REAGOVANJE NA TEKST IZ JERUSALEM POSTA
„The Balkans: Militant Islamism’s new front“
By Gordon N. Bardos
http://www.jpost.com/Opinion/Op-EdContributors/Article.aspx?id=281948

mr. sci. Marjan Hajnal, Izrael,
član ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada

I kada u najboljoj namjeri misle da bi mogli validno informirati domaću i svjetsku javnost o problemima u vezi sa terorizmom, mnogi novinari, pa i izraelski, mahom nesvjesno i po inerciji predrasuda previđaju dubinu korijena do kojih dopiru povijesne zablude o počecima terora.
„Jerusalem Post“ od 08/20/2012. nekritički prenosi tekst Gordona N. Bardosa, „stručnjaka za balkansku politiku i sigurnost“, sa sjedištem u New Yorku, sa ne posebno intrigantnim naslovom „The Balkans: Militant Islamism’s new front“ (Balkan: Novi front militantnog islama).
Gordon sasvim jednostrano, formalno-taksativno nabraja događaje i imena, oglašavajući početak otvaranja novog fronta, balkanskog, u „izraelskom ratu protiv terorista“, nakon što je 18. jula u bugarskom turističkom centru Burgasu, jednoj od omiljenih destinacija izraelskih turista, napadnut autobus. Poginulo je osam osoba, a povrijeđeno tridesetak. Napad je izveden na 18-godišnjicu napada na Sjedište jevrejske organizacije u Argentini, kojom prilikom je ubijeno 85 ljudi. Izraelci su za napad u Burgasu optužili Iran i Hezbollah.
Već sam početak teksta involvira tendenciozno apostrofiranje jevrejsko-arapskih sukoba i priziva anti-islamsko raspoloženje islamofobičnog dijela stanovnika Balkana, vjerovatno slijedeći vatikansku tezu o „kršćanskoj Europi“. U nastavku teksta autor nabraja bez ikakvih analitičkih detalja pogibiju pet mladića u Skopju od strane „osumnjičenih muslimanskih radikala“, napad vehabije (Jašarevića) na američko veleposlanstvo u Sarajevu, otkrivanje terorističke ćelije u planinskoj regiji Sandžaka na granici između Srbije i Crne Gore, koja je planirala napasti zapadna veleposlanstva u Beogradu.
„Dugo ignorirane ili potcjenjivane po zapadnim zemljama, ekspoziture Al-Qaide i Hezbollaha na Balkanu su sve prisutnije, prvenstveno zahvaljujući saudijskoj i iranskoj financijskoj potpori. Od Skopja do Sarajeva i Novog Pazara, islamisti i vehabije nastoje da preuzmu džamije i izgrade povezanu mrežu ex-teritorijalnih šerijatskih zajednica, u udaljenim ruralnim područjima Balkana. Prema Malcolmu Hoenleinu, za radikalne islamiste Sarajevo je centar najveće iranske ambasade u Europi, i postaje odskočno mjesto radikalizacije, nešto poput Berlina tokom Hladnog rata.”
Bardos pominje procjenu (ne navodi izvor) da u samoj Bosni ima 3000 potencijalnih terorista. „Stotine drugih mogu se naći na Kosovu, Makedoniji i Sandžaku. Ovi pojedinci i skupine imaju opasan utjecaj koji ne treba potcjenjivati. U društvu sa mržnjom naslijeđenom iz rata 90-ih i razornim ekonomskim problemima, dobro financirani ekstremisti lako pronalaze sljedbenike. Zapadni tvorci politike su predugo ignorirali ovaj problem, na štetu Balkana, Europe i SAD-a.
Bardos ni rječju ne pominje genocide nad Bogumilima i kasnije nad Bošnjacima, provođenim od krivokletnika u čiju se antihumanost zapečatila stoljećima generirana ista nazovi-duhovna provenijencija, teror u čistom obliku.
„Tokom 1990-ih, vodeći islamski klerik, Mustafa Cerić, kontrolira puteve novca sa Sudancem Fatihom el Hassaneinijem, bliskim srodnikom šeika Omara Abdul Rahmana, osuđenog za planiranje napada na World Trade Centar 1993.“
Uzroke sukoba na Balkanu i prijetnje islamista/vehabija jugoistočnoj Europi Bardos povezuje sa imenom „islamističkog predsjednika Bosne Alije Izetbegovića, i njegovim pozivom militantima sa Bliskog istoka i središnje Azije da se pridruže njegovim vojnim snagama. U augustu 1993, Izetbegović je naredio formiranje Bataljona svetih ratnika al-Qaide, Kateebat el-Mujahidin.“
Od tada počinje uspon „Izetbegovićevog bosanskog terorističkog džihada.“
„U februaru 1996. u blizini Sarajeva otkriven je kamp za obuku terorista s kojima su iranski instruktori planirali napasti baze NATO-a. Zapovjednik logora bio je glavni obavještajac Alije Izetbegovića. U decembru 1999. bosanski džihadist Ahmed Ressam je uhapšen pri pokušaju bombaškog napada na LAX Airport.“
Za učešće u napadu na SAD 11. septembra 2001. godine Bardos okrivljuje „tri Izetbegovića sveta ratnika – Khalid Šeik Mohamed, Nawaf al-Hazmi i Khalid al-Mindhar. Izetbegovićov džhadist, Juma al-Dosari, bio je uključen u junu 1996. u terorističkom napadu na Khobar Towers u Rijadu, u kojem je ubijeno šesnaest američkih građana. U augustu 1998, Izetbegovićev džihadist Abdul Rashim al-Nashiri sudjelovao je u bombaškom napadu na američko veleposlanstavo u Dar es Saalamu i Nairobiju u kojem je više od 400 ljudi ubijeno; mozak akcije, Mamdouh Mahmud Salim, ‘poslovno’ je posjetio Bosnu tri dana prije bombaških napada na ambasadu, s vizom izdanoj od strane bosanskog konzulata u u Turskoj. Karim Said Atmani je s krivotvoritenim dokumentima živio u selu bosanskih mudžahedina, Bočinja Donja. U oktobru 2000, veterani Izetbegovićeve vojske Juma al-Dosari, Ahmed Zuhair, Jamal al-Badawi, Ebu Asim el-Mekki, i Abd al-Rahim Husein Mohammed al-Nashiri napali su USS Cole u Adenu, ubivši 17 američkih službenika. U februaru 2002, Izetbegovićev džihadist Omar Saeed Sheik umiješan je u ritualno ubojstvo odrubljivanjem glave Daniela Pearla, novinara Wall Street Journala. Amer Azizi, povezan sa vrhom Al-Qaide je u martu 2004. učestvovao u bombaškom napadu na voz u Madridu, obučavan je u terorističkim kampovima u blizini centralnog bosanskog grada Zenica. Iako je istina da nije jedina stanica al-Qaidinih ćelija, Bosna je jedinstvena po tome da je jedina zemlja u Europi u kojoj su simpatizeri, izdanci i suradnici radikalnog islamizma na najvišim nivoima vlasti.“
Upadljivo je napadno potenciranje „Izetbegovićevih džihadista“, kao da oni nisu postali to su što bili s razlogom, u Iraku, Afganistanu, Čečeniji… Te razloge Gordon Bardos svjesno ne pominje. Nema sumnje da su njegove tvrdnje plod dnevno-politikantske potrebe, osobnog voluntarizma i rezultat nepoznavanja stvarne situacije. Ili, maliciozno izbjegava pominjanje bošnjačke opozicije koja je uvijek bila prisutna i aktivna u odnosu na Izetbegovićevu doktrinu izdajničkog žrtvovanja gradova i čitavih regija sa bošnjačkim/muslimanskim stanovništvom.
„Čak i danas, šef bezbjednosti u Izetbegovićevoj islamističkoj stranci smatra se jednim od glavnih iranskih agenata u Bosni, uprkos činjenici da je na američkoj crnoj listi pojedinaca povezanih sa terorističkim skupinama. Uz prijetnju islamističkih i vehabijskih radikala na Balkanu, oni također imaju jako negativan učinak na napore za stabilizaciju međuetničkih i međureligijskih odnosa u regiji. Katoličke redovnice u Sarajevu sada izlaze samo u paru zbog straha od napada vehabija, a vehabije im u pekarama odbijaju prodati kruh – čak i kada su pokrivene. Ženomrztvo i antisemitizam su omiljene zabave islamista i vehabija. Prije nekoliko godina, nakon što je reis Cerić saopštio na televiziji da je izraelska akcija u Gazi genocid, pojavili su se grafiti širom Bosne na kojima je Davidova zvijezda izjednačena sa svastikom. Dopisnik ‘Der Spiegel’-a izvijestio je prilikom posjete džamiji koju financira saudijski kralj Fahd u Sarajevu da je jedan Izetbegovićev ratni zapovjednik napao Izrael bujicom riječi. A imam je grmio sa propovjedaonice: Cionistički teroristi, životinje u ljudskom obliku, pretvorili su Pojas Gaze u koncentracioni logor, a to označava početak kraja židovske paradržave …“
Ovo su riječi koje se mogu svakodnevno čuti od iranskog predsjednika Ahmadinadžada i duhovnih vođa Khameneia u Iranu i Nasarallaha u Libanonu. Gledajući samo površinu problema, realitet ogoljenih činjenica, stiče se dojam o neraskidivoj vezi između Alije Izetbegovića i Al-Qaide. On je već odavno prispio na drugu obalu s koje nema povratka, a nije bilo prilike da odgovori na optužbe. Danas i kada bi mu se sudilo za sve za što ga optužuju, čak i njegovi iznevjereni sljedbenici, to je čuveni bosanski paradoks, vjerovatno bi ga najrevnosnije branili i zastupali oni protiv kojih je ratovao.
Ali, da ostavimo na trenutak po strani Izetbegovićevu krivicu koju mu pripisuje Gordon Bardos. Zar se nije proces islamizacije začeo na Bliskom istoku kao reakcija na krstaški teror? Nije li postojao teror biblijskih razmjera prije islamskog Džihada? Kako to da oni koji su razarali Jerusalim i pobili milione Jevreja u samom Izraelu i širom Europe, posebno od 1492., ne dopuštaju Izraelu da živi svojim životom? Neće to Izraelci sebi da priznaju, ali znaju da u prećutnom simbiotičkom licemjerju dobro je i njima i njihovim čuvarima-porobljivačima. Napravili su im atomske centrale, isporučuju im atomske podmornice, čuvaju njihove granice i obale, tolerišu im genocidno sprovođenje aparthejda i getoizaciju Gaze… Radi jednog jedinog cilja: osvajanje Brda hrama, sa kog su naumili istjerati muslimane i napraviti Treći hram. Ne za Jevreje, već za sebe. Čak i po cijenu velikog regionalnog rata. Strah od arapske atomske bombe je samo izgovor za posjedovanje vlastite. Zaboravljaju Izraelci vremena kada su ih svi protjerivali i ubijali, da su ih tada u Bosni i Turskoj spašavali muslimani. Još dubljim poniranjem u prošlost dolazimo u predvorje jevrejskog terora nad sedam plemena koja su naseljavala okolinu današnjeg Jerusalima. Ne kaže se slučajno: oteto-prokleto.
Prema posljednjim vijestima, iranski ajatolah Ali-Khamenei je izjavio da je stremljenje nuklearnom naoružanju „veliki i neoprostiv grijeh“, nazivajući američko protivljenje iranskom mirnodopskom nuklearnom programu „gorkom satirom“, pred činjenicom kako su SAD upotrijebile atomske bombe u Japanu i kolikim arsenalom nuklearnih projektila raspolažu danas. Tim riječima glavni iranski ajatolah još jednom ponavlja tezu da Iran ne razvija nuklearno oružje. Međutim, ne odustaje od stava da je Izrael kancerogena tvorevina, kao mantru ponavlja negiranje Holokausta, ne odustaje od naoružavanja i financiranja šehida-samoubica. Kome vjerovati? Međunarodna agencija za kontrolu nuklearne energije (IAEA) posjeduje mnoge dokaze koji potvrđuju da ajatolah Khamenei možda i ne zna šta se i od njega samog krije u podzemnim pogonima za preradu i obogaćivanje urana.
Paralelno s tim, u Izraelu se duhovni vođa ultra-ortodoksnih Jevreja Ovadija Josef usprotivio eventualnom napadu na nuklearna postrojenja u Iranu. Možda se nešto počelo događati na planu promjena u regionalnim političkim koncepcijama, ili se tek čini da otapanje ledenog vrha može tako brzo dovesti do nestanka cijelog glečera.
Za sada je nepobitna činjenica da se sukobi u Siriji ne bliže svome kraju, da se teror kao globalni fenomen ne može vezati samo za jednu epohu i usko podneblje, da je globalistički totalitarizam mnogo opasniji od bilo kojeg spora s religijskim predznakom. Sve religije kao fragmenti događanja svjetske povijesti imaju svoje faze, svoje mračne mrlje i svoje vitezove istinske pravde. Ne zaboravimo da je i Giordano Bruno bio pripadnik dominikanskog reda koji je izrodio Inkviziciju, od koje će sam tragično stradati taj nenadmašni genije, kao i da je Alberto Romero Rivera bio jezuit. Ali, totalitarizam kao globalni neo-nacizam ima daleko širi spektar primjene i rezultati su više nego alarmantni: narušena ekološka ravnoteža, upotreba klimatskog oružja, vještački izazvane epidemije i glad, kao uvertira u nešto o čemu vjerovatno ni najradikalniji „mali“ teroristi i ne pomišljaju.

Advertisements

One response »

  1. Bliski Istok se našao na putu biberovu zrnu s Molučke prevlake i svile iz Kine. Trebalo je plaćati silne takse svakome tko je imao pravo u birati ih, od pustinjskih beduinskih razbojnika do egipatskog sultana. Europska gospoda se dosjetiše Isusova groba pa pošiljaše onamo silne vojske da brane Grob i drže pod kontrolom put biberovog zrna. Kad je uzmanjkalo vitezova poslaše Magelana da nađe svoj tjesnac, kako bi biber umjesto s istoka kroz ruke egipatskog sultana stizao u Jevropu sa zapada. I pronađoše Panamu pa se pokaza da je ekonomičnije slati transporte lađama preko Pacifika do Paname pa onda karavanama u Santa Kruz i otuda u Jevropu. Interes za Isusov grob se izgubi, nestade križara, ali Atlantikom promilješe tisuće gusarskih lađa i biber-zrno, kao i cimet, i karanfilići i druge mirodije poguraše druge oblike imperijalizma. Danas je to nafta, kakav Spasitelj, kakav Poslanik, kap nafte je ta koja gura u svete ratove. Ali, za trideset godina će nestati nafte u Svetim islamskim zemljama. Zato ovo što se sad dogadja, ovaj tzv. panislamizam nije ništa drugo nego od zapada pripremana akcija ujedinjavanja muslimanskih zemalja u buduće siromaško geto. Svi Muslimani u jedno carstvo, a vlasnici novih izvora energije, koja se već može crpiti iz svemira, bit će gospodari svijeta. Zato se podstiču nevažne stvari koje tjeraju Muslimane da krvare i ne znajući zašto, a misleći radi svetih stvari, knjiga na primjer. Svi su ovi “džihadisti” proizvod škole budućeg tisućugodišnjeg carstva. Hitler je zaista besmrtan, a arapski milijarderi su toliko upropastili sove naode da nemaju ni svojih inženjera, da ih liječe “bjelci”, da im ceste i buildinge grade “bijeli” inženjeri, da im sva ona prekrasna zdanja po Arabijskom poluotoku grade “bijele” arhitekte. Kad nestane nafte, čime će plaćati dokture kojih neće biti. Nestat će i Ljekara bez granica i Mirotvoraca dobrog srca, u gladnom islamskom ujedinjenom carstvu živjet će milijardu robova. zapamtite, ovo je ideologija koja pokreće sve te ekstremste, čiste i bezgrješne vjernike….O slatko zrno biberovo, o mehka svilo u krevetu princezinom dokle nas dovede!

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s