(Iz knjige poezije “Magle i daljine”)   MAGLE_I_DALJINE    (PDF)

.

SELJANČICA

.

Eh , ti ,

Seljančice moja ,

 Ukrali su te .

Nisu čekali ni toliko

Da izrasteš u čobanicu

 Da bi čuvala stada ,

 Odveli su te u grad .

Govorila si im

Da ti je svaki kamen

    Iz planinskog seoca tvog draži …

Nisu čuli ,

Ne znaju oni za žal

Žalosne ptičice

 Iz krletke .

Bijah gradski pustinjak

 Snio sam da si mi ti obećana ,

Pa sam dugo uzalud

 Obilazio sela i torove ,

 Mislili su : kradem ovce .

A tebe , tugo , umjesto u planini

 Nađoh u gradu .

Ja znam šta je grad

Ja sam gradski

Velikogradski

Betonskog

Sivila

Rob

A tvoga seoceta više nema

Srušili ga

 Gajeve minirali

 Ne mogu ti jagode brati .

Kome sada pjesmu pastirsku da pjevam ?

A vama , vama koji rušite ,

Žao mi je ,

Ali tako ste me učili ,

Ne mogu da izdržim ,

Moram sve da psujem ,

Vama velikogradskim

I malogradskim

I prigradskim

I pokondirenim

I urbanim i seoskim

Ćatama i žbirima

Svi ste jedan isti

Prljavi nezasiti plam

Ološ i šljam

Bog neka mi ne oprosti

Ali ću sve do svoga kraja

 Da vas proklinjem i psujem .

Zar meni , gradskom pustinjaku

Da veličate gradsku prašinu

I jad ?

Rođen sam pored fabričkog dimnjaka ,

Gladovao i skitao po velegradovima ,

Šta vi meni možete reći o gradu ?

O okrutnoj civilizaciji ,

Gramzivoj sivilizaciji ?

I dok vi za groš svoj

I same gradove vlastite rušite i pustošite

Ako vjerujete da sam protiv grada

Slijepi ste !

Nisam ja sasvim iznikao

Ako pomislite , s druge strane druma

Ili pao , kao što priželjkujete , s uma

Nisam sasvim protiv sebe .

Znam da grad ima lijepe muzeje i teatre

Baletske igre volim i ja

 Ali , jeste li gledali kradom ,

 Da im ne smetate , igru divljih mladih konja

Ili zanosni ples zaljubljenih ždralova ?

Šta vi , malogradski , znate o životu ?

I šta je moglo biti gore od toga

   Da “ otkriste ” planinu ?

Niste znali da je svaki bor

Kojeg napali ste

Moj brat ?

Volio bih da mi usahnu misli

O vama i vašem jadu u gradu

Ali ne napuštaju me .

 Za razliku od vas s “ rodovnikom ” ,

Moja planinčica je istinska Bogumila

 Kraljevske krvi ,

Plemićke dobroćudnosti i poštenja ,

Velikodušnih riječi i djela ,

I u nevolji i u dobru

Dostojanstvena i naravi blage .

Njeno seoce bilo je Grad

I prije nego se kod vas o gradu znalo .

A vi ste isti

Kao i horde predaka vaših

Što dođoše od sile i tmuše

Da pale , slobodu uguše

 I ponos Dobrih sruše .

I vi sada , o , ironijo nebeska ,

U planini tražite plac za vaš gradski blud !?

Moja ptičica ćuti

 Pod sjenom vašom zaboravila je da pjeva .

Ona ne zna čak ni da mrzi , ni da kune

 Ali ja znam , naučili ste me .

Sada , kada sam se odmetnuo ,

Tražite me k'o ranjenog vuka .

Tražite me ! Tražite ! Vi , bahati , osioni ,

Sljepilom sivim malogradskim opijeni

Sobom poneseni .

Želim da me nađete i nadam se

Da na mine

Kojima bez moje volje učili ste me

Zaboravili ste

I ne pazite

Dok preko starih osušenih plotova

Prelazite

I dok kroz zapuštene vrtove

Seoceta seljančice moje

Gazite

(Svojoj supruzi Jeli, 5.5.2000.)

***

.

ZATIŠJE

.

Da li će sjaj pogleda tvog

Htjeti natrag vratiti se k Suncu

Kada Sunca više ne bude bilo ?

I da li će moja ruka

Uzalud tražiti tvoju

 Dodirujući bolnu prazninu ?

Pitaš me :

Zašto i pjesnike ubijaju ?

Mila moja , višnjo divlja moja , planinska ,

Opora i beskonačno draga ,

Crno-ljubičastih zjena

Poput neba u noćnom zatišju

 Pred osvit .

Ti si pjesma koja me pratila

Kroz prasak oluje

 I munje čežnje .

Željela si

Da nikada ne prođe taj trenutak ,

Da nikada ne ostarimo ,

Da nikada ne upoznamo istinu

Ovoga što su nam dali da bude

Sav naš svijet .

Ne plaši se smrti višnjo

 Ljubičasto-crna planinska ,

I ti si pjesnik , znam ,

Ali ti si i sama pjesma .

Šta bi tebi smrt još mogla

Što već nije ?

Ne plaši se

Ni pored mene

 Ni bez mene .

Ja sam kao oblak

Koji nosi sjetnu kišu

I koji će proći

Ali ti , višnjo moja ,

Ti si pjesma

Koja je bila

Koja ostaje i neće zastati

 Okamenjena ,

 Nedopjevana ,

Pred osvit

U zatišju ove duge ,

 Preduge noći .

Bat-Yam, 23.06.2003.

***

.

MIRIS ŠUMSKIH JAGODA

.

Za naklonost pogleda tvog

Punog nebeskih i ovozemnih tajni

Mnogi su u očaj pali

Ali mene si izabrala da ti budem drag

Uz tvoje grudi ja neću prisloniti zlato ,

Ne bi hladni simbol smrti pristajao toj ljepoti

Potražiću neki mali livadski cvijet

A biser pokloniću ti tek ako ga izronim sam

I mene neka ruke te ne zadržavaju

Ni molitvom , ni silom

Pobijediću čelik , uragan , vatru , led

Vratiću se

Ako me želiš , preploviću cijeli svijet ,

Vratiću se uvijek ,

Prije nego na tim grudima

Uvene prethodni cvijet

.

I u najveća bespuća šumska

Gdje negostoljubivi medvjedi caruju

Znao sam zaći

Da bih za tebe divlje jagode brao

Preko klizavih grebena opasnih vodopada

Preskakao sam da bih ti donio vodu

Sa prvog , najvišeg izvora

Da osvježiš lice za novi smijeh

Koji se kroz kanjone do oblaka prostirao

Dobri anđeo boju Tirkiznog jezera

U tvoje oči je utkao

Pa sam cijelo to jezero tebi darovao

Da se sjećaš dok se gledaš u njegovim vodama

Da te oči zelene niko nije volio

I voljeti neće tako

Znam da poklone drugih nećeš htjeti

Lažove i prevarante prepoznaćeš

Kada ti donesu bisere i dragulje

Jer nema tog kamena ni svjetlosti

Koji mogu zasjeniti tvoje oči

I blagost i dobrotu koja iz njih zrači

Znam da nećeš vjerovati

Ni kada budu lagali o meni

Ja sam na neosvojivoj obali neprelazne rijeke

Njihove strijele preko tvoga srca

Nikada do mene neće stići

I zato

Svakoga puta

Misao o tebi vodila me

Kroz lavirinte svih okršaja

Tvoja odanost davala mi snagu

Da savladam oluje i bijesove okeana

Da i sa polomljenim katarkama doplovim

  U tihu luku tvoga zagrljaja .

***

.

IGRA

.

Bezazleni i laki igrali smo neku igru čarobnu

Nismo znali da od početka igrali smo igre kraj

Bez straha od kazne htjeli smo tajnu skrivenu

Noćima bez sna jurismo na konjima kroz naš gaj

.

U podnožju godina ne sluteći istine dah

S prvim trešnjama slavili smo slobode sjaj

Iz rosnih narcisa pili zvjezdani prah

U jednoj jeseni naslutismo naše igre kraj

.

Otkrismo koliko prolazni i usamljeni smo pod nebom

 Zastali sleđenih pokreta i misli izgubismo korak

Ali pod oblakom jave sumorne zadovoljni samo hljebom

 S usana nam nikada ne poletje osmijeh gorak

.

Nektarom opijeni otplovismo od obala mašte

I pčelinjeg mirisnog treptaja krila

Ostavismo da miruju i tuguju bez nas bašte

S višnjom na kojoj je gnijezdo grlica vila

.

Nismo ni osjetili da gubimo oazu svjetlosti

Da nećemo s tihom plimom dolazećeg dana

Sačuvati zanos naivne bezazlene smjelosti

     I kao leptiri lepršati poljem dozreloga lana

(Visoko, 29.5.1975.)

***

.

HVALA TI ZA SVE

.

Tvoje oko blagim snom sni

A ja znam

Ti si pjesma spjevana meni

Kada me podigoše iz prašine

Ti si već bila mali cvijet

Rasla si i čekala da budem tvoj

Sedam rijeka širokih divljih preplivah

I sedam gora neprohodnih prepenjah

Godina sedam vojevah

Sedam gladi i žeđi prepatih

U sedam vatri gorjeh

U led bačen zimovah

Smrti sedam izbjegoh

Da bih tebi stigao

I nikog ne prevarih

Ne poznadoh i ne poželjeh

Dok čekala si me ti, jer,

Jedina si mi svjetlost bila

Ti si mi što su albatrosu krila

Ti si mi što su moru valovi

Što su nebu orlovi

Što su gori borovi

Što su dolini ponornice

To su meni tvoje zjenice

Što su kestenu golubice

To je meni tvoje milo lice

Niko nema takve ruke

Male, jake, vrijedne, nježne

Sve umiju da sprave te čarobnice

I žalila se nikad nisi

Dok srce tvoje u samoći ili tuzi patilo je

Zbog grubosti mojih

Slučajnih ili namjernih, ne znam

Od ludosti ljudskih datih

Ali sada, na koljenima molim, oprosti.

Pored tvojih, očiju još šest

Darovala si meni, nama, svijetu

Sina bora lijepog vitog

I dvije kćeri pametnice

Živahne kao vjeverice

Hvala ti dobra za sve

Za vjernost, za dragost,

Za ljubav tvoju

Za pogled uvijek blag

Za najljepši osmijeh

Hvala ti mila za sve.

                                                 Jedinoj

                                                 Svojoj Jeli

                                                 Mario

.

***

.

MOJOJ GUGUTKI

.

Da sam gospodar čuda

Bio bih čičak u grivi divljeg vjetra

Neuhvatljivog neukrotivog

.

Da imam još samo jedan dan

Prije posljednjeg

Plivao bih s delfinima noć i dan

.

Da imam još sto života

Birao bih da me iste ruke grle

I iste usne šapatom mi donose isti san

.

Da sam gospodar vremena

Bila bi gugutka u krošnji sjećanja

Na nas istovremene

.

I pjevala bi pjesmu vječnosti

O ljubavi

Za nas stovremene

.

  

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s