NEVALJALAC

Moje sjećanje prodire do dana kada sam imao nešto manje od tri godine. Bilo da su tog susjeda oslovljavali sa Lero ili nekim drugim imenom, meni nije bilo važno, pamtim da je on mene zvao Hruščov, i da je na mojoj glavi s ionako slabom kosicom pravio bolni zvrk okrećući prste u krug. Nikako to nisam volio, a nisam znao kako da mu to kažem. Nije baš da sam želio da mu se osvetim, jer nisam tada ni znao šta je to osveta, ali jedno veče dok su moji časkali sa njim i njegovom suprugom, ja sam im se iskrao vani, popeo se stepenicama na ulicu (u malom radničkom naselju u Čatićima zgrade su na blagoj padini, odvojene kosom ulicom što se spuštala ka elektrani) i približio njegovom teškom motociklu Max. Zaljuljao sam ga, vjerovatno nije bio stabilno postavljen kad sam ja mogao svojom neznatnom snagom da ga pomjerim i uz tresak on se srušio na mene. Uplašen i bespomoćan, prignječen pod željeznom zvijeri, šta sam drugo mogao do da vrištim. Nema mjesta od kojeg majke neće čuti vapaj svog ugroženog mladunca te moja dotrča skupa sa ostalima i izvukoše me nepovrijeđenog (ako se zanemare modrica na čelu i rebrima).

Nije bilo isto kada sam pao sa sanki. Nisu mi rekli šta je to kočenje nogama. Pustio sam se odvažno, pravo niz strmo brdo. Prethodno jutro je buldozer prokrčio glavni put te su sa strane kao ledeni zid ostale visoke naslage snijega. Kako se nisam znao zaustaviti u podnožju naletjeh glavačke na taj podmukli hladni bedem. Mnogo krvi mi je teklo iz nosa dok su me nosili. Nos mi je dugo bio kao gnjila kruška, činilo se svima da neće ostati. Ostao, zatupast, unutra prilično oštećen, ali čulo mirisa do danas ostalo perfektno. I želja za vragolijama i opasnim avanturama u snijegu nikada me nije ostavila. Šta je jedan nos u poređenju s tim.

Volio sam se klizati na stražnjici niz zaleđenu stazu. Tada sam već bio malo “iskusniji”. Nekom prilikom popeo sam se na najvišu tačku na brijegu, projurio pored zadivljenih drugara, prešao cestu i još desetak metara niz još strmiji ostatak moje bob-staze, proletio kroz prozor zaštićen samo mrežom i bum, pravo u Lerin podrum, njegov foto-atelje. Kao domine padale su i kršile se neke stvari. Boljela me leđa, ali pažnju mi privukao čudan aparat. Uđem u drugu manju mračnu prostoriju i da bih nešto vidio uključim ja svjetlo. Naravno, stradaju Lerini filmovi. Eto mu, i za zvrkove i za njegovog Maxa. I još ponesoh par điđa i dvije tegle slatka pa sve podijelih drugoj djeci. Arsen Luopin bi me sigurno volio da je znao za mene.

Pošto sam se teško mirio s tim da me kažnjavaju, da mi stalno nešto kvare, ruše ili otimaju, počeo sam da sakrivam svoje vlasništvo, igračke, ali i emocije i misli. Usput, usamljen i nepovjerljiv, počeo sam da skupljam sitne stvari koje su mogle biti značajne samo meni, tako mi se činilo. Kasnije sam ih dijelio ostaloj djeci, kao mali Robin Hood uzimao sam od onih koji imaju i davao onima koji nemaju. Bolje to nego leptiri, oni su sada bili zaštićeni od malog kradljivca. Čudna izmjena strasti. Bilo da sam moje artefakte pronalazio ili prisvajao, radilo se o nekoj vrsti kompenzacije, vi meni – ja vama. Drugima će se sigurno učiniti poznatim ovo o čemu govorim. Rodila se neka ovisnost.

Sve vrste ovisnosti imaju isto porijeklo. Kod mene se najduže zadržala strast prema čokoladi. Nisam birao način da je se domognem. Nije samo slatki okus bio taj koji me privlačio; ovisnost o mirisu slatkog mlijeka u kombinaciji sa kakaom ima nevjerovatan asocijativan učinak. Niko u to vrijeme nije mogao da mi objasni štetnost teobromina, posebno po hromozome i eritrocite, jer sam svoju strast vješto krio. Dakle, cijelo vrijeme sam znao, posebno kasnije, da sam bio čoko-narkoman. Sreća pa se nikada nisam vezao ni za jednu vrstu opijata, iako sam u jednom kratkom tinejdžerskom periodu bio čest gost na kućnom baru. Smogao sam snage i prekinuo s tim. Rekao sam sebi, ako sada ne zaustaviš sam sebe, poslije nećeš moći ni sam, niti uz nečiju pomoć.

Psihoanaliza bi mogla dokazati sve potencijalne veze između majke i djeteta pri nastanku sklonosti prema tuđem vlasništvu i ovisnosti u svakom sličnom primjeru. Ja sam bio sam po sebi tuđ i svjesno neprilagodljiv (nikada nisam posebno cijenio sve što pliva niz vodu), a vjerovatno je postojao razlog ako sam bio zanemarivan. Prema onome što mi je majka jednom prilikom u polušali rekla, ja sam bio kriv pošto sam nešto pokvario, jer poslije mene više nikada nije mogla ponovo da zatrudni. Mali majstor, nema šta. Ne mislim o tome da li je trebala tako nešto uopšte da mi kaže. Možda mi je trebala biti zahvalna.

Dakle, pratio me neki blaži oblik prikupljačkog dara, tek toliko da malo napakostim, da oglasim svoje prisustvo. Krađa? Nazovimo to i tako. Kažu da je takav stav posljedica pomanjkanja pažnje i ljubavi. Pa, i jeste i nije, ali moguće je. Više mi izgleda da se moja mala pakost preobukla u drugu formu, s tom razlikom što sam stao na stranu prirode, suprotstavljajući se ljudima. Tako je ostalo do danas, što se tiče prirode, a što se tiče diranja tuđeg, odavno sam pobornik svetosti svega što pripada sferi privatnosti. Ako sam i krao, bio sam dijete privučeno sitnicama koje nisam zadržavao, poklanjao sam. Mene je moj manir prikupljanja sitnica davno napustio i danas zauzimam vrlo rigorozno stanovište prema lopovima bilo koje vrste, posebno ako se kriju iza zakona. Od mene su krali samo krupne stvari, nanoseći mi nepovratnu štetu po moj ugled, moje zdravlje. Ukrali su moj mir, krali su mi dostojanstvo, ponos, krali su moju djecu od mene, moje zaštite. Samo, niko nikada nije mi mogao ukrasti ljubav prema prirodi, kosmosu, prema biću zvanom human čovjek. Duboko, gotovo religioznu zaljubljenost u biće humanog čovjeka, zaljubljenost u onu suštinu koja ga čini pozitivnim bićem i lijepim po sebi, nisu mi ukrali i nikada neće moći. Reći će moja Jela: “Volim, dakle, postojim”.

Pitam se koliko li su bile poremećene svijesti i podsvijesti onih koji su još prije rata krali sve što bi stigli, u koju vrstu kleptomanije bi se mogla uvrstiti njihova nezajažljiva pohota prema svemu što je tuđe? U ratu, oslobođeni iz zatvora, lopovi su se priključili onima za koje su ranije radili, te udruženi sa novim “saborcima” čiju je pohlepu rat u potpunosti razobličio, bacili su se na plijen kao ajkule kad namirišu krv. Ivo Andrić je sasvim adekvatno okarakterisao suštinu rata: “U ratu pametan ućuti, budala progovori, fukara se obogati.” Plijen su bile koliko nezaštićene nekretnine toliko i nezaštićeni ljudi, članovi porodica bojovnika, ili dezertera, kao i onih koje rat nije zanimao te su jednostavno pobjegli. Milosti nije bilo, bio je to apsolutni trijumf pomračenih umova.

Da bi se dokopali kuće ili stana protivnici su bili spremni na sve. Kada je neki starac dokazivao da njegov sin nije nikada imao oružje i nije ni na kakav način bio umiješan u bilo koji oblik ratnog dejstva, jedan od “branilaca grada” je jednostavno skinuo svoju pušku s ramena, spustio je u ugao i rekao: “Evo, vidiš, ovo je od tvog sina!” U drugom slučaju prepričana mi je tragedija jedne porodice:

“Šta čekaš?! glasilo je naređenje zapovjednika da se pobiju i djeca. (O ova dva događaja saznao sam iz prve ruke, od očevidaca).

Drugi primjer govori o zločinima na području Vogošće, o sudbini mjesnog imama Hasiba ef. Ramića i njegove porodice.
Pred efendijinim očima ubijeno je njegovo četvoro djece. Najstarije je imalo 13 godina, a najmlađe samo 30 dana. Nakon toga ubili su njegovu suprugu, a potom i njega.

Prisjećam se jedne od epizoda iz španske televizijske serije (samo povremeno i površno sam je pratio) u kojoj porodični starješina, potpuno razočaran u nove neposlušne generacije i nepoštenje koje je zavladalo, gledajući raskoš oko sebe i razmetljive bogataše, reče kako su u njegovo vrijeme lopovima sjekli ruke, a sad, gle, svi imaju i bogatstvo i ruke, i to obje čitave.

Posebno ranjava krađa koja se čini Prirodi. Svaki oblik bezumlja po nečemu je specifičan, ali posebno vrijeđa bezumlje radi profita, kao što je slučaj sa nazovi-umjetnikom Damienom Herstom, rođenom u Bristolu 1967. On pravi slike od krila leptira. Na Herstovoj aukciji postavljen je novi rekord u prodaji radova jednog umjetnika. Prodajom više od 200 radova u 2008. godini dostignuta je suma od 111,000.000 funti. “Rad” je dimenzija 535 x 215 cm, pa nije teško procijeniti koliko je za proizvodnju jednog takvog monstruoznog “djela”, kojem se dive snobovi, potrebno ubiti nedužnih stvorenja. Na zadnjoj aukciji ta “slika” je prodana za 2,200.000 funti. Umjesto o umjetnosti trebalo bi proširiti kriterijume o genocidu na sva umorena živa bića.

Naslov Herstovog nedjela riječi su Roberta Openheimera, nakon što je bačena prva atomska bomba. Najporaznije je da to što je Openheimer svoj komentar zasnovao na rečenici iz “Bhagavad-Gite”.

Čovjek može razarati, ali nikada neće moći stvarati – kao Bog.

Sa Herstom se ne slažu poznati vegetarijanac Steven Patrick Morrissey i umjetnica Linder Sterling:

“Mrtvi leptiri, krave, konji, ljudi, ovce, morski psi… Čini se kao pogrebna Noina arka. Koliko prepolovljene teladi u fomaldehidu je potrebno ovom svijetu? Meni se čini, niti jedno.”

Imao sam sklonost da sve što se dalo uhvatiti donesem u svoju “bazu”. Jednom je to bilo komšinicino pile. Slijedio sam kvočku, ukrao jedno pijukavo pilence, a da ne bi pobjeglo koncem sam mu svezao nožice i stavio ga u moju “bazu” između dva prozorska stakla na podrumu, od kojih je jedno bilo razbijeno. Uveče je došla susjeda i rekla mojoj mami da bih ja možda trebao nešto znati o nestalom piletu, jer me je vidjela kad sam bio u blizini paperjastih ljepotana. Tužan, morao sam se rastati od malog zarobljenika. Donosio sam ježeve i kornjače, imao sam dva jelenka, s mora sam donio strizibubu, a neke dvije bezobrazne bube su mi prsnule otrov u oči kad sam ih radoznalo dodirnuo štapićem. Kako sam samo tada vrištao, tumarajući naslijepo uz stepenice! Mami je bilo dovoljno moje uspaničeno ponavljanje: Baja! Baja! Brzo mi je isprala oči mlijekom i to je pomoglo. Ipak, najduže su me pamtili pod nadimkom Maca. Kasnije su me najbliži saradnici unaprijedili u Lava. Danas sam miroljubivi vegan i nimalo mi ne imponuje krvožednost, bilo mačjeg, bilo ljudskog roda.

Sve suprotno mojoj već definisanoj muškoj prirodi bilo je dobro i lijepo. A ja, zaljubljiv i neprobirljiv. Kad sam zaradio upalu pluća nosio me tata sve do Kaknja da mi vade krv. Rekli su da sam heroj jer nisam plakao, a i kako bih od stida pred tako lijepom doktoricom. Poslije sam pitao tatu kad ću opet biti bolestan. Čudio se on, nije skužio moju genijalnost.

Obožavale me i slavile drugarice u mom malom haremu. Ako bi se drugi, čak i veći dečki približili, bili bi lijepo ispraćeni nogom u tur. Brat od jedne drugarice me tužio njihovoj baki, te smislih plan da se igramo skrivalice. Prvo ću se ja sakriti u jedan sanduk s poklopcem, a onda on. Kad je na njega došao red, ja sjednem na poklopac i ma koliko onaj lupao i nerazumljivo mumljao, nisam se htio pomjeriti (nisam mislio da se jadničak mogao ugušiti) sve dok ne dotrča usplahirena baka koja je samo bakama svojstvenom intuicijom naslutila da se, sudeći prema miru i tišini, nešto čudno događalo u susjednoj sobi. Bio sam u kazni neko vrijeme, dok na insistiranje njene unuke sama baka nije došla da mi objasni da ako želim opet da se igram sa njenim miljenicima treba da kažem da mi je žao što sam bio nestašan. Rekao sam joj da mi je žao što je njen unuk izdajnik. Prvo je pojeo slatko, a onda me odao Leri.

Pao sam pred valjkom. Ujedno, bilo je to jedino istinski opasno. Spasila me vozačeva pribranost, ili to što je bio pripit. Kad nije bio pod gasom nije reagovao ni na šta, ali ako je prethodne noći lumpovao činio bi se prisebniji i energičniji. Dok je on uz pomoć traktora namjeravao da pokrene dvotonski valjak za ravnanje stadiona fudbalskog kluba Bosna, ja sam otraga kao pokušao da pripomognem da se pomjeri, u zemlju utonula, metar u promjeru i dva metra dugačka željezna cijev ispunjena betonom. U sredini je imala osovinu spojenu “v” priključkom za traktor. Nakon dva-tri cimanja naprijed-nazad, valjak poskoči iz ulegnuća, kao golemi magnet zalijepi mi ruke, potom me čitavog povuče, prebaci na drugu stranu i odmota po zemlji glavom pred njim. Na moje jedno iznenađenje stiglo je i drugo: vozač je to primjetio i u zadnjoj desetini sekunde zakočio. Da nije, bio bih sravnjen. Tad se dogodilo i treće čudo: prvi i jedini put mi se dogodilo da mi neko nabraja svu porodicu i svece, a da sam ja srećan što uopšte imam priliku da to čujem. Nešto uplašen, pobjegoh od razgoropađenog traktoriste pravo svojoj lijepoj dobroj pametnoj mami. Kako je bila ganuta mojim iznenadnim zagrljajima. Naravno, nikada joj nisam ispričao šta se dogodilo. Briga i ljubav su jedno, ali batine su batine. Ni o mnogim drugim kasnijim padovima nisam joj mogao reći, jer tada moje mame već nije ni bilo na istoj obali.

Najsmrdljiviji pad. Igrali se ganje na selu. I obaranja jahača (jedan je bio konj, drugi je bio ovom krke na leđima). Pobijedio je onaj koji bi srušio sve druge. Skoro da mi nije bilo premca. Jednom prilikom smo jureći protivnika pali u đubre pored svinjca. Bože, kako sam smrdio. Sedam dana mi se pričinjavalo da je gico u sobi.

O još nekim padovima. Jedan posve bizaran dogodio mi se takođe na selu. Penjao sam se na plast sijena uz naslonjenu suvu granu s potkresanim granama. Ti kao koplja oštro zarezani ostaci grana poslužili su mi kao ljestve. Pri samom kraju uspona puče jedan od parožaka i padoh kršeći leđima sve ostale, te tresnuh na zemlju, srećom, neproboden. Još čudniji pad mi se dogodio dok sam brao divlje maline u Drašnicama na moru, uz visoki kosi podzid. Na jednom mjestu opazio sam veliki otvor za odvod bujice. Baš pored njega puče mi japanka i kao bilijarska kugla što nepogrešivo pada u svoju rupu na stolu nakon precizno izvedenog pogotka, tako se ja strmoglavih. Dočekalo me trnje. Istina, ono me i zadržalo na ispustu, poslije kojeg se nastavljala cijev u svoju neprozirnu dubinu.

O najsmješnijem padu: nosio sam u rukama kese s nekim porcelanskim posudama. Nisam primjetio da nanos dva-tri centimetra novog snijega pokriva led, tek moje noge poletješe uvis, a i ruke sa kesama zadržah visoko da se ne bi razbile zdjelice. Tako, sa sve četiri u zraku, žrtvovao sam samo leđa.

Gdje se sve nisam verao poslije kao slobodni penjač na planinama, od Prenja do Triglava, na Durmitoru, iz kanjona Tare, i nikada nisam pao. Napokon, tamo gdje sam birao svoje pravce, može se pasti samo jednom.

Nisam posebno sujevjeran, ali nisam ni imun na određene znake. Stara narodna vjerovanja su od daleko dubljeg značaja no što se to čini čovjeku modernih vremena i povezana su s podsviješću koja ljubomorno pazi da sve što je u njoj pohranjeno ostane prisutnim u razumijevanju pojava u prirodi i kontaktima sa sredinom. Naš intrakomunikacijski sistem je zaseban svijet, usmjeren prema sebi. Spona sa starim fenomenima uvijek je tijesno povezana s maštom, snovima, intuicijom, vizijama, proricanjima. Na njima se temelji vjerovanje u sudbinu. U momentu kad se o tom unutarnjem svijetu zatraži nečije mišljenje, savjet ili pomoć, time se obično visprenijim osobama, kao arheolozima podsvijesti, pruža prilika za gatanjem i mističarenjem. Nažalost, toliko je mnogo istinski sujevjernih ljudi da je to uzrok poplavi šarlatanskog tumačenja svega što normalna psiha selektivno odbacuje kao potpuno nevažnu slučajnost. Bilo kako bilo, razmišljajući o svojim nevoljama kojih nije bilo malo, kada govorim o svojim padovima, djelimično u šali, djelimično iz obične ljudske probuđene sujevjernosti, ja se prisjetim jedne Romkinje kojoj sam, dok smo se kao tinejdžeri nadguravali po sjedištima u vozu, slučajno srušio na pod neku njenu vreću i nešto se u njoj razbilo, vjerovatno staklena kugla, na što je ona viknula: “Ajao! Nešto će ti se desiti”. Nasmijao sam se ali mi je i neki talas zebnje prostrujao krvotokom. Danas, nakon što sam pretrpio toliko mnogo različitih padova, ne mogu a da se ne zapitam, opet kroz šalu i zebnju, nije li ona Ciganka bila prava proročica? Da li me to ona proklela ili je samo naslutila da sam ja neki rođeni nevaljalac? Iz sjećanja na nevolje, sabijenih u hipotalamusu, ljudi projektuju svoje halucinacije na cijelu povijest.

Na dan kada sam trebao imati prijem na razgovor o radnom mjestu predavača s komandantom Vojne akademije, dogodilo mi se da sam prilikom iskakanja iz voza koji je prije Sarajeva tek neznatno usporio kroz Rajlovac, nezgodno doskočio i uganuo članak lijeve noge. Loš znak, rekoh sebi, i doista, mnoge probleme sam imao doživjeti. No, kad bi čovjek sve tumačio, niti bi se kud kretao, ne bi jeo, spavao… Staklene kugle ne volim i za svaki slučaj držim se podalje od njih, kao i od svega čime se gatare služe. Sve paranormalno, na kraju je normalno.

***

Vječiti buntovnik. Bunio sam se već pred polazak u osnovnu školu. Želio sam da me upišu u drugi razred. Sa šest godina sam čitao, pisao, računao brže od starijeg brata. Dvadeset godina sam patio od nemoralnih, glupih, nacistoiziranih “učitelja”… Na kraju, osim što sam dugo bio nezaposlen, ili radio na pola norme zamjenjujući trudnice, sa dvije diplome sam svoje najbolje godine proveo kao fizički radnik. Sada bih bio najgori i trudio se da me bar pet puta izbace iz škole, da me kazne kako žele, ali da im napravim nazaboravne urnebese. Da svakom bez straha od posljedica kažem što mislim. Zaista žalim što sam bio tih, skroman, uzoran… Bio sam zamorac sistema, predmet boljševičke uravnilovke, žrtva gušenja neotkrivenih nadarenosti. Niko ne govori o toj vrsti duhovnog genocida koji je na površinu izbacio imbecile koji će u ratu iskazati svoj raskošni talenat za fizičku likvidaciju humanosti. Svi su prolazili, jer se malo ko usuđivao oboriti djecu režimlija… A oni, porasli, silni, bludni, pijani, bahati, vulgarni, dokopali se pozicija, novca, i oružja…

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s