Recenzija knjige Svetozara Jovaševića

„VELIKA MAJKA“

mr. sci. Marjan Hajnal

Na temelju metafizičkog dualiteta dobra i zla, Svetozar Jovašević postavlja životni put glavnog lika Nikole u nukleus filosofie egzistencije. Proživljavajući od samog početka svoga života suštinu zle sudbine, Nikola ne napušta viziju dobrog, kao ontološkog pola bitka. Pravilno sagledavajući put izazova i tegobnih lutanja u potrazi za identitetom, Nikola stasava kao individua koja se ne miri sa zlom i ne vjeruje da je ono nepobjedivo. Trajući s njim, istovremeno neprekidno usmjerava pogled prema pozitivnim primjerima, čvrsto vjerujući da su ljudske patnje uzrokovane djelovanjem protivnim savjesti.

Vješto implicirajući elemente narodnog govora i ponašanja, Jovašević ostvaruje zanimljivu kompoziciju biografskog romana „Velika majka“, gradeći atmosferu natopljenu erotskim nabojem, bitnim pokretačem instinkta opstanka, na prostorima intenzivnog sučeljavanja kultura, političkih vrenja i teških ratova. Iako mali dječak, uhvaćen u bezmilosni vrtlog tog naboja, Nikola nema prilike da u miru doživi svoje djetinjstvo, postajući igoovski egzamplar-paradigma svih sličnih žrtava bačenih u život, u kom su tri majke (rođena, usvojiteljka, i država) sve podjednako zle maćehe, a očevi animalni grubijani i prevaranti bez milosti i savjesti.

Taj maćehinski odnos prema izgubljenom, odbačenom, uplašenom, samo nebu prepuštenom pojedincu, kog nevolje dovode u smrtnu opasnost, bijedu, glad, beskućništvo, čak i krađu, kulminira posebno u pogledu treće maćehe-države, koja se ruši i osipa u globalnom nemoralu što će preplaviti prostor od „Vardara pa do Triglava, od Đerdapa sve do Jadrana“.

Gubitak te posljednje majke ujedno je i najveća trauma u Nikolinom životu. Ali, dosljedan maksimi „u nevolji ne zaboravi da će doći bolja vremena“, in rebus adversis meliora sperare memento (poslije kiše sunce sja), autor dinamičnog teksta nas podsjeća da je u staroj domovini, socijalističkoj Jugoslaviji, osim nastavka klasnih i socijalnih nepravdi, bilo i svijetlih trenutaka, uspješnih koraka u ličnoj karijeri, i prosperitetu i ugledu cijelog društva. Fijasko rata 1991. godine ponovo je srušio sve Nikoline nade, ali, on će opet, kao Feniks, pronaći za sebe nove prostore osvijetljene suncem, koje zrači iz dobrote same po sebi, iz duše dječaka koji putem spoznaje korača u susret spasonosnoj promjeni.

Kroz sve traume Nikola uspijeva proći, istina, sa posljedicama, zahvaljujući vjeri u božansku ljubav. Knjiga o njegovom stradanju svjedoči, to je i njena sumarna kozmopolitska poenta, da je ljubav, kao kvintesencija stvaranja i trajanja, ta koja provodi dušu kroz bolnu materijalnu stvarnost, do obnove vječitog i neranjivog smisla.

Etička dimenzija Jovaševićeve knjige ima posebnu vrijednost, posebno u vremenima poljuljanih autoriteta. U portretiranju lika Nikoline pomajke Dese, pored svih njenih negativnih strana koje su opet stečene ili naslijeđene u sličnim udesima, Svetozar nastoji da istakne svu njenu izvornu majčinsku brižnost, humanost, požrtvovanost, samoodricanje. Njena demonička hirovitost je ozrcaljena suština samog podneblja. U većini slučajeva mučiteljka, bila mu je više no rođena majka. Dvostruko spasavajući Nikolu, usvajujući ga i štiteći ga od sigurne smrti u opasnim vremenima nacističkih egzekucija, ne samo nad Jevrejima, već i njihovim zaštitnicima, Desa simbolizira pojam humane osobe i najboljeg dijela svoga naroda. Prema kriterijumima o humanom odnosu prema progonjenima, nesumnjivo se može uvrstiti u kategoriju pravednika. Spasavajući jedno napušteno ugroženo dijete pred čoporom nezasitih zvijeri, ona je dokazala upravo ono što je Nikola ponio od nje, a ne od rođenih roditelja, da je ljubav prema čovjeku ta koja će u moru omraza i predrasuda nadjačati sve nevolje kao posljedice egzistiranja kroz privid značenja materijalnih sfera. Ta narodska naivnost, dobroćudnost i suštinska bezazlenost, anulira moć zla i dokazuje da tamo gdje postoji vjera u ljude, može postojati i vjera u božansku ljubav.

U prezentiranju prepirke čovjeka sa vlastitom egzistencijom, Jovašević kao slikar žanr-scena ne propušta da okom pažljivog detaljiste posmatra prirodni ambijent u kojem se kreće fabula. Kratkim opisima prirode smiruje i razdvaja burne scene. U tom sakralnom obraćanju prirodi, Svetozar otkriva pankosmičku dimenziju ovisnosti o toj velikoj majci, koja za razliku od pomenutih, nikada ne ostavlja svoje čedo napušteno, usamljeno, u nemilosti.

Svetozarov roman je potresna storija o krhkom nezaštićenom biću u kom nema ničeg osim čežnje za slobodom, mirom, toplinom, daleko od nemoralnih gladijatora u areni egzistencije.

Nažalost, pronalaženje izgubljenog donosi razočaranje i potvrdu da nastavak prekinute priče znači njeno ponavljanje. Dijeleći Desinu sudbinu i Nikola je kasnije shvatio čar i kob erotskog melosa pod nebom koje ne poznaje milost. Veo zabluda se trga otkrivajući još malo preostalog mjesta za nove ožiljke.

Nikola ne ostaje imun na sve greške okruženja, što ujedno donekle amnestira i njegove biološke roditelje, kao i masu sličnih gubitnika na poprištu neshvaćene karme.

Jovaševićev prikaz potrage njegovog glavnog junaka za sopstvenim identitetom, ustvari potrage čovjeka za sobom, odraz je univerzalnog etičkog imperativa svakom pojedincu da preispita svoju dosljednost humanosti u misiji koja mu je data na neprekidnu provjeru. Taj ispit i preispitivanje čovječnosti, horizont je Dobra po sebi, kom autor nesebično upućuje čitaoce, obavještavajući dobronamjernike da bi sjećanje na dobra djela trebalo biti besmrtno obavezujuće i da priča o Dobrom čovjeku nikada nije dovršena.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s