INTERVJU: JOVAN DIVJAK

BH je i mit i poezija i tragedija i opstala je kakva jest i trajaće dok bude civilizacije!

Za ideale se treba boriti do zadnjeg dana u životu. „Bolje je časno poginuti nego klečeći živeti“, reči su Ibaruri.

Cenim poštene napore i želju da se vrše ustavne promene i eventualni povratak na Ustav RBiH.

Ovaj sadašnji je oktroisan, potpisali su ga predstavnici tri naroda, krvni protivnici!!!

Kako promeniti one koji su ga potpisali? To je makijavelistički postupak oko koga se okuplja minoran broj,

nažalost samo jednog naroda, dok druga dva žive na ratnim osvajanjima!

 

Razgovor vodio:

Marjan Hajnal

5. 10. 2011.

M.H.: Uvaženi gospodine Jovane Divjak!

Želio sam da je akcenat ovog razgovora, kom ste se ljubazno odazvali, na moralnoj satisfakciji očuvanja tradicionalnih vrijednosti antifašističkog naslijeđa. Vi i ja, nažalost, stekli smo gorka iskustva u periodu kada smo imali istog poslodavca – JNA. Meni je i danas, kao i dok sam bio civilni profesor na Vojnoj akademiji u Rajlovcu, već relativno davne 1987. godine, pobunjenom protiv nemorala, zloupotreba i ideoloških zastranjenja neposredno pretpostavljenih starješina, svojstvena ogorčenost na izdaju od strane dijela oficirskog kadra. Već tada se moglo naslutiti da će se dogoditi ta izdaja-veleizdaja, eskalirala početkom devedesetih. Da nisam napravio grešku u kritičnom trenutku i ostao još neko kratko vrijeme uz posrnulu JNA, ne bih doživio da se s “moje” strane iz Gornjeg Kotorca granatira Sarajevo i u njemu, totalnog li apsurda, smrtno ugrožava moja porodica, skupa sa svim ostalim nedužnim građanima. Također, bez tog neblagovremenog diferenciranja od nosilaca terora ne bih bio u prilici pratiti unutarnji moralni raspad vojske kojoj sam pripadao, iako samo uzgredno, kao pasivni statist. Ja nisam pucao, ali, kako kažem u svojoj neobjavljenoj knjizi “Olujni Yu-heksagon”, u poglavlju “Izdajnik i nježni prijatelj” (ovo “izdajnik” je samokritička samokvalifikacija) dovoljno je da sam tih sedam dana i noći tokom aprila 1992. bio sa njima, pa ako bi mi se jednog dana zbog toga sudilo, prihvatio bih svoj dio krivice.

Dakle, sticajem okolnosti, bili smo u jednom trenutku na suprotnim pozicijama. Ja zatečen, sa njima, ali nikada za njih, još u nekom poetskom, filosofskom, humanističkom zanosu i bunilu naivnog pacifiste koji ne priznaje sebi strašnu realnost misleći da je sve to samo kratkotrajni noćni košmar, izgubljen i u ponižavajućem položaju među polu-pijanim brutalnim agresorima, a Vi ste bili s druge strane, racionalan, plemenit i požrtvovan, časno braneći RBiH.

Sigurno poznajete slične slučajeve tragičnih podjela među braćom, prijateljima? Kako objašnjavate fenomen psihološke blokade, to pomračenje uma i savjesti koji mogu dovesti do agresije, civilizacijskog kolapsa i međusobnog sučeljavanja socijalnih formacija?

G-din J.D.: Polazim od činjenice da tragedija BH naroda nije novi “izum” i novijeg datuma, to je karakteristika, tako ja vidim, civilizacije u globalnom smislu reči. Ratna ideologija se stvara u glavama gospodara naših života, građanske inteligencije, a izvršioci su uvek bili iz ruralnih sredina, u najvećem broju. Braća su međusobno krvarila zbog međe pa nije ni čudno da su ratovi na prostoru Balkana nastajali zbog proširivanja “pašaluka”. Plebs je oduvek bio “donji” i s flašom u ruci koja mu je bila stimulans za nedela. Uveran sam da se jedan deo kaje zato što je bio u zabludi i zaluđen.

M.H.: Nasuprot pokušajima da se agresija na RBiH interpretira kao građanski rat, može li se perverzni Yu-raskol podvesti pod pojam malograđanskog rata, ustanka sela protiv grada, provincije protiv urbane civilizacije, primitivnog patrijarhalnog protiv demokratskog, klerikalnog protiv sekularnog, nacionalnog protiv građanskog društva?

G-din J.D.: Svaka od vaših navedenih definicija može se veoma argumentovano objasniti. Time se ništa ne može postići, jer oni koji su planirali i vodili naoružanu plaćeničku vojsku ne žele da se suoče sa istinom i sopstvenom odgovornošću. U tome je veliku, presudnu ulogu igrala međunarodna zajednica koja nije htela da zaustavi agresiju JNA na Hrvatsku, a kasnije i na BH. Zamislite, to su pravdali mandatom UNPROFOR-a i sličnih sastava da su samo “posmatrači”.

M.H.: Vi se kao dosljedan antifašist i patriot niste priklonili onima koji su okrenuli topovske cijevi protiv grada Sarajeva, naroda i međunarodno priznate države RBiH, ostali ste odani ispunjenju časne obaveze da ćete braniti nezavisnost zemlje i njen ustavni poredak. Imali smo, dakle, istog neprijatelja u vidu otuđene komande JNA, kasnije samoprozvane Vojske Jugoslavije, i većine njenih oficira koji su okrenuli leđa antifašizmu i pružili ruku otvorenim ekstremnim nacionalistima i paramilitarnim oružanim grupacijama kojima je destrukcija bila primarni pokretač. Mi najbolje znamo koliko je tom izdajom štete nanešeno svemu pozitivnom što je decenijama Titovoj Jugoslaviji donosilo priznanje i ugled u čitavom svijetu. Kako Vi kao oficir gledate danas, u klimi poljuljanih kriterijuma, u sumračnom ozračju poratnog defetizma i dezorijentiranosti, na oficirsku čast i lojalnost državi?

G-din J.D.: Svako bi trebao da ima sopstvenu čast i ona nije vezana za profesiju. Poznata je Hipokritova zakletva i lekarska etika. Mi smo se divili Titovim lekarima posle Igmanskog marša, a oni tamo drugi Mengeleu, ratnom zločincu. Što se tiče moje oficirske časti ona je potvrda porodičnog odgoja i odgoja u “mračnom” vremenu Titove Jugoslavije. Veoma sam ponosan što sam sačuvao čast oficira antifašiste: lojalan sam svojim ljudskim i humanim nazorima, a država treba da brine o mojoj lojalnosti prema njoj.

M.H.: Da li je upliv nacionalnih stranačkih djelovanja dopustiv u armijskim strukturama? Tito je izričito zahtijevao da oficiri budu komunisti, što ne znači da je gušio mogućnost građanskog ispoljavanja vjerske i nacionalne pripadnosti. Nije li neograničena sloboda religijske pristrasnosti kamen spoticanja u jedinstvenom komandovanju i rukovođenju OS RBiH? Kako ublažiti razlike i reducirati suptilno indoktriniranje koje vodi podjelama? Podsjetio bih Vas na slučaj vojnika Aziza Keljmendija koji je 4. 9. 1987. pucao na ostale vojnike dok su spavali i mučki ubio Begić Gorana iz Zagreba, Džananović Hazima iz Viteza, Dudaković Safeta iz Bosanske Gradiške, Simić Srđana iz Beograda, i ranio pet vojnika: Jazić Antu, Đekić Petra, Kovačević Husu, Mehmedović Nedžida i Prešern Andreja. Bili su to pucnji u Jugoslaviju. Istina, ne prvi i jedini. Da li je naš bivši Vrhovni komandant OS SFRJ, maršal Josip Broz Tito imao nerealna utopijska očekivanja i vjeru u nemoguće? I da li navedeni primjer ekstremne netolerancije u armijskoj sredini može poslužiti kao negativni prototip opstrukcije multikulturalnosti bosanskog višenacionalnog miljea?

G-din J.D.: Opisani događaj se desio posle smrti Vrhovnog komandanta. Čini se da je on strahovao za budućnost Jugoslavije, pa je učestvovao u ustanovljenju Predsedništva Jugoslavije u kome su bili predstavnici svih republika i svih naroda. Greška njegova, ako imam pravo da mu to zamerim, što je verovao da su nacionalizmi ugušeni, stavljeni pod kontrolu SKJ. Da li je iko mogao pretpostaviti da će se JNA staviti na stranu velikosrpske ideje o podeli Jugoslavije u granicama Velike Srbije i Velike Hrvatske? Danas su nacionalne stranke jednonacionalne, vode antibosansku politiku, pa je očito da više nema multinacionalnog miljea! Znam da znate da u Oružanim snagama BH egzistira puk (brigada) sa većinskim sastavom Bošnjaci, Srbi, Hrvati i da ratne jedinice obeležavaju godišnjice formiranja u ratu, a sačinjavali su “agresorsku” vojsku!

M.H.: Može li po opstanak Armije RBiH biti kobno dugotrajno političko nejedinstvo i koje su moguće posljedice fragmentiranja državne zajednice konstitutivnih naroda?

G-din J.D.: Mislim da sam to pokušao objasniti u prethodnom odgovoru. Pričom o konstitutivnosti naroda se manipuliše od 1996. pa do danas. U Republici Srpskoj i Bošnjaci i Hrvati su nacionalna manjina. Isti je slučaj sa Srbima u Federaciji. Gde su manjina. U kantonima sa većinskim Bošnjačkim narodom Hrvati i Srbi su manjina, kao što je slučaj sa nacionalnom strukturom u Banja Luci, Sarajevu, Mostaru.

M.H.: I pored želje da Vas poštedim govora o nemilom događaju vezanom za hapšenje u Beču, htio bih Vas pitati šta mislite o onima koji su pokrenuli tužbu protiv Vas, a istovremeno i ne pomišljaju da u vlastitoj sredini pokrenu sudske postupke protiv ideologa rata: Adžića, Kadijevića, Kostića, Ćosića, Draškovića, Amfilohija, Filareta, Kačavende…? 

G-din J.D.: A da li smo mi u našoj sredini rešili sa kriminalnom prošlošću pojedinaca i grupa? Ne znam da li u svetu postoje države gde tri naroda imaju svoje heroje, svoje zločince. Oni su krivi, mi nismo i to se kreće u začaranom krugu. Slučaj Dobrovoljačke je trebalo rešiti još pre 17 godina. Hajde podigni optužbu protiv nekog iz tvog nacionalnog korpusa. Što bi dizali protiv naših kada oni ne dižu protiv svojih, ustaljeno je razmišljanje. U mom slučaju ja sam samo kolateralna šteta.

M.H.: Šta mislite o posthumnom suđenju i reviziji “zasluga” bosanskohercegovačkih političkih lidera i vojnih rukovodilaca? Ako su se skidale Titove slike i rušile njegove biste, ako ni Mao Tse-tung za Kineze nije ostao svet, ni car Hirohito nije ostao bog za Japance, zašto bi se u BiH držao neprikosnovenim duh loših “otaca nacije”?

G-din J.D.: Svakom po zasluzi. Sud istorije, uostalom kao i svaki sud, je često pristrasan. Po onoj Njegoševoj – tko bi gori, eto doli, a tko doli gori ustaje (ne znam da li sam tačno naveo!) je odnos prema veličinama u svakoj etničkoj sredini. Na ovim prostorima istorija (historija) počinje od mene! Činjenica da se zadnjih godina među Bošnjacima određuju patriote nastavak je ekstremnog stava ko je ko u Bošnjaka, ko u Hrvata, ko u Srba. Ja jesam za skidanje tabua u „mom“ narodu, ako to vi uradite u „vašem!“

M.H.: Meritorne institucije međunarodne zajednice tvrde da Bosni i Hercegovini ne prijeti opasnost, bar u nekim elementima, slična onoj iz 1992. Da li po Vašem mišljenju ipak postoje razlozi za zabrinutost od mogućnosti prerastanja nesloge među narodima RBiH u obnovljene oružane sukobe?

G-din J.D.: Nikad se ne zna šta se može desiti na „brdovitom“ Balkanu! Međutim poslednja događanja na Kosovu pokazuju da NATO reaguje veoma rigorozno i opominjuće tako da, takvo je moje mišljenje, ne može doći do eskalacije sukoba u BH.

M.H.: S vojno-strategijskog stanovišta, i geo-političkog, da se nekim vremeplovom vratite u bolja vremena, šta biste prenijeli u ova, koje greške ne biste dopustili da se ponove?

G-din J.D.: Činio bih sve da se sprovede Platforma Predseništva BH o odbrani i sprečio bih stvaranje jednonacionalne Armije i uvođenje religije u sastave te vojske, i osujetio da se politika meša u komandovanje! Znam da su to nebuloze, ali sam uvek bio maštar.

M.H.: Živim u Izraelu koji se opasao zidovima. Ne prijeti li opasnost da se i bivša Jugoslavija, kroz Bosnu, podijeli nekim ruskim, ili, novim kineskim zidom? A zidovi nisu prepreka ni za amatere, da ne govorimo o stručnjacima za balistiku. Da li je dobro rješenje za Bosnu i Hercegovinu priključenje NATO-savezu?

G-din J.D.: Za bezbednosnu stabilnost BH i čitave regije treba što pre ispuniti uslove za prijem u NATO. Pa je onda nemoguće graditi zidove!

M.H.: Oči bosanske javnosti uprte su u ljude poput Vas. I sami znate da učitelj, ljekar, oficir, čak i kada odu u zasluženu penziju, uvijek su na doživotnoj službi svom narodu. Činjenica je da su se neka imena bosanske političke avangarde u potpunosti izgubila s obzorja. Znači li to da se možda radikalno promijenilo mišljenje, možda i praktični stav, jednog Bogića Bogićevića, Raifa Dizdarevića, Stjepana Kljujića? Narod se za sada na njih bojažljivo poziva. Neće li ih i javno prozvati i zapitati gdje su sada? Kako da razmišljamo o Vama?

G-din J.D.: O meni treba razmišljati kao o običnom čoveku, ne fetišu, koji se ponašao profesionalno, humano i samosvojno u svim fazama svog života. Što se tiče prethodne dvojice mislim da su se „umorili“ i povukli i žive na „lovorikama“. Za ideale se treba boriti do zadnjeg dana u životu. Bolje je časno poginuti nego klečeći živeti, reči su Ibaruri.

M.H.: Bez jedinstvene vlasti, uz kantonalne i etno-entitetske podjele, sa tri policije i uzurpiranjem ekonomskih potencijala, mjesta ima samo za korupciju i kriminal. Profitiraju kapitalisti, a obični ljudi su bez elementarnih primanja. Broj nezaposlenih u julu mjesecu ove godine je dostigao 696.000. Slažete li se da u svemu ovom osnovni problem nepostojanje efikasne vlasti?

G-din J.D.: Poštovani. Vaša su pitanja uglavnom sugestivna!!! Evo na ovo mogu odgovoriti najjednostavnije DA! Problem je što narodi žive u torovima i ponašaju se kako kaže vlasnik stada: Oni biraju svoje predstavnike u vlasti koji ne vode računa o datim obećanjima pred izbore. Ovde ljudi žive u strahu od drugog i drugačijeg!

M.H.: Da li je boljševizam lošiji od lažne demokratije i trulog kapitalizma koji ruši narode u nepovrat bijede, gladi, zaostalosti, ratnih pustošenja? Da li su teorija i praksa socijalističkih revolucija, Marx i Lenjin zauvijek prošli? Ne čini li se da antiglobalistički pokreti upereni protiv kulturne recesije i rušenja ekonomije malih naroda ukazuju na nešto globalnije od nastojanja da se zatre humanost? 

G-din J.D.: Prateći društvena zbivanja primećujem da je Marks sa svojim „Kapitalom“ na ceni. Inače, ne bavim se problematikom o kojoj treba da dam sopstveno mišljenje. Dobro uređene i dobro organizovane zajednice, države, veoma se uspešno suprostavljaju svim vrstama zemljotresa. Mislim da se sa pojmom globalizacije, pa i demokratije manipuliše, kao i sa religijom samo u interesu malog broja bogatih.

M.H.: Borili ste se za jedinstvenu RBiH. Ona je međunarodno priznata i prema njenom legalnom Ustavu, članu 155. niko nema pravo na kapitulaciju. “Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.”

U Vašoj autobiografskoj knjizi “Ne pucaj!” kažete:

“Svima njima dajem moju ratnu istinu na sud. Njima, ljudima, ali ne i onima koji su klali, ubijali, silovali, sakatili i proterivali žene, decu, stare i nemoćne; onima koji su rušili i palili gradove, sela, spomenike mog bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda; onima kojima će suditi Hag i dragi Bog za njihova zla dela. Njihov sud ne priznajem. To pravo oduzimam i onim političarima i generalima koji su nam Bosnu i Hercegovinu sveli na polovinu i četvrtinu teritorija. Bosna je ovo, budale! Nije ona za cenkanje i potkusurivanje. Ko je to činio i čini, stići će ga zaslužen prezir naroda i sud istorije.”

Trenutno se vodi internet-kampanja (čiji sam sudionik) koju je pokrenula Facebook grupa, na čelu sa gospodinom Ibrahimom Halilovićem. Naša Grupa patriota okupila je do sada 65.000 potpisnika Zahtjeva za povratak u život legitimnog Ustava RBiH. Ako se posmatra uloga elektronskih medija u svim fazama smjene režima u arapskim zemljama, mora se priznati da se facebook-metod kreativne koordinacije i komunikacije pokazao izuzetno efikasnim i nije slučajno što se upravo ovih dana Facebook promoviše i kao politički agens izbornog odlučivanja, kao politički akcijski odbor. Već sada, uprkos skepsama i pronalaženju mana, Facebook je postao fenomen početka 21. stoljeća i svako potcjenjivanje njegove kulturološke dimenzije može imati loše posljedice po ignorante. Ustav i Facebook kao politička platforma objedinjavanja Bosanaca/Bošnjaka postali su sinionimi. Smatram izuzetno značajnim da ljudi poput Vas ne posustanu duhom i ne ostanu po strani bosanske kulturne revolucije koja se upravo događa i bezrezervno očekujem Vašu podršku. Ovo nije propaganda i lobiranje za nešto suprotno interesima svih naroda Bosne i Hercegovine, već naprotiv, dosljedno je Vašim naporima, Vašoj borbi i citiranom navodu iz Vaše knjige. Nastojanje da se vrati legitimni Ustav znači dopuštanje Bosni da preživi farsu, falsifikat, veleizdaju i pristajanje na genocid, sve to pod okriljem nametnutog daytonskog sporazuma, tog samoinicijativnog gesta izvršenog državnog udara na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Možemo li u pogledu zahtjeva naše Grupe za povrat Ustava računati na aktivnu glasnu podršku i blagoslov heroja, čika-Jove, prijatelja, suborca, generala, gospodina Divjaka?

G-din J.D.: Cenim poštene napore i želju da se vrše ustavne promene i eventualni povratak na Ustav RBiH. Ovaj sadašnji je oktroisan, potpisali su ga predstavnici tri naroda, krvni protivnici!!! Kako promeniti one koji su ga potpisali? To je makijavelistički postupak oko koga se okuplja minoran broj, nažalost samo jednog naroda, dok druga dva žive na ratnim osvajanjima!

M.H.: Za razliku od Vas, s početkom opsade Sarajevo, ja sam napustio svoj grad. I poslije skoro dvadeset godina, taj čin odlaska-bijega, uglavnom se rijetko kome oprašta. Recimo da je to nepraštanje djelimično opravdano. S druge strane, poznato je da nisu svi koji su ostali bili patrioti. Naprotiv. Za Bosnu bi bilo mnogo bolje da su otišli svi nosioci negativnih pojava što su bacile mračnu sjenu na sve pozitivno za što ste se borili Vi i ostali iskreni pošteni patrioti-branitelji. Ima li nade da se časnim i nekompromitovanim članovima dijaspore pruži ruka praštanja i pomirenja? Da se pomogne onima koji žele da se vrate? U dijaspori leži ogroman znanstveni, ekonomski, i, što je najvažnije, patriotski potencijal potreban Bosni, a ipak ima razmišljanja o usvajanju zakona kojim bi se ukinulo dvojno državljanstvo. Milion i po Bosanaca postali bi stranci. Ide li Bosni u prilog takav epilog? Ili treba raditi na eliminaciji onih pojedinaca koji svjesno održavaju status-quo zarad očuvanja vlastite pozicije? Hoće li trijumfirati stvarni patriotizam, ili će zavladati totalna ksenofobija i malograđansko sitnodušje? Upravo je na sceni medijska demistifikacija uloge podzemlja u međusobnim obračunima. Nisu li sve to znaci urušavanja anarhije i kraja dominacije mafije i njene pogubne uloge u sputavanju rekonstrukcije zdravog društva u kom se neće ostavljati odškrinuta vrata za adute kojima vješto manipuliraju secesionisti i svi drugi patogeni i kriminogeni neprijatelji Bosne?   

G-din J.D.: Politička mafija je na vlasti od devedesetih godina, nepotizam i drugi -izmi su karakteristični za sve stranke i sa njima se ne može, za dugo vremena, očekivati boljitka. Što se tiče dijaspore ona je dobro iskorišćena za afirmaciju nacionalističkih projekata, materijalno „izmužena“ i o ovakvoj BH, mislim da nikome nije potrebna! I sa pojmom „patriota“ se manipuliše. Za ovdašnje to je organizator „otpora“ u koje su svrstani Caco, Ćelo, Juka….

M.H.: U stilu Đorđa Baleševića, pripadnika moje epohe iz ‘50. i neke, ne bih da pominjem “bitke daleke”. Ipak, on je vizionarski prorekao da duboki vir opasnosti prijeti i da nas čeka “još sto ofanziva”.

Možemo li računati na Vas? Imamo li pravo očekivati od Vas, žive legende, još nešto nakon svega što ste Vi Bosni već dali i dokazali?

G-din J.D.: Moj životni uspeh je u pomaganju dece žrtava rata, invalidne, talentovane i dece romske nacionalne manjine i to je moj doprinos jačanju BH u integrativne evropske procese: Na taj način sam i sa vama!

M.H.: Kažete da je optimizam pozitivan kada je utemeljen. Vjerujete li u “Bosansko proljeće”? Pretpostavljam da ste po prirodi optimist i zato Vas ne želim opteretiti suprotnim, mogućim negativitetom sugestije implicirane u pitanju o budućnosti Bosne. Šta bi bila suština Vašeg vizionarskog optimizma i kakve poruke imate za sve nas koji imamo samo jednu stvarnu otadžbinu, ma gdje fizički obitavali?

G-din J.D.: Više sam realista nego optimista! “Bosansko proleće“ šta je to? Protiv koga, protiv čega, za čega? Nemam vizija tako nečega. Ponavljam da su se narodi navikli na život u toru i na bič vlasnika tora. Optimizam je integracija BH u NATO i EU! To će biti veoma dug proces. Eto Turska to čeka više od dvadeset godina.

M.H.: Hvala Vam poštovani gospodine Divjak što ste izdvojili Vaše dragocjeno vrijeme za ovaj razgovor. Dužan sam Vam izvinjenje zbog broja pitanja, nekako su spontano počela dolaziti jedno za drugim. Slažem se da su sugestivna, ali to nije radi Vas, već da bih potakao čitaoce na samokritiku i na kreativnu humanu aktivnost.

G-din J.D.: Hvala što ste poželeli da realizujete ovaj intervju.

BH je i mit i poezija i tragedija i opstala je kakva jest i trajaće dok bude civilizacije!

Srdačno, Divjak Jovan, Bosanac

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s