ESAD BAJTAL; SEVDALINKA, ALHEMIJA DUŠE. PSIHOSOCIJALNA STUDIJA. RABIC. SARAJEVO. 2012.

 (tacno.net, 8.6.2012.)

        U životnoj stvarnosti, sevdalinka je kulturalni fenomen, pojava koju je iznjedrio specifičan mentalitet i kulturnopovijesni identitet, a tako i kulturološki monolit čijem smo moćnom i neizbježnom antropologijskom i oblikotvornom utjecaju izloženi cijeloga vijeka do nivoa da nas upravo po sevdalinci mogu pamtiti, prepoznati, identificirati.

        Monolitnost fenomena sevdalinke ostala je nenačeta sve vrijeme njezinoga postojanja koje možemo pratiti u vremenu i općenitoj prihvaćenosti dužoj od pet stoljeća. Utjecaj koji je sevdalinka u tom razdoblju izvršila nije procjenjiv izuzev kao stvaran neovisno od kvaliteta sluha izvođača i slušatelja, jer uz neupitne estetske vrijednosti, sevdalinka ima tekstualni predložak čiji smisao, energija i utjecaj ne mogu mimoići ljudsku osjećajnost i intelekt.

* * *

        Svaki popis publikacija koje su donosile tekstualne predloške i notne zapise, kao i spisak instrumentalista i vokalnih izvođača sevdalinke, nužno bi bio nepotpun i u tom smislu i značenju griješan i nepošten. Međutim, postoje duži i kraći spiskovi, obimnije i skromnije knjige, bolje i slabije pjesme, duža i kraća pamćenja i na osnovu svega toga uvijek se može izvršiti dublji ili površniji uvid u taj široki prostor melopoetskih tvorevina – sevdalinke i nejzinoga prisustva u životu našeg čovjeka.

Iz jednog uistinu ozbiljnog uvida i krajnje ozbiljnog naučno zasnovanog pristupa – nastala je obimna knjiga Sevdalinka, alhemija duše dr Esada Bajtala, koja će u našem poimanju najdraže nam pjesme sevdalinke biti i ostati razdjelnica za riječ o sevdalinci do i poslije ove knjige. Bajtal je izvršio najozbiljnije psihološke i socijalne procjene brojnih tekstualnih predložaka sevdalinki, a tako i fiksirao psihološka /dakako: stanja ljubavnih osjećanja/ našega čovjeka iz čije duše sevdalinka izrasta i čiju dušu sobom ispunjava.


        Počevši od Uvoda, Esad Bajtal svoju knjigu Sevdalinka, alhemija duše Posvećenu Safetu Isoviću. Uzoru vremena, drugu i prijatelju. U znak sjećanja i poštovanja. – organizira u trinaest cjelina i završava Zaključkom i Bibliografijom koja sadržava osamdesetčetiri /84/ bibliografske jedinice: I. Bol koja pjeva, II. Želja – rodno mjesto sevdalinke, III. Potraga za sobom u drugom; IV. Strast i nada, V.Tijelo, VI. Kristali ljubavi; VII. Ljubavne igre, VIII. Zabrane i prestupi, IX. Pobuna; X. Melodija, XI.Publika, XII. Skica za dva portreta: Zaim Imamović i Safet Isović; XIII. Iskrivljivanje i skrnavljenje sevdalinke. Obim, 356 strana. Knjiga je likovno i grafički vrlo kvalitetno oblikovana i zapažena. 

* * *

        Koincidentna okolnost da u trenutku kada je završio rad na rukopisu knjige Sevdalinka, alhemija duše  13. travnja, 2011. padne snijeg na izbeharalo voće, omogućava Esadu Bajtalu da vrlo nonšalantno potegne zapis Mula Mustafe Šefki Bašeskije iz sarjevskog Ljetopisa, 1759. godine, kada se dogodila sasvim ista stvar /30. 03. – 27. 04./. Tu, ko zna koji put opetovanu i svijetu manje više iz iskustva i pamćenja poznatu situaciju, Bajtal uzima kao povod nastanka tekstualnog predloška za sevdalinku Snijeg pade na behar, na voće.

No, taj naslovni stih samo je konstatiranje prirodne pojave koja postaje sevdalinkom kada se zabilježi /i otpjeva nastavak/: Neka ljubi ko god koga hoće. Daljim stihovanjem tekstualnog predloška sevdalinka zavezuje svoje razloge u čvor: A ko neće nek se ne nameće / Od nameta nema selameta – riječ je o stihovima koji u biti – naglašavaju društveni kontekst nastajanja sevdalinke, ovaj put, možemo reći – angažirane pjesme, jer, to je vrijeme ugovorenih brakova – obavijestit će nas autor izvodeći u prvi plan čovjekovu neporecivu i neprikosnovenu potrebu da u ljubavi bude slobodan i bira sam.

Tako, svoju ljubav, čovjek pjesmom sevdalinkom suprotstavlja običajnom pravuKoga hoću, ne daju mi / Koga neću, nameću mi / Jest tako mi zdravlja moga / Ne imala nikog svoga. U ovom primjeru, stihovi sugeriraju čovjeka/osobu dovedenu u apsolutnu krajnost, da se svojom ljubavlju suprotstavi životnom ambijentu, pa i cijelom svijetu. Esad Bajtal je napravio izvrstan izbor čovjeka i njegove pozicije, čovjeka koji je svojom ljubavlju doveden u krajnost nad koju se nadvija samoodricanje i samožrtvovanje ili bespogovorno poništenje njegovih prirodnih  sloboda.

Svakako, riječ je o tome, da sevdalinka nastaje kada se čovjek nađe u strašnom škripcu, a predstavlja mogućnost najdubljeg iskrenog svjedočenja sobom i svojim bolom, nepravdom koju mu čine, nasiljem nad njegovom voljom i prirodom. U dijalektičkom samojedinstvu, uz stihove se javlja i muzika. Bajtal nas jednostavno uspijeva uvjeriti kako sevdalinka, mada ljubavna pjesma, nastaje u odnosu spram nesmiljenosti društvenih odnosa koji poništavaju ljudska prava i slobode, a sevdalinka tako postaje neporeciv oblik borbe za njih.

Upravo na tom mjestu, Bajtal obrazlaže i karakterističnu semantičku sfingoidnost sevdalinke /Gledana sprijeda to je djevojka, gledano odnatrag – to je lav!/ Dakle, trebalo bi shvatiti i razumjeti kroz vrijeme artikulirano semantičko biće sevdalinke kao iznimno moćno sredstvo života stavljeno na raspolaganje ljudima, koji su nerijetko, nesvjesni pravoga bića pjesme.

Bajtal nam dokazuje, da sevdalinka nastaje tamo gdje su ljudi dovoljno daroviti i inteligentni da ovladaju sobom i svojim osjećanjima, društvenim uvjetima koji ih žele na sve načine odrediti/potčiniti u svim pojedinostima, i navodi brojne stihove koji to neporecivo potvrđuju.

Ustvari, Bajtal nam otvara oči naspram činjenice da su brojne sevdalinke autorske pjesme i da su nastale kao ishod duboko promišljene društvene stvarnosti, a da su u dugom procesu /možda/ tek uz neznatno preoblikovanje – usvojene kao narodne, kao pjesme koje su se u dugom narodnom bitisanjusamostvorile i postale neprijepornim ljudskim istinama i dokazima o životu ljubavi i smrti do mjere – da su potisnule značaj autorove prvotne zamisli i energije sa kojom su nastajale.

Tako nam dr Esad Bajtal pokazuje kako naziv narodne pjesme uz sevdalinku stoji više kaoštafetna, nego kao gnetska odrednica. Narod se pojavljuje kao prenosilac i nerijetko incognito korektor smisla i sadržaja. Bajtal navodi fascinantan broj naslova i imena stvarnih autora koji žive iza života pjesme.

Zaokupljen tragom njezine geneze, dr Dragiša Živković smatra da je sevdalinka nastala u vladajućim muslimanskim krugovima aga i begova u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i Travniku, što sugerira i njezin urbani karakter, a da bi se kasnije proširila i u manje gradove i sela s muslimanskim življem, a s XVIII stoljećem i na cijeli prostor Balkana, prelazeći i u Mađarsku, Rumuniju i Besarabiju. Osvajajući prostor, sevdalinka je stjecala dotada neviđenu popularnost i nailazila na odobravanje i pohvale uglednih ljudi iz oblasti nauke, kulture i umjetnosti.

        Doći do sevdalinke, svakako znači doći do ljudskoga bola, pri čemu je velika bol samo za velike duše. Prema Bajtalu svekolika povijest sevdalinke kao pjesme koju je iznjedrila bol, može se otčitati iz pjesme: Ne ašikuj, Mujo, ne ašikuj dušo, / ne ašikuj srce moje, / ne veži sevdaha. // Od sevdaha Mujo, od sevdaha dušo,/ od sevdaha srce moje / goreg jada nema. // Ni bolesti, Mujo, ni bolesti dušo,ni bolesti, srce moje, / od ašikovanjaBol ljepota su prema Esadu Bajtalu konstanta svakog progovora o sevdalinci, jednako u pomenutoj i drugim pjesmama, kao: Boluje Anka PrijedorkaNiz polje idu babo sejmeniIbrahim-bega svezana vode… ili: Aman jada, kada akšam ovlada U minute kad bulbuli šute / Kad bol sanja kraj đulova granja / A dert guši i suze osuši

Dr Bajtal tako dolazi se do razumijevanja pojave, prema kojem je ljubavna bol najveća, ali i intelektualno/misaono podsticajna za razrješavanje mučnih zadatosti, skrivenih osjećanja, limitirajućeg ambijenta, visokih taraba oko kuća, kaljavih sokaka, neprozirnosti zarova na džamli pendžerima, savlađivanja roditeljskog nerazumijevanja i komšijske surevnjivosti i zlobe. Sada se nadaje karakterističan način saopćavanja pjesme i njezinoga komunikacijskog posredovanja koje će pridonijeti razrješenju. Bajtal prepoznaje ljubavnu pjesmu u različitim ambijentima i karakteristične pjevače koji će snažnim tenorom Safeta Isovića, nevjerovatno intoniranom muzičkom mjerom Zaima Imamovića, naracijom Himze Polovine o mostarskim dućanima, donijeti sevdalinku kao karakteristična i katarzična/tragična ljubavnu pjesmu koja zna i ima šta reći o ljubavnim temama na univerzalan ljudski i estetski način.

Sevdalinka je produkt pregrijanog ljubavnog htijenja i tako erotski zahtjev koji pronalazi mogućnost da se ispolji u neshvatljivim modalitetima i situacijama jer ljubavna patnja traži odgovor i ne prihvata da odgovora nema ako već nije riječ o smrti, koja može biti uzrokom i drugim mrtvima u nizu i gubljenju svakog poticaja za život. Tada zaljubljenik kaže: Ja ne pjevam što se meni pjeva / Već ja pjevam derte da otjeram. Ljubavna neizvjesnost i patnja, uzrokom je vrlo vatrenih i netolerantnih ljubavnih izjava koje su po svome sadržaju, ponekad i nagovještaj egzistencijalne ugroženosti druge osobe, jer, ne mora biti da ako se mladiću svidjela djevojka, da se i on djevojci bespogovorno svidio.Niti s tobom, nit’ bez tebe / Mojoj boli nema lijeka / Kad sam s tobom ubijaš me / A bez tebe smrt me čeka. – što sugerira i karakterističnu a nepodudarnu životnu filozofiju.

* * *

        Esad Bajtal uviđa i ističe karakterističnu distancu između polova koja proizilazi iz islamske moralistike i koja multiplicira smisao viđenog u perceptivnom polju, mijenja mu značenja i na taj način uspostavlja specifične odnose, mišljenja. Željeno biće dolazi u drugačije odnose interesa i komuniciranja. Ta okolnost između ostalog porađa i specifičnu pjesmu kao izraz i kao sredstvo osobnog izraza. Promatranje postaje tajno, jer javno nije dopušteno, i najmanji znak dobija fatičansmisao: Oči moje kletvom bih vas kleo / Što vas šejtan na ruku uzeo / Pa gledaste kroz tarabu staruŠto mi kona radi na bunaru. // Srebren ibrik na ruku uzela / Raskopčala suncu njedra bijela / Pa ih hladi vodom iz bunara / Srce moje kida iz njedara.

Izmijenjena vremena, htjeli mi to ili ne, zamjenjuju pomenuti voajerizam iz navedenih stihova i u život unose brzo i skupocjeno vrijeme turbo folka i kvalitetu komuniciranja i života sa kojom se možemo slagati i neslagati. Sevdalinka je u jednakoj mjeri opstajala i razvijala se s jednim načinom života i zajedno s njegovim izmjenama gubila na značaju i smislu, bila potiskivana. Svojevremeno nastala u Sarajevu, Travniku, Mostaru Banja Luci – snagom svoje ljepote proširila se i na susjedne zemlje na cijeloj teritoriji Balkana, a uglavnom u tri tipa: haremska, gradsko-kafanska i seoska, sevdalinka je kvarena najčešće u kafani, to su činili izvođači skloni neodgovornom improviziranju i nekvalitetno muzicirajući.

* * *

        Ženska pjesma krenula je u svijet zahvaljujući opatu Albertu Fortisu koji je napravio i prvi prijevodHasanaginice, najznačajnije bošnjačke balade, a koju je upravo od njega preuzeo i Gete polovinom XVIII stoljeća, da bi se našla i u Herderovoj Antologiji svjetske poezije.

* * *

        Čovjekovu ljubavnu želju Bajtal definira kao rodno mjesto sevdalinke. Ova ocjena ima dovoljno argumenata da podrži i sebe i autora. Sevdalinka je ljubavna pjesma nastala u stisci ljudskog bića bez mogućnosti komuniciranja, ili s vrlo ograničenim mogućnostima svedenim na samoga sebe i svoju čisto duhovnu potenciju usmjerenu prema drugom ljudskom biću iz organske potrebe.

Takva ekstatična stanja bivaju progovorom u posebnoj duhovnoj ravni koja nerijetko graniči s onostranim i ludilom, s mitskim pouzdano, a s neizdrživošću – svakako. Želja je jedini i isključivi impuls i prostor u kojem se kreće i pretvara u vrtlog koji se poigrava životima. Jer, riječ je o nesretnoj, jednostranoj ljubavi. Razumijevanje ljubavne želje, jeste razumijevanje sevdalinke. Ljubavna patnja i bol graniče sa smrću jer izoliraju zaljubljene i ostavljene u njihovoj samoći prepuštajući ih proizvoljnostiusuda.

Nije samo jedna pjesma koja je opjevala smrt zaljubljenih u trenutku kada su bili na domak susretanja! Sasvim obeznađena ljubav vraća se zaljubljenima kao pjesma čudesne ljepote koja ponekad biva i jedinom kompenzacijom, jer živa pjesma – naročito otpjevana, može biti i ljubavnom porukom i prenijeti patnju na drugu osobu. No, i u takvom primjeru, odziv je krajnje neizvjestan, mada objelodanjivanje želje i bola u izvjesnoj mjeri oslobađa. Mada, cijela stvar je češće tek puka fantazma i tako obmana – nego li realan izlaz iz kolopleta ljubavnog beznađa i potencijalne društveno nametnute tragike.

        Kao melopoetski izraz stalno uzmičuće-primičućeg ljubavnog talasa, sevdalinka je pjev iz ničega u odsustvu nečega – konstatirat će dr Esad Bajtal tu nemoguću ljubavnu poziciju čovjeka/žene. Tako se cijela ljubavna situacija pretvara u krajnje kontraverznu igru kao u stihovima: Da me prosiš, ne bih pošla za te, / Da s’ oženiš, bih se otrovala. I to, nikako nije jedini primjer takvoga odnosa iznuđenog osjećanjem i susjećanjem, a potom i variranjem nebrojenih mogućnosti.

        Ustvari, dr Esad Bajtal će vrlo razložno i argumentirano objasniti, kako je sevdalinka ljubavna pjesma nastala u potrazi za sobom u drugom biću. Čovjek kao polno biće samo je polovica od onoga što bi zajedno sa drugim trebao i mogao biti. Zato je ta potraga u toj mjeri snažna, iscrpljujuća i istrajna u svakom pojedinačnom primjeru. Ljubav postaje stvar silne žudnje za sopstvenom puninom, osjećaj raspolućenosti dominantan, a žudnja neutaživa, jer samo voljeni/voljena kojih nema – mogu dati ono što toliko i neodgodivo trebamo.

Dakle, sve se odvija na matrici same fantazme i tako definitivno i opsesivno postaje fantazma o sopstvenoj cjelovitosti najdublje uvjetovanoj drugim ljudskim bićem i njegovim odgovorom na ljubavni zov. U takvoj situaciji i stanju ljubavnika ljubavna pjesma – sevdalinka biva jedinim izlazom: Ja ne pjevam što se meni pjeva / Već ja pjevam derte da rastjeram. Tako, kazana pjesmom, zaljubljena osoba nalazi sebe ili: dolazi sebi. Bol je i tako i tako – ključni momenat i sadržaj sevdalinke.

* * *

        U etičko-pedagoškom smislu, logika sevdalinke uzima na sebe neosviještenu zadaću da vaspitava i priprema za ulogu ljubavnika: kako misliti, govoriti, postupati u određenim situacijama pružajući ponašajno uzoran obrazac erotske igre, strasnog zanosa i bola. – reći će dr Esad Bajtal i provjerljivo, sevdalinka je neiscrpna u toj funkciji. Sevdalinka je, dakle, svojevrsna škola smrti i života što bi rekao Pjesnik. Na sasvim određen način u sevdalinci se već dogodilo sve što se u ljubavi čovjeku može dogoditi.

Mogli bismo i nadopisati, kako je sevdalinka svojevrsna i cjelovita filozofija ljubavi koja ima rješenja za sve situacije jer je izgrađena dugotrajnim oblikovanjem i brušenjem nastajanja i prenošenja, provjere, odricanja i potvrde. Autor u riječ o sevdalinci uvodi i razmatranje ašikovanja, udvarnja i flertovanja, žensku intuiciju u procjeni osobe sa kojom komunicira. Bajtal je rafiniran poznavalac našeg mentaliteta, naših naravi i običaja. Sevdalinka u Bajtalovom tekstu dobija onaj fluid u kojem opstaje stoljećima, onaj ambijent koji je bitno tvori našom i nesličnom ljubavnom pjesmom, a nas njoj bliskima. 

* * *

        Sevdalinku shvatamo kao segment erotske književnosti, a tako i kao predstavnika svoga tijela čija je konstitucija bitno erotska, čija je potreba bitno ljubavna, koje je, da parafraziramo sentencu pjesnikinje Vesne Parun – tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo.

Sevdalinka je pjesma koja se bitno ili na bitan način bavi tijelom u svim pojedinostima koje tokom ljubavnog komuniciranja imaju značaja za razvoj i intenzitet ljubavnih osjećanja. Izvrstan primjer bavljenja tijelom, nailazimo u sevdalinci: Haj, kakve Ajka crne oči ima / Haj, da me hoće pogledati njima // Haj, kakve Ajka bjele ruke ima / Haj, da me hoće zagrliti njima // Haj, kakve Ajka medne usne ima / Haj, da me hoće poljubiti njima.

Ovo je primjer u kojem se očituje stupnjevito – kako bi rekao dr Bajtal, razaznavanje i izdvajanje tjelesnih pojedinosti koje istodobno eskalira kao narastanje ljubavne želje do potiskivanja svih drugih osjećanja. I jedno i drugo ima podsticajnu funkciju za stasanje ljubavnog osjećanja koje uglavnom ostaje u granicama razumnog osjećanja i kontrole, ali koje može i izmaći nadzoru, jer je u svojoj arhetipskoj isprepletenosti i nedovoljnoj izdiferenciranosti ljubav istodobno i mržnja, zanosu bliskaosveta i nisu daleko, i na isti način je ljubiti i ubitiLjubav pooštrava svaku osjećajnost – reći će dr Bajtal, a možemo dodati da i produbljuje afektivnost doživljaja. U pjesmi to može izgledati: Što se ono tamo sjaji / Tamo sjaji u gori / Il’ je sunce, il’ je mjesec / Il’ su sjajne zvjezdice? // Nit’ je sunce, nit je mjesec / Nit’ su sjajne zvjezdice / Već su ono bijeli dvori / Moga dragog u gori.

Sile erotskog odnosa, otupljuju čak i kritičku oštricu nagona samoodržanja… upozorit će dr Bajtal.

        Ljubav je osjećanje koje u neplaniranom susretu eskalira i preplavljuje do brisanja svih granica, idejnih, rasnih, vjerskih, staleških… Čovjek suočen s ljubavlju u sebi, ogleda se u drugom čovjeku bez stvarne mogućnosti da se razazna, tek s nekim izgledima da se osjeti u mjeri u kojoj mu je ljubav uzvraćena. Izvanredan primjer je pjesma Đaurko mila, mladog mostarskog pjesnika Osmana Đikića.

Ljubav je, bez daljnjeg, najmoćnije osjećanje koje uistinu može ovladati cijelim čovjekovim bićem bez ostataka, doslovno ga preplaviti i držati svojim moćima. Dakako, takva stanja i logično porađaju pjesmu kao rezultat nesamjerljivosti sa bilo čim, ishod osjećanja darovanosti osobitim i vrijednim moćima. Ljubav je nerijetko isključiva i sebična, iracionalna, bolesna, uvjetovana neshvatljivim i nespoznatljivim utjecajima. O ljubavi kao bolesti želje i neopisive žudnje kazuje pjesma: Istiha me boli glava / Zovite mi hećima / Il’ hećima ili dragog / Da ga vidim očima. Dakako, takva ljubav poznata je i u ljubavnoj poeziji drugih što sugerira i arhetip kao zajedničko porijeklo.

Ljubavna poezija, u našem primjeru sevdalinka, biva životni oblik koji derivira i rafinira svekoliki život i njegove vrijednosti svodeći ih na mjeru jedinke i njezine ljubavne potrebe.

* * *

        Do ljubavi se može doći na prvi pogled, ali pogledi ne isključuju ljubavnu igru. Pogled je jedno, a ljubavna igra je ljubav na djelu. Ljubavna igra pobjeđuje realitet življenja i nenaklonjenost životne svakodnevice, a rasplamsava ljubavni zanos. Ljubavnu igru krasi vanredna invencija i kreativnost kakvu ne mogu raspaliti u čovjeku drugi oblici komuniciranja. Riječ je o stvaranju novoga svijeta za dvoje ljudii njihov život i ta se kreativnost osjeća u svakoj i najmnanjoj pojedinosti. Ljubavna igra je kao i sve igre krajnje oslobađajuća, otvara nezamislive i bezgranične samo nama bliske prostore.

* * *

        Najžešće i najnestišljivije ljubavi rađaju se usprkos zabranama, zabranama koje bivaju prekoračene, poništene, srušene, zanemarene, jer ljubav i ljubavnici razumijevaju kako zabrane tome i služe da bi bile ignorirane, da bi se radilo što se hoće usprkos njima, e da bi se njihovim ignoriranjem i rušenjem i ljubav kao takva dokazivala Međutim, u uvjetima strogo patrijarhalnog odgoja i života, nerijetko, zabrane su se pretvarale u tragedije, u gorke sudbine pojedinaca i parova, obitelji. Koga hoću, ne daju mi / Koga neću, nameću mi / Jest tako mi zdravlja moga / Ne imala nikog svoga – reći će pjesma.

Treba razumjeti, kako tradicija i običaji, zabrane, postaju sredstvo pritiska na zaljubljene i njihova osjećanja i kako zbog toga ista, postaju još veći i izazovniji prostor doživljaja koji omamljuje do ekstatičnih stanja, pa i potiskivanja ratia.

Sevdalinka kao pjesnička i muzička forma koja se glasno pjeva, nerijetko uz podršku muzičkih instrumenata, postaje vrlo verzirano sredstvo izazivanja strasti, navođenja na kršenje tabua i običaja, na promjenu tradicije i patrijarhalnog načina življenja. O ljubavi se u obitelji i među srodnicima nije govorilo, ili se govorilo samo najnužnije, grubo, kruto, opskurno, ali pjesma, sevdalinka je progovarala za obje strane: Kćeri moja, tugo moja, jao / A ko ti je jelek raskopčao? // Ne karaj me moja majko mila / Pa i ti si nekad mlada bila // Mladost bujna, a i zora rujna / Raskopčaše moja njedra bujna! /.

Tako sevdalinka jedan neporeciv i nedodirljiv tabu, pretvara u ravnopravan razgovor između majke i kćerke. Sevdalinka se, dakle, po potrebi, javlja i kao neporeciva životodajna mudrost koja omogućava normalnom i stvarnom neizbježnu komunikaciju.

No, društveni život je puno složenija pojava od svakog našeg poimanja, čak i ako je riječ o našem i ovovremenom odnosu, a neusporedivo ako je riječ o davno minulim vremenima i običajima koji više nisu u opticaju. Ono što je nekad bilo nepisano, ali neprijeporno pravilo, nije nestalo, ali jeste transformirano životnim iskustvom i medijima u neku varijantu, pisma je zamijenila e-mail poruka, šaputanje – sms, priču iza zatvorenih vrata film na tv, plakati, tisak, pa i grafiti razaraju dugovjeke tabue, ali i nadalje stvaraju nove, etc. Čudo ljubavnog izazova i rasplamsavanja ljubavi opstaje izvan ograničenja: Čudila se aman ja / Čudila se zeman ja / Čudila se u hazbašči trava // Za kog ode aman ja / Za kog ode zeman ja // Za kog ode Zil-hanuma mlada: / Pod pećine, pod najviše stijene. … Neće bega aman ja / Neće bega zeman ja / Neće bega ne begeniše ga A ni age jer joj nisu drage. Ali, zamladog esnafa – zanatliju hoće, pa makar to bilo i u bosansku divljinu.

        Sevdalinka kao ljubavna, erotska pjesma, neodoljiva u svojoj ljepoti i otvorenosti progovora o tabu temama i konkretnim živim primjerima, uvijek je pod budnom paskom, pod stražom morala i običaja. No, sevdalinka se i na toj relaciji oglašava i suprotstvalja. Neka znade sva prijedorska čaršija / Da te ljubim lijepa đulo majčina – oglasit će se sevdalija i obzaniti ljubav, a tako i pravo na koje ljubav neporecivo ima.

Dakako, riječ je o iznimno kompliciranim odnosima i psihološkim stanjima koja vješto i znalački u svim aspektima otvara i razmiče dr Esad Bajtal u svojoj studiji. Ljubav je paralelan svijet svim svjetovima koji postoje u kozmosu i njima jednakovrijedan. Jer, korpus ljubavne pjesme koju zovemo sevdalinkom, neproziran je i nesaznatljiv u svojoj svekolikoj rafiniranosti i istančanosti, u svome prepletu najsuptilnije osjećajnosti i mudrosti, baš kao što je i život sam; a čudo jedno, ta pjesma se događa kao grom iz vedra neba.

Sevdalinka se tako očituje kao sudbonosna ili sudbonosnim elementima sazdana, a dr Esad Bajtal baš u tome i nalazi vrlo neposrednu vezu sa stihovima Mehmedalije Maka Dizdara. Ta veza se čini krajnje prirodnom, jer je i poezija Mehmedalije Maka Dizdara oblikovana arhaičnim jezikom zapisa sa miljevine, mramorova/stećaka, a to znači, vremenom patinirani semantički smisao: Smrću mojom umro je moj svijet / U prazne oči / Mrak se pradavni / Naseli // Smrću mojom umro je i moj svijet / Al’ svijet svijeta / Neće da se / Raseli.

Erotsko je u dosluhu sa svakom ljudskom nakanom, sa svakim progovorom o sebi nezaobilaznom, uvijek protiv tabua i ograničenja, uvijek protiv interesa institucija i poretka, jer je osnov najintimnije djelatne čovjekove konstitucije.

Ovaj skroman osvrt o knjizi dr Esada Bajtala Sevdalinka, alhemija duše, po svemu ne može ni izdaleka predstaviti, pa ni nagovijestiti obilje autorskih asocijajcija i interpretativnih opcija sevdalinke, jer dr Bajtal ide do krajnjih granica spoznaja o najrazličitijim aspektima ove intrigantne ljubavne pjesme služeći se obiljem svojih znanja i spoznaja, literature iz raznih oblasti, tako da svoje sudove dovodi do krajnjih granica koje mogu biti predloškom samo za dalje pronicljivo i naučno istraživanje.

Prethodno je posebno izraženo u ocjenama o muziciranju i interpretaciji sevdalinke ili konkretno definiranju melodije, dakle –

melodijske linije i harmonskih simbola koji je prate. Autor je dao sve od sebe i tako postavio visok zahtjev svakome ko pokuša i ovlašan progovor o sevdalinci koji nije moguće učiniti proizvoljno jer su veoma značajne stvari vrlo studiozno dosegnute i precizno rečene.

U dijelu koji se tiče melodije, dr Bajtal je i samom sebi postavio visoko polazište navodeći kaocredo riječi Bele Bartoka: Svaka od naših narodnih melodija je pravi uzor, umjetničkog savršenstva. Ako govorimo o jednostavnim umjetničkim muzičkim formama, te melodije su istinska remek-djela, kao što su Bachova Fuga ili Mozartova Sonata, kada je riječ o složenijim muzičkim formama.

Isticanje ovakvog zahtjeva, snažno je i izazovno i za profesionalnog muzičara. Bela Bartok je istaknuti stručnjak i muzikolog koji je u svjetskim razmjerama bio utjecajan u promjeni odnosa prema muzičkom naslijeđu, folkloristici i mzikologiji. Doduše, ako je riječ o dr Esadu Bajtalu, već smo svikli na njegova uistinu sistematična i pronicljiva ostvarenja koja bez ikakvih ustupaka prohodepionirskim/nepoznatim i prethodno neosvojenim prostorima jednako minulih vremena i suvremenosti.

        Napjeve iste melodije u različitim varijacijama sevdalinke bilježi i Ludvik Kuba, pri čemu pjevanje definira kao naravno ili poravno, kada se pjevač/interpretator oglašava onako od srca. Riječ je osilabično-recitativnom pjevanju koje uvijek ostaje blizu osnovnom tonu i intonaciji. Dakako, to je najstariji, arhaični oblik koji će se od poravnog kasnije mijenjati horizontalno i vertikalno. Dakako, tako shvaćena i postavljena u osnovi, sevdalinka je bila i ostala iznimno inspirativna mogućnost za različite aranžmane, orkestracije i izvođačke opcije, a posebno interpretativne mogućnosti pjevača.

Veliki je broj ljudi kvalificiranih muzičara u svakom pogledu, koji su notirajući sevdalinku morali koristiti sva raspoloživa sredstva kao i za umjetničku muziku, a to je vro sugestivno u procjeni da je riječ o uistinu razvijenim i zahtjevnim muzičkim formama koje mnogo traže od izvođača, a u estetskom i doživljajnom smislu puno obezbjeđuju slušateljima. Naime, kao melopoetska tvorevina sraslosti jezika i muzike do sinkretičnog bića iskaza, sevdalinka je nužno i ekspresivno snažna, utjecajna do promjena psihičkog stanja slušatelja.

To se kod kvalitetnog muzicirianja i interpretacije događa naočigled u trenutku izvođenja kao senzacija i fascinacija, kao senzibilni šok i ekstatično oduševljenje nevjerojatnih razmjera.

* * *

        Dr Esad Bajtal u ovoj studiozno i monografski ispisanoj knjizi, /studiozno po krajnjem dosegu istraživanja i formuliranja iskaza, a monografski u smislu iscrpnog kazivanja o fenomenu sevdalinke/, piše i o publici. Dakako, na koncerte sevdalinki i poznatih izvođača ne idu ljudi iz puke radoznalosti, već upravo ljudi sa stvarnim iskustvom i iščekivanjem da će čuti upravo ono što vole i žele. Za dr Bajtala je u primjeru publike, ljudska jedinka – čovjek – ekstatično biće bez posebnog stanja svijesti, spremno da doživi izvanredan, natprirodni zanos, radost, blaženstvo, ushićenje.

Riječ je i o tome da sevdalinka oduvijek ima takvu publiku i izvođače koji joj to mogu priuštiti.Sevdalinka može da postoji kao melodija i kao auditivni fenomen, ali postaje ono što jest tek kad je zapjeva pravi pjevač. Dakle, ni slova, ni zvuk, ni note, nego, interpretacija! – rekao je istaknuti etnomuzikolog Vlado Milošević, a Bajtal ga citira.

Govoreći o muzičkim karakteristikama, Vlado Milošević nabraja: Prekomjerna sekunda. Miksolidijska durska i harmonska molska ljestvica koja završava na II stupnju. Alteracija. Melizmatika. Rečenice širokog daha i raspona. S redosljedom pojavljivanja: Tekst > Melodija > Interpretator > Publika.

Etc.

        Govoreći o interpretatorima, Hamid Dizdar poznati sakupljač sevdalinki, nekom prilikom zapisa:Ovdje se dobar pjevač sevdalinke često više cijeni od dobra junaka, dobra jahača, pa čak više i od učena čovjeka, kadije ili kakvog drugog alima, iako je sve to na cijeni. Hamid Dizdar nabraja znamenite pjevače svoga vremena: Rešad Bešlagić, Vuka Šeherović, Sofka Nikolić, Muhamed Čejvan, Enver Ekić, Jozo Kristić, Munevera Berberović, Edo ljhubić, Lela Karlović, Mile Janjić, Jozo Penava, Sulejman Džakić, Zaim Imamović.

Vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, oa do agresije na Bosnu i Hercegovinu, obilježeno je imenima interpretatora kao što su Zaim Imamović, Himzo Polovina, Nada Mamula, Zehra Deović, Zora Dubljević, Zekerijah Đezić i, nedostižni, Safet Isović.

Dakako, tu su još i: Husein Kurtagić, Zumreta Mulalić, Radmila Jagodić, Nadežda Cmiljić, Beba Selimović, Meho Puzić, Nedeljko Bilkić, Nedžad Imamović, Andrija Števančić, Muhamed Mujkanović, Mileta Rajčević, Salem Trebo, Nedžad Salković, Ljubica Berak, Slobodan Lalić, Sejo Pitić, Hanka Paldum, Zekija Suman, Bajro Redžić i brojni mlađi: Ferid Avdić, Ramiza Milkunić, Bahrija Hadžialić, Nihad Alibegović, Amira Medunjanin, jovan Mihaljica, Alma Subašić…

Kao pjevače uz saz evidentirani su: Emina Zećaj, Muhamed Pašić Hamić, Muhamed Pašić Mašura, Selim Salihović, Muharem Hašimović, Ćamil Metiljević Ćina, Muaz Borogovac, Amir Haskić, Zuhdija Hasanagić, Halid Musić, Behka Topčić, Igbal Ljuca, Rajko Simeunović, Avdo Lemeš

Kao izvođači sandžačke sevdalinke, evidentirani su: Ksenija Cicvarić, Hamdija Šahinpašić, Hamid Ragipović Besko, Rizo Hamidović, Kadira Čamo, Mirko Rondović, Reuf Feković, Čazim Čolaković, Muriz Kurudžija

Naravno, reći će dr Bajtal, apsolutne zasluge pripadaju dvojici nenadmašnih solista i istinskih interpretatora sevdalinke: Zaimu Imamoviću, Safetu Isoviću i Hi,zi Polovini među muškarcima. Među damama to su: Nada Mamula i Zehra Deović.

* * *

        Skica za dva portreta, dijelom je ove značajne knjige koji se bavi biografskim i diskografskim postignućima Zaima Imamovića i Safeta Isovića, dva kolosa i besmrtna izvođača sevdalinke, koji su u bitnoj mjeri sevdalinku i učinili time što ona jeste. 

Safet Isović i Esad Bajtal (foto: R. Grujić)

        Poseban dio knjige dr Esad Bajtal posvećuje praksi i fenomenu iskrivljivanja tekstualnog predloška sevdalinke, čemu su pojedinci i sredine skloni, a čemu se ogorčeno protivi, zahtijevajući da se to učini nedopustivim.

* * *

Knjiga dr Esada Bajtala ima izuzetno kvalitetno organiziranu građu, lijepo je grafički oblikovana, donosi lijep broj kvalitetnih tekstova i fotografija i, po svemu, označava zaokret u tumačenju i vrednovanju sevdalinke. To više nije samo zbirka tekstova i notnih zapisa, već naučno tumačenje čovjeka i njegove pjesme koja mu je pomogla da se održi u životu, da spasi ono što mu je najdraže i najvažnije.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s