Prof. magist.  Marjan Hajnal

12.6.2009.

KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (I)

Teško je znati da li su glasoviti negativci, kriminalizirani samozvani bogozastupnici, preodjenuti u rapsode kreposti i vrline, kao tragači za Apsolutom već odnijeli konačni trijumf nad svjetlošću samosvijesti, ili su, u utrci s Mayinom manifestacijskom božanskom energijom privida, ostali vječiti plijen (a s njima i naivni puk) vlastitih fantazmagorija. Oni, služeći se prirodnim pravom u prinudi na “vjeru” i “ljubav”, vulgarno-ciničkim djelovanjem potiskuju na margine svijesti ne samo predstavu o altruizmu kao preduvjetu opstanka pozitivnog, civilizacijskog prava, potiskuju i pravo na pravo. U poretku ozakonjenog bezakonja, jasno je samo to da nasuprot proklamovanim ciljevima vjere, ljubav nije postala podlogom na kojoj se mogla uzdići arhitektonika duhovnog univerzuma. Ljubav i vjera su do te mjere antagonizirani da je njihov ideacijski konstrukt ne više do oksimoron. Nije slučajno što su brojni tolerantni dobronamjernici, razočarani, prestavši vjerovati, odbacujući svaku transcendentnost, pogubili kriterijume i o ljubavi. Niti u što vjeruju, niti su sposobni bilo koga i bilo što da vole. Osmotre li se kritičko-analitički tri primjera odnosa prema primordijalnoj Istini Čovjeka, Istini Nauke i Istini Istine, moguće je izvesti dragocjene zaključke o osjetljivim pitanjima vjere i ljubavi bez kojih je posve izlišan svaki pokušaj istraživanja pojma Istine po sebi. Posao uma da dokaže efemernost tih esencijalnih odrednica opstojnosti vidljiv je u svim stratusima samo-mišljenja kao uzaludan posao. Ničeg pogubnijeg po filosofiju nema od beskonačnog ispraznog mudrovanja. Nije stoga ni čudno što se, iako u pežorativnom smislu, nečije pseudospekulativno dodvoravanje majci svih nauka sasvim adekvatno proglasi “filozofiranjem” (autor teksta se nada da čitaoci poznaju prirodu semantičke pogreške uobičajene čak i u akademskim krugovima: izvorno, na grčkom, zofos znači tama, suton, sumrak, te je filozofos ljubitelj tmine, pomračenja, mračnjak. Mudrost je sofia. Grčki mudraci su svoju nauku nazivali filo-sofia, nikako filo-zofia. Termin je iskvaren njemačkim izgovorom, koji je uglavnom postao opšteprihvaćen. U tom babilonskom metežu pogubljenog smisla i značenja, u ovom slučaju, ako se ne radi o pravoj mudrosti okrenutoj istraživanju humanosti, svako drugo umovanje koje inklinira istraživanju sumraka uma, možda se i može odrediti kao – “filozofija”).

 TRI TIPA HRIŠĆANA

1. BRUNO  

Herojski čovjek ostvaruje Beskonačni Horizont u samome sebi *

Pravi filosof bio je Giordano Bruno. Bruno govori o humanom jedinstvu svijeta i pravu svih na slobodu i jednakost. Njegova misao je duboko prožeta pankosmičkim idealom slobode. Odbacujući kršćanstvo on kaže: Svi smo obuhvaćeni nebom, razumijevanje istovjetnosti svega što postoji predstavlja oslobođenje od uzaludne žudnje i glupe brige o čežnji za dalekim, jer dobro je pored nas, u nama. Bruno je protiv prihvatanja bilo čega bez rada i borbe. Za njega, na ontološkoj ravni, nema razlike između istine i bića, istina je idealna, prirodna i pojmovna… metafizička, fizička i logička. On glorifikuje zajedništvo humanih stvaralaca, nasuprot onima koje s pravom često naziva i pogrdnim imenima. Osjećao je najdublje poštovanje prema uzvišenim osjećanjima, pa čak i nad kajanjem, iako se on nije pokajao jer mu je savjest bila čista. Moralna kriza osjećanja krivice, jeste kao neka sjajna iskra, koja izbija iz crnog i tvrdog kamena, penje se u visinu i teži svom srodniku Suncu. Ovdje nalazimo i nešto više od jednog duboko moralnog znamenja: to je ritam bića koje u svojoj nepokretnosti postaje proces ostvarivanja dobra, kad se crni i tvrdi kremen raspada na komade da bi oslobodio sjajni plamen ljubavi. Ali bol, oštro osjećanje krivice i rad, jedini su putevi koji stvarnost čine ljudski dostojnom. Kristalno jasnim i sasvim modernim psihoanalitičkim shvatanjem on razdvaja ‘slijepe iracionalne nagone’ od svjetlosti uma ‘u zvjezdarnici naše duše’. Onaj ko voli ljude osjeća ljubav,… ne prema sebi, već prema biću, ne prema vlastitoj ograničenosti, već prema istini: ljubav koja nije zaborav, već sjećanje na sopstvene korijene, otklanjanje sopstvene zatvorenosti; zaboravljanje sebe, koje ne znači nemarnost prema samome sebi, već ljubav i čežnju za lijepim i dobrim, naime nastojimo da postanemo savršeni, preobražavanjem i sličnošću sa njima. U ljubavi, kao božanskom i herojskom bijesu, izgubiti sebe znači osvojiti sebe, zaboraviti sebe znači sjećati se, djelovati, i u stradanju se identifikovati sa uzvišenim… Bez tih osjećanja postaje se izgnan i samozatočeni podčinjeni rob.

Bruno ne gleda život kroz pukotine bitka, on je ushićen pred srušenim zidovima nečovječnosti, zagledan u nebo i kosmos oslobođene i napaćene duše svijeta. Poslije njega, nažalost, u plamenu moderne tehnološke i informatičke inkvizicije izgorjeli su milioni nedužnih života. Giordano Bruno, dominikanac, humanist, doktor teologije i lektor filosofije, doktor filosofije i umjetnosti, gramatičar, mnemotehničar, astronom, pjesnik, matematičar… predavao je na Sorboni, u Tuluzu, Londonu, Oksfordu, Vitenbergu, Visbadenu, Helmstatu, Frankfurtu, Pragu, Ženevi, Cirihu, Padovi, Veneciji… Ne želeći da se pokaje za ono za što se nije mogao osjećati krivim, prihvatio je radije da umre strašnom smrću, nego da se odrekne svojih uvjerenja. Zajedno sa svojim knjigama sagorio je u plamenu svog duha, na Cvijetnom trgu…

* Giordano Bruno; “Dvije filozofske rasprave” V. Masleša, Sarajevo, 1979. god.   .

2. GALILEJ

Ja, Galileo, sin pokojnog Vincenca Galileja iz Firence, u svojoj 70. godini, osobno pristupivši pred sud i na koljenima pred Vama, najuzorniji i najprečasniji kardinali, glavni inkvizitori u cijelom kršćanskom svijetu protiv krivovjerne izopačenosti, imajući pred svojim očima nepovrediva Evanđelja, koja dodirujem svojim rukama, zaklinjem se da sam uvijek vjerovao, vjerujem sada i s božjom pomoći ću vjerovati i ubuduće u sve ono što vjeruje, što propovijeda i naučava Sveta katolička i apostolska crkva. Ali premda mi je ova Sveta Inkvizicija sudbeno naredila da potpuno napustim lažno mišljenje da je Sunce središte svijeta i da se ne kreće, a da Zemlja nije središte svijeta i da se kreće, da ne podržavam, ne branim i ne naučavam na bilo koji način, ni usmeno ni pismeno, spomenutu lažnu znanost i, nakon što mi je bilo rečeno da je ta znanost u protivnosti sa Svetim Pismom, ja sam napisao i tiskao knjigu u kojoj sam se bavio tom već odbačenom znanošću i navodio razloge s mnogo argumenata njoj u prilog, a da nisam donio nikakvo rješenje, i bio sam smatran vrlo sumnjivim s krivovjerja, tj. da sam držao i vjerovao da je Sunce središte svijeta i nepomično, a da Zemlja nije središte i da se kreće. Zato, želeći ukloniti iz pameti vaših uzoritosti i svakog vjernog kršćanina tu snažnu sumnju, koju sam ispravno shvatio iskrenim srcem i nehinjenim uvjerenjem odričem se, prokljinjem i mrzim spomenute zablude i krivovjerja, te općenito svaku i bilo koju drugu zabludu, krivovjerje i sektu protivnu Sv.crkvi. Zaklinjem se da ubuduće neću nikada više ni reći ni tvrditi, usmeno ili pismeno takve stvari, zbog kojih bi na mene mogla pasti slična sumnja; ali, ako budem upoznao nekog krivovjernika, prijavit ću ga ovom Svetom uredu ili, točnije, Inkvizitoru ili ordinarijusu onog mjesta u kojem se budem nalazio. Prisižem, također, i obećavam da ću obavljati i držati se u potpunosti svih pokora koje su mi bile ili će mi biti nametnute od ovog Svetog ureda. Ako se ogriješim o bilo koje od mojih navedenih obećanja i zakletvi (a to ne dao Bog) podvrgavam se svim pokorama i kaznama što ih nalažu i propisuju sveta pravila i drugi propisi, koji su donijeti i proglašeni protiv sličnih delikvenata. Tako mi Bog pomogao i ova Sveta evanđelja koja dodirujem svojim rukama..

3. TOLSTOJ

20. novembra 2010. navršiće se sto godina otkako je svijet napustio Lav Nikolajevič Tolstoj, “bog ruske književnosti”, kako će ga nazvati Dostojevski. Veliki pisac je bio imućan, međutim, svakim danom sve više je osjećao otpor prema ulozi robovlasnika. Parazitsko plemstvo postalo je za njega tamnica duha, i zato, bolestan, u 82. godini života, napušta svoju grofoviju, da bi neposredno poslije tog čina umro u maloj sobi u prolaznoj željezničkoj stanici Astapovo. Njegov heroj, ono što je ljubio svom snagom duše svoje, bila je samo Istina. Ruska pravoslavna crkva je 1901. ekskomunicirala Tolstoja. Smatrali su da su njegova djela uperena protiv hrišćanstva, da je stvorio svoje Jevanđelje i time sam sebe odstranio iz pravoslavlja. Hulio je na Boga, na Hrista, na crkvu svete tajne. On je razrušitelj carstva istine, neprijatelj Božiji, sluga sotone.  Po mišljenju crkve, od djela jeretika treba se uzdržavati. Zahtijevao je da se Jevanđelje oslobodi od svega što je zdravom razumu nepojmljivo i što je u domenu čuda. Negira da je Hristos Bog, stavlja ga u rang mudraca Krišne, Bude, Lao Cea, Konfucija, Sokrata, Platona. Svodi ga na Rusoa, Paskala i Kanta. Sveti sinod zaključuje da je Tolstoj javno i drsko ustao protiv Svete trojice i svoj veliki talenat upotrijebio za širenje jeresi. Nije htio da se pokaje. Odrekao se honorara za svoja djela i odbio Nobelovu nagradu, jer novac ne može donijeti ništa drugo nego zlo. Bio je u situaciji onoga koji je spoznao svu težinu grijeha sopstvenog života. Za mene je postalo dalje nepodnošljivo da živim u kriminalnim uslovima, u bezumno kriminalnoj raskoši. Želio je da umre kao siromah, daleko od sjaja svoje grofovije i lažnih prijatelja. Crkveni obred je izostao. Sahranjen je bez krsta, bez nekrologa, u njegovoj Jasnoj Poljani, kako je to sam odredio, simbolično sa dubokim smislom, između devet breza.

* * *

Molba Vladimira Tolstoja, praunuka velikog pisca, upućena ruskom patrijarhu Alekseju za rehabilitaciju, odbijena je. Nije teško zamisliti koliko bi Tolstoj bio nesrećan da su crkvenjaci postupili drugačije. Bila bi to još jedna uvreda, tačnije, posthumna izdaja svih njegovih humanističkih principa čijem promovisanju je nesebično posvetio cijeli svoj život.

* * *

Tolstojev duh je kao u Hegelovoj “Fenomenologiji” prošao kroz sve faze odrastanja, od mladenačke raspusne ponesenosti, bez ograda, do zrelosti odgovornog supruga, roditelja, vaspitača čovječanstva. Okrenut apsolutnom nenasilju bio je, u pravom smislu, dobroćudni Stari Slaven. Pokazao je sve odlike slavenske duše i, to je poanta i svih teza o slavenstvu, da se Slavenima nije moglo dogoditi ništa gore od toga nego da postanu hrišćani. A s njima će, o nekom novom-starom svijetu, zajednički san morati da sanjaju i ostali kojima je isti pečat odredio sudbinu.

————————————-

KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (II)

Nije bilo nimalo neobično čuti od jednog bosanskog katolika koji živi i radi u Beču da je isključen iz crkve samo zato što nije redovito plaćao prinos. Agenti katoličke crkve Austrije čak su uhodili njegov bankovni račun da bi provjerili koliko zarađuje. To je stara i poznata priča. Ko ne plaća ne samo da nije dobar vjernik, uopće nije vjernik. Velelepnost katedrala i bazilika samo dodatno doprinosi intenzivnijem odudaranju monumentalne ideje zajedništva od otužne zbiljnosti. Razočaranost, prije svega zbog otuđenja smisla umjetnosti zarobljene pod sivim panteonima, nezadrživ je i nepovratan trend. Još je Mikelanđelo vodio veliki rat protiv papstva. Freska “Strašni sud” je tri puta bila osuđena na uništenje po naredbi uvrijeđenog, ili, uplašenog, pape Pavla III (koji je sliku i naručio), ali je Mikelanđelov autoritet bio toliko moćan da se niko nije našao ko bi se odvažio na takav čin. Radio je pod pritiskom, u nemogućem ambijentu neprekidnih rasprava i dokazivanja. Zato se pobunio i osvetio posudivši crte papinog lika nekim sudionicima u prizorima pakla. Uporede li se scene “Strašnog suda” sa realnim užasima što su se na masovnim gubilištima 20. stoljeća dogodili, moramo se složiti da je Mikelanđelo tom slikom najavio samo jedan dio naslućivane svjetske katastrofe. Njegova morbidna intuicija bila je gotovo ravna znanju budućnosti. Mikelanđelo spaja u jednu istinu, početak i kraj svijeta, pomoću boje i kamena. Po svemu sudeći, lomio se Mikelanđelo između Danteove apokaliptičke vizije pakla i Sokratove ideje vječnosti (i Sokrat je u mladosti bio oduševljen vajarskim umijećem). No, istrajao je, nadmašivši sve druge. Samo na svodu Sikstine, nakon četiri godine (1508-1512), ostvario je natčovječanski pothvat, naslikavši 343 herojska lika. Preteški tavanski slikarski rad u ležećem položaju na nesigurnoj visokoj skeli, u polumraku i hladnoći, jedan pad zbog bolesti i malaksalosti, skoro su bili kobni za umjetnika. Od freskoslikarstva, Mikelanđelovom geniju bliži materijal ipak je bio kamen, manje ga je fizički vezivao za jedno mjesto, kao i život bio je za velikog genija, ili vatra, ili led. Njegove skulpture ne ostaju na stadiju mrtve materije, one lebde, zrače natrag u prostor svijeta umjetnikovu energiju, s njihovih lica se otapaju  emocije, svjedoče o snazi uma da spoji dvije davno razdvojene beskonačnosti: kamen kao pramateriju i stvaralačku ideju kao praoblik. Rad kao posredujuća oblikujuća sila, to tek umjetnost potvrđuje, svjedoči da put praiskonskoj humanosti vodi preko bojnog polja nonkonformizma i nepristajanja na bilo kakve ucjene. Umjetnici kao Mikelanđelo, Johan Sebastijan Bah, Hendl, Mocart i drugi, nisu imali izbora, morali su stvarati, ali su znali da se njihova umjetnost potčinjava, ne Bogu, već lopovima. Pljačka koja traje već dva tisućljeća ne prestaje. Koliko skulptura s Marsovog polja i iz Partenona je prenešeno u Rim, Pariz, Madrid, London, Berlin, Vašington…? Tadž-Mahal brutalno su devastirali Britanci, a slično je bilo sa svim opustošenim hramovima iz Egipta, Južne i Centralne Amerike, Indonezije, Okeanije… Sva pokorena arhitektura, kolosalne rezonantne aule, imale su za cilj da sruše na koljena “grešnika” kao ništavnu odlutalu ovčicu, ponizno palu da daruje svoje tijelo i dušu i svoj porod na čuvanje “čistim pastirima”. U bivšoj nam domovini, religiozne ljude niko nije dirao, imali su Ustavom SFRJ pravo na punu slobodu, pod jednim jedinim uvjetom: da se ne bave državnim temama. U pogledu zaštite poštenih vjernika, Titu se mora odati puno priznanje. Nažalost, preko infiltriranih fanatičnih bolesnih “bogoštititelja”, skoro sve bogomolje su bile tihi rasadnici politike mržnje. Nikad zamrla ambicija emigracije da preskoči petogodišnje bratoubilaštvo u toku Drugog svjetskog rata kao da se ono nije ni dogodilo i da se vrati i dovrši posao započet sa silama Osovine, da se dopuni brojaka od 2.000.000 ubijenih, u potpunosti se reafirmirala. Vrijeme je da se gorkoj istini pogleda u oči: pobijedili su zločinci. Obezvrijedili su i obesmislili sve nevine žrtve. Preživjeli su recidivisti i nije se čuditi što nam se ponovio ekstremni nacionalizam kojeg bi bolje bilo zvati njegovim pravim imenom – nacizam. Morali bi se istražiti uzroci njegove geneze. .

SLAVENSKI NACIZAM

Šta je to što u slavenskim zemljama reciklira nacizam? Zašto češki neonacisti predvode kampanju protiv Roma? Češka senatorka Lijana Janačkova šokirala je organizacije za zaštitu ljudskih prava, pošto je na vidjelo izašlo da je prijetila da će Rome u getu Bedžiška, u dijelu Ostrave, ograditi električnom ogradom. Rasista sam, ne slažem se sa integracijom Cigana da budu svuda u opštini. Biće tu, sa visokom ogradom u kojoj je struja, kazala je Janačkova. Starosjediocima Bedžiške senatorka se pravdala da nema više kuda sa Romima. Jedino što bih mogla da učinim jeste da uzmem dinamit i da ih dignem u vazduh, rekla je. Janačkova, paradoksalno, u Senatu zasjeda u odboru zaduženom za ljudska prava. Bez obzira što joj ovo nije prvi rasistički ispad, senatorka je u Ostravi među “bijelom” češkom većinom vrlo popularna. Rasizmom prema Romima pročula se prvi put u jeku masovne emigracije u Kanadu čeških i slovačkih Roma zbog diskriminacije u domovini krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kada je predlagala da im država plati avionske karte da mogu lakše da odu. Koja literatura, uz Hitlerov “Mein Kampf”, antijevrejski “vaspitava” omladinu slavenskih “Arijevaca”? Zašto se potcijenio Staljinov zločin ako se na osnovu svjedočanstava Karla Steinera, Solženjicina i drugih autoriteta moglo dokazati da su u Sibiru pogubljeni milioni ljudi? Ima procjena da je taj broj ne mnogo manji od broja žrtava nacista. Za ubijanje Jevreja, Roma, Folksdojčera i samih Rusa, Staljinu nisu bili potrebni krematorijumi, led Sibira je bio efikasniji: kada bi se otopio par puta, od žrtava nije ostajalo apsolutno ništa, nikakav trag. Također u Poljskoj, Ukrajini, Slovačkoj, Srbiji, Hrvatskoj, ko pobi tolike narode? Nacisti nisu mogli sami. U pitanju su bili, znači, slavenski kolaboracionisti, peta kolona. Njen, prije svega klerikalni produžetak, poslužio je kao osnov za krvavu razgradnju Jugoslavije. Diktature lažnih komunista i religije krvi skoro u potpunosti su uništile sve ono što je predstavljalo tekovine praslavenske kulture. Deformisani moral Slavena može biti fatalan po cijeli svijet. Glavni izvori sibirskog iracionalizma nikada nisu bili toliko komprimirani, a Zapad to još ne vidi nego se i dalje poigrava (Planeti prijeti 27.000 nuklearnih bombi). Jugoslavija je trebala poslužiti samo kao uvertira u ono što je bolje da ne uslijedi. Nasilje, kao izraz nesklada sa okolinom, bilo je strano Praslavenima. Religije i ideologije neprimjerene mentalitetu Slavena djelovale su pogubno. Najeklatantniji i najgrozomorniji primjer odrođenosti od slavenskog duha pruža izvjesni akademik “Arijsko-Rusko-Slovenske akademije” Vladimir Aleksejevič Istarhov, u knjizi “Udarac ruskih bogova” (Moskva, 2000.,u Beogradu preveo Radovan Trajković). Nije teško odgonetnuti ko financira prevođenje i agitaciju takvih knjiga. Daleko ozbiljnije i teže je pitanje gdje su one proeuropske “demokratske snage” koje bi trebale zakonski onemogućiti i sudski sankcionirati raspirivače mržnje i podstrekače na nove zločine? Sve dok se te snage ne okrenu savjesti i smjelosti da djeluju u skladu s normama civilizacijskog prava, jasno je će potrajati pririvanje ratnih zločinaca.  U eklektičkom pamfletu Istarhov nema za cilj da objasni povijesnu, etičku, socijalnu, kulturnu i estetičku vrijednost panteona slavenskih bogova, već ga koristi za ostvarenje svog demagoškog utjecaja. Radi se o spisu koji je nastao kao rezultat ambicije da se već poznatim “arijevskim” metodama pridruži New Age-ovska doktrina koja za osnovni cilj ima uništenje civilizacije putem nje same. To što piše Istarhov je doslovno reinkarnirani stav rodonačelnika nacističke propagande. Dr Paul Jozef Goebbels neprevaziđeni mu  je uzor. Ubijeni Aleksandar Litvinenko, bivši pukovnik ruske tajne službe FSB i žestoki kritičar predsjednika Putina. otrovan je, prema navodima britanskih medija, nedugo nakon što se dočepao dokaza o umiješanosti predsjednika Putina u ubojstvo novinarke Ane Politkovskaje. Ubijen je radioaktivnim izotopom polonijuma 210, nekoliko miliona puta smrtonosnijim od cijanida. Litvinenko je 2000. godine, nakon optužbi za veleizdaju, napustio FSB i pobjegao iz Rusije u Veliku Britaniju, gdje mu je godinu kasnije pružen politički azil. Nakon toga je stekao reputaciju vodećeg post-hladnoratovskog ruskog prebjega te napisao knjigu u kojoj iznosi “najprljavije” detalje o djelovanju FSB, čiji je načelnik svojevremeno bio i sam Putin. Vjeruje se kako je tu knjigu financirao Boris Berezovski, koji je pod Putinom prisiljen u izgnanstvo u London. Ana Politkovskaja, ruska novinarka koja je otkrila umiješanost predsjednika Putina u zločine protiv civila u Čečeniji, ubijena 07.10.2006. u Moskvi, posmrtno je izabrana za dobitnika nagrade za ljudska prava i slobodu Europske unije “Andrej Saharov”. Politkovskaja je 2004. godine dobila nagradu “Ulysses” za najbolju europsku novinsku reportažu, a godinu dana kasnije nagradu Leipzig za slobodu medija. Inače, u Rusiji je od 2000. godine ubijeno 18 istaknutih novinara. Istarhov nije opasan samo po Ruse, više od svega, opasan je za čovječanstvo. On ne polemiše sa prošlošću, to je privid, on regrutuje sasvim novu generaciju zaslijepljenih mržnjom nacisto-robota svih vrsta, A tu je i povratak na Goebbelsa, Himlera i Hitlera, u pokušaju da se u “novoj eri vodolije” ožive i da im se udahne “paganska duša slavenska”. Prema Istarhovu “Prije ili poslije u Njemačkoj će doći nacisti, koji neće ponoviti greške Hitlera. Kukasti krst će se još podići i zasijati nad zemljom. Takvi simboli ne umiru.” Napokon, Istarhov nema potrebe da se previše uzbuđuje: Hrist nije “pokvario” Ruse, nije imao priliku da ih prevaspita, jer pravoslavna crkva nikada nije prihvatila njegovo izvorno učenje. Pošto ne može da se opredijeli, Istarhov vapi za ruskim bogovima da ga izvedu iz slijepe ulice ludila u koje je zapao sukobljavajući se sa stvarima koje ne razumije. Istarhov locira i rimo-katoličkog poglavara: “Jovan Pavle II – član Iluminata…” Nije nemoguće. Postojali su dokazi da je Wojtyla kao hemičar sudjelovao u proizvodnji otrovnog gasa ‘ciklon B’ za masovno uništavanje ljudi u nacističkim koncentracionim logorima. Možda će se nad zdanjima Kremlja petokrake zamijeniti nekim drugim simbolima, ali teško se može povjerovati će se ispuniti dekadentna Istarhovljeva želja da ih naslijede kukasti krstovi. Ništa nije ni nemoguće, ko zna. Sami simboli nisu krivi, zloupotrijebljeni su, ali asocijacije su iste kod onih koji su ginuli ili doživjeli pogibiju svojih najbližih. Da li je to bila smrt pred Staljinovom petokrakom ili pod njom, ili u ime nje, ili se radilo o svastici, ili nekom trećem simbolu smrti, za nedužne žrtve to je nebitno pitanje. Ali, prizivanje aveti razaranja ranjava prošlost. Treba li dopustiti da aveti i njihove sluge ne samo vrate i ožive tu prošlost, nego da unište i budućnost? Zanimljiva je podudarnost između štampanja knjiga s nacističkim porukama i pojave neonacista na tlu bivše Jugoslavije. Neonacisti u multietničkom Novom Sadu na 7. oktobar proslavljaju Himlerov rođendan. Ne podsjeća li sve to na Hitlerov marš na Berlin? Policija je uhapsila glavnog vođu grupe Nacionalni stroj, Gorana Davidovića zvanog Führer. U Zagrebu se kroz naci-horor-punk hrvatskog domoljuba Marka Perkovića-Thompsona događa najužasniji scenarij povampirenja Jure Francetića i Maksa Luburića, najvećih dželata u Jasenovcu, i sigurno među najvećim monstrumima u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, oko idola mržnje okupljaju se novi idolopoklonici. Povampireni tragači za posmrtnim mjestom svoga četničkog vožda Mihajlovića, ili nadahnuti zlikovačkim idejama Nikolaja Velimirovića, pokazuju da su proklijali plodovi iz posijanog sjemena zla. Ako je riječ o povijesnoj tragediji Slavena onda ta tragedija počinje Velikom Šizmom 1054. nakon cijepanja Rimskog carstva. Nigdje se posljedice tog događaja nisu toliko bolno osjetile koliko u Bosni. Njena bratska plemena su se morala podijeliti protiv svoje volje. U tim vremenima niko nije mogao ni naslutiti koliko će se apsurda osloboditi iz te podjele. Kod bosanskih Slavena hrišćanstvo nikada nije bilo oslobođeno paganskog naslijeđa, pa prema tome ni Hristovo učenje nikada nije shvaćeno niti dosljedno poštovano. Veoma kasno se pojavljuju prevodi Biblije, a i kada su se pojavili malo šta je dopiralo do svijesti politeista. Ne mogavši se osloboditi svih svojih vjerovanja u duhove, vile i utvare, mnogi su hrišćani/kršćani ostali pagani. Praslaveni su imali kodeks poštovanja autoriteta i privatnog vlasništva, međutim, pogrešno poimanje komunizma je katastrofalno narušilo taj kodeks. .

NEPRILAGOĐENOST SLAVENSKOG MORALA DESETOJ ZAPOVIJESTI

U Desetoj zapovijesti, koju je uz ostale, navodno, na Sinaju, Bog prenio Mojsiju, piše nedvosmisleno:

Ne poželi kuće bližnjega svoga

Ne poželi žene bližnjega svoga

Ni sluge njegovoga

Ni sluškinje njegove

Ni vola njegova

Ni magarca njegova

Niti išta što je bližnjega tvojega!

 (II knjiga Mojsijeva, 20.17)

Ova bi zapovijest morala biti kvintesencija svih prethodnih. Ne poštuje li se ona, šta vrijede sve ostale? Kako objasniti da su Slaveni koji su krenuli putem Hristovim, birajući ga za novog vožda, nakon pojave komunizma, odjednom odbacili dvije tako važne stvari koje su ih odlikovale: da prestanu biti bogobojažljivi i da tako naglo zaborave na tradicionalni kodeks časti? Budući da su preko noći popucali sa njihovog shvatanja okovi morala, ništa im više nije bilo sveto. Kakva je to morala biti demonska sila koja je za par godina uništila drevnu kulturu i najljepše običaje u njoj? Kako su se oni uopšte mogli nazivati krstonoscima, ako nisu uvažavali Bibliju i sve objavljene Božje zakone? Zar je citirana 10. zapovijest nejasna? Čemu služi raskoš hramova i zašto su oni podignuti? Crkve, katedrale, manastiri, patrijaršije, arhiepiskopske i kardinalske titule… Zar u ime Boga može biti dopušteno vjerovanje da je On u kontradikciji sa samim sobom i da će se pomiriti sa kršenjem bilo koje vlastite zapovijesti? Da su prividni vjernici u prilici da neposredno pitaju: Gospode, da li nam dopuštaš, kao znak vjere u Tebe, da palimo gradove i sela nevjernika, da ubijamo djecu?, sigurno je da bi dobili odgovor: Ja sam koji jesam, koji sam bio i koji ću biti, ali ne za vas. Možete činiti što želite, ne u moje ime.

“MORAL” BOSANSKIH “HRIŠĆANA”

Od lažnih komunista se nije moglo ni očekivati da će im bilo šta biti sveto, pa prema tome ni to da se ne samo ne uzme, nego čak ni poželi ništa od bližnjega svojega. Šta su bile sve konfiskacije i nacionalizacije? Ali bar poglavari krstonoški su bili dužni da zaustave svoje vjernike, a oni to ne samo da nisu činili nego su ih direktno ili indirektno podržavali u tom nasilju. Utoliko bosanski užas dobija svoju drugu dimenziju. Prvo što se ispoljilo u bosanskom ratu bila je neograničena pljačka, grabež, gramzivost, atak na tuđe vlasništvo. Dok su pošteni građani po nekoliko decenija teško radili da bi za svoju porodicu izgradili kuću i kupili sve za što su imali potrebe, neko bi im to preko noći uzeo ili uništio. Ono ipak najstrašnije bili su svirepi duhovni i tjelesni zločini nad bespomoćnim žrtvama. Demonski ljudi, subjekti takve destrukcije sa slavenstvom više nisu imali ništa zajedničkoga, a nisu više bili ni ljudi. Bilo da su bili pod znakom krsta ili su se još osjećali kao socijalistički pioniri (istina bez petokrake) bili su na istom gnusnom zadatku: odbraniti svoju vjeru. Koju vjeru? U Hrista? Kroz ukidanje svih Božjih zapovijesti? Zar im sveštenici nisu objasnili da se Bog ne slaže sa ubijanjem i krađom? Ili bi Bibliju trebalo dopuniti novom zapoviješću kao na primjer: Kradite i ubijajte, ali ne tako brutalno kao bosanski “sljedbenici Hristovi”? .

“NADA+VJERA+LJUBAV” = (LJ)UBI BLIŽNJEG SVOGA  

Platon mi je drag, ali istina mi je draža. (Aristotel)

Jedan mladi pravoslavni sveštenik rodom iz Bosne izjavio je da se ne može osjećati krivim za Holokaust. Ne smatra da je dužan bilo kakvo izvinjenje. Jasno, rodio se 1982. i niko i ne očekuje da se izvinjava u lično ime. Već obuzet karijerom, svjesno se stavljajući na raspolaganje narodnim obmanjivačima, zna da mora pratiti dirigentsku palicu da bi uspio sačuvati svoje mjesto u sviti. Da bi se izvinjavao morao bi biti ovlašćen, a kako to nije, može koristiti tu činjenicu kao univerzalno pokriće i za vlastiti suzdržani konformizam. Neće se on izviniti nikome u ime kuće pod čijim je krovom, čak ni kada jasno vidi da su i krov te kuće, i skrivene odaje, i oltar, natopljeni krvlju. Ko je on pa da osudi najviše starješinstvo? I on će propovijedati o samo jednoj pravoj vjeri, o zlim nevjernicima, o janičarima, o Kosovu, o slozi, ljubavi, praštanju… Ali se unaprijed već ograđuje, nikada neće reći da se crkva kojoj pripada ogriješila o Bogumile, nikada neće jasno osuditi četničke zločine. Ko je on pa da osudi i imenuje Amfilohija i Kačavendu kao glavne podstrekače na najveće zločine u Europi poslije Drugog svjetskog rata? A trebao bi, jer je sigurno shvatio i onu tajnu, zabranjenu u njenoj ospoljenosti, suštinu hrišćanstva. Nažalost, kao i u Hristovo vrijeme, još uvijek ima onih država u kojima je najopasnije biti proglašen pripadnikom sekte. Zato bi se jednom za svagda morao ustanoviti upravo sektaški antistav kao neophodni i legitimni politički protiv-balans i priznati: da, mi jesmo sekta. Ali, što je to sekta? Otpad od vjere i izvornog učenja? Frakcija? Protubožanska demonizacija postojećeg teo-poretka? Antiklerikalna restauracija? Reformacija? Ili, naprosto, povratak korijenima Istine? Sve dok sljedbenicima judaizma ne postane jasno da je judaizam nastao kao sekta, neće biti lako ni hrišćanima ni islamistima jednostavno da prepoznaju svoj identitet u struji toka povijesti koja samouništavajuće napreduje ka sopstvenoj već-viđenoj prošlosti. Isusovi sljedbenici imaju problem već u sferi etimologije: hrišćani, ili kršćani. Hrišćani-pravoslavci se samo formalno vezuju za ime Hristovo i izvorni grčki prevod riječi Hristos (hebr. Mašijah, Ješua – Pomazanik, Spasitelj), ali ne i uz njegovu centralnu misao i suštinu njegovih poruka), a kršćani-katolici se vezuju za krst kao simbol. I jedni i drugi da doista cijene žrtvu svog Spasitelja, nikada im krst ne bi bio kultni ornament, predmet zaklinjanja, ljubljenja, isticanja na bogomoljama. Opaki znamen rimljanskog načina ubijanja trebalo bi da svi preziru i da se stide kad ga vide. S druge strane, lakoća zaborava negativnog smisla tog strašnog izuma i simbola tragično bolnog poniženja čovječnosti, ne mora podrazumijevati rušenje bogomolja, čemu su pribjegavali staljinisti. Prijeteći zvon tih spomenika straha koji strše i sa uzvisina prizivaju laki plijen bolje bi bilo ućutkati na taj način da se crkve bojkotuju neposjećivanjem i pokazuju novim naraštajima kao pomen nesreći, nasilju, prevari, prinudi i sramoti. Vizualnost bi morala ustupiti mjesto alegoričnosti. Kao što se historija crkve gradila ogrtanjem praznine u plašt laži, morala bi se bez ikakvog dirljivog sentimenta jednim potezom i razodjenuti kao praznina. Na isti način kako je to učinio Tolstoj. Paradoksalno, i hrišćani i kršćani zaboravljaju da su bili hristjani, odnosno, krstjani. Upravo suprotno Mojsijevim zakonima, protivno Drugoj zapovijesti o zabrani obožavanja ikona, kipova i svetaca, oni slijede, samo malo preodjenute paganske kultove obožavanja duhova. Kultni lik je postala i Isusova majka Mirjam, iako je bila samo smrtna žena, koje se čak sam Isus odrekao. Nije li on bio sektaš? Ne! On nije napustio jevrejstvo, on je samo pokazao Jevrejima da su oni svoju vjeru izopačili, da su, uistinu, oni sektaši. No, kao neprijatelj teokratu Kajafi koji je bio najobičniji kriminalac jer je naplaćivao od svake prinijete žrtve na oltaru i jer nijedna životinja nije mogla biti ubijena a da ne bude “posvećena”, na taj jednostavan način on se bogatio na račun naivnog naroda. Isus je bio neprijatelj i Rimljanima jer se proglasio novim kraljem Judeje, što je značilo da je bio pobunjenik, anarhist kojeg se moralo smaknuti na najbrutalniji način da bi se obeshrabrili svi silni potencijalni aspiratori. Kao takav, on nije bio drugo do revolucionar svoga vremena. Ali, njegova uloga označena kao sektaška, ostala je odrednicom svakog svjesnog falsificiranja, povod da se denunciranje žigoše kao judinsko beščašće, kao Judin poljubac. A Juda nije bio jedan. Zar svaki narod, svaka epoha, svako selo i grad nemaju svoje Jude i Kvislinge? Zar Spartacus i Robespierre nisu bili Jude? Kao i Napoleon i Hitler? Zar Gavrilo Princip nije bio Juda? Zar potpisnici ultimativnog sporazuma u “Dejtonu” nisu bili Jude? Od oko 1860 crkava koje sebe nazivaju hrišćanskim, zaista, malo je onih koje su bile i zadržale se na tragu Hristova učenja. Jasno je da su Hristove riječi strašno zloupotrebljavane, ali ni on sam nije znao da će posmrtno zavladati Rimom, a nije to sigurno ni želio. Rimu je jednostavno trebao novi car za imperiju koja se raspadala. Nažalost, preko Hristovog lika carstvo je obnovljeno, moćnije od prethodnog, koje vlada većim dijelom svijeta. Stvoren je kult, širen uglavnom nasiljem, što će donijeti smrt milionima pagana. Apsurdno, tokom 2000 godina stradalo je desetak miliona Jevreja od strane “hrišćana”, dakle, izravno, od vlastite religije. Međutim, postoji suštinska razlika između izdajnika i “izdajnika”, malih sitnoduših denuncijatora i karizmatičkih reformatora. Nažalost, uvriježenost iracionalnih paradigmi u kanonima religijskog svevlašća, proizvelo je u svakom prelomu povijesti totalnu agoniju razuma, te se na svaku reformaciju pronalazio odgovor u kontrareformaciji. Svaka od oficijelnih religija krvi (koje polaze od principa žrtve, – judaizam, hrišćanstvo, islam) ima svoju inkviziciju. Da bi ona funkcionirala i opstala, moraju se u vlastitim redovima pronaći jude. Tako ni korijene antijevrejstva ne treba tažiti van judaizma već u njemu samom. Kao i korijene brutalnog fašizma “pravo”slavlja na primjeru progona Bogumila. Da se od crkve, katoličko/pravoslavne zvanično zahtijevalo, kao uslov njenog opstanka i djelovanja, da osudi sve svoje povijesne zločine, preduprijedilo bi se ponavljanje tragedije naroda, posebno Bošnjaka 1992. Međutim, po šematiziranom scenariju, krstaši očekuju da će nekoliko desetljeća biti dovoljno da sve rane zarastu…

———————————-

KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (III)

 OSVETA SVETOG BIKA

Političari su glumci, opsjenari, čarobnjaci. Što vještije žongliraju riječima, prost puk im je predaniji. Ta potreba da se vjeruje oblik je narcisoidne gladi i psihoanalitički je fenomen za sebe. Narod voli da mu se laska, makar lijepim lažima. Svi znaju da su tirani nadareni lažovi, ali im se prašta sve dok svojim poklonicima obezbjeđuju robove i dragocjenosti. Kličući su mnogi narodi tokom povijesti pozdravljali svoje ratnike, iako su znali da se ovi vraćaju iz pljačkaških pohoda. Ali, kada bi se prilike promijenile (epidemije i pustošenja matičnog tla) vladari bi se brzo našli na udaru svoje, iz hipnotičkog transa, probuđene publike. Branili bi se tvrdnjom da se oni nisu promijenili, već narod, što je uglavnom istina. Većina sudjeluje u igri i prividu, sve dok imaju od toga koristi. Vladar je popularan dok bogatima ne oduzima bogatstvo, a siromašni dobivaju više i žive s nadom da će tog “više” uvijek biti. U ratovima, naviknutost na plijen, prerasta u bezumnu pljačkašku pomamu i potpuno pomračenje umova. Eskaliraju masovni zločini, smjenjuju se diktature… U izvjesnim slučajevima onesposobljenost ljudi za altruizam, odnosno, naklonjenost izoliranosti graničnoj s duhovnom smrću, predstavlja preusmjereni indukovani impuls samouništenja, u nagon za uništenjem. U biti, nerealizirane samoubice, uglavnom podsvjesno, svoju hipervalentnu destruktivnost i sklonost teroru uspijevaju projicirati kroz prizmu nacionalnog herojstva. Razlog za sumnju u opravdanost moći utkane u sedimente Eona proteklog tvorenja, koje će narcisoidni autori povijesti ovjekovječiti u kolosalnim panteonima i grobnicama (prema karmičkim zaslugama, možda, pripadno im, na kraju ipak oskvrnutim, otvorenim i opljačkanim), moguće je sagledati analizom fenomena religijskog nasilja. Iz aspekta judaizma, kao ključnog akceleratora sekundarno izvedenih monoteističkih religija (hrišćanstvo i islam), ne bi narodi spojeni neraskidivim vezama s jevrejskom religijskom tradicijom bili toliko zavedeni idejom postanka i “spasenja” da nisu, prateći biblijske krvave putokaze, naslijedili atavizirani stav prema zločinu. Povlađujući svojim  pogubno niskim porivima, puk je oblikovao povijest kao povijest niskosti. Zaboravu bitka vodila je maratonska borba antisvijesti da kao antihumana, anti-etička, anti-estetička, obznani svoju prkosnu ustrajnost u neodricanju od sklonosti samodekadenciji. Umjesto ispoljavanja milosti prema svim dušama palim u ovaj svijet, nedovoljno prosvijećeni religiozni ljudi pojavljuju se kao nosioci duhovnog i fizičkog terora. I to traje bez prekida već više od tri milenijuma. S druge strane je svijet kom je zapalo da nosi mutnu olovnu maticu neosviješćenih ljudskih nezahvalnika. Mutnilo svijeta u kom, sartrovski rečeno, svi jedni drugima znače pakao, ljudski pakao od kog nema veće kazne. A to što su se zločini atavizirali, arhetipski ugradili u podsvijest i postali odrednicom svih tokova “razvitka” “kultura”, ponajviše se ima zahvaliti lošim i lažnim astronomima. Pravi astronom je, kao Zarathuštra, iskreni dubokomisleni zaljubljenik u beskonačnost i ljepotu kosmosa, astrothites – poštovalac zvijezda. Svi ostali, koji sebe nazivaju astrolozima, služe se vradžbinama i magijom (astro-prevaranti). Dok je Zarathuštra, zaštitnik pastira i stoke, pravilno razumijevao kosmičke mijene, njegovi protivnici kao krvoslednici sužavali su prostor za Istinu i ona se u trenutku implozivnog urušavanja u svoj negativitet nije više mogla oglasiti osim kao mithos. Skrivena u svojoj zornoj dostupnosti, iščezla s obzorja ali ipak gotovo taktilno otkrivena, ona ipak nije prestala postojati. To je ona osobina Istine koju će Aristotel nazvati a-letheia, i koju će Martin Heidegger vratiti u žižu istraživanja o mithosu bivstva. Nepravedno zaboravljeni Schelling u “Filosofiji mitologije” daje nenadmašno vrijedne reference o slomu pogleda na jednu epohu kojom su koračali velikani: Eshil, Empedoklo, Epikur, Pitagora… Oni su teorijski identificirali u duhu ono što će kasniji znanstvenici empirijski dokazati. Grčki astronom Hiparh otkrio je 125. god. p.n.e. precesiju. Iz geocentrične perspektive, precesija izgleda kao pokret cijele kosmičke sfere. Za tadašnje, već učene ljude koji su vjerovali da zvijezde utječu na ljudsku sudbinu, otkriće precesije djelovalo je kao smak svijeta. Činilo im se da je stabilnu sferu pokrenula neka tajanstvena sila moćnija i od samog kosmosa. Od 4200. god. p.n.e. do 2000. god. p.n.e. proljećna ravnodnevnica bila je u sazvježđu Bika, da bi se oko 2000. god. p.n.e. pomjerila u sazvježđe Ovna. Ako se prisjetimo da od kraja 5 milenija p.n.e. datira početak svih visokih kultura (egipatska, kineska, judejska, vavilonska, etrurska…), da se formiraju prva kraljevstva, da nastaju prva pisma i astronomska mjerenja vremena, jasno proizlazi predstava o užasnom strahu koji je nastao među ljudima onog doba za koje je Bik bio simbol života i oličenje kraljevske, odnosno božanske moći. Ono o čemu je pisao Schelling, potvrdiće i arheolozi. U stotinama podzemnih hramova rasutih širom teritorije rimske imperije, Od Engleske do Sirije, arheolozi su otkrili slike i rezbarije koje prikazuju mladog čovjeka kako ubija bika. Značenje ovog prikaza, centralne ikone tajnog kulta poznatog kao mitraizam, bila je neriješena zagonetka i misterija. Koji je mitski događaj prikazan ovim figurama? Kakve nam činjenice o učenju kulta otvara tauroktonija (smaknuće bika)? Nekoliko istraživača došlo je do zaključka da slika ne predstavlja mit o događajima na Zemlji već da je to jedan astronomski kod sa jakim religioznim implikacijama. One su se najintenzivnije osjetile na prostorima Bliskog i Srednjeg istoka. Razlike u interpretacijama, strah, sujevjerje i predrasude pokrenule su mase ljudi u različitim pravcima. Iz grada Ur krenuo je Avraham sa svojim plemenima prema Zapadu. Praćeni promjenama na nebu, razumjeli su da je prošlo vrijeme blagostanja i svetosti Bika, međutim, vjekovnu ukorijenjenost predstava o silama o kojima izravno ovise poplave, nesreće, bolesti, glad, nisu se mogle razumjeti drugačije osim kao preokret, katastrofa, izdaja. Bik je zato ubijen, a Mitra je postao simbol božanske moći. U tom detalju počiva tajna španskih korida, kojima malo ko naslućuje porijeklo i pravo značenje, zbog čega, do danas, svake godine cijenu u arenama plati 12.000 bikova. Dokaz koliko dugo mogu trajati zablude potekle iz jednog prastarog kulta baziranog na neznanju i nerazumijevanju. Iz te vizije iskrsnuće prve iskre nesloge. Jedni će se i dalje moliti zlatnom teletu (Biku), drugi će se okrenuti jagnjetu (Ovnu). To što se Avrahamu ukazao ovan kao žrtveni objekat ponuđen umjesto sina Ichaka, ne znači nikakav znak milosti neba, već običnu promjenu na nebu. Značenje: dotadašnje ljudske žrtve, svakog petstotog sina prvenca, moglo se zamijeniti životinjom. Tu zabludu, pak, svake godine na dan sjećanja na Ichakovo izbavljenje, u znak “zahvalnosti” životom plati 500.000 ovnova, ali, “za svaki slučaj”, i velik broj krava. Mojsije pada u silan gnjev kad se nakon povratka sa Sinaja suočio sa činjenicom da i pored ploča sa zapovijestima njegov narod se pokolebao i ponovo vratio ranijem idolu, biku. Tako će trajati sve do pojave Hrista koji nastoji zaustaviti krvne žrtve, naivno smatrajući da će se s proljevanjem krvi prestati ako ponudi sebe samoga kao žrtveno jagnje (obnovljeni Ichak), međutim, krvi sklon puk nije se htio prikloniti novom proroku. Jevreji pod Mojsijevim voditeljstvom usmrćuju i bikove i ovnove, a običaj će naslijediti i poklonici religija izvedenih iz judaizma, povezanih krvnim žrtvama, pa su one utoliko bile i ostale religije krvi. Mitraisti su se podijelili u nekoliko grupa. Judeo-hristo-islamisti žrtvuju sve “dozvoljene” životinje, ne samo bika i ovna. Poštovaoci životinja (posebno krava, svetih za Hinduse), nisu mogli opstati: ni Zaratustrijanci, ni Eseni, a kasnije ni Bogumili. Kult krvi nadjačao je i traje do danas. Političkim arenama jurcaju bikovi, svjetina u deliriju iščekuje posljenji potez matadora… A on ponekad, istina rijetko, umjesto ukrašen trofejom, okonča svoju ulogu na rogovima. I publika tad, kao i uvijek čudna, demonstrira dvoličnost: aplaudira biku, svodeći sve ljudsko na bikovsku bijesnu pamet i podivljalu dobrotu. To bi heideggerijanci, da imaju toliko mašte, mogli nazvati ispunjenjem fenomenološke analitike minotaurskog tu-bivstva. Diveći se svemu paranormalnom, najviše sebi, moderni minotauri ne vide da ih umjesto matadora vreba ozlojeđeni gladni narod. Arena ne poznaje tužan kraj.

——————————————

KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (IV)

 O VJETROVIMA PUSTOŠI

Neki narodi imaju i dvadesetak naziva za lokalne vjetrove. U Dalmaciji su poznati: tramontana, maestral, jugo, levant, bura, burin, oštro, garbin. U Izraelu najčešće duvaju sredozemni zapadnjak, libanonski sjeverac, saharski hamsin (donosi nesnosne vrućine, na krajnjem jugu nekad i blizu 50 C°), saudijski šarav, (podiže pijesak i padaju prljave kiše). Za sušnih ljetnjih mjeseci najteže je ako nema nikakvog pokretanja vazdušnih masa, zasićenih toplinom i vlagom, s osjetnim nedostatkom kisika. Ova regija bila je tokom povijesti poznata po cikličkim talasima prodora i smjena religija, kao što se smjenjuju Yin i Yang. Vidljiv i zvučan u lepetu zastava s orlom, ili krstom, sjevero-zapadni vjetar nije Levantu nikada donio drugo do razdore i pustoš. Uzvratno, s jugo-istoka je nadirala osvetnički neumoljiva vrelina pokrenuta i sabijena u srp polumjeseca s jednim oštrim krakom na Sevilji, drugim na Neoplanti. Naravno, nikada nije postojalo logično opravdanje da se fizika vjetrova objasni vjerom, Bogom, usudom, ali ipak, pred neutaživom potrebom za mistkom, ljudski um se uvijek okretao univerzalno prihvatljivom i najlakšem objašnjenju. Konsekventno, prema tome „kako“ vjetar duva“, ili, „iz kog pravca vjetar puše“, oblikovali su se kulturofilni profili pro et contra. Rogovima krstaške potkovice koja je trebala da obuhvati i neutralizira islamom nadahnut arapski svijet, okrenuli su se protusmjerni rogovi polumjeseca. U toj rogatosti, sukobljenom prostoru presjeka težnji ka dominaciji, može se kristalno jasno naslutiti: Bliski istok je uvijek nalik na uspavani vulkan. A na Balkanu, milenijumskom sukobištu zapadnih i istočnih kultura, od inkvizicijskih prokrustrovskih mehaniziranih mučenja, spaljivanja, giljotiniranja, do otomanskog danka u krvi i surovih laganih pogubljenja, do jezivih četničko-ustaških masovnih stratišta, mengeleovskih pseudogenetičkih opita i dušegupki, do talibansko-mudžahedinskih spiritističkih ritualnih nakaženja tijela i raskopavanja duše, od neonacističkih do sotonističkih grupa, od Istoka do Zapada, – nikakve suštinske razlike. Na širem, planetarnom planu, ni atomske invazije na Planetu Čovjeka nisu mogle dugo zadržati sjećanje na vlastite izvore patnje nanošene drugoj, u suštini, bratskoj strani. Da su imalo samosvjesni nositelji zla, skriveni pod sjenom religijskih simbola, odavno bi se odrekli njihove lažne zaštite. Simboli bakanalija rimske kurije, kao pečati su ovjekovječeni u bedževima propadajuće thanatosoizirane civilizacije optočene raskošnim nebu-prkosećim kristalnim kulama, od kojih je svaka za sebe svojom unutarnjom truleži samo vjerna replika moderniziranog Babilona. Nije slučajno obnovljena reakcija polumjeseca. Bin-ladenizam je postao novi izazov: „Srušiti kule!“ .    

POGUBNE OPSJENE VIZIJE PRAOTACA

Ono što religijama nedostaje je da budu tihe, nenametljive, da ne sablažnjavaju. Većina međunacionalnih i međureligijskih sporenja počinju stavom: „Kako je vjerovao moj otac, i moj djed, tako ću i ja.“ A da li je, kako, i u šta, vjerovao pradjed? A pra-pra-pradjed? To već niko ne zna. I to uopće nije relevantan put logičkog mišljenja. Niti u jednoj povijesti nema pouzdane, deduktivno dokazive vjerodostojnosti, niti je povijest presudna. U vrednovanju vlastite pozicije spram Univerzuma i ostalog svijeta, genetika nije značajnija od osobne duševne opredijeljenosti i uznapredovalosti inteligencije. Za idejno oblikovanje principijelnog stava prema životu pitanje vjere je jedno od ključnih pitanja. I sudbonosno za eventualno ozdravljenje hronično oboljele civilizacije. Gore od umiranja smrću (Kierkegaard) je umiranje besciljnim životom. U srcu te besciljnosti uvijek se lako smještala vjera. Vjera koja pokopava djevojačku mladost, da li je vjera? Majka Tereza se kolebala, njen dnevnik otkriva dileme i kontradiktoran položaj – u nekoliko navrata tokom svoje 66 godina duge službe u svojim pismima izražavala je osjećaj emocionalne praznine: „Bliskost s Hristom iz mladih dana – nikad kasnije nije bila ponovljena. Nema vjere, nema ljubavi, nema entuzijazma. Spašavanje ljudskih duša ne predstavlja mi ništa, kao ni raj“. I pored svih njenih zasluga, u Indiji nije bila posebno omiljena. Njena uloga u preusmjeravanju vegetarijanskih jelovnika indijskih pacijenata na jelovnik zapadnjaka sama po sebi je sporna. Šta to znači nekome „spasiti život“, ako mu se, bilo lijekovima, bilo puškama, promijeni karma, iz legitimne nebeske u negativnu, oblikovanu ljudskom voljom i rukom? Biti dobar vjernik nikada nije bilo jednostavno, prije svega zbog svojih „istovjernika“. Današnje reminiscencije pobuđuju nepromijenjeno nezadovoljstvo kod Hidusa, ono se čak i uvećava, jer se produbila svijest o svim negativnim aspektima agresivne i razorne kolonizatorske rasističke politike. Zapadnjaci, posebno Englezi, donijeli su narodima Indije velike patnje i poniženja, i toga su Hidusi sve više svjesni. Indija je zadužila svijet poklonivši mu najveće mirotvorce, političare, pjesnike, znastvenike, i nije nikada do kraja istražena i shvaćena. Bila je i ostala na mapi svijeta kao primjer mogućeg idealiteta i nesrećnog realiteta. Posljednjeg čine podjele, siromaštvo, kastinski aparthejd, demografski faktor, nacionalne nesuglasice, agresivni ataci na svetinje i božanstva, nuklearne prijetnje… Uprkos tome što se može smatrati kolijevkom svih civilizacija, nije prestala biti najvećom žrtvom. Dovoljno je pogledati stradanje Roma. Oni su najrječitiji živi primjer odnosa drugih „kultura“ prema njima kao dijelu Indije. Pogrdno nazvani nedodirljivim, prljavim, žigosani su kao niži dio postojanja, kao podvrsta. A oni su upravo suprotno, najživopisniji relikt prakulture. Imenitelj masovnih tragedija kojima su bili izloženi i brojni drugi drevni narodi u Americi, Africi, Australiji, je instrument akulturacije i genocida: knjiga „Sveto pismo“. Da su neki drugi napisali Bibliju, bili bi od strane Jevreja proglašeni najvećim antisemitima. S jedne strane, ta knjiga je svima dostupan arhiv, koktel uglavnom, pretpostavlja se, istinitih događaja i mitova drugih naroda. Svakako, izuzmu li se preuzete legende, ostaju brojni dokumenti, potvrđeni od strane arheologa, lingvista, antropologa. Suprotno očekivanom, Jevreji su ponosni na svoju historiju. A nemaju previše razloga za to. Malo pedantnije upoznavanje prošlosti otkriva da Teodor Hercl, navodni ujedinitelj Jevreja, uopće nije bio naklonjen jevrejskoj tradiciji. Pregovarao je s poglavarom austrijske katoličke crkve o pokrštavanju svih Jevreja. .

JUDEO-NACIZAM

Ako neko misli da burno reagovanje Židova na pominjanje nacizma u kontekstu progona Palestinaca i konfiskacije njihove imovine otkriva neki vid nepristajanja na politiku aparthejda, – griješi. Većina Izraelaca i danas razmišlja na borben način, kao da distanca od 2000 godina bez države i tragična lutanja nisu donijela nikakve spoznaje. Yeshayahu Leibowitz (1903.-1994.), četvorostruki nosilac doktorske titule, predavač na Hebrew University u Jerusalimu, prvi je javno upotrijebio sintagmu judeo-nacizam, zbog koje je ekskomuniciran iz svoje molitvene zajednice, njegove knjige su zabranjene za proučavanje u vjerskim institucijama, proglašen je jeretikom. U vrijeme kada je dobio prestižnu „Nagradu Izraela“, Leibowitz je osudio progon Palestinaca. Ichak Rabin je rekao da se neće rukovati s profesorom, a Leibovich je odlučno vratio visoko priznanje. Pored svih njegovih kontradiktornih izjava jedna od čuvenijih je i ona da, kada bi se njega pitalo, „Zid plača“ bi trebalo srušiti. Ovi momenti ukazuju da su spram oficijelnog judaizma oduvijek postojale unutar samog jevrejskog naroda struje koje su ga negirale. Svi malo osvješćeniji pripadnici te religijsko-nacionalne zajednice morali su uočiti da pretjerano naglašeno uznošenje pripadnosti „odabranima“ ruši i postulate odabranosti i temeljne principe vjere. Nije se slučajno kobna avet nacizma nadnijela nad europskim Jevrejima. Uzrok je bila Biblija. Da je kojim slučajem biblijska genealogija istinita nauka, svi bi ljudi morali biti Jevreji, a to znači da su nastali iz izdaje Boga, bratoubistva, incesta, ekocida, genocida… Prevelika obaveza za savjest. Nije li bolje zauzeti agnostički stav prema sopstvenoj prošlosti? Jednostavnije je, nije konfliktno i traumatično. Upravo to je učinio Marx, i ne samo on. Međutim, nacisti nisu bili spremni da jedino teoretski, u duhu, prekinu slijediti Toru i jevrejsku nacionalnu ekonomiju. Povedeni Hitlerovim viđenjem „svoje odabrane, bijele, arijevske rase“, odlučili su da i involutivnim prevratom, anti-re-evolucijom, i fizički dokinu tezu o jevrejskoj superiornosti. Čini se ipak nevjerovatnim, da nakon svih dokumenata kulture kao dokumenata barbarstva (T. W. Adorno), većina današnjih Izraelaca i dalje, pored katastrofalnog fijaska, slijepo slijede tradiciju koja ih je već dovodila do ruba opstanka. .

ONTOLOGIJA KRIVOSLOVLJA

Krivo slovo, tj. krivotvorena riječ, ne može biti putokaz. Nije svaka riječ – Riječ. Krivoslovlje nikako nije moglo proizvesti pravoslovlje, tj. korektno pravoslavlje. Ono što se pod tim terminom podrazumijeva nije više do zloslutni falsifikat. Osim simbolično malog broja izuzetaka, čitav krstaški svijet se priklonio falsifikatu. Falsificiran je kalendar, falsificirana je i svetost subotnjeg dana otkako je Konstantin Veliki odlučio da je nedjelja neradni dan. Ono što je poznato i općeprihvaćeno: „Logika i vjera ne idu skupa“, olako i vješto se univerzalno eksploatira. Ne vrijedi analogijom i prostim dokazima uvjeravati čak ni slavenske krstonoše da slavenski korijen u riječi srijeda nepogrešivo otkriva da je (kao kod Jevreja, četvrti dan) ona sredina sedmice, pa jasno, subota ispada sedmi dan. To je jedan od bitnih detalja. Kršenje jednog principa povlači kršenje ostalih. Međutim, ništa ne znači koji dan je poseban molitveni dan, ako barbarska duša nije u stanju da na drugi način, osim krvava, doziva Boga. .

JEVREJSKI PEČAT

Jevreji Starog zavjeta nedvojbeno su odgovorni što se održala religija krvi. Judaizam se prema jednostavnom uvidu u „svetu“ knjigu židovsku, umjesto bogoljubljem, sažeto treba zvati nožoljubljem. A onda nije teško shvatiti (ma koliko bilo iracionalno klanje ljudi), otkuda tako lakonska brzina na upotrebi noža od strane vatrenih zagovornika širenja vjere mačem, bilo da je riječ o krstaškim ili islamskim pronositeljima ideje o jednom bogu. Pagani su prinosili žrtve povremeno, sukladno promjenama na nebu, a prelaskom na krstaštvo, slijedeći Židovske kultove, klali su svakodnevno. Stanovnicima Jerusalima je bilo zabranjeno da jedu od mesa životinja koje nisu bile posvećene, pa je hram doslovno bio klaonica, a nazovi-svećenik samo radnik klaonice. Da bi opravdali svoje (do danas nepromijenjene) mesožderske porive, Jevreji su vjerovali svojim klaoničarima da će ih oni putem krvi povezati sa Bogom. Judeokrstonože su veoma osjetljivi kada je u pitanju dosljednost u interpretiranju Biblije, sve mora biti tačno što je napisano. Pa, da im se povjeruje na riječ. U Drugoj knjizi Dnevnika (Ljetopisa), (glava 7., stih 5.) piše: I prinese car Solomon na žrtvu 22.000 volova i 120.000 ovaca i tako car posveti dom Božji i sav narod.

Sedam dana bez prekida se klalo, krvlju su polivali oltar-klaonicu i svoju odjeću. Da li se treba pitati otkuda tolike žrtve kasnije među ljudima? Sve što je snašlo Jevreje, nije li posljedica njihove kolektivne negativne karme?  Car Solomon (hebrejski: Šlomo, kod muslimana Sulejman) navukao je gnjev neba i svojom poligamijom: imao je 700 žena i 300 ljubavnica (Prva knjiga o carevima, 11. glava, 3. stih). I danas izraelska javnost hladokrvno prima vijest da jedan Izraelac, neki samozvani guru, Goel Ratzon, živi sa 32 žene, da svaka od njih ima istetovirano njegovo ime i portret, i da s njima ima 89 djece. U zemlji koja se diči svojom monogamnom tradicijom. Gdje je tu onda smisao Abrahamovog progona Hagare, i sina Išmaela? Ako je taj čin trebao simbolično označiti prelazak na monogamiju, kako se olako može pregaziti preko ogromne žrtve, tuge Išmaelove? Kada se analiziraju navodi iz Biblije, posebno dijelovi vezani za militantnost, sklonost potčinjavanju, kažnjavanju, nametanju svojih principa, ne malo sve liči na milenijumski spor sa drugim narodima i posljedice negativne po sve. Jasno je, da čak ni prema zakonima koji vladaju u prirodi, od čovjeka nema gore životinje, koja svjesno krši sve norme, moralne obzire i vrijednosti civilizacije. U Bibliji se pominje drevno ratničko pleme Plištim, vjerovatni preci današnjih stanovnika Gaze, koji su se uvijek suprotstavljali Izraelcima. Zenon Kosidowski u „Pričama evanđelista“ ukazuje na nelogičnosti i proturječja u Novom zavjetu. Richard Dawkins, autor knjige „Sebični gen“, govori o etičkoj samonegaciji Biblije. U praksi, to podsjeća na sve genocide. Ko god se nađe, biće proboden, i djecu će im smrskati pred očima, opljačkati kuće, i žene će im sramotiti. (Izaija 13,16). I zaratiše na Međane kako zapovjedi Gospod Mojsiju, i pobiše sve muške. I zarobiše sinovi Izraelski žene Međanske i djecu njihovu, i zaplijeniše svu stoku njihovu, krupnu i sitnu, i sve blago njihovo. A mjesta njihova u kojima življahu i gradove njihove popališe sve ognjem. Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske, generale i centurione, koji se bijahu vratili. Reče im: Što! Na životu ste ostavili sve žene! Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.

Izraelski muškarci su se upuštali u veze sa Međankama koje su obožavale drugoga boga, pa je te žene Mojsije kaznio tako da im je za osvetu pred očima ubijao njihovu mušku djecu, a zatim i njih, osim 32.000 djevica koje je oteo u ropstvo. Koliko je onda pobijeno dječaka, žena, muškaraca? Kako su utvrđivali koje su žene „poznale“ muškarca? Biblija je najviše čitana knjiga. Koliko je fanatika bilo potaknuto u svojoj okrutnosti nakon čitanja ove „svete“ knjige?  Biblijska priča kaže da je Mojsije, nakon što je kao mladić ubio čovjeka u Egiptu, našao utočište među gostoljubivim Međanima. Međanski je svećenik Reuel imao sedam kćeri. Ciporu je dao Mojsiju. Ona mu je rodila dva sina, Geršona i Eliezera. Međutim, bila je Crnkinja, pa je Mojsije otpusti skupa sa sinovima i pošalje natrag u Mediju. Budući da je Mojsije kasnije naredio ubistvo svih zarobljenih Međana, a posebno žena i dječaka, među zarobljenicima koji su pred Mojsija bili dovedeni bili su vjerojatno i njegova bivša supruga i njihova dva sina, koje je ona povela sa sobom kada ju je otjerao (otpustio). I on je naredio da ih pobiju, „u ime Božje“, zajedno s ostalima. David je naredio da čak 7000 konja osakate presijecanjem tetiva, nakon što je već pobio 40.000 pješaka. U Knjizi Jehošue Nunova, (glava 10.), osmotre li se opisi osvajanja gradova (Haj, Gabaon, Lahiš, Lebna, Jeriho, Eglon…  najčešće te opise prate završne riječi: I isjekoše sve oštrim mačem, sve duše što bijahu u njemu… Pobi Jehošua narod njegov, da ne osta ni jedan živ. I David uze caru njihovu s glave krunu, tešku talanat zlata i drago kamenje bijaše na njoj, i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. A narod što bijaše u njemu izvede i isječe ih pilama i gvozdenim bragama i sjekirama. I tako učini David svim gradovima sinova Amonovijeh. (Druga knjiga Dnevnika, glava 20., stih 3.)

Čitanje svih ovih strahota, upućuje na Marksa i njegovo odricanje od religioznosti. On se prije svega revolucionarno ogradio od religije svojih fanatizovanih predaka. To što su njegovo učenje površno razumjeli i zloupotrijebili lenjinisti i ostali „komunisti“, nije razlog za vulgarno poricanje svega ostalog što u sebi nosi opšti pojam religioznosti. Ali je tragična odrednica monoteističkih religija proizašlih iz judaizma – nasilje. U predrevolucionarnim vremenima mislilo se da kulturboljševizam može izdejstvovati spas nacija. Marks je pisao o „Jevrejskom pitanju“ prije Holokausta, i nesporno je bio u pravu. .

O-BAMA! O-NAMA! O, MAMY, MAMY…

Novoizabrani američki predsjednik Barak Obama najavljuje izvjestan zaokret u stavu State Departmenta prema Bliskom istoku, međutim, koliko će on stvarno moći učiniti? Obećava mnogo više nego što će realno uspjeti, i zato je posve neodmjereno i naivno vjerovanje da će doseg njegove dobre volje i namjere donijeti suštinske promjene. Nema sumnje da se radi (konačno) o predsjedniku SAD dostojnom poštovanja. Međutim, (to on sam vjerovatno najbolje naslućuje), svijetom upravljaju odveć zahuktale sile negativne entropije. On ističe da potiče iz ateističke porodice. U svojoj knjizi „The Audacity of Hope“ piše: Što god smo nekad bili, više nismo samo kršćanska nacija; mi smo i židovska nacija, muslimanska nacija, budistička nacija, hinduistička nacija i nacija ateista.

Lijepo rečeno, gandijevski. Ali više liči na New Age. Istom taboru, iako se na prvi pogled tako ne čini, bar javnosti to nije toliko poznato, pripada i njegov prethodnik iz, sada se već slobodno može reći, ozloglašene krvničke porodice Bush. G. W. Bush svakodnevno čita – Bibliju. Posljednji napad na Muzej Holokausta u Washingtonu poruka je samom Obami. Počinilac napada je bijeli (neo)nacist. Da li je Amerika izabrala Obamu da bi se eventualno mogla pilatovski distancirati od svake eventualnosti? Put do punoljetstva čovječanstva je zatvoreni lavirint.

* * *

Šta bi trebali čitati Bosanci?

Nakon prethodno dokumentiranog djelića povijesti judeokrstonožačke religije krvi, najbolje bi bilo da ne čitaju i ne gledaju ništa što asocira na patnju i bol. Jasno, to je nemoguće sve dok još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih. No, jednom će morati izaći iz prošlosti. Imaju dovoljno razloga za to. Bogumilski zov savjesti i plemenitosti ne može ostati sasvim poništen. U Visokom otkrivaju piramide. Za nadati se da će otkriti nešto što će stanovnike tog (mog) grada, i cijele Bosne, od kulta masovne tauroktonije, okrenuti kulturi Zarathuštre. Sve drugo bilo bi uzaludno i besciljno uznemiravanje sjeni Bošnjana Dobrih.

* * *

Albert Einstein je napisao:

Daleko radije bih prihvatio razuman sporazum sa Arapima na bazi zajedničkog življenja u miru, nego stvaranje nekakve židovske države. Na stranu politički razlozi, moja svijest o suštinskoj prirodi judaizma protivi se ideji židovske države koja bi imala granice, vojsku i neki stepen svjetovne moći, bez obzira koliko skroman on bio… Bojim se da će judaizam pretrpjeti unutrašnju štetu, naročito od razvoja uskog nacionalizma unutar naših vlastitih redova… Nismo mi više Židovi makabejskog razdoblja. Okretanje naciji u političkom smislu riječi bilo bi ravno odustajanju od spiritualizacije naše zajednice koju dugujemo geniju naših poslanika.

Jevrejima je najbolje da sami krenu u samoizgnanstvo. Čak i po cijenu da nestanu, bolje je nego da budu vinovnici nastavka palestinske tragedije. Trebalo je da ostanu vjerska zajednica, u dobrosusjedskim odnosima sa drugima. Planiranoj izgradnji Trećeg hrama ne protive se samo Arapi. Nije preostalo mnogo trezvenih Izraelaca, ali njihov glas se jasno čuje u pomrčini kojom odzvanja zavijanje bezumnih aveti. Jedan od rijetkih hrabrih vitezova Istine, prorok Natan, imao je smjelosti da kralja Davida prizove k savjesti. Sličnu misiju prosvjetitelja ima još aktivni 86-godišnji Uri Avnery. Ali takvih je malo i šta poslije njih? Ekstremni zagovornici uklanjanja džamija ne uviđaju da ih novi hram ne može zaštititi niti ujediniti, kao što nije ni prethodni, razoren od Rimljana. Umjesto da shvate da ih svojim prisustvom Palestinci čuvaju, Izraelci ih nastoje zatomiti, po uzoru na pogrome iz doba biblijske epopeje. Veliki kineski zid više ne čuva Kinu od provala Mongola, kao što ni ograde oko Gaze ne mogu sakriti bol napaćene civilizacije simbolično stjerane u rezervat-geto, izum „odabranih“.

————————————-

KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (V)

Eugenika, nacistička teorija o čuvanju, usavršavanju i primatu rase, nije našla nikakvo održivo uporište u znanosti. Međutim, udruživanjem globalizirane institucije vjere s politikom, recidivisti nacizma nastavljaju plasirati teorije o odabranosti i prvorodnosti i još uvijek pred svojom slijepom amuzikalnom publikom uspješno prakticiraju izvođenje simfonija uz provjereno efikasni playback. Nažalost, uprkos progresu tehnotronog doba, orkestri varalica nastoje privesti kraju svoj requiem, a njihovi dirigenti ne znaju da je ogoljenom kraljevstvu laži, vrijeme nebeske milosti neosjetno isteklo. Zato iznenađuje nekrolog srpskom patrijarhu Pavlu, objavljen u londonskom listu „The Guardian“. Sličnih je bilo dosta u ostaloj štampi. Objektivan sud ne može se izreći ako mu je izvorište u pristrasnom sentimentalizmu. Za fenomenološko-relativističku bolećivost, u ovom slučaju, nema nikakvog opravdanja, posebno ne pred opusom činjenica o zločinima što ih je blagoslovila politizirana i militarizirana crkva prihvativši pod svoje skute dojučerašnje komuniste koji su posebno svojim arogantnim antireligijskim stavovima najmanje zasluživali da stanu pod oltar. Preko noći zamjenivši petokrake četničkim kokardama, eugenički falsificirajući svoja genealoška stabla, uglavnom pristajući uz omitotvorene raskoljnikove, doživjeli su rat kao priliku da prema nedužnima iskale neljudski bijes i na njih sruče iz svojih anti-umova svu svoju vijekovima taloženu iracionalnost.    Antinomična Pavlova prividno krotka pojava s mimikrijskim oreolom, imala je i onu drugu janusovsku dimenziju pogleda okrenutog rasulu, destrukciji, piromaniji, antihumanosti. Nerazumijevanje te dvoličnosti vodi nepristajanju na sud da identitet zla, ma koliko puta se ono prelomilo i umnožilo u prizmama ideologija koje ga pothranjuju i slijede, može imati bezbroj imena, krivotvorenih luksuznih i privlačnih pakovanja, ali ono uvijek ostaje zlo.

Umjesto da se Srpska pravoslavna crkva usprotivila nasilju nad susjedima pozivom svojoj pastvi: „Ne šaljite djecu u rat, izginuće zalud, ili će postati ubojice“, proklamovala je ideju o nemogućoj utopijskoj misiji zaštite srpskih ognjišta. Ona su obnovljena nakon završetka Drugog svjetskog rata i postojala su u SFRJ sve dok nije bačen izazov novog razdora, a pravoslavnim velikodostojnicima trebalo je biti unaprijed više no jasno da se vatre tih ognjišta neće moći održati na zemlji koja ih zbog nagomilanog grijeha prema Humanumu i Univerzumu više ne priznaje, ne prepoznaje i ne treba. Entropijski talas, pokrenut od moćnijeg zapadnog nositelja krsta, najavio je da vrijeme neće biti saveznik Srba i da je samo pitanje dana kada će pasti enklave koje su oni kontrolirali. Sudbina je ista i onih za koje još smatraju da im pripadaju.  Ne postoji ni nebeski, ni odabrani narod. Duša pojedinca je jedna, lična, anacionalna. Pogrešnim odgojem, prinudama i obmanjivanjem, mijenja joj se osjetljivost prema pravdi. Biće čovjeka je programirano da bude humano i solidarno. Isto je s bićem naroda. To neće da prihvate crkvenjaci i diktatori koji misle da imaju monopol nad dušama. Čini se nezadrživim prodor moći obnovljenog rimskog Imperija, o tome je skoro sve istraženo i napisano. O pogubnom utjecaju katoličke crkve na povijest dovoljno se zna u krugovima kojima je značajna jedino objektivna Istina, no, problem pravoslavlja je aktualan i biće takvim sve dok se nad njegovim razvalinama ne podigne barjak spoznaje s kog će olinjala krivokletna klero-vlastela konačno pročitati da razlike među tim krivovjernim sektama (katoličkom i pravoslavnom), baziranim na brutalnim falsifikatima i izdvojenim iz izvornog eksplicitno-judejskog hrišćanstva, nikada nisu ni postojale.  Oholo-ciničko subordiniranje nacionalnog bića vjerskom, otkrilo je svu anahronost retrogradnog vjerovanja da je nebo na strani silnika. Dok istovremeno propagira ekumensku ljubav, i blagoslovi upotrebu topova i noževa, neobjašnjivo je kako se takva ustanova može zvati „kućom djece Hristove“. Ostalo je vrlo sumnjivo i nedokumentovano, višestruko prepravljano svjedočenje da je apostolu-izdajniku, Petru, povjerena budućnost crkve. Ukoliko bi to bila istina, još jedan razlog više protiv takve religije. Nevjerni učenik se tokom jedne noći tri puta odrekao svoga učitelja. Jednom izdajnik, uvijek izdajnik. Petrus nije stijena već kamen, običan, kotrljajući, pomičan, nestalan, varljiv oslonac. Jednoznačno i nesumnjivo, kao i Zarathustra zaštitnik jagnjadi i pastira, Hristos nije dopuštao nasilje. Kada je Petar u noći hapšenja svog gurua na Getsimaniji odsjekao uho rimskom legionaru, Hristos je demonstrirao jednu od svojih iscjeliteljskih moći i vratio Rimljaninu uho natrag na svoje mjesto, a Petru se obratio riječima: „Ko se lati mača, od mača će i poginuti.“  No, čini se da je čak i najfanitičnijim sljedbenicima takvo čudo izgledalo nemogućim, zaboravljajući da se pod simbolikom odbačenog mita krije glavna bit poruke: nenasilje, poštovanje, ljubav, čak i prema neprijatelju svom. Ta misao ostala je nedokučivom enigmom najvećim „znalcima“ svetih spisa. Uzroke napuštanja osnovnih postulata izvornog hrišćanstva pravoslavlje vidi u katoličanstvu, protestantizmu, ali ne i u okrilju vlastite teorije. Korijen devijantnosti krstaške vjere leži već u reformama apostola Pavla, nekadašnjeg carinika, ubojice i surovog progonitelja prvih hrišćana. Njegovo naknadno preobraćenje i pokajanje, dogodilo se samo u njegovom umu, ali to nije bilo dovoljno da izazove istinski zaokret u praksi sljedbenika koje je regrutirao širom Male Azije, Jonije, Apenina i Balkana. Pagani su uglavnom ostajali pagani, skloni nasilju, grabeži, svemu što je bilo strano misiji nade, vjere i ljubavi, osnovnim principima na kojima je trebalo biti sazdano poslanstvo crkve.  S druge, malo vedrije strane povijesti, Vede ne samo da izričito zabranjuju uvrede avatara (Mojsija, Buddhe, Isusa, Muhameda), u njima se ezgzaktno zahtijeva bezuslovno poštovanje tih i drugih acarya. Ljepota i zanos prave vjere i ljubavi prema Istini podrazumijeva milosrdno stavljanje u službu slabima, siromašnima, neobrazovanima i neprosvijetljenima, a ne njihovo potcjenjivanje, ponižavanje i pokoravanje silom. Pogrešno je misliti da se istinski vjernici ne trebaju čak ni braniti, iako je povijest zabilježila primjere tihog potčinjavanja krvnicima (prvi hrišćani koji su bez pružanja otpora bacani lavovima, zatim, primjer krotkih Bogumila, ili Jevreja koji su mirno išli u krematorijume). Takva filosofia vrhuni u etičkom solipsizmu Mahatme Gandhija i njegovoj tvrdnji da će radije umrijeti nego u osveti ubiti.  Potpuno i nepogrešivo navođenje na buđenje savjesti prožeto je najdubljim filosofsko-povijesnim smislom i etičko-humanističkim vrednovanjem života, što se ogleda u odupiranju agresiji, nasilju, samovolji i bezakonju.  Pankosmizam jedne male ali tako moćne formule “Tat Tvam Asi” “To Ti jesi”, to si Ti, odnosno, Ja sam Ti i Ti si Ja (slobodna interpretacija) dovoljno govori. U njoj se sjedinjuju mit, ep, religija, tradicija, filosofia, kultura, etičko-estetičko-humanistički ideal. Nažalost, i tragika, ali do savršenstva nju raspoznaju tek grčki tragediografi: Eshil, Sofoklo i Euripid. Indijski epos nadahnuo je nekim pomalo mističkim utjecajem i ovu trojicu velikana humanističke misli, a seže do Mahatme Gandhia kojem je srećna okolnost omogućila da opstojnost ideala uči istovremeno iz perspektive daleke prošlosti sopstvenog naroda, ali i od Lava Tolstoja. Poput Tolstoja, Gandhi se s pesimizmom odnosio prema marksističkom “revolucionarnom nasilju”, ali, u sebi svojstvenoj ljudskoj otvorenosti, poručuje:

Gdje preostaje samo izbor između kukavičluka i nasilja, ja preporučujem nasilje… Ja sam odlučan mirne duše da umrem radije nego da ubijam. No, tko nema te odvažnosti, bolje mu je da se vježba u vještini da ubija i da bude ubijen, nego da sramotno bježi pred opasnosti. Jer, tko bježi, počinjava nasilje u mislima, bježi zato jer nema smjelosti, da ubijajući i sam bude ubijen.

Van svake sumnje, do Gandhia je iz daleke povijesti dopro odplamsaj boja na polju Kurukšetra vođenog između vojski Pandua i njegovog starijeg slijepog brata Dritaraštra. Uzurpiravši vlast povjerenu mu samo dok ne stasaju da je preuzmu sinovi legitimno izabranog i prerano preminulog kralja Pandua, Dritaraštra se poslužio prevarom, čak je imao plan da se pobiju Panduovi sinovi. Oni su spašeni, međutim, morali su u progonstvo. Nakon povratka i uloženog zahtjeva da im se vrati zemlja i vlast, oholi nastariji Dritaraštrin sin Duryodhana im je rekao da im ne bi dao čak ni toliko zemlje da se u nju može zabosti igla. Dalji razvoj događaja tema je „Bhagavad-Gite“, jednog od pjevanja epa „Mahabharata“. Znatno ranije od ostalih svetih spisa, „Bhagavad-Gita“ (Božanska Pjesma), otkrila je put prosvijetljene kazne i zadovoljene pravde.  Prenio se, prividno neočekivanim negativno-dijalektičkim obratom, rezultat tog boja između vitezova svjetla i tame na hrišćansko učenje, ali i na idejne nositelje Francuske revolucije, Građanski rat u Americi, reflektirajući se naknadno na buharinovu doktrinu permanentne revolucije, nadahnjujući dalje Zinovjeva i Trockog. Epilog je poznat, iako samo sa približno preciznim brojem žrtava palih na odru naciokratske Hidre tokom 20-og stoljeća.  Preslikaju li se okviri epske prošlosti na južnoslavensku sadašnjicu, aksiološkom analogijskom analizom nije teško samjeriti dimenzije antihumanosti. Jasno je da su Pandave pripremani za žrtvu, ali je Pravda bila na njihovoj strani i izašli su iz tog sudbinskog kolopleta kao pobjednici. Međutim, njihovi nasljednici, Bogumili, nisu bili te sreće. Zašto? Jer su se ponijeli gandijevski, nisu se borili.  I, tu se do svog zenita probija etički problem: U čemu je smisao žrtve? Šta žrtvovati? Ideal, čijim se poricanjem gubi finalni smisao postojanja, ili život sam? Svaka žrtva je smještena u metafizičku protosferu Iluzije.  Ontološki gledano, čovjek je u poziciji da prema svom izboru zadobije i onu drugu, željenu stvarnost, ne samo karmičku ili predodređenu kastinskom pripadnošću. Kapitalizam je naslijedio i usavršio kastinski poredak, samo u perfidnoj formi. Otuda se marksizam tako naglo učinio spasonosnim, i još brže pokazao sumornim i nedostatnim, ostavljajući ponore nedorečenog, neshvaćenog. Ni najveći lideri nisu izbjegli zabludama o sudbonosnosti pogrešnog interpretiranja Naciona i da pojedinac pred neizmjernim ambisom, u krateru makar i privremeno mirnog vulkana, ne može pretpostaviti dubinu pakla. Nacija nije drugo do upravo taj vulkan koji sada mirno spava, a već narednog trenutka provaljuje svom silinom, rušeći gnjev prirode na prividno bezazleni i nevini puk, smješten u njegovom podnožju. Međutim, puk nije naivan, duboko je svjestan svoje koristoljubivosti i zna da poigravanje ognjem ima svoju cijenu. Uzmiče tek kada tlo zagrmi, ne nalazeći snage da glasno prizna svoju suicidalnost.  Čemu nacionalizmi? Kineski Nacion nije kompaktan, kao ni slavenski, ni arapski, nije ni germanski, ni romanski. I sreća je da je tako. Žalosna bi bila pustara lažno stabilnih etnički čistih sredina. Priželjkivanja sociopatskih ekstrema do sada se nigdje nisu ostvarila. A i neće. Život čine razlike.  Poveden ludilom suicidalnih i genocidnih vođa, narod može biti tragičan upravo u onoj mjeri koliko se proporcionalno zadužio svojoj kolektivnoj karmi. I, sofistički „opravdano“, vrli hajdegerijanski dijalektičari mogli bi prigovoriti da ne postoji nešto kao kolektivna karma. Ali, koga, ili šta, prezentiraju (politički, ili crkveni, nema razlike) narodni tribuni? Prezentiraju Iluziju, Laž, da su oni ti koji predstavljaju sivu masu inteligencije Naciona, ovlašćeni da ga upravo oni vode. I jasno, kolektivo tijelo, supstancija kolektivne laži, prije ili kasnije mora pasti u grotlo svog vlastitog eruptivnog ustrojstva. Tako je i sa crkvom, nekro-državom, – od brige o smrti, uzdigla se u ikarovske visine Obmane. Nikada nijedna crkva nije vodila brigu o životu. Naprotiv. Očekujući dolazak Spasitelja, život je stavljan tek u neki treći plan, a ubrzava se i podstiče realizacija apokaliptičkog Kraja.  Pojednostavljeno gledano, da bi društvo, bilo koje, moglo neometano funkcionirati, nužno je u njemu definitivno i nepovratno odvojiti religiju od politike, ali na način koji ne bio ni po čemu sličan ranijim. Upotreba slijepe sile prema religiji nije pravilno odabran put. Nije potrebno braniti gradnju bogomolja, još manje je dopušteno rušiti ih. Dovoljno je ignorisati ih, a prekršitelje morala kontrolisati i strogo ali pravedno sankcionisati. Nemoguće je previđati da su mnoga sjemeništa jatačka utočišta zlikovcima, legla kriminala, nemorala, epicentri pedofilije, eksploatacije, prinude, pljačke, političkog zavjereništva, socijalnog raskola. Duh ne prebiva u podrumima-mučilištima lažno-monoteističkih inkvizicija.  O čemu govore „dohovnjaci“ koji ne osuđuju Holokaust i druge pogrome?  Patrijarh Pavle ne samo da nije osudio zločine i zločince, nije se od njih ni distancirao, niti se isto može očekivati od njegovog nasljednika koji jedino može biti još ekstremniji. Imao je Pavle (rođen kao Gojko Stojčević) priliku da popravi status vlastite duše (da zastupa tuđu nije bio pozvan, niti će ikada biti bilo koji čovjek). Za svog ljudskog vijeka mogao je pokrenuti pitanje katastrofalno negativnog, apsolutno genocidnog odnosa SPC prema Bogumilima. Očigledno, nije na to ni pomislio. Nije osudio četničko zvjerstvo i kolaboracionizam sa nacistima u Drugom svjetskom ratu. Nije osudio učešće pravoslavne crkve kroz podršku ljotićevcima i nedićevcima u genocidu nad Jevrejima (prva „Judenfrei“ teritorija stvorena je na tlu Srbije, u kojoj je bio veći broj koncentracionih logora nego u NDH). Nije osudio zločine nad nepravoslavnim stanovništvom u ratom zahvaćenim područjima bivše Jugoslavije 1991., niti je pokušao pred crkvenim sudom pokrenuti pitanje ekskomunikacije ratnih zločinaca, odgovornih za genocid, etničko čišćenje, bombardovanje civilnog stanovništva, za izgladnjivanja i mučenja zarobljenika, zlostavljanja i silovanja albanskih i bošnjačkih žena.  Suvišno je pitanje služi li takav odnos na čast crkvi i njenim duhovnim „ocima“. Hristos nije razapet za spas takvih, već zbog identičnih njima. Upravo zato što je izbio krvavi rat, patrijarh je imao idealnu i neponovljivu priliku da pravoslavnoj vjeri pruži mogućnost da se predstavi u boljem svjetlu. Izabrao je petrovski put izdajstva elementarnih poruka Onog čijom se djecom zovu. Badava im „nauka“. Crkva nije dokazala da je ičim dostojna imena mučenika kog prozvaše svojim Bogom. Teror, koristoljublje, prevara, blud, nemilosrdnost, neskromnost, pakost, mržnja, to sigurno nisu odlike iskrenih vjernika koji Boga poštuju i vole. Utoliko je više za žaljenje neshvaćena i prezrena žrtva obožavanog. Bog će radije prihvatiti žrtve, makar one izgledale i nezaslužene, nego što će u svoje okrilje primiti svirepe bezosjećajne krvnike.  Ostaje dojam neprolazne gorčine uzrokovane saznanjem da silnici odjenuti u svilu i zlato vode narode. Nije čudno što su ateisti podizali svoje glasove, ali i oružje, protiv klera. Ateist kao dobar čovjek može biti pošten, moralan i uzoran kao i dobar vjernik, ali loš vjernik gori je od najgoreg ateiste. Kako slijediti propovijedi onih koji se oglušuju o zabrane vrijeđanja ne samo tuđih proroka, već i „vlastitih“, pod čijim ikonama nastoje tamjanom okaditi i sakriti trag propalih duša sklonih zlodjelima? Bliska prošlost je potvrdila takvu mogućnost.  Vrijeme bolesnih vulgarnih plemenskih vračeva s njihovim fantazmama još traje i širi se kao kuga, čijoj je pomami Albert Kamus, u istoimenom romanu, maestralno ugradio bit pitanja o podnošljivosti samozatočeništva u svijetu kom kužni duhom ubijaju posljednji svjetlosni trak nade. Odgovor je u estetizaciji kulturne revolucije kao revoluciji kulture, gandijevskom bojkotu štetnih protuprirodnih izuma i sredstava narkotizacije, u onemogućavanju zloupotrebe medija, u masovnom napuštanju katakombi patnje i dosljednom izolacijom duhom oskudnih huškačkih krivokletnika.  I na kraju, najvažnije, humanisti pripadaju cijelom svijetu. Sve drugo je površno razumijevanje Gandhieve nedorečene poruke: Humanost je ljudska sredina između kukavičluka i nasilja. Kukavičluk je konformizam, prećutno tolerisanje, odobravanje i prikrivanje zla. S njim je u izravnom dosluhu nasilje. A ono počinje u duhu, u neprosvijetljenim mislima. Zato se valja prisjetiti riječi koje zabilježi Umberto Eco u romanu „Il nome della rosa“:

Boj se, Adsone, proroka i onih što su pripravni umrijeti za istinu, jer obično za sobom u smrt povuku mnogo drugih ljudi, često prije sebe, ponekad umjesto sebe.

Jedino je vjera rapsoda slobode istinska vjera, vjera u Čovjeka, u Prirodu, u Život. I oni su ponekad pripravni umrijeti za Istinu, ali više vole živjeti. A ako umiru, umiru sami, za cijelo čovječanstvo, svjesni sebe i svoje smrti kao samo svoje. Oni nemaju naciju, i ko ih posmatra iz ugla svoje tamnice, vrijeđa ih, a neke, stradale od klero-nacio-silnika, takvo viđenje ubija po drugi put.  Lorka, Cvetajeva, Ivan-Goran, Miljković, Dizdar, Sarajlić, nisu zalud spjevali svoje veličanstvene besmrtne ode slobodi.

About bosanac1v

Humanist, publicist

One response »

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s