Nihad Filipović

ŠEFIK I RATKO   

1.

Šefik i Ratko su živjeli komšijski. Komšiluk je u Bosni vazda bio podrazumjevajuće pravilo života: sa komšijom bolje nego sa rođenim; tako se i u onaj samoupravni vakat, u onim Titinim vremenima, živjelo u Bosni, a valjda i Hercegovini, ali to ne znamo pa nećemo u to zalaziti.

Ratkova kuća je bila jedina pravoslavna kuća u mahali. Nije se upamtilo prije Ratka, da se ikada neki pravoslavac skućio u Alagića mahali. Od kada je mahale, tu su živjeli samo muslimani. Istina, godinama prije, Šefik je oženio Srpkinju Milenu, ali kao što u Bosni biva, žena udajom ne mijenja samo prezime, nego ulaskom u muževu kuću, prećutno prima sve njegovo kao svoje. Tako su Milenu u mahali svi doživljavalinju jednostavno Šefikovom ženom.

A sa Ratkom i njegovim ulaskom u mahalu, ovako je bilo. Onomad, jedan Ramo, posvadi se sa familijom, pa njima ušćorluk, budi-zašto proda nešto očevine Ratku, taman za kućište, ništa preko toga, samo toliko da napakosti rodbini i uvali im Vlaha u komšiluk. Ratko nije mogao odbiti priliku. Njegov otac Stevan je bio nosilac partizanske spomenice, prvoborac Drugog svjetskog rata, pa je odmah iza rata, hiljadu devetstotina četrdeset i šeste-sedme, dobio nešto podržavljene zemlje uz Sanu. Zemlja bila nekog Ale Alibegovića, a Ale od nove vlasti proglašen kulakom, pa razvlašćen, bez ikakve naknade. Zaleti se Stevan i ne razmišljajući uzme to zemlje. Ali, nije u narodu slučajni i ni iz čega došlo: oteto-prokleto. Sana, plahovita planinska rijeka, u jesen i proljeće povremeno nabuja, izlije se iz korita i plavi. Tako je i taj oteti, sada Stevanov komad zemlje, malo-malo, pa bivao plavljen. Nije kuća, ali se voda do na sam prag dovlačila.

Žena Stevanova, Mara, bila nezadovoljna. Stalno mu kroz uši provlačila kako su drugi bolje prošli i više dobili od nove partizanske vlasti, a on samo ovaj komad vodoplavne okućnice. Znaju to neke žene, a znala je i Mara. Medila je, motala i mjesila tvrdog Stevana, iz potiha, ženski oprezno, ali uporno, samo povremeno se naizgled povlačeći pred ponekada rasrđenim Stevanom i njegovom muškom silom, da bi se potom ponovo oboje vratili na isto. Jer, ti Stevanomi izljevi muškog ega, u pravilu završavali bi Marinim suzama, a Stevan je svašta mogao podnijeti, ali žensku suzu nije.

Znala je Mara ponekada, ocjenivši da ga ima, da je sav njen i u njenoj mreži slatkih obećanja, a svoj samo onoliko koliko mu to ona dopusti, znala je ona i tada, dahćući Stevanu u vrat i u uho šapućući, plavljenja i novo kućište namicati, gotovo kao nekakav neizrečeni ultimatum. Zapravo, željela je ona stan. I inače, neovisno od plavljenja, njoj je bilo dosta i kuće i ženskih poslova u kući i oko kuće. U stanu je puno manje posla za ženu, a vlast djeli stanove, pa što nebi i moj Stevan dobio, i on se borio za ovu vlast, tako je razmišljala Mara. Prigrljeni uz nju, razgolićen i nevin poput djeteta kada ga majka sisom smiruje, Stevanu više nije bivalo otstupnice. Morao je i njoj i samom sebi obećavati, inače, ni njoj ni njemu, nikada mira u kući.

Stevanov najbolji prijatelj je bio Đuka, također prvoborac, ali i predsjednik općine. Oni su se uzajamno zazivali “zemljak” i “krvi”, naglašavajući valjda tako bliskost, a možda i rodbinsko porijeklo, iako Đuka nije bio sa Manjače i iz Ratkova, nego iz Srbljana kod Bihaća. Moguće i zbog toga Đuka je dobro razumio Stevana. Jer, znao je on šta je voda i koja je to muka kada poplavi. Pamtio je on Unu i poplave. Jednom će se Stevan požaliti drugu Đuki:

Zemljak, ne mogu sa njom da oprostiš leći, a da mi ona ne zaprži sa tim plavljenjima”.

“Dobro, dobro krvi, gledaćemo nešto da se uradi. Evo jedna veća zgrada se sada gradi. Tu je sve zauzeto, ali biće i druga i treća, pa vidjećemo nekako da te uvalimo”, obeća je drug Đuka pomoći Stevanu.

Ali, desilo se: u tri mjeseca umru, prvo Stevan, a onda i Đuka, tako da ništa nije bilo od tog Đukinog obećanja. Nego je Ratko na sebe preuzeo zavjet da ispuni majčinu želju, pa kada je Ramo oglasio da prodaje kućište u Alagića mahali, njemu se posreći, na brzu ruku nađe kupca za staru, očevu kuću, kupi od Rame kućište, ozida veliku porodičnu kuću i preseli i mater i familiju.

Sve su komšije Ratka “držali” posebno. Nije da se vlahovluk i dalje nije olajavao, ali, uvijek se pazilo da ne čuje Ratko. Tako mahala, ali ne i Šefik. Zapravo, njih dvojica su bili i više nego komšije. Poznavali su se oni odranije. Obojica rođena odmah negdje iza Drugog svjetskog rata, zajedno su krenuli u školu i iz tog vremena obojica su nosili zajedničke uspomene, sjećanja na mnoge đačke zgode i nezgode. Jednog događaja međutim, nerado su se sjećala obojica. Bilo je to ovako; djeca se na velikom odmoru podjelila po vlaško-turskoj liniji, u dva tabora, pa otpočeli rat “lune i krsta”. Ratko je predvodio “Vlahe”, a Šefik “Turke”.

Bio je to veliki skandal. Sva se općina digla na noge. Milicija vodila istragu, komunističke mjesne partijske organizacije zasjedale, sve redom osuđujući, “našem društvu, socijalističkoj stvarnosti i odnosima bratstva i jedinstva među našim narodima i narodnostima neprimjerena događanja u zadnje vrijeme u našem gradu”. Partijski općinski komitet referirao slučaj Sarajevu, a odozgo su poslali nekog značajnog republičkog funkcionera da sanitarizira slučaj.

Trajalo je to neko vrijeme, a onda se smirilo, odjednom, preko noći kako je i nahrupilo. Stevan je bio suviše zaslužan i značajan partiji da bi ga se žrtvovalo zbog dječijih ludiranja u kojima je njegov sin Ratko bio jedan od kolovođa. Pretrpio je oštre kritike partijskih drugova, a i sam se iskritizirao: takvo je nepisano pravilo vrijedilo u partiji kada neko učini neki propust, odnosno “skrene sa linije”, kako se to službeno nazivalo. Takav je bio i službeni partijski stav: dječija posla, ali i znak “ozbiljnih propusta u radu sa mladim naraštajima.”

Šefikovim ocem Muharemom nisu se vlast i partija u vezi sa “slučajem” bavili u onoj mjeri kao Stevanom. Bio je tada već u staračkom dobu, nije bio član partije, ali je dvojicu starijih sinova izgubio u ratu. Bili u partizanima i oba poginula. Najviše stoga, njega su samo pozvali u stanicu milicije na informativni razgovor, tamo ga ozbiljno upozorili da pazi ko mu se oko djeteta mota, jer i njima je bili jasno da zbog “dječijeg ludiranja”, ne mogu na čovjeka što je dvojicu sinova izgubio u ratu, boreći se na strani partizana, pa makar bio i ostatak “reakcionarnih elemenata“. I tu se i završilo.

Napuštajući stanicu milicije, Muharem-aga, kojega su samo stariji još uvijek tako oslovljavali, a svi ostali su ga zvali Žućak, jer je imao prste požutjele od cigareta koje je pušio jednu za drugom, kao kakav, na dvije noge hodajući voz zvani ćiro, rekao im, mješajući ikavicu i ijekavicu, što je bilo rašireno kod starijih krajiških Muslimana onoga doba:

“E moja djeco. Korov brzo raste, a sporo se tribi. Nemere sve priko noći. Treba znati čekati, pa će vam onda i samo vrime otvarati vrata.”

Šefik i Ratko su se nerado sjećali ovoga događaja. I jedan i drugi su to osjećali kao nešto što bi najradije zaboravili. Ali, uspomene su poput sjene, stalno se za čovjekom vuku. Ako je u nekom događaju učestvovalo više ljudi, onda jednog može pamćenje i izdati, ali se uvijek nađe drugi da ga podsjeti. Tako su i njih dvojica vremenom naučili živjeti i sa ovom zgodom iz djetinjstva, sve primajući sa osmijehom i okrećući na šegu, ali i kao u nekom prećutnom paktu, ne zalazeći i ne čačkajući bez potrebe.

Helem, kada je Ratko doselio Šefiku u mahalu, onda je Šefik, navikao sa ženom Milenom otvoreno govoriti, a i inače po prirodi “bez dlake na jeziku” i sklon reći i ono što drugi radije prešućuju, onda je on i u ovoj stvari sa Ratkom, od početka bio direktan. Upravo to, ta Šefikova neoposrednost, bilo je ono što je Ratka približilo Šefiku još od djetinjstva i onog dječijeg vlaško-turskog ratovanja: više je volio čuti otvoreno i u brk, nego “okolo kere” i iza leđa.

U početku, kada se tu tek kućio, mahala je Ratka svakodnevno na jeziku prevrtala. Poseban mahalski trn u oko su bile svinje koje je Ratko, s vremena na vrijeme, tovio u kanalu, u garaži, što ju je izgradio kao sastavni dio porodične kuće. Ali, tipično za bosansku čaršiju, onda je sve odjednom kao utihlo. Bošnjaci su čudan svijet: opiru se svakoj novotariji, a onda prije ili kasnije, okrenu ćurak i novo, makako čudno ili nakaradno izgledalo, prime zdravo za gotovo, pa nikome više ne smeta ono što do jučer nisu mogli podnijeti ni u mislima, a kamoli gledati očima. Ili se to tako samo čini. Jer ako to novo natura sila vlasti, onda je u Bošnjaka vazda bivalo, “veži konja đe gazda kaže”.

Tako se desilo te je ovo Ratkovo sa svinjama potrajalo; govoreći pravo, nikada nije ni utihlo. Mahala i džemat, nikako mu nisu mogli oprostiti tu drskost, da im vlahovluk, tako otvoreno, sa krmadima ćorluči, u njihovom sopstvenom zabranu.

Međutim, vrijeme je bilo takvo, nije se svašta moglo naglas kazivati. Nove komunističke vlasti grlato su zagovarale zajedništvo i bili su protiv nazadnih, “reakcionarnih elemenata” i raznih “klepetuša i laprdala”, a tu je, pored “kulaka” i razvlašćenog begovata i ostataka stare buržoaske građanske i sitno-sopstveničke čaršijske klase zanatlija, spadala i religija i religijska praksa i običaji. Tako, htjeli ne htjeli, moralo se, vlast je vlast, te se i najglasnija mahalska “klepetala i laprdala“, poklopiše po ušima, pritajujući i u sebi potiskujući nezadovoljstvo time kako se vlasti odnose “prema nama muslimanima”. Upravo je ovu frazu upotrijebio efendija Osman u pismu banjalučkom muftiji Čamdžiću, žaleći se i tražeći podršku i savjet, šta da se radi u vezi sa “slučajem uzgoja svinja u čisto muslimanskoj sredini i okruženju“, ali mu je otuda stigla poruka da ne diže tenzije, nego neka smiruje vjernike i u svemu postupi kako vlasti zahtjevaju.

Ratkova kuća je bila u vrh mahale. Iza nje nije više bilo kuća. Samo oštra, kamenita, nepristrupačna strmina pa je i to, ta njena lokacija, značajno pomoglo smirivanju “mahalske svinjske prehlade“; tako se Šefik, okrećući na šegu,nazor šalio, sam sa sobom, sa mahalom i sa Ratkom. Nazor, jer i njemu su ta krmad smetala. Držao je to i nepristojnim i drskim i svakakvim samo ne onakvim kakvim bi se očekivalo od razumnog i respektibilnog komšije. Znao je on Ratku, ipak ponešto opreznije i odmjerenije nego je njemu inače bilo svojstveno, ali znao mu je prigovoriti, ono što su ostali potiho, iza leđa mu pretresali.

“E vala ti ovo sa krmadima nije trebalo Ratko. Ku’š bolan sa krmetom u po muslimanske mahale“.

“Pa šta ću Šeki. U nas je tradicija za Božić i Novu godinu da tovimo svinjče. Onda se to na Badnjak prikolje i bog te veselio, puna kuća radosti. Tako mi otac i majke radili, pa i ja tako, a i žena bi mi oči iskopala kad tako ne bi bilo. I ona to nosi iz svoje roditeljske kuće. Meni ma’ala ne smeta, pa ne znam što bi moje krme smetalo ma’ali”.

“Pa jes, što kažeš. Srbinu krme, jedna šljiva i fijaker rakije i održa se i na golu kamenu”, dolijevao bi Šefik.

Može izgledati čudno za komšije i uz to prijatelje iz djetinjstva, ali tako je bilo: nisu se Šefik i Ratko obilazili i u kuće jedan drugom zalazili. Zapravo, niti je Ratko kome u mahali išao, niti je njemu ko iz mahale dolazio. Tako je to krenulo od momenta kada je Ratko prvi put zakoračio u mahalu i u svoju novu kuću: kao prećutan i samopodrazumjevajući sporazum dvije strane u nekom neizbježnom odnosu koji se, upravo stoga, konzumira oprezno, dozirano. A sa svinjama koje je Ratko počeo uzgajati već prve zime po useljenju, otpala je i svaka, makar i malehna i blijeda nada da bi se to jednom moglo promjeniti.

Helem nejse, nije se sjelilo i posjećivalo, a opet, pazilo se: Šefik i Ratko su u čaršiji po kafanama znali sjediti za jednim stolom, djeca se igrala zajedno, ustrebali šta, a nije se imalo u kući, komšijski se pozajmljivalo i davalo…

Pokatkad znala se popiti i komšijski kahva, onako, što kažu s’ nogu, u bašči. Bivalo je to u proljeće kada probehara i ljeti, kad prigrije i ošine omora, a dan odulji kao one Dalijevske otegnute kazaljke na satu. Otegnute, tople dane, mahala bi tada živjela po baščama i dvorištima. Tako i Šefik. Čim bi završio posao vraćao se kući, ali u kuću nije ulazio. Milena bi mu iznijela ručak u dvorište. Tu bi u debelom hladu zajedno ručali. Milena bi se onda povukla u kuću za svojim poslom, a on bi se tu u dvorištu zavalio i malo odkunjao. Nakon toga pila se kahva, a ako bi se desilo da upravo u to vrijeme iz čaršije vraćajući se kući, nahrupi Ratko, Šefik bi ga onda zvao na kahvu, a Ratko bi nekada svratio, popio kahvu i progovorio koju, a nekada i ne bi svraćao, zavisno od vremena i posla ili besposlice koja ga gonila.

I Šefik bi ponekada znao sjesti sa Ratkom ispred njegove kuće i “trznuti” koju čašicu domaće rakije. Bivalo je to rijetko, vrlo rijetko, ali bivalo, obično kada bi Šefik po kakvoj potrebi uspentrao se uza mahalsku strminu do Ratkove kuće, da kupi od Ratka koju litru rakije ili šta drugo. Šefik jeste bio vjernik, ali je ponekada znao trznuti po koju čašicu, naročito dok je bio mlađi. Nije pio javno, po gostionama. I nikada se nije opijao, a i to malo što je pio, poslije, u godinama, haman ga je prošlo. Ali, u kući je uvijek moralo biti rakije, što za lijeka, što za gosta. Sem toga, Milena je pred ručak uvijek volila potegnuti čašicu. „Za bolju probavu“, govorila je, napola se šaleći, a napola valjda ozbiljno misleći. Uz nju je i Šefik poprimio ovu navadu. Bio je to ritual koji ih nije mogao promašiti i kojega su se držal sve dok Milena na samrtnu postelju nije pala.

U malom gradu uvijek svako svakog zna i sve se zna. Tako se znalo i u džematskom odboru i među vjernicima za Šefikovo povremeno pijuckanje, ali nikada ga nisu službeno zbog toga isljeđivali. Jednom je efendija Osman pomenuo u Šefikovom društvu haram vino i opijanje, a Šefik je, njemu svojstveno polu šaljivo-polu ozbiljo odgovorio:

“Vala Osman efendija, ako su mogle age Sarajlije, još u onaj stari vakat, a to islamu nije pera odbilo, nego je naprotiv u pjesmu u’šlo, što nebi i ja mogo danas”.

I tako, na tome je ostalo. Osman efendija to nije više potezao, a vjernici i čaršija primili tako kako je. Uostalom, niti je Šefik bio jedini takav musliman, niti je ta bošnjačka navada počela, niti će završiti sa Šefikom. Uistinu, poslije Milene, Šefika je ta navada prošla; kao da je umrla zajedno sa Milenom. Poslije njene smrti i Šefika kao da je prošla volja za življenjem i sitnim zadovoljstvima što čine život prijatnijim, pa je prestao i sa tom navikom ispijanja za dobro zdravlje i dug život.

2.

Vrijeme i naopaki ljudi, činili su svoje. Vuna se vremenom linja ili umasti i postane k’o kožun ukrućena. Isprva neosjetno, a onda ubrzano poput lavine kad dobije na masi, samoupravna vunena vremena otanjiše. Zajedništva nesta u magli iznova raspirenih vlaško-turskih, tamno-vilajetskih strasti. Nasta pogan vakat. Poput cjepanica, neke nove vlasti, ljude počeše svrstavati u vrste u maršu…

I Ratko je bio obučen. Kao i svi vojno sposobni Srbi, uostalom. Nije da mu se nešto posebno oblačilo, ali “kud ostali, tud i mali Ratko“, šalio se, pravdajući se komšiji.

“Eh, kod vas Srba je vazda tako“, vraćao bi mu Šefik. “Rado Ratko ide u vojnike”.

Šefika nije imao ko da “obuče”, a oni što ga znaju, sumnjaju da bi pristao i da je imao ko. Ne bi to mogao već zbog žene Srpkinje, što mu djecu porodi, a nije on ni bio čovjek sukoba. Jeste bio galamdžija, volio je društvo i vazda je imao svoje “izdvojeno” mišljenje, ali nije ga drugom naturao. Ja ovako, a vi kako hoćete, takav je Šefik bio. Nije volio nepravdu i što ju je osjećao intenzivnijom to je bivao glasniji u ganjanju pravde, a to ga je opet, paradoksalno i suprotno njegovoj prirodi, često dovodilo u sukob sa drugim. Zapažen i na poslu kao takav, nema gdje ga nije bilo: od radničkih savjeta preko raznih odbora sve do disciplinske komisije gdje će jednom i sam završiti jer se, tako je stajalo u izreci disciplinskog zahtjeva, “sprdao sa Zakonom o udruženom radu”. Taj je zakon bio uveo čitav jedan novogovor u samoupravnu radničku praksu pa su i direktori bili preimenovani u “inokosne poslovodne organe“. Ova lingvistička gimnastika nije mogla promaći oštrom i pronicljivom Šefikovom duhu. Kada god bih ga posao upućivao ne direktora, znao je reći, “odoh ja do inokosnog organa“, ili samo kratko, “haj’mo do organa“. Tako radnici direktora sa potsmjehom počeše zazivati “organ“, a sva ona bulementa potrčkala i vodonoša oko direktora, Šefiku napakova odgovornost za tu radničku sprdačinu sa direktorom.

“Eto narode, tako sam vam i ja omrsio disciplinsku magarećiju klupu”, dugo vremena poslije toga događaja prepričavao je on po kafanama to svoje iskustvo sa samuopravnom radničkom disciplinskom komisijom.

Nejse, “sila boga ne moli“, a “nužda zakon mijenja“. Zakon u udruženom radu i opuštena vremena samoupravnih zgoda i nezgoda pod partijskom kontrolom, malo pomalo, mic po mic, potisnu neko novo, nakaradno, pogano i gluho vrijeme. Nakratko, najprije je izgledalo, kao kada poslije zime dođe proljeće pa pririroda obehara i zamiriše. Oživješe potisnuti pa i zaboravljeni običaji, narodne slave i svetkovine. Ono što je do jučer takorekuć bilo tabu i o čemu se javno moglo razgovarati samo u zadatim okvirima vladajuće partije, poče se pretresati, prevrtati i propitivati bez ograničenja i slobodno; slobodno do mjere kada narod, nenavikao na slobodu, poče osjećati zazor pa i strah od drugog. “Ne valja, ne valja, djeco. Ovolika dobrota mora okrenuti naopako”, mudrovali su stari po kafanama. I odista, ne potraja dugo, a osmjeh na licima ljudi poče blijediti pa ga i nestade. Ljudi postaše odsutni, uvijek negdje u svojim mislima. I najgovorljiviji počeše vagati riječi i paziti šta govore. I posebno u čijem prisustvu šta govore.

A onda nasta katilski vakat. Progovori olovo. Krajiški muslimani počeše preko noći nestajati. Jedno jutro upade policija u radnju čaršijskog zlatara. Sve u radnji „zaplijeniše“ i nekud odvezoše, a vlasnika u policijsku stanicu. Nikome nije bilo jasno zašto ga privode, a znalo se: čovjek je bogat. A onda puče glas, objesio se u ćeliji. Drugo jutro dvoje staraca, muža i ženu, i oni bili imućni, pa ih našli u kući zaklane, a kuću ispražnjenu i isprevrtanu, kao da je oluja u nju ušla kroz vrata, a izašla kroz prozor. Nekud odvedoše jednog Muju, da se nikada više ne vrati, nego mu kosti pronađoše poslije rata negdje gore u Bunarevima na Manjači. I on bio imućan. Godinama imao gostionu, vrijedno radio, pa se nakupilo. Tako završiše i braća Meralji, Albanci, bogati lokalni poduzetnici i još mnogi.

Puče glas o pokolju u Vrhpolju kod Sanskog Mosta. “Klali na mostu i bacali u Sanu“, tako do ušiju narodu dođe. U Velegićima kod Ključa, izvedeno preko 150 ljudi, postrojeno i pokošeno rafalima. Proču se o sukobu u Prijedoru i o pokolju u Kozarcu, u selu Hambarine kod Prijedora, u Biljanima kod Sanice i u selu Prhovo. Narod uhvatio paničan strah. Počeše se Bošnjaci pakovati. Da bi se dobio papir za odlazak i bijeg od metka i noža, vlasti tražile da se prvo potpiše kako je odlazak dobrovoljan i da se sva imovina ostavlja novouspostvljenoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini. Ljudi potpisivali, šta će, valjalo je glave spašavati. Sve su to masno plaćali; daj plati ovaj papir, daj plati onaj papir, daj plati za transport. A onda bi, u konvojima, razvlašćeni, raskućeni, raspamećeni, na smrt isprepadani, onda bi napuštali grad, ostavljajući iza sebe sve što su imali, sve izuzev golih života.

Šefik i žena mu Milena odlučili da ne idu. Nadali su se, neće njih, Milena je Srpkinja. A i Ratko nije dao na njih. Pravo govoreći štitio je on mahalu, koliko je mogao, ali za Šefika je baš bio spreman isprsiti se, podviknuti i ići na intervenciju kod onih koji su se pitali i koji su odlučivali. Bio je na ratištu. Odlazio je i vraćao se, opet odlazio.

“Pa ja sam glavu za našu srpsku stvar založio. Valjda se i moja pika i nešto znači. Šefika mi i njegove ne dirajte“. Tako je govorio Ratko zalažući se i štiteći Šefika i njegovu familiju.

“Ma nije do nas Ratko. To su te odmetnute bande. Upadaju i svašta rade”, pravdao mu se načelnik policije Vaso.

“Pa do koga je ako nije do vas. Ko to treba da spriječi. Pa ljudi, tak’i će nama Srbima glave doći.”

Šefik, vidjeli smo, mehak na nepravdu, bio se uključio u rad muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet“. Bio je to hrabar čin, u ono i onakvo nevrijeme, kao da si glavu na panj stavio. Nije to mogao svako. Trebalo je biti ili dovoljno lud ili dovoljno hrabar, pa tako što uraditi…

I tako, radio je Šefik za Merhamet, kucao na vrata, prikupljao, nosio, ali je i zaćutao. Ratko ga nasavjetovao:

„Radi ti u Merhametu, ali zaveži. Ne baljezgaj okolo i biće dobro.“

A i Milena mu stalno ponavljala:

“Jezik će ti glavu otsjeći”, govorila mu je ona. “Ne gledaj ti name. Ja sam drugo, mene neće. Ja sam Milena, čovječe, a tebi će glava otići ko na panju. Ni sto Mileni ti pomoći neće nastaviš li laprdati okolo”.

Gledajući šta se okolo radi, i njemu je u pamet ušlo, nastavili po svom i po njega bi šejtan mogao doći. Tako se desilo, te je i Šefik postao oprezniji na jeziku. Ali, u onoj mjeri u kojoj je Šefik prestao “galamiti“, nastavila mu žena.

“Njih dvoje se baš našlo”, komentirala je čaršija, Šefikovu i Mileninu sklonost da glasno kažu i ono što drugi oprezno prećutkuju. U ona mirnodopska vremena, bio je to zajedljiv komentar dokonih provincijalnih prevrtuša svega i svačega, a sada, u ovo ratno vrijeme, dobilo je to dimenziju zahvalnost pa i divljenje, koju u ovakvim vremenima ljudi uvijek osjećaju prema izuzetnim, smionim pojedincima…

I inače, Milena je bila govoruša. Imala je ona bistru glavu i širi interes od trivijalnog mahalskog i čaršijskog naklapanja. Bila je od onih što uvijek idu svojim putem, od onih što pomjeraju granice i idu za svojom pameću i svojim srcem i osjećajima, pa kako bude. Ako se potrefi pa je džada koju ovakvi poput Milene odaberu sebi, ujedno i neka šira tendencija, pravac kojim se i šira zajednica usmjerava, onda, što kažu, svi na broju. Ali, ako se ide protiv matice društvenog toka onda takvi strše, imaju neprilika, pate se svakojako i ne prolaze dobro u životu. Takva kakva je bila, svojeglava i na svoju ruku, Milena se tako i udala za Šefika. Dopao joj se momak, zaljubila se i nije više bilo sile koja bi je skrenula sa tog puta. A nije da je nisu odvraćali. Sav njen se rod digao nagovarati je da ne čini glupost.

“Sve je to fino, ljubav je ljubav, ali treba sa njim i sa njegovim živjeti. Ti ćeš možda sa njim se nekako i dogovoriti, ali đe je njegova mati, đe otac, pa ostali rod. Drugi je to zakon, moje dijete”, odgovarala je mati. Ali, džaba, ništa nije pomagalo. Otac joj na kraju načisto puk’o, počeo galamiti, lupati šakama po stolu, prijetiti:

“U nas Mlađenovića niko se još nije poturčio. Pa zar ja da dočekam, moje dijete da se turči. Milena razbaštinitiću te. Hoću krsne mi slave.”

Međutim, Milena je bila odlučila i tu više nikakva preklinjanja i prijetnje nisu pomagala. Majka se onda, videći Mileninu odlučnost i ženski i majčinski osjećajući djete, priklonila, a kome će drugom nego onome što ispod srca nosi. A onda se i otac primirio. Teška srca, ali, šta će, kud će, njegovo je dijete…

Helem, neoposredna po prirodi, gledajući nepravdu i užas koji se u ime srpstva radi komšijama, rođacima, zemljacima, muslimanima, Milena je osjećala stid. Stidjela se pred Šefikom, stidjela se pred svojom djecom, kao da je ona i samo ona odgovorna za svu tu srpsku sramotu što se poput prljave bujice sručila na komšije, rođake i prijatelje muslimane. Ona je tako, kao srpsku sramotu, vidjela sav taj “pijani, masni i dlakavi vlahovluk”.

“Pa zar su ovo Srbi Petre. Jeli ovo srpstvo, o kome govoriš. Pobiti na pravdi Boga jedinoga onolike ljude na Velagićima. Neće ovo dobro završiti za Srbe ja ti kažem.”, govorila je ona, gotovo pa vikala u razgovoru sa jednim Petrom. Desilo se to u sred čaršije, u po bijela dana. Puno ih i čulo i vidjelo.

A onda je Mileni i Šefiku slijedeće noći kroz prozor uletjela granata. Preživjeli su, jer su zanoćili preko puta, kod sina. Čuli su jaku eksploziju, skočili i kroz zamračen prozor vidjeli šta se oko kuće dešava. Od tog doba je Milena zanijemila. Vremena su bila surova. Omrkne se, a ne osvane. Niko pošten i sa obrazom nije bio siguran. Ljudi se o sebi zabavili, pa se nikoga Milenina nijemost nije posebno doticala. “Frcila žena”, bio je sav čaršijski komentar.

Na sve ovo, Ratko je totalno pomahnitao. Otišao je u komandu grada i kod policijskog načelnika Vase izvikao se, prijetio, pa ga je načelnik u jednom trenutku gotovo uhapsio zbog toga. Ipak, prevagnule su Ratkove zasluge i srpska sloga.

“Ta nećemo mi Srbi valjda jedan na drugoga”, zaključio je Vaso. “Hajde ti sada kući, vidjeću ja šta se da uraditi”.

I zbilja, od tada pa do kraja rata, vlasti se nisu više kačili Šefika i njegovih. Šefika se Ratkov postupak jako dojmio. Smatrao je, što i nije bilo daleko od istine, kako je i njega i porodicu zapravo Ratko spasio. “Bez Ratka i ja bih odavno potorio”, govorio je iza rata svima koji su ga htjeli čuti…

3.

Kada je Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine od Bihaća nadirao prema istoku prema Bosanskom Petrovcu, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru, a Sedmi korpus pritiskao od Travnika prema zapadu, među lokalnim Srbima nasta panika. Počeše se ljudi navrat nanos pakovati, ono najnužnije u auto, u kola, na traktor, pa preko Bravska, Zmijanja i Manjače ili uz Sanu do Prijedora, a onda za Banja Luku. Onda je Sanski Most odsječen i više se nije moglo u tom pravcu. Prijedor se ljuljao. Jedinice Hrvatskog Vijeća Odbrane i hrvatske vojske su već bile pred Mrkonjić Gradom. Srpska vojska je bila gotovo pa u rasulu. I Banja Luka se već bila spakovala. Srbi se ni tu, u centru srpske paradržave u Bosni i Hercegovini, nisu više osjećali sigurnim.

Takva je bila situacija te kasne jeseni 1995. godine. Za Ratka nije bilo drugog rješenja nego se spakovati i u bjeg. Bio je u uniformi, pod oružjem i takav nije mogao dočekati bosanske gazije. Nije to bila laka odluka za njega. Trebalo je napustiti kuću. A kuća velika i u kući svega. I sada, sve to treba napustiti. Ipak, moralo se. Rizik ostanka je bio prevelik. Noć uoči odlaska zamolio je Ratko Šefika da mu pripazi kuću.

“Vratiću se ja komšo, vratiti. Ovo će proći. Opet će biti života”.

“A jašta će komšija, jašta će nego biti”.

“Molim te, pripazi mi kuću. Tebe će slušati. Radio si za “Merhamet”, imaš ugled. Ono krmadi u garaži, radi šta hoćeš, ali kuću mi, molim te ko boga, sačuvaj mi kuću. To je sve što imam”.

Tako je Ratko, navrat nanos, napustio grad, ostavljajući komšiji Šefiku kuću na čuvanje. Sutradan, jedinice Petog korpusa su oslobodile grad. U pobjedničkom transu počeo je u gradu pomor svinja. Navukli Srbi tokom godina rata. Valjalo je živjeti. A i nakotilo se. Vojska onda, od kuće do kuće išla. Jesu li ugledali krme, saspu rafal. Tako došli i do Ratkove kuće, a dole u garaži ono Ratkove krme, povjereno Šefiku na brigu.

Šefik je učinio, sve ne bi li zaštitio krme i tako održao riječ, spasio komšijski obraz i makar i tako vratio Ratku dobrim, ono što je ovaj za njega učinio dok su grad držali Srbi. Galamio je vikao, pozivao se na svoju odanost muslimanstvu i islamu, na članstvo u općinskom izvršnom organu vladajuće muslimanske Stranke demokratske akcije. Sve je bilo uzalud, molbe, prijetnje, ništa nije pomoglo. I Ratkovo krme je likvidirano po kratkom postupku.

Po kratkom postupku i Šefik je bio razriješen dužnosti u Općinskom Izvršnom odboru Stranke demokratske akcije. Održali su sastanak i zaključili da se Šefik, tokom rata, ponašao “suprotno moralnim normama uglednog Bošnjaka-muslimana”. Original tog zaključka, poštovani čitatelji, Šefik je pokazao i vašem pripovjedaču. Tu izričito piše:

“Šefik, iako član Općinskog Izvršnog odbora Stranke demokratske akcije, nakon oslobađanja grada nije stupio u kontakt sa članovima Povjereništva stranke, niti je na bilo koji način pokazao interes za nastavak rada u Izvršnom odboru. Pored toga je za vrijeme rata uzgajao svinje koje mu je na čuvanje ostavio njegov kućni prijatelj, što je u suprotnosti sa moralnim normama uglednog Bošnjaka-muslimana, člana Izvršnog odbora i vjernika. Riječ je o starijem čovjeku koji nije u mogućnosti obavljati sve obaveze koje predstoje, što je on i prihvatio, ali je imao primjedbe na činjenicu da je uzgajao svinju, konstatacijom da mu je navedeni prijatelj puno valjao. Kako on kaže, nije mogao da mu ne izađe u susret”.

Šefik nije bio zadovoljan ovakvim zaključkom. Smatrao je, nakon svega, trebao bi neko bar da ga po ramenu potapše i kaže makar hvala za ono što su i on i žena mu radili tokom teških godina okupacije grada.

“A ono ovi me moji kažnjavaju, jer sam biva nemoralan. E halal im vjera na moralu. Ti isti su juče masovno sa komunizma prelazili na islam. Nekada mahali crvenim knjižicama, sada mašu zelenim, a sutra će ko zna kojim i kakvim. Prevrću ćurak kako vjetar puše. I onda kažu Šefik nemoralan“.

Držalo je to neko vrijeme Šefika, razmišljao je, bi li se žalio, ne bi li, a onda, i godine su tu učinile svoje, postao je na sve to apatičan, primio tako kako jeste, povukao se u kuću, pa ga nije bivalo više ni na kahvi koju je redovno sa svojim društvom pio u kafani “Kod Munire”. Godinu prije toga umrla mu Milena, a sa njom kao da je presahnula i sva Šefikova energija. Nije mu više bilo ni do društva ni do priče. “Ostarilo se. Nemere se više, djeco. Sve u svoje vrijeme, a meni je vrijeme na ahiret seliti”, ponekad bi uzvratio djeci, kad bi ga nagovarali da malo izađe u društvo, vidi se sa ljudima i progovori koju.

Nakon rata, Ratko se nije vratio u grad. Nešto Srba jeste, ali Ratko nije. Hoće li ih se još vratiti, hoće li među njima biti i Ratko, niko ne zna. Ali, pouzdano se zna: od tog doba u Alagića mahali nema više pravoslavnih.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s