U centru Šibenika na velikoj zgradi pored obale sačuvana je ova tabla da svjedoči o održavanju ZAVNOH-a.

——————————————

——————————————

A ovako sramotno zapuštena izgleda kuća u Mrkonjić-Gradu, Varcar-Vakufu, u kojoj je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Na sramotu i čast gradskoj upravi i vlastima tzv. “republike srpske”. Na kući nema nikakvog zapisa, spomen-ploče ili bilo kakvog obilježja, nema ni najmanjeg znaka koji bi ukazivao na njenu prošlost, da se u njoj dogodila povijesna odluka o suživotu bosanskih naroda. Zahvaljujući gradskoj upravi Mrkonjić-Grada, a i vladi tzv. „republike srpske“, prepuštena je zaboravu, prozori s bočne strane su otvoreni, na zidu su postavljeni oglasi…

Bio je to 6. august 2012. Na isti dan 1945. godine nad Hirošimom je aktivirana atomska bomba. Sigurno je da ta dva događaja nemaju nikakve međusobne veze. Međutim, na mene je poražavajuće kao nuklearna eksplozija djelovalo saznanje da sam tretiran kao obespravljeni stranac u vlastitoj zemlji, i da meni i mom domaćinu može neki nadmeni kriminogeni kabadahija u policijskoj uniformi „republike srpske“ (u daljem tekstu „rs“, pišem malim slovima i s navodnicima, jer kao što vlasti te samoproglašene „republike“, uspostavljene democidom, kulturcidom i ekocidom omalovažavaju i negiraju nezavisnu i međunarodno priznatu državu RBiH, zašto bih ja prihvatio izmišljenu tvorevinu i uklopio njen naziv u pravopis bosanskog jezika?), prijetiti zbog legitimne zastave RBiH. Da li svjesnom ili slučajnom greškom nastavnika i upravnog osoblja škola koje sam završio u Bosni, nikada niko nije pomislio da povede nas učenike do kuće u kojoj je rođena moderna Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, država u kojoj smo svi složno živjeli poslije Drugog svjetskog rata. Nisu nas vodili ni u Jablanicu, ni na Sutjesku, ni na Kozaru, u Drvar… Ne vjerujem u slučajnost, pa zaključujem da nekome namjerno nije bilo stalo do toga da se njeguje tradicija NOB-a. Čini se mogućim da već davno prije nego što će se rat ponoviti, neko nam nije htio uliti poštovanje prema povijesti i osjećanju zajedništva. Zato mislim da sam samo zahvaljujući božanskom proviđenju stekao prijatelja iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, novinara po vokaciji, gospodina Ibrahima Halilovića, koji me pozvao u goste, i poslije ugodnog domaćinskog prijema u domu Ibrahima i njegove supruge Hajre, u porodičnoj atmosferi koju ja malo naruših jer je bio Ramazan, uputih se sa Ibrahimom u pravcu kuće u kojoj je 25. novembra 1943. održano povijesno Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH, kao najvišeg zakonodavnog i izvršnog tijela Narodno-oslobodilačkog pokreta. Planirao sam vidjeti tu kuću koju sam zamišljao kao muzej.

Novinar, publicist, Ibrahim Halilović, protjerani stanovnik Mrkonjić-Grada, kom se prijeti kao povratniku u rodni grad

Kolege, suborci, komšije, Ibrahim i Marjan, sa legitimnom zastavom RBiH

Ibrahim je došao na ideju da kad već idemo tamo ponesemo kamere i zvaničnu zastavu RBiH sa ljiljanima, da bismo napravili kratki film o tom događaju, što sam oduševljeno prihvatio. Ta zastava, odnosno ljiljani na njoj, imaju moć koje se plaše samo oni koji ne poznaju neuništivost prirode i cijelog Univerzuma. Lijepa i skladna, bila je nenadmašni dekor našeg posve nenapadnog i bezazlenog performansa u kom su nam u par minuta snimanja pomogla čak i neka znatiželjna djeca. Poredio sam grb na toj zastavi sa prethodnim grbom SRBiH i odbacio sam pomisao da smo mogli imati i taj simbol, iz dva razloga: prvi je razlog što su jedino na grbu SRBiH bili fabrički dimnjaci, dok su na grbovima ostalih socijalističkih republika bili uglavnom lijepi simboli. Ustvari, ne znam kako se nije razmišljalo o tome da je grb Srbije sadržavao četiri „s“, po čemu je to bilo nacionalno, ili, preciznije formulirano, nacionalističko obilježje. Crnogorci, također, šta bi oni prikazali ako ne Lovćen i kapelu svoga Njegoša? To je bio još jedan bitan pokazatelj da je Bosna žrtvovana, da bude industrijska, kontaminirana, zaostala, bezobzirno tlačena, ponižavana i eksploatirana od strane susjeda (takva joj je sudbina dodijeljena po ko zna koji put u njenoj tragičnoj povijesti). I u onom ratu je žrtvovana sa svim ofanzivama. Dodatno, izabrana je od strane maršala Tita da u slučaju nuklearnog napada na Jugoslaviju, opet Bosna bude najsigurnije mjesto, o čemu svjedoči tajno građeno basnoslovno skupo podzemno više-etažno atomsko sklonište kod Konjica. Na drugi razlog se obično i ne pomišlja, a on je vidljiv već u naizgled idiličnim Odlukama ZAVNOBiH-a. Nažalost, napravljen je krupan propust time što su uz tri konstitutivna naroda zanemareni tzv. „ostali“. Istini za volju, Tito je u svojim govorima naglašavao „ravnopravnost svih naših naroda i narodnosti“. Ipak, bilo je nečeg fingiranog i samo nominalnog u tom naglašavanju ravnopravnosti. U praksi je dominirala Srbo-majorizacija, Bošnjaci se nisu mogli izjašnjavati kao Bošnjaci, Bosanci nisu imali status nacije. U tom kolopletu apriorno hipostaziranog budućeg seperatizma glavne uloge su imali Ivan Krajačić i Edvard Kardelj. Time što se u Odlukama ne pominju narodnosti, ili „ostali“, neopredijeljeni, i sl. ostavljen je prostor za presedane i nepravdu prema brojnim pojedincima i čitavim zajednicama protiv kojih je vođen genocid. Zato je s naše, Ibrahimove i moje strane, taj gest sa zastavom na kojoj su simboli nečeg mnogo starijeg od Titove Jugoslavije, imao posebnu simboliku i značaj.

Ostaci sebilja pored srušene džamije Mustafe-age, osnivača
Varcar-Vakufa

Pred neuglednom kućom koja je trebala biti uzoran i čuvan muzej, mi smo spontano i bezazleno završili što smo željeli, međutim, u drugom krugu naše male misije, u povratku od mjesta srušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar-Vakufa (mi smo prethodno već ostavili zastavu u automobil) obratio nam se policajac Dragan Kaurin, iako nije postojao nikakav trenutni vidljivi razlog za to, i saopštio nam da im je javljeno da se „bune neki građani zbog zastave sa ljiljanima“. Tvrdio je da smo imali ratnu zastavu Armije BiH, što nije tačno, a i da smo imali tu zastavu, i ona bi bila legalna jer je simbolizirala otpor okupaciji i agresiji. To obraćanje preraslo je u verbalni napad i prijetnju. Mi nismo izazivali nered, nismo nikog provocirali. Ali, epilog je poznat. Poslije mog odlaska, sve se kao lavina sručilo na Ibrahima kom se prijeti hapšenjem, čak i smrću, kotinuirani su napadi na njegov posjed, nakon što mu je vikend-kuća opljačkana, srušena i spaljena, sada isti neprijatelji Bosne i Bošnjaka napadaju Ibrahima kao povratnika, i dalje napadaju i oštećuju njegovu imovinu, a mrkonjičke vlasti ne preduzimaju ništa, što je i jasno nakon prijetnji od strane policajca da će nas uhapsiti, „da nas neće moći osloboditi ni Silajdžić ni Dodik ako opet istaknemo zastavu sa ljiljanima, da će srušiti Bosnu“. Kao da već nisu dovoljno srušili. A ta jadna mala neugledna kuća na kojoj nema ni najmanjeg znaka koji bi ukazivao na njenu prošlost, da se u njoj dogodila povijesna odluka o suživotu bosanskih naroda, zahvaljujući gradskoj upravi Mrkonjić Grada, a i vladi tzv. „republike srpske“, prepuštena je zaboravu, prozori s bočne strane su otvoreni, na zidu su postavljeni oglasi…

Poruku sa legitimnom zastavom RBiH smo htjeli poslati svima, međunarodnoj zajednici, Visokom predstavniku OHR-a Valentinu Inzku, stranim ambasadorima, ali i našoj uspavanoj bosansko-hercegovačkoj javnosti kojoj još, ni nakon skoro dvije decenije, ne dopire do uma i srca da je Dayton prevara, sramna kapitulacija i da su veleizdajničkim činom prihvatanja nametnutog daytonskog grba i daytonske zastave, sve stradale nedužne žrtve i razaranja Bosne, svi ti pogubni rezultati agresorskog nepravednog genocidnog rata zapravo anulirani, kao da genocida i razaranja nije ni bilo. Ibrahim i ja nismo žalili svog zdravlja, vremena i truda, prešli smo hiljade kilometara, stavljajući se u rizičan i nezahvalan položaj. Zar je potrebno da Ibrahim dođe od daleke Kanade i Marjan iz Izraela da nemarnim Bosancima i Hercegovcima pokažu šta im je činiti? Mi smo uradili kako dolikuje patriotima, ne razmišljajući gdje su nam kuće u egzilu, nismo ni mislili na njih. Tad smo se osjećali izključivo i jedino kao bratski susjedi, Bosanci, domaćin Ibro iz Varcara i Mario kao gost iz Sarajeva. A na dušu nek ide svima kojima je kuća izgorjela, a oni mirno kafenišu sa počiniteljem te sramne paljevine. Njima smo, i jednima i drugima, pokazali da sjaj i miris ljiljana, tih kraljevskih simbola srednjevjekovne Bosne ne tamne i ne gube od svoje univerzalne vrijednosti. O negativnim implikacijama nismo ni htjeli razmišljati. Vidjeli smo policajce, oni su vidjeli nas i nisu ništa preduzimali sve dok se, vjerovatno, nisu konslutovali sa komandirom stanice koji im je naredio da nas zaustave, opomenu, priprijete hapšenjem. Mi smo se u po bijela dana prošetali sa legalnom zastavom koja nikada nije parlamentarno osporena, jer simboli Daytona, kao ni sam samoinicijativni daytonski sporazum-veleizdaja, nisu nikada ni prošli zakonitu parlamentarnu proceduru usvajanja. Zato ti daytonski simboli nisu zakoniti i nisu važeći, i gdje god da su istaknuti podrazumijevaju izdaju teritorijalnog integriteta i nacionalnog interesa Republike Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda i narodnosti. Onaj ko zaista drži do političkog ugleda i jedinstva svoje države i osjeća se Bosancem/Hercegovcem, skrenuće pažnju (kao što sam ja to svuda činio tokom mojih boravaka u Bosni, na ulici, u kancelarijama, bibliotekama, u planinarskim domovima i drugim prenoćištima, prodavnicama, na fakultetima, benzinskim pumpama, u knjižarama, autobusima…) svima koji promoviraju te simbole da se solidarišu i svjesno ili nesvesno izražavaju podršku rušiteljima Bosne i da, ustvari, što predstavlja tragični nonsens, pomažu svojim krvnicima Dodiku, Čoviću, Tihiću, Lagumdžiji i svima drugima koji održavaju plaćenika Inzka u glavnom gradu RBiH, da te države ne bude. Upadljivo je da i mediji poput „Slobodne Bosne“ i „Avaza“ u svom reklamnom zaglavlju ne pišu Republika, već samo BiH. Iza čelnika svih partija, skoro bez izuzetka, šepuri se daytonski grb. Na zgradi Predsjedništva, Parlamenta, na školama, sudovima, svuda na javnim institucijama i na uniformama službenika u Sarajevu je taj izdajnički grb. Čak i pored najvećih patriota koji nisu svjesni svoje uloge i odgovornosti koju su na sebe preuzeli. U samom Varcar-Vakufu ni na jednoj zvaničnoj instituciji nisu istaknuti čak ni simboli daytonskog sporazuma, ni grb, ni zastava, da se ne govori o zastavi sa ljiljanima. Ali zato je istaknuta zastava Srbije na restoranu Srbija, koji je podignut na mezarluku pored ostataka srušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar Vakufa, na zidu kuće velikim slovima piše Srbija.

Srbija? U Bosni? To vlastima Mrkonjić-Grada ne smeta

To ne iritira gradsku upravu i policiju, ali je jasno kakvu poruku ima za Bošnjake. Policajac nas je lažno optužio, sujetan i bijesan što smo držali zastavu RBiH. U pitanju je trostruki delikt od strane policajca Kaurina kao predstavnika vlasti „rs“: prikriva stvarne krivce koji atakuju na život i na privatno vlasništvo bošnjačkog povratnika Ibrahima Halilovića, lažno optužuje Halilovića, i treće, ne štiti zakon države niti poštuje sam dogovor o miru potpisan u Daytonu, kojim se garantuje fizička sigurnost i sloboda povratka svim građanima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ibrahim Halilović i ja nismo napravili nikakvu nezakonitu radnju, nismo počinili nikakav prekršaj. Naprotiv, prekršaj i zloupotrebu položaja napravio je predstavnik egzekutivne vlasti „rs“, policajac, koji bi trebao da štiti građane i javni poredak države čiji je i on sam građanin. Ne postoji zakon koji zabranjuje građanima da se pojave sa bilo kojom zastavom. Ja sam isto tako mogao držati u rukama i izraelsku zastavu, palestinsku, malezijsku, japansku ili argentinsku, ali bi policiji „rs“ možda sve to više smetalo, nego da smo imali rusku, ili kinesku zastavu. I svaka bi zastava u Mrkonjiću-Varcaru bila prije poželjna, nego li zastava RBiH. To dovoljno govori o kakvoj je aparthejdskoj politici riječ kad je u pitanju politika tzv. „republike srpske“.

Nama je upućena ozbiljna prijetnja od strane izvršilaca političke vlasti „rs“ koju zastupa Milorad Dodik. Prema tome, u krajnjoj konzekvenci, odgovornost za pretrpljene uvrede snosi on. Međutim, nisu u pitanju samo uvrede i maltretiranje povratnika, u pitanju je nešto mnogo ozbiljnije, a sadržano je u izrečenom i registriranom stavu: „Ako vi srušite Dayton, mi ćemo srušiti Bosnu!“. Treba li što više od ovoga da bi se zaokružila kompletna slika o kadiji koji i tuži i sudi, a spreman je i da hapsi (primjena fizičke sile nad povratnicima), zatvara bez mogućnosti intervencije nadležnih institucija, i da ruši? Nije li krajnje vrijeme da se sruši taj despot Dodik iza kojeg stoje najcrnje figure već osuđene za genocid? Doduše, ogromna je šteta što toj galeriji još nisu priduženi Dobrica Ćosić, Amfilohije, Filaret, Kačavenda i brojni srpski generali koji nedotaknuti zakonom još uvijek slobodno uživaju u rezultatima genocida. A s obzirom da smo mi i građani sa državljanstvima drugih zemalja, Kanade i Izraela, vjerovatno je da se lakomisleno iskompliciran slučaj s eventualnim epilogom našeg hapšenja mogao pretvoriti u skandal s međunarodnim predznakom. U tom smislu ja sam za štampu izjavio da je donekle šteta što nas policija nije uhapsila. Ne znam kako bi reagiralo veleposlanstvo Kanade. Izraelsko veleposlanstvo figurira samo simbolično, uzgredno. U njemu sjedi otvoreni simpatizer „rs“, David Kohen (učestvovao je u prijemu Milorada Dodika sa državničkim počastima u Izraelu) i čini se sasvim vjerovatnim da bi se takav veleposlanik potrudio, umjesto da mi pomogne, da ja u zatvoru ostanem što duže.

Treba se pozvati na Dayton koja obavezuje vlasti “rs” prema ovoj odredbi:

Član V stav 4. Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

i Član 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika

http://www.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1322

Advertisements

One response »

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s