Savremena filozofija religije

.

Suština je savremene filozofije religije da ne polazi samo od kršćanstva, nego od svih religija, posebno od takozvanih svjetskih religija. U svjetske religije, osim kršćanstva, spadaju judaizam, islam, hinduizam, taoizam i budizam. Od njih barem jedna izvjesno nije teistička. Budizam nije teizam, jer Buda nije Bog. Svako, ukoliko se probudi i postane budan, ukoliko postane samoga sebe svjesno jastvo, jeste Buda. S tačke gledišta teizma, budizam zato možemo označiti kao a-teizam, kao negaciju teizma. No, samo s tačke gledišta teizma. Sam po sebi budizam nije ni teizam niti ateizam, nego je religija koja se formirala s onu stranu, odnosno prije te opreke.

Pritom je dobro znati da se oni koji nisu prihvaćali neku određenu sliku boga, odnosno bili su vjernici bez vjere u nekoga boga, obično nisu sami sebe proglašavali ateistima. Ateistima su ih svagda proglašavali, a najčešće tako etiketirane ujedno i osuđivali, nositelji sasma određenog teizma, kako politeizma tako i monoteizma. Najpoznatija osuda na podlozi etiketiranja za ateizam pogodila je Sokrata. Sokrata su osudili na smrt kao bezbožnika, a historijski je paradoks da je bio pobožniji od svojih sudaca progonitelja, da upravo u ime svoga boga i svoje unutrašnje vjere u njega nije htio, kako nas izvještava Platon, pobjeći pred smrtnom kaznom. Kako lijepo primjećuje Vladimir Jankélevitch, ”primajući pehar otrova iz ruku krvnika (kao na Davidovoj slici), Sokrat ispija kukutu do posljednjeg gutljaja, ne mijenjajući izraz lica, kao da pije okrepljujući napitak”. Htio je dakle radije umrijeti nego se odreći svoje Istine i zatomiti svog novog Boga, Boga koji zasniva moral, Boga koji je, kao nosilac Dobra, preko platonizma i neoplatonizma zatim snažno utjecao i na sliku kršćanskog Boga.

Etikete teizam i ateizam nisu, dakle, nešto po sebi razumljivo. Nije svaki vjernik teista, niti je pak svaki ateista bezvjernik. Bezvjernika u najdubljem smislu vjere gotovo i nema. Jer bez iskonske vjere, vjere kao čuđenja nad svim što jeste i da uopće jeste, da i ja sam jesam, i vjere kao povjerenja u svijet kao prostor bivstvovanja, povjerenja u to da sljedeći ili već ovaj čas sve neće potonuti u ništa, nije moguće živjeti.

Kada takvog povjerenja ne bi bilo, kada bismo se uvijek iznova morali pitati da li će i sutra svanuti dan, da li će voda teći, a kamen i drvo ostati na svom mjestu, život bi se pretvorio u kaos.

Prvobitna, predreligiozna vjera jeste dakle vjera u bivstvovanje kao bivstvovanje, u vlastito bivstvovanje i u bivstvovanje svijeta.

Živimo jer vjerujemo u život, jer se životu veselimo. Usprkos smrti i patnji. I upravo je to u srži svih religija. Sve religije, neovisno o tome da li imaju ili nemaju boga, proishode iz neprikosnovenosti života. Drugim riječima: može postojati religija bez boga i božanskog, dakle i bez pobožnosti u doslovnom smislu riječi, ali ne može biti religije bez svetoga i svetosti. Otuda je nužno, kako je to na podlozi suočavanja s Heideggerovim pojašnjenjem svetoga iz čistine bivstvovanja ocrtao Emmanuel Lévinas u svojoj knjizi Od sakralnog k svetom, filozofski razlikovati božje i sveto, ali i sveto kao sveto i sakralno sveto (institucionalno sveto ili sveto moći). Postoji sveto bez božjega, recimo u budizmu, ali ne postoji božje bez svetog. Prema tome, upravo je sveto kao sveto ono što prethodi suprotnosti između teizma i ateizma. Po svetome možemo smatrati vjernikom, jer on to i jeste, svakoga ko poštuje neprikosnovenost života. Gdje postoji sveto, postoji i religija, govorimo o vjeri u iskonskom smislu te riječi.

Samo na podlozi te spoznaje može doista oživjeti i druga velika savremena vrijednost, dostojanstvo čovjeka. To je vrijednost bez koje nije moguće utemeljiti ljudska prava i građanske slobode. Neprikosnovenost života i dostojanstvo čovjeka jesu vrijednosti koje su postojale i prije, no tek su danas postale bezuvjetne: apsolutne i globalne. Barem na etičkoj ravni, drugim riječima, barem na ravni svjetskog (globalnog) etosa. Čini se da nedavno uspostavljen svjetski etos, koji zahtijeva bezuvjetno ukidanje smrtne kazne, postojeće religije u užem smislu, religije kao konfesije (kršćanstvo, islam, judaizam…), prisiljava da svoju temeljnu zapovijed uzimaju što ozbiljnije. A to je zapovijest: Ne ubijaj! Posrijedi je zapovijest koja proishodi iz istine o neprikosnovenosti života.

Sveto kao sveto jeste zajednički imenitelj svih religija. Upravo stoga u dobu multikulturalnosti, čiji je sastavni dio multireligioznost (čak u Evropi živi, na primjer, više od milion budista), taj zajednički imenitelj omogućuje koegzistenciju religija i kultura. Samo nas to supostojanje, čija je podloga ko-tolerantnost, može spasiti pred takozvanim „sukobom civilizacija“, pred svjetskim sukobom zbog razlika između svjetskih religija i etika što ih te religije sadrže. Pri tome se s gledišta evropske historije pokazuje kao netolerantno i preživjelo ne samo pred-prosvjetiteljsko klerikalno proganjanje navodnih bezvjernika (zapravo samo bezbožnika, a i to samo u svjetlu određene slike Boga), nego i prosvjetiteljsko ponižavanje takozvanih religioznih praznovjernika.

Moderno doba, doba prosvjetiteljstva, okončalo se s evropskim nihilizmom. Zbilo se to krajem 19. vijeka, kada je Nietzsche spoznao da je stari, metafizički Bog mrtav. Obično zbog te konstatacije Nietzschea smatraju bezvjernikom. No, ta je etiketa promašena, budući da Nietzsche s proglašenjem smrti kršćanskoga Boga nagovještava rođenje novoga boga, zapravo ponovo rođenje boga Dionisa. Njegov će se ustanak od mrtvih dogoditi kad voljom (za) moći i neokrnjenom ljubavlju spram života prevladamo evropski nihilizam, nihilizam koji je, prema Nietzscheu, posljedica hiljadugodišnjeg evropskog odbacivanja života ovdje i sadau ime života s onu stranu života, u ime života nakon smrti, u ime jedinoga pravoga Života, u čijem je zrcalu naš ovdašnji i sadašnji život sam po sebi ne samo nesretan, nego i lišen smisla.

Kada vjera u vječni život, nebesa i Boga odumre, preostaje samo ta, unutar kršćanstva rođena besmislenost, preostaje samo kršćanski zli pogled na ovostrani život, pogled koji u životu bez Boga kao Smisla, životu bez meta-fizičkoga Počela svega što jeste, vidi samo besmisao i zlo. Tjelesnost, na primjer, napose spolnost, ako ne služi nečemu višem, za taj je pogled nešto prljavo. Za Nietzschea je, pak, spolnost, spolnost pod sjajem životnoga Dionisa, nešto lijepo. Svako je začeće kao izraz životne moći i radosti nešto čisto: bez grijeha, bezgrešno, štaviše, nedužna potvrda veselja spram života. No, prema Nietzscheu, to ne isključuje odgovornost spram drugoga i vlastitih dužnosti. Naprotiv, pretpostavlja ih.

Istina, volja za moć i ljubav spram drugoga na određen se način isključuju. Volja za moć je najčešće bezobzirna, a ljubav sadrži saučešće, sućut koju Nietzsche, kao sućut spram slabih, spram svih koji se smatraju poniženima i uvrijeđenima, a tome se ne odupiru, izričito odbacuje. Upravo zbog toga Nietzsche otklanja, iako ga ujedno zbog njegove vesele vijesti prihvaća svim srcem, i Isusa. Ne samo Pavlovog Isusa kao Razapetog, nego i Isusa kojega Nietzsche smatra evropskim Budom, odnosno izvornog, nepatvorenog Isusa iz Besjede na gori: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ’Što ćemo jesti?’ ili: ’Što ćemo piti?’ ili: ’U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu“ (Mt 6, 31–32). Briga je, naime, izraz malaksale vjere, a ne vjere do kraja. Vjera i briga se isključuju. Što više brige i zabrinutosti, toliko manje vjere i veselja spram života!

Nietzsche je zadao sebi upravo taj nemogući zadatak: spojiti brigu i vjeru, spojiti volju za moć i ljubav, spojiti bezobzirnog Dionisa i milosrdnog Isusa. Htio je, kako je sam rekao, Dionisa s Isusovom dušom. To je Nietzschea raspolutilo i gurnulo u ludilo. Svoja je posljednja, „mahnita“ pisma januara 1889. godine potpisivao čas s Dionis, čas s Razapeti. Pokazalo se da ga je u taj bezizlazni konflikt sa samim sobom odvela intencija da istodobno izvede tri međusobno kontradiktorne stvari. Htio je dovršiti postojeću filozofiju, dakle metafiziku. Htio je povratkom pred-metafizičkom Dionisu stupiti s onu stranu metafizike. Htio je, najzad, spojiti pred-metafizičkoga Dionisa s van-metafizičkim Isusom.

Vidjeli smo zašto mu je ovo potonje moralo nužno propasti. Pogledajmo sada zašto dovršenjem metafizike nije moguće stupiti s onu stranu metafizike. Meta-fizika, učenje o onome što je iznad prirode i što je zbog toga nad-čulno, jeste onto-teologija: dvostruko-jedinstven nauk o bivstvovanju (svih) bivstvujućih i o vrhovnom bivstvujućem koje je ujedno temelj svega što jeste: sebe samog i svih drugih bivstvujućih. Vrhovno bivstvujuće, alfa i omega, uzrok i svrha svega što jeste (Princip bivstvujućih), jeste dakle Bivstvujuće koje ujedno ima značenje bivstvovanja, koje je, skolastički rečeno, bivstvovanje samo. To znači da metafizika kao onto-teologija u temelju ne razlikuje bivstvovanje i bivstvujuće. Bivstvujuće koje je uzrok bivstvovanja svih drugih bivstvujućih metafizika izjednačuje s bivstvovanjem kao takvim. I to bivstvujuće imenuje Bogom.

Bog kao causa sui, kao samo-uzrok koji uzrokuje i omogućuje opstanak svih drugih bivstvujućih jeste, s gledišta uzrokovanog bivstvujućeg, svemoćan/svemoguć. Preuzimajući u sebe metafiziku, kršćanstvo i svog Boga zato proglašava Svemoćnim. Bog kao Svemoćni u 4. vijeku, s Augustinovom teologijom, postaje Stvoritelj u strogom smislu riječi: stvoritelj koji bivstvujuće stvara iz ništa (ex nihilo). Tako je sada svako bivstvujuće shvaćeno kao stvorenje, kao kreatura. Svemoć Boga, naravno, nije samo stvaralačka, ona ima, kako rado upozorava danski filozof religije Knud Ejler Loegstrup, i svoju drugu dimenziju, dimenziju uništavanja: Bog svojom moći može nešto, uključivši čovjeka, i uništiti.

Unutar tako oblikovanoga tradicionalnoga kršćanstva sva je Moć, kako stvaralačka tako i Moć uništenja, dakle u rukama Boga. Bog nije samo temelj i vrhunac, nego i središte svega što jeste; kršćanski je teizam iz te perspektive teo-centrizam. Teo-centrizam je oblik metafizičkoga identiteta, identiteta bivstvovanja i bivstvujućeg. Bog, doduše, nije bivstvujuće u smislu stvorenoga, ali kao nestvoreni Stvoritelj jeste jedino neuzrokovano Bivstvujuće, vječno bivstvujuće Bivstvovanje.

Kada se s Descartesom na početku novoga vijeka u središte svega postavi čovjek, čovjek kao Subjekt u objekte pretvorenih stvari svijeta, posljedica tako nastalog antropocentrizma jeste da i Moć, koja je prije bila u rukama Boga, prelazi u ljudske ruke. Odsada čovjek manipulira s njim i samo je pitanje vremena kada će ga zamijeniti drugom, značajnijom predstavom i odbaciti ga kao ne-korisnu hipotezu, pretpostavku ili po-stavku.

To se zbiva s Nietzscheom i njegovim natčovjekom kao postavkom volje za moć. Natčovjek je čovjek Moći i kao takav nasljednik metafizičkoga, svemogućeg Boga. I stoga je Nietzscheova filozofija još uvijek metafizika, ali prevratna/revolucionarna, time i dovršena metafizika. Čovjeka, koji se s gledišta svemogućega perfektnog Boga pokazao kao nešto defektno (nepotpuno, manjkavo), Nietzsche perfekcionira (dopunja i ispunja) do te mjere da je odsada kadar nadomjestiti Boga i ispuniti prazninu, bezdan koji je nakon smrti Boga razjapio svoje čeljusti pred nama, pred nama koji smo Boga ubili i time postali dvostruko odgovorni: odgovorni za sebe same i odgovorni za sve bivstvujuće.

Preko sebe samih sežemo i postajemo nad-ljudi samo ako se osposobimo postati ne samo gospodari društva nego i prirode, vaseljene, koja nije već unaprijed dani kozmos, nego je moramo u sebi primjeren kozmos, u lijepo i dobro uređenu vaseljenu, tek preoblikovati i izoblikovati. Smisao života, kako našega tako i vaseljenskog, određujemo odsada sami. Na ishodištu je svih određenja, i samoodređenja, naše samoodlučivanje, naša sloboda.

Pri tome ne smijemo zaboraviti da je posrijedi ubojstvo i smrt metafizičkoga Boga, Boga kao Moći i Volje, Boga koji nema ništa s Isusovom nemoći i ljubavlju. Evanđelje se kao radosna vijest o životu zbiva van metafizičkih okvira i propisa. Stoga vodeći savremeni kršćanski mislioci, poput Renéa Girarda, Jeana-Luca Mariona, Christosa Yannarasa, Giannija Vattima i dr. konstatiraju da nam tek smrt metafizičkoga Boga otvara i oslobađa pogled na Isusa i njegovo evanđelje. Nova kršćanska evangelizacija nije moguća dok se najprije ne evangelizira kršćanstvo samo, dok se ne oslobodi metafizičkih predstava o Bogu kao spletu starozavjetnoga Jahvea i Platonova demijurga te vrati istinskoj, veseloj Isusovoj vijesti, prije svega – životu.

Savremena etika na ravni bivstvovanja govori o tomu kako biti i kako djelovati, odnosno ne-djelovati. Ishodište je te etike sljedeće Heideggerovo uputstvo: pustiti da bude. To je Heideggerov izraz za djelatnu ljubav, za ljubav koja nije neka proizvoljna ljubav, nego ljubav ni za šta (Dostojevski), besplatna ljubav, ljubav bez zahtjeva za uzvratom. Emmanuel Lévinas tuljubav ni za šta kategorizira ovako: Ljubi drugoga više nego sebe sama! Ne samo kao sebe sama, ne samo koliko i sebe sama, nego i više od sebe samog. I ljubi ne samo bližnjega, nego i svakoga. Tako se shvaćenoj ljubavi približio krajem života i Jacques Derrida. Derrida polazi od toga da izvan života nema ničega što bi bilo vrednije od života i u ime čega bi stoga život bilo opravdano ponižavati ili čak uništavati. Ne opstoji razlog koji bi mogao obrazložiti i opravdati ubojstvo. Jer ono što bi bilo više od života ne spada u sferu života, nego u sferu smrti. Počnemo li se osvrtati za onim što bi u životu trebalo biti više od života samog, već se krećemo pod nebom nagona smrti. Goni nas nešto što nam veselje prema životu uzima, a nikako daje.

Misao da ljubav spram života prethodi smislu života nije samo trivijalna činjenica da bez života nema niti njegova smisla, nego pretpostavlja naposljetku ponos savremenog čovjeka, koji se kao probuđen osvijestio da je život svakoga čovjeka unikatan i neponovljiv. Ili besjedama zavjeta Danila Kiša:

Jer nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića, sve što se na prvi pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovek zvezda za sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo. Stoga sastavljači Encikopedije mrtvih, tog veličanstvenog spomenika različitosti, insistiraju na pojedinačnom, zato im je svako ljudsko stvorenje svetinja.

Peščanik.net, 22.08.2012.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s