DEGLOBALIZACIJA GLOBALIZACIJE

Može li se propast Zapada dogoditi bez propasti globalne propasti Planete?

Globalni svijet je, za sada, onakav kakav jeste, nema izlaza ka transcendentnoj svrhovitosti, ali to još ne znači da nema svoj cilj. Proboj ka smislu ne zavisi od sudbine i slučaja, a “uzvišena besciljnost” povijesti nije opšti sindrom uzaludnosti.

Dok se sporimo oko piramida, granica, resursa vode, nafte, uranijuma, vrtimo se skupa sa Suncem brzinom od 230 km/h na udaljenosti od 26.000 svjetlosnih godina od centra naše galaksije. Nagib Zemljine osi u odnosu na galaktički ekvator iznosi 23.5 stepena. Svakih 25.868 godina, os ispiše pun krug. Tada se na putanji (zvanoj precesija, ili put kroz Zodijak) događa poklapanje rotacijske osi Zemlje s galaktičkim ekvatorom. Taj proces traje dvadesetak godina, ali se 0.0 poravnanja očekuje 23.12.2012. god. Prema astronomskom proračunu zadnje ledeno doba moglo se dogoditi 9250. god. p.n.e. Do tada vladala je na čitavoj sjevernoj hemisferi izuzetno blaga klima, računajući i subarktičke predjele. Krećemo se prema dugom ljetu.

Dakle, moglo bi biti utješno saznanje da sadašnje globalno otopljavanje nije posljedica uticaja samo ljudskog faktora. Međutim, i da nije prisutna kobna mogućnost uništenja zaštitnog ozonskog omotača zahvaljujući svim čovjekovim letećim, plovećim, rashladnim i ostalim brujećim izumima koji taj omotač naprosto jedu, stanjujući ga i praveći sada već ogromne pukotine u njemu, nije izvjesno da li bi i bez toga tendencija porasta temperature na površini Zemlje zbog astro-promjena dovela do pomanjkanja kiseonika, presušivanja rijeka i jezera, te nestanka biljaka neophodnih za opstanak životinja i ljudi. Uz dodatak uticaja ljudskog faktora, ta opasnost se višestruko uvećala. Mogući drugi svjetovi za kojima čovjek uporno traga, ako postoje i ako su to u prilici, sigurno začuđeno gledaju našu prenaseljenju zadimljenu kuglicu iza koje kao iza komete ostaje rep otrovnih plinova i na kojoj povremeno odjekuju atomske praskalice.

Opasni mađioničari zvani političari nikada nisu imali smisla za astrofiziku i metafiziku, bitna im je samo magična moć novca, praćena jednostavnom, često protuprirodnom fizikom. Bol, fizička, očitovana kao glad, ili bol uzrokovana povredama u toku ratnih dejstava, ili uslijed pandemičnih bolesti i ekoloških kataklizmi, nije predmet njihovog interesovanja. Ali zaboljelo ih je kada su pali neboderi trgovinskog centra u New Yorku. Toliko, da su krenuli da kazne narode Afganistana i Iraka.

Nakon otkrivene senzacionalne prevara teške 50 milijardi dolara od strane nekadašnjeg predsednika njujorške elektronske berze Bernarda Medofa, koji je rekao da je njegov posao “samo jedna velika laž”, postaje jasno i najtvdokornijim zaljubljenicima lihvarstva da bi sva logika Zapada mogla se razotkriti kao velika laž, čiju cijenu su do sada plaćali svi suprotstavljeni tiranokratiji kojoj su zalog u nečasnoj igri bile čitave zemlje. Berze su samo velike kockarnice magnata, a oni nikada ne mogu izgubiti. Sve dok za prljavi novac stvoren u trouglu oružje-droga-trafiking postoje privatne države-praonice (Švicarska, Izrael, Kuvajt, Dubai, Singapur, Hong Kong), magnati nemaju razloga biti zabrinuti. Jedino ih malo nervira vremenska prognoza i poneki cunami, ili tornado, ali oni brzo konsoliduju svoje redove i kreću iznova, ne osvrćući se na žrtve. Štaviše, na ruševinama i kolektivnim grobnicama najuspješnije ostvaruju svoje nove snove. Ne mogu ih se posebno dojmiti opomene da se uporedo s približavanjem neizvjesne 2012. približavaju, možda, velike prekretnice.

Bunt mladih koji je zahvatio prije nekoliko godina Francusku, a sada Grčku, iako zasjenjen scenama pretjeranog nasilja, otkriva posve zdrave i legitimne ambicije nezadovoljnih obespravljenih masa koje ne sagledavaju vrijednost života u crnoberzijanskom takmičenju velikih sila, koje pretičući jedna drugu vojno i ekonomski ne obezbjeđuju nikakvu budućnost.

Slomovi, krize, depresije, recesije – sve psihijatrijski pojmovi kojima se determiniše stvarnost, upozoravaju da je svijet ozbiljno obolio. Ranije su se u takvim prilikama dešavali veliki socijalni lomovi, revolucije su prerastale u svjetske ratove. To vjerovatno neće izostati ni ovog puta, samo s tom razlikom, što, ako se dogodi, nije izvjesno da li će čovječanstvo uopće opstati.

U posljednjem broju časopisa “BH Dani” objavljen je tekst pod entuzijastičkim naslovom “Počelo je, počelo!povodom kamenovanja zgrade Parlamenta FBiH u noći s 11. na 12. decembra. Iza tog čina stoji radikalni ljevičarski pokret ANTIFAO. U komentarima se susreću parole ohrabrenja, “Ruke vam se pozlatile!” i slično. Tim povodom oglasio se i pokret “Dosta”:

“Pokret Dosta u potpunosti razumije način na koji su građani iskazali svoje nezadovoljstvo i frustracije. Kamenovanje Parlamenta Federacije u Sarajevu samo je vrh ledenog brijega i djelić onoga što trpimo posljednjih 13 godina. Ako političarima stvarno nije jasno zašto je kamenovana ‘njihova’ zgrada, odgovor mogu pronaći u kontejnerima iz kojih se hrane penzioneri, u javnim kuhinjama, u podijeljenim školama, u malim plaćama i porezima na plaće, u srušenoj i rasprodanoj privredi, u štrajkovima radnika, vapajima siromašnih, kao i u svojim dubokim džepovima.”

Tokom proteklih dvadesetak godina prisutno je intenzivno potiskivanje slobode mišljenja. Novinari su sve češće na nišanu angažiranih profesionalnih ubica. Postoje moćne magijske kriptopsihološke i parapsihološke okultne discipline oslonjene na samo prividno prevaziđenu i osuđenu nacističku eugeniku, koje s lakoćom eliminiraju prodor humane intervencije u kruti sistem ograđen neprobojnim rešetkama. Ono što se probije kroz njih ne dospije daleko.

Bez imalo defetizma može se konstatovati da se narod događao i ranije i ništa se nije mijenjalo. Jedne diktatore i oligarhe smjenjivali su drugi, obično perfidniji i još beskrupulozniji.

SAD, najveća vojna i ekonomska sila zaljuljala se i prijeti joj ista sudbina kao i svim imperijama koje su se poput Ikarusa vinule suviše blizu Suncu. Sasvim su nerealna i neobjektivna očekivanja od novoizabranog američkog predsjednika Baraka Obame da će izvesti spasonosni zaokret. Toga je najviše svjestan sam Obama, inteligentno birajući oslonac u provjerenom establišmentu koji je i moralno i ekonomski generirao danadašnju krizu u kojoj se tope veliki giganti što su činili kičmu džina od sedam milja. Zašto je njegov izbor loših ipak inteligentan? Da bi imao pokriće: za buduće neuspjehe neće sam morati snositi odgovornost. Svoj moralni kredibilitet par Clintonovih izgubili su u bizarnoj aferi Lewinsky. Svaka normalna žena bi ostavila takvog muža. Međutim, najmoćnijoj vladarici nije bila potrebna satisfakcija za povrijeđeni ponos, već vlast. Tadašnja prva dama Amerike, sadašnja državna tajnica, gospođa Hillary Clinton, poznata kao jastrepka iz Bijele kuće, upamćena je kao hladnokrvna zaštitinica Izraela. Iranci sigurno pamte njene prijetnje, da će ih uništiti ako napadnu malu državu o kojoj niko ne zna gdje počinje i gdje se završava, niti ko je u njoj gazda. Pad Amerike samo će do neslućenih razmjera zaoštriti konflikte. Umjesto da se hitno radi na denuklearizaciji kompletnog Bliskog i Srednjeg istoka, (Izrael, Pakistan, Indija), ostaje se na poziciji moći. Dokle će ona to biti?

Nakon što se volšebno, padom u komu, izvukao Arijel Šaron pred međunarodnim sudom za zločin protiv čovječnosti (o njemu se više ništa ne čuje, možda negdje peca ribe) ostali su poluizgrađeni visoki betonski zidovi i glad u Gazi kao posljedica i odgovor na palestinsko raketiranje jevrejskih naselja u južnom Negevu. Palestincima bi se mogla ponuditi još nerazmatrana miroljubiva rješenja, no, da li će biti dovoljno vremena? Prije se čini da licemjernom izraelskom poretku, čiju okosnicu u posljednje vrijeme čine kriminalci i moralni dekadenti tipa Olmert, Natanijahu, Kacav, Liberman, Gajdamak, više odgovara palestinska militantna opcija, jer, imaju savršen izgovor za dodatno zatvaranje skoro dva miliona ljudi u rezervat u kom nedostaju već i elementarni uslovi za život dostojan ljudskih bića. Poroznost granice s Egiptom i mogućnost doturanja oružja ne čini dobro ni samim Palestincima. Što više raketa padaju po izraelskim naseljima, bliži je čas akcije izraelske vojske širokih razmjera. Takve protivmjere se razmatraju upravo ovih dana. Šta to znači? Takva akcija uključuje sve, samo ne dobrobit dvjema stranama. Izraelci su svjesni da Arapi nisu Indijanci, i da su sa svih strana okruženi. Palestinci u Gazi su dvostruki taoci: Izraelaca s jedne, i svojih prividnih prijatelja koji ih podržavaju radi vlastite anticionističke i antiameričke politike.

Teško je vjerovati da će Amerika ostaviti svog saveznika, još teže je vjerovati da će se bez velike tragedije ohladiti usijane glave fanatizovanih Palestinaca. Hamas i Islamski džihad, dvije najuticajne političko-vojne grupacije ne priznaju Izrael, a izraelska vlada njih ne posmatra drugačije osim kao terorističke organizacije infiltrirane i finansijski podržane iz Sirije i Irana. Uz prijetnju obnovljenog raketnog arsenala sa sjevara, iz Libana, u kom su regrupisane snage Hezbollaha od kojeg je prijetnja veća no ikad, Izrael se nalazi u procjepu i samo čudo (u koje, paradoksalno, na Meddle East svi vjeruju) može spasiti veliku većinu oba naroda koji žele mir.

3% vjerskih fanatika ne dopuštaju uspostavljanje dijaloga. S jedne strane ortodoksni Židovi, podržani od mnogih kršćanskih donatora, sanjaju o izgradnji Trećeg hrama na platou na kom se nalaze dva kapitalna islamska objekta: Džamija na stijeni (sa zlatnom kupolom) i El-Aksa, a Arapi smatraju da su oni ti kojima pripada suverenost nad cijelim El-Kudsom, Jerusalimom. Oficijelna znanost, arheologija posebno, dokazuje da su Jerusalim prije 3000 godina utemeljili Židovi, stigli iz mezopotamijskog drevnog sumerskog grada Ur.

Time što se u maju 2000. godine nakon 22 godine povukao iz tampon-zone u južnom Libanonu i u junu 2005. iz neposrednog okruženja Gaze, Izrael je pokazao dobru volju, međutim to je shvaćeno kao njegova slabost. Poslije ubistva Haririja u Bejrutu u februaru 2005. i povlačenja Sirije osumnjičene da stoji iza atentata, sve važnije upražnjene pozicije preuzeli su poslanici Hezbollaha. Uloga Irana u vojnoj pomoći i finansiranju palestinskih samoubilačkih terorističkih akcija kao i akcija članova Hezbollaha (“Božje partije”) sa 200 miliona dolara godišnje, imalo je za cilj da se stvori jak vojni balans koji bi osigurao uticaj u regionu. U traženju te protivteže, prije svega američkim interesima, zanemareni su napori UN i značaj odluke prema kojoj su sve strane oružane snage obavezane da napuste Libanon.

Suprotstavljene jedna drugoj, dvije državice na istočnoj obali Mediterana žrtvovane su konvencionalnim interesima, religijskim podjelama i kulturnim razlikama, a okosnicu bliskoistočnih ratova i dalje predstavlja neobjavljeni rat između SAD i Irana.

Važnost iznalaženja političkog izlaza iz ukletog lavirinta sada se sagledava i iz aspekta prošlogodišnjeg napada na sirijski nuklearni reaktor. Nije li došlo vrijeme da izraelska strana uoči da se ne mogu ućutkati svi susjedi i onemogućiti im razvoj tehnologije kojom takozvani Cionisti već raspolažu? Rješenje nije u sprječavanju, jer ni Englezi nisu mogli u geografski malom Izraelu uočiti da su njegovi stručnjaci u podzemnim skrovištima u pustinji Negev montirali sva postrojenja sa sofisticiranom tehnikom neophodnom za stvaranje sopstvenog nuklearnog oružja. Kako tek spriječiti nepregledni Iran?

Nažalost, sve tenzije Bliskog istoka doprinose komplikovanju odnosa na neuralgičnim tačkama u svijetu, pa i u Bosni…

Ameriku, uzdrmanog džina, pridržavaju, ne iz samilosti, samo oni veliki povjerioci koji gledaju kako da izvuku svoj kapital prije nego postane potpuno devalviran. Prema prvom scenariju, SAD će se raspasti na nekoliko manjih saveza, potom će svaka država brinuti sama za sebe. Ko će brinuti za američke saveznike?

U potonuću Titanika do izražaja je došla sva iluzornost oslanjanja na moć. Buka, bijes, samouvjerenost, osionost, odlike nebeskih Titana, nisu rezervisane za ljude. Snažna alegorija je kraj tog broda. Povesti putnike furioznom brzinom, bez dovoljno spasilačkih čamaca i bez pomisli da bi oni mogli zatrebati. Sad je sve to na dnu. Tako tone i san o velikoj imperiji. Poslije njene stogodišnje dominacije, pretekla je Kina. Američki statistički institut “Global inside”, u studiji urađenoj za ugledni “Financial Times” izvještava da je sa 17% ukupne svjetske proizvodnje NRK već preuzela primat. Istina, i 1830. godine Kina je bila najbogatija zemlja na svijetu, bruto društveni proizvod iznosio je 30 % ukupnog svjetskog, što SAD nisu dostigle ni na vrhuncu svoje ekonomske moći. Ali, već 1840. godine Velika Britanija je nadmašila Kinu i postala najveća industrijska zemlja 19. vijeka. Kina danas ima 1.800 milijardi dolara (bilion i 800 milijardi) deviznih rezervi, problem je samo što 3/4 tih rezervi drži u Americi. Da samo Kina povuče sav svoj  novac, krah američke privrede automatski bi bio totalan. Strani investitori sve više okreću leđa nesigurnom dužniku sa zapadne obale Atlantika. Prvobitno partneri u autoindustriji  “Tojota”, “Nisan”, “Mazda”,”Dženeral motors”, BMV, “Škoda”, “Pežo”, “Sitroen”… danas kaskaju za kineskim firmama. Jedni su u čudu, drugi uplašeni…

Poznavajući grozničavi mentalitet kockara koji gubi, svi upućeniji promatrači znaju koji očajnički korak bi on mogao preduzeti. Rat. Velik, i, bespoštedan.

Moglo bi se jedino zaključiti:

Nikakva globalistička doktrina neće spasiti svijet, ništa globalno, osim povratak čovjeka svom globalnom, tj, prirodnom biću.

Dok to ljudi ne shvate, Sunce će se i dalje ravnomjerno gibati kroz svemir sa svojom čudnom planeticom, 230 km/h.

Bat-Yam, 22.12.2008.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s