IRAN – IZRAEL: MIR ILI RAT?

20.11.2009.

Osnovni ton rezimeu hronologije posljednjih zbivanja na Bliskom istoku daje pomalo uspaničena potraga izraelskog predsjednika Natanyhua za konstruktivnim geopolitičkim smjernicama koje bi mogle zainteresirati sve potencijalne sudionike u razrješenju gorućih pitanja. Bez pronalaženja adekvatnih odgovora na njih ne naziru se tokovi skorog raspleta problema: mir ili rat. I ministar odbrane Ehud Barack u dosta patetičnom i njemu nesvojstvenom maniru poziva Palestince za pregovarački sto. Dramatizaciji situacije znatno je doprinijela izjava šefa Hisbullaha Hassana Nassarallaha da bi oružani odgovor na novi mogući napad Izraela na Libanon bio daleko efikasniji i razorniji po sam Izrael, od viđenog u ratu 2006. Na to je Ehud Barack, ne manje ratoborno, poručio da se ovog puta Izrael ne bi priklonio zahtjevima o prekidu ratnih dejstava i da bi upotrijebio „svu raspoloživu silu“. Kršeći Rezoluciju 1701 Savjeta bezbjednosti UN o zabrani naoružavanja Hisbullaha, ta paravojna organizacija je, prema rijetko pogrešivim izraelskim izvorima, nagomilala 42.000 raketa s dometom kojim mogu dosegnuti Tel Aviv.

U takvoj situaciji, bez ostavljenog šireg manevarskog prostora, Natanyahu poziva Siriju na pregovore, ambivalentnim porukama temeljenim na varljivim i nedovoljno jasno artikuliranim aluzijama o povratku golanske visoravni. U Siriji se te ideje pažljivo analiziraju, ali bez pretjeranog optimizma, tim prije što Izrael nudi dijalog bez prethodnog uvjetovanja, a sirijski uvjet za mir je povratak Golana okupiranog u Šestodnevnom ratu 1967. Paralelno s tim, u trenucima kada već i zajednice Druza i Beduina, tradicionalno lojalnih izraelskim vlastima, počinju sve aktivnije svoje glasove pridruživati Palestincima protiv oduzimanja zemljišta za izgradnju novih izraelskih naselja, izraelske vlasti grozničavo obećavaju neke promjene, istovremeno istrajavajući na stavu o nepodijeljenosti Jerusalima i nepovredivosti jurisdikcije nad njim. U kontradikciji sa obavezama prema široj međunarodnoj zajednici i ambicijama da zadovolje zahtjeve svojih građana o dodjeli novih stambenih enklava što kao antipodi prodiru sve dublje u arapsku teritoriju, izraelske vlasti nude palestinskoj strani adute koje nemaju. Kako inače objasniti izjave zvaničnika Kneseta o potrebi da se Palestincima omogući konstituisanje sopstvene države, ako se a priori toj budućoj državi ne dopušta da za svoje administativno sjedište proglasi Jerusalim? Time se bacaju u zasjenak dogovori postignuti u Anapolisu  2007. o osnivanju dražave Palestine s dvojnom prijestonicom Jerusalimom. Ta frustrirajuća i obmanjujuća nedorečenost navela je šefa palestinske samouprave Mahmuda Abbasa da izjavi kako se neće kandidirati za predsjednika na izborima u februaru iduće godine, čije je održavanje on sam zakazao. Iako se pet godina od smrti Yassera Arafata među Palestincima i dalje s nostalgijom govori o legendarnom vođi PLO, mora se priznati da je i Abbasov stav evoluirao od nepriznavanja („Jevrejska država, šta je to?“, april 2009.) do oštrog zaokreta i priznavanja (august 2009.), što je dovelo do produbljenja sukoba s Hamasom i proglašavanja Abbasa izdajnikom i ne-Palestincem. Izraelci su skeptični u pogledu novih ustupaka nakon neuspjeha pregovora u Camp Davidu što su ih vodili tadašnji predsjednik Ehud Barack i Yasser Arafat. Još od ranije prizivaju se sjećanja na ustupke koje je dao Jichak Rabin (dopustio je Arafatu da se vrati u zemlju nakon dugogodišnjeg izgnanstva, odobrio je palestinsku samoupravu nad Gazom, Nablusom, Jerihonom, Bet-Lehemom, Ramallahom, Hebronom), a zauzvrat su, kao nikad do tada, eskalirali teroristički napadi na civilne ciljeve (autobusi, diskoteke, pijace, restorani, univerzitet), granatiranje jugoistočnog jerusalimskog naselja Gilo… Drugo slično razočaranje nastalo je nakon što je Arijel Sharon naredio napuštanje jevrejskih naselja pored Gaze kao zalog mira, a raketiranje ne samo da nije obustavljeno već je višestruko intenzivirano i trajalo je tokom sedam godina, do konačnog napada izraelskih snaga na Gazu krajem 2008. godine.

Dodatne argumente da Izrael odbaci Goldstoneov izvještaj o počinjenim ratnim zločinima izraelske vojske, pružila je pljenidba broda „Francop“ s preko 40 kontejnera u kojima su iza vreća bili sanduci s raketama i drugim vrstama naoružanja, ukupne težine preko 300 tona, što je bilo dovoljno za vođenje jednomjesečnog intenzivnog rata. Ipak, zaplijenjeno naoružanje tek je vidljivi dio sante leda, u poređenju s onim količinama koje se, i pored sve budnosti promatrača UN, ilegalno dopremaju u Libanon. Ne treba gubiti iz vida da je neposrednom prekidu odnosa sa Arafatom i njegom zatočenju u Ramallahu doprinijelo zaustavljanje broda „Karine A“ 3. januara 2002. godine, s oko 50 tona naoružanja. U oba slučaja odgovornost za naoružavanje Hisbullaha i Hamasa snose Iran i Sirija. To je za izraelsku stranu dokaz da te zemlje ni nakon razornih ratova ne žele mir. Ulov sa „Francopa“ mogao bi biti i dimna zavjesa, dobrodošao mamac da se skrene pozornost s još ozbiljnijih problema, kao što je optužba rukovodilaca Izraela, Hamasa i Hisbullaha za ratne zločine. I pored suočavanja sa izmijenjenom slikom Libanona nakon posljednjih ratnih razaranja tokom 2006. godine, malo se šta promijenilo u militantnoj retorici duhovnih inspiratora Hisbullaha. Nakon promjene vlasti došlo je do asimiliranja terorista u libanonsku armiju, koji na prvi pogled „samovoljno“ sporadično ispaljuju rakete na sjeverni dio Izraela, uslovljavajući konstantnu napetost na granici i provjeru stepena strpljenja izraelskog ratnog štaba.

Održavanje pritiska visokog intenziteta, konstantno raketno provociranje, svedeno makar i na minimalan efekat, ima za cilj izazivanje novog ratnog haosa sa još težim posljedicama. Sinergijska efikasnost doktrine haosa sračunata je na iscrpljivanje i kompromitovanje izraelske armije.

Sam pojam haosa je centralna kategorija kojom operiraju ekstremni islamisti u Teheranu. Ta doktrina je utemeljena u uvjerenju imamitskih šijita da se tek totalnim socijalnim krahom može pripremiti put dolaska posljednjeg proroka Mahdija. Njihovim pogledima ne konvenira nikakav mirotvorni ustupak, naprotiv, čine sve i činiće da se mir nikada ne ustabili, jer, bez sveopćeg haosa Mahdi neće imati piliku da izmoli milost spasenja njemu najvjernih poklonika. Princip tog apokaliptičko-šizoidnog pogleda je askeza do samožrtvovanja. No, ona nije samoaskeza, već i nasilno nametanje njenog kodeksa svima „nepravovjernima“. Put utiranja jedne takve solipsističke ideologije nema svoju cijenu, ni pred svojim sugrađanima, ni pred cijelim „grešnim“ okruženjem. U tu cijenu ulaze sve forme destruiranja društva i pojedinaca.

Dva stuba destrukcije Logosa imaju imena Rat i Iluzija. Još od perzijskog prodora na tlo drevnog Izraela, ili, nešto kasnije, pustošenja Atine i anateme bačene s Akropolja, traje sučeljavanje koncepcija na razini samoostvarenja apsolutne samosvijesti. Smjenjivali su se antropocentrizam i deizam, ateizam i nacizam, fikcije i tehno-progres, ali svaka je mega-promjena inicirana predstavama o nekom ličnom Demijurgu, naklonom „izabranicima“ samo „svoga“ naroda.

Teorija o predvorju totalne katastrofe nije nova, njene korijene je moguće naći u drevnim spisima iz vremena nastanka Veda i Aveste, ali joj je tokom svih epoha ostalo svojstveno impersonalističko, obezličeno obogotvorenje Iluzije koja nema svoj identitet. U strahu od samog zamišljanja Boga potekla je i tradicija destrukcije svakog pokušaja njegove estetičke oblikovne, likovne ili literarne  interpretacije (kod ortodoksnih Jevreja zabranjeno je čak i njegovo pominjanje u izvornoj fonetičkoj formi, koriste se sinonimi Elohim i Adonai, Gospod nad vojskama, Šhem/Ime, ili jednostavno, On). Kabalisti su naslijeđene predstave o apokalipsi kao stanju općeg haosa, „tohu va vohu“, prenijeli i na svoje hrišćanske/kršćanske i islamističke sljedbenike. Svima je svojstven posve poguban nihilizam i rušenje svih tabua, pri čemu su se izdiferencirala dva toka: židovsko-feministički i islamsko-patrijarhalni. Na tom vještački uslovljenom entropijskom rascjepu socijalnog bitka će se temeljiti sva naredna globalistički situirana suicidalna bipolarna paradigma o nemogućnosti ne samo koegzistencije, već i samog Opstanka. Iz potaje većinu konaca „upravljačkih igara“ vuku gnostici, tehnotronički-gurui, poglavice totalitarnih ratnih saveza, ujedinitelji režima, osnivači paktova, koordinatori zavjera, kontrolori pandemija i svih pošasti, uglavnom sračunatih na Slom Kao Obnovu Izraela. U podjedanakoj mjeri, rame uz rame, tome teže kabalisti, jezuiti, selefije, neotemplari, neonacisti, narko-inspiratori sveopće anarhije, ili monarhije Tame i Užasa. Drugim riječima, ta igra Knezova Svjetla i Mraka je porodila komunizam i sve njegove nazore, sa više od 100.000.000 žrtava, ali i još veću prijetnju kojoj bi se danas moglo dati ime: povlačenje aveti Hitlera za uši. Jer, sudeći prema oživljavanju ornamentike i kolektivne naci-histerije koja preplavlja Švedsku, Englesku, Ameriku, priča o Hitleru nije završena, štaviše, nacizam svoje privrženike sve više pronalazi u Rusiji, Češkoj, Poljskoj, Srbiji.

Bipolarnu geopolitiku pokušao je kao subjekt novog lica stvarnosti interpolirati Samuel Phillips Huntington u teoriji o sukobu civilizacija, međutim, posrijedi je evenentualni sukob civilizacije i anticivilizacije unutar same civilizacije. Nije ispravno, čak i ako se dogodi sukob islama i zapadnog svijeta, tražiti njegove uzroke u suštinskoj religijskoj opreci, ona nije ni ekonomski ni rasno determinirana. Dokaz za to je nedostatnost Šerijata u Iranu spram poplave narkotika. Droga je lako dostupna i prema nekim procjenama, u Iranu ima 2.000.000 narkomana, a taj broj neprekidno raste. Šerijat se pokazuje anahronim i sve nemoćnijim da pokažnjava sve prestupnike. Riječ je o suicidalnoj, jedinoj preostaloj, reakciji novih generacija, stasalih pod vječitom presijom režima koji ne dopušta nikakvu slobodu. Pokazuje se izvjesnim da svako brutalno smjenjivanje jednog sistema proizvodi još brutaniji, od kog prvostepeno strada vlastiti narod, a potom i šire okruženje. Ruski car Nikolaj II Romanov je srušen kao diktator. Jugoslavenski kralj Aleksandar, također. Diktature koje su uslijedile bile su mnogo gore, poslije njih ostale su garež i pustoš, genocidi, progoni i trajno etablirana mržnja.

Pitanje je trenutka kada će se u Iranu zažaliti zbog svrgavanja cara Pahlavija. Mogla bi se sasvim opravdano uspostaviti hipoteza o infiltrirnosti zapadnih obavještajnih službi u njegovom svrgavanju, jer, uprkos svojoj navodnoj fleksibilnosti i inteligentnom inkliniranju Zapadu, on je imao svoju ličnu viziju autonomnog vođenja drevnog perzijskoj naroda u pravcu očuvanja izvornog identiteta. Kao takav, spolja označen kao kolebljiv, iznutra od strane selefija kao izdajnik, pao je kao žrtva na prekretnici epoha, a Iranski narod tek sada, u dijelovima svoje opozicije, jasno vidi da ga neviđenom jadu vodi nekolicina silnika, dovoljno moćnih da okrutnim metodama prinude i kažnjavanja u strahu drže cijeli narod. Šta drugo preostaje mladim Irancima osim primoranosti na suicidalne ideje? Padajući u sve dublji ponor, Ahmadinajadov režim oslonac traži u sumnjivim transferima sa Kinom i Rusijom, ne videći da su ti svjetovi podjednako licemjerni i daleki, podjednako izrabljivački kao i oni u Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Kao što su u Iranu surovo proganjani pripadnici Bahai zajednice, u Kini proganjaju, svirepo muče i ubijaju pripadnike Falung-Gonga. To je ono što im je zajedničko. Kina ima svoje, a Rusija svoje interese i razloge zašto pomažu Iranu u razvoju vojne tehnologije. Rušenjem Šaha, omogućen je početak haosa, i otpočeo je izvoz selefijske „revolucije“ u Afganistan i Pakistan, što je proizvelo nestabilnost u cijelom regionu. Selefije (sljedbenici, ili, kako ih drugi nazivaju, vehabije), s lakoćom kontroliraju nekadašnji „Put svile“, samo što se njegovim tokovima krijumčare narkotici, roblje, i visokosofisticirana vojna tehnologija. Nije slučajna podudarnost borbe da se ovlada Afganistanom, jer preko te nesrećne zemlje vode svi putevi prema Kini, a Kini ta otvorenost s njene istočne strane ne imponuje, te obilato i neuvjerljivo diskretno pomaže Iranu. Nažalost, sva ta „pomoć“ razotkrila se u Gazi, tragičnom sjecištu tri kontinenta. Tu počinje i završava se tripolarna geometrija apokalipse.

Uloga Rusije u ovom konglomeratu odnosa predstavlja djelomičnu enigmu. Jačanje slavenskog bijelog etno-nacizma otkriva da je ples pijanog Jeljcina bio u stvari virtuozan ples na žici. Ispoljavajući svu demoničku snagu vitalnog raskoljnikovskog gena, spasavajući zemlju od državnog udara u čuvenom govoru sa tenka 19. augusta 1991. godine, Jeljcin je ispoljio janusovski oprez Rusije, kroz potrebu odbacivanja svakog suvišnog ekonomskog balasta sa svojih pleća. Povlačenje iz Istočne Njemačke još kako se reperkutiralo na promjenu odnosa ne samo u Europi već i na Bliskom istoku. Umjesto da se iscrpljuje u direktnom sukobu sa Zapadom, mnogo je jednostavnije imati svoje najamnike. Tako postaje jasnim da sukob Izraela protiv Sirije i Irana, prevazilazi granice samo tih zemalja. Isti slučaj je sa Sjevernom i Južnom Korejom. Bilo koji lokalni rat da se vodi, on uvijek ima pečat indirektnog oprobavanja moći velikih sila. Ali, cijenu bezumlja uvijek plaćaju mali narodi. Kriza koja se rađa iz duha neuspjele multi-level ideologije pogađa svom užasnom silovitošću najmanje. Kod siromašnih, glad prethodi ratovima, prati ih i nasljeđuje. Veliki to ne osjete.

Zasigurno nevoljko, Izrael se uvrstio u grupu zemalja s nuklearnim naoružanjam. Uzvratna prijetnja Ehuda Baracka da će Izrael uzvratiti „svom rapoloživom silom“, zloslutno implicira sve opcije. Nezaustavljivo guran u pravcu mitskog Armagedona koji bi se trebao dogoditi, Izrael ne želi da se obistine nuklearne slutnje. Upućujući signale zapadnom svijetu da se iza iranskog, navodno, mirnodopskog  nuklearnog programa kriju mnogo ozbiljnije namjere, Izrael apeluje na razum, pokušava skoro nemoguće, i da opstane, i da se širi, i da omogući stvaranje palestinske države, što se čini teško zamislivim. Emitirajući vapaj za pomoć u sprječavanju da se iranski imamiti domognu atomske bombe, jevrejski narod riskira svoj ionako krhki ugled ruinirajući ga iznuđenim vojnim akcijama u Libanu i Gazi. Ta regija je, nema nikakve sumnje, unaprijed posve žrtvovana kao poligon propitivanja virulentnosti sirijskih i iranskih obavještajnih službi čiji su ciljevi indoktrinacija, fanatizacija i tehnička osposobljenost potencijalnih samoubica. Pred poroznošću granice s Egiptom, Izrael nema izlaza, gradi zidove i postavlja sve više kontrolnih punktova.

U euforičnoj potrazi za osloncem, razumijevanjem, podrškom i zaštitom, nažalost, izraelskom rukovodstvu promiču brojne slabosti u vlastitim redovima. Unutarnji neprijatelj broj jedan je korupcija. Zatim, teokratska bezobzirnost i bezosjećajnost prema svima što nemaju sklonosti prema „Tanahu“ (Starom Zavjetu). Iz takvog poretka izravno izrastaju preduvjeti za neselektivni antisemitizam, zahvaljujući čemu se stvara općenit animozitet prema svemu što je povezano s Izraelom. Žargon neonacista nije neo-žargon, on je nedvosmisleno ne samo antijevrejski, već je, općenito antisemitski, antiarapski i antiislamski. Prevodi se i čita nacistička literatura, a pišu i nove knjige s rasističkim tonovima.

Tako, jedna sićušna zemlja, mikro-polis, rasadnik je makro-diverziteta. A svijet, kao da je okamenjen Meduzinim pogledom, lamentira nad sudbinom iščekujući Perzejev mač. Moderni Perzej, izaslanik i miljenik Aryana Vaeyo, bio je pravi rasni Arijevac, Iranac Bab, prije njega Zarathustra. Ima li Bliski istok, slijedeći humane impulse svojih istinskih proroka, volje i snage da prijateljski pruži ruku svom malom bratu, kao što je to učinio Khšayarša, Ksekrso I Veliki, Vladar heroja, koji je 490. p.n.e. velikodušno dopustio Jevrejima nakon babilonskog ropstva da se vrate svojim kućama? Ukoliko selefije ovladaju tajnom nukleusa, da li će se obnoviti sudbina Persepolisa? Svojim dominirajućim geostrateški važnim položajem, između Perzijskog zaliva na jugu i bazena Kaspijskog jezera na sjeveru, Iran može direktno utjecati na cijeli region Bliskog istoka. To svakako znaju zapadne sile koje žele oslabiti moć Irana i uspostaviti potpunu kontrolu nad petro-energentima. Računati je na mudrost potomaka drevnih indoarijevskih heroja da će samostalno, bez varljive svilene i isprekidane Arijadnine niti, pronaći put izbavljenja iz lavirinta beznađa nad kojim, nakon odbacivanja iluzije o renivelaciji slijepih moći, mogla bi se uzvijoriti zastava humanog uma, oslobođenog stega nasilja, dokazujući Zapadu da se kolijevka koja ga je odnjihala nalazi na Istoku.

 

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s