Ivan Cankar            

U SPOMEN MAJCI…

Majka… Ležim u krevetu, u rano jutro, zamišljajući miris kave… i sjetim se moje majke koja mi je tako često ugađala u životu, ispunjavala moje želje… drhtala nad mojim strahovima… i strahovala zajedno sa mnom… U tim trenucima se obično sjetim svih situacija u kojima sam bio drzak i leden prema njoj, jer mama je uvijek tu, trpi i razumije sve gluposti i nepravde. Prođe mi kroz glavu u jednom bljesku, slično onome za šta se kunu da prođe kroz glavu pred smrt svakom čovjeku, gomila trenutaka u kojima je zanijemila pred navalom mog cinizma. Tad se obično sjetim i jedne pripovijetke, tako istinite, a najtužnije za koju znam.

„Jednom sam tako zaželio crnu kavu. Ne znam kako mi je tako što palo na pamet; zaželio sam je. Možda samo zato jer sam znao da u kući nemam ni kruha, a kamoli kave.

Čovjek je u svojoj rastresenosti i zloban i nemilosrdan. Majka me je pogledala svojim krupnim, bojažljivim očima i nije odgovorila…

Začuo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka; penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila šalicu kave. Sad se sjećam da nikad nije bila tako lijepa kao u tom času.

Kroz vrata je koso padao pramen podnevna sunca, pravo u majčine oči; bile su krupne i čistije, sva nebeska svjetlost sjala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su joj se smiješile kao u djeteta što nosi radostan dar.

A ja sam se osvrnuo i rekao zlobnim glasom: „Ostavi me na miru! Sad više neću!”

Nije još bila navrh stepenica; vidio sam je samo do pasa. Kad je čula moje riječi, nije se pomakla; samo joj zadrhtala ruka kojom je držala šalicu. Gledala me uplašeno, svjetlost u očima je umirala. Od stida mi udari krv u obraze, zakoračih joj ususret brzim koracima.

„Dajte, majko!” Bilo je prekasno; svjetlost se više nije vratila u njene oči, ni osmijeh na njene usne.

Popio sam kavu i tješio sam se: „Navečer ću joj reći onu riječ, onu ljubaznu, za koju sam prevario njenu ljubav.”

Ne rekoh joj ni navečer, ni drugog dana, pa ni na rastanku.

Tri ili četiri godine kasnije tuđa mi je žena u tuđini donijela kavu u sobu.

Tad sam pretrnuo, zapeklo me u srcu jako da sam htio kriknuti od bola. Jer srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…”

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s