DR. ESAD BAJTAL

POLITIKA RELIGIOZNOG KONFLIKTA: religija između vjere i politike

(Tekst preuzet sa: http://tacno.net/Novost.aspx?id=20754 )

 

“Čovjek nije ono što govori, nego ono što čini”

Meša Selimović

 

Bosna i Herecegovina je zemlja religioznih nevjernika.
Zemlja onih koji samo vjeruju da vjeruju.
I tu završava njihova vjera.

S druge strane, ovo je zemlja pseudoateista.
Oni vjeruju da ne vjeruju.
To je sva njihova nevjera

Istovremeno, i jedni i drugi ponašaju se isto.
Naravno, i jedna i druga strana ima svoje naličje i časne izuzetke.

Govorim samo na osnovu vlastitog ljudskog i intelektualnog, te posebno ratnog i poratnog iskustva. Ako u svjetlu tog iskustva parafraziram engleskog pisca i episkopa Anglikanske crkve Dž. Svifta(Jonathan Swift, 1667.-1745.), onda dobijam sljedeći politikantski simptomatičan iskaz:

Mi smo ovdje sasvim dovoljno religiozni da bi smo se mrzili, a isuviše
                        slabi vjernici da bi smo uzajamno poštovali i voljeli jedni druge.

To samo govori o tome kako je vjeru mnogo lakše propovijedati i zagovarati, nego praktično živjeti.

Ovdje žive sljedbenici triju monoteističkih religija[1].

jedan Bog i, jedna vjera u jednog Boga, jesu ono zajedničko svim bh vjernicima. Dakle, svi koji vjeruju, vjeruju u jedno i isto. Problem je u tome što svako vjeruje na svoj način.

Tačnije, svako vjeruje na način svoje religije.
Još tačnije: svi vjeruju na način religijā, koje, jedna drugoj ne vjeruju.

Politizacijom te uzajamne nevjere nastaju brojne nevolje i religiozno obojeni konflikti koji dodatno kompliciraju ionako složenu i nacionalizmima opterećenu društvenu i javnu scenu.

Otuda nužnost sljedećeg pitanja: šta je religija?

Logički, religija bi bila samo vanjski-specifičan izraz vjere.

Kao vanjski izraz vjere religija je samo jedan od mogućih puteva do Boga; način komunikacije s Bogom. A put i način komunikacije s Bogom, ne mogu i ne smiju biti važniji od samog Boga. Simbol ne može biti važniji od sadržine koju prezentira.

Međutim, u kontekstu bosanskohercegovačkih političkih prilika i neprilika, religija postaje etno-instrumentalizirani izraz vjere važniji od nje same. Stavljajući nacionalno iznad vjerskog, i iznad ljudskog, religija praktično napušta suštinu same vjere, i kao etno-ideologizirana, religija – prestaje biti vjera. Ona je sada prikrivena, ili psihološki govoreći, nesvjesna ne-vjera. U tom vrijednosno pervertiranom smislu religija je praktična izdaja vjere koja se stavlja iznad nje same. Uistinu, međutim, vjera bi morala biti iznad religije; važnija od njenih rituala i dnevno-političkih kalkulacija.

Upravo zato, znanstveno izučavanje religijâ treba da, svojim odlučno-kritičkim pristupom analitički osvjetljava i raskrinkava zamke gornje i slične vrste. Na znanosti je da zajedno s Vjerom sprečava ili reducira mogućnost one ideološko-pragmatične manipulacije kojom se nacionalizirana religija stavlja u službu dnevno-političkih ciljeva.

Šta je logički odgovor na tako formuliran zahtjev?
Možda, onaj didaktički-poučan primjer iz istorije indijske filozofije.
Riječ je o prastarom sporu koji se stoljećima vodi oko prirode buddhizma.

Naime, često se postavlja jedno još neriješeno filozofsko-teološko pitanje: da li je buddhizam religija ili filozofija? Međutim, nema nikakvog značaja kako buddhizam definiramo. Buddhizam ostaje ono što jeste, ma kakvu mu etiketu prilijepili. Etiketa je potpuno bespredmetna. Čak i etiketa “buddhizam” koju stavljamo na Buddhino učenje, nema mnogo važnosti. Imena nisu nešto što pripada suštini stvari. Ono što nazivamo ružom mirisaće jednako zanosno pod svakim imenom! Ma kako je zvali, ruža miriše svojim mirisom. Na isti način, istini nije potrebna nikakva etiketa: ona nije ni buddhistička, ni kršćanska, ni hinduistička niti muslimanska. Istina ne može biti ničiji monopol.[2]

S vjerom je potpuno isto.

Ako je istinski prava, sasvim je nevažno da li je zovemo judaizam, kršćanstvo, ili islam… Nadahnjujući se iz istog duhovnog izvora, i judaizam, i kršćanstvo, i islam posvećeni su Jednom. Sve je isto i govori o Istom. Dakle, nema ni razloga ni potrebe za neskromno elitističko samorazumijevanje bosanskohercegovačkih religija, kakvo srećemo i vidimo svih ovih godina, i po kome svaka od njih tvrdi da je bolja od ostalih. Tako elitistički nastrojene i politički dodatno podsticane, bh religije postaju nacionalno ideologizirane religije; tj. netolerantne religiozne ideologije: ideologija “najčišće vjere“; ideologija “antemurale christianitatis” i ideologija “nebeskog naroda“. Posljedica: neskrivena isključivost tako samoizabranih nominacija onemogućuje svaki mogući dijalog među njima. Ideologizirana jednostranost ovdašnjih religija poriče bilo kakvu mogućnost inter-religijskog zajedništva.

Sve je isključeno.

Sve, osim isključivosti.[3]

Tako se vjerski nebitne i povijesno poznate religiozne razlike, izvrgavaju u razlog ispolitiziranih interreligijskih nesporazuma i sukoba. Na kraju, tako inducirano ekskluzivno-elitističko samorazumijevanje religija, logički, počinje da ugrožava i samu vjeru, i vjerske slobode.

Stoga, pitanje “vjerskih sloboda”, danas u Bosni i Hercegovini, nije više teističko-ateističko pitanje, nego, isključivo i samo, interreligiozno pitanje. Ovdašnje religije u svojoj dnevno-političkoj isključivosti (o tome svjedoče česti napadi na vjerske objekte i fizički nasrtaji na vjerske službenike širom BiH), nasilno guše i onemogućavaju najprije vjerske slobode Drugih, a zatim, logikom spojenih sudova, automatski dovode u pitanje i slobodu vlastitog vjerskog ispoljavanja. I upravo ovdje se javlja mjesto i potreba naučnog izučavanja religija u smislu pokušaja racionalnog interpretiranja i razumijevanja vještački induciranih  religioznih konflikta.

Ako znanost, zajedno sa filozofijom, definiramo kao oblik kritičke svijesti spremne na nepristrasno kritičko propitivanje ljudske stvarnosti, onda i znanstveni nalazi komparativno-osmišljenog izučavanja religija, mogu pomoći boljem uzajamnom razumijevanju ljudi, kako na interpersonalnoj, tako i na interreligijskoj ravni. Unošenje znanstveno-racionalne dimenzije u međureligijske odnose, te logičko-znanstveno minoriziranje njihovih pojavnih razlika, dalo bi veću šansu njihovom uzajamnom razumijevanju.  Istovremeno, to bi značilo ozbiljnu prepreku isključivosti, fanatizmu i netrpeljivosti. Jer, znanost i znanje su strukturalno, per definitione, otvoreni za razloge, razlike i dokaze, “dok sama religija to nije”.

Zapravo, nijedna religija (vođena misionarskom željom i ambicijom uspostave planetarne dominacije), za razliku od znanosti, nije autokritički raspoložena. Tačnije: u svojoj planetarno zacrtanoj misiji, svaka od religija sebe razumije kao jedino ispravnu i posvećenu. Stoga potisnutu autokritičku oštricu, religija kompenzira njenim preusmjeravanjem/projektovanjem na polje interreligiteta: ako nešto ne valja, onda to nije na Našoj, nego na Njihovoj strani. Dakle: ne razlikujemo se Mi od Njih, nego Oni od Nas.

Šta znači ta logička besmislica?

Prevedeno na jezik nesvjesnog, tj. na jezik freudovski interpretirane racionalizacije, to znači sljedeće: Mi smo urnek vjere. Mi smo istina. Oni su razlika. Stoga svako razlikovanje od nas jeste udaljavanjeod istine. A udaljavanje od istine jeste – izdaja. U religijskom smislu, izdaja Boga.

Stoga: mi se protiv izdaje i izdajnika moramo boriti.

Tako ispolitizirani religiozni elitizam, u kriznim razdobljima jednog društva, vremenom, iz početne, verbalno-benigne, prelazi u malignu fazu doslovne fizičke borbe. Na kraju, sve završava tako što njihovi sljedbenici, izmanipulirane žrtve bespotrebnog religijskog konflikta, skončaju kao biološki otpad na periferiji anticivilizacijske, ideološko-religiozne i dnevno-političke deponije. Bučna i nepotrebna svađa ideologa religijskih zajednica konačno zamire u tišini njihovih nacionalnih grobalja (Đ. Šušnjić).

Iskustvo pokazuje da dnevna svijest prosječnog čovjeka, pod presijom ispolitizirane religijske ekstaze, nije kadra da se racionalno odupre ideološki marketiranom Zovu Razlike: idejno ispolitizirana religija etnoidentiteta konačno potiskuje religiju Boga. Funkcionalizirana kao religija moći, religija etnosa, nasiljem u ime vjere, samo prikriva opskurnu bezbožnost vlastitih agresivnih akcija što ih provodi prema pripadnicima drugih religija. Tako nasilno ovjeravanje «svoje religije», objektivno prerasta u čin izdaje temeljnih prerogativa miroljubivosti koje vjera ne samo propovijeda, nego i imperativno nalaže. Stoga svako provođenje nasilja u ime religije, znači stvarno odbacivanje vjere i izdaju Boga. Naknadna priča, u svrhu pravdanja tako počinjenog nasilja, samo je puka racionalizacija te izdaje.

Jasno je: Bog i nasilje ne idu zajedno.

Tamo gdje se to ipak događa, imamo posla sa lažnom vjerom, tj. sa religijom koja u ime prizemno-dnevnog napušta transcendentno, a s njim i osnovne vjerske postulate. Kao najviša i jedina vrijednost vjere, Bog mora biti iznad svega. Nikakva zemna (idejna, politička, religiozna, itd.itd.), pragma ne može (o)pravdati akcije koje se provode protivno zahtjevima božjih zapovijedi: ne ubij; ne ukradi, ne svjedoči lažno

Kako onda razumjeti činjenicu da se u BiH upravo sve to događa.
Ubija se!
Krade se!
Lažno se svjedoči.
Pravdaju se zločini!
Blagosiljaju zločinci!
Nenormalno postaje normalno.
Normalno nenormalno.                                   

                        Licemjerje ili neznanje?

Eto pitanja za nauku, koja, uz pomoć moderne psihijatrije, braneći vjeru od religijskih zloupotreba, detektira i jasno razlikuje normalnu od abnormalne religioznosti.

O čemu je riječ?

Riječ je o genezi uobičajenog odgojnog procesa čovjeka koji ne završava uvijek tamo gdje bi mi to pedagoško-programski htjeli, niti na način kako smo vaspitno-planski zacrtali. Ukratko: uobičajena socijalizacija jedinke slijedi složen vaspitno-motivacioni kompleks: nagrada – kazna. Uobičajeni tok odgoja podrazumijeva da svemoćni otac proceduralno-pedagoški kažnjava i nagrađuje dijete, nastojeći time oblikovati pozitivno i društveno prihvatljivo ponašanje budućeg čovjeka. Međutim, i pored sveg truda, neki pojedinci ostaju neizgrađene, neurotične, desocijalizirane ličnosti.  Transferom autoriteta sa oca na Boga, na crkvu, na religiju ili državu, odrasli pojedinac, vremenom svoju neurozu* (u strahu i samoodbrani od neprijatnih afekata s njom u vezi), nesvjesno projektuje na religioznu ravan skrivajući tako svoje društveno neprihvatljive želje iza religijskih pobuda.

Suočen s tim iskustvom švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung (C.G. Jung), različite oblike te neurotične religioznosti kvalificira kao “ilegalan pristup religiji“. A to znači da, u projekcionoj ravni samoodbrane, frustrirani pojedinac svoje neurotično ponašanje nesvjesno prevodi u religiozne ideale. Na taj način on svoje ispade pravda religioznim motivima, skrivajući tako prave razloge svog neprihvatljivog držanja.

Tačnije govoreći, u nemogućnosti da ostvari neku svoju društveno neprihvatljivu želju, pojedinac odustaje od nje pod izgovorom religiozne vrline skromnosti ili poniznosti.[4] Međutim, budući lažna, takva se skromnost u prvoj prilici demaskira eruptivnim oslobađanjem potisnute agresije ili drugim vidom ispoljavanja nedozvoljenih oblika ponašanja (laž, krađa, silovanje…). U kriznim periodima društva (kao što je rat), kada naglo popuste stege zakona, pozivanje na religiju postaje idealan javni izgovor za zločine i legalizaciju lične agresije i potisnute mržnje neurotičnih vjernika. To je trenutak kad njihova tobožnja religija «legalno» okreće leđa vjeri na koju se oni svakodnevno i naglašeno pozivaju.

Takvog pojedinca još nekako (psihološko-psihijatrijski) i da razumijemo.

Ali,  kako razumjeti šutnju vjerskih institucija i vjerskih autoriteta koja obavija bezumlje i silne zločine počinjene u ime vjere?

Ili još dalje:

Ako je Bog vrhovni zakon vjere (a jeste); i ako Bog  u svom apsolutnom savršenstvu, “sve vidi, sve čuje i sve zna”, šta je sa vjerom onih vjerujućih koji se, uprkos onome što sami ex cathedra propovijedaju, drže tako da vlastitim djelom poriču ono što javno govore. Koji se, uprkos paklu kojim istrajno plaše druge, sami ponašaju “kao da je smrt neprovjerena glasina” (A. Huksley).

Oni (kao da) naprasno zaboravljaju da religija nije, niti smije biti, opravdanje za individualnu ili kolektivnu samovolju. Upravo obrnuto: religija bi morala biti etički korektiv koji suzbija svaku samovolju i nezajažljivost. Jer, strogo logički govoreći, moralna vrijednost nekog čina nije određena time šta se hoće, već time kako se hoće – to što se hoće. Praktično gledano, jedno je smatrati se vjernikom, a sasvim nešto drugo živjeti u skladu s vjerom i njenim propisima.

Čovjek nije ono što govori, nego ono što čini.

Upravo tu je mjesto aksiološkog raskola između vjere i odmetnute religije. Tako, ideološki obojena religija vjeru samo propovijeda, dok objektivno, u stvarnosti, aktivno krši njene aksiome i imperative. Religiozno obogotvorena ideologija postepeno potiskuje Boga, što je bezbožnost najgore vrste. Religijska zloupotreba vjere, gora je jeres od njenog ateističkog poricanja.

Također, religija koja apsolutizira samu sebe, svoje ciljeve, i svoje interese, upravo tom isključivošću dovodi samu sebe u pitanje. Logički: nepomućena vjera bi morala biti jedini cilj religije; njen jedini interes i njena jedina obaveza. Svaka ideologija, etnopolitika, i tzv. «nacionalni interes», moraju ostati potpuno po strani. Jer, “interes je odlika zavisne volje koja nije uvijek sama od sebe saglasna s umom”. Stoga se “kod božanske volje ne može zamisliti nikakav interes” (I. Kant). Kantovski govoreći, u religiji kao praktičnoj etici, nije nam dato da predpostavljamo uzroke onoga što se dešava (to je zadaća politike), već da postavljamo zakone o onome što treba da se dešava. Neovisno o tome da li nam se to sviđa ili ne sviđa.

Po toj logici, religija bi trebala da slijedi dužnosti koje nalaže vjera, a ne ideološke koncepte i ciljeve dnevne-, etno-, ili bilo koje druge politike. U pitanju je svijest o bezuslovnoj dužnosti pokoravanja zakonu vjere, pa čak i na štetu vlastitih sklonosti. Jer, opet na tragu Kantovog poimanja, savršena vjerska dužnost je ona dužnost koja ne dozvoljava nikakav izuzetak i ne slijedi nikakve zapovijedi osim Božijih.

Taj princip etičkog rigorizma (“sve ili ništa”) savršeno pregnantno izražavaju islamski aksiomi: ko ubije samo jednog čovjeka, ubio je čitav svijet. I obrnuto, ko spasi jednog čovjeka spasio je čitav svijet. Naravno, između aksioma i života stoji čitava skala racionalizirajućih samozavaravanja kojima se počinjeno odstupanje od vjerski propisane dužnosti gorljivo brani, ukoliko, kao takvo, donosi neku ličnu ili ideološku korist prekršiocu.

Zato Kant, na tragu kršćanske etike, u moralnim pitanjima zabranjuje pozivanje na bilo kakve primjere, tražeći da, svaki primjer koji mu se pokaže, mora, “na osnovu moralnih principa biti ispitan da li je dostojan toga da bude moralni uzor”. Čak i svetac iz jevanđelja, kaže Kant, mora prethodno da se uporedi sa našim idealom moralne savršenosti, prije nego mu priznamo svetost i dobrotu. Jer, kako kaže dalje, i sam svetac zahtijeva upravo to:

                        Zašto nazivate dobrim mene (koga vidite)? Niko nije dobar (ideal dobrog),
osim jedinog Boga (koga ne vidite).

Naravno, s ovim se svi deklarativno slažu.
Ideju moralne ili vjerske dužnosti, čovjek a priori ne odbija.
Naprotiv!

Ali, u kontekstu dovoljno izazovnih situacija, onako kako sam život zna da ih režira, čovjek najčešće nije u stanju da deklarativno prihvaćenu dužnost i de facto konkretizuje. On, svjesno ili nesvjesno, nalazi mnoštvo načina da umakne dužnosti, ili da je relativizira i prilagodi svojim željama i sklonostima, a to znači, da je “u osnovi iskvari i liši njenog dostojanstva”. Pri tom se najčešće poziva na slične primjere izbjegavanja suprotne strane.

Paradoksalno, ali, upravo omrznuti Drugi postaje iznenada paradigmatični uzor (neupitni ponašajni obrazac) koji se, uprkos vjerskoj dužnosti, slijedi.

Čak radije nego i same Božje zapovijesti.

Primjera izdaje dužnosti ima na sve strane.
Evo samo dva dovoljno slikovita.

Nedavni[5], bezrazložan, neizazvan i bahato primitivan ulični napad na pravoslavne sveštenike na Dobrinji (periferni dio Sarajeva). U ime koga i čega je počinjen taj napad? U ime koje vjere?  U ime kojeg morala je moguće tako nešto pravdati? Napadač će se vjerovatno braniti jeftinim pozivanjem na brojne i užasne srpske zločine počinjene tokom rata nad građanima Sarajeva.

Međutim, slijedeći neumoljivu logiku Kantovog etičkog rigorizma, pozivanje na iskustvo u pitanju dužnosti – ne pomaže. U stvarima dužnosti iskustvo nije nikakva mjera. Um je jedina mjera, i on je taj koji, sam za sebe, i nezavisno od bilo kakvog iskustva, zapovijeda šta treba da (norma) se čini.

Dužnost, kao dužnost, prije i neovisno od svakog iskustva dolazi iz samog uma “koji volju determinira razlozima a priori”. Kategorički imperativ (a vjerske dužnosti su upravo bezuslovno-kategorički zahtjevne), nije ograničen nikakavom empirijom ili svrhom. Kategorički imperativ podrazumijeva “radnju kao objektivno nužnu i bez veze sa nekom drugom svrhom”. U tom smislu njegova “bezuslovna zapovijest ne ostavlja volji nikakvu slobodu”.

Ali koliko nas je istinski spremno na to?

Evo i drugog primjera pokušaja relativizacije vjerske dužnosti.

Norman Cigar, u knjizi Genocide in Bosnia – The Policy of ‘Ethnic Cleansing’ (Texas A&M University Press, College Station, 1995.), citira dio iskaza što ga je srpski patrijarh Pavle dao novinarki ‘Veniti fera‘:

Da li mislim da je ubijanje pogrešno.
                        Naravno! Ali, da li ja mislim da se pošten čovjek treba predati
                        napadačima? Ako je to izbor, onda vam moram reći da bih i ja morao biti
                        kao političari koji misle da se Srbi moraju boriti … da spasu ne samo
                        Crkvu već i sebe same“.

U kontekstu naše teme, patrijarhovo ”ali”, potpuno relativizira njegovu apsolutnu dužnost na prigodno sredstvo: sredstvo radi postizanja nečeg drugog.

Time on Kantov kategorički-  srozava na hipotetički imperativ.

Kakva je razlika?

“Hipotetički imperativ kazuje samo to da je neka radnja dobra ili radi neke moguće svrhe ili radi nekestvarne svrhe. U prvom slučaju hipotetički imperativ je problematično-praktičan, a u drugom je asertorično-praktičn princip”.

Tome nasuprot, kategorički imperativ, insistiranjem na objektivnoj nužnosti radnje, bez ikakvog ”ali”,  funkcionira kao bezuslovni, apodiktično-praktični princip. Radi se o radnji koja je dobra sama po sebi. Dakle, o radnji koja je saglasna sa umom potpuno neovisno o bilo kakvoj i bilo čijoj individualnoj sklonosti, koja bi mogla poslužiti kao vanjsko opravdanje bilo kakvog odstupanja od dužnosti.

Za sami kraj navodim jedno samokritičko razmišljanje pravoslavnog psihijatra, beogradskog profesora, akademika Vladete Jerotića, koji kaže:

Budući se mnogo šta izmijenilo u psihičkom pa i karakternom sklopu
                        srpskog naroda i njegove crkve, od 1918. do danas, ne bi trebalo da
                        postoje ubjedljivi i opravdani razlozi za pojavu netrpeljivih ili   
                       fanatizovanih fundamentalističkih težnji unutar srpskog pravoslavlja,
                        prema drugim narodima i religijama. Međutim, takve su se težnje ipak
                        pojavile, negdje oko 1989. godine. Najprije direktno manifestovane u
                        štampi, manjim i većim publikacijama, a zatim na radiju i televiziji, sa
                        tendencijom da se sve tragično završi (Cf. http://www.aiempress.ch)

Komentar nije potreban, a zaključak se nameće sam od sebe:

Danas na Balkanu svjedočimo klizanju vjere u religiju, s jedne, i poraznom klizanju religije u politiku, s druge strane. Kao “ancila politike”, religija nema ništa zajedničko s vjerom. Vjera uči ljubavi, politika uči mržnji. Ovakva kakva je (čast časnim pojedincima na sve tri strane), religija je izdala vjeru u Boga, kao što je politika izdala vjeru u Čovjeka. Udružene na jednom lošem poslu varanja ljudi i zavađanja narodā, izdale su, zajedno, i Boga, i Život, i Čovjeka. Okrenule su im leđa. Ili još bolje:

Okrenule su nam leđa.[6]

 

 

 

Iz knjige “al tempo” (Psychografia pseudologiae phantasticae…)

ESEJI o čovjeku, društvu, moralu, politici, religiji…                       


[1] Tekst predstavlja cjelinu izlaganja podnesenog na Međunarodnom simpoziju religiologa i theologa(Ilidža, 18.-19. 03. 2005.), gdje se u organizaciji Russian and European Studies CenterArizona State University i Univerziteta Sarajevo, razgovaralo o mjestu i ulozi religije na univerzitetu našeg vremena.

[2] Cf. Walpola Rahula: What the Buddha taught, G. Fraser, London, 1982.; N. Sad. 1989.

[3] Više o tome vidi, E. Bajtal: Zloupotreba religije u političke svrhe, in: “Međureligijski dijalozi“, zbornik, Sarajevo, 2oo2. str. 19-3o ; (tekst je pristupačan i na internet stranicama).

* Ovdje shvaćena kao najčešći oblik poremećaja ličnosti bez poznatog organskog uzroka ili disfunkcije.

[4] V. Jerotić: Psihoanaliza i kultura, Beograd, 1976. str. 94 -1o6

[5] Prva polovina marta, 2005.

[6] Cf. E. Bajtal, cit.dj. str. 30

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s