RECENZIJA KNJIGE “KERUŠA” RUŽICE GALAC-POPOVIĆ

“KERUŠA” – SAGA O MNEMONIČKOM LOVU

Bitna odlika uma je da u memorijskim slojevima taloži opažaje realnog svijeta i vizije sjenovitog domena mašte. Moć imaginacijske pretvorbe vremenom oslobađa te sadržaje i oni se neosjetno uspinju do nedefinisanog prostora u kom se ujedinjuju sa momentima stvarnosti. U tom slobodnom prostoru dodiruje se bivstvujuće s prividom, reproduciraju se stari i kreiraju novi oblici spoznaje od kojih mnogi bivaju elementima gradnje priča, bajki, basni, legendi. One nastaju vjerovatno u trenucima kada ih njihovi autori prestanu osjećati kao ospoljeni dio svoje imaginacije i počnu živjeti u njima i za njih. Da li se to događa neovisno od svake logičke veze i uzročnosti, posredstvom snage nagonskog stapanja s neželjenim što u isto vrijeme plaši i neodoljivo privlači? Ili, kada se tokovi tih otjelovljenih i oduhovljenih tvorevina nepobjedivo otmu i nepovratno okrenu protiv svojih tvoraca, pronoseći kroz vrijeme doticaje ostvarenog sa raznim načinima shvatanja, mimo primarnog motiva? Život djela nije uvijek definisan niti uslovljen kriterijumima samih autora pa je često nemoguće iz željenog ugla osvijetliti i sagledati zdanje koje bi ponajprije trebalo da svjedoči o samim motivima stvaralaca. Ponekad, jer to represivni ambijentalni diverzitet ne dopušta, osnovna ideja mora proći pred-fazu oblikovanja, dok ne poprimi patinu bez koje bi se gubila mogućnost i draž dublje analize gledanog, doživljenog.

Smještajući poentu fantazmagoričke “Keruše” u alegorijski substratum, Ružica Galac-Popović ostavlja dovoljno mjesta i za simboličku analizu, objedinjujući na taj način dva aspekta viđenja koji se u stereotipnoj estetičkoj teoriji uglavnom bezrazložno protivstavljaju. Ono što je nesporno i što daje nesumnjivu vrijednost mitopoetičkom sadržaju knjige “Keruša” je upravo ta objedinjujuća alegorijsko-simbolistička nit koja prožima djelo i koja omogućuje izlazak iz sfere formalnog realizma, čuvajući ipak ovostranu dimenziju saživljenosti sa konkretnim trenutkom, uz podsjećanje da, uprkos pojedinačnim stremljenjima, ljudi nikada neće prevazići anti-metafizički determiniran karakter svoje prirode. Ali to što pojedini agensi prisiljavaju mišljenje da se alegorijski preodjene u moderni mithos, znači da su oživljene mitotvorne potrebe. Podneblje koje oslobađa takve potrebe prethodno proizvodi kontekst koji na socijalnoj matrici gravira stare bedževe za nove protagoniste.

Pošto je bliska istorija Balkana puna negativne ornamentike, loših i tragičnih iskustava, prirodno je što se Ružica opredjeljuje za težak i rizičan put: da opreznim saopštavanjem dokaže da ćutanje nije opštezastupljeno. Čvrsto opredijeljena za pozitivitet življenja, do krajnosti odana izdašnom podneblju i prirodnom šarmu jednog vitalnog, dobrodušnog, hrabrog naroda, koji, kao i svaki drugi, zna izroditi svoje tirane i dekadente, ali i nenadmašne naučnike, umjetnike, mirotvorce, Ružica ustaje u odbranu najuzvišenijih principa na kojima su uvijek tokom istorije počivali tolerancija, gostoljubivost, spremnost da se u svakom trenutku ponudi pomoć u nevolji, otvorenim rukama pruži gostoprimstvo, ravnopravno podijeli posljednji hljeb. Kada su se oslobodili destruktivni i samodestruktivni socijalni i politički naboji, kada su potmulo zatutnjali ratnički doboši kojima nije suđeno da dugo miruju na nesretnoj i slavnoj balkanskoj vjetrometini, izloženoj svim već poznatim i novim apetitima, uplivima i strategijskim interesima, kada je probuđen virus razaranja i zaboravljanja šta je čije i dokle seže, kao odgovor, upozorenje i kao protest nastaje tekst o porodici jedne keruše. U njemu je iskazan alegorijski intoniran mit o životu, i, s druge strane, njegova komplementarno odslikana simbolika koja obavezuje na stvarost koja nije ni mitska, ni mitologička, niti je irealna, još manje je plod sublimirane težnje za nedostižnim. Poruka je u podsjećanju na opasnost koja prijeti gašenjem ognjišta u malim plemenima koja mogu nestati s istorijske pozornice.

Iako asocira na imaginacijsko poniranje u onostranost odijeljenu od nepodnošljivog svijeta, “Keruša“ nam ne ostavlja neiscrpnu riznicu mogućnosti: ona nam daje nemušti mig da je slijedimo bez mnogo vremena za kolebanje. Zamke života koje se sužavaju i preko kojih moramo preći su nezaobilazne, s tim što od naše vještine i sreće zavisi da li ćemo uspjeti ili ostati prepušteni zaboravu i ništavilu. Neki čudni infra-put, viđen očima instinkta, jedini je put kojim se može proći. Nama visokoumnim bićima taj put je nevidljiv, spotičemo se, padamo, ranjavamo, uništavamo. Zato moramo da se oslonimo na prirodu, ili Pra-majku, – kako nas upućuje Ružica, – ili na sedmo čulo koje u ovom slučaju ima keruša, predvodnica, lovac s nenadmašnim osjećajem za prostor, izbor, posljedice. Jer zna, jer je prošla put kojim je prije nje bezbroj puta prošla njena majka, njena baka, baka njene bake. Ona taj put zna. Ona ga vidi svim svojim čulima i čuvstvima. I zato što zna, nije bezbrižna, naprotiv. Ali, nije ni uplašena. Kada joj postane jasno da će joj iz naručja možda nepovratno otrgnuti ono što je njeno i samo njeno, pokazaće ćud lovca, nezastrašene predvodnice koja je došla da preotme to svoje, po cijenu vlastitog života. “Keruša” nam pokazuje šta je pravi lov i šta je njegova najuzvišenija suština: kako da se ulovljeni ulovi, kako da se spasi.

Lov, poziv na život-sjećanje. Sjećanje na bol koji zatomljen ćuti i pritajen vreba među dubokim podvodnim vrežama, da bi nezadrživo ustremio se na ponuđeni mu mamac kojeg ne promašuje, te zajedno s njim, prevaren, biva ulovljen i ponovo protjeran u tajnovita skrovišta do naredne prilike za igru.

Mjerila igre koju nam otkriva Ružica Galac-Popović za većinu posmatrača ostaju nevidljiva, s onu stranu tradicionalnog poimanja socijalnog kodeksa pohranjenog u strukturi igre, ali, za utjehu, ostaje nam blagi trag napisane riječi što se skrivala pod kristalnim prahom vremena. Krenimo u virtualni mnemonički lov na značenje te riječi. Slova su malo nevidljiva, malo namjerno nečitka, ali za one koji se ne plaše avanture lutanja i mogućnosti da će se izgubiti i neće znati vratiti, koji shvataju da izgubljenost može biti spas, ta igra-lov, predodrediće nas kao pomirene unaprijed da od lovaca postanemo objekti lova. To je ključ igre, ako ga ne posjedujemo ne možemo se igrati, niti razumjeti “Kerušu”. Umanjeni do atoma, ne možemo vidjeti dimenzije slova riječi kojom teče tok igre, ali možemo osjetiti magičnu moć koja nas neće ostaviti niti iznevjeriti. Za one koji su zastali u beznađu riječ se neće otkriti, kao ni hrabrima koji nakon lomnih lutanja odustadoše od daljeg traganja. A ipak, sve njih i nas okuplja ta magična riječ, i njenu nevidljivu moć osjećamo i predosjećamo. Ni mi nećemo pomenuti njeno ime. Nadmudrićemo sami sebe, te se pritajiti, znajući staro pravilo igre-lova.

Ružica nam pokazuje kako da se prepustimo zovu nerečenog, svepovezujućeg, koje prožima svijet i nas, kada smo uzvišeni i kada nas posrnule podiže s tamnog dna tog svijeta. Od “Keruše” učimo da ponekad nije dovoljno od Tvorca i Pra-majke dobiti život, već mu moramo sami svojim vlastitim dahom pomoći da se osamostali. “Keruša” je veličanstvena oda odanosti životu, proživljenom i do najdubljih kutaka smisla proosjećanom, kroz iskonski intenzitet trajanja, kao podsjećajući trag dolaska i odlaska, približavanja suštini bivstvovanja i udaljavanja od nje.

Spuštene, prizemljene vizure, prilagođene unutarnjem svijetu najvjernijeg čovjekovog pratioca, u pretpostavljenom idealnom ambijentu, zamislimo da se Lov događa uz pitoreskne obale i na vodama jezera kome čudne nepredvidljive ponornice donose uvijek svježu hladnu vodu, punu tajanstvenih i opojnih mirisa. Za uspješno traganje potrebna su osjetljiva čula da bi se ušlo u tragove vremena, nataloženog na tankim i krhkim stranicama uspomena, a taj put nas poziva na prefinjeni oprez. Sjećanje na lov nije dovoljno, mjerila i pravila se neprekidno mijenjaju, moraju se uvijek iznova pripremati nove nevidljive putanje na vodama jezera. Da li je ono nepresušno? Ne pitajmo se. Trajaće dok sami pronosimo tajnu svoje duše. Dok nam Lovac ne zapovjedi da nepomični stanemo spremni na skok. Niko od nas ne zna: da bismo ulovili, ili opet pali.

Po navici mornari plove jezerom i na talasima love trag izvora neke drevne istine-bajke. Kao i jezerski ribari druguju s vodama misleći da će baš oni pronaći trag do ostatka stare nedopričane priče.

A priča kaže da se jedna zlatna ribica već odavno pretvorila u divlju patku koju svuda traže lovci. I da im u potrazi za čarobnom patkom pomažu poučeni barski psi, koji takođe znaju ono što ljudi-lovci znaju, da je jednoj od slavnih keruša čarobna patka ipak povjerila najvažniji dio tajne. Tek jedan novi igrač nas iz svoje skrovitosti ćutke prati, znajući da naša pratilja ptičarka nije obična, već ona davna, odbjegla, koju neumorno traži i pita se u kakvo li će novo obličje da se preodjene.

Dok svi ćutimo, na jezerskoj vodi barka neprimjetno ispisuje riječ. Nevidljivi pratilac počinje da duva u svoju sviralu. Naša ptičarka skoči u vodu, zapliva i uskoro se vrati sa sviralom. Više ne znamo ko je sa nama. Kao što ne znamo ko smo svi mi u tom malom laganom krhkom čamcu. Možda davno ulovljeni pa oslobođeni i plemenitom lovu predani lovci? Lovci magične riječi. Tako, po navici love razni lovci, sluteći da će se iz mnogih karmičkih krugova, nakon svih metempsihosis i metemsomatosis, iznjedriti antropologizirano mitoepsko poglavlje o porodici Pra-majke. Od ribice i patke do drage majke keruše, Ker-u-še, tek je jedan mali korak. Dovoljan da se izgubi besmrtnost. Ali pronađe riječ. I da se u sanjanoj sreći, kroz slavu i bol, slavi njena svjetlonosna moć.

Ako razumijete tužne pseće oči, znajte da vas njima gleda tužni mladi pratilac. Ako vas pas-lovac ugrize, znači da niste dostojni nesreće kojom ste bili okruženi, jer ste svoj kavez greškom nazivali zlatnim dvorcem. Jer ste loveći promašili i uhvatili – sebe. Da biste bili slobodni, ne možete biti bez bola, da biste pjevali ne možete biti besmrtni, da biste lovili ne možete biti lovac, već uvijek samo i jedino plijen pasa-goniča, vaših vlastitih misli, u trščaniku života propjevalih, u posljednim čergama čuvanim od ljudskih haosa bolnih, na herojskom odru tragičnih dana pročerdanih.

Kroz šaš i rogoz, snoviđenja i identifikacije s fantazmagoričkim, oprezno ali sigurno, preko tirkiznog jezera, izranjajući iz maglovite idile, udišući prohladnu svježinu svitanja i ne povređujući nježne trske niti lotose, pored neuznemirenih kormorana, u laganoj barci provodi nas zajedno s vjernom kerušom-ptičarkom naš vodič žena-lovac ka izvoru sjećanja. Takvim suptilnim nevidljivim stazama može proći samo praunuka drevnih lovaca. Drugim tragačima na ovim vodama dar snalaženja nije otkriven.

Značenje grčkog termina A-letheia postaje tako jasno razumljivim. Neskrivenost nije razotkrivenost. Igra prikrivanja, pretvaranja, mamljenja pjesmom, dozivanja tajnim signalima, bezglasno sporazumijevanje i nevizualizovano gledanje. Eto, to je Lov.

Kroz zanimljivih 28 lunarnih poglavlja (psi-lovci su noćne životinje, ali ih je čovjek, kao i mnoge druge vrste, primorao da rade za njega, da za njega love danju), ispričana nam je kroz “basnovitu sagu, molepstvije, pevanje duše ranjene, u izmišljenim mnemoničkim sećanjima”, priča o keruši koja govori o svom genetskom nasljeđu, svojoj porodici i porodici ljudi kojima je nju na povjerenje poklonila Velika Ke-ru-ša. Velika mitološka Pra-majka, zaštitnica i učiteljka, prenijela je mladoj keruši sva neophodna mnemonička znanja, prelijepe legende o Noevom psu, ili o Anubisu sa kojim je počelo da funkcioniše sjećanje, o hrabrom Gelertu, o skvadri, o Anku…

Sve ostalo kroz šta je prolazila naša junakinja tvori njeno lično iskustvo, o teškim i potresnim trenucima tihe patnje, riječima neiskazane ljubavi, neizvjesnosti, bola zbog razjedinjenosti ljudskog čopora, kom su neki surovi divlji krivolovci ranili i dušu i tijelo. Krivolovci nikada nisu čuli za poglavicu Crnog Losa, a i da jesu njegove riječi sigurno ne bi probile ledeni oklop oko njihovih srca. Bol nanesen Gospodaru-Lavu bio je bol cjelokupnom mnemoničkom kušanju vremena, sadašnjeg i budućeg, uvijek iznova rušenog u provaliju dogođenog. Nijema i nemoćna svjedokinja Keruša dala je svoj jedini odgovor: Život, umnogostručen porod, trijumf nade, radosti, svjetlosti.

Zašto pas? Jedna od poznatijih kinoloških institucija objavila je svojevremeno studiju pod nazivom: “Psihologija pasa.” U njoj se navode različite istorijsko-antropološke spone koje povezuju čovjeka i psa, i između ostalog se na zanimljiv način interpretira pogled psa na svoga dvonožnog prijatelja. Pas misli za čovjeka da je takođe pas, ali u svemu inferioriran i nepodnošljivo ograničenog shvatanja. Zato se često viđaju scene nepokornih pasa koji nemaju dovoljno povjerenja u svog ljudskog predvodnika bez njuha, sluha i intuicije, te na sve načine nastoje da mu se nametnu. Još u praistorijskom periodu neki naši preci su sahranjivani u tijesnom položaju uz svoga psa. Moguća objašnjenja jako odstupaju jedna od drugih. Otkuda tako intenzivna obostrana požrtvovanost? I spremnost da dijele istu nastambu i hranu? Zaustavimo svoj pogled samo na činjenici da se čovjek pokorava, a pas prilagođava, iako izgleda obratno.

Prizor oslobođenog roba i pokorenog gospodara je motiv kojim nas Ružica podsjeća da nismo vlasnici svojih sudbina u onoj mjeri u kojoj bismo to željeli. Ono što pas ne može zamisliti i predvidjeti, a čovjek ne može spriječiti, jeste zločin nad pripadnikom svoje vrste. Lovci sazdani od prirode, psi, takvu protuprirodnost ne poznaju. Zato se moramo spustiti do nivoa četvoronožne i učetvorene prirode, da svojim metafizičkim podama dodirnemo četiri elementa života naše Planete. Jer, ljudi-neljudi su propustili da dožive i sagledaju svoju neljudskost kroz takvu vizuru. Utoliko oni nikada neće nadmašiti svoju protuprirodnost i postati istinski lovci. Njihov lov-rat je samo onomatopeja lova, a oni samo karikature okićene ornamentikom bestidno prolivene krvi.

Namjera zlih demonskih sila je da unište srce ljubavi, aksijalni praprincip, trijadu koja stvara i produžava tradiciju ratnika-mirotvoraca, trijadu ratio-emotio-parental: žena-muž-majka. Kosmičku sinapsu, tajni kod lova na gensko sjećanje. Ovladati njom znači oslabiti i skvadru, a potom i cijelu zajednicu.

“Keruša” nas iz civilizacijskog posunovraćenja vraća korijenima korisnog u simbolici ega. Desublimirano i odbjeglo Ja tek Pra-majka Priroda može oplemeniti i postaviti u kontekst koji je trajao milionima godina, kontekst prijatelja, saveznika, suigrača, sapatnika, nijemog svjedoka, na kojeg se bezmalo naviknu svi kojima srce nije do kraja otvrdnulo i zauvijek izgubljeno pod naplavinama erodirane “nad-svijesti”. Po čemu je čovjekova svijest nad-svijest? Po suprotstavljanju zakonima gravitacije? Po rukama, njihovoj oružjetvornoj svemoći? Po umu, pravno uniformisanom, regimentiranom u odrede smrti?

Odgovor Ružica pronalazi u najstarijoj epskoj temi Mahabharata, potencirajući suprotstavljanje bratoubilaštvu. Dodatno toj temi, pominju se drevni, iskorjenjeni indijanski Hotamitaneo ratnici, u mitovima Čejena označeni kao miroljubivi Pseći ratnici, lovci kojima je zadatak da sa svojim vjernim ženama održavaju ognjište. Ništa više od toga. Alegorijska identifikacija nas upućuje na skrivenu stazu-vodilju koja je ljudskom oku nevidljiva, a da bi se slijedila potrebno je biti opremljen savršenim osjetilima, kakva ima prijatelj. Umjesto da ga stalno interpretiramo i subordinacijski degradiramo, moramo postati dio njegove unutarnje organiziranosti čula i čuvstava, to je poenta kojoj nas privodi “Keruša”. Ona je pas-lovac iz porodice ptičara, bez obaveznog, nametnutog pedigrea, slobodna od svih bjelosvjetskih konvencija. Slobodna u svojoj slobodi, nezavisna u svojoj nezavisnosti, pokorna u svojoj nadređenosti, plemenita u svojoj superiornosti. I zbunjena, i postiđena ljudskom neprincipijelnošću, lutanjima, nesnosnom bukom i traumatizirajućom konfuzijom. Položaj za žaljenje. Niti je bolje nedužnim drugim ljudima, niti psima koji sve još mogu i da podnesu kao žrtvu, ali miris nasilne smrti nikako ni da shvate, niti da prihvate.

I to je ono što nedužne povezuje i svodi na isto, iste kreature, nazubljenom davilicom davljene i usijanim povodnikom u smrt vođene, koje su im nametnuli neki visoko organizirani grozni gospodari ne-psi, ne-ljudi. Ali, ko da čuje Ruškinu humanističku poruku: “Svaki rat je tvoj rat čoveče! U svakom ratu ubijaš dušu blizanca, dušu čoveka.”

Preuzimajući tron glavne graditeljice i čuvarke doma, stvarna junakinja ljudske porodice “verovala je u pravednost, u odanost, u kratkovečnost nepravde znajući nepogrešivo da dok loši vladari vremena nepotrebno menjaju svet dobri ljudi stoje po strani. Znala je da pomažući nemoćne, skriveni senkom svoje skromnosti pravednici (cadikim) reaguju tek kada je ugrožena treća generacija.”

U stvari, napadajući potomke, izvlačeći ih iz okrilja roditeljskog doma, otvara se put podrivanja temelja samog doma. Mračne sile to dobro znaju, znaju da bez tih temelja ni stubovi ne mogu odolijevati dugo. “Beočug je raskinut. Seme razvejano. Mi nemamo više svoje središte, mrtvo je sveto drvo. Pleme po pleme. Narod po narod. Do poslednjeg Čoveka?”

“Keruša” nam otkriva najranjivija mjesta, svoju dušu i svoje leglo, koje na njenu sreću štite istinski prijatelji. Ali nam istovremeno razotkriva svu tragiku napadnute ljudske grupe koja je uistinu nemoćna. Iz istih razloga iz kojih su nestali Hotamitaneo ratnici. Dođu silnici i uzmu iz tuđeg gnijezda koliko im treba. Uzmu najljepše i najbrižnije njegovane potomke. Ako ih životna sudbina i vrati nekim slučajem, vrati ih ali promijenjene, izgubljene, često zauvijek. Postiđeni od neprepoznavanja ostaju usamljeni. Kao tuđi. Skvadra više nije ono što je bila. Rat nije lov, ratnici više ne mogu biti lovci. Bar ne lovci riječi, koja tako magično ostaje nedostupna na obzorju Lovačkih pasa. Tek Pra-majka shvata pogled one što čeka i kojoj se od oblaka koji hitro preskaču zimski Mjesec čini da su njeni kučići. Šta sve ne krije voda koja još tiho podrhtava? Hoće li jednom presahnuti i u presjeku taloga otkriti sva mračna djela psećeg “prijatelja”, homo sapiensa? Ne pitajmo se. Pravda će stići i trajaće dok sami pronosimo nebom tajnu svoje duše, viđene duhovnim okom Velike Dobre Ke-ru-še.

***

RECENZIJA KNJIGE “KERUŠA”, RUŽICE GALAC-POPOVIĆ

“KERUŠA” – SAGA O MNEMONIČKOM LOVU

(verzija II)

Kada istine postaju bajke, legende, mithosi? Vjerovatno u trenucima kada ih njihovi autori prestanu osjećati kao ospoljeni dio svoje imaginacije i počnu živjeti kroz njih, za njih, još samo u njima. Ili se to dogodi mimo svake logične veze i uzročnosti, posredstvom snage nagoskog stapanja s neželjenim što u isto vrijeme plaši i neodoljivo privlači? Ili, kada se sadržaji tih otjelovljenih i oduhovljenih tvorevina nepobjedivo otmu i nepovratno okrenu protiv svojih tvoraca?

Kako lagano čamcem proći kroz još mlade i svježe jezerske trske, a ne povrijediti onu koja nam se najviše nadala i radovala? Koliko li je tek Siringu boljela duša za posječenim sestricama među koje se u bijegu od strašnog silena sakrila, sjedinivši se s njima, vitkim, u zelenom dozrijevanju, u laganom njihanju i ogledanju u smirenoj vodi, ustreptalim pred dahom jezerskog lahora s kojim se udružio dugovjeki šumski lovac na pjesme mladih trskolikih nimfi, satir Pan. Nađe je i od njenog tijela i tijela njenih sestrica načini sviralu za još nečuvene melodije koje dopriješe čak do Pra-majke, a ona, duboko ganuta, oprosti mu grijeh, znajući da će mu njegova neprolazna tuga biti dovoljna kazna. Duvajući kroz cjevčice Pan je oslobađao najnježnije tužbalice koje spjevaše trske o svojoj nedozreloj sreći. Od tada tuguje svaki ribar koji lovi trščanim štapom. Samo po navici love ribari i kroz maglu legendi naslućuju smisao lova. Ako ulove ribu puste je uz poljubac, šapućući joj izvinjenje na rastanku, uz želju da im se ne vrati nikada više, jer, uz ono što su oni došli da love i traže negdje duboko u modrim virovima, leži odbjegla im nada da će biti sami lovljeni, ali ne i ulovljeni. Loveći pogrešan plijen sanjaju o sebi i vječitoj zlatnoperoj ribici koja nije zaboravila da govori, da priča o jednom prastarom događaju:

Panov sin, kada stasa, pojuri za prelijepom Siringinom unukom. Danima je vijao za njom kroz trščar, dok ona ne posustade, ali ne znajući za staro umijeće svoje bake o pretvaranju, tek se nevješto prikri.

“Htjela bi se sakriti među trske, ali ja ne pravim frule, prepoznao sam te pa te neću loviti mojom pjesmom, već tvojom.”

I zapjeva mladi Pan misleći da će to biti dovoljno lukavo da izmami nimfu iz vode. Ona, ne odolivši magičnoj pjesmi svoje bake i njenih posječenih sestrica, na tenutak se pojavi između trščica i Pan, opčinjen ljepotom mlade čarobnice, zaboravljajući da će ako dotakne vodu izgubiti besmrtnost, zakorači i tek ovlaš dohvati se nimfinog vela iz kog ona lako skliznu i samo veo osta u Panovim rukama. Očajan, ne odvajajući se od vela svoje nimfe, mladi Pan presta piti nektar i uskoro umre.

Od tada tuguju mornari-galioti kojima najveće bogatstvo uvijek bijaše u maloj, blago povijenoj višecjevnoj svirali, panovoj fruli, prepušteni jedrima što ih podsjećaju na čarobni treperavi veo s kojim sahraniše nesretno zaljubljenog Pana, prepuštenog sudbi da od lovca postane plijenom. Po navici mornari plove i na talasima love trag izvora neke drevne istine-bajke. Kao i jezerski ribari druguju s vodama misleći da će baš oni pronaći zlatnu ribicu i od nje čuti ostatak nedopričane priče.

A priča kaže da se zlatna ribica već odavno pretvorila u divlju patku koju svuda traže lovci. I da im u potrazi za čarobnom patkom pomažu poučeni barski psi, koji takođe znaju ono što ljudi-lovci znaju, da je jednoj od slavnih keruša čarobna patka ipak povjerila najvažniji dio tajne.

Tako, po navici love, sluteći da će se iz mnogih karmičkih krugova, nakon svih metempsihosis i metemsomatosis, iznjedriti antropologizirano mitoepsko poglavlje o porodici Pra-majke. Da je od Siringe do svirale, od ribice i patke do drage majke keruše, Ker-u-še, tek jedan mali korak. Dovoljan da se izgubi besmrtnost. Ali pronađe riječ. I da se u sanjanoj sreći, kroz slavu i bol, umre za nju.

Ako razumijete tužne pseće oči, znajte da vas njima gleda tužni mladi Pan. Ako vas pas-lovac ugrize, znači da niste dostojni nesreće kojom ste bili okruženi, jer ste svoj kavez greškom nazivali zlatnim dvorcem. Jer ste loveći nimfu promašili i uhvatili – sebe. Da biste bili slobodni, ne možete biti bez bola, da biste pjevali ne možete biti besmrtni, da biste lovili ne možete biti lovac, već uvijek samo i jedino plijen pasa-goniča, vaših vlastitih misli, u trščaniku života propjevalih, u posljednim čergama čuvanim od ljudskih haosa bolnih, na herojskom odru tragičnih dana pročerdanih.

***

Kroz šaš i rogoz, snoviđenja i identifikacije s fantazmagoričkim, oprezno ali sigurno, preko tirkiznog jezera, izranjajući iz maglovite idile, udišući prohladnu svježinu svitanja i ne povređujući nježne trske niti lotose, pored neuznemirenih kormorana, u laganoj barci provodi nas zajedno s vjernom kerušom-ptičarkom naš vodič žena-lovac ka izvoru sjećanja. Takvim suptilnim nevidljivim stazama može proći samo Arijadnina praunuka. Drugim lovcima taj dar snalaženja nije otkriven.

Prisjećam se grčkog termina A-letheia i po prvi put ga jasno razumijem. Neskrivenost nije razotkrivenost. Igra prikrivanja, pretvaranja, mamljenja pjesmom, dozivanja tajnim signalima, bezglasno sporazumijevanje i nevizualizovano gledanje. Eto, to je Lov.

Lov, poziv na život-sjećanje. Sjećanje na bol koji zatomljen ćuti i pritajen vreba među dubokim podvodnim vrežama, da bi nezadrživo ustremio se na ponuđeni mu mamac kojeg ne promašuje, te zajedno s njim, prevaren, biva ulovljen i ponovo protjeran u tajnovita skrovišta do naredne prilike za igru.

Mjerila igre koju nam otkriva Ružica Galac-Popović ostaju s onu stranu vremena, ali ostaje nam kristalni prah tog vremena, tačnije tek blagi trag napisane riječi ostale pod tim prahom. Krenimo u lov na značenje te riječi. Slova su malo nevidljiva, malo namjerno nečitka, ali za one koji se ne plaše avanture lutanja i mogućnosti da će se izgubiti i neće znati vratiti, koji shvataju da izgubljenost može biti spas, ta igra-lov, predodrediće nas kao pomirene unaprijed da od lovaca postanemo objekti lova. Umanjeni do atoma, ne možemo vidjeti dimenzije slova riječi kojom teče tok igre, ali možemo osjetiti magičnu moć koja nas neće ostaviti niti iznevjeriti. Za one koji su zastali u beznađu riječ se neće otkriti, kao ni hrabrima koji nakon lomnih lutanja odustadoše od daljeg traganja. A ipak, sve njih i nas okuplja ta magična riječ, i njenu nevidljivu moć osjećamo i predosjećamo.

Ni mi nećemo pomenuti njeno ime. Nadmudrićemo sami sebe, te se pritajiti, znajući staro pravilo igre-lova.

Ružica nam pokazuje kako da se prepustimo zovu nerečenog, svepovezujućeg, koje prožima svijet i nas, kada smo uzvišeni i kada nas posrnule podiže s tamnog dna tog svijeta. Od Ker-u-še učimo da ponekad nije dovoljno od Tvorca i Pra-majke dobiti život, već mu moramo sami svojim vlastitim dahom pomoći da se osamostali. Ker-u-ša je veličanstvena oda odanosti životu, proživljenom i do najdubljih kutaka smisla proosjećanom, kroz iskonski bol kao podsjećajući trag dolaska i odlaska, približavanja i udaljavanja. Sjećanje na lov nije dovoljno, mjerila i pravila se neprekidno mijenjaju, moraju se uvijek iznova pripremati nove nevidljive putanje na vodama jezera. Da li je ono nepresušno? Ne pitajmo se. Trajaće dok sami pronosimo tajnu svoje duše. Dok nam Lovac ne zapovjedi da nepomični stanemo spremni na skok. Niko od nas ne zna: da bismo ulovili, ili opet pali. Tek novi silen nas iz svoje skrovitosti ćutke prati, znajući da naša pratilja ptičarka nije obična, već ona davna, odbjegla, koju neumorno traži i pita se u kakvo li će novo obličje da se preodjene. Dok svi ćutimo, na jezerskoj vodi barka za nas neprimjetno ispisuje riječ. Mali Pan počinje da tuli u svoju sviralu. Naša ptičarka skoči u vodu, zapliva i uskoro se vrati sa sviralom. Više ne znamo ko je sa nama. Kao što ne znamo ko smo svi mi u tom malom laganom krhkom čamcu. Možda davno ulovljeni pa oslobođeni i plemenitom lovu predani lovci? Lovci magične riječi.

 Marjan Hajnal

8.1.2006.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s