http://bedrudingusic.wordpress.com/2012/10/06/mr-marjan-hajnal-bosansko-hercegovacki-intelektualac-u-izraelu-ii-put-upravo-u-izraelu-se-nalazi-kljuc-rjesenja-bosanske-krize/

Mr. Marjan Hajnal, bosansko-hercegovački intelektualac u Izraelu (II put):

UPRAVO U IZRAELU SE NALAZI KLJUČ RJEŠENJA BOSANSKE KRIZE

Posted: 6. Oktobar 2012. in Intervjui

Možda bi me i ovoga puta mogla, relativno, opravdati činjenica da sam i dalje usamljeni predstavnik RBiH koji javno i glasno iz Izraela kritički govori o samom Izraelu, kao neko ko se odvažuje s ove centralne duhovne i političke arene na Planeti osvjetljavati zaspalu publiku, umornu od predstave koju je sama tražila….Da li svjesnom ili slučajnom greškom nastavnika i upravnog osoblja škola koje sam završio u Bosni, nikada niko nije pomislio da povede nas učenike do kuće u kojoj je rođena moderna Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, država u kojoj smo svi složno živjeli poslije Drugog svjetskog rata. Nisu nas vodili ni u Jablanicu, ni na Sutjesku, ni na Kozaru, u Drvar… Ne vjerujem u slučajnost, pa zaključujem da nekome namjerno nije bilo stalo do toga da se njeguje tradicija NOB-a……Zato mislim da sam samo zahvaljujući božanskom proviđenju stekao prijatelja iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, novinara po vokaciji, gospodina Ibrahima Halilovića, koji me pozvao u goste, i poslije ugodnog domaćinskog prijema u domu Ibrahima i njegove supruge Hajre, u porodičnoj atmosferi koju ja malo naruših jer je bio Ramazan, uputih se sa Ibrahimom u pravcu kuće u kojoj je 25. novembra 1943. održano povijesno Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH, kao najvišeg zakonodavnog i izvršnog tijela Narodno-oslobodilačkog pokreta….. I svaka bi zastava u Mrkonjiću-Varcaru bila prije poželjna, nego li zastava RBiH. To dovoljno govori o kakvoj je aparthejdskoj politici riječ kad je u pitanju politika tzv. „republike srpske“…. Nije li krajnje vrijeme da se sruši taj despot Dodik iza kojeg stoje najcrnje figure već osuđene za genocid? Doduše, ogromna je šteta što toj galeriji još nisu priduženi Dobrica Ćosić, Amfilohije, Filaret, Kačavenda i brojni srpski generali koji nedotaknuti zakonom još uvijek slobodno uživaju u rezultatima genocida…… Šta je Ibrahim trebao da čini? Da ćuti o agresiji, o pogromu nad sunarodnicima-Bošnjacima, a novinar je? Ma koliko bilo neugodno za Ibrahima, on sada ima u rukama čvrste dokaze o nastavku nesankcionirane agresije prema povratnicima i dokaze o napadima na njihovu imovinu. Te nepobitne argumente treba upotrijebiti za protiv-tužbu i uzvratni postupak čiju suštinu treba podignuti na razinu političkog procesa protiv „rs“ i njenog rukovodstva…..Jakob Finci bi zasigurno imao bolji status u Izraelu zahvaljujući lobiju koji ga i pored njegovih sasvim prosječnih intelektualnih odlika održava na površini političkog života. Međutim, neka pokuša samo jedan dan u Izraelu preživjeti usamljen kao što sam ja, potonuće….. Lično osuđujem svaki oblik raspirivanja vjerske netrpeljivosti koja počiva na omalovažavanju Božjih poslanika, bilo da je u pitanju Buda, Zaratustra, Krišna, Isus, Manu, Muhamed, Baha'u'llah……Cijelu Latinsku Ameriku zahvatio je talas antiglobalizma, pokreta koji ima za cilj konačno skidanje omče u vidu ekonomske tiranije koju provode SAD i EU. Poželjno je i dobro što postoji WikiLeaks i treba svim tim momcima i djevojkama pružiti punu podršku….. Vraćajte se Bosanci/Bošnjaci, od Bosne ljepše zemlje nema, a to i sami ili već znate, ili se još niste uvjerili da ste u carstvu privida koji će se rasprsnuti kao mjehur sapunice. Vratiti se treba ne samo fizički, već i svojim tisućljetnim duhovnim korijenima, bogumilstvu i Bogumilima, njihovoj kulturi i njihovoj plemenitoj tradiciji……

Nije prošla ni godina dana od našeg prvog intervjua, a evo jednog povoda i mnogo razloga za još jedan. Naime, svoga prijatelja i suborca, a prije svega intelektualca i patriotu, gospodina Marjana Hajnala, sam jednostavno predodredio za svaki svoj stoti intervju. Počeli smo pod rednim brojem 300, evo nas sada za stotinu više. Samo dragi Bog zna koliko će ovaj moj maraton kao i naše putovanje kroz ovaj život potrajati, odnosno koliko je okruglih brojeva sa najmanje dvije nule na kraju ispred nas. Ali, da ne bih ispao subjektivan i posesivan, nisu samo ti brojevi sa nulama na kraju razlogom što u relativno kratkom vremenskom intervalu za svoga sugovornika biram upravo gospodina Marjana Hajnala. Mnogo veći (razlozi) leže u činjenici da se s njim uvijek ima o čemu razgovarati. Ali, konstruktivno, nadahnuto i, makar zvučalo neskromno – svrsishodno.

Dragi i poštovani prijatelju i suborče! Evo, nije prošla ni godina dana, a nas dvojica ponovo razgovaramo za javnost. Naravno, uvijek imamo o čemu, smatrajući da je zanimljivo za čitatelje, ali je pravi povod činjenica da sam Tebe s velikim razlogom svrstao u svoj skromni “klub” jubilarnih sugovornika. Dobrodošao u redni broj 400!

M. HAJNAL: Poštovani Bedrudine, časna je i odgovorna privilegija biti Tvoj kolega. Kontinuirano prateći Tvoj novinarski rad tokom posljednjih godina imao sam priliku mnogo toga naučiti o profesionalnoj etici, kulturi dijaloga, diplomatskoj taktičnosti, o metodu inteligentnog interpoliranja delikatnih i ključnih pitanja i, prije svega, o apsolutnoj odanosti istini, što su, u cjelini gledano, osnovni atributi korektnog žurnalizma, pa se u svojoj skromnosti samoupitno osvrćem na čast koju mi ukazuješ, da li je upravo ja zaslužujem, da u razgovoru sa mnom obilježiš i ovaj zavidni jubilej – 400 razgovora sa ličnostima iz cijelog svijeta, svih profila. Možda bi me i ovoga puta mogla, relativno, opravdati činjenica da sam i dalje usamljeni predstavnik RBiH koji javno i glasno iz Izraela kritički govori o samom Izraelu, kao neko ko se odvažuje s ove centralne duhovne i političke arene na Planeti osvjetljavati zaspalu publiku, umornu od predstave koju je sama tražila. Pri tome nisam prigrlio sebi ulogu ni režisera ni scenariste, samo i dalje nastojim s uzvisine ove ključne geostrategijske raskrsnice tri kontinenta, kao sa nekog svjetionika, upozoriti na grebene na kojima povijest s lakoćom potapa neoprezne kapetane i posade njihovih brodova. Ustvari, sve bi se još moglo shvatiti da su putnici na tim brodovima, i brodovi sami, privatno vlasništvo onih koji su umislili da su gospodari tuđih sudbina. A nije riječ o roblju na galijama, već o slobodnim ljudima, bilo koje rasne ili nacionalne pripadnosti oni bili. Utoliko nalazim racionalnim Tvoj izbor, ako me pred sobom samim može opravdati činjenica da sticajem okolnosti, kao čovjek bosanski, sa ove izvanredne pozicije osmatram realnost i donekle mogu izbalansirati elemente politološke prognostike, uz neophodnu novinarsku smjelost izricanja i smisao za objektivnost, kojima se, kako rekoh, velikim dijelom učih i od Tebe. U tom pogledu hvala Ti na izboru, časti i povjerenju.

Jednostavno, samo se po sebi nametnulo da ovaj razgovor započnem sa onim sto se Tebi i našem Ibrahimu desilo jednog augustovskog dana u historijskom Varcar Vakufu. Kako se rodila ideja da odete kod zgrade u kojoj je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i tamo istaknete zastavu s ljiljanima, te izjavite nekoliko rečenica koje ste izjavili i koje su već publicirane?

M. HAJNAL: Bio je to 6. august 2012. Na isti dan 1945. godine nad Hirošimom je aktivirana atomska bomba. Sigurno je da ta dva događaja nemaju nikakve međusobne veze. Međutim, na mene je poražavajuće kao nuklearna eksplozija djelovalo saznanje da sam tretiran kao obespravljeni stranac u vlastitoj zemlji, i da meni i mom domaćinu može neki nadmeni kriminogeni kabadahija u policijskoj uniformi „republike srpske“ (u daljem tekstu „rs“, pišem malim slovima i s navodnicima, jer kao što vlasti te samoproglašene „republike“, uspostavljene democidom, kulturcidom i ekocidom omalovažavaju i negiraju nezavisnu i međunarodno priznatu državu RBiH, zašto bih ja prihvatio izmišljenu tvorevinu i uklopio njen naziv u pravopis bosanskog jezika?), prijetiti zbog legitimne zastave RBiH. Da li svjesnom ili slučajnom greškom nastavnika i upravnog osoblja škola koje sam završio u Bosni, nikada niko nije pomislio da povede nas učenike do kuće u kojoj je rođena moderna Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, država u kojoj smo svi složno živjeli poslije Drugog svjetskog rata. Nisu nas vodili ni u Jablanicu, ni na Sutjesku, ni na Kozaru, u Drvar… Ne vjerujem u slučajnost, pa zaključujem da nekome namjerno nije bilo stalo do toga da se njeguje tradicija NOB-a. Čini se mogućim da već davno prije nego što će se rat ponoviti, neko nam nije htio uliti poštovanje prema povijesti i osjećanju zajedništva. Zato mislim da sam samo zahvaljujući božanskom proviđenju stekao prijatelja iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, novinara po vokaciji, gospodina Ibrahima Halilovića, koji me pozvao u goste, i poslije ugodnog domaćinskog prijema u domu Ibrahima i njegove supruge Hajre, u porodičnoj atmosferi koju ja malo naruših jer je bio Ramazan, uputih se sa Ibrahimom u pravcu kuće u kojoj je 25. novembra 1943. održano povijesno Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH, kao najvišeg zakonodavnog i izvršnog tijela Narodno-oslobodilačkog pokreta.

Planirao sam vidjeti tu kuću koju sam zamišljao kao muzej. Ibrahim je došao na ideju da kad već idemo tamo ponesemo kamere i zvaničnu zastavu RBiH sa ljiljanima, da bismo napravili kratki film o tom događaju, što sam oduševljeno prihvatio. Ta zastava, odnosno ljiljani na njoj, imaju moć koje se plaše samo oni koji ne poznaju neuništivost prirode i cijelog Univerzuma. Lijepa i skladna, bila je nenadmašni dekor našeg posve nenapadnog i bezazlenog performansa u kom su nam u par minuta snimanja pomogla čak i neka znatiželjna djeca. Poredio sam grb na toj zastavi sa prethodnim grbom SRBiH i odbacio sam pomisao da smo mogli imati i taj simbol, iz dva razloga: prvi je razlog što su jedino na grbu SRBiH bili fabrički dimnjaci, dok su na grbovima ostalih socijalističkih republika bili uglavnom lijepi simboli. Ustvari, ne znam kako se nije razmišljalo o tome da je grb Srbije sadržavao četiri „s“, po čemu je to bilo nacionalno, ili, preciznije formulirano, nacionalističko obilježje. Crnogorci, također, šta bi oni prikazali ako ne Lovćen i kapelu svoga Njegoša? To je bio još jedan bitan pokazatelj da je Bosna žrtvovana, da bude industrijska, kontaminirana, zaostala, bezobzirno tlačena, ponižavana i eksploatirana od strane susjeda (takva joj je sudbina dodijeljena po ko zna koji put u njenoj tragičnoj povijesti). I u onom ratu je žrtvovana sa svim ofanzivama. Dodatno, izabrana je od strane maršala Tita da u slučaju nuklearnog napada na Jugoslaviju, opet Bosna bude najsigurnije mjesto, o čemu svjedoči tajno građeno basnoslovno skupo podzemno više-etažno atomsko sklonište kod Konjica. Na drugi razlog se obično i ne pomišlja, a on je vidljiv već u naizgled idiličnim Odlukama ZAVNOBiH-a. Nažalost, napravljen je krupan propust time što su uz tri konstitutivna naroda zanemareni tzv. „ostali“. Istini za volju, Tito je u svojim govorima naglašavao „ravnopravnost svih naših naroda i narodnosti“. Ipak, bilo je nečeg fingiranog i samo nominalnog u tom naglašavanju ravnopravnosti. U praksi je dominirala Srbo-majorizacija, Bošnjaci se nisu mogli izjašnjavati kao Bošnjaci, Bosanci nisu imali status nacije. U tom kolopletu apriorno hipostaziranog budućeg seperatizma glavne uloge su imali Ivan Krajačić i Edvard Kardelj. Time što se u Odlukama ne pominju narodnosti, ili „ostali“, neopredijeljeni, i sl. ostavljen je prostor za presedane i nepravdu prema brojnim pojedincima i čitavim zajednicama protiv kojih je vođen genocid. Zato je s naše, Ibrahimove i moje strane, taj gest sa zastavom na kojoj su simboli nečeg mnogo starijeg od Titove Jugoslavije, imao posebnu simboliku i značaj. Pred neuglednom kućom koja je trebala biti uzoran i čuvan muzej, mi smo spontano i bezazleno završili što smo željeli, međutim, u drugom krugu naše male misije, u povratku od mjesta srušene džamije (mi smo prethodno već ostavili zastavu u automobil) obratio nam se policajac Dragan Kaurin, iako nije postojao nikakav trenutni vidljivi razlog za to, i saopštio nam da im je javljeno da se „bune neki građani zbog zastave sa ljiljanima“.

Tvrdio je da smo imali ratnu zastavu Armije BiH, što nije tačno, a i da smo imali tu zastavu, i ona bi bila legalna jer je simbolizirala otpor okupaciji i agresiji. To obraćanje preraslo je u verbalni napad i prijetnju. Mi nismo izazivali nered, nismo nikog provocirali. Ali, epilog je poznat. Poslije mog odlaska, sve se kao lavina sručilo na Ibrahima kom se prijeti hapšenjem, čak i smrću, kotinuirani su napadi na njegov posjed, nakon što mu je vikend-kuća opljačkana, srušena i spaljena, sada isti neprijatelji Bosne i Bošnjaka napadaju Ibrahima kao povratnika, i dalje napadaju i oštećuju njegovu imovinu, a mrkonjičke vlasti ne preduzimaju ništa, što je i jasno nakon prijetnji od strane policajca da će nas uhapsiti, „da nas neće moći osloboditi ni Silajdžić ni Dodik ako opet istaknemo zastavu sa ljiljanima, da će srušiti Bosnu“. Kao da već nisu dovoljno srušili. A ta jadna mala neugledna kuća na kojoj nema ni najmanjeg znaka koji bi ukazivao na njenu prošlost, da se u njoj dogodila povijesna odluka o suživotu bosanskih naroda, zahvaljujući gradskoj upravi Mrkonjić Grada, a i vladi tzv. „republike srpske“, prepuštena je zaboravu, prozori s bočne strane su otvoreni, na zidu su postavljeni oglasi…

Kome ste, zapravo, htjeli odaslati slikom i rječju poruku i jeste li tada razmišljali o mogućim posljedicama toga čina s obzirom na spoznaje o karakteru vlasti u tom gradiću i entitetu?

M. HAJNAL: Poruku smo htjeli poslati svima, međunarodnoj zajednici, Visokom predstavniku OHR-a Valentinu Inzku, stranim ambasadorima, ali i našoj uspavanoj bosansko-hercegovačkoj javnosti kojoj još, ni nakon skoro dvije decenije, ne dopire do uma i srca da je Dayton prevara, sramna kapitulacija i da su veleizdajničkim činom prihvatanja nametnutog daytonskog grba i daytonske zastave, sve stradale nedužne žrtve i razaranja Bosne, svi ti pogubni rezultati agresorskog nepravednog genocidnog rata zapravo anulirani, kao da genocida i razaranja nije ni bilo. Ibrahim i ja nismo žalili svog zdravlja, vremena i truda, prešli smo hiljade kilometara, stavljajući se u rizičan i nezahvalan položaj. Zar je potrebno da Ibrahim dođe od daleke Kanade i Marjan iz Izraela da nemarnim Bosancima i Hercegovcima pokažu šta im je činiti? Mi smo uradili kako dolikuje patriotima, ne razmišljajući gdje su nam kuće u egzilu, nismo ni mislili na njih. Tad smo se osjećali isključivo i jedino kao bratski susjedi, Bosanci, domaćin Ibro iz Varcara i Mario kao gost iz Sarajeva. A na dušu nek ide svima kojima je kuća izgorjela, a oni mirno kafenišu sa počiniteljem te sramne paljevine. Njima smo, i jednima i drugima, pokazali da sjaj i miris ljiljana, tih kraljevskih simbola srednjevjekovne Bosne ne tamne i ne gube od svoje univerzalne vrijednosti. O negativnim implikacijama nismo ni htjeli razmišljati. Vidjeli smo policajce, oni su vidjeli nas i nisu ništa preduzimali sve dok se, vjerovatno, nisu konslutovali sa komandirom stanice koji im je naredio da nas zaustave, opomenu, priprijete hapšenjem. Mi smo se u po bijela dana prošetali sa legalnom zastavom koja nikada nije parlamentarno osporena, jer simboli Daytona, kao ni sam samoinicijativni daytonski sporazum-veleizdaja, nisu nikada ni prošli zakonitu parlamentarnu proceduru usvajanja. Zato ti daytonski simboli nisu zakoniti i nisu važeći, i gdje god da su istaknuti podrazumijevaju izdaju teritorijalnog integriteta i nacionalnog interesa Republike Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda i narodnosti. Onaj ko zaista drži do političkog ugleda i jedinstva svoje države i osjeća se Bosancem/Hercegovcem, skrenuće pažnju (kao što sam ja to svuda činio tokom mojih boravaka u Bosni, na ulici, u kancelarijama, bibliotekama, u planinarskim domovima i drugim prenoćištima, prodavnicama, na fakultetima, benzinskim pumpama, u knjižarama, autobusima…) svima koji promoviraju te simbole da se solidarišu i svjesno ili nesvesno izražavaju podršku rušiteljima Bosne i da, ustvari, što predstavlja tragični nonsens, pomažu svojim krvnicima Dodiku, Čoviću, Tihiću, Lagumdžiji i svima drugima koji održavaju plaćenika Inzka u glavnom gradu RBiH, da te države ne bude. Upadljivo je da i mediji poput „Slobodne Bosne“ i „Avaza“ u svom reklamnom zaglavlju ne pišu Republika, već samo BiH. Iza čelnika svih partija, skoro bez izuzetka, šepuri se daytonski grb. Na zgradi Predsjedništva, Parlamenta, na školama, sudovima, svuda na javnim institucijama i na uniformama službenika u Sarajevu je taj izdajnički grb. Čak i pored najvećih patriota koji nisu svjesni svoje uloge i odgovornosti koju su na sebe preuzeli. U samom Varcar Vakufu ni na jednoj zvaničnoj instituciji nisu istaknuti čak ni simboli daytonskog sporazuma, ni grb, ni zastava, da se ne govori o zastavi sa ljiljanima. Ali zato je istaknuta zastava Srbije na restoranu Srbija, koji je podignut na mezarluku pored ostataka srušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar Vakufa, na zidu kuće velikim slovima piše Srbija. To ne iritira gradsku upravu i policiju, ali je jasno kakvu poruku ima za Bošnjake. Policajac nas je lažno optužio, sujetan i bijesan što smo držali zastavu RBiH. U pitanju je trostruki delikt od strane policajca Kaurina kao predstavnika vlasti „rs“: prikriva stvarne krivce koji atakuju na život i na privatno vlasništvo bošnjačkog povratnika Ibrahima Halilovića, lažno optužuje Halilovića, i treće, ne štiti zakon države niti poštuje sam dogovor o miru potpisan u Daytonu, kojim se garantuje fizička sigurnost i sloboda povratka svim građanima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ibrahim Halilović i ja nismo napravili nikakvu nezakonitu radnju, nismo počinili nikakav prekršaj. Naprotiv, prekršaj i zloupotrebu položaja napravio je predstavnik egzekutivne vlasti „rs“, policajac, koji bi trebao da štiti građane i javni poredak države čiji je i on sam građanin. Ne postoji zakon koji zabranjuje građanima da se pojave sa bilo kojom zastavom. Ja sam isto tako mogao držati u rukama i izraelsku zastavu, palestinsku, malezijsku, japansku ili argentinsku, ali bi policiji „rs“ možda sve to više smetalo, nego da smo imali rusku, ili kinesku zastavu. I svaka bi zastava u Mrkonjiću-Varcaru bila prije poželjna, nego li zastava RBiH. To dovoljno govori o kakvoj je aparthejdskoj politici riječ kad je u pitanju politika tzv. „republike srpske“.

S obzirom da vas dvojica imate državljanstva i nekih drugih zemalja, može li se maltretiranje od strane tamošnje policije koje ste doživjeli i dokumentirali smatrati i međunarodnim skandalom, bez obzira koliko su zemlje, čije pasoše također imate, spremne da vas u konkretnom slučaju pravno zaštite?

M. HAJNAL: Nama je upućena ozbiljna prijetnja od strane izvršilaca političke vlasti „rs“ koju zastupa Milorad Dodik. Prema tome, u krajnjoj konzekvenci, odgovornost za pretrpljene uvrede snosi on. Međutim, nisu u pitanju samo uvrede i maltretiranje povratnika, u pitanju je nešto mnogo ozbiljnije, a sadržano je u izrečenom i registriranom stavu: „Ako vi srušite Dayton, mi ćemo srušiti Bosnu!“. Treba li što više od ovoga da bi se zaokružila kompletna slika o kadiji koji i tuži i sudi, a spreman je i da hapsi (primjena fizičke sile nad povratnicima), zatvara bez mogućnosti intervencije nadležnih institucija, i da ruši? Nije li krajnje vrijeme da se sruši taj despot Dodik iza kojeg stoje najcrnje figure već osuđene za genocid? Doduše, ogromna je šteta što toj galeriji još nisu priduženi Dobrica Ćosić, Amfilohije, Filaret, Kačavenda i brojni srpski generali koji nedotaknuti zakonom još uvijek slobodno uživaju u rezultatima genocida. A s obzirom da smo mi i građani sa državljanstvima drugih zemalja, Kanade i Izraela, vjerovatno je da se lakomisleno iskompliciran slučaj s eventualnim epilogom našeg hapšenja mogao pretvoriti u skandal s međunarodnim predznakom. U tom smislu ja sam za štampu izjavio da je donekle šteta što nas policija nije uhapsila. Ne znam kako bi reagiralo veleposlanstvo Kanade. Izraelsko veleposlanstvo figurira samo simbolično, uzgredno. U njemu sjedi otvoreni simpatizer „rs“, David Kohen (učestvovao je u prijemu Milorada Dodika sa državničkim počastima u Izraelu) i čini se sasvim vjerovatnim da bi se takav veleposlanik potrudio, umjesto da mi pomogne, da ja u zatvoru ostanem što duže.

Da li je ovaj skandal kojeg je izazvala lokalna policija u Varcar Vakufu (Mrkonjić Grad) iole adekvatno medijski tretiran u bh. medijima te bh. asocijacijama i njihovim glasilima u zemlji i inozemstvu?

M. HAJNAL: U prvom redu zahvalan sam Tebi jer si Ti reagirao na FB i na svom Blogu, sa preciznim instrukcijama kojim se institucijama možemo žaliti. Neki mediji su prenijeli, prvo „Avaz“ u dva nastavka, a poslije sam i ja novinaru istog lista dao izjavu za javnost, međutim, danas su najjači mediji Facebook i YouTube, prema tome, siguran sam da su informacije o ovom incidentu dobile širi publicitet nego što se na prvi pogled čini, a, s druge strane, to nije nešto što će se olako završiti. I Ibrahim i ja smo kao ljudi, patrioti i kao novinari, suviše tvrdi orasi za daytonske zube. To se neće zaustaviti samo na nivou medija.

Dok nas dvojica razgovaramo, našeg Ibrahima čeka prva sudska rasprava u Varcar Vakufu nakon što je on prijavio nasilnička ponašanja i prijetnje nekih svojih sugradjana, da bi sistemom klasične zamjene teza on u tom predmetu od tužitelja postao tuženi. Komentar?

M. HAJNAL: Ibrahim je prekaljeni patriot, izdržaće uspravan i ovaj namet. On je posebno eksponiran, a ujedno je simbol ne samo naše Grupe koja se bori za povrat legitimnog Ustava RBiH, Ibrahim Halilović simbolizira status Bošnjaka koji je pod smrtnom prijetnjom morao napustiti svoj grad i svoju otadžbinu, a smrtno mu se na najvulgarniji način prijeti i sada. Lično sam snimio verbalni napad na njega od strane komšija koji ga optužuju što je pisao protiv njih. Čuvam taj snimak kao corpus delicti. Šta je Ibrahim trebao da čini? Da ćuti o agresiji, o pogromu nad sunarodnicima-Bošnjacima, a novinar je? Ma koliko bilo neugodno za Ibrahima, on sada ima u rukama čvrste dokaze o nastavku nesankcionirane agresije prema povratnicima i dokaze o napadima na njihovu imovinu. Te nepobitne argumente treba upotrijebiti za protiv-tužbu i uzvratni postupak čiju suštinu treba podignuti na razinu političkog procesa protiv „rs“ i njenog rukovodstva. Pošto je u pitanju niz pogromaških incidenata započetih još u ratu 1992. godine, a posljednji sa zastavom je samo finale, Ibrahim ima puno načina da uspješno brani svoju ljudsku čast, čast i pravo svoje porodice, i, šire gledano, s obzirom da u svakom zlu ima nešto kao impuls za buduće dobro (kao u funkcioniranju Yin-Yang principa), sve ovo bi trebalo pomoći svima koji sebe nazivaju Bosancima/Bošnjacima da se definitivno probude iz kataleptičke ukočenosti i hipnotičkog zombi-transa u kom ih drže razbijači Bosne. Ibrahimu sam predložio i ovo rješenje: treba pokrenuti kontra-tužbu i ispolitizirani postupak protiv njega pretvoriti u političko oružje našeg Pokreta za obaranje Daytona kojeg sami daytonisti/daltonisti ne poštuju. Treba se pozvati na njihov Dayton koji ih obavezuje prema ovoj odredbi:

Član V stav 4. Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

i Član 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika

http://www.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1322

Kako komentiraš činjenicu da je na antidejtonskom skupu u Sarajevu, na kojeg si stigao bukvalno sa aerodroma, prisustvovao katastrofalno mali broj ljudi? Da li naš glavni grad i njegove žitelje zanima sadašnjost i budućnost vlastite zemlje?

M. HAJNAL: Stigao sam doista u zadnji čas, uspjevši ipak da progovorim par riječi. Skup je bio možda i brojniji, ali je kiša rastjerala jedan dio okupljenih. Ali, kiša nije razlog. Sarajevo ima svoje paradokse. Okupiće se Sarajlije na derneku u „Zetri“ da slave rođendan Gorana Bregovića, okupiće se na stadionima, što donekle mogu i razumjeti, narodu treba panem et circenses. I poslije takvog rata, za koji mnogi tvrde da je bio gori od onog koji se vodio protiv nacista, zar još neko može, bez pomisli o bojkotu, slijediti dekadenta Bregovića po čijem je bolećivom uvjerenju, psihijatar-ekspert za genezu kolektivnog zločina, R. Karadžić, bio jadan?

“Da nije bilo rata, on bi ostao jedan pjesnik, psihijatar, kao što je bio i dotad. To su bili mali ljudi i političari u središtu velikih historijskih događanja. Jadni ljudi. On nije bio Tito da bi se mogao nositi s tom situacijom.”

To je sva osuda ratnog zločinca koju Bregović može izreći? Ali, šta je sa ostalim Sarajlijama koji nisu fanovi putujućeg alkoholičarsko-antibosanskog šumadijsko-romanijskog turbo-folk kluba za „svadbe i sahrane“, šta je sa onima koji nisu dio gladijatorskog miljea „hordi zla“?

Pitam se, koliko bi mogao biti posjećen jedan patriotski anti-daytonski skup ako bi ga organizirala naša Grupa naredne godine? U tom slučaju ne bismo se ni trebali okupiti pred BBI centrom, već na Marin Dvoru pred Skupštinom RBiH, pa se onda nakon mitinga uputiti prema zgradi Predsjedništva, blokirajući glavne saobraćajnice. Bez publiciteta i dobro odabranih medija, bez velike buke, vatre i dima nećemo istjerati iz brloga čuvare Daytona. Ovo su samo neka moja razmišljanja, a inicijativu bismo trebali već sada pokrenuti, ne oslanjajući se više ni na kakve anti-grupe koje nas samo limitiraju i otupljuju naš elan. Idu sve do pojedinačnih napada na članove Vodstva naše Grupe. Smeta im istina, smeta im svako prirodno normalno prijateljstvo i ljudska i komšijska solidarnost, a posebno im smeta ZAVNOBiH. Jasno je o čemu se radi. Njihov egocentrični prozirni krivokletnički kvazi-patriotizam i prividni anti-daytonizam u službi su svemu samo ne u službi stvarnih interesa Republike Bosne i Hercegovine. Demagozi pričaju, podmeću nogu, a spremni su i napasti. Da li su to bosanski patrioti, ili su „patrioti“, sluge raznih mecena u crnim jezuitskim mantijama što na udice svojih prljavih stipendija pecaju mlade bosanske talente?

Naci-nostalgija ne samo da nije prevladana, ona se neprekidno podgrijava. Treba samo zaviriti u virtualne elektronske katakombe ekstremnih nacističkih organizacija (uvjerio sam se lično, neke od njih, nažalost okupljaju i dio ekstremnih Bošnjaka prilagođenih sintezi islamskog i krstaškog terorizma). Zato sam već neke zabludjele i u naše redove zalutale demagoge podsjetio na čuvenu Marxovu 11. tezu o Feuerbachu. Lako je mondenski interpretirati i žvakati prežvakano. Stvarnost se mora humanistički-revolucionarno-epohalno mijenjati. Samo tako će Bosna stati na svoje noge. Mora se razdvojiti žito od kukolja, moraju se iskorijeniti nepotizam, korupcija, organizirani kriminal, sprega sa ultradesničarskim nacionalistima svih boja. Ukratko, vlast treba biti stvarna vlast, sa nepotkupljivim profesionalnim kadrom. Ali, da bi se do tako uređenog društva došlo, potrebno je pokrenuti mase ljudi koji su demoralizirani i dezorjentirani, prevareni i ostavljeni na milost i nemilost mafiji, malicioznim poltronima i profitofilnim demagozima. U svrhu preventivnog prosvjetljenja umova potrebni su dobro organizirani skupovi, tribine, okrugli stolovi, nastupi u medijima, rad na terenu, prosvjećivanje na svim nivoima školstva i kulturnog djelovanja. Potrebna je organizirana i sinhronizirana politička infrastruktura. Mi smo tek na početku, pa, ili ćemo nastaviti bitku protiv vjetrenjača, ili će nas i tako i tako one samljeti. Jasno je da nemamo puno izbora.

Veoma eksponirani Dervo Sejdić, jedan od dvojice iz priče Sejdić-Finci, nije se udostojio da Tebe i Ibrahima primi i razgovara s vama za medije. Kako to komentiraš?

M. HAJNAL: Bili smo razočarani, ja posebno, tim više što smo Dervo i ja susjedi. Tradicionalni sam prijatelj Roma, njima sam posvetio neke svoje pjesme i eseje, družio sam se s njima od djetinjstva. Možda smo stigli u krivo vrijeme na Goricu, u toku je bio Ramazanski post, ili, možda, Dervo ima svoje neke razloge da izbjegava novinare. Drugi jedan ugledni Rom kojeg poznajem nekih 35 godina imao je sasvim negativna određenja u pogledu Sejdića, ali ne bih svoja uvjerenja želio formirati na osnovu tog što sam čuo, makoliko izgledala vjerovatnom priča o bivšem policajcu koji je, navodno, izdao Rome.

A da li je “maslo za ramazana” drugom iz te priče – Jakobu Finciju?

M. HAJNAL: Jako sam kritičan prema Jakobu Finciju. Za razliku od Derve Sejdića, on ima svoju „rezervnu“ domovinu, Izrael. Dervo Sejdić je predstavnik Roma, a Romi nemaju svoju državu. Zato slučaj Fincijevog pridruženja tužbi-zahtjevu Derve Sejdića za priznavanjem statusa „ostalih“ u RBiH tretiram odvojeno. S jedne strane dobro je što je podnesena i pozitivno riješena tužba Sejdić-Finci. S druge strane, nisam ubijeđen da je Finciju uopće stalo do inplementacije rješenja te tužbe. Ako mu je to važno, kako to da se ni jednom rječju nije oglasio protiv audijencije koju predsjednik Izraela Šimon Peres ukazuje Miloradu Dodiku, ključnom razbijaču jedinstvene RBiH? Nisam pročitao nigdje da je tužitelju svoje nominalne otadžbine zasmetalo što je rusko-jevrejski kriminalac, ministar inostranih poslova Izraela, Avigdor Liberman, često i rado viđen u Banja Luci u kojoj lagodno provodi godišnji odmor, i osjeća se sigurnije i bolje nego u Izraelu. Šta je to što povezuje Libermana i Dodika? Islamofobija. O tome Finci „mudro“ ćuti. To je ćutanje lažnog Bosanca.

Na kraju, ja u Izraelu kotiram lošije nego što su Jevreji kotirali u uvjetima poslijeratnog europskog liberalizma nakon 1945. Jakob Finci bi zasigurno imao bolji status u Izraelu zahvaljujući lobiju koji ga i pored njegovih sasvim prosječnih intelektualnih odlika održava na površini političkog života. Međutim, neka pokuša samo jedan dan u Izraelu preživjeti usamljen kao što sam ja, potonuće. Jer, on je osrednji aristokrat koji ne prlja ruke „prljavo-židovskom praksom“, kako bi se izrazio jedan od najznamenitijh predstavnika jevrejskog naroda, Heinrich Mordechei, poznatiji kao Karl Marx. Nenaviknut na aparthejd, bezobzirnu eksploataciju i fizički rad, takav nekreativan i nesposoban tip kakav je Finci, brzo bi svoj spas potražio u „nekoj tamo“ Bosni, makar bila „tamni vilajet“ o kojoj nimalo ne brine da li njom upravljaju domaći ljudi ili neki nečasni lobisti. Bila bi s moje strane usluga Finciju kada bih mogao njega kriviti za sve ono što sam doživio u Izraelu, a ne bih htio biti ni pakostan pa mu poželjeti isto u Bosni, jer, ja sebe smatram istinskim humanistom i kao što u prošlosti nisam bio ničiji pijun, i ubuduće ću biti srećan što sam slobodan čovjek i što s pravom mogu sebe smatrati istinskim patriotom, kako u Bosni, tako i u Izraelu, a to znači da sam bio i ostaću zagovornik koegzistencije naroda i najoštriji protivnik aparthejda, podjela, zidova, bodljikavih žica, genocida, terora, nasilja i otimanja tuđeg.

Kakve utiske nosiš iz Domovine koju si ljetos posjetio, generalno?

M. HAJNAL: Naša FB Grupa živi, upoznao sam se sa prisutnima na Anti-Dayton skupu podrške RBiH, uspostavili smo kontakte i prijateljstva. To je najvažnije. Čak i sve neprijatnosti u Varcar Vakufu samo su pojačale moje uvjerenje da smo na dobrom putu. Bilo bi loše da su neprijateljske tenzije ostale prikrivene. Ovako, znamo na čemu smo. Kao i uvijek mnogo putujem, mnogo vidim, razgovaram sa ljudima.

Ovoga puta sam uz tradicionalnu posjetu svom rodnom Visokom obišao Bugojno i okolinu, prijatelji su me lijepo primili, odveli do jedne skrivene bogumilske nekropole na visokom brdu iznad grada, dobio na poklon knjige, proveo sam nezaboravne dvije noći u Dubokoj pored malog vodopada, družio se sa borovima, leptirima, pčelarima i čobanima, obišao Kuprešku visoravan, zaputio se poslije prema Bihaću i Lici, u povratku poslije kratkog zadržavanja u Šibeniku krenuo prema Čapljini, Počitelju, Konjicu, noćio u Ostrošcu kraj Jablaničkog jezera, u Buturović Polju bio ugošćen uz domaću hurmašicu, sam se popeo do opservatorije na Bjelašnici, i svuda govorio o zastavi sa ljiljanima, o mojim dragim prijateljima Ibrahimu, Esadu, Bedrudinu, Besimi, Kadri, Suadi… Imam i negativnih dojmova o požarima i nebrizi vlasti za društvenim vlasništvom, o siromaštvu i nesaniranim posljedicama rata, još je puno ruševina koje kao da nikoga ne uznemiravaju, mnogo je plodne zemlje neobrađeno i zapušteno. Nasuprot blagoslovu velikih količina vode kojima Bosna obiluje, suša uništava ljetinu. Odgovorne vlasti bi pod hitno morale poslati u Izrael agro-tehničare da nauče kako se od minimuma vode može na pijesku i kamenu stvoriti žitnica. Nije potrebno toliko novca koliko treba volje i rada. Ali, čini mi se, naši ljudi, ogromna većina njih, nemaju ni motiva, ni volje da se okrenu nezavisnoj proizvodnji. Omladina izgleda kao i uvijek otmena i lijepa, ali se truje po kafićima i raznim drugim narkoticima. A ljepota kratko traje. Uz otrove zdravlje lako posrne. Previše se puši, javno, svuda, bez stida, kao da je intoksikacija nešto sasvim prirodno. A u suprotnosti je i sa vjerom. Pravio sam slobodnu statističku procjenu: žene puše deset puta više od muškaraca. I alkohol se nemilice javno ili prikriveno troši, što je stara boljka naših ljudi, koji nikako da shvate da je i to oblik perfidne destrukcije bića i duha naroda. Sudeći prema informacijama iz štampe, nasilje, kriminal, narkotici, prostitucija i trafiking su u žalosnim razmjerama uzeli maha.

Mnogi maštaju o napuštanju Bosne, ne videći koliko su, i pored svega negativnog što prethodno pobrojah, ipak srećni dok su na svom, jer, eno primjera iz „najsigurnije“ Norveške. Neka se ne zavaravaju iluzijama o Zapadu. Moraće se osamostaliti, postati zreli samosvjesni ljudi i patrioti. Dobro im je dok ih oblače i školuju roditelji. Ali, moraće se naučiti da rade, nema kruha bez motike, a ako i ima, ne može taj kruh biti sladak i zdrav, niti iko može obećati da će ga sutra uopće biti.

Neki su Te ranije pitali kako je biti Bosanac u Izraelu, a ja ću to samo, kako bi Amerikanci rekli, updatirati: Kako je DANAS biti Bosanac u Izraelu?

M. HAJNAL: Tokom protekle dvije decenije novinarskog i publicističkog rada u egzilu, uvijek sam budno analizirao uticaj blisko-istočnih odnosa na situaciju u Bosni. Što se tiče događaja koji su ispunili jednogodišnji prostor između 300-tog i 400-tog Tvog intervjua, mnoge sekvence su se iskristalizirale i sada sam u znatno boljoj prilici sagledati situaciju u kojoj se nalazi naša RBiH. Mada tako mnogima ne izgleda, upravo u Izraelu se nalazi ključ rješenja bosanske krize. Ovo posljednje ne bih sada šire elaborirao, ali ne radi se o mom proizvoljnom subjektivnom stavu. Tek da napomenem, da sve ono što zvanična Vlada RBiH odbacuje, neprijatelji Bosne prihvataju i koriste protiv nje. Izrael ima odlične diplomatske, privredne i turističke veze sa Hrvatskom, Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom, „republikom srpskom“, a sa Federacijom skoro nikakve, nema ni direktnih avionskih letova na relaciji Tel Aviv-Sarajevo, pa moram putovati s presjedanjem i maratonskim čekanjima u Zagrebu, Dubrovniku, Beču, Istanbulu… U odnosu na „naše“ ljude, ranije sam bio dobar sa svima, bar prividno. Dok sam mogao izdržati, slušao sam razne klevete i kletve. Ali sam vrlo brzo takvoj okolini dao do znanja da moje srce ne bije za Bosnu od juče, da je moj jezik bosanski, da se u Bosni dogodio genocid. Zbog toga sam doživio da me ružno napadnu i neki ljudi za koje sam mislio da bi mi mogli biti prijatelji. Nažalost, oni ne priznaju genocid nad Bosnom i Bošnjacima, pamte samo pojedinačne slučajeve nasilja nad njima ili članovima njihovih porodica, a takvih slučajeva je nažalost bilo.

Živi se sve teže. Radi se puno, ne ostaje skoro ništa. Okruženje ključa. U Siriji se vodi bespoštedan građanski rat. Predratna psihoza vlada i u Izraelu. Netanyahu zagovara preventivnu opciju napada na iranska nuklearna postrojenja u cilju sprečavanja Irana da proizvede atomsku bombu. U takvim uslovima biti Bosanac koji nije pro-bosanski orijentiran možda i nije teško, ali meni je jako teško apsorbovati sve ove udare sudbine, jer malo bolje vidim ko i kakve poteze vuče. Običan narod živi normalno i ne čini se da je previše zabrinut. Za stanovnike Ber Ševe, Aškelona, Kirjat Šmone, već je postalo uobičajeno povremeno bježanje u skloništa, ali u slučaju rata sa Iranom ne bi bili pošteđeni ni ciljevi u unutrašnjosti. Intenzitet destrukcije na obje strane bio bi takav da samo planeri i stratezi rata mogu približno procijeniti kolika bi bila cijena u ljudstvu s obje strane i kolike bi bile materijalne štete. Ako postane izgledno stanje rata, ne bi nam bilo druge opcije nego da ostavimo ovo malo što smo mukotrpno stekli i da opet bježimo, ako bude prilike za bijeg. Zatvori li se aerodrom, moći ćemo samo „preko vode do slobode“.

Smatram da sam postigao dovoljno, čak i previše, iako to nigdje nije zapisano, osim u mojim knjigama. Sa tri diplome radio sam fizički, a i sada sam samo sluga. Koristim tri procenta svoga intelekta, ne dopušta mi se više od toga. Doduše, znam da se branim i da pri tom jasno ukažem na liniju dostojanstva koju se ne može zaobići ni preskočiti, jer tada sam Bosanac, pročuo se po tome i sada dva puta razmišljaju prije nego mi se pokušaju približiti s nekom ujdurmom na umu. Srećan sam što nisam nikome ništa dužan, niti sam ikome poslužio kao pijun. Ništa se ne može uporediti sa sačuvanim obrazom, dostojanstvom i slobodom.

Kome je trebao ovakav film o posljednjem Božjem poslaniku, Muhammedu svs., a kome trebaju ovakve reakcije diljem svijeta na taj film? Kuda ide ovaj svijet?

M. HAJNAL: Sociologija religije, hermeneutika objave, politička filosofija i kulturna antropologija samo djelimično mogu osvijetliti ovu dekadentnu pojavu. S obzirom na složenost, delikatnost i interdisciplinarnost problema, u svom odgovoru poslužiću se nekim paralelama, s ciljem da argumentiram kako je svaka zloupotreba religije politički obojena, odnosno, da je politizirana religija, ili, suprotno, teologizirana politika, u suprotnosti sa postulatima vjere i vjerovanja. Prvo što se treba imati u vidu odnosi se ne samo na formalnu, već i suštinsku razliku pojmova religija i vjera. Te kategorije ni u kom slučaju nisu sinonimi, a male zabune i zablude, ili svjesno plasirani naizgled beznačajni falsifikati, kao i svaki mali plamen, mogu izazvati katastrofalne posljedice. Religija je uvijek služila kao najzapaljiviji materijal za manipulaciju masama i postizanje dalekosežnih ciljeva. Nisam prvi koji i ateizam svrstava među religije, jer, na svjetsko-političkoj sceni, bezbožnici su sami sebe pretvarali u svemoguće demijurge, kojima se klanjalo kao božanstvima. Posljedice su poznate, nakon svih velikih democida koji su ispunili historiju teo-političkog bezumlja.

Religija je oblik društvene svijesti, dinamičan dijalektički proces, sastavni dio kulture, kognitivna djelatnost, fragment povijesti, poligon političkog odmjeravanja i sučeljavanja interesa. U pozadini ekspanzije i nametanja religije kao bitnog fragmenta kulture uvijek stoje težnje ka ostvarenju ekonomske imperije. Pri tome postoje razlike. Npr., kršćanstvu je bitan novac, a islam akcenat stavlja na duhovnu dominaciju. U tom kontekstu Europljani (zahvaćeni hipokrizijom kršćanstva, ne uviđajući korijene dekadencije zbog svog deformiranog odnosa prema religiji) doživljavaju većom prijetnjom po svjetski mir proces islamizacije Europe od neo-krstaškog ekonomskog i vojnog potčinjavanja zemalja Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka. Na tom polju se zamagljuju relacije i uzroci sukoba. Najčešće se iz službenih arapskih krugova kao krivci navode Izrael i Amerika, međutim, ne treba potcijeniti perfidnu ulogu Kine, Rusije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije… No, da se vratim pitanju, istina, nešto neizravnim putem, jer, karikature i filmovi u kojima se vrijeđa poslanik Muhamed i kroz to svi njegovi sljedbenici/muslimani, tek je vidljiva posljedica znatno dubljeg unutarnjeg konflikta koji se vodi u svijesti i podsvijesti svakog vjernika.

Htjeli-ne htjeli priznati, sadašnje duhovne „demokratske“ vođe, lideri, gurui, monasi… mahom su epicentri opasnih konflikata, jer svoje imaginacije i fantazmagorije induciraju kroz podsvjesnu potrebu slabijih i nesigurnijih bića da budu vođeni. Pri tome se sljedbenici često nađu u položaju da su obmanuti, zavedeni, zloupotrijebljeni. Da se to ne bi dogodilo, mora im se kultivisati vjerovanje. Ono ne smije biti slijepo i apodiktički nametnuto. Potrebno im je objasniti što vjera jeste, a što ne smije biti.

Vjera je neuvjetovani individualni emocionalno-intuitivni stav spram transcendentalnog vrhunaravnog bića kojeg neko naziva Bog, Elohim, Allah, Tao, Theos, Deus, God, Gott, Perun, Hristos, Ješua, Odin, Amon-Raa, Višnu, Manitou, Amaterasu, Veliki Duh…

Nekad je religio značilo vjerujem. Danas su to nepomirljivi pojmovi.

Religija je postala institucija. Vjera se zadržala na nivou apercepcije. Religija dolazi spolja. Vjera se formira iznutra. Religija mjeri vrijeme atomskim satom. Vjera se stidljivo ogleda u neprolaznoj i nepropadljivoj duši. Prozori religije su sa rešetkama. Vjera je nesputano zagledana u kosmos. Religija stanuje u torbama i na policama, ukoričena tvrdim ili mekim povezom. Vjera se nosi u srcu. Religija priziva gene. Vjera ne prihvata ultimatume. Religija se oslanja na jezik, razum, um i ineteligenciju. Vjera pronalazi univerzalno uporište u predanoj bezinteresnoj službi. Religija je tehnika. Vjera stremi humanosti. Religija je srebroljubiva. Vjera podnosi siromaštvo. Religija je raskošna i bučna. Vjera uživa u skromnosti i kontemplativnoj tišini. Religija je začarani krug osvete. Vjera inklinira samokorekciji, razumijevanju i praštanju. Religija očekuje, iznuđuje, otima. Vjera je blagodarna. Religija obećava lažni raj, a od Planete pravi pakao. Vjera gradi mir i bori se da nada postane stvarnost. Religija je okrutno egocentrična, gradi bedeme. Vjera dopušta razlike i dijeli prostor sa svom braćom i sestrama. Religija prijeti i nemilosrdna je. Vjera upućuje na samilost. Religija svojim zdanjima prkosi visinama. Vjera poštuje zemlju, žubor bistrog potoka, čist zrak, miris behara, oranice, sijena, pečenog kruha. Religija je opijum i trans. Vjera zahtijeva budnost. Religija je zabrana. Vjera je brižnost, moral i savjest. Religija preferira okultnu magiju i mistiku. U vjeri je sve kristalno transparentno, dostupno, jednostavno i ostvarljivo. Za religiju su krv i bol paravan za nerazvijenu samosvijest. Za vjeru je sve stvoreno svetinja. Svrha religije je moć. Cilj vjere je ljubav. Religija žudi za krajem svega i sije požare i rasulo. Vjera voli vječitost Početka Istine. Religija je okrenuta carstvu arhi-demona užasa i vječitom ciklusu ponavljajuće smrti. Duša čistog vjernika je odana ljepoti nenasilnog trajanja prolaznog trenutka, na putu ka definitivnom utočištu uz lotosova stopala Tvorca svih svjetova Univerzuma.

Lično osuđujem svaki oblik raspirivanja vjerske netrpeljivosti koja počiva na omalovažavanju Božjih poslanika, bilo da je u pitanju Buda, Zaratustra, Krišna, Isus, Manu, Muhamed, Baha'u'llah… Neko ko je zaista iskreno ponizan i u srcu sasvim predan vjernik zna vrlo dobro pravila ponašanja i takav se nikada neće usuditi da napada tuđe proroke, druge vjernike i njihove bogomolje. Nekome su oni tuđi, ali Bogu su svi poslanici-avatari njegovi sinovi koje je poslao ljudima da ih štiti i čuva u pokornosti. Islam je svjetska religija, po broju vjernika se približava kršćanstvu, posebno nakon potresa u krilu katoličke crkve i rapidnog opadanja broja njenih članova. Islam je neodvojiv dio globalne kulture i duhovne orijentacije ljudi koji polaze od Muhamedovog učenja i prihvatanja Božjeg poslanika Muhameda kao posljednjeg proroka. Nažalost, kao i u ostalim monoteističkim religijama, i u nepravilno shvaćenom, neizvorno interpretiranom i pogrešno prakticiranom islamu ima elemenata fanatizma i potcjenjivanja tuđeg.

Uz sljedeće primjere napravimo paralele i analogije. Doći ćemo do identičnih rezultata: zlupotreba vjere i vjernika u svrhu bespogovornog održanja religije kao instrumenta političke moći. U Iranu se provode decenijski duge krvave represalije nad pripadnicima Baha'i pokreta, za koje su svi proroci podjednako važni. Kako objasniti da muslimani u Afganistanu, Siriji, ili Pakistanu, ubijaju druge muslimane, bombaši-samoubice ulaze s eksplozivom u džamije među mirne vjernike? U Saudijskoj Arabiji osim islama ne može postojati druga religija. Ništa nije bolje u drugim konfesijama. Budisti u Mijanmaru proganjaju i ubijaju muslimane. Slično je u Kini u kojoj Kinezi terorišu muslimane Ujgure, kao što i praktikante bezazlenog miroljubivog Falung Gonga svirepo muče i ubijaju. Ruski ortodoksi su izraziti anti-islamski ksenofobi. Srpsko pravoslavlje uz Hitlerovog miljenika Nikolaja Velimirovića i izroda Kačavendu može biti samo krivoslavlje. U Izraelu je u Hebronu ortodoksni Jevrejin pucao po muslimanskim vjernicima u džamiji dok su se mirno molili (vjerovatno je maloumnik mislio da je osobno upoznao Boga i dobio njegovo odobrenje za takav gnusan čin). Katolička Inkvizicija nije zamrla i bori se za kršćanski karakter Europe, čemu je pečat u Norveškoj dao manijakalni islamofobični Breiwik. Kako objasniti ratove koje su križari vodili protiv muslimana, i uzvratno, ratove muslimana protiv bizantskog hrišćanstva? Zašto se katolički Zapad suprotstavlja ortodoksno-hrišćanskom vjerovanju, politizirajući vjerske sukobe pretvarajući ih čak u instrumente za svjetske konflikte, a i jedni i drugi tvrde da je Isus njihov Bog? Među jevrejima (malo slovo „j“, ne mislim na Jevreje kao narod, već na sljedbenike judaizma) vjernici se oštro dijele na reformiste i ortodoksne haredim. Haredim uhode reformiste i prijete im, omalovažavaju ih, a ateiste napadaju i socijalno marginaliziraju. Zabilježeni su slučajevi slanja eksplozivnih pošiljki jevrejima-hrišćanima (jehudim-mašihim), napadi kiselinom na „neadekvatno odjevenu“ ženu, i sl., do ubistva djece nakon što je fanatik otkrio da mu je žena hrišćanka i ne želeći da mu djeca rastu kao hrišćani on ih je pobio. Zar sve ovo ima veze sa Bogom? Jasno je da su religija i vjera dva dijametralno suprotna pojma. Vjera sadrži etički kodeks, Bogo-bojaznost, potpuno predan odnos služenja Bogu koliko i drugim ljudima, ljubav prema Svevišnjoj Božanskoj Ličnosti, tolerantnost prema svim oblicima postojanja, solidarnost, trpljenje i poštenje. Religija je drugo ime za politiku. Političari su teizirani anti-pol vjernicima. Političar se uzdiže do trona božanstva, vlada, inaugurira i ruši, umišljajući da je svemoguć. To je religija političkih hulja i demona, opsesije su im vlast i moć. Kada se naruši njihov monopol, zavode istomišljenike, nemilosrdno pokreću i regrutiraju čak i prave vjernike u ratove.

Zapad već odavno nastoji diktirati tempo razvoja islamskog svijeta, miješajući se u sve pore privatnosti. Nedopustivo je ograničavanje slobode odijevanja muslimanki. Ko ima pravo ženi skinuti maramu, burku, ako ih ona prihvata? Ono što je za Zapad simbol demokratije, u vidu razvratne feministkinje na štiklama koja mijenja muškarce kao neko košulje, koja puši i pije alkohol na javnim mjestima, kvazi-estetskim korekcijama silikonizira svoje tijelo radi obmane, uzastopno bezbožno ubija plodove vlastitog tijela, za islamski svijet je s pravom znak totalne sotonističke dekadencije.

S druge strane, kamenovanje žena do smrti, nedopuštanje ženskoj djeci da se školuju, javno batinanje, linč zbog „porodične časti“, preprodaja, poligamija, depersonalizacija žene kao individue i često apsolutno potcjenjivanje samosvjesnosti njene duševne duše, povodi su za zapadnjačku feminističku diskusiju o muškom šovinističkom teroru nad ženom muslimankom.

Manipulacija koja je sada na djelu, uperena protiv proroka Muhameda, jaše na talasima 11. septembra 2001. Inkvizicija se teško miri sa činjenicom da druga konkurentska religija/politika ugrožava primat Vatikana i koristi taj napad na Ameriku kao univerzalni izgovor za anti-arapski antisemitizam i dodatno uporište za dovršenje realizacije doktrine monopolističko-vojne globalizacije svjetkog tržišta. Islam se protivi tome i tad se protiv njega koriste niski udarci. Koristeći metode uvreda proroka Muhameda, lažni kršćani demonstriraju svoju inferiornost u odnosu na prave čestite i dostojanstvene muslimane koji nikada neće podići svoj glas protiv proroka Isusa, jer svaki musliman zna da je Isa također Božji poslanik. U tome je osnovna razlika, a suština sukoba i omalovažavanja, koje može prerasti u Huntingtonov „sukob civilizacija“, leži u banalnim, ali maestralno insceniranim povodima. Uzalud se sada, nakon što je snimljen sramni film „Nevinost muslimana“ pronalazi izgovor u činjenici da je režiser robijaš na dopustu koji je prevario glumce, i da ovi nisu ni znali da snimaju film o proroku Muhamedu. Pale su žrtve, među njima i američki ambasador u Libiji, a uporedo se u Francuskoj reaktueliziraju karikature sa likom proroka Muhameda, što samo intenzivira eskalaciju nezadovoljstva islamista, među kojima ima mnogo onih koji će iskoristiti povrijeđena osjećanja vjernika za već viđene akcije talibana, mudžahedina, selefija, vehabija, al-qaidovaca…

U metežu koji se sukcesivno širi, malo ko obraća pažnju na skrivene inspiratore haosa, a o tom svjesno programiranom haosu postoji čitava nauka. O njima religiozni islamski fanatici ne znaju niti je iko u stanju da ih zaustavi u njihovom rušilačkom pohodu, pružajući dodatne argumente za filmadžije, karikaturiste i razne Breiwike, koji će tvrditi da su u pravu, zanemarujući i bacajući pod debele tepihe u svojim prljavim kućama sve democide što ih već dva milenijuma u Hristovo ime čini crkva.

Rješenje je u kontroli medija ekstremnih krugova i u obuzdavanju svojih fanatika. Kad je u Izraelu spaljena džamija, u njoj su se sutradan našli izaslanik Rabinata i Šimon Peres, a vinovnici su pronađeni i uhapšeni. Nedavno su vandali oskvrnuli samostan u Latrunu (nedaleko od Jerusalima), ali ima indikacija da su isti počinitelji (ortodoksni Jevreji) napali i grafitima oskvrnuli i muzej Holokausta Jad-Vašem. No, i njima je već zakon pokucao na vrata. Jedno je sigurno: politizirano religijsko ludilo je opasna i zarazna bolest čiju epidemiju treba sprečavati svim raspoloživim sredstvima, jer ako se ne zaustavi, ona će prerasti u pandemiju koja upravo sada prijeti da uništi čitavu Planetu. Forsirano se nastoji na krajnje artificijelan i monstruozan način materijalizirati majansko proročanstvo o globalnoj katastrofi i dovršenju ljudske civilizacije, čemu teže ekstremno fanatizovani bolesni apokaliptici svih konfesija. Thanatos je njihov idol. Ali, ako je to za utjehu, niko se nije usrećio ko je napadao poštene vjernike i rušilački atakovao na njihova svetilišta i svetišta, groblja i svete knjige, omalovažavao i vrijeđao proroke. Kazna će ih stići i bez ljudskog suda.

Koliko je slučaj Julian Paul Asangea indikativan za stanje u tzv. suvremenom tzv. demokratskom svijetu i može li se taj mladi čovjek smatrati avangardom demaskiranja rabota u pojedinim svjetskim kuhinjama moći koje su njihovi ideolozi i izvršioci radova htjeli skriti od očiju javnosti? Da li je indikativno, ili, konkretnije – paradoksalno (uvjetno rečeno), da jedan mali Equador štiti jednog slobodnomislećeg čovjeka, inače osnivača Wikileaksa?

M. HAJNAL: Pratim rad Juliana Asangea od kad se pojavilo njegovo ime u štampi. On je fenomen ovog vremena i želim mu da sa svojim WikiLeaksom što prije nastavi rad u Equadoru. On je genijalan istraživač i hrabar je, doduše, ekscentričan i politizovane avanture sa ženama mu nisu baš bile potrebne. No, sigurno je nešto naučio. Imao je i velikog pomagača koji mu je dostavio vojni materijal. Dvadesetčetvorogodišnji Bradley Manning je izuzetan junak, ali iza rešetaka, no njegovo ime treba pamtiti. Vidjećemo da li će i kako poći Asangeu za rukom da napusti britansko tlo. Asange je raskrinkao jedan dio podzemlja velikih kuhinja i zacrtao posve novi kurs u epohi moderne digitalne razmjene informacija. To je zadalo težak, ali ne i smrtonosan udarac prije svega militantnim totalitarnim lobijima. Više od toga, Asangeu je pošlo za rukom da prodre u tajne arhive mnogih zemalja i njihovih službi, što predstavlja izuzetan doprinos demaskiranja prividne demokratičnosti vlada koje se diče demokratijom, a ustvari su antipodi nacističke doktrine dominacije i totalne kontrole svih građana na Planeti. Nije slučajno Asangeu ruku dobrodošlice pružio predsjednik Equadora Rafael Correa, i sam liberalan i hrabar državnik. Cijelu Latinsku Ameriku zahvatio je talas antiglobalizma, pokreta koji ima za cilj konačno skidanje omče u vidu ekonomske tiranije koju provode SAD i EU. Poželjno je i dobro što postoji WikiLeaks i treba svim tim momcima i djevojkama pružiti punu podršku.

Na samom kraju: imaš li neku poruku za naše suborce iz FB grupe, te sve dobronamjerne Bosansce i Hercegovce, kako u zemlji, tako i diljem svijeta?

M. HAJNAL: Osim loših iskustava koja sam, podrazumijeva se, protiv svoje volje stekao u Izraelu, naučio sam i mnogo dobrog, prije svega o patriotizmu. Mnogo puta su tokom povijesti vjetrovi ratnih pustošenja gasili milenijumski stara ognjišta jevrejskih plemena, ali ih nikada nisu pogasili. Jevreji su se uvijek vraćali. Ako se na trenutak zanemari ružna palestinsko-izraelska svakodnevnica, moglo bi se reći, u kontekstu zbivanja u okolnom arapskom svijetu, a to sam ne jednom čuo i od samih Palestinaca, da uprkos svim progonima i aparthejdu, ogradama i getoizaciji, genocidu i judeonacizmu, na čudan način Izraelci pomažu Palestincima da se ne istrijebe međusobno ili u borbama sa okolnim arapskim plemenima (kao što je slučaj sada u Siriji). Jasno je da je u oficijelnim arapskim krugovima Izrael, uz Ameriku, označen kao glavni faktor nestabilnosti, ali, to baš nije sasvim tako. Istina je složena, okrugla, nema samo dva lica. Od Izraelaca se može naučiti da nemaju alternativne države i da se u kritičnom trenutku ne može računati ni na koga. Štaviše, postoje predskazanja da će se Amerika u potpunosti okrenuti protiv Izraela. Jevreji u to vjeruju i toga su svjesni.

Analogno, ni Bošnjaci/Bosanci nemaju alternativnu državu. Mogu se razlikovati kao Palestinci i Izraelci, ali, u suštini, bosanski/hercegovački Muslimani, hrišćani, kršćani, Jevreji, Romi i svi ostali, ne mogu izbjeći činjenici da su samo bosanska braća. I, to je moja centralna poruka-zaključak: kao što se Jevreji vraćaju u Izrael, i Bosanci će se morati vraćati u svoju Bosnu. Što prije to bolje, uprkos svim preprekama sa kojima će se morati suočiti. Dio svoje dedovine/babovine/očevine moraće otkupiti, ili zakonski vratiti, ili preoteti od onih koji su im uzurpirali ono što je njihovo, kao što ovih dana Fata Orlović poručuje da će sama početi rušiti pravoslavnu crkvu baspravno sagrađenu u njenom dvorištu u Konjević Polju… Sve oteto je prokleto. Drugo – nikada ne odustati od presude za genocid. Za stanje u kom se od sila agresije, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ne potražuju ratne odštete, kriva je sadašnja bh vlast. Njih se mora nedvojbeno srušiti, sami otići neće. Dakle, Bosanci/Bošnjaci – vraćajte se svojim ognjištima, čuvajte izvore voda kao oči u glavi i ne zagađujte ih, čuvajte šume i nemojte slijegati ramenima ako je požar zahvatio drugu stranu planine i nemojte reći, kao što sam ja čuo, „Neka gori, nije naše!“ Čuvajte blago ne samo svoje, već i blago svoga komšije. Jer nema većeg dobra od dobrog komšije, niti većeg zla od zlog komšije. Sve je naše, i svaki mali plamen može preko noći kao veliki nezaustavljivi oganj osvanuti na našem krovu. Vraćajte se Bosanci/Bošnjaci, od Bosne ljepše zemlje nema, a to i sami ili već znate, ili se još niste uvjerili da ste u carstvu privida koji će se rasprsnuti kao mjehur sapunice. Vratiti se treba ne samo fizički, već i svojim tisućljetnim duhovnim korijenima, bogumilstvu i Bogumilima, njihovoj kulturi i njihovoj plemenitoj tradiciji. Ako stvarno želite i pokušate, oni će vam pomoći. A sve što se svima nama negativno dogodilo, najvećim je dijelom posljedica zaborava njih Dobrih. Sjetimo ih se, i oni će blagodarno i blagorodno oživjeti u nama.

Ostalo je mnogo nedotaknutih tema, ali ostavimo ih za neki slijedeći javni muhabbet. Do slijedećeg “okruglog” rednog broja, odnosno razgovora za javnost, želim Ti mir i svako dobro. Hvala.

M. HAJNAL: Hvala Ti dragi i poštovani suborče Bedrudine. I Tebi mir i dobro zdravlje, i neka Te i dalje služi oštro pero novinarsko, i sigurna ruka na veslu kajaka. I, u dobru da se uskoro nađemo zajedno na vodama Vrbasa.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ  (400)

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s