Dr. Esad Bajtal

PITANJE MIRA I POMIRENJA IDE PREKO SAMOKRITIKE, A NE PREKO KRITIKE

 

 

O ljudskim pravima vrlo kratko:

Osnovno ljudsko pravo je pravo čovjeka da živi u miru i slobodi.

Samo u miru, i samo slobodan čovjek, može se boriti za sva druga svoja prava.

 

Bez mira nema ljudskih prava.

 

Mi, ovdje još nismo u miru. Još traju svađe naše uzajamne uznemirenosti i poratne nepomirenosti. Stoga pitanje pomirenja mora poći od pitanja: Ko to s kim treba da se miri? U tom pogledu, stvari stoje ovako: odnosno, stvari stoje, naopako!

 

A to naopako znači:

 

Neko je, ne pitajući me, počinio zločin i zločine u moje ime.

I neko je, ne pitajući vas, počinio zločin i zločine u vaše ime.

 

Sve nas, na sve strane, koji smo se bunili protiv etno-gluposti i zločina, proglasili su i proglašavali su, i proglašavaju još uvijek, za narodne izdajnike.

 

I šta sad?

 

Sada MI,  izdajnici, treba da mirimo one koje nismo zavađali.

I one koji se nisu tukli za svoje nego za lične i karijerističke interese etno-politikanata.

 

Da paradoks bude kompletan: ti drugi, pravi krivci, etno-politikanti su pomireni.

I nisu se nikad ozbiljno ni svađali.

Bila je to samo predstava za naivne.

 

Izvan TV i novinski blefiranih svađa, kojima zavađaju narod i narode, političari sasvim lijepo sarađuju. I dogovaraju se o svojim enormno velikim plaćama.

O dnevnicama, toplim obrcima, naknadama za odvojeni život, za korištenje vlastitog auta, o hotelskim troškovima.

 

A kriminalci se nikad nisu ni svađali.

Čak ni prividno: cijeli rat su sarađivali kao u najbolja vremena.

Danas, također.

 

Droga, ubistva, pljačke banaka, sve se odvija koordinirano.

Nema nacionalnih problema među njima.

 

Čak se i oni u Haagu druže; razgovaraju, zajedno idu na sportske aktivnosti i vjerovatno, žale se jedni drugima kako su nepravedno tu gdje jesu.

Valjda bi sirotinja, umjesto njih trebala da bude u Haagu.

Kao što je bila u rovovima braneći njihove interese.

 

Jer, oni, svi do jednoga, tvrde da nisu krivi.

I jedni i drugi i treći.

Uprkos svemu što postoji kao dokaz njihove krivice.

 

A postoje grobovi i masovne grobnice.

Postoje kosturi i kosti.

Postoje žrtve.

Postoje ojađene familije žrtava.

Postoje ožalošćene majke i očevi, sestre i braća.

 

Sve je tu.

Samo krivaca nema.

 

Niko se ne osjeća krivim.

Niko nije kriv.

 

Postoji narod i narodi.

Jedan, drugi, treći….

 

Ni kriv ni dužan.

Ali, medijski izmanipuliran.

 

Izmanipuliran tako da vjeruje kako samo njegovi krivci nisu krivi.

 

A to nije, i ne može biti – istina.

Samo to nije istina.

 

Istina je da su SVI KRIVCI KRIVI i da svaki krivac treba da odgovara.

 

Da bi se mi pomirili i smirili, treba nam samo jedna istina.

Istina o njihovoj krivici.

Krivici krivaca.

 

I trebaju nam krivci te očigledne istine.

Istine da postoje užasne i sasvim nepotrebne žrtve.

 

Naše žrtve.

 

I ovdje dolazimo do ključne tvrdnje.

Ključnog zahtjeva koji traži da u ime poštovanja svojih žrtava, i istine o njihovom stradanju, svaki narod treba (ili još bolje), svaki narod mora da se odrekne svojih krivaca.

 

Nema pomirenja, bez mirenja sa ISTINOM.

Sa istinom da i na našoj strani postoje isti onakvi krivci kakvi postoje i kakve vidimo na drugim stranama.

 

To je jedina istina.

Logička i stvarna istina bez koje nema životno neophodnog mirenja i pomirenja.

 

Nema pomirenja bez prihvatanja te istine.

Bez istine o sebi i svojim krivcima.

 

Neki kažu: ostavimo istinu.

Pomirimo se, istina će doći sama po sebi.

A znaju da neće.

 

I znaju da lažu.

 

Jer, to tvrde oni isti koji prošlom režimu prebacuju da je citiram: “guranjem istine pod tepih” doveo do ovoga što je bilo. Sada bi sami (jer se to sad tiče njihove kože) i njihove odgovornosti, da sakriju takvu istu istinu.

 

Po njima dilema je: Ili Istina, ili Pomirenje.

 

Ali, NE.

Istina te istine je potpuno drugačija.

 

DAKLE:

 

Ne, istina ili pomirenje;

I ne, pomirenje bez istine

 

Nego,  upravo obrnuto: POMIRENJE sa ISTINOM.

Svojom istinom.

 

Da bi se ja pomirio s nekim, moram se najprije pomiriti s istinom o sebi.

I istinom o svojim krivcima.

 

Jedina Istina koja vodi pomirenju glasi ovako:

DA, učinili smo to i to.

 

A NE, učinili ste nam to i to.

ILI, učinili su nam to i to.

 

Vrijeme optužbi je davno prošlo.

To više ničemu ne vodi.

 

Sada je vrijeme priznanja.

Priznanja vlastitih krivica.

Vlastitih zločina i zločinaca.

 

Kritika Drugog i Drugih, mora biti zamijenjena SAMOKRITIKOM.

Odvažnom kritikom sebe i svojih zločinaca.

 

Lako je drugom reći šta mu ne valja.

I okrenuti ga protiv sebe.

 

Mnogo teže je vidjeti i priznati svoju krivicu iste vrste, i zadobiti povjerenje drugog.

 

Jer, samo onaj ko prizna svoju krivicu stiče i zadobija puno povjerenje drugog.

A pomirenja nema bez – povjerenja.

Povjerenje prethodi – pomirenju.

 

DAKLE: put uzajamnom povjerenju vodi ne preko kritike, nego, preko samokritike. Još tačnije: put pomirenja vodi preko uzajamne spremnosti na samokritiku.

 

Objektivno, niko nije nepogrešiv ni čist.

 

Uprkos vlastitoj povrijeđenosti, svako strana ima dovoljno razloga za preispitivanje sebe, i za samokritički iskorak.

 

I još nešto.

Vrlo važno.

 

Samokritika nije sama sebi cilj.

Ona je praktični poziv i primjer drugoj strani da postupi isto tako.

Da se i sama oglasi SAMOKRITIČKI.

 

Kad se to dogodi, kad krene proces uzajamne javne samokritike, zajednički loše prošlosti, jaz uzajamnog nepovjerenja počinje da se smanjuje, a vrata pomirljivog dijaloga polako ali sigurno počinju da se otvaraju.

 

U tom smislu, komisije za istinu i pomirenje moraju postati komisije za povjerenje  i istinu. Nema pomirenja bez povjerenja.

 

Kako se pomiriti s nekim kome ne vjeruješ.

S nekim ko nije spreman da prizna svoju krivicu.

A traži da ti priznaš svoju.

Promjena stanja mora početi sa vlastitom promjenom.

 

Tek kad sebe promijenimo možemo tražiti i očekivati promjenu od Drugog.

Sve drugo je iluzija.

Sve drugo je licemjerje i laž.

 

Niko ne može promijeniti drugoga.

Ali, svako može promijeniti samoga sebe.

Ako hoće.

 

I tek kad svako sām učini ono što očekuje od drugih, bićemo svi na dobitku.

 

Dakle redoslijed poteza je sljedeći:

 

Samokritika.

Povjerenje.

Pomirenje.

Istina.

Mir.

 

Zašto?

Zato što:

 

Samokritika vodi – povjernju.

Povjerenje vodi – pomirenju.

Pomirenje vodi – istini.

Istina vodi stabilnom – miru.

 

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s