Nihad Filipović     

Djeda Mraz

1.

Omer je stanovao u jednom od onih stambenih blokova, koje su vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, u zamahu obnove, urbanizacije i industralizacije, gradile diljem Bosne, transferirajući ruralno u urbano stanovništvo. Njegov otac Alija, bio simpatizer Komunističke partije Jugoslavije još prije Drugog svjetskog rata, u ratu, borio se na strani partizana, pa je, čim je prvi takav stambeni blok podignut u gradu, dobio taj stan. Ubrzo nakon toga rodio mu se Nenad. Alijina supruga Nafija htjela djetetu dati ime Malik, ali Alija ni da čuje.

“Bogati ženo, dosta nam je jedan Alija i jedna Nafija u familiji. Ovo dijete ne treba ime za odstrjel. Znaš li ti samo koliko ih je u ratu pobijeno zbog pogrešnog imena”.

Tako je nesuđeni Malik postao Nenad. Poslije, dobili su i drugog sina, Omera. Alija opet htio neko “internacionalno” ime, ali ovaj put Nafija ni da čuje:

“Allaha mi, nećeš ovaj put Alija. Prvo je bilo kako si ti htio, a sada će biti Omer. Otac ti je bio Omer. Mom ocu bilo ime Omer, pa neka imena i djetetu. Prošla su bolan ona vremena. Nejma više što je bilo”.

“E, moja Nafo. Da znaš šta ja znam, ne bi tako govorila. Ali haj’, nek’ ti bude.”

Omerov komšija Jovo je svoj stan također naslijedio od oca Đure. Kao Nenadov i Omerov otac i Jovin starac Đuro je bio partizan u ratu, pa je i on, kao zaslužan član partije i učesnik rata dobio taj stan. Đuro je sina Jovu „dobio“ uoči katoličkog Božića, a Alija Nenada malo poslije, na Valentinovo.

“Bogati, tvoj na Božić, a moj skoro pa na Uskrs”, šalio se Alija.

U daljem toku ove priče Nenada ćemo spominjati tek marginalno. On je rano napustio roditeljski dom i otišao živjeti u Ilijaš, gdje je dobio posao u željezari, a u čaršiju je dolazio tek povremeno, obići mater i vidjeti se sa bratom i starim društvom. Naglasak ove priče je na odnosu i čudesnom spletu životnih okolnosti što su se poput puzavca isplele i uvezale živote Omera i Jove.

Jovo je zapravo bio usvojen. Đuka i žena mu Joka, nisu mogli imati djece pa usvojili Jovu, ratno siroče kojem se nisu znali ni otac ni mati, sem da su od ustaša ubijeni. Iako su Đuka i Joka dijete podizali sa ljubavlju i roditeljskom pažnjom, Jovo je ostao trajno obilježen gubitkom svojih prirodnih roditelja, kao što ćemo vidjeti u nastavku ove priče.

Komšije, ideološki jednomišljenici i “vojnici partije”, Alija i Đuro su dosta vremena provodili zajedno. Sijela i uzajamna komšijska posjećivanja su bila svakodnevna. Svakakve su se priče tu vrtjele i lijepile uz malog Nenada, Omera i Jovu. Tako će Đuka jednom upitati druga Gorkog, kako su još prije rata, pa onda i nakon rata, svi u partiji i šire, u čaršiji, oslovljavali Aliju:

“Znaš šta Gorki! Otkuda ja u partizanima, jasno mi je. Ali otkuda ti? Znam, bio si član partije i prije rata, a i to mi je čudno, iz bogate si kuće, begovsko djete, a u partiji. Ali jedno je to, a drugo rat. Onda si mog’o izgubiti slobodu, a u ratu, dok si re’ko čakija, ode sve čo’eče, ode imetak, ode glava…”

“E jebla te čakija Đuka! Ja sam u partizane otišao jer sam morao bježati od četničke čakije! A nisam mogao ni gledati crnokošuljaše i sav onaj zločin nad srpskim narodom. I nisam brate bio član partije. Jesam bio simpatizer, pa su me u Bihaću zbog zbog toga i zatvarali. Znaš ona bihaćka kula na Uni. Tamo sam ti ja zatvaran. Bilo je to trideset i devete. Rekoše “širiš komunističku propagandu”. A ja samo vidio kako se krade pomoć prikupljana za one u Španiji. To naglas govorio i eto, to je bilo tako. Nego, kako ti završi u partizanima? Pa sav se tvoj kraj bio digo u četnike, a ti partizan”.

“Sa mnom je ovako bilo. Udarilo na Srbe, što ‘no kažu, digla se i kuka i motika. Ustaše, sjeme im se zatrlo. Srpska glava ni glavice kupusa nije vrijedila. Samo čuješ odvelo ove danas, odvelo one sutra, tamo pobili neke pa ih pobacalo u jamu, ‘vamo zapalili sad ovo sad ono selo… Prvo su samo kupili i odvodili ljude da se nikada više ne vrate. A onda su krenuli klati ne birajući, sve odreda. Puste glas da se pojavilo pseće bjesnilo, kako bi se potrijebilo pasa, jer mogu lajanjem upozoriti seljake. Onda zađu i sve redom. Noževima i maljevima da prištede municiju. Tako je bilo. Tako je i ovo moje posinče ostalo bez svojih… Na sve to, moje se Čuture digle, valjalo je glave spašavati; sve što je pušku nositi moglo, u četnike. Krenem i ja tako, kuću, štaću, nego u četnike. Šta sam ja četeres i prve znao ko su partizani i šta je komunizam. Nego naletim na Mladena Stojanovića i partizane i kako naleti, tako sa njima i osta do kraja rata”.

“Četrdeset prve, a nisi spomeničar. Kako sad to?”

“De, ne potprcavaj Gorki! K’o da ti ne znaš! Ono sve sa Mladenom izginulo. I Mladena četnici ubili, tako da nisam imo svjedoke, eto šta je bilo. A pošteno rečeno, sad je sve prošlo, jebiga, nije više ni važno, nije ni bila četeres i prva nego januar četeres druge. Ama nije mi to žao. Nisam ja jedini. Nego ne mogu, a šta ću, moram gledati svu tu četničadiju; a sve danas spomeničari. Mogu oni ovim danas palamuditi i prodavati i muda pod bubrege, al’ ja i’ znam čoe’če. Sve bio go četnik. Neki i poslije četeres treće. Jes’ čuo da je jedan u Crnoj Gori izganjo učešće u NOB, a ispostavilo se poslije, rođen 1941. godine”.

“Pa jašta je neg’ učesnik. Vidiš da je učesnik. Rodio se, a ono zapucalo”.

 Istraumatiziran preranim nasilnim gubitkom bioloških roditelja koje nije ni upamtio, prednje i slične priče nalijegale su na ranjenu dječiju dušu malog Jove, polagano, ali neumitno fermentirajući kod njega neku nejasnu tjeskobu, povučenost, gotovo potištenost. Sva ta inhibicija pokazaće se kasnije, eksplodirati će u otvorenom rasulu pameti.

 Alija je umro naprasno, kada je Omeru bilo svega desetak godina. Alijina smrt bila je dio jednog od onih hirovitih planova Stvoritelja u kojemu roditelj nadživi dijete. Za ovu priču ima smisla pažnju čitatelja ovdje skrenuti na činjenicu da su sa Alijom i njegovom familijom te sa Đukom i njegovom porodicom živjele i njhove majke. Đukinu mamu Maru su svi zvali baka, a Alijina mati Aiša je za sve bila majka i majkica. Iako je između njih bila socijalna provalija različitog porijekla, tradicije, vjerskog odgoja i običaja, Aiša i Mara su se uvažavale i pazile da ne bi slučajno nekom nesmotrenošću, posebno nekom lakomislenom, emotivnom i ishitrenom izjavom svojstvenom nekim ženama, na bilo koji način povrijedile ili dovele u pitanje drugarski odnos svojih sinova… Mara je Aišu, begovicu i porijeklom i udajom, zvala “gospoja”. Njih dvije su se poznavale još i prije rata kada je pokojni Marin muž i Đukin otac Krstan Čutura nadničario kod Aiše i njenog muža, Alijinog oca, Omerbega zvanog Lika. Otuda je vuklo to Marino oslovljavanje Aiše gospojom. Aiša se protivila, najviše zbog Alije i njegovih drugova partijaca, ali to gospoja je baš godilo njenoj sujeti. Međutim, Mara je uporno istrajavala, gospoja, pa gospoja, te je tako na kraju sve navikla, pa više niko nije za to bez potrebe zapinjao.

U emotivoj i intimnoj karakternoj slici bosanskih muslimana majka i ljubav prema majci zauzima centralno mjesto. Kada se Omer rodio pa ga nakon nekog vremena mati Nafija namjerila sunetiti, onda Alija nije htio ni da čuje. Za ime se povukao pred Nafijinim zahtjevom, ali za ovo nije htio čuti.

“Pa šta ti hoćeš ženo!? Je li da me izbace iz partije zbog neke šašave tradicije!? Ni govora! Ja to dopustiti Nafija ne mogu. Osunetiš li ga, možeš slobodno računati da sam izletio iz partije, a možda i iz posla“.

“Ah, estakvirllah, kakve sad veze partija ima sa sunetom”, navaljivala je Nafa, ali Alija ni da čuje. I tako bi i ostalo da se nije umiješala Aiša. Njena je bila presudna, a Alija nije mogao preko majčinske. Rekla mu je:

“Alija, zaklinjem te mlikom kojim sam te dojila i rahmetli babom ti Omer-begom, nemoj to činiti. Dite mora biti osunaćeno. To je naš adet i naša dužnost. Bez toga mi nismo ono što jesmo. Bez toga nema nas muslimana. Zato ne čini to. Neka Nafija osuneti dite. A ako te pođu reziliti, ti samo reci uradila moja majka potajice. Eno vam nje pa pitajte što je osunećen“.

Tu je Alija popustio. Nije mogao preko majčinskog zaklinjanja.

Suprotno očekivanom, Alija nije imao neprilika zbog sunaćenja djeteta. Jeste ga bio pozvao sekretar Hrvoje na razgovor, ali na tome se i završilo. Možda stoga jer je i Hrvoje bio rodom od Bihaća i poznavo je Aliju još iz djetinjstva. Zajedno su i u školu išli. Đuro ništa nije rekao povodom sunaćenja. Samo je jednom, kao ovlaš, upitao Aliju:

“A ti osuneti dijete?”, rekao je.

“Aha”, odgovorio je lakonski Alija.

“Pa šta bi?”

“Isto što i kod tebe kad si krstio Jovu”.

“Pa znaš da nisam ja. Žena i mati mi uradila potajice, krijući od mene”.

“Tako je i samnom bilo. Nafa i majka popali dijete i osunetili”.

Tu su obojica zašutila neko vrijeme, a onda Alija okrećući na šalu reče:

“Moj Đole, dok mi gradimo komunizam, mangupi u našim redovima ne miruju”.

 Helem nejse. Aiša je živjela još sedam godina poslije Alijine smrti; dovoljno dugo da je mladi Omer upamti. Nije prejako reći da je uz majku Nafiju, Aiša zapravo presudno uticala na njegov emotivni razvoj. Najmlađe joj unuče, od sina jedinca kojega je imala usud nadživjeti, Aiša je Omera voljela i o njemu brigala kako to samo majke ranjenog srca umiju. Nema šta za njega nije bila spremna učiniti. Jednom, djeca igrala nogomet, pa se Omer zakači sa Jovom, oko toga ko će “pucati“ penal. Ostali dječaci tu podrže Omera, a Jovo onda iznenada i sasma nevezano sa predmetom njihovog dječačkog sporenja reče:

“A tvoja majka nosi dimije.”

Onda je počeo ponavljati, kao zadirkujući:

“Dimije, dimije, dimije, dimije…”

Omer je na to pobjegao uplakan kući i ispričao sve majki. Ona ga je saslušala, smirila, a onda rekla:

“Hajde ti sine sada opet vani. Majka mora ručak spremati, a onaj jolpaz ako te opet pođe izazivati, ti mu reci: jes’, moja majka nosi dimije, ali se i pet puta dnevno pere. A tvoja baba? Koliko se ona puta dnevno pere? I još mu reci, dimije nisu rodile ni Antu Pavelića, ni Dražu Mihajlovića. Tako mu reci sine. Samo tako, slobodno mu reci.”

Omer je bio mali i nije čestito ni znao, možda je samo nešto načuo ko je Draža, a ko Ante, ali je znao, nisu dobri, čim mu je njegova majkica tako rekla. Istrčao je van, vratio se društvu, istog trena zaboravio i na Antu i na Dražu, ali ne i na poduku svoje majkice, pa je odmah rekao Jovi, vrag će ga znati kako, prevodeći njene riječi u svojoj glavi:

“Jovice, Jovice! Jes moja majkica nosi dimije, a tvoja baba ne nosi gaće i ne pere se”.

Jovo tu ništa nije rekao. Zurio je u Omera, kao da ne shvaća šta to ovaj govori. Djeca su prasnula u smijeh i svi skupa nastavili igru, valjda istog časa zaboravljajući cijelu ovu epizodu.

Međutim, ispostaviće se kasnije, vidjećemo iz ove priče, kako je ovaj incident ipak ostavio dubok trag u duši i Omera i Jove.

2.

Omer je bio vatreni navijač beogradske Crvene Zvezde. Ostalo mu od oca Alije, samo što se on još više i mladalački strastvenije predao navijačkoj strasti. Godinama poslije, kada ga je ta navijačka strast za beogradske crveno-bele sasma prošla, a njegova nova ljubav postao sarajevski Željezničar, znao je napamet izdeklamirati onaj šampionski tim Crvene Zvezde iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Nije pamtio druge postave, ali ekipu u sastavu: Dujković, Đorić, Jeftić, Pavlović, Dojčinovski, Klenkovski, Antonijević, Ostojić, Lazarević, Aćimović i Džajić, taj sastav, Omer je bio u stanju kao pjesmicu odcvrkutati u pola noći da ga probude.

Jovo je navijao za beogradski Partizan, a svaka utakmica između ta dva beogradska kluba bila je društveni događaj o kojemu je pola Jugoslavije raspredalo naširoko i nadugo prije i poslije utakmice. Tako će jednom Zvezda debelo nadigrati i ubjedljivo pobijediti. Sretnu se poslije utakmice Jovo i Omer na igranci i rječ po rječ, zakače se njih dvojica tu. Na igrankama toga doba bio je običaj da obavezno, kada bi uslijedio niz skladbi za ples, makar jednom u toku igranke, djevojke biraju partnera za ples. Jovi je poraz Partizana teško pao, a još se i njegova simpatija Dragana, digla pa izabrala Omera za ples. Jovi tu padne mrak na oči. Priđe Omeru, gurne Draganu u stranu i iznenada zvizne Omera glavom posred nosa. Krv počne liptati kao iz bokala, a Jovo nogama vjetar. Omer je poslije danima i mjesecima vrebao priliku ne bi li vratio Jovi milo za drago, ali nije je dočekao. A onda su huja u njemu i osvetnički nagon, počeli popuštati dok potpuno nisu iščezli. Ali od tada, Jovo je u njegovim očima bio neki drugi, ne onaj prijašnji Jovo. Jer, Omer je, sa svojih sedamnaest godina, tada bio u osjetljivoj pubertetskoj fazi razvoja, tom prelaznom periodu u kojemu nevina djeca polagano počinju formirati stavove i izrastati u ljude. On taj podmukli, iznenadni udarac glavom i to poniženje pred Draganom i prisutnom masom na igranci, nikako nije mogao zaboraviti. U njemu je tinjalo podozrenje prema Jovi još od “slučaja dimije” i onog bezazlenog sukoba iz najranijeg djetinjstva oko toga ko će pucati penal. Suze i poniženje koje je tada osjetio izgleda su trajno urezale se u memoriju, u duhovnu i karakternu sliku na kojoj se Omer polagano formirao kao čovjek. Poslije toga Jovo za njega više nije bio isti, a poniženje koje mu je priredio na igranci, bio je posljednji ekser u kovčegu prije vremena umrlog prijateljstva. Od tada pa nadalje njihov odnos se sveo na poznanstvo i konvencionalno komšijsko podnošenje.

Jovo je tada bio u dvadeset i trećoj godini života i već je u čaršiji bio zapažen kao kavgadžija. Pretežno introvert i melanholik, a onda iznenada i često bez nekog podrazumijevajućeg i očitog povoda, plane. Potući se u takvom stanju za Jovu je bilo podsvjesno, smirujuće oslobađanje energije, nakon čega je ponekada imao i snažan osjećaj krivnje, ali začudo, ne i kajanja. Njega je pratilo neko nejasno osjećanje prikraćenosti. Smatrao je kako ima dobar razlog za takvo svoje ponašanje, samo što nije znao šta bi to moglo biti. Prema Omeru je osjećao duboko podozrenje, a to je vuklo korijen još iz njihovih ranih dječačkih dana. Iako mlađi, u njihovim igrama Omer je uvijek bivao onaj za kojim su se ostala djeca povodila. U svemu je bio nekako uvijek iznad Jove, bolji od Jove, brži od Jove, snažniji od Jove, curicama, i kasnije, kada su se zamomčili, djevojkama simpatičniji od Jove… To je već bilo doba kada se podsvjesno podozrenje razvilo kod Jove u sasma svjesnu odbojnost, snažnu zavist i ljubomoru spram Omera. To će kasnije biti još i pojačano. Omer je, nakon završene gimnazije i Filosofskog fakulteta, oženio Draganu, zaposlio se u lokalnoj Gimnaziji, gdje je nakon par godina izabran i za direktora. Jovo je opet našao posao u pošti kao poštanski službenik, a i to preko “debelih” veza i zahvaljući još živim uticajnim prijateljima njegovog pokojnog očuha Đuke. Reputacija i ugled koji je Omer uživao u gradu, a posebno činjenica da je oženio njegovu nikada prežaljenu simpatiju Draganu, raspirilo je vatru zavisti i ljubomore kod Jove u patološku mržnju.

Jedino dobro što je iz onog mladalačkog emotivnog loma i sukoba sujeta prizašlo za Omera bilo je to što je od tada, Dragana definitivno otpisala Jovu, a njeno srce, sve se više i više predavalo Omeru, da bi se na kraju, vidjeli smo, i uzeli. Za Jovu, sukob i definitivan lom prijateljstva sa Omerom, nije donio ništa što već podsvjesno u njemu nije bilo prisutno, izuzev što je nesvjesno potiskivano, perpetuiralo se u svjesno, da se više nikada ne vrati tamo odakle je krenulo.

3.

Prvo je u dvorištu porodične kuće, nožem u drvo zabodeno, našao prijeteću poruku, rukopisom ispisanu ćirilicom. Original te prijeteće poruke čuva se u porodičnoj arhivi Omerovih nasljednika, pa smo ovdje stoga u mogućnosti citirati je. Iščitavajući je i danas, svih ovih godina nakon one pošasti klanja i progona u godinama rasula pameti, tolikog, ni krivog ni dužnog naroda, čovjek, dobrih namjera i čist u duši i srcu, ne može a da ne osjeti, hladnu puzajuću jezu što se uz kičmu penje u mozak. U poruci iščitavamo:

“Omere Balijo

 Po četiri stotine mojih ljudi ljudi nalazi se u odredima u okolici čaršije. Razlog ovoga je tvoje ponašanje prema srpskom narodu i postavljanje barikada na prilazima gradu.

Pod komandom vojvode Vojislava Šešelja, organizovali smo i tajni četnički dobrovoljački odred sa sjedištem u gradu.

 Napićemo vam se ustaške krvi, a popišati šahovnicu i mjesec.

 Zapadna Srbija – ilegalni SČP.

Bilo je to vrijeme neposredno pred rat koji je u Bosnu, po ko zna koji put u krvavoj povijesti te male, napaćene zemlje i njenih ljudi, ovaj put u ime ideje “krvi i tla”, unesen aprila hiljadu devetstotina devedeset i druge godine, iz Srbije, a razvoj događaja i povijesna dokumenta poslije će pokazati i iz Hrvatske. Cilj je bio stvoriti proširenu Srbiju: tamo gdje je Srbin, to je srpska zemlja, takva je to bila politika; otuda je Bosna odjednom postala, kako se vidi i iz gornje prijeteće poruke, Zapadna Srbija. Drskost te politike posebno prema Bošnjacima, jačala je vremenom, onoliko koliko je njenim pristašama postajalo izvjesno, kako ovi nemaju izglednih prilika suprostaviti se srbizaciji Bosne. Vrijeme u kojemu je gornja poruka odaslata Omeru, bilo je neposredno pred rat, kada je već srpski narod, dugotrajnom medijskom propagandom pripremljen za sukob. Četništvo, takorekuć do jučer, u uvjetima života u okrillju ideologije “bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti”, “nepostojeći” i tek historijski fenomen, u tom je vremenu već bilo dominirajuće stanje svijesti u Srba, pa je autor gornje poruke imao tu drskost da se čak i svojeručno potpiše. Potpis je bio nečitak, ali je Omer, s pravom ili ne, smatrao da je autor pisma Jovo. On se među prvima bio uključio u rad novoosnovane Srpske Demokratske Stranke. Nije on bio liderski materijal, ali je u tim početnim danima demokratskog otvaranja i narodnih sloboda”, njegov entuzijazam i njegovo srpstvo odmah bilo zapaženo u vrhu, pa su onda preko njega išle sve daljnje inicijative na organizaciji, ustroju i omasovljenju stranke.

Iz prijetnje naslućujemo kako je i Omer bio politički aktivan u godinama pred rat.

“Misliti slobodno, pa i u politici, nije grijeh, a nije ni aktivno se politikom baviti. Samo ništa na silu, razmišljao je Omer.

“A ako politika okrene u trovanje ljudskih duša, u zlo i nasilje, onda se takvima, slobodan čovjek, sa osjećajem odgovornosti za narod i domovinu, mora suprostaviti“.

I to je bila Omerova misao, što će ga u konačnici i uvesti u aktivan politički rad za novo-osnovanu političku stranku koju osnivači nazvaše “Muslimanska Bošnjačka Organizacija“.

A u Bosni, u zao čas, dobro na vrata pokucalo. Bosanski svijet sva tri dina, navikao živjeti na malom i u neslobodi, politiku je doživljavao zanimacijom velikaša, tj. onih imućnijih kojima je baš taj njihov vehn, ta ljubav za imetkom otvaralo vrata moći. Tom je svijetu moć uvijek bila pravo jačeg, pa kada je i u Bosni, kao i u svim ostalim jugoslavenskim zemljama, pao komunizam i osjetio se dašak slobode, narod se masovno predao iskrenom narodnjaštvu. Osjećajući puls narodnog raspoloženja, “velikaši” svjesno zasviraše u tanku žicu narodnih emocija, raspirujući vatru strasti i ono što je u prvi mah izgledalo kao narodna renesansa poče se poput bumeranga obijati narodu o glavu. Na kosovskom mitu, na narodnoj ugroženosti, na historijskoj obespravljenosti, na etničkoj i religijskoj zakinutosti… ponovo se počeše zidati karijere. Bilo je to vrijeme ideološkog i vrijednosnog društvenog preokreta. Krupni historijski lomovi uvijek na površinu izbacuju lidersko jezgro i sljedbenike koji narastanjem prerastaju u, koliko povodljivu, toliko i nepredvidljivu masu. Tako se desilo: riječ po riječ i zlo se ote dobru, a razvoj događaja poprimi karakter vrtloga političkih kaprica što su svoje narode polagano, pa onda sve brže i brže uvlačili u centar narodnog sučeljavanja.

Jovu je u porukama i srpskom političkom novogovoru nenadano pronašao ono što je valjda tražio sve vrijeme: odgovor na pitanje, šta je to što ga unutra pritišće i ne da mu čestito disati i živjeti kao ostali ljudi. Bila je to nepravda, teška nepravda i sveta osveta.

U uvjetima novo-osvojenih sloboda, Omer je vidio priliku za konačnu afirmaciju historijski zapuštene, i smatrao je, svjesno potiskivane nacionalne svijesti Bošnjaka. Međutim, pokazaće se, svaka afirmacija bošnjaštva i ne samo bošnjaštva, nego uopće, svaka politička artikulacija muslimanskih bosanskih masa, prepoznavana je kod nove srpske političke elite kao svojatanje Bosne. Tako je ono što je krenulo kao obećavajući dah slobode, ubrzo poprimilo zlosutne naznake nadolazeće najcrnje neslobode.

4.

U djetinjstvu, Omer je vjerovao da Djeda Mraz postoji. Slatka, bezazlena laž, što nikom ne škodi, a djeci navlači osmjeh na lice, pa je Omer i kada je odrastao, oženio se i dobio svoju djecu i sam u duši djete, nastavio “vjerovati“. Tako je svake Nove godine u čaršiju dolazio Djeda Mraz, negdje odozgo, sa Sjevera, u dubokim čizmama, sa dugom bijelom bradom, crvenom togom i vrećama poklona za djecu. Onda bi obilazio dječije vrtiće i škole. Dječica bi skičala od uzbuđenja, stidljivo se skrivala iza majki i očeva, sjedila u njegovom krilu, a on je za svako nalazio poneku riječ, pa bi im onda onda uručivao poklon…

Ni to ga nije spasilo juna hiljadu devet stotina devedeset i druge godine. Krajem tog mjeseca Omer je doveden u logor Vračareva glavicu. Prvo je međutim, odmah nakon hapšenja, bio priveden u policiju pred Jovu i načelnika policije Vasu, a razgovor između njih tom prilikom ovdje smo u situaciji prenijeti zahvaljujući preživjelim logorašima kojima je to Omer ispričao nakon privođenja. Gotovo identičnu verziju tog razgovora ispričao je poslije rata i načelnik Vaso u sudskom postupku koji je pokrenut protiv njega. Prema njihovim iskazima, taj razgovor je tekao ovako:

“I šta ćemo sada Omere”?

“Neka bude kako je suđeno”

“Nema u nas suđenja Omere. Nego onako kako ti grah padne”.

“To i ja kažem. Neka bude kako je suđeno”.

“A šta ako te prikolju? Rat je. Ne možemo mi sve kontrolisati. Otelo se čovječe. Narod se naoštrio zbog tog vašeg kurčenja. Malo vam bilo za onog rata, pa hoćete opet”.

“Ako pođu klati, nadam se da će me srce izdati. A ko se kurči Jovo, to će istorija reći. Ja samo znam da ratove ne započinje onaj koji nema čime ratovati.”

“E ovaj put, fala Bogu i Srbiji, ima se. Nema više što je bilo. Upadnu ustaše u selo pa sve do kolijevke pokolju”.

“Pa šta ja i mi Bošnjaci imamo sa time”?

“Pa da, nemate ništa. Je li to nije bilo muslimana u ustašama?

“Pa bilo ih je i u četnicima. A i u partizanima. Pa šta? To ne spominjete, samo se kačite onog bošnjačkog šljama što je uz ustaše pristalo”.

“Ma daj, šta se proseravate s tim Bošnjacima. Nema toga. Kakvi Bošnjaci? Vi ste svi izdali srpstvo za večeru. Prihvatili se Islama, zasjekli ćune pa bi sada da budete nacija. E nema nacije bez krvi. Znaš li ti koliko je nas Srba izginulo za onu Jugoslaviju? Pa onda za onu drugu? I sada opet, ošini po srpstvu. E neće moći ovaj put. Sada su Srbi spremni. Jednom, pa zauvijek da se ovo riješi”.

“A znaš li ti koliko je Sulji i Muji među tim Srbima izginulo boreći se za te Jugoslavije? I šta je narod od toga dobio? To da se ne smije ni svojim narodnim imenom zvati.”

“Dobro. Ostavimo mi to sada. Nego ti sada ideš u Gradišku na isljeđivanje, a onda ćeš biti prebačen u Sabirni centar “Vračareva Glavica“. Tako je planirano, a šta će biti ja ne znam. Neka ti je Bog na pomoći”.

 Tako i u tom tonu je tekao i tako je završen posljednji razgovor između Omera i Jove. Rat kojega je otpočela srpska ekspanzionistička politika je već uveliko bjesnio. Srpska kuka i motika digla se na sve što je bošnjačko i muslimansko u Bosni i Hercegovini. Muslimanske bošnjačke glave postaše jeftinije od glavice kupusa. Zaređaše ubistva uglednih i najimućnijih ne bi li se narod isprepadao i dao u bjekstvo. Oni što “dobrovoljno” nisu htjeli ići, kupljeni su na kamione, u autobuse, u željezničke stočne vagone pa u logore. Ko preživi logore, u raseljenje. Tako se “čistio” i “oslobađao” prostor za jednu novu, proširenu Srbiju.

„Vračareva glavica“ u koju je Omer priveden, je bio jedan od tih srpskih logora ili sabirnih centara kako im je eufemistički tepala srpska ratna propaganda. Tu, u logoru “Vračareva glavica“, Omer je ubijen, a njegov posljednji telefonski razgovor sa suprugom, kad se javio odmah po zarobljavanju, jer su mu Vaso i Jovo dozvolili taj kontakt, kao što se pred streljanje žrtvi nudi posljednja cigareta zarad olakšanja, taj posljednji kratki telefonski razgovor sa suprugom, saznajemo to iz njenog svjedočenja na Sudu BiH, u postupku protiv optuženog Jove, ukratko, tekao je ovako:

“Sa mnom je gotovo ženo. Čuvaj djecu“.

“A zašto ti ne pomogne Jovo“, upitala je supruga. On je odgovorio:

“Ma kakva pomoć. Za njega sam ja ratni zločinac”, odgovorio je je Omer, dodavši: “Doduše, zahvaljujući načelniku Vasi, još nisam tučen, što ne znači da neću biti.”

 I doista, kratko potom, na “Vračarevoj glavici” je i bio tučen. Krvnički. Devetnaest dana uzastopno. Danju, bez hrane, a noću ga iz samice izvodili i tukli. Jedan Bajro od Sanskog Mosta, izvođen zajedno sa njim i tučen, a preživio, poslije je pričao:

“Ljudi, ja sam preživio zahvaljujući Omeru. Ma ne bi vjerovao da nisam vidio. Tuku nas braćo, krvnički tuku, a on uči Kur’anske sure. Oni, kad to čuju, k’o gladni vukovi, svi po njemu.”

Zadnju noć, ubacili ga u rupu punu starih otvorenih konzervi, pa ga onda tukli, nogama, toljagama, neme čime nisu. Do izdahnuća…

Tako je u logoru “Vračareva glavica“, jula mjeseca 1992. godine, sve učeći Kur’anske sure, utučen posljednji čaršijski Djeda Mraz.

Omerova supruga Dragana je preživjela rat. Šuškalo se da ju je Jovo napastvovao i ponizio njenu žensku čast i obraz, ali to Dragana nikada i nikome nije potvrdila. Na svaki započeti razgovor o tome, samo je ćutala i gledala predase. Nije željela o tome govoriti, tako da se ne zna pouzdano je li išta i ako jeste, šta je u tim glasinama istina.

Godinama nakon završetka rata, Jovo će biti uhapšen i suđen zbog učestvovanja u “udruženom zločinačkom poduhvatu, organiziranju i podsticanju genocida i ratnih zločina”. Za našu priču i stanje duhova koje produciraju ovakve priče, značajnija od toga kao i od izrečene kazne koju ovdje stoga i ne pominjemo, jeste činjenica, kako od tada, u čaršiji više nema Djeda Mraza. A hoće li ga opet biti, to niko ne zna.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s