mr. sci. Marjan Hajnal

Jasenovac – Kozara – Potočari – Jablanica

(reportaža)

Šta ostaje od nade kad u pogledu zgasne ozarenost dobrotom, kad utihnu osmijeh i pjesma? Svaka čedna duša bi u tuzi svela od čemera kog osioni nemilosrdnici siju svijetom. Od svoje petnaeste godine, kad sam prvi put sagledao značaj pojma genocid, analiziram taj kobni fenomen. Čitajući, često propuštah da teoriju samjerim sa stvarnošću. A znam, metronom je neumoljiv. Ipak, koliko mogu, što propustih u mladosti, sada nadoknađujem. Svoj građanski dug prema spomenicima Revolucije i Narodnooslobodilačkom ratu. Sutjesku sam obišao ranije, prošle godine bio sam na Kozari. Impresivni spomenik Revolucije na Mrakovici, NP Kozara, podignut 1972., projektovao je Dušan Džamonja. U ustaškom i njemačkom genocidu na Kozari, u proljeće 1942., stradalo je 24.488 civila. U borbama je poginulo i 7.700 partizana.

KOZARA

                           

Mrakovica. Spomenik na Kozari posvećen Revoluciji, herojima i palim nevinim žrtvama

Listopada ove 2011. godine, sa suprugom posjetih prvi put Jasenovac, Potočare i Jablanicu. Školovao sam se dvadeset godina. I niko nikad ni u jednoj školi ne reče: „Hajdemo, djeco, da o povijesti učimo tamo gdje se ona dogodila!“ A i roditelji, nije da ih kritikujem (i kako bih, odavno počivaju), iz ko zna kojih razloga nisu govorili o prošlosti. Ipak, bez ičije riječi, neko skriveno čuvstvo me vodilo da kao gimnazijalac četiri godine na reveru nosim značku-cvijet jasenovačkog spomenika. Kao i moji dragi učitelji i roditelji, tako i učitelji i roditelji mnoge današnje djece, nažalost, prave istu grešku. Prije će dopustiti da im djeca bezglavo jure za besmislenim sadržajima nego da ih podučavaju humanosti. A humanosti nema bez uvažavanja i poštovanja prošlosti. Prošlost vaspitava. I spoznaja o njoj nudi spas. S aspekta humanosti, prošlost, tragična toliko koliko je teško umom pojmiti, i nije prošla. Opominje, doziva, proziva, vrišti, užasava. Laž je da takva vremena i mjesta mogu proći. Sava, Drina, Neretva… prolaze, protiču, ali i njihove vode se vraćaju. I vidjeh, i ljudi srođeni jednom s njima, uvijek ih iznova pohode. Ne dolaze i neće doći samo oni koji ili nemaju svijesti, ili zato što im je sagorjela savjest. Svi drugi morali bi doći. Kao na hodočašće. Za mene ti dani bijahu dani ispunjeni dodirom posvećene tišine. Na mjestima sa kojih se nedavno do neba, i dalje, ako ima dalje, podizaše krici i vapaji.

Vidjeti, doživjeti ta mjesta, nešto je toliko jako i nadvremeno, da i posjetitelj-namjernik, mora se osjetiti nepripadnim svom vremenu. Subjektivnost bježi, ne postoji, iznemogla, nema joj mjesta… Ni oprosta!

Neka mi ne zamjere kolege filosofi-humanisti (oni rijetki, pravi, iskreni), ne bih reminiscencije o svom hodočašću ni nazvao nekim imenom. Zar bi bilo dosljedno i adekvatno intencijama ljudskosti da se stravično stradanje masa nevinih, to neprirodno i naglo prekidanje putanja života predodređenih za slobodu, ljepotu i plemenitost, podrede akademskom promišljanju i odrede kao sakralna metafizika sudbine? Svirepo ubijena djeca nisu znala ništa o tim ispraznim pojmovima. Ni o karmi, niti o iracionalnosti. Samo im je bilo strašno hladno, bez roditelja, a i od brige za njima, prožimao ih je silni strah, gladna i bolesna su bila, neumivena, izložena realnom događajućem košmaru punom nezamislive patnje i fizičke boli – izručena na nemilost bezbožnom bestijalnom perverznom nasilju antropoidnih čudovišta. Zlotvori su mučili tu djecu, malu, i malo mlađu, i onu najmanju otrgnutu sa grudi svojih majki.

Iako se razlikuju ta mjesta, Jasenovac, Kozara, Potočari, Jablanica, imaju toliko toga zajedničkog. Tragičko i herojsko idu skupa, prožimaju se. Jasenovac, Kozara i Potočari su mjesta dogođene tragedije, Jablanica svjedoči o herojstvu i trijumfu humanosti. O tome se ne može pisati, mora se doći! Jer, kako opisati, prepričati, dočarati neopisivo, neprenosivo? Riječ je o najfinijim energetskim aurama i vibracijama u tlu i vazduhu. Knjige i filmovi to ne mogu prezentirati. Za susret sa tim mora se imati srce koje želi da bar nasluti dramatičnu dirljivost posljednjih crteža, zapisanih poruka, riječi prhnulih sa umirućih usana put neba, ili prema nevidljivim bližnjim, od kojih ih je dijelila možda samo ograda, ako već nisu sami bili postali prah.

JASENOVAC

Šteta da se tako zove, prema lijepom i korisnom drvetu, jasenu. Sad su tamo pored spore utihnule Save ostale tek humke gdje su bile barake za sužnje. Tu je i voz kojim su dovozili ljude. I Muzej (bivša Ciglana III). I spomenik (autor Bogdan Bogdanović,1966.). I tišina sveprisutna. Osim nas nije bilo drugih posjetitelja. Čak ni ptica nije bilo. Tek na sredini Save u barci tri ribara. Pitao sam se kako tu neko može da peca ribe? Iako sam nekad i sam lovio na rijekama i jezerima, sujevjeran sam danas i ne bih se osjećao lagodno na vodama koje pamte, i ne bih iz njih iznosio bilo koju dušu. Pored tih obala s kojih su ustaše bacali pepeo spaljenih i poluzaklane žrtve. Sistem logora između Save i Une obuhvatao je logore u Jasenovcu, Bročicama, Uštici, Dubičkim krečanama, Staroj Gradiški i nebrojena stratišta: Donja Gradina, Jablanac, Mlaka, Kožara, Uskočke šume, Partija, Međustrugovi, Limani… na prostoru od 210 km². U Memorijalnom muzeju, na kom i ne piše Jasenovac, pored knjige utisaka gostiju nalazi se Knjiga Mrtvih. Dio dokumentacije su neke nove ustaše uništile 1991. Jedan dio dokumenata dospio je meni u ruke 1994. dok sam pripremao arhiv u jerusalimskom muzeju Holokausta Jad Vašem. Čitao sam kao u transu, posramljen fascinantnom predanošću zlu, kom su se priklonili najzloćudniji nacisti svih vremena.

Zloglasni voz kojim su dovožene žrtve

        

Ne priznajem krstonošku vatikaniziranu nezavisnu Hrvatsku sazdanu na najsvirepijem genocidu. Džabe im Lijepa kad njom vladaju bezumni ružni jezuiti i zaluđeni francetićevci (Crna legija) za koje je Stepinac svetac. Bilo je raznih logora tokom sedimentiranja slojeva zločina u povijesti, ali nigdje nisu zabilježeni takvi specijalni logori-stratišta za djecu, kao u Pavelićevoj NDH. Ni anticivilizacijske saveze, ni oktroisane ustave ne priznajem. Poput Emila Zole, optužujem. Kao ja, koji sam, osuđujem. Uzdam se, Bog je velik. A, ako ne čuje, kao da ga i nema. Nekad sam bio ateist. Poslije viđenog i doživljenog Jasenovca ne mislim da bih smio to ikada više biti. Jer, ne bih podnio da ličim na one, zlikovce, ništavne ništarije, vampire, neljude, antiljude, bezbožne demone. Ko se Boga ne boji, može sve. Toliku djecu zvjerski pobiše, kroz sve inkvizicijske i druge, vlastite, nezamislive rituale, koje je samo najbolesnija mašta ndh-monstruma mogla ospoljiti. Samo s Kozare 11.194 djece, od kolijevke, do 14 godina. Neko jak, kao Picaso, trebao bi naslikati neku jasenovačku epopeju, čitav ciklus slika, o žrtvama i slugama Smrti. Fotografije malih golih, do skeleta smršalih i sadistički mučenih tijela, govore sve. A riječi svjedočanstava pale srce i mozak. Teško je primiti u vene serum paklene Istine. Znaju li krvnici da djeca nemaju naciju? Djeca su djeca.

POTOČARI

Mjesto mog istinskog hodočašća. Bosanac sam i ne znam kako bi neko ko je rođen u Bosni mogao sebi dopustiti, osim ako je baš toliko bolestan i slab, pa čak i takav, da ne dođe u to svetište, taj podzemni grad pomorenih očeva, muževa, braće, sinova. Potkraj 20. stoljeća, u epohi raketoplana,  robota, digitalnih ekrana, soldateska manijaka vratila je historiju u beznađe besprizornog barbarstva. Pred mnoštvom savršenih redova mezara osjećao sam se izgubljenim i stid me je bilo, što sam čovjek. Jer, ljudskim sudom u Den Haagu sude neljudima. Potreban je sud, da bi se spriječio linč, ali sud častan i kratak, s jednom jedinom mogućom presudom: vješanje. Krvniku Miloševiću nije pripadala prirodna smrt, kao što ne pripada ni svim njegovim antipodima. A taj sud predstavlja lakrdiju i poniženje, nagradu zlikovcima koji se izruguju žrtvama i omogućavaju da se pjevaju grozomorne pjesme-rugalice. Ali, ako! Doći će po sve njih njihov demon smrti. Suzama majki i kletvama nedužnih neće umaći. Nije taj genocid samo od juče. On je nastavak genocida krivoslavaca nad Bogumilima Dobrim. I pored svega, uzalud im je sav taj čin zla nad plodnom zemljom, nad lijepom Bosnom, tom poezijom prirode i kolijevkom mira, spokoja, ljepote, inteligencije, tolerancije, zajedništva, nenasilja, dobročinstva, gostoprimstva, stvaralaštva, kulture. Nisu Bosnu pokorili ni Rimljani, Mlećani, Tatari, Napoleon, Turci, Austro-Ugari, Talijani, Njemci, Rusi, pa neće ni ovi stari-novi pavelićevci i mihailovićevci. A i NATO ne poznaje igru bosansku, moć folklora, melosa oslobodilačku suštinu nepokornog duha sevdalinke.

        

Nije Drina, kao ni Una i Vrbas, ili Neretva, ni carska, ni daytonska. Ohrabrujuće: vidjeh dvije ekskurzije đaka. Dolaze i vodič im govori. Ali još će više njegove riječi biti ispunjene smislom ako mu slušatelji budu sa Cetinja, iz Prijedora, Bijeljine, Trebinja, Niša, Valjeva, Obrenovca, Jagodine… Ako to vrijeme ikad dođe. A plašim se, ni to vrijeme, ni oni, neće doći. Mnogo je bezdušnicima jednostavnije da „zaborave“ svekoliki svoj grijeh. Prastar je to fenomen. Kradu, lažu, napastvuju, muče, ubijaju. A tuđe ne boli. Kad ih uhvate na djelu, ili post festum, negiraju. I tako, propuštaju da ikada postanu ljudi. Ne žele biti što nikada nisu ni bili, to je njihovo vječito prokletstvo. Nevjerovatnim se čini da su pripadnici srpskog naroda koji je tako teško stradao u Drugom svjetskom ratu usudili se da dignu ruku na svoju državu i da svoje sunarodnike drugih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, posebno bosanske Muslimane, izložene surovim mučenjima i poniženjima kakvima su njihove roditelje i djedove izlagali ustaše u Jasenovcu. Utoliko je užas veći što se sve događalo pred medijima svjetske javnosti žedne takvih senzacija. Sofoklo je u liku Edipa i njegove nesrećne djece-braće ovjekovječio poruku etičke prirode. Čineći drugome zlo, makar i nesvjesno, vinovnik ga čini sebi samome, jer, ono će se vratiti njegovom drugom, sedmom, dvadesetom u nizu, potomku. Povijest je to provjereno i nepobitno dokazala. S Bosnom je posebno strašno to što su je 1992. napali sa svih strana. Planirano, u makro-psiho-eksperimentu. Napali su je da u njoj ubiju slobodu, državnost, etnos, melos, kulturu, netaknuti eko-raj, da je rastoče, rehabilitirali su zločince, napali su vode, gradove, sela, minirali plodne njive, šume, oteli rudna bogatstva, privredu, ušteđeni kapital, napali su mukotrpno stečen mir umirovljenika, tekovine Revolucije, napali su nejač, majke, kćeri, odveli sinove jedince, napali su sve. Ali, neće im vrijediti. Nijedna suza i kap krvi nisu kanule uzalud. Nije zemlja Bosna to što su oni mislili. Progovoriće slijepi Edip u njima, kad-tad.

Dugo je tajena stranica povijesti o jedanaest uzastopnih genocida koje stanovnici Srbije, Crne Gore i istočne Bosne počiniše protiv svojih sugrađana samo zato što su Muslimani. Samo u toku Drugog svjetskog rata ubijeno je između 30.000 i 35.000 Muslimana Sandžaka. U posljednjem ratu cijeni se da je širom Bosne stradao 68.101 Musliman. Čini se beskrajnom mora Yu-ludila i nečovještva.

JABLANICA

Čudno čudo. Ne vidjeh bosanske posjetitelje, a pored muzeja slavne bitke za ranjenike, autobusi iz Slovenije, i razdragani gosti uz zvuke harmonike i klarineta, pjevaju – Jugoslavijo! Pa koloplet slovenačkih narodnih. Eto, Slovenci koji su se prvi odvojili, nisu se odvojili od Tita. A i zašto bi? Nikada im neće biti dobro kao kad su im od katastrofalnih poplava vojnici pod petokrakom kao živi bedem štitili gradove i sela. Pamte da ih je tokom Drugog svjetskog rata 700.000 spašeno od Hitlera zahvaljujući otporu pruženom u šest ofanziva na tlu Bosne i Hercegovine. I dolaze odati počast stradalim herojima koji su se oduprli četiri puta nadmoćnijem neprijatelju. Slomljen most. Noću, 6/7. mart 1943. Partizana 18.500 i još 4000 ranjenika, s masovnim zbjegovima naroda, spram 90.000 bijesnih, ludih Nijemaca, Talijana, četnika, ustaša i domobrana, potpomognutim flotom 150 aviona, tenkovima, haubicama… Nadčovječanska je ta borba bila i nju neka banda primitivna osiona nacistička danas usuđuje se da negira. Izjednačavaju heroje i zlikovce. Tito se dokazao kao Čovjek kad je trebalo. A i zlotvori su cijelom svijetu rekli ko su, pokazali su se na Manjači, Omarskoj, u Foči, Mostaru, Ahmićima, Sarajevu, Srebrenici… Neretva teče. Mirna, ili divlja. A vode se vraćaju, i pamte. Ljudima neka je po volji: ili da budu Ljudi Dobri, ili, da budu oni.

     

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s