Dr. Esad Bajtal:     (1) PSEUDO DNEVNIČKE KONFABULACIJE  Dobrice Ćosića

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano,

Ćosića i njegovu knjigu “Bosanski rat”,

ovakvu kakva je,

moguće je čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

* * *

Idejna intencija autora knjige “Bosanski rat”[1] je politički sasvim jasna, odnosno, ideološki i promemorandumski[2] precizno zacrtana. Međutim, nasuprot toj pažljivoj i sofisticiranoj zacrtanosti, postoje brojne logičko-semantičke kontraverze koje, uprkos izvornoj sofisterijsko-obmanjivačkoj nakani autora, izmiču i odaju ga. Na neke od bezbroj logičkih Ćosićevih kontraverzi biće konkretno analitički ukazano na narednim stranicama. Evo prve idejno tempirane rečenice koja (po principu prvog utiska), ima zadatak da čitaoca knjige, odmah na startu, mentalno i vrijednosno opredijeli za stranu one strane koja bi da svoje krvavo-anticivilizacijsko činodejstvije nekako prikrije. Odnosno, što je još licemjernije, da ga pripiše nedužnim žrtvama vlastitog pogroma koji je finaliziran u štrašnom pokolju sreberničkog genocida, dobivši tako kvalifikaciju – najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Knjiga počinje ovako:

Iz Bosne stižu zastrašujuće vesti: počeo je rat između Muslimana i Srba. Započeli su ga muslimanski, sarajevski razbojnici ubijajuči Srbe “četnike” (str. 7).

To je za prosječnog, nekritičkog i, usto, etno-orijentisanog srpskog čitaoca, vjerovatno, samorazumljiv i prihvatljiv iskaz. Ali, kod svih drugih čitalaca, taj apodiktički iskaz nužno porađa neka logička pitanja:

Zašto bi muslimani u BiH počinjali i vodili rat?

U ime čega?

Šta bi bio njegov smisao i konačni cilj?

Ključni dio autorski nenamjeravanog odgovora sva ta pitanja, dat je na početku knjige gdje se, u dvije Ćosićeve rečenice, kojima se nehotice, vrlo jasno i precizno, odaje razlog i smisao začinjanja rata i velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu:

Stvara se srpska država preko Drine! (str. 34)

BiH je privremena tvorevina (str. 44).

Dakle, idejno-logički uzrok rata, kako se vidi iz rečenog, nije na muslimanskoj, nego na Ćosićevoj – srpskoj strani, koja je planski organizovano pokrenula političko rušenje Jugoslavije (“Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno”)[3], a zatim u oružano-krvavo i genocidno razaranje “privremene tvorevine” BiH, a radi stvaranja etnički čiste “srpske države preko Drine”.

Ali, da bi se genocidna logika krvavog ratnog razaranja Bosne i Hercegovine (kao  “privremene tvorevine”), prikrila, za rat moraju biti optuženi drugi. Oni “osuđeni na nestanak”, jer kako je prethodno zaprijetio Radovan Karadžić, “neće imati čime da se brane”.[4] Pradaoksalno, ali logikom Ćosićevih licemjernih etiketiranja i čitalački sugestivno namjenskih kvalifikacija, upravo ti, “na nestanak osuđeni”, u knjizi su imenovani kao – “muslimanski sarajevski razbojnici”.

Logično, zar ne?

Da, ali samo prividno i na trenutak koji traje taman toliko koliko i čitanje sljedećih tridesetak zbrda-zdolisanih stranica Ćosićeve totalno ideološki obojene knjige. Za ilustraciju evo i dokaza. Navodim dva Ćosićeva stava koji se idejno sasvim dobro slažu, ali se uzajamno logički potiru bez ostatka:

Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i teritorijalnim identitetom i integritetom. Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i ‘etnički čiste’ države (str. 73).

Lijepo zvuči, ali praktično ne stoji.

Jer, Ćosić, u svojoj starački i ideološki posredovanoj demenciji, zaboravlja šta je napisao koju stranicu ranije, pa, brzopleto, umjesto onoga što idejno nastoji da prikrije, nes(p)retno otkriva i pokazuje ono što je – na djelu. A na djelu je, kako to sam kaže:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom (str.76).

Ali, da bi nekako relativizirao očiglednost velikosrpskog teritorijalno-osvajačkog projekta (nacionalne grandomanije i fikcijskog uverenja da smo “veliki” narod, str. 219), Ćosić sve češće zapada u nove i nove logičko-ideološke besmislice. Pa kao vrlo upućen u idejno memorandumski zacrtane poslove “rušenja privremene tvorevine BiH” i stvaranja “nove srpske države preko Drine”, brže-bolje, na istoj strani, i u istoj rečenici, tvrdi da, to čuvanje teritorijalne veze sa Srbijom “ne znači političku težnju za stvaranjem velike Srbije”:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom

ne znači političku težnju za stvaranjem “velike Srbije” (str.76).

Međutim, uprkos toj nelogičnoj i licemjerno izrečenoj negaciji, za njom dolazi priča koja, poričući rečeno, još jednom, posredno i neporecivo jasno ilustruje upravo te, integralističke, ratnoosvajačke velikosrpske tendencije. Naime, pedesetak stranica kasnije, Ćosić nas obavještava kako je Skupština Republike Srpske donijela odluku o ujedinjenju sa Republikom Srpskom Krajinom. Međutim, nastojeći nekako opravdati genocidno-krvavi velikosrpski ekspanzionizam, Ćosić ga, jednom pseudomoralnom kontekstualizacijom i promjenom aksiološkog predznaka aktera velikosrpske agresije (“očajnici slobode”, “osvetnici pravde”), amaterski prozirno relativizira, suštinski i dalje ostajući na fonu temeljnog ratnog, velikosrpskog, idejno-državotvornog cilja:

Srbi teraju svoje! Grme nacionalni fanatici, očajnici slobode, osvetnici pravde, demagozi – svi u otporu prema svakom kompromisu koji narušava njihov nacionalni cilj: svoju republiku sa svojim teritorijama (str. 126-127).

Citat, kako je vidljivo, očito ne govori o Srbima braniteljima nego o: “nacionalnim fanaticima”, osvajačima bh teritorija i graditeljima srpske republike u okvirima već postojeće bh države. Međutim, uprkos svemu tome, i nasuprot činjenici da su u pitanju beskompromisni nacionalni fanatici i ubice muslimana (i drugih nesrba), oni za Ćosića nisu razbojnici. Razbojnici su, kako smo to vidjeli već na prvoj stranici knjige, sarajevski muslimani. Dakle, oni koji sasvim legitimno brane svoje živote i uporedo s tim, jednu  (u tom momentu), samostalnu, međunarodno priznatu državu.

Pa zar to nelogično preimenovanje branilaca u “razbojnike”, a napadača u “pravednike” (osvetnici pravde), nije smišljeno-lažno i licemjerno-neistinito prikazivanje povijesti, ljudi i događaja?

Jeste!

Naravno da jeste!

I zato taj analfabetsko-moralni sunovrat “velikog pisca” automatski porađa čitav niz etički i spistaljsko-zanatski neizbježnih pitanja: Kako objasniti činjenicu da jedan “veliki pisac” dozvoljava sebi nešto tako spisateljski nevješto i prozirno; moralno srozavajuće i ljudski porazno? Nešto mimo i protiv svake elementarne etike i logike. Kako je moguće da spis u formi dnevnika, odnosno, “knjiga dokumentarnog karaktera o istorijskim zbivanjima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine” (str. 275), šuti o najokrutnijem zbivanju tog perioda; o vremenu počinjenog genocida u Srebrenici.

O tzv. “dokumentarnom karakteru knjige”, najbolje govori bizarna činjenica da poslije 26. maja, 1995. (str. 202), Ćosić prelazi na 15. juli (str. 204), ni jednom jedinom riječju ne pominjući genocidni krvavi pir srpske vojske u Srebrenici. Kao da se između 6. i 11. jula, 1995. nije ništa (ama baš ništa), ni događalo, ni – dogodilo. Za podsjećanje, dokumentaran (lat. documentarius), i dokumentarno je ono što se temelji na činjenicama stvarnosti. Desetak hiljada planski likvidiranih ljudi za par dana, po Ćosiću, očito, nije činjenica vrijedna dokumentarne zabilješke.

O čemu se, dakle, ovdje radi?

Očito, radi se o tome da Dobrica Ćosić, kao kreator i (istovremeno) mentalni talac velikosprske ideologije, nema ni logičkog ni političkog izlaza, pa, i sam svjestan iracionalnog čorsokaka u kome se našao, otvoreno priznaje svoju krajnje nezahvalnu poziciju sluganstva i vernosti u okviru koje djeluje i svjesno prešutkujuje najgnusnije zločine i događaje krvave četverogodišnje velikosrpske agresije na Bosnu:

Treba da ostanem veran vekovnom srpskom idealu: nacionalnom i državnom ujedinjenju srpskog naroda (str. 66.); Narodu se služi svagda, bez uslovljavanja, samo mu se tako služi (str. 47).

To Ćosićevo nemoralno i poslušnički neodložno služenje protiv svakog razuma i dobrih običaja (“svagda i bez uslovljanja”), ovdje znači samo jedno: poltronski prizemno,  pubertetski nekritično i narcisoidno sluganstvo u ime slave i velikosrpske ideologije. Čak i po cijenu žrtvovanja neporecivo očiglednih istina i vlastitog ljudskog dostojanstva.

Nekih stotinjak stranica kasnije (još jasnije i direktnije iskazano), čitamo upravo ono što Ćosić (svim sredstvima sluganske književne nebuloze), uporno nastoji prikriti na ostalim stranama svoje iracionalne i idejno-politikantski tempirane knjige:

Razgovor sa Karadžićem i rukovodećim ljudima, RS, još jednom me opominje:

ustanak Srba u BiH, njihov je oslobodilački rat, samosvojna i autonomna pojava, s jasnim i neizmenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom, i da se na taj rat nikakvim spoljnim, ‘razumnim’ i ‘konstruktivnim’ savetima ne može uticati (str. 197.)

Projektovano bezumlje tog i takvog rata kao “neizmenljivog cilja”, na koji se, kako to prizna i sam Ćosić, nikakvim spoljnim, ‘razumnim’ i ‘konstruktivnim’ savetima ne može uticati, ogledaće se (iz dana u dan), u onome čemu smo svjedočili 1992. – 1995.: u ekstremnoj iracionalnosti velikosrpskih zločina; u besmislu silovanja djevojčica i starica; u masovnom granatiranju, divljačkom klanju i ubijanju civila; u pljačkanju, rušenju i paljenju svega što im se našlo na planski zacrtanom krvavo državotvornom putu. A sve to, kako kaže sam Ćosić, s jasnim i nezmjenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom. Završno i neporecivo svjedočanstvo svog tog osvajačkog etno-bezumlja sadržano je u srebreničkom genocidu i postojanju više od 300 (tristotine) masovnih grobnica na području manjeg, krvlju stvaranog bh entiteta.

Da bi se takav krvavi pir naknadno (post festum) ipak nekako (o)pravdao pred domaćom i svjetskom javnošću, neophodna je čitava jedna lažna istorija čijeg se pisanja Ćosić dohvatio upravo ovom bestidnom i neistinama krcatom knjigom, namjenski sugestivnog naslova – “Bosanski rat”. Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj, književnoj i najširoj političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, ponosno, bez imalo nelagode i samopoštovanja, piše ovako:

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga;

Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu;

Lažemo zbog poštenja;

Lažemo zbog slobode;.

Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije;

Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno;

Dakle, laže se uvijek, na svakom mjestu, u svakoj prilici, s razlogom i bez njega. Ako je vjerovati Ćosiću, i zahvaljujući njemu i sličnima, Srbi žive u laži, od laži, i za laž. Laž je njihov životni, društveni i državni okvir. Po Ćosiću, bez nje (bez Gospođe Laži) Srbi niti postoje niti bilo kome bilo šta kolektivno i pojedinačno znače. Laž je njihova ljudska i nacionalno prepoznatljiva odrednica; kolektivna lična karta Srba.

Naravno, znajući i ne poričući da se jedan dio Srba (veliko-Srba), zajedno (i na čelu sa) Ćosićem, ponaša upravo tako, ipak nisam sklon prihvatanju te Ćosićeve generalizacije i zgovora laži kao svevažeće, monolitne etno-onotološke kategorije, uprkos činjenici što se, tragajući internetom, tome u prilog,  mogu naći i sljedeće Ćosićeve tvrdnje, koje (ubjeđujući nas u istinitost vlastite besmislice), “otac nacije” neselektivno i generalno pripisuje čitavom srpskom narodu i zemlji Srbiji:

Laž je srpski državni interes.

Laž je u samom biću Srbina.

U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.

Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.

Tako je Ćosić na najbolji način opisao više sebe, i sistematsku laž kao svoj metodološko-spisateljski kredo, nego narod iza koga se, samo kukavički-lecemjerno i, karijeristički sračunato, krije.

Svjetski poznati masakri na Markalama (Sarajevo) i Kapiji (Tuzla), opisani u ovoj knjizi kao tobožnje samogranatiranje muslimana, najbolji su primjeri te patološko-maštovite kreativnosti koju Ćosić preduzima po nalogu dnevno-političke pragme (Laž je srpski državni interes), a u ime “istorijskog spasa” Srba (Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž), ubjeđujući svijet i Srbe u sveistinitost svoje doktrine (U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina).

Ali, u slučaju knjige “Bosanski rat”, Ćosić ne laže samo iz gore opisanog, ontološkog razloga; razloga suštinski lažnog “srpskog bića” (Laž je u samom biću Srbina). Ćosić ovdje laže iz svojih, znatno širih, opipljivijih, istorijsko-praktičnih, idejno-pobuđujućih razloga i politikantski niskih pobuda. Ćosić laže uprkos svemu viđenom. Uprkos cjelosvjetski poznatom i riječju i slikom obznanjenom povijesnom dogodu. Pri tom, i na svoju nesreću (a našu sreću), Ćosić laže post festum, što je najgori i ujedno beznadežno promašeni oblik laži koji se, nikakvom književnom ni pseudo-dnevničkom sofisterijom, ne može održati. Dakle, tvrdoglavo dosljedan vlastitoj doktrini srpske laži, Ćosić, ima dovoljno sulude hrabrosti da beznadežno laže čak i o onom očiglednom (televizijski posredovanom), odnosno, faktički neporecivom. O zločinu koji je kamerama snimio, sudski utvrdio i pravno osudio cijeli svijet.

Čemu sve to?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Počinjeno je Zlo bilo toliko golemo da – još samo laž – pristaje da ga brani. Još samo laž prihvata da bude bestidno-licemjerni advokat zločina u ime velikodržavnog, anticivilizacijskog, užasavajućeg i ljudski poraznog genocidnog velikosrpskog antibosanskog projekta, krvavo ostvarenog na samom kraju XX stoljeća.

Otuda naše ključno, kritički urgentno i čitalački neizbježno pitanje:

Kako, s obzirom na sve rečeno, Ćosića logički i metodološki valjano, odnosno, analitički korektno čitati? I kako ga značenjski uvjerljivo interpretirati a da se, pri tom, ne sklizne u prljavu baruštinu njegovog ideološki diktiranog i etički poraznog diskursa pisanja?

Jedini mogući odgovor je:

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu “Bosanski rat”, ovakvu kakva je, moguće je (što je ovdje i učinjeno) čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

Dakle, one kritike koja neki sistem prosuđuje polazeći od njegovih vlastitih pretpostavki, tj. unutrašnje dosljednosti (i nedosljednosti) teksta. Tim prije što imanentna kritika po svojoj definiciji uključuje društveni i idejni stav autora. I to je, hermeneutički govoreći, ključni momentat tako izabranog pristupa Ćosićevom djelu koje je pred nama.

Imanentna kritika ne insistira toliko na ocjeni koliko na tumačnju djela. Odnosno na njegovoj interpretaciji, težeći prepoznavanju načina kako je takvo djelo nastalo. Imanentna kritika traga za smislom djela, jer je jedino smisao djela bitan i relevantan za njegovo suštinsko i vrijednosno razumijevanje. Čitana na taj način, knjiga Bosanski rat vrvi od logičkih besmislica i antinomija ambicioznog, srednjoškolski poludorečenog, ciničnog, idejno-mizantropski i etno-ideološki zatrovanog uma Dobrice Ćosića. Evo slikovitog primjera matrice takvog pisanja sa stanovišta zagovaranog – imanentno kritičkog čitanja ove knjige.

Najprije slijedi trodijelni niz negativnih i smišljeno tempiranih tvrdnji, deskriptivno funkcionaliziranih kao opis tobožnjih događanja:

Srbi beže iz Sarajeva.

Duž Drine masovni pokolji Srba.

Gore srpska sela.

A onda dolazi, jedna svjesno moralizatorski obojena, a faktički unaprijed funkcionalizirajuće pravdajuća projekcija (već počinjenih srpskih zločina) koje Ćosić namjenski podastire kao tvrdnju o tobožnjim budućim događanjima:

Naravno, Srbi će im uzvratiti.

Potom, na tragu iste instrumentalno obojene logike, dolazi iskustveno precizan i tačan opis krvavih, ali lažno (osvetnički) kvalifikovanih događaja:

Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. (str.7)

Jedno je tačno: bio je to užasno krvav i neljudski rat naoružane velikosrpske armade protiv nedužnih civila Bosne i Hercegovine.

Laž je da se rat vodio iz osvete, tj. uzvratno.

I laž je da je rat građanski.

I, konačno, laž je da to Dobrica Ćosić (kao tobože pametan i vidovit) predviđa (Biće to jedan od najužasnijih …ratova).

Istina je, zapravo, da Ćosić samo lažno-dnevnički opisuje ono što je dobro znao i vidio, posjećujući uredno, svih ratnih godina (u znak podrške), mjesta zločina srpske vojske nakon pogroma i paljevina izvršenih nad nesrbima Bosne i Hercegovine.

Ukratko, Ćosić samo naknadno i precizno opisuje ono što je već bilo, dajući tom opisu lažno dnevničku (odnosno, pseudoprognostičku, predviđalačku) formu (Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. (str.7), e da bi, makar donekle, relativizirao užas srpskih zločina. Dajući tim pasažima knjige pseudo-budućnosnu formu (ideološki i post festum idejno stiliziranog dnevnika), sve je, očito, semantički tempirano i podređeno svrsi namjenskog krivotvorenja povijesti i obmane čitateljstva.

Dakle, laž u laži.

Pojmovno govoreći: tobožnja srpska osveta i tobožnje srpsko uzvraćanje samo su instrumentalno-pravdajući termini velikosrpskog bezumlja. Bezumlja kojega je Ćosić ne samo potpuno svjestan, nego mu je i direktno kumovao.

I to dvostruko: teoretski i praktično!

a) teoretski, kao pisac i ideolog velike Srbije i autor doktrine “humanog preselenja”, s jedne; i

b) praktično, kao predsjednik tadašnje agresorske Jugoslavije, s druge strane.

Međutim, ratna istina, koju Ćosić, zajedno sa cijelom Srbijom, sasvim dobro zna, potpuno je obrnuta: Drugi su se branili od Srba, i Drugi su se svetili Srbima. Činili su to odgovarajući na krvavu velikosrpsku agresiju kojoj je Ćosić, kako rekosmo, direktno-idejno i praktično-politički kumovao. Sistematski uporan u branjenju organizovanog sistema obmana i laži iza kojeg stoji i u ime koga piše i govori, Dobrica Ćosić, već na samom početku knjige, taktički se okomljuje (napad je najbolja odbrana), na nedužne žrtve krvave velokosrpske agresije. Anuliranjem i negiranjem faktičnosti velikosrpskih zločina koji su užasnuli svijet, na strani 7 (koja je ujedno i prva tekstualna strana knjige), dakle, odmah na startu (da bi knjizi priskrbio quasi-hermeneutičku uvjerljivost kod neobaviještenih i nedovoljno kritičkih čitalaca), Ćosić licemjerno, i minhauzenovski uzorno, iznosi nekoliko prepoznatljivih idejno-marketinški tempiranih i massmedijski kontinuirano opetovanih tvrdnji toga vremena:

Otpočela je snažna antisrpska propaganda.Cilj joj je da nas pred svetom učini agresorima i zločincima, da bi nas potom kaznili kako agresori i zločinci zaslužuju. Mi se toj antisrpskoj propagandi ne umemo i ne možemo suprotstaviti (str. 7.)

Shodno gore citiranim tvrdnjama, na ovom mjestu, valja se podsjetiti na analogan način kojim je, upravo gebels-ćosićevski uzornom perfidijom, Adolf Hitler izvršio agresiju na Poljsku. Ukratko, oblačenjem njemačkih vojnika u poljske uniforme, Hitler najprije napada jednu pograničnu njemačku vojnu postaju, a nakon toga, Njemačka žestoko-osvetnički “uzvraća” na tobožnji zločin Poljaka.

Šta nam, ti, gore navedeni, iracionalno-kontradiktorni citati Dobrice Ćosića govore?

Govore samo jedno: da je kod autora Bosanskog rata na djelu čista pseudologia phantastica, odnosno, psihijatrijski govoreći, “simptom psihopatske konstitucije (autora) koji se manifestira neodoljivom sklonošću za laganje”. I to je u tolikoj mjeri minhauzenovski simptomatično da ni sam Ćosić više nije u stanju razlikovati svoje laži od istine; ni svoju “istinu” od vlastitih laži.

Evo još jedan idejno-propagandistički tipičan primjer te vrste:

Ćosić, po već ustaljenom velikosrpskom ideološkom običaju, krivce za rat, traži i nalazi negdje vani. Ovaj put  optužuje za to “srbofobske snage u Evropi i Americi”, koje su, kako on to ideološki racionalizira, “uz pomoć srpskog titoizma, istorijskih zabluda političkog vođstva Srbije i nacionalno-odbrambenog zanosa prožetog ekstremnim nacionalizmom koji nije sledila većina Srba, naročito mladih[5] – uveli čitav srpski narod u tragediju na kraju 20. veka” (str. 253.).

A samo šezdesetak strana prije toga, zločine nad muslimanima (shodno Ćosićevoj eufemističko-semantički obojenoj logici), ne čine pomenuti “ekstremni nacionalisti” (velikosrbi u svom krvavom etno-zanosu i pohodu), nego povrijeđeni “osvetnici”, koji, u svojoj ćosićevski apsolutnoj nevinosti, samo “uzvraćaju” na tobožnje muslimanske zločine:

Ti Muslimani, dojučerašnje ‘dobre komšije’, osvetno su proterani iz svojih kuća. Sve do Višegrada srušene su muslimanske kuće. I u Višegradu srušene su kuće muslimanskih vođa (st. 196).

A onda, na dnu te iste stranice (potpuno zaboravljajući šta je rekao na njenom vrhu), Ćosić nas, sasvim nesmotreno, obavještava da se, zapravo, ne radi ni o kakvoj osveti, nego o bestijalno-zločinačkoj borbi za srpsku državu na teritoriji druge, samostalne i međunarodno priznate države – Bosne i Hercegovine:

… do četiri ujutru (piše Ćosić) u kancelariji hotela (u Višegradu, E.B.) razgovaramo u grupi: Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Aleksa Buha, Biljana Plavšić, Voja Maksimović, i mi iz Srbije: Ljuba Tadić, Tasa Mladenović, Mile Perišić, Milorad Ekmečić, Dragan Nedeljković i ja (Dobrica Ćosić, E.B.). Bitan zaključak tog razgovora mogao bi da glasi: Srbi ni u kom slučaju neće prestati da se bore dok ne dobiju suverenitet svoje države, granice i međunarodno priznanje (str. 196).

Za podsjećanje, samo stotinjak stranica ranije, taj isti Ćosić, sudarajući se sam sa sobom, tvrdi nešto sasvim suprotno; dakle, to da: Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i teritorijalnim identitetom i integritetom.

Čak štaviše, vrlo eksplicitno, tvrdi i ovo:

Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i  ‘etnički čiste’ države (str. 73).

Tako, dakle, piše kreator i autor fašističke doktrine “humanog preselenja naroda”, odnosno idejni začetnik “etničkog čišćenja” koje će svoj vrhunac dostići u dobro isplaniranom srebreničkom genocidu (juli 1995.), koji se (uprkos svjetski relevantnoj sudskoj presudi Međunarodnog suda u Haagu), od počinjenja pa do danas, uključujući i ovu knjigu – cinički uporno negira i (govorenjem o zločinu, a ne genocidu) idejno-sistematski relativizira i umanjuje.[6] A usto, redovno i stadionski uredno veliča i slavi na transparentima čija sadržina (Nož, žica, Srebrenica), čini se, u Srbiji, i u manjem, na krvi zločina sazdanom entitetu, slovi kao kulturni slogan za koji, nikad, niko i nigdje nije odgovarao.

Šta li bi tek Ćosić pisao i govorio u faktički i analogno obrnutoj situaciji?

Ne treba, naravno, ni znanja ni pameti za odgovor na to, ionako, retoričko pitanje.

Međutim, jedno je idejno tempirana i namjenski instrumentalizirana javna priča, a nešto sasvim drugo, ideološka, čak neurotička, velikodržavna ambicija, čiji fanatizam ne bježi od najgrubljih falsifikovanja stvarnosti, sasvim kompatibilnih sa opsesivnim fantazmom ideološki obojene istine “oca nacije”.

Užasna nedjela velikosrpskih zločinaca, u Ćosićevoj knjizi, se modifikuju i prikazuju, ne kakva jesu (planska protjerivanja, paljenja i masovna ubijanja civila u ime stvaranja etničke državne teritorije), nego, potpuno suprotno istini i oporim činjenicama gole stvarnosti: kao tobožnja osveta za prethodne zločine muslimana i nesrba. Grubo i totalno falsifikovanje povijesne istine nošeno je Ćosićevom spisateljskom željom da se sopstveni sistem laži pošto-poto učini važećim i za sve druge. A sve po prećutnoj logici implikacije koja nam sugerira Ćosićevu podrazumijevanu i neiskazanu želju: “Treba da vidite stvari ne vašim vlastitim očima, nego onako kako vam ih ja pokazujem”.[7] Komparativno, i psihoanalitički govoreći, još od Freuda znamo da naknadna sjećanja korespondiraju stvaranju idejnih mitova koji imaju za cilj da falsifikuju istoriju, a u smislu realizacije i potvrde vlastitih želja i ideologema na čijoj osnovi počivaju.[8] Naravno, kod Ćosića se ne radi ni o kakvim “naknadnim sjećanjima”, nego o namjenski i ideološki obojenoj deskripciji ratnog, zločinačkog haosa što ga je sam projektovao a kojim je, predsjednikujući, i lično rukovodio.

Otuda sva gomila vrijednosnih, apriori tempiranih, idejno-mrzačkih i ljudski degradirajućih diskvalifikacija Drugih koje se sistematski provlače kroz cijelu Ćosićevu knjigu. Na sceni je čitav arsenal personalno i kolektivno ponižavajućih i poražavajućih etiketa koje negativistički određuju svijet i ljude oko Ćosića, dok sistematski uporno grmi i tlapi o:

razbojništvu, srbofobiji, totalitarno organizovanom laganju, (str. 46);

o plišanom Havelčiću (str. 148);

o Ćurkinu kao običnom kuriru (str. 86);

o Klintonu kao većem lažovu od Hitlera (str.206);

o Bosni kao nakaradnoj državi; veštačkoj tvorevini;

kao nasilnom državnom improvizorijumu (str. 265)

o “ustaškoj Hrvatskoj” (str. 278);

o “sarajevskim muslimanskim razbojnicima” (str. 7); itd. itd.

I tako ad infinitum.

O neurotičkoj kompulsiji, diskvalificiranja, ponižavanja i sistematiziranja ljudi i događaja na uvredljivo etiketirajućem principu, psihijatrija je davno rekla svoje. Riječ je o težnji da se unaprijed isključi svaka mogućnost iznenađenja, i da se, svaki događaj falsifikuje i klasifikuje u već poznate kategorije.[9]

Kad je to u pitanju (kod mitomanski ambicioznog i spisateljski nezrelog Ćosića) valja imati na umu sljedeći metodološki princip koji Ćosića znanstveno-logički, ljudski i spisateljski potpuno podriva i devalvira. A princip kaže da je “rasporediti nepoznato u poznate kategorije, stvar nauke”, dok, kompulsivna apriorna etiketiranja i sistematiziranja, preduzeta – ne radi upravljanja realnošću, nego u svrhu poricanja njenih već poznatih aspekata – predstavljaju smišljeno karikiranje stvarnosti i činjenica. Kod Ćosića se radi upravo o tome. Odnosno, i najblaže govoreći, radi se o instrumentaliziranoj književnoj mašti u službi sistematski ideologizirane istorije, okrenute protiv povijesne istine.

Tako se Ćosićeva istorija “bosanskog rata” pokazuje kao smišljena, programski idejno obrnuta, lažno prepričana povijest krvave velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Naučne i povijesne istine su istine zasnovane na događajima, a ne konstatacije pisane u dosluhu sa željama iskrivljenim i (konta)miniranim ličnim doživljajem tih događaja. Jer u prirodi želje je da svaku nepoželjnu životnu istinu lažira u svoju korist. Odnosno, psihoanalitički dosljedno misleći i govoreći, laž igra ulogu denegacije istine i realnosti o kojoj namjenski govori. A sve se odvija po ideološki-svjesno tempiranoj prevarantskoj fromuli: moguće je uvjeriti ljude da je imaginarno istina. I obrnuto (tome shodno): moguće je, da su realne činjenice, čija me uspomena salijeće, imaginarne.[10]

Za podsjećanje: Helena Deutsch (1884 – 1982), davno je dokazala da pseudologije, poput Ćosićevih, predstavljaju iskrivljene opise realnih činjenica i mogu se uporediti sa nacionalnim mitovima koji, također, opisuju povijesne događaje deformisane sopstvenim željama.[11]

Naravno, na prvi (i samo na prvi) pogled (dakle prividno), laž prekriva istinu. I to je ono na šta Ćosić računa kod prosječnog, idejno zanesenog, kritički dezorjentiranog i činjenički neupućenog čitaoca.

Međutim, u stvarnosti, i analitčki precizno sagledana, sama laž otkriva upravo onu istinu koju želi da potisne. Odnosno, na personalnom tragu te logike, patološke laži odraz su napora neke osobe da sačuva poljuljano osjećanje vlastite vrijednosti. A Ćosić je (ako freudovski promislimo situaciju u kojoj se nalazi), imao sasvim dovoljno ličnih razloga i za laži takve vrste. Da budem konkretan: Zamislimo Ćosića dok sjedi u SANU, čiji je član. Kao (ne)svršeni (???) srednjoškolac, među gomilom formalno pismenih doktora znanosti i stvarnih učenjaka, on je pod stalnom presijom osviještene ili neosviještene nelagode i osjećanja lične inferiornosti zbog deficitarnog formalnog obrazovanja. Da bi, tako malen i školski nedorastao okolini (u kojoj se idejnom podobnošću obreo), sačuvao osjećaj kakvog-takvog digniteta i samorazvikane veličine (“veliki pisac”; “otac nacije”), te da bi prislio i druge da ga cijene i u njega vjeruju, on mora pisati baš ovakve, idejno-sluganski jeftine knjige. Knjige kojima se perfidno sofisticiranim lažima izdiže daleko iznad akademskog okruženja kojemu, kao uljez, ni formalno ni suštinski ne pripada.

Ukratko, knjiga “Bosanski rat”, pisana je manirom svjesne i ideološki licemjerne zamjene teza: žrtva se optužuje za zločin, a zločinci, krajnje cinično, predstavljaju tobožnjom žrtvom vlastitih žrtava. Pri tome, svoje izvrtanje činjenica i logike ratnih zbivanja, te njihovog prikazivanja po principu zamjene teza, Ćosić konstantno pravda pozivanjem na “ozbiljna uveravanja Karadžića i Mladića” i drugih “prvih ljudi” velikosrpskog ratnog pohoda na Bosnu; dakle, paradoksalnim pozivanjem na svjedočenja ideologa, planera i izvođača brutalnih zločina i genocida srpske vojske po Bosni i Hercegovini.

A o kakvim ljudima je riječ, najbolje svjedoči sam Ćosić kada na jednoj od stranica svoje knjige, izražava doslovnu zapanjenost (Zapanjen sam nedoraslošću “prvih ljudi”, “najodgovornijih ljudi” SRJ i Republike Srpske), neljudskošću i nezrelošću političkih vođa s obje strane Drine. Uostalom, evo doslovnog iskaza samog Ćosića:

Milošević je bahat, neubedljivo samouveren, pragmatičan u okviru svog istrajavanja, nespreman na veći ulog i radikalniju promenu svoje politike. …. Razišli smo se posle večere, posle ponoći. Zapanjen sam nedoraslošću “prvih ljudi”, “najodgovornijih ljudi” SRJ i Republike Srpske (str. 88).

I konačno, možda hermeneutički najvažnija misao za korektno tumačenje knjige i njenog autora (sasvim dovoljna za razumijevanje suštine i smisla “bosanskog rata”), ispisana je na 138. strani Ćosićeve knjige. A ona kaže upravo ono što knjigu i njenog autora ideološki do kraja ogoljuje i povijesno sasvim uvjerljivo raskrinkava, ne ostavljajući ama baš nikakvog razloga bilo kakvoj sumnji u pogledu početka, smisla i cilja genocidnog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995 godine:

Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.

Čiji je, dakle, bio, “Bosanski rat”???

I, ko ga je – i zašto – započeo?

Sapienti sat![12]

Ako laže koza, ne laže rog.


[1] Tekst predstavlja neznatano i za štampu adpatiranu verziju izlaganja autora na Naučnoj raspravi (03.05.2012.) koju je, u sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, a povodom izlaska knjige Dobrice Ćosića – Bosanski rat -organizirao Institut za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Sarajevo). Učešće u raspravi uzelo je tridesetak znanstvenika humanistčkih znanosti iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Novog Pazara …

[2] Memorandum SANU, 1986. koji je osmislio i pokrenuo velikosrpski šovinizam i ratni nered širom bivše Jugoslavije, čiji krvavi vrhunac je bila agresija na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo kao logičan nastavak ekspanzionistički i geopolitički zaošijane velikosrpske ideologije etno-isključivosti po kojoj “Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno”, ustajući na krvavo-teritorijalna osvajanja susjednih zemalja, a prije svega BiH, pod simptomatično nezajažljivim geopolitičkim sloganima tipa “Ovo je Srbija” (grafit na zidu Glavne pošte u Sarajevu); “Srbija do Tokija” (na jednom zidu u Bijeljini), itd. itd..

[3] “Tu strašnu istinu, kako dalje piše patrijarh Pavle (u nastavku svog pisma Lordu Karingtonu), treba da shvate svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa”. Cf: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, beograd, 2001. str. 72.

[5] Evo najnovije priče (02. 06. 2012.) o mladima Beograda i Srbije na koje se Ćosić poziva, i koje je, valja to reći, upravo on, ovom i sličnim knjigama učinio ovakvima kakvima se pokazuju tokom svečane proslave mature, odnosno u trenutku simboličkog polaganja ispita ljudske zrelosti:

Maturanti Vazduhoplovne škole u Beogradu proslavljali kraj školovanja uz klicanje Ratku Mladiću i pevanjem pesama koje pozivaju na linč. Okupljeni na Trgu republike, njih oko stotinu, peli su se na štandove postavljene na Trgu, kao i na spomenik Knezu Mihailu. Većina njih sa dvolitarskim pivskim flašama u rukama i u alkoholisanom stanju, ponašala se u najmanju ruku razuzdano i bahato. Viseći sa spomenika, i na očigled mnogih Beograđana, klicali su ime jednog od optuženih za ratne zločine – Ratka Mladića, i pevali pesme o Kosovu, a mogli su se čiti i neukusni pokliči poput: “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”. U jednom trenutku preko samog trga se teško moglo proći, pa su tako školske ekskurzije koje su prolazile kroz centar u tom trenutku tražile asistenciju prisutnih policajaca, kako bi deca mogla neometano i bezbedno da prođu. Umesto da slave završetak školske godine kao većina njihovih vršnjaka koje ovih dana možemo sresti po gradu, maturanti Vazduhoplovne škole odlučili su da ‘zaposednu’ grad, pa su tako sa Trga krenuli preko Terazija i Ulicom kralja Milana, gde su na kratko zaustavili saobraćaj, dok su pevali srpsku himnu “Bože pravde” i pesme posvećene Kosovu.

Vidi: http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/223812/Maturanti+u+Beogradu+skandirali+Ratku+Mladi%C4%87u.html,

[7] O. Fenichel, M.D., Psihoanalitička teorija neuroza, Beograd-Zagreb, 1961. str. 226

[8] Ibid.

[9] Ibid. str. 227

[10] Ibid. str. 417.

[11] Ibid.

[12] lat. mudrome dovoljno

***

 (2) PISMO BEOGRADSKOG STUDENTA DOBRICI ĆOSIĆU

(Preuzeto sa: http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=22142)

Beogradski studenti poručili Ćosiću:
Zločinac ste i najmračni dio naše istorije
30.12.2012.

Student Univerziteta umjetnosti u Beogradu uputio je otvoreno pismo srbijanskom akademiku i jednom od kreatora krvavih ratova na Balkanu Dobrici Ćosiću.

Pismo je objavljeno na portalu Pescanik.net, a mi ga prenosimo u cjelosti i u izvornom obliku.

“Nepoštovani Dobrice Ćosiću,
Pročitao sam vaše pismo koje su mediji radosno objavili, a najistaknutiji u vašoj promociji bio je B92, što nalazim posebno dirljivim. Obraćate se studentima, doduše onima koji su već u inostranstvu, ali pretpostavljam da i ja, bedni student iz Srbije, imam pravo da vam na pismo odgovorim. Utoliko pre što planiram da iz ove zemlje odem, ne zbog ‘ljubavi prema profesiji’ kako vam se jadno pravdaju studenti okupljeni u fantomskoj Organizaciji srpskih studenata u inostranstvu, već upravo da pobegnem od vas, vama sličnima i posledica do kojih je vaša politika dovela i učinila život u ovoj državi nepodnošljivim.
U prvoj rečenici svog pisma kažete: “Pretpostavljam da vi očekujete od mene istinu o stanju srpskog naroda danas i viziju njegove budućnosti”. Ne. Tako nešto ni u ludilu od vas ne očekujem, ali vi ipak verujete da je to istina. Iako vaša zaljubljena obraćanja sebi samom nisu novost, ovakve me rečenice uvek nasmeju. Ostatak pisma je ozbiljan, mračan i turoban, liči na svog pisca, a vi ste takav patetični utisak očigledno želeli da ostavite.
Zašto me ne zanima nijedna reč koju ste u ovom pismu napisali, a koje vidim kao deo vaše nepotrebne borbe za promociju, vaše osvajanje javnog prostora koji vam se ionako decenijama nudi? Prvo, dela pisaca rasista ne čitam. Čoveka koji, navešću samo jedan primer, kosovske Albance naziva političkim, socijalnim i moralnim talogom Balkana, posle terora koji je nad njima sprovela država na čiju je politiku imao odlučujući uticaj – ne treba pitati za sudbinu studenata, ne treba ga pitati ni za šta, osim ukoliko se taj razgovor ne odvija u sudnici.
Drugo, pogubni uticaj koji ste imali na stanje srpskog društva u kome sam imao nesreću da se rodim, neki od nas nisu zaboravili. Iako ste se, u cilju rehabilitacije svoje biografije, u javnosti nedavno samoproglasili disidentom, što je – možda toga niste svesni – izazvalo salve gorkog smeha u publici, vi ste saučesnik u zločinima koji je ova država činila prema drugima i prema sopstvenim građanima. Vi ste deo intelektualne vertikale koja je podupirala genocid i etnička čišćenja.
Vaša karijera je višedecenijska, uvek ste se isticali – od delovanja u komunističkoj partiji Jugoslavije, preko pisanja manifesta srpskog nacionalizma – Memoranduma SANU, koji je bio ideološka osnova za ratove koje je vaše rukovodstvo vodilo na prostoru bivše Jugoslavije, potom na položaju Miloševićevog predsednika ratne SRJ, pa sve do današnjih dana, svojim uticajem na sve izabrane lidere – od Đinđića, koji vam je uvek bio sumnjiv, preko Koštunice, u koga ste polagali najveće nade, zatim Tadića, vašeg miljenika koji vas je, ako ćemo pošteno, najviše slušao, do Tomislava Nikolića, na kome biste imali još da poradite.
Vi, kako poetično u pismu studentima kažete, i vaša „duga senka“ ste odgovorni za stanje u kome se ovo društvo decenijama davi. Vi ste, naime, odgovorni jer studenti i drugi mladi ljudi, često i sa kompletnim porodicama, beže glavom bez obzira iz ove zemlje. Licemerno je i perverzno da se baš vi javljate sa savetima studentima, prekornim tonom, da ih učite pameti i pozivate da se vrate. Sebi ste dodelili pravo koje vam ne pripada, i ja vam to pravo ovim putem oduzimam. Vi to nećete ni osetiti, iza vas stoje hiljade ljudi, mediji koji vas promovišu, visoka politika, akademija. Jedini ispravan razlog za studentske proteste u Srbiji danas bila bi borba protiv vas i nasleđa vaše politike. Nikakvi bolonjski bodovi, stanje u menzama ili visoke školarine, već laži i mržnja koju prema pripadnicima drugih naroda i dalje u svom delovanju prosipate i otkrivanje istine o najstrašnijim zločinima koje je rukovodstvo čiji ste guru bili počinilo na teritoriji bivše Jugoslavije.
Vi ste, to priznajete, čovek prošlosti. Ja dodajem, najmračnije prošlosti moderne srpske istorije. Zvučaće vam čudno, ali ovim pismom sam u stvari hteo da vas ohrabrim da se opustite i ne brinete za nasleđe svoje politike. Ono je duboko ukorenjeno, posebno među mladima, o čemu govore sva istraživanja koja su prethodnih godina sprovodile brojne organizacije. Kada dođe i vaš čas, za vama će ostati stotine hiljada mladih koji skoro jednakom žestinom kao i vi mrze kosovske Albance. Isti broj nikada neće saznati odgovornost sopstvene države za genocid u Srebrenici, za hiljadu šesto i jedno ubijeno sarajevsko dete, ni za masovne grobnice u njihovoj lepoj Srbiji u kojima su i dalje stotine neotkrivenih leševa kosovskih Albanaca. Neće saznati ni ko je odgovoran za poslednji ratni zločin, atentat na Đinđića.
To su rezultati vašeg višedecenijskog delovanja, i treba da budete zadovoljni, postigli ste svoj cilj. Vaš zločin je savršen. Zar vam nije dosta, Ćosiću?”

***

(3) Odgovor Dobrici Ćosiću: Nemojte nas čekati!

(Preuzeto sa: http://www.e-novine.com/stav/76890-Nemojte-nas-ekati.html)

Piše: Marko Simonović

Nemojte nas, dakle, čekati, gospodine Ćosiću, nećemo se vratiti, ili bar nećemo svi odjednom ostaviti svoje živote i pohrliti nazad. Ako se vratimo, vratićemo se kako smo i odlazili, svako za vrlo konkretnom i realnom šansom i tek kada smo sigurni da se to što radimo u Srbiji „računa“ i u „svetu sa razvijenom naukom i bogatom kulturom“. Ne znam da li sve ovo spada pod Vaše uslove “našeg časnog opstajanja”. Kao što sam već spomenuo, nisam siguran ko smo “mi”. Ali prilično sam siguran da će i Srbija i studenti i naučnici iz Srbije opstati. Bilo bi dobro kada bi opstali zajedno i mislim da je potrebno da svi upotrebimo svoj uticaj da to omogućimo, bez obzira na naše lične „senke“ i „horizonte“

Gospodine Ćosiću,

Koristim svoje poslednje studentske dane (sada sam još na doktorskim studijama, od januara sam istraživač) da odgovorim na Vaš poziv upućen srbijanskim studentima u inostranstvu.

Kada sam pročitao naslov vašeg pisma, kroz glavu mi je prošla Vaša poznata izjava iz ranih devedesetih o bolnim, ali ipak nužnim “planskim preseljenjima i razmenama stanovništva”. Vaše pismo mi govori da za Vas, dakle, još uvek postoji zajednica – do kraja mi nije jasno da li je ovde u pitanju Srbija ili srpski narod – koja ima pravo da pojedince pretvori u “stanovništva”, istrgne ih iz života koji imaju i premesti negde drugde, sve zbog šireg interesa, interesa zajednice. Jasno, vi više ne nastupate kao otac nacije, vi nam samo tumačite vreme u kome živimo i procenjujete da je nastupilo vreme kada otadžbina/narod od nas zahteva od nas da prestanema da radimo ono što radimo i vratimo se.

Ja nisam vaš ideološki saputnik, ali, za razliku od autora reakcija na Vaše pismo koje sam video (mislim na gospođu Srbljanović i kolegu studenta Univerziteta umetnosti), mene zanima šta imate da kažete i pažljivo sam pročitao Vaše pismo. Povodom Vašeg poziva imao bih da kažem dve stvari, ne samo kao student u inostranstvu, već i neko ko se kreće među “stanovništvom” koje ste p(r)ozvali.

Prvo, mi nismo toliko daleko od Srbije. Mi Srbiju, zapravo, nismo ni napustili kao što se nekad napuštala domovina i odlazilo u tuđinu. Mi se svaki dan čujemo sa nekim svojim iz Srbije, provodimo sate na kojekakvim socijalnim mrežama gde su nam i svi stari prijatelji, čitamo novine, glasamo na izborima, učestvujemo u političkim diskusijama i ponosno trpimo kada nam kažu da je lako praviti se pametan kad ne moraš da živiš u Srbiji. Drugim rečima, tu smo mi, deo smo “javnosti”, bar još jednu generaciju. Naša borba za Srbiju se već odvija, mada možda ne na frontovima na koje ste obraćali pažnju. Nekima od nas uspeva i da profesionalno ponešto uradimo. (Sâm sam ponosan na činjenicu da sam prošle godine uspeo da objavim dva stručna članka u Srbiji.)

Drugo, i možda bitnije, mislim da ni Vama nije sasvim jasno ni ko smo mi, ni šta biste s nama da se sutra vratimo. Tačnije, mislim da ste pogrešno isplanirali još jedno pomeranje stanovništva. Mi bismo, kada bi nas neko sutra “teleportovao” u Srbiju, sa svim našim znanjima, navikama i uverenjima, bili daleko nesrećniji i disfunkcionalniji od prosečnog građanina Srbije. Mi smo, gospodine Ćosiću, uglavnom u poodmaklom stadijumu bikulturalnosti, osećamo se kod kuće i u Srbiji i tamo gde živimo i ne mislimo da smo zbog toga zbunjeni ili sputani. Mi volimo strance, govorimo njihov jezik, živimo sa njima i znamo da ne postoji “neprijatelj”, koji je “demonizovao i ozločinio” naš narod. Često smo deo tzv. jugoslovenske dijaspore, pa čak nismo sigurni ni gde se taj “naš narod” završava. Mi podižemo bar dvojezičnu decu i predajemo im kulturu koja je i balkanska i srbijanska i srpska i jugoslovenska i evropska i postkomunistička i posleratna i antiratna i ko zna još kakva, i ne mislimo da je tu išta kontadiktorno. Mi smo neplansko, neideološko i nekonrolisano mešanje među stanovništvom, noćna mora svakog etničkog čistunca. U tom smislu, pazite koga pozivate u svoje projekte.

Ipak, mislim da je dobro što ste se oglasili, jer ste pokrenuli diskusiju o jednom bitnom pitanju: ogromnom potencijalu koji Srbija ne koristi, a koji srbijanski studenti i naučnici u inostranstvu jesu. Moram priznati da sam ponukan Vašim pozivom i reakcijom gospođe Srbljanović zapravo prvi put ozbiljno razmislio o tome kako bismo Srbija i ja bolje mogli pomoći jedno drugom. Mislim da mi je osnovnu ideju dala gospođa Srbljanović, svojom pretnjom da će se pobrinuti da oni koji razgovaraju sa Vama (dakle i ja) izgube svoje boravišne dozvole za države EU. Gospođa Srbljanović očigledno zna koliko migrantu znači pravo boravka, pravo na privremeni dom, koje jednog dana može čak dovesti do državljanstva, koje nas izjednačava sa većinom ljudi među koje smo se doselili.

Pođimo, dakle, ako ćemo realno da pričamo, od toga da niko od nas ne želi da izgubi svoje pravo boravka tamo gde već jeste, ni formalno ni ekonomsko, naročito ako u Srbiji niko ne može da mu zagarantuje održivu egzistenciju (kao što ne može). Nažalost, mi smo prečesto primorani da biramo između prava boravka u inostranstvu i građenja ozbiljnih šansi u Srbiji. To ne mora biti tako. Mislim da iz ove perspektive postaje jasno šta se može učiniti. Prvo, na duži rok, najbolje što Srbija može učiniti za svoje odnose sa intelektualnom dijasporom jeste ulazak u Evropsku uniju, kada ćemo sa srbijanskim državljanstvom moći da radimo i u Srbiji i u zemljama EU, i kada će svi oni koji su morali da izgube naše državljanstvo moći da se zaposle u Srbiji pod jednakim uslovima. Drugo, i realnije, mislim da je zadatak države u ovom trenutku da nam tamo gde smo omogući saradnju sa naučnim institucijama u Srbiji. Pre svega mislim na uklanjanje ogromne barijere između srbijanskih univerziteta i univerziteta u inostranstvu (netransparentan i nemušt birokratski sistem, beskrajne i preskupe nostrifikacije, nedostupnost zvaničnih prevoda na engleski itd). Zbog ove barijere, čak i kad dobijemo sredstva za boravak u nekoj drugoj zemlji, teško je organizovati da to bude Srbija. “Studijski boravak u Srbiji” još uvek zvuči kao pozajmljenica iz jezika daleke budućnosti. Zato je potrebno izgraditi infrastrukturu za saradnju, omogućiti protok informacija i znanja, i time nam dati šansu da budemo korisni i mobilni članovi dveju akadamskih zajednica: srbijanske i one u kojoj smo naučili sve što možemo doneti u Srbiju.

Nemojte nas, dakle, čekati, gospodine Ćosiću, nećemo se vratiti, ili bar nećemo svi odjednom ostaviti svoje živote i pohrliti nazad. Ako se vratimo, vratićemo se kako smo i odlazili, svako za vrlo konkretnom i realnom šansom i tek kada smo sigurni da se to što radimo u Srbiji „računa“ i u „svetu sa razvijenom naukom i bogatom kulturom“.

Ne znam da li sve ovo spada pod Vaše uslove “našeg časnog opstajanja”. Kao što sam već spomenuo, nisam siguran ko smo “mi”. Ali prilično sam siguran da će i Srbija i studenti i naučnici iz Srbije opstati. Bilo bi dobro kada bi opstali zajedno i mislim da je potrebno da svi upotrebimo svoj uticaj da to omogućimo, bez obzira na naše lične „senke“ i „horizonte“.

S poštovanjem,

Marko Simonović, MA, Univerzitet u Utrehtu

***

http://www.telegraf.rs/vesti/politika/474799-strasno-biljana-srbljanovic-nazvala-dobricu-cosica-zlim-pritupim-i-pokvarenim-starcem

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s