Marjan Hajnal

SVE MOJE VODE

Uvijek sa vodama i na vodama. Tetkina kuća je na izlazu iz Bugojna prema Kupresu, u selu Poriči, uz potok kojeg svi prosto zovu Rika. Do Bugojna se putovalo čađavim ćirom, uskotračnom prugom preko Komara sa trećim nazupčastim kolosjekom u sredini. Kad smo stigli bilo mi je dosadno. Bratu od tetke sam bacio flašicu u potok. Mali rođak plače gladan, svi se dali u potragu za flašicom. Nedjelja, nema gdje da se kupi druga, niti da se pozajmi. Dosjetile se sestre da bih ja možda mogao biti upućen u zločestu tajnu. Pritješnjen sumnjama (i prutom) rekoh da ja nisam ništa skrivio, ali možda jeste jedan mali iz Visokog. Našli su flašicu par kilometara nizvodno, nakon što je mlada lijepa komšinica pala u vir i sva se skvasila. Kako sam se u sebi zabavljao. Dok je skidala odjeću da bi je iscijedila, nije obraćala pažnju na mene, mislila je, šta ja znam. Kakav scenarij sam napravio jednom flašicom!

Duboka - Bugojno

Duboka – Bugojno

Kad smo bili malo veći, otišli smo jednom prilikom sami brat od tetke i ja na ribnjak uz Vrbas. Tad je moj um, – i to je trajalo najduže u samospoznajnom procesu mog odvajanja od nanošenja fizičkog bola drugim duševnim dušama, – u potpunosti bio opsjednut mojom velikom strašću: ribolovom. U protočnim bazenima plivale su ogromne veličanstvene kalifornijske pastrmke. Drugog čuvara nije bilo osim velikog vučjaka s druge strane, ali njemu se baš nije dalo da obraća pažnju na nas mališane. Prvo smo bacali u vodu pregršte sitnih kamenčića, a ribe su se rojile i gutale ih, naviknute da im se na takav način baca hrana. Kako tolike pastrmke da se ulove, bez ikakvog pribora? Neke plivaju po samoj površini i nagon mi kaže da imam najbolje hvataljke – ruke. Dugo sam vrebao ribe, neke su bile prevelike, klizave i preteške te nisam mogao da ih zadržim u jednoj ruci. Zato me je brat držao za noge nagnutog nad vodom dok mi napokon nije pošlo za rukom da jednu čvrsto zgrabim iza glave. Sakrismo plijen pod bratovu jaknu, no ona je bila kraća od pastrmke čiji je rep virio i lupao brata po nogama. Bila je prava sreća da nas niko nije opazio. Kod kuće su nas mame grdile, govorile su da ribu vratimo, no, dosjetile se kako bi to tek moglo imati negativne posljedice ako čuvari ne budu blagonakloni, te su je ipak spremile za večeru.

Iste godine na moru htio sam se pred djevojčicama pokazati hrabrim. Na malom molu je neki ribar iz mreže izbacio dva ugora. Ja sam jednog uhvatio za vrat. Na moje zaprepaštenje riba je okrenula razjapljena ogromna crna usta puna oštrih zuba prema mom licu i počela da pušta prodoran cik. Preplašen tresnuh na zemlju nepristojnu zmijoliku ribetinu ali ona krenu prema mojim bosim i golim nogama pa junački pobjegoh. (Nedavno sam registrovao vijest o jednom Čehu koji je imao manje sreće: dva puta je bez fleša fotografirao ulovljenu ražu, a treći put, kad je upotrijebio fleš, raža se bacila prema njemu i odgrizla mu nos).

U Sani sam postao ozbiljan plivač. Preplivao je kao dječarac.

Buna počinje najvećim izvorom pitke vode u Evropi. I jednim od najljepših.

IZVOR BUNE 5

Na izvoru Bune

Buna

Blagaj – Tekija

Tekija 1

Buna 1

Na Buni 2011.

U Tari sam se skoro utopio. Inače, među sportistima najviše ginu kajakaši. Imao sam gumirani kajak. Prevrnuo sam se oko kilometar ispred legendarnog mosta na Đurđevića Tari i nisam mogao da se preokrenem. Otprilike na istom mjestu nastradala je njemačka šampionka koja je iza sebe imala Kolorado. Nakon više uzaludnih pokušaja već sam bio odustao. Izgubio kacigu i veslo, klonuo, još par desetina sekundi plovio sam tako opušten s glavom nadole. Ništa ljepše nisam doživio; vizije, slike, boje, svjetlost, neobičnu tišinu. Blisko miru i neponovljivoj uzvišenosti praelementa i prastanja. Placentalna nirvana. Neki glas mi reče: Još ne! I proradi posljednji refleks života, automatizam akcije. Zgrčih noge u katapult i rodih se, ponovo iz vode, čak sam i vrpcom bio privezao čamac sebi oko struka, predvidjevši da bi plovilo moglo da mi pobjegne ako se prevrnem. Sušica, pregazio sam njeno suvo korito od također presušenog vodopada kod Škrčkog jezera do ušća u Taru. Tamošnjim sam prizorom bio očaran. U prozirno-mastiljavom tirkizu velike mladice pirovale su svoj pir. Poželio sam, ako bih imao kćer, da ima oči boje Tare na tom mjestu. Deana se rodila s rastopljenim kristalima tirkiza u pogledu.

TARA 2013

JELA NA TARI 2013

Rafting na Tari 2013.

Pivsko jezero - Plužine

Pivsko jezero – Plužine

 Ušće Pive u Taru - početak Drine

Ušće Pive u Taru – početak Drine

Neretva, ukroćena goropadna ljepotica, potopljen nazaboravni Vasin Van, izvor Bune, noći u Buturovića Polju poslije Konjica i Ostrošca. Zaustavljena u vještačkom jezeru, rijeka živi usporenim životom. Mnogo lijepih osvita i sutona proveo sam u svom kajaku, veslajući tiho, opčinjen slikom Prenja, čijem su odslikanom liku, hrleći i penjući se uz sunčeve zrake iz dubina u susret ljeskale i kao zastavice vijorile zaljubljene vode. Prenj. Poznajete li Jezerce i tužnu priču o grupi planinara? Trebate otići i provesti na tom mjestu bar jednu noć. Ali da ne zalutate u povratku kao mi i da umjesto za Boračko jezero put vas zavede prema Rujištu i Mostaru. U glupim plastičnim čizmama koleginica nije više mogla da hoda pa je prijatelj nosio na leđima. Uhvatila nas noć kad smo izbili na pustu cestu. Sat poslije pojavilo se jedino vozilo idući nama u susret. Izađoh nasred puta i vozač stade. Kako je bio pripit, nije mu se ponovo vraćalo u Mostar jer se plašio da ga policija ne zaustavi, ali dobričak, pristade da nas odveze do željezničke stanice. “U znak zahvalnosti” posve slučajno u mraku i žurbi, s našim rančevima i jaknama, ja pokupim i njegovu radnu odjeću. Eto, tako je to, učiniš nešto veliko nepoznatim ljudima, a oni te pokradu.

DSCF6515

Ban Vir (kod Glavatičeva)

Konjic 2015

Konjic

Jablanica 2011. 2

Jablanica

Mostar

Mostar 2

Rakitnica, s pravom sebična nedostupna negostoljubiva enigma. Kad bi zauvijek ostala takva.

Cetina. Praprošlost ugrađena u smrvljenom pijesku njenih obala. Tamo su preko Omiša u Solin doveli i u robinju pretvorili moju pramajku, ponositu bosansku Bogumilu.

Rijeka Crnojevića. Raskošna ljepota ozeleni vrijeme i potiče sjećanja da se pretvore u ponovljenu procvjetalu realnost.

Izvor Savice. Nakon Triglava, dok sam se spuštao od Komne i fantastičnih sedam jezera, moćni huk me pratio sve do podnožja dok se nije ukazao slap.

Izvor Savice 2007

Izvor Savice

Korana se sva poklonila oku. Šta da se piše o jezerima i vodopadima? Zamamna je žeđ za njihovom nestvarnom ljepotom.

Plitvice 2007. 1

Plitvice 2007.

Plitvice 2015.

Plitvice 2015. 1

Plitvice 2015.

Una nije rijeka, ona je duša. Njom se diše, njom se sanja, njom se i po mjesečini plovi bez bojazni od njenih slapova i virova. Bude avanturista ushićenih njenom plahovitom ljepotom koji stradaju, kao na svakoj rijeci, kako čija sreća, ali, rijeka nije kriva nespretnima i nesretnima. Možda su i priželjkivali svoj prelazak u onostrano upravo kroz njene bistre dveri.

RAFTING UNA 2015. 1

RAFTING UNA 2015

Rafting na Uni 2015.

Una, jedna, jedinstvena, neponovljiva, duša cijele Planete.

IZVOR PLIVE 2015

Na izvoru Plive

IMG_6038

Jajce 2007. 1

Jajce

Jajce 1

Jajce 2007. 3

Jajce 2007. 2

Pliva podsjeća na vječitu mladost, vihore i revolucije.

Milač pod Radušom. Jahali ja i brat skupa na kobili u neudobnom samaru. Kad smo stigli do potoka, kobila sagla glavu da pije vodu, samar se nagnuo u stranu i nas dva počesmo da vičemo. Jadna požrtvovana tetka skoči u doboki Milač da nas spasi. Nama ništa nije bilo, ali je tetka bila mokra, ostala bez opanaka i dalje nastavila pješačiti prema Kupresu u debelim vunenim čarapama. Neustrašiva i duhom nesalomljiva mala žena.

Trstionicu sam silno žalio, porobili je i obukli u crno.

Uz Krivaju sam brao trešnje, a od zove sam pravio malo dječje oružje. Izvadio bih bijelu srčiku i napravio cijev, a drugi dio pravio sam od drugog drveta kao klip i koristio ga za izbacivanje čepa od kudelje. Ako bi se umjesto kudeljinog zrna, oblikovanog u ustima, uzela košpa od trešnje, čepuška ili puškarica, nije bila posve bezopasna.

Uz Zgošću sam često odmarao. U Kraljevoj Sutjesci, tačnije na Bobovcu, zaljubih se.

Imao sam u Tuzli druga, najlažljivijeg lažljivca svih vremena. Praštao sam mu, svima je pričao u trenu smišljene priče. Pozvao me on da odemo do Modračkog jezera, tamo, kaže, vidio mladice, svaka duga preko jednog metra. Da bismo brže stigli predloži on da krenemo samo njemu znanom prečicom, a odatle ćemo dolinom Spreče. U jarugama zapali naši bicikli u blato, nismo znali gdje smo. Morali smo nositi i bicikle i blato na njima. Vratio sam se razočaran i premoren.

Na Tjentištu sam pored Sutjeske zaradio što nisam sasvim tražio. Napale me ose (prvi put slično mi se desilo kad sam bio sasvim mali dječarac uz odmaralište elektroprivrede BiH u Makarskoj) i izbole me svuda, ali kud baš (opet) nađoše i tamo? Na moju sreću bilo nekog blata (sjetio sam se iz davno gledanog tv-dokumentarca kako to radi tigar kad ga ugrize kobra) pa sam se tako i ja uvaljao dok nisu splasnuli otoci. Avaj, uz blato bijahu i mnoge komarice. Vratio sam se doma proklinjući Njemce i njihovu ofanzivu.

Čehotinu sam volio samo da gledam.

Drina, tuga pregolema. Koje li sve mračne tajne čuva. Neke i otkrije, ali, one najtiše i najtužnije neće moći nikada ispričati. Na Bikavcu pjesma nije ona ista.

Višegrad 1

Višegrad 2

Višegrad 3

Višegrad 4

Višegrad

Kolubara pamti više mene no ja nju.

A Miljacka? Mnogo lijepih i tužnih sjećanja. Moj Filozofski fakultet je samo par desetaka metara udaljen. Gladovao sam pored nje i uranjao dušu u podivljale muljevite talase nadošlih voda, da u njima istraži ambivalentnost bivstva. Šetao sam njenim obalama između predavanja s kolegama i koleginicama, ili sam trčao pored nje po ciči zimi kad bi malo ko poželio da izađe. Jedne takve zime, dok sam jeo svoju užinu prođe pored mene vrlo otmen i elegantan čovjek, tek prešao četrdesetu, baci kaput i u luksuznom odijelu zagazi u rijeku čije je obale već počeo okivati led. Stigao do sredine kao da se ohladio od vatri koje su ga gonile, malo se osvrtao tražeći nekoga ili nešto, zatim nastavi do druge obale. Ne znam zašto, s tom vizijom, prigrliše se u meni, iz tmine podsvijesti i beznađa iznenada prispio mi Albinonijev Adagio i slike bijelih gladiola. Nikada mi nije bilo jasno šta bih ja učinio da je trebalo po takvoj hladnoći da ga spašavam. Vrtjeli su mi se u glavi različiti scenariji. Od onog najmanje vjerovatnog da kao u kinu nastavim mirno da posmatram, do srdite reakcije čudaka u vodi kome smetam da se utopi ili tek otrijezni. Da li bih imao pravo da se umiješam u kosmičke mijene, i ako bih pogriješio kako bih to ispravio? Davljenici mogu biti jako nesretni ako ih se spriječi u nakani da se vrate vodama. Kažemo: Život je svet i prije svega. Da li? Zavisi o kom životu je riječ. Vjerovatno smo oba doživjeli neko proviđenje, s tom razlikom što on nije imao predstavu o tome da sam ga jedini ja zapazio i da me se njegova demonski uzbunjena i naglo stišala pojava toliko dojmila. A o Miljackoj i Ani napisao sam pjesmu, post-ratnu baladu.

Miljacka

Ljubina, mala i ljupka, kupi potočiće s obronaka Zvijezde. Zvijezda je planina rođenja moje doživotne ljubavi. Tamo je, na visoravni Vijenca s kog se vidi Visoko, naša zaštitnica bila gentiana, predivni baršunasti plavi cvijet iz porodice gentiana.

Gentiana

Rijeke mog života su ipak Bosna i Fojnica, sljubljene u centru Visokog. Imaju različit miris. U stvari, sve moje vode nosim u sjećanjima i po njihovim mirisima. I svakoj sam nalazio odgovarajuću muziku. Bosna me podsjeća na oskoruše i Schuberta. Fojnica na miris jagorčevina i Schumanna.

Visoko

Bosna je za pamtivijek. U njoj je rastvoren polen borova s Igmana, njoj hrle i romore svoj poj vjetrovi Bjelašnice, njenoj čeznutljivoj smirenosti posvećen je boemski ples labudova na Vrelu. Skoro svaki njen sprud znam. Prohodao sam uz njenu obalu. Majku tad uplašila zmija, uvijek je prepričavala kako je zgrabila mene i mog brata i pobjegla. Što li bi trebale značiti zmija i zmijoliko vijugava rijeka pri mojim prvim koracima? Sva kasnija preplitanja mudrosti i neizvjesnosti, bijegova i naivnosti, nezaustavljivosti i konačnosti? U vodama Bosne moj brat našao se u februaru. Vukao me on na sankama pored rijeke kojom su plovile sante. U jednom momentu neko od djece opazi kako na ledu sjedi divlja patka. Brat bez razmišljanja krenu prema njoj, ali led je uz obalu bio tanak i on se nađe u vodi. Uspaničeno sam vikao i počeo plakati, no, on se sam izvukao. Jedino mu je moralo biti strašno hladno. Dok je stigao do kuće sva odjeća na njemu se sledila. Zime su tad bile prave ljute zime. Iz tog perioda datira i priča o bratu koji je sa uzvišenja iznad ceste Sarajevo-Kakanj bacio kamen. Razbio se prozor na autobusu, srećom bez putnika. Ostavio vozač autobus i jurio za mojim plavokosim bratom sve do kuće, bez prestanka kao sumanut vičući: Halt! Halt! (njem. Stoj!) Platio moj tata kaznu i istukao brata. Brat nije plakao, ali ja jesam, kao i one novogodišnje noći kad je dobri braco zapalio jelku pa pobjegao. Jedva je tata savladao vatru i još teže pronašao ponoćnog bjegunca.

Vrelo Bosne

Vrelo Bosne

Jednog ljepšeg dana tata me odveo do rijeke. Tamo je na sredini Bosne plutao tek sagrađen splav od svježe tesanih dasaka, na plavo obojenim buradima, pričvršćen sa četiri sajle za stabla na obalama. Imao je veliki bazen u sredini i sa strane mali ograđeni prostor za mališane poput mene. Međutim, ja sam uvijek bio velik. Obješenjak iz prizemlja naše zgrade, vječiti student, dao mi električni aparat za brijanje da i ja brijem brkove. Ko se brije on je i velik, i kao velik, sutradan u prohladni sumrak, kad nije bilo drugih kupača, odem do splava sam. Prilazni mostić učinio mi se ovog puta još uži. Ipak, zakoračim ja smjelo i teturavo kao pingvin s raširenim ručicama te uspješno pređem na splav. Brčkao sam se malo u ograđenom bazenčiću, no on mi nije bio dovoljan te pređem u veliki bazen. Tamo nisu planirali da bi mogle da budu prisutne tako male noge poput mojih. Desno mi stopalo propalo i zaglavilo se između dasaka. Šta ću sad, ja tako velik? Da zovem upomoć? Ne dolazi u obzir! Već mi je postalo jako hladno. Da ostanem u vodi, sam, a već se i smrkava? Tad se pojavi moj dobrotvor, ribolovac. Raskovao jedan kraj daske i pomjerio je, oslobodio me, dao mi povelikog šarana i nije ništa rekao mojima. Od tada sam zavolio ribarenje i znao da najveći dobrotvori ostaju anonimni. Čudili se moji otkud mi riba, ali su dobro poznavali moj karakter. Kad o nečemu ne bih htio da govorim, nije postojao način da se od mene izvuče nijedna riječ. Od riba i dobrih ribara ima mnogo dobrog da se nauči.

Nešto kasnije, preko već odavno nepostojećeg visećeg mosta, prelazio sam u jedno selo i prije nego što sam znao ko je bila ta čarobnica čija me riječ pretočena u stih neizgovorenim i nevidljivim slovom zvala. Živjela je dva kilometra uzvodno od Visokog, takođe s lijeve strane Bosne, u selu Čekrčići. Dolazio sam skoro do njenog skromnog kućerka, kom ću se, desetak godina poslije, kada sam se zamomčio, prikradati uveče da joj pokucam na prozor, ostavim pismo s novom pjesmom i nekom voćkom, i tiho odem, prije nego me opaze, meni ne baš blagonakloni njeni. Uprkos njihovom nepovjerenju, dokazao sam svoju dobronamjernost i poklonio im unuke. Nažalost, tamo je u cvijetu mladosti posve nedužan stradao Dragan, Jelin brat. Ni kućerka više nema, samo zapuštena, u korov i divlje rastinje zarasla žalosna i pusta zemlja.

Fojnica je ljeti umilna krotka dobrica predana kupačima, a kad počne da se topi snijeg na Vranici i kad se uskovitlaju svi nabujali potoci, sigurnije je njenoj plemenitoj plahovitoj moći diviti se s pristojnog odstojanja. Na Bucima sam proučavao mlin sa vertikalnim vratilom na čijem donjem kraju su velikom brzinom rotirale lopatice. Gurnuo sam među njih štap i on se zaglavio, da bi poslije par okretaja kao projektil vratio mi se i zveknuo me pljoštimice po glavi. Od tada se samo sa sigurne distance divim vodenicama. Imali smo desetak godina, kupali smo se, moju drugaricu ponijela matica, počela je da tone. Bio sam brži od Argusa, iznio je, ali me silno uplašena i sva drhteći ni na suvom nije puštala iz čvrstog zagrljaja. Najsretnije i najbezbrižnije dane provodio sam vozeći se na biciklu pored Fojnice, do Kiseljaka (uz neizostavno zaustavljanje pored izvora mineralne vode), nastavljajući nekad prema Kreševu, ili do grada Fojnice i dalje, do Prokosa. Te bučne bukove i male vodopade pamtim kao najuzbudljivije slike djetinjstva, a kasnije sam dovodio porodicu.

Uz Prokoško jezero na Vranici proveo sam jednu stvarno nezaboravnu novogodišnju noć. Prethodnih dana napadao veliki snijeg, sve je bilo tiho i veličanstveno. Izvedrilo nebo, 27 stepeni ispod nule. Ja i prijatelj, iskusni alpinist, u slabo pokrivenom katunu, vide se zvijezde kroz razmaknute gredice. On je brzo zaspao, a ja sam u staroj dobroj furuni ložio čitave cjepanice. Kad cjepanica jednim dijelom izgori, ja je pomjerim dublje unutra u ložište i tako cijelu noć. I pored toga, sva nam se hrana smrzla, čak i sir. Vino ne, jer se grijalo pored veselog prijatelja. Ujutro je postao još veseliji, toliko da nije primjetio da je vatra dohvatila neke dijelove njegove skupocjene opreme. Za razliku od mene bio je internacionalni penjač, ali posve neozbiljan i neodgovoran. Imao sam problema s njim u povratku, samo se smijao i od tog smijeha i vina stalno se zavaljivao u snijeg. I pored sveg njegovog iskustva, jednom kasnijom prilikom, dogodilo se da smo na Pogorelici zalutali, odvojili se od staze, uvalili u korito jednog potoka čije sam ime (grešnog li mene) zaboravio. Mjesec mart, neobuzdani prijatelj se skinuo i počeo kupati pod vodopadom. Kažem mu da je opasno, da je to tek otopljeni snijeg, ali ništa nije vrijedilo. Poslije sedam dana sretnem prijatelja, inače atleta, krenuo ljekaru, hoda iskrivljen, skoro do zemlje pognut. Tada sam odlučio da na planine ubuduće idem sam. No, susret s Triglavom me poučio da ni to nije sasvim razborito. Po velikom i mokrom snijegu, za jedan isti dan otići od Komne na Aljažev stolp i vratiti se, bilo je više nego opasno. A ni želja da se s Doliča spustim prema Soči nije mi se ispunila. Drugi put se neće dogoditi. Osim što sam sada tamo stranac, i dvostruko sam stariji. Penjati se na stijene s rancem teškim 25 kg, sigurno neću moći. 

Bohinj 2007.

Bohinj

Bled 2007

Jela - Bled 2007

Bled 2007 - 1

Bled 2007 - 2

Bled

MARIBOR 2007

Maribor

A i moja Fojnica nije što je bila. Nije to ona rijeka koja je ispratila visočkofojnički partizanski odred 7. aprila 1945. godine, da krene u završni napad za oslobađanje Visokog od nacističke i kvislinške okupacije. Sinovi i unuci, novi bojovnici, 1992. zaratili međusobno, podijelili obale, najgori među njima posijali mine. Tužna rijeka rominjavom pjesmom ponire u moja spasonosna sjećanja, vode bi da se vrate. Ali, prema čuvenom Efežaninu, iste vode ne teku dva puta istim tokom.

Slap Krke - Knin

Slap na izvoru Krke – Knin

Krka - pogled sa tvrđave u Kninu.

Krka – pogled sa tvrđave u Kninu

  SKRADIN 2011

Krka – Skradinski buk

KRKA 2007

Split 2015. - Sa Marjanom pred Marjanom

Split 2015. – Sa Marjanom pred Marjanom

Ne predajem se ja lako, vjerujem da ništa nije nemoguće, iako me je Yu-zlo spriječilo da bolje upoznam Trebišnjicu, Bojanu, Vardar, Dravu i sve one nepoznate, slučajno otkrivene i ne manje drage izvore i potočiće. Ko zna, možda ćemo se imati prilike sresti. Do tada, jedna mala rijeka, više potok, Jordan, nastoji da me utješi, mene, teško utješivog. Moji davni sugrađani ne znaju koliko znači voda i ne štite najveće blago povjereno im na brigu i čuvanje. Slušam o masovnim pomorima riba, o deponijama. Rijeke su naše sestre, govorio je veliki indijanski poglavica. A vama, današnjima, šta su za vas vode čiju vrijednost ne poštujete? Mislite li na još koga? Pitate li se nekad kao ja? Kako tebe, Fojnico, da zaboravim…? Tvoje mlinove, mjesta gdje smo se bezbrižno kupali, igrali klisa, kupe, trule kobile, jelečkine… Pamtiš li kakve sam samo lukove i praćke pravio na tvojim obalama i s kojih visina se nisam bacao u tvoje zelenomodre pjenušave virove…? Znaš koliko ne volim izdaju i izdajnike i šta bih ja sam sebi bio ako bih se odrekao tvojih čari, od Vranice do Sastavaka, odakle si dalje pomiješana s Bosnom? U meni još ne trne pogled na svjetlozelene pupoljke o vrbama, kada mi se s proljeća budila neutaživa i neobjašnjiva predtragička čežnja, sjeta, kao da sam slutio…

Ako tebe zaboravim…

Sada živim uz more. Oduvijek sam bio vezan za šum talasa i modre horizonte. Moje ime Mar-jan, dobijeno po imenu brda nad splitskom lukom na kom su se vijekovima okupljali i dakle su u ratne pohode polazili svi slobodari, izvedeno je iz mare – more. Pomorac. A ima i značenje Zvijezda mora. Sada ne plovim, ali moji geni su geni nekog bivšeg galiota kom sam posvetio knjigu “Pirat pirata”.

 

JAFO 2013

Jafo

SAHNE 2006

Sahne kod Beit Šana

U svem metežu u kom prebivam ima jedan skriveni kutak moje nirvane. Svega minut vožnje sportskim biciklom dijeli me od radnog mjesta do obale u Bat-Yamu (hebr.: bat – kći, yam – more). Šefovi ne znaju kud se svakodnevno upućujem u 12.00 h, to je moja velika lijepa tajna. Svaku pauzu (za koju sam se izborio, jednostavno sam je nametnuo neblagonaklonoj domaćoj mafiogenoj eliti kao svoje neprikosnoveno pravo) iskoristim da se udaljim i objedujem pored mora, predan svim čulima i mislima plavom obzorju Iskona. Ne isplovljujem, ali cijela obala mi liči na palubu velikog jedrenjaka iz nekih minulih vremena. I tako, i kad je mirno, i kad je olujno, družimo se more i ja.

Podrazumijeva se, znam da me iz tih silnih masa vode promatraju i dozivaju nakon dugog puta prispjele kapi od dalekog otopljenog Igmana.

Advertisements

One response »

  1. Dragi i poštovani prijatelju! Drago mi je da ste otvorili svoj Blog. Siguran sam kako će mnogi, a i ja među njima, na ovim stranicama naći dosta građe koja oplemenjuje duh. Sretno!

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s