O RELIGIJI I VJERI

(Izdvojeni dio razgovora sa Bedrudinom Gušićem)

6.10.2012.

B. GUŠIĆ: Kome je trebao ovakav film o posljednjem Božjem poslaniku, Muhammedu svs., a kome trebaju ovakve reakcije diljem svijeta na taj film? Kuda ide ovaj svijet?

M. HAJNAL: Sociologija religije, hermeneutika objave, politička filosofija i kulturna antropologija samo djelimično mogu osvijetliti ovu dekadentnu pojavu. S obzirom na složenost, delikatnost i interdisciplinarnost problema, u svom odgovoru poslužiću se nekim paralelama, s ciljem da argumentiram kako je svaka zloupotreba religije politički obojena, odnosno, da je politizirana religija, ili, suprotno, teologizirana politika, u suprotnosti sa postulatima vjere i vjerovanja. Prvo što se treba imati u vidu odnosi se ne samo na formalnu, već i suštinsku razliku pojmova religija i vjera. Te kategorije ni u kom slučaju nisu sinonimi, a male zabune i zablude, ili svjesno plasirani naizgled beznačajni falsifikati, kao i svaki mali plamen, mogu izazvati katastrofalne posljedice. Religija je uvijek služila kao najzapaljiviji materijal za manipulaciju masama i postizanje dalekosežnih ciljeva. Nisam prvi koji i ateizam svrstava među religije, jer, na svjetsko-političkoj sceni, bezbožnici su sami sebe pretvarali u svemoguće demijurge, kojima se klanjalo kao božanstvima. Posljedice su poznate, nakon svih velikih democida koji su ispunili historiju teo-političkog bezumlja.

Religija je oblik društvene svijesti, dinamičan dijalektički proces, sastavni dio kulture, kognitivna djelatnost, fragment povijesti, poligon političkog odmjeravanja i sučeljavanja interesa. U pozadini ekspanzije i nametanja religije kao bitnog fragmenta kulture uvijek stoje težnje ka ostvarenju ekonomske imperije. Pri tome postoje razlike. Npr., kršćanstvu je bitan novac, a islam akcenat stavlja na duhovnu dominaciju. U tom kontekstu Europljani (zahvaćeni hipokrizijom kršćanstva, ne uviđajući korijene dekadencije zbog svog deformiranog odnosa prema religiji) doživljavaju većom prijetnjom po svjetski mir proces islamizacije Europe od neo-krstaškog ekonomskog i vojnog potčinjavanja zemalja Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka. Na tom polju se zamagljuju relacije i uzroci sukoba. Najčešće se iz službenih arapskih krugova kao krivci navode Izrael i Amerika, međutim, ne treba potcijeniti perfidnu ulogu Kine, Rusije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije… No, da se vratim pitanju, istina, nešto neizravnim putem, jer, karikature i filmovi u kojima se vrijeđa poslanik Muhammed i kroz to svi njegovi sljedbenici/muslimani, tek je vidljiva posljedica znatno dubljeg unutarnjeg konflikta koji se vodi u svijesti i podsvijesti svakog vjernika.

Htjeli-ne htjeli priznati, sadašnje duhovne „demokratske“ vođe, lideri, gurui, monasi… mahom su epicentri opasnih konflikata, jer svoje imaginacije i fantazmagorije induciraju kroz podsvjesnu potrebu slabijih i nesigurnijih bića da budu vođeni. Pri tome se sljedbenici često nađu u položaju da su obmanuti, zavedeni, zloupotrijebljeni. Da se to ne bi dogodilo, mora im se kultivisati vjerovanje. Ono ne smije biti slijepo i apodiktički nametnuto. Potrebno im je objasniti što vjera jeste, a što ne smije biti.

Vjera je neuvjetovani individualni emocionalno-intuitivni stav spram transcendentalnog vrhunaravnog bića kojeg neko naziva Bog, Elohim, Allah, Tao, Theos, Deus, God, Gott, Perun, Hristos, Ješua, Odin, Amon-Raa, Višnu, Manitou, Amaterasu, Veliki Duh…

Nekad je religio značilo vjerujem. Danas su to nepomirljivi pojmovi.

Religija je postala institucija. Vjera se zadržala na nivou apercepcije. Religija dolazi spolja. Vjera se formira iznutra. Religija mjeri vrijeme atomskim satom. Vjera se stidljivo ogleda u neprolaznoj i nepropadljivoj duši. Prozori religije su sa rešetkama. Vjera je nesputano zagledana u kosmos. Religija stanuje u torbama i na policama, ukoričena tvrdim ili mekim povezom. Vjera se nosi u srcu. Religija priziva gene. Vjera ne prihvata ultimatume. Religija se oslanja na jezik, razum, um i ineteligenciju. Vjera pronalazi univerzalno uporište u predanoj bezinteresnoj službi. Religija je tehnika. Vjera stremi humanosti. Religija je srebroljubiva. Vjera podnosi siromaštvo. Religija je raskošna i bučna. Vjera uživa u skromnosti i kontemplativnoj tišini. Religija je začarani krug osvete. Vjera inklinira samokorekciji, razumijevanju i praštanju. Religija očekuje, iznuđuje, otima. Vjera je blagodarna. Religija obećava lažni raj, a od Planete pravi pakao. Vjera gradi mir i bori se da nada postane stvarnost. Religija je okrutno egocentrična, gradi bedeme. Vjera dopušta razlike i dijeli prostor sa svom braćom i sestrama. Religija prijeti i nemilosrdna je. Vjera upućuje na samilost. Religija svojim zdanjima prkosi visinama. Vjera poštuje zemlju, žubor bistrog potoka, čist zrak, miris behara, oranice, sijena, pečenog kruha. Religija je opijum i trans. Vjera zahtijeva budnost. Religija je zabrana. Vjera je brižnost, moral i savjest. Religija preferira okultnu magiju i mistiku. U vjeri je sve kristalno transparentno, dostupno, jednostavno i ostvarljivo. Za religiju su krv i bol paravan za nerazvijenu samosvijest. Za vjeru je sve stvoreno svetinja. Svrha religije je moć. Cilj vjere je ljubav. Religija žudi za krajem svega i sije požare i rasulo. Vjera voli vječitost Početka Istine. Religija je okrenuta carstvu arhi-demona užasa i vječitom ciklusu ponavljajuće smrti. Duša čistog vjernika je odana ljepoti nenasilnog trajanja prolaznog trenutka, na putu ka definitivnom utočištu uz lotosova stopala Tvorca svih svjetova Univerzuma.

Lično osuđujem svaki oblik raspirivanja vjerske netrpeljivosti koja počiva na omalovažavanju Božjih poslanika, bilo da je u pitanju Buda, Zaratustra, Krišna, Isus, Manu, Muhammed, Baha'u'llah… Neko ko je zaista iskreno ponizan i u srcu sasvim predan vjernik zna vrlo dobro pravila ponašanja i takav se nikada neće usuditi da napada tuđe proroke, druge vjernike i njihove bogomolje. Nekome su oni tuđi, ali Bogu su svi poslanici-avatari njegovi sinovi koje je poslao ljudima da ih štiti i čuva u pokornosti. Islam je svjetska religija, po broju vjernika se približava kršćanstvu, posebno nakon potresa u krilu katoličke crkve i rapidnog opadanja broja njenih članova. Islam je neodvojiv dio globalne kulture i duhovne orijentacije ljudi koji polaze od Muhammedovog učenja i prihvatanja Božjeg poslanika Muhammeda kao posljednjeg proroka. Nažalost, kao i u ostalim monoteističkim religijama, i u nepravilno shvaćenom, neizvorno interpretiranom i pogrešno prakticiranom islamu ima elemenata fanatizma i potcjenjivanja tuđeg.

Uz sljedeće primjere napravimo paralele i analogije. Doći ćemo do identičnih rezultata: zloupotreba vjere i vjernika u svrhu bespogovornog održanja religije kao instrumenta političke moći. U Iranu se provode decenijski duge krvave represalije nad pripadnicima Baha'i pokreta, za koje su svi proroci podjednako važni. Kako objasniti da muslimani u Afganistanu, Siriji, ili Pakistanu, ubijaju druge muslimane, bombaši-samoubice ulaze s eksplozivom u džamije među mirne vjernike? U Saudijskoj Arabiji osim islama ne može postojati druga religija. Ništa nije bolje u drugim konfesijama. Budisti u Mijanmaru proganjaju i ubijaju muslimane. Slično je u Kini u kojoj Kinezi terorišu muslimane Ujgure, kao što i praktikante bezazlenog miroljubivog Falun Gonga svirepo muče i ubijaju. Ruski ortodoksi su izraziti anti-islamski ksenofobi. Srpsko pravoslavlje uz Hitlerovog miljenika Nikolaja Velimirovića i izroda Kačavendu može biti samo krivoslavlje. U Izraelu je u Hebronu ortodoksni Jevrejin pucao po muslimanskim vjernicima u džamiji dok su se mirno molili (vjerovatno je maloumnik mislio da je osobno upoznao Boga i dobio njegovo odobrenje za takav gnusan čin). Katolička Inkvizicija nije zamrla i bori se za kršćanski karakter Europe, čemu je pečat u Norveškoj dao manijakalni islamofobični Breiwik. Kako objasniti ratove koje su križari vodili protiv muslimana, i uzvratno, ratove muslimana protiv bizantskog hrišćanstva? Zašto se katolički Zapad suprotstavlja ortodoksno-hrišćanskom vjerovanju, politizirajući vjerske sukobe pretvarajući ih čak u instrumente za svjetske konflikte, a i jedni i drugi tvrde da je Isus njihov Bog? Među jevrejima (malo slovo „j“, ne mislim na Jevreje kao narod, već na sljedbenike judaizma) vjernici se oštro dijele na reformiste i ortodoksne haredim. Haredim uhode reformiste i prijete im, omalovažavaju ih, a ateiste napadaju i socijalno marginaliziraju. Zabilježeni su slučajevi slanja eksplozivnih pošiljki jevrejima-hrišćanima (jehudim-mašihim), napadi kiselinom na „neadekvatno odjevenu“ ženu, i sl., do ubistva djece nakon što je fanatik otkrio da mu je žena hrišćanka i ne želeći da mu djeca rastu kao hrišćani on ih je pobio. Zar sve ovo ima veze sa Bogom? Jasno je da su religija i vjera dva dijametralno suprotna pojma. Vjera sadrži etički kodeks, Bogo-bojaznost, potpuno predan odnos služenja Bogu koliko i drugim ljudima, ljubav prema Svevišnjoj Božanskoj Ličnosti, tolerantnost prema svim oblicima postojanja, solidarnost, trpljenje i poštenje. Religija je drugo ime za politiku. Političari su teizirani anti-pol vjernicima. Političar se uzdiže do trona božanstva, vlada, inaugurira i ruši, umišljajući da je svemoguć. To je religija političkih hulja i demona, opsesije su im vlast i moć. Kada se naruši njihov monopol, zavode istomišljenike, nemilosrdno pokreću i regrutiraju čak i prave vjernike u ratove.

Zapad već odavno nastoji diktirati tempo razvoja islamskog svijeta, miješajući se u sve pore privatnosti. Nedopustivo je ograničavanje slobode odijevanja muslimanki. Ko ima pravo ženi skinuti maramu, burku, ako ih ona prihvata? Ono što je za Zapad simbol demokratije, u vidu razvratne feministkinje na štiklama koja mijenja muškarce kao neko košulje, koja puši i pije alkohol na javnim mjestima, kvazi-estetskim korekcijama silikonizira svoje tijelo radi obmane, uzastopno bezbožno ubija plodove vlastitog tijela, za islamski svijet je s pravom znak totalne sotonističke dekadencije.

S druge strane, kamenovanje žena do smrti, nedopuštanje ženskoj djeci da se školuju, javno batinanje, linč zbog „porodične časti“, preprodaja, poligamija, depersonalizacija žene kao individue i često apsolutno potcjenjivanje samosvjesnosti njene duševne duše, povodi su za zapadnjačku feminističku diskusiju o muškom šovinističkom teroru nad ženom muslimankom.

Manipulacija koja je sada na djelu, uperena protiv proroka Muhammeda, jaše na talasima 11. septembra 2001. Inkvizicija se teško miri sa činjenicom da druga konkurentska religija/politika ugrožava primat Vatikana i koristi taj napad na Ameriku kao univerzalni izgovor za anti-arapski antisemitizam i dodatno uporište za dovršenje realizacije doktrine monopolističko-vojne globalizacije svjetkog tržišta. Islam se protivi tome i tad se protiv njega koriste niski udarci. Koristeći metode uvreda proroka Muhammeda, lažni kršćani demonstriraju svoju inferiornost u odnosu na prave čestite i dostojanstvene muslimane koji nikada neće podići svoj glas protiv proroka Isusa, jer svaki musliman zna da je Isa također Božji poslanik. U tome je osnovna razlika, a suština sukoba i omalovažavanja, koje može prerasti u Huntingtonov „sukob civilizacija“, leži u banalnim, ali maestralno insceniranim povodima. Uzalud se sada, nakon što je snimljen sramni film „Nevinost muslimana“ pronalazi izgovor u činjenici da je režiser robijaš na dopustu koji je prevario glumce, i da ovi nisu ni znali da snimaju film o proroku Muhammedu. Pale su žrtve, među njima i američki ambasador u Libiji, a uporedo se u Francuskoj reaktueliziraju karikature sa likom proroka Muhammeda, što samo intenzivira eskalaciju nezadovoljstva islamista, među kojima ima mnogo onih koji će iskoristiti povrijeđena osjećanja vjernika za već viđene akcije talibana, mudžahedina, selefija, vehabija, al-qaidovaca…

U metežu koji se sukcesivno širi, malo ko obraća pažnju na skrivene inspiratore haosa, a o tom svjesno programiranom haosu postoji čitava nauka. O njima religiozni islamski fanatici ne znaju niti je iko u stanju da ih zaustavi u njihovom rušilačkom pohodu, pružajući dodatne argumente za filmadžije, karikaturiste i razne Breiwike, koji će tvrditi da su u pravu, zanemarujući i bacajući pod debele tepihe u svojim prljavim kućama sve democide što ih već dva milenijuma u Hristovo ime čini crkva.

Rješenje je u kontroli medija ekstremnih krugova i u obuzdavanju svojih fanatika. Kad je u Izraelu spaljena džamija, u njoj su se sutradan našli izaslanik Rabinata i Šimon Peres, a vinovnici su pronađeni i uhapšeni. Nedavno su vandali oskvrnuli samostan u Latrunu (nedaleko od Jerusalima), ali ima indikacija da su isti počinitelji (ortodoksni Jevreji) napali i grafitima oskvrnuli i muzej Holokausta Jad-Vašem. No, i njima je već zakon pokucao na vrata. Jedno je sigurno: politizirano religijsko ludilo je opasna i zarazna bolest čiju epidemiju treba sprečavati svim raspoloživim sredstvima, jer ako se ne zaustavi, ona će prerasti u pandemiju koja upravo sada prijeti da uništi čitavu Planetu. Forsirano se nastoji na krajnje artificijelan i monstruozan način materijalizirati majansko proročanstvo o globalnoj katastrofi i dovršenju ljudske civilizacije, čemu teže ekstremno fanatizovani bolesni apokaliptici svih konfesija. Thanatos je njihov idol. Ali, ako je to za utjehu, niko se nije usrećio ko je napadao poštene vjernike i rušilački atakovao na njihova svetilišta i svetišta, groblja i svete knjige, omalovažavao i vrijeđao proroke. Kazna će ih stići i bez ljudskog suda.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s