena pozvan sam na sud uz prijetnju da moram napustiti prihvatni centar i platiti sudske troškove. Za svog ranijeg trajanja sudnice sam gledao samo u filmovima. Razočaran napustio sam Jerusalim, ali sam u sebi osluškivao Jeremijin glas upućen osionima. Znao sam, nepravda neće olako proći. Nepravda, tolika, da sam, rečeno uslovno ali i doslovno, izgubio sebe, djecu, sve, sav smisao su mi oduzeli.

Počeo sam se osjećati kao Palestinac: ponižen, prevaren, obespravljen. Kako Palestinac vidi Izraelce? Kao okupatore, nemoralne siledžije, koristoljubive profitere. Pamtim riječi jednog starog časnog Jevrejina, o lošim Izraelcima: “Ako mu dopustiš, utopiće te u kašičici vode. Možeš biti lijep, pametan, najstručniji, bogat, ali, kao pridošlica, nikada nećeš biti u pravu!” Eksploatisan i varan bezbroj puta, do sada, kao i sada, uz lik proroka Jeremije i njegovih opomena silnima da se okanu bogohulnog života, pamtim i lik dragog prijatelja. Takvih ima, ali doista malo.

Kako Izraelac vidi sebe? Kao povratnika. Mora se priznati, i najokorjelijim nesimpatizerima to bi moralo biti jasno, Jevreji su preživjeli nešto najstrašnije sa čim se ne može ništa uporediti. Samo djece na nivou svih uzrasta stradalo je 1,500.000 i to nakon svirepih eksperimenata in vivo, nakon svih mogućih tortura, zlostavljanja svih vrsta. Krematorijumi nikome ne mogu da prepričaju prethodni strašni dio puta do njih. Danas Izraelci s ponosom ističu da su Jevreji koji čine 0.02% svjetske populacije (14.000.000) dali 129 nobelovaca, a islamsko stanovništvo (1,200.000.000 ili 20% na planeti, rasprostranjeni na 22.000.000 km²) samo 7 dobitnika Nobelove nagrade.

Da li je svijet moguć bez Jevreja? I zašto je taj narod uopšte toliko omražen? Pretpostavimo da su svi njegovi neprijatelji uspjeli da ga elimišu s globusa. Planeta bi bila “čišća”, bolja, bogatija…? Najlakše je misliti o tome kako se mora zbaciti s leđa svijeta taj neprijatni svjedok. Međutim, treba se zamisliti nad tim koliko je nešto što je prividno loše ipak dijalektički i fenomenološki opravdano. Da nestane mala židovska država, ko bi prvi postao meta nove svjetske hajke? Lično mislim da su Arapi svom malom susjedu, posebno poslije Holokausta, trebali u miru prepustiti taj komadić teritorije od 10.000 km² na kom su preci Židova živjeli i utemeljili opštu kulturu zajedničku islamu i hrišćanstvu. Ili je doista potrebno izbrisati neki skriveni pragrijeh duboko pohranjen u temeljima vjerovanja groteskno nadvitog nad masama koje su ataviziranu nemoralno postavljenu sliku Iskona pretvorile u osnovne principe svojih religija? Nije li zajedničko i judaizmu, i islamu, i hrišćanstvu da su to religije krvi?

Jevrejima i Arapima svojstveno je da se međusobno optužuju, i kad je riječ o tome, postoji bitna razlika. Jevrejski cionisti žele natrag svoju otadžbinu i ne mogu oprostiti muftiji jerusalimskom Hadž Aminu saradnju sa Hitlerom. Arapi su u nekoliko ratova pokušavali da onemoguće nastanak židovske države, a najekstremnije struje u Iranu podržavaju tezu da Izrael nikada ne treba ni priznati i da ga se mora u potpunosti uništiti. Posljedica te teze su i današnja tragična razaranja Gaze. Po istom receptu uništenja cionističke tvorevine godinama se pucalo iz Libanona, dok Izrael nije uzvratio na najrazorniji način.

Izraelski pioniri su prošli strašan put. Ni jedna zemlja nije tako stvarana. U brdskom naselju Ora pored Jerusalima doseljenicima su u rasporene utrobe zašivali kamenje i bacali ih u bunare. Crno oživotvorenje bajke o vuku i Crvenkapi. Nikada se nije prestalo sa upadima u kibuce, sa spaljivanjem šuma, ljetine, krađom poljoprivrednih mašina i stoke. Pet mladića su ubijeni jer su sadili drveće (po njima se zove kibuc Maale Hahamisha). Što u ratovima, što u neprekidnim pojedinačnim napadima, od 1935. stradalo je više od 20.000 useljenika među kojima je bilo mnogo onih koji su bili jedini i posljednji iz porodica kompletno stradalih u Holokaustu. Žalosnim činjenicama nema kraja. Eskalacija nerazumnog terora ogledala se u upadu u škole i strijeljanju đaka (Ma'alot, 1974. god. – 24 učenika prvih razreda), u ubijanju sportista na olimpijadi u Minhenu 1972., rušenju putničkih aviona, dizanju u zrak dvadesetak autobusa s putnicima, u detoniranju kupaca na pijacama (sjećanje na Markale u Sarajevu), u studentskoj menzi na Hebrew univerzitetu u Jerusalimu, na svadbama, u krvavim atentatima za skoro svaki jevrejski praznik, u bjesomučnom pucanju iz Betlehema po naselju Gilo, u neprekidnom bombardovanju kaćušama od strane Hezbollaha na sjeveru, uz sedmogodišnje granatiranje i raketiranje iz Gaze.

Ustvari, u jeku najvećih ustupaka Arapima, naglo je rastao broj terorističkih napada. Veoma je nezgodno pročitati u štampi vijest kako mali Palestinac, napuštajući predškolski vrtić, izjavljuje da će kad poraste kao samoubica-šehid, pretvoren u živu mombu, eksplodirati u autobusu sa Jevrejima.

Nešto je bilo krenulo nabolje za mandata Ichaka Rabina, međutim, lom se dogodio 1995. kada su ga ubili židovski ekstremisti. On je omogućio da oko 4000 Bosanaca dobiju azil. Prepustio je Palestincima na upravu Hebron, Betlehem, Ramalu, Šhem, Dženin, Jerihon, naredio povlačenje iz Gaze, dopustio je Arafatu da se vrati nakon dugogodišnjeg lutanja u Palestinu. U Gazi su otvoreni moderan aerodrom, luka, univerzitet, veliki broj arapskih radnika, trgovaca, hodočasnika i turista su nakon rutinske kontrole prelazili granicu. Počelo se živjeti. Ali ne uz saglasnost Hamasa. Neumorno je zavodio mladiće i djevojke bajkama o raju u koji idu nakon što ubiju što više okupatora, nije bitno što su to bile trudnice, učenici, starci. Samo čudom rakete nisu pale u škole i dječija obdaništa, ali su padale pored. Nakon svakog realizovanog terorističkog ataka, ironije li, Palestinci su slavili. Jedna žena je govorila: “Od dvanaestero moje djece, jedno meni, jedanaest Arafatu”. Uslijedila je paljevina Josefovog groba, linč u Ramalli. Nakon otkrića umiješanosti Arafata u nelegalne financijske transfere, počeli su se osipati njegovi simpatizeri i mnogi su prišli Hamasu. Od potencijalnog partnera u mirovnim pregovorima, ponovo se pretvorio u starog zagovarača oružane intifade i to Izrael nije mogao oprostiti. Pavši u nemilost svih strana, neslavno je okončao svoj san o Jerusalimu, prijestolnici islamskog svijeta. Poslije likvidacije duhovnog vođe Jasina, starog Hamasovog maga u invalidskim kolicima, postalo je jasno da će se Izrael svim sredstvima boriti za svoj opstanak.

Posljednji ustupak i znak dobre volje vlada Izraela iskazala je, što je interesantno, upravo pod voditeljstvom Arika Šarona, kad je naredila da se iz šire okoline Gaze povuku svi useljenici, sa svojih dragocjenih farmi, iz svojih modernih kuća. Sam nekadašnji jastreb bez premca, ozloglašeni Arijel (u prevodu: lav), optužen za krvavo gušenje palestinske pobune (motiv za izraelsku odmazdu je bio u navodnom sakrivanju terorista u izbjegličkim kampovima nakon izvedenih napada), našao se pred istom prijetnjom i optužbom za izdaju zbog svih ustupaka kao i Rabin.

Važno je napomenuti nešto što mnogi nemaju u vidu kada je u pitanju put Arika Šarona i Ichaka Rabina. Obojicu je pratio Šimon Peres. On je izjavio da je o Sabri i Šatili saznao iz štampe, što je najperfidnija laž. Ko je kao on bio upućen u namjere generalštaba izraelske vojske? Drugo, on je taj koji je Rabina gurnuo u indirektne bezizgledne pregovore s tvrdim jezgrom nepopustljivog Hamasa. Za tu igru neumornog pacifiste, dobio je Nobelovu nagradu za mir. U tom ruletu zavrbovao je Bila Klintona, kom se iza leđa Arafat od srca smijao zbog Monike. Drugi vinovnik Rabinove smrti, Binijamin-Bibi Netanijahu, kriv je za hajku i pripremu linča nad Rabinom. Bibijev sljedbenik-fanatik Igal Amir je samo povukao okidač, ali pravi ubica je Peres, izraelski kardinal Rishelieu. U ime “mira” sve, ali, zarad vlasti.

Gaza, grad sa 410.000 stanovnika u užem dijelu i još 1.400.000 u okolini, jedno od najnaseljenijih mjesta na svijetu, doslovno leži na eksplozivu. Pripadnici Hamasa su kroz prokope s egipatske strane prenijeli neutvrđeno velik broj raketa, koje pored već proizvedenih u vlastitim improviziranim kućnim laboratorijama čine podjednaku opasnost za Izraelce, kao i za same Palestince. Nameću mi se dva osnovna pitanja: Prvo, zašto je Egipat to dopustio? I drugo, zašto ne omogući bar dijelu palestinskog življa, ženama sa djecom, starima i bolesnima, da napuste obalu smrti? Osim ovaploćenja mizernosti s izraelske strane u liku Šimona Peresa, ovaploćenje političkog cinizma s arapske strane je njegov pandan Hosni Mubarak. I kada nisu sasvim njeni ljudi, CIA uvijek ima onih podanika koje i nesvjesno može navesti da odrade određene poslove za nju. Prava uloga Hosni Mubaraka u ubistvu egipatskog predsjednika Anwar Al Sadata 1981. nikada nije istražena, nije čak ni ozbiljnije dotaknuta. Mirovnim sporazumom u Camp Davidu, uz Karterovo posredovanje, Begin je Sadatu (kojeg li cinizma, dobili su Nobelovu nagradu za mir) vratio Sinaj, čime je više pogodio stanovnike Gaze nego same Izraelce: Gaza se jednostavno našla kao ostrvo u okeanu. Ubistvom Sadata to stanje se zacementiralo. Nastavak prljave Mubarakove uloge vidimo danas. Pred izbjegle Palestince isturio je tenkove i jasno rekao da neće snositi odgovornost za postupke Hamasa. On ne gleda narod koji bježi tražeći u sinajskoj pustinji jedni mogući izlaz, jedini spas, – naređuje da se po njima puca. A previđa ono što je godinama dopuštao, da se s teritorije Egipta u Gazu unese tolika količina raketa. Zar nije nikada pomislio da bi svi ti arsenali mogli ubiti i palestinsku djecu? Da je zaista htio pomoći Palestincima, mogao je na bezbroj drugih načina. Za sadašnju tragediju Palestinaca on je odgovorniji od iranskih mecena koji su u Gazu slali novac, oružje i uvježbane gerilce. Mubarak je mogao predvidjeti krvavi epilog, ali sutra, ne prođe li kao i Sadat, sigurno će tvrditi kako nije znao šta se krijumčarilo u Izrael kroz iskopane tunele. A krijumčarilo se sve, ne samo oružje: droga, žene, novac, tehnologija…

Gaza nije više rezervat, ona je postala logor, i simbol otpora kolonizaciji, okupaciji koju cionisti ne zovu tako, već, povratkom u zemlju pradjedovsku. Kako u isto vrijeme biti povratnik i okupator? Nešto se u toj mističkoj nomenklaturi ne podudara. No, nije vrijeme za to. Neke druge pojmove treba pojasniti. Iako nije priznavao državu Izrael, Hamas je potpunosti ovisio o narodu kom ako ne upućuje teroriste-samoubice i ne lansira posebno za praznik ukrašene rakete, nastojao je u boljim vremenima prodavati voće i povrće.

Kad je o raketama riječ, njihov smisao je u poruci: Svijetu, mi smo tu! Čujte nas i pogledajte! Svijet žamori, larma, zapali koju zastavu, verbalno prijeti, i to je sve. Žrtvovani narod, zaveden od vjerskih fanatika, do jučer je imao otvoren put u budućnost, sveučilište… Sanida je mogla, istina davno, bar povremeno u zatišju, otići u kino. Ali njenih, možda ni nje same, više nema. Krvavi trijumvirat piruje. Svijet žamori, i žmiri.

Iako ne Palestinac, i utoliko više, danas kao Palestinac u potpunosti suosjećam s naraštajem koji strada, pati, i zauvijek će u hipokampusu nositi bol uzrokovan sticanjem krvave karizme s okaljanim lovorjem nečije nobelovski zavještane taštine, gluposti, zluradosti, destruktivnosti. Šta Gaza ima danas? Da li je najkrivlji povratnik-okupator, obnovitelj svoje zemlje i zajedničke države? Da li je narod Izraela na putu obnove Trećeg hrama, ili još jednom zaboravlja plač svog najvećeg proroka? Danas Gaza, sutra…

U srcu, u tuzi, u nemoći, preostalo mi je još samo da uz blisku tutnjavu prokletog Nobelovog izuma mislim o Bosni. Tamo, kao i prije, nesloga i svi zli dusi. Svojim “patriotima-mirotvorcima” Bosanci bi mogli nadjenuti nadimke: Peres, Hanije, Mubarak, Mugabe, Pinoče, Madeleine. Dok nije kasno, mora se sjesti, dati riječ trezvenima i dogovoriti. Da ne bi imali opet svoje Gaze, svi narodi Bosne morali bi srušiti svoje gazije, prije nego ih ovi ponovo pregaze, u korist svojih mizernih antiljudskih i anticivilizacijskih pobuda, uvjerenja i karijera.

* * *

9.7.2014. GAZA (opet). Trenutno stanje je mnogo složenije i višestruko opasnije. Sporadičnih sukoba ima uvijek, ali, do prije mjesec dana vladalo je neko bar varljivo zatišje. Onda su uslijedile otmice djece sa brutalnim smrtnim ishodom, podmetnuti požari, i na kraju raketiranje s palestinske strane raketama koje više nisu “kućne proizvodnje”, već iranske, prokrijumčarene preko Sinaja i tunelima do Gaze iz koje ih sada ispaljuju hamasovci i kojima mogu dosegnuti sve dijelove Izraela. Gađan je čak i nuklearni reaktor u Dimoni. Bezumno, bio bi to kraj svih. Izraelska protiv-raketna odbrana djeluje prilično efikasno, veliki broj raketa su presrele i neutralisale sofisticirane izraelske rakete. Ipak, neke prođu. Gaza je pod vatrenim djelovanjem izraelskog ratnog vazduhoplovstva i sa mora, a u opciji je i kopnena akcija u samoj Gazi, što bi doprinijelo još intenzivnijem stradanju i civilnog stanovništva. Kopnena intervencija donijela bi sigurno velike gubitke i izraelskoj strani, jer, u Gazi ih sigurno ne bi čekao odbor za dobrodošlicu. Za sada povremeno pišem, povremeno na zvuk sirena imam minut vremena sa ostalim stanarima spustiti se stepenicama dva sprata niže (pravog skloništa u mojoj zgradi nema), a dok pišem znači da se još uvijek vodim na listi živih. A ako me “zakači”, neka se zna da su među mojim pitomcima na VA RV i PVO u Rajlovcu neki od njih bili Iračani, Libijci i Palestinci, školovani kao budući, tj, sadašnji raketari… Život je pun čuda i svojevrsnog cinizma. Svim svojim studentima budućim oficirima sam govorio o humanosti, a sad vidim da su uglavnom, i oni u bivšoj JNA i ovi ovamo, prespavali najvažnije lekcije. Više od Sofokla voljeli su Nobela…

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s