Skrivena kamera u Bijeljini 1992.

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, u ratno proljeće devedeset druge izgubio se Bobi negdje po Romaniji, pa nakon višesatnog lutanja naletio na do zuba naoružan četnički odred. “Znaš li ti ko smo mi?”, upitao ga s visoka četnički vojvoda pod šubarom. “Ako Bog da”, odgovorio mu Bobi, “skrivena kamera.” Skrivena kamera, naravno, nije bila, ali se ipak pojavila da zabilježi što je s Bobijem bilo kad je završio vic, jedan od najboljih, najpotresnijih i najpreciznijih iz bosanske ratne baštine. Stotine takvih, skrivenih i manje skrivenih kamera snimale su bosansku apokalipsu, a jedna od najpoznatijih svakako je bila ona mladog američkog fotoreportera Rona Haviva, koji se 2. aprila te devedeset druge zatekao u Bijeljini, da snimi možda najstrašniju od svih strašnih fotografija bosanskog rata. Fotografiju znamo napamet, pa je vidimo i zatvorenih očiju – dva pripadnika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde strogih lica patroliraju praznim centrom grada, s automatskim puškama na gotovs, a do njih, pod zidom bijeljinskog Doma omladine, u plitkoj lokvi krvi leže tri leša. Jedno od njih pripada Tifi Šabanović: nesretna žena leži na trbuhu, mrtvoga lica zabijenog u mokri pločnik kao u jastuk obgrljen rukama, onako kako ljudi od strepnje i straha bježe u san. Konačno, iznad ubijene Tife uvijek taj isti mladi vojnik ležerna koraka, snimljen s leđa, sa zoljom o ramenu, crnom “fantomkom” u epoleti i sunčanim naočalama na tjemenu – u lijevoj mu ruci spušteni kalašnjikov, u desnoj upaljena cigareta, a podignuta mu se desna noga u crnoj čizmi sprema udariti Tifinu mrtvu glavu, nonšalantno kao što je pet-šest godina ranije pred školom šutirao prazne konzerve piva. Ključni detalj te fotografije na njoj se zapravo ne vidi: to je oko promatrača, objektiv Havivove nimalo skrivene kamere. Bijeljinski užas 2. aprila 1992. američki fotograf, naime, snima javno i nesmetano, s osobnom dozvolom Željka Ražnatovića Arkana, u pratnji njegovih vojnika. Mladić koji čizmom udara mrtvo žensko tijelo to zna: zna li pak da ga Amerikanac iza njegovih leđa snima i u tom trenutku, nije poznato, niti je važno. On je potpuno opušten pred tri leša na pločniku, pred ugaslim životom žene koja mu je mogla biti majka, pred kolegama iz brigade, pred vlastitim bogom i pred vlastitom savješću, pred američkim fotografom i njegovom kamerom. Pa potpuno tako opušten pred svijetom i pred historijom šeta sablasno opustjelim bijeljinskim ulicama i udara mrtve ljudske glave. Svih ovih godina ta nam je čuvena fotografija bila stoga još strašnija, a odjek ležernog ubojičinog koraka još jeziviji. Istim je tim nonšalantnim korakom on otišao i iz Bijeljine i iz rata, i svih ovih dvadeset godina njime mjerio pločnike našeg svijeta. U njemu je bio jednako opušten kao na Havivovoj fotografiji, šutirajući prazne konzerve piva kao da su ljudske glave. Njegovo je ime Srđan Golubović i mogao je biti bilo koji od prolaznika što ste ih mimoilazili mokrim pločnicima svoga grada. Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene. Glazbi se posvetio po povratku iz rata, zolju i kalašnjikov zamijenio je gramofonom i sintesajzerom lako, jednostavno i ležerno, onako kako se mijenja posao na crno. Njegovi su partyi, kažu upućeni, bili među najboljima u gradu, a surađivao je s najboljim – kako se to sad kaže, jel’ muzičarima? – i vodećim imenima svog žanra, svim onim kompliciranim i metaliterariziranim imenima s velikim i malim engleskim slovima. On se, recimo, zvao Max. DJ Max. Poslušao sam na internetu jednu njegovu, hm, stvar, i nakon dvadeset sekundi sintetičkog kronometra, kao u kakvom nervoznom techno ili house spotu, čuo sam i vidio Maxovu cokulu kako u pravilnom ritmu udara u Tifinu glavu. O da, njegov trance udara u glavu: primjedba će se učiniti neumjesnom, svakako uvredljivom za ljubitelje elektronske plesne kulture i dvadesetogodišnje klince iz noćnih klubova, ali ne znam kako bih vam drugačije rekao – dobro došli u nelagodu. Mi u njoj živimo cijeli vaš život. DJ Max, majstor sintetičke muzike i guru noćne zabave, nije bio jedan od onih ratnih zočinaca “negdje među nama”: ovaj je bio na stejdžu i udarao vam je ritam. Plesali ste kako on svira. Metafora je, istina, malo prvoloptaška, ali – jebiga – volej je po definiciji na prvu loptu. Onako kako ga je na školskom igralištu udarao mali Srđan Golubović. Onako kako ga je u vašim godinama udarao na pločniku iza bijeljinskog Doma omladine. I tada je vikao “Ajmo, ruke gore!”. DJ Max našu je nelagodu prenio slijedećoj generaciji: on ionako nikad nije živio u njoj. Uhapšen je, uostalom, zbog posjedovanja droge ili takve neke pizdarije. Sve do tada, svojim je životom hodao opušteno i ležerno: korak iz kojega je udario mrtvu glavu Tife Šabanović bio je samo jedan, usputan i nevažan. Toliko o savjesti i ljudskoj duši: katarza ratnog zločinca postoji samo u književnosti i starim filmovima. Zato se on nije bojao skrivene kamere. Nije on radio ništa iza naših leđa. Mi smo gledali iza njegovih.

Oslobođenje

**

FAŠIZAM JE MRŽNJA PROTIV ŽIVOTA i SMRTI

ATIF KUJUNDŽIĆ

FOTOGRAFU RONU HAVIVU
POVODOM TEKSTA BORISA DEŽULOVIĆA
SKRIVENA KAMERA
na
TACNO.NET

* * *

Kao izdavač, 1999. godine, objavio sam Drugo izdanje knjige Gluho doba Jusufa Trbića, novinara i publiciste koji je bio urednik Radio Semberije i glodur Semberskih novina, a početkom travnja 1992., maltretiran od Arkanovaca i Arkana osobno, potom prognan iz rodne Bijeljine.

Na naslovnici Trbićeve knjige je fascinantna i znamenita fotografija Rona Haviva, snimljena skrivenom kamerom po odobrenju Željka Ražnatovića Arkana – a iza leđa Srđana Glubovića, inače DJa – prema čijem su DJ ritmu već plesale generacije beogradske omladine i sa njim surađivali brojni autori kvalitetne sintetičke muzike. Na fotografiji Arkanovac Srđan Golubović izmahuje vojničkom cokulom prema glavi ubijene Tife Šabanović, na trotoaru ispred Doma omladine u Bijeljini.

Šta li su Arkan poslastičar i švercer i njegov tigar, inače beogradski DJ Srđan Golubović srdito mislili o tom trenutku?! Da li je Golubović uopće mislio?! Ili se tek rukovodio atmosferom ambijenta iz kojeg je stigao u Bosnu i Hercegovinu, u Bijeljinu? Je li uopće znao da je već fašist, a fašisti su uvijek puni vrhunaravne mržnje prema čovjeku i srditi, naročito kad mogu nekažnjeno i neuzvraćeno biti nasilni. A mogu kad god požele, jer je to sastavni dio dopuštenja da budu fašisti, uopće. Kako je mogla uzvratiti i kako je mogla ikoga kazniti mrtva Tifa Šabanović s licem na mokrom asfaltu? Ko je tu uopće bio makar i svjedokom osim Rona Haviva, fotografa s Manhatna?! Jer, patrolni dvojac arkanovaca ispred kojega se to događa, uopće ne obraća pažnju.

Znači, tu je nešto /makar i fašističko!/ ipak htio pokazati Srđan Golubović, beogradski DJ prije i poslije tog događaja. Svoju maskirnu uniformu, vojničke cokule, masnu kosu na koju je podigao skupocjene ray-ban sunčane naočare, ispod epolete provučenu fantomku, zlu volju i smb zolju prebačenu preko leđa, cigaretu marlboro koja se dimi među prstima u lijevoj ruci odmaknutoj od tijela, i automatsku pušku srpkinju koju drži desnom šakom na rukohvatu kudaka i s prstom na okidaču, a ustima cijevi usmjerenu prema pobijenim ljudima na asfaltu, dok žestoko izmahuje nogom u vojničkoj čizmi prema beživotnom tijelu i glavi mrtve Tife Šabanović.

Kako li se te večeri ponašao u bijeljinskom Domu omladine? Je li, kao iskusan DJ i Beograđanin ismijavao lokalnog DJja, ili mu je s cigaretom u ustima pokazivao tigrovske fazone? Je li zagledao ženskice ili otišao na uobičajeno silovanje zarobljenih muslimanskih žena? Otkud Golubović u Arkanovim tigrovima i otkud tigrovi u Bijeljini?! Dakako! Nacionalizam je nepotrošivo gorivo, a fašizam moćan pokretač i razlog! Svaki fašist može uraditi što ga volja i biti Bog Zla, Života i Smrti – gdje god da se nađe. Zabavno je fašistima izigravati Gospodare Života i Smrti. Zla i Dobra. I cinizam sa kojim gledaju ljude, njihovu boju, rasu, vjeru, imaju u recepciji njihove živote kao djelatnu opciju koju treba ukloniti/izbrisati s ovoga svijeta.

Treba biti rigidan i krajnje nehuman. Mora se biti uistinu nemaštovit, pa smislit takvo što! Pitamo se ko bi to mogao smisliti ako bi naišao na ležećeg i mrtvog Srđana Golubovića!? Kako bi to smišljao, ne poštujući njegovu smrt, ma ko da jeste! Kako bi mogao oskrnaviti smrt kao posljednji čin bilo čijeg života?! No, Srđanu Goluboviću to je u krvotoku. Fašizam mrzi život, zato ga uništava! Fašizam mrzi smrt, jer njegove žrtve oslobađa fašističke mržnje kojom su ubijeni! Zato fašizam ima potrebu stalno ubijati, ubijati, ubijati i ma kraju skrštenih ruku samo gledati kako preostali živi ljudi umiru od elementarnog straha, homo panicusa – kako im se to događalo ispred čudovišta nezajažljivog apetita – dok čekaju da budu proždrani! Apsolutni strah je najviši fašistički cilj jednog naroda, jedne partije i jednoga vođe. Moramo razumjeti i njihov strah, da neko bude mimo njih i da drugačije misli!

Pjesnicima svašta pada na jadnu pamet. A meni dragi čovjek Boris Dežulović, o tome prosto, jednostavno i tačno misli i piše. Moje duboko poštovanje, Boris. Pamet je ipak ispred svega. Pitam se, čemu uopće služe osjećanja?! Zašto se srce gura naprijed? Za patnju? Za poticaj na razmišljanje? Za osudu drugih i samoga sebe? Za zaštitu osobne nemoći?

Borisa Dežulovića cijenim kao fenomen djelatnog ljudskog uma koji se zna staviti u riječ, misleći o tome što čovjek jeste, zapisati tu prokletu stvar iz koje se čovjek ne može i ne umije izvaditi, jer postoji skrivena kamera. Kako to Boris Dežulović čini?

Prosto, da prostije ne može biti! Čovjek mora biti ona vrsta fotoaparata koja fotoaparat ne može biti! To je krucijalno pitanje jednako kreativne i dokumentarne fotografije, ili fotografije koja je tek refleks odraženog svjetla ili svjetlo kakvo već jest! Sjajni čovjek Boris Dežulović, ostavljajući to po strani, drži se onoga što fotografija jest! Baš, kao da tu i nema ljudi, zla, nesreće i dobra… jer, fotograf se ne vidi osim u fotografiji ma kakva da jest. Kao Ron Haviv. Radi toga je i došao s Manhatna da bi se uslikao u Bijeljini, u Arkanovim tigrovima, u Tifi Šabanović – da ga bude… Radi toga i treba gledati fotografiju, tj. imati u vidu oko i misao fotografa iza fotoaparata kojim je fotografija snimljena. Misao Borisa Dežulovića.

* * *

/Eh, sad, zaboravio sam, svako malo Boris Dežulović u Oslobođenju, na TACNO.NET, etc. – napiše tekst u neko doba noći i ispretura mi životni i misaoni red koji sam upravo uspostavio… I, moram nešto napisati, pa što bude nek bude. Hvala, Borise!/

Ron Haviv /VII/Corbis Photo: Serbian terrorists kicks his victims in Bijeljina, Bosnia, 31 Mar 1992.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s