Nihad Filipović

KOFER

1.

Meho je bio, ne toliko nizak, koliko sav okruglast, rumen u licu i sa povećim stomakom. Uvijek sa šeširom na glavi, klasičnim sakoom i prslukom sa zlatnim lacem za sat, koji je završavao u lijevom džepu prsluka, u pumparicama pantalonama dugim do ispod koljena na koje su se onda nastavljale čarape dokoljenke, nikada jednobojne, uvijek interesantnog dezena i uvijek u dobro izglancanim cipelama, on je u maloj provincijskoj bosanskoj čaršiji privlačio pažnju već svojom pojavom. Bio je jedini takav u čaršiji. Slika i prilika Bavarca, Švabe, pa ga je čaršija tako i zazivala, nekada Bavarac, a najčešće Švabo. On se nije ljutio, a i da jeste, znao je, ne pije to vode kod čaršije. Naprotiv, ako se ljutiš, onda te čaršija još i više i kao sa nekim merakom zaziva po nadimku, a ako primiš kako ti nalijepe, vremenom i sa godinama, čaršija te primi takvim kakav jesi, a nadimci, pogotovo oni nakaradniji, kao po nekom nepisanom pravilu i neizrečenoj komandi, se zaborave.

A Meho nije imao ni razloga za ljutnju. Njemu je zapravo imponiralo što ga zovu Švabo. Švabe su za njega bili gospoda. Kada je Austro-Ugarska carevina 1848. godine ovladala Bosnom, pa potom počela praviti puteve, pilane, bolnice, muzeje…, onaj početni strah kod Bošnjaka od nove, “latinske vlasti krsta” kako su je muslimani doživljavali, potpuno nesta i narod primi novu vlast kao što se u Bošnjaka uvijek vlast i primala. “Svaka je vlast od Boga”, počeše mudrovati stariji, smirujući buru početnog straha i neizvjesnosti i u svojoj glavi i u glavama onih mlađih kojima su poruku prenosili. Još kada bogati poduzetnik Šlezinger izgradi na plahovitoj Sani ustavu i uz nju podiže pilanu, zaposli petnaestak radnika, pa još, na opći ibret i divljenje čaršije, na toj ustavi i iz te bukovite Sane, poče praviti struju, pa osvjetli pilanu.., e tu je pao svaki zazor. Nevjerica, pritajeni otpor i strah ustupiše mjesto osjećanju smirenosti i izvjesnog reda, koji nužno prati svaku silu vlasti.

Meho je pamtio Švabe u Bosni. Pamtio je i povlačenje njihove carevine iz Bosne nakon Prvog svjetskog rata i dolazak dinastije Karađorđević na vlast. Toliko puta u kafani mlađima je prepričavao kako je on pamtio početak tog rata.

“E, to vam je dico bilo na Vidovdan. Bio prilip sunčan dan. Babo i majka nas dicu popadoše pa na kola. Kažu idemo na Stari grad malo se zraka nadihati. A do Starog grada strmo braćo, valja se popeti. Al’ imali mi dobrog konja. Vuk’o što ni jedan nije. E, tako je bilo; mi na teferiču, kadli puče glas: u Saraj’vu ubijen car. Ja nisam pravo ni konto šta se zapravo desilo, al braćo, kako glas puče, tako babo problidi ko sudna krpa i samo reče majki: “Nije dobro Hatka. Kupi dicu, haj’mo kući”… E kamo sriće da ga ne ubiše. Ne bi nas ni rat zakačio i đe bi nam bio kraj. Moja dico, bolji nam je sa švapskim carem bio jedan dan nego sa onim crnim Acom dvajes godina”.

Meho se bavio trgovinom i taj ga je posao svakodnevno dovodio u kontakt sa mušterijama. Međutim, i da nije bilo posla kojim se bavio, Meho bi već svojom pojavom privlačio pažnju. Onaj njegov švapski, gospodski izgled, pa onda još i imetak koji je stekao baveći se trgovinom, njemu su donjeli čaršijski ugled i poštovanje, ali i pritajene zavidljivce. Kada je zapucalo četrdeset i prve, takvi su mu, malo je falilo, pa glave došli. Nova ustaška vlast se tek ustrojavala pa im trebao načelnik u čaršiji te će od Mehe tražiti ne bi li se prihvatio te dužnosti. “A nova vlast će to znati cijeniti“, tako mu je rečeno. Meho je vidio šta radi ta nova vlast, nije to odobravao i nikako nije htio imati posla sa onima koji su stajali iza toga, pa ih je, izvlačeći se na obaveze i porodicu nekako odbio. Ali, čaršijom se već pronijelo da je Meho uz novu vlast. To je ko zna kojim vezama dospjelo i izvan čaršije do odmetnutih Srba koji su se, bježeći i odgovarajući na ustaški pogrom, počeli uvezivati u prve četničke odrede i jedinice. Istim tim vezama su četnici valjda saznali da se Meho sprema na put po robu u Banju Luku, pa mu namjeste zasjedu. Jedva su tu živu glavu izvukli i on i sin mu Ibrahim koji je bio sa njim krenuo na put. Konje i kola su izgubili, a oni se nekako spasiše bijegom. Valjda su četnici potekli za konjima, šta li? Tek spasiše se oni tu, a malo je falilo. Jer da su nastavili goniti, obojicu bi uhvatili žive. Ibrahim je bio teško ranjen u nogu, po nesreći u petu, tako da se jedva kretao, a kamoli da bi mogao trčati. I Mehi je i daha i snage ponestajalo i već je bio odlučio stati, pa šta bude… I tako, isprepadani i gladni, tri dana i tri noći su lutali, krijući se i u širokim lukovima zaobilazeći srpska sela dok se konačno, poderane odjeće, prljavi, isprepadani i gladni, nisu uspjeli vratiti nazad kući.

Još će jednom do kraja rata Meho, ovaj put sa cijelom familijom bježati od četnika. Bilo je to u proljeće 1942. godine, kada upadoše u čaršiju, opljačkaše, popališe i pobiše što je metak stigao i što im pod nož dođe. I tu se Meho i familija spasiše bijegom u sigurni Prijedor, gdje su i ostali sve do kraja rata i ne pomišljajući na povratak u čaršiju, u nesigurnom planinskom, šumovitom Krajiškom zaleđu.

Nakon rata poprimio je Meho navadu koja ga pratila do kraja života. Kada bi god na kakav put krenuo, uvijek je sa sobom nosio mali crni kofer. Svejedno je li krenuo na službeni, na ugovaranje robe u Banja Luci ili je nekuda namjerio privatno, uvijek je sa njim bio taj kofer. Između putovanja, kofer je uvijek bio u kući pripremljen, kao da će se sutra na kakav iznenadan put. Meho ga je držao spremljenog uvijek na istom mjestu, u ormaru u njegovoj spavaćoj sobi, tik do jednog drugog, velikog kofera, u kojem su bile uredno poslagane najnužnije potrepštine, donji veš i po košulja i džemper za svakog člana njegove četvoračlane obitelji. Kao da će svi na neki iznenadan put, pa da se nađe…

Prije ulaska u autobus, drugi bi putnici smještali prtljag u prtljažnik, ali je Meho uvijek svoju mali kofer unosio sa sobom u autobus. “Neka, neka. Ovaj kufer će samnom, govorio je uslužnim kondukterima, kada bi se ponudili da smjeste prtljag u prtljažnik. Ko ne zna, mogao bi pomisliti ko zna šta je to tako važno i dragocjenu u koferu, a zapravo pored njegovih trgovačkih papira tu su uvijek bile jedne čiste gaće, par čistih čarapa, jedna košulja, boca napunjena svježom vodom, štruca kruha i nekada nešto pastrme ili sudžuka, nekada kuhano jaje, malo sira ili već nešto treće, sitno, tek da se nađe za prezalogajiti, ako ustreba.

Žena Fatima odvraćala ga i nagovarala da se oslobodi tog kofera i bolesne navike njegovog nosanja kud god krenuo.

Nemoj nas bolan brukati. Nosaš tu kuferčinu, gaće, čarape, kruh, meso… K’o da smo juče iz gladi izašli. Svaki drugi dan moram taj kruh i vodu mijenjati ko da će neuzbillahi sutra kijametski dan. Šta će, svijet reći bolan ne bio”.

Što je Fatima više navaljivala, Meho je više i tvrdokornije “privijao” kofer uzase.Onda je ona zamolila unuku, Mehinu ljubimicu Amru, ne bi li ga kako nagovorila da se oslobodi “te nakarade i ne bruka nas više”. I zbilja, Amra uhvati priliku kada je dido bio posebno raspoložen, pa ga upita zašto on taj koferčić sa hranom stalno sa sobom vuče kuda god na put krenuo, kao da je glad, “a hvala Bogu ima se i gdje god autobus stane može se sjesti i prezalogajiti“.

“Pa ti i ne misliš na put, a stalno je držiš u kući spremnu za puta. Majka se bolan plaho sikira, pa de za moj hator, nemoj više, moli te tvoja Amrica”.

Meho je saslušao unuku, odšutio neko vrijeme a onda gledajućui Amru pravo u oči rekao:

“E moja ‘ćeri. Vidiš kakav je danas lip dan. A u trenu može okrenuti na nevrime. Tako i ljudi. Ja sam sa majkom i tvojim ocem, još se ti ni rodila nisi, dva puta mor’o bježati i glave nam spašavati. Ovaj kufer je zato da se nađe, ako, ned’o dragi Allah, ponovo kakav kijamet nahrupi. A nikad se ne zna ka’će”.

2.

Od doba ranjavanja u ratu i one bježanije od četnika, u Ibrahima je ostala mržnja na njih. Kao posljedica ranjavanja on je do kraja života ostao šepav u lijevu nogu. Godinama poslije rata, negdje šezdeset i neke kada je u novoj Jugoslaviji došlo do opuštanja poslijeratne komunističke stege, pa su vlasti dozvolile razvoj privatnog zanatstva, on je bio završio za automehaničara i dosta brzo, zahvaljujući razvoju automobilske industrije i stalno narastajućim potrebama za intervenciju i održavanje automobila, stakao značajan kapital. Ispočetka, radio je Ibrahim sam, ali vrijedan kao mrav i kvalitetan u poslu, ubrzo je izašao na glas kod mušterija, pa je malo pomalo posao širio, dok na koncu nije sve prebacio na radnike, a on je vodio “knjige” i ugovarao poslove. Knjigama tj. poslovnim papirima, više se bavio u kući nego u radnji, a mušterije je uglavnom nalazio po gostionama gdje je provodio najveći dio dana, pijuckajući i kartajući po vazdan. Ta navada trošenja vremena po gostionicama je kod njega vremenom postala rutinska, a pijuckanje je preraslo u ovisnost. Barem je drugim to tako izgledalo, jer Ibrahim to nije tako vidio.

“Moja je ovisnost pod kontrolom”; tako je on vidio sebe i svoju sklonost čašici. I zbilja, jeste on pio i ne baš rijetko znao se i žestoko zapiti, ali je znao i prestajati i ne piti neko vrijeme, a onda bi ponovo krenuo. I sve tako, pije, pije, pa malo ne pije, pa opet iznova… A bio je žestoke naravi u piću. Tada bi se njemu vraćalo i na pamet padalo ono ranjavanje i onaj bijeg od četnika, tada bi mu na vrh jezika dolazili svi kompleksi osakaćene mladosti sa kojima se nosio kao mladić, sve djevojke koje su ga odbile zbog njegove kraće noge i sve što je želio, a nije mogao zbog invaliditeta.

“Ni kriva ni dužna me osakatiše. Šta bi tek uradili da su me uhvatili. Pasiji sinovi i oni i njihov vlahovluk. Da Bog da im se sjeme zatrlo”, galamio bi u takvom stanju i na sav glas psovao četnike.

Najveći dio vremena u krčmama, Ibrahim je provodio sa Nenadom Krecom zvanim Nešo. I Nešo je bio privatni poduzetnik, ugostitelj. Prvo je razvio posao sa soda vodom i radio je u kooperaciji, na proizvodnji one legendarne Cocte, osvježavajućeg bezalkoholnog pića koje je bilo kao nekakav jugoslavenski marketinški i generacijski zaštitni znaki svih onih naraštaja pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Na tom poslu je Nešo zaradio početni kapital, a onda je krenuo sa unosnijim ugostiteljskim poslom. Otvorio je gostionu. “Kod Neše”, tako ju je nazvao. Bilo je to službeno. Neslužbeno, u narodu je ta mehana bila poznata pod drugim imenom ili radije imenima. Nenadova žena Rada, radila tu u kuhinji. Nije bila ljepotica, ali je bila prsata, pa tako, bosanski svijet inače sklon humoru počesto na granici komplimenta i sarkazma i na svoj i na tuđi račun, nazva Nenadovu krčmu “Kod dvije sise”, “Kod dvije meme”, “Kod dvije dojke”, “Kod dva bunara”, svakako su je zvali, samo ne onako kako joj bi službeno ime.

Tu u toj krčmi, upravo sa Nešom, Ibrahim je najčešće sjedio. Obojica su, kako je to često u bosanskim čaršijama, bili više poznati po svojim nadimcima Iban i Nešo nego po imenima. Ali obojici, čaršija je prikačila i još po jedan nadimak, samo što su svi dobro pazili da ga ne upotrebljavaju u njihovom prisustvu. Zvali su ih Boro i Ramiz, po onim herojskim likovima iz partizanskih historijskih čitanki. A evo i zašto.

Nešini su bili odnekud iz Srbije. Otud je njegov otac Nikifor doselio negdje hiljadu devet stotina i tridesetih. Otvorio je trgovinu. On i Ibrahimov otac Meho su bili jedini trgovci u to vrijeme u maloj bosanskoj provincijskoj čaršiji. Posao kojim su se bavili je bila ona početna karika u prijateljstvu koje će se vremenom razviti između Nikifora i Mehe. Tako su Nikifor-Nikica, Kreco i Meho Malkoč, zvani Švabo i Bavarac, postali ahbabi.

Kada hiljadu devet stotina četrdeset i prve ustaše postaše vlast, pa počeše “čistiti teren”, kupiti Srbe i odvoditi ih da se nikada više ne vrate, pokupiše i Nikifora. Upali su mu u kuću i odveli ga u policijsku postaju navodno da nešto provjere, tako su rekli supruzi Stojanci. Nikada se sa te provjere nije vratio. Sva usplahirana, trudna i u strahu za djete i svoj život, Stojanka nije smjela otići do policije i pitati šta je sa Nikiforom, nego zamoli Mehu da vidi šta joj je sa mužem. Zbilja, Meho ode do policije, a tamo mu rekoše da nije imao rašta dolaziti.

“Kreco je otpremljen za Staru Gradišku, a tamo ko ode ne vraća se“.

Tako su mu rekli u policiji. I još mu onaj glavni zaprijeti:

“Pa jesmo li mi tebe jučer majkoviću htjeli za načelnika. Ti nas odbi, a danas te eto da moljakaš za karavlaha Krecu. Ja tebi Bavarac lijepo kažem, dok je vrijeme: Mani se ćorava posla. Zaboravi Krecu. Zaboravi Srbe. Od njih ovdje ništa ostati neće. Uho jedno. Utuvi šta ti kažem da i tebe ne bi stigla ustaška ruka“.

Kratko nakon što je Nikifor odveden da se nikada više ne vrati, Stojanka se navrat-nanos spakovala i preko nekih zajedničkin Mehinih i Nikiforovih veza, spašavajući glave, uspjela izbjeći za Srbiju. Poslije rata ona će se vratiti sa sinom na njihov posjed, a Nenad će, kao što smo vidjeli naprijed u ovoj priči, otpočeti bavljenje ugostiteljskim poslom, negdje polovinom hiljadu devet stotina šesdesetih, kada su komunističke vlasti malo relaksirale oštri politički dril uspostavljen odmah poslije rata, pa su dozvolile ograničeni razvoj privatne inicijative. Tako je život ponovo spojio ono što je ljudska sila jednom rastavila: staro i nazor prekinuto prijateljstvo Nikifora-Nikice Krese i Mehe Malkoča zvanog Bavarac i Švabo, obnovljeno je i nastavljeno prijateljevanjem njihovih sinova Nenada i Ibrahima.

3.

Ibrahim je sjedio sam za stolom i listao dnevnu štampu. Njegov je dan uvijek počinjao jutarnjom kafom sa suprugom Senom nakon čega bi se spremio i izašao kupiti novine. Onda bi uz put znao navratio do majke i oca da ih obiđe i upita se. I sa njima bi ponekada popio kahvu, ali je najčešće odbijao, jer je uvijek nakon toga odlazio kod Nenada u gostionu, gdje ga je čekala nova kafica i čokanjčić domaće rakije. Lagano bi prelistavao sarajevsko “Oslobođenje”, uglavnom zadržavajući se na naslovima, podnaslovima i kratkim uvodnim informacijama uz neke duže priloge, pijuckajući direktno iz čokanjčića. Kada bi ispio rakiju, zalio bi kafom, a onda je otvarao rokovnik, provjeravao i podsjećao se kakve su mu obaveze taj dan, koga i koliko ima naručenih mušterija i uopće sve u vezi posla on je bilježio u taj rokovnik. Nakon toga bi se dizao, odlazio u radionu da provjerio sa poslovođom sve detalje vezane uz planirane poslove. U radioni bi se zadržao, kako kada, ali obično negdje do podne ili jedan, najdulje dva sata poslije podne, a onda bi se vraćao kod Nenada u kafanu na ručak. Nikada nije ručao u svojoj kući. Uvijek u gostioni “Kod Neše”. I tu bi ostajao do četiri pet sati, nekada i duže, najprije ponovo, ali ovaj put podrobno prelistavajući i iščitavajući “Oslobođenje”, sve pijuckajući rakijcu, a zatim čavrljajući i vrijeme provodeći u sitnim razgovorima, kartanju sa društvom i šalama sa gostima i Nenadom. I sve tako do odlaska kući u neko doba. A sutradan, opet isto.

I to jutro Ibrahim je sjedio za svojim stolom, pijuckao i prelistavao novine. Politička situacija u Bosni tog doba je bila krajnje nezdrava. Mediji općenito, a štampa posebno, do neukusa su bili puni bolesne politike i filtriranih informacija, ovisno od toga koju je političku opciju zagovaralo uredništvo. Tako je u glavama građana kreirana konfuzna slika onoga što se stvarno zbivalo. Svako je imao neku svoju istinu, uglavnom obilježenu nacionalnim predznakom, a samo neki prisebniji ili svojeglaviji su uspjevali zadržati odmak od tog haosa poplave karcinogene politike. Sudbina je tako htjela, Ibrahim i Nenad bili su baš takvi, svojeglavi prijatelji slične sudbine i životnog puta, pa su se savršeno razumjeli.

Makar se profesionalno bavio alkoholom ili možda baš zbog toga, Nenad je bio oprezan sa čašicom. Potezao je i on pokoju, ali više kao dio nepisanog tradicionalnog Krajiškog rituala muževnosti, nego iz potrebe.

U mene vam je raja Ibanov adet. Sve je pod kontrolom biznis, knjige, rahatluk, servisiranje potreba gospođe supruge… sve to u Neše štima”.

Pa ipak i on se povremeno znao opiti, a u takvom stanju bi bio isto što i Ibrahim: galamio bi i psovao na sav glas ustaše koji mu “na pravdi Boga jedinoga”, ubiše oca Nikifora.

“Pogan latinske. Oca ne pamtim zbog njih. Sa njima nikad ne znaš šta ti misle. Sutra da počne, opet bi isto radili. Poroda neimali, gamad ustaška”.

Od Nenada su, budući bogat, prema lokalnim čaršijskim mjerilima, i k’ tome ugostiteljski radnik, čovjek u dnevnom kontaktu sa raznim gostima, lokalni srpski nacionalistički političari, “Centrala” kako ih je Nenad zvao, zahtijevali informacije o tome šta se u njegovoj gostioni priča i kako se koji od njegovih gostiju muslimana ponaša.

Nenad je sa radošću dočekao buđenje demokratskih sloboda u Bosni, nakon pada totalitarnog jednopartijskog sistema vlasti, ali kako su se politička situacija i međunacionalni odnosi pogoršavali stalnim potpirivanjem vatre nepatvorenih narodnih emocija, osjećao je kako situacija lagano izmiče kontroli i da sve skupa neće završiti dobro. Vrhunac je bio kada su zatražili od njega da špijunira svoje goste. Nije to mogao, ali nije se mogao ni distancirati od tog zahtjeva narastajuće lokalne srpske nacionalističke elite. Već je bila stvoreno javno raspoloženje, ako nisi sa nama, onda si izdajica i naš protivnik. Povjerio se Ibrahimu:

“Centrala od mene traži da špijuniram goste. Hej, hoće da ja Nenad, sin Nikifora i Stojanke Kreco, cinkarim svoje goste. Uključujući i tebe Ibane. I to tebe su posebno naglasili. Ma ne mogu ja to jarane. Pa to su moji gosti. Ja od njih živim”.

“Jebiga Nešo. Ovo ne vodi na dobro”, kazao je na to Ibrahim.

Obojici je bilo jasno, dođe li do sukoba, a sve vuče u tom pravcu, muslimani, iako brojniji, ne mogu se oduprijeti, jer je na stranu srpskog nacionalizma stala, u to vrijeme već u cjelosti srbizirana policija, a i raspadajuća zajednička armija. Muslimanski otpor je bio više izraz dostojanstvenog odbijanja da se podvrgnu diktatu onih sa kojima su do jučer zajednički živjeli djeleći i dobro i zlo, nego racionalna i pragmatska svijest koja je nalagala oportunizam i prilagođavanje dok najgore ne prođe…

4.

Cijele prethodne noći Nenad nije oka sklopio. Jučer mu bio Jovo u gostioni. Jovo je bio jedan od vodećih ljudi u “Centrali“. Rekao mu je:

“Nenade, đavo je došo po svoje. Naši ljudi su naoružani i spremni. I u najzadnje selo smo helikopterima doturili naoružanje. U gradu je manje toga jer smo morali biti oprezniji da ne primjete, ali imamo ljude spremne za upasti u grad na ispomoć. Pod jakim smo pritiskom odozgo od naših vodećih ljudi, za kompletno preuzimanje vlasti u opštini. Mi ne vjerujemo da će to proći bez sukoba. Zato znaj i budi spreman, svakog trenutka to može otpočeti. Ako ustreba, mada ne vjerujem, jači smo i ne mogu oni ništa. Nema više četrdeset i prve. Srbi su sada spremni. Mi smo već vojnu ekonomiju na “Vračarevoj glavici” adaptirali, pa ako krenu sa otporom, tamo ćemo sa njima, u mali Jasenovac. Ali, za svaki slučaj, kažem ti, ako ustreba evakuacija je u naše sigurno zaleđe, u pravcu Bukovice i Orahovljana. Eto, to ti je da znaš i da si i ti spreman”.

Tako je Nenadu rekao Jovo. A Jovo zna šta govori. Nešto će se sigurno desiti, razmišljao je Nenad i ta mu misao nije dala mira. Ujutro, čim je Ibrahim došao na redovnu kaficu i čokanjčić rakije, prišao mu je Nenad i sjeo za njegov stol. Bilo je to neuobičajeno. Nenad nikada nije ujutro prilazio za Ibrahimov stol. Znao je da ovaj tako rano voli biti sam i u miru prelistati novine. Ali, tog jutra Nenad nije mogao čekati. Sjeo je za Ibrahimov stol i rekao:

“Ibane, oprosti što te na uranku uznemiravam, ali situacija je ozbiljna. Ja mislim da će se nešto ovih dana dogoditi. A ako se dogodi ti znaš da se muslimani ne mogu odbraniti. Stradaće ljudi Ibane, a ti si visoko na spisku. Svi znaju šta govoriš kad popiješ, tako da su se baš na tebe posebno nameračili. Nego kupi porodicu prijatelju i magla. Gdje znaš, samo bježi iz čaršije“.

“Znači i spiskovi su napravljeni”.

“Jesu, jesu. Znam šta govorim. Bio mi je juče Jovo i rek’o da se nešto sprema”.

“Koji Jovo. Jel Čeko”?

“Aha. On mi čovječe rek’o da se sprema. Ne kaže šta, ali kaže, sprema se i samo što nije krenulo. Vojna ekonomija “Vračareva glavica” je pripremljena kao Sabirni centar za muslimane i Hrvate. I to mi je Jovo reko, a on zna šta govori. U Kriznom štabu je. Kažem ti, nešto se sprema“.

“Pa i sprema”, reče Ibrahim i iz unutrašnjeg džepa sakoa izvuče nekakav papir.

“Čita ovo. Donio mi Omer jučer ovo fotokopirano, pa de pročitaj”.

“Koji Omer”?

“Ma znaš koji. Koji Omer ima u čaršiji da se aktivno bavi politikom? De čitaj”.

Nenad primi papir i poče čitati. Bila je to prijetnja upućena lokalnom hodži Osmanu. Tekst ispisan na mašini za kucanje, pisao je neko očito nevješt pisanom izrazu. Tekst, krcat gramatičkim i pravopisnim greškama, vrvio je mržnjom.

“Naj ozbiljnije Vas upozoravamo na slijedeće i to:

1. Da ovo što vas upozoravamo nesvatite labavo jer se radi o vrlo važnom upozorenju.Vi kao VIZ u gradu napravili ste veliku nepravdu prema građanima. Ovo što ste pregradili put iznad džamijesu dvije barikade od kojih građani nemogu doći do Doma zdravlja u slučaju hitne potrebe, a plus toga ste otsjekli 10-12 kuća i nemaju prilaza. Kad čovjeka zaboli mora se bolesnik vući kroz grad ili gornjom ulicom.

2. Mi upozoravamo Vjersku Islamsku Zajednicu u gradu da dobro prouči ovo upozorenje da se obe kapije sklone i ograda sa gornje strane puta, put oslobodi i pusti u saobraćaj tako da sva teretna i putnička vozila mogu nesmetano saobraćati. Vama je dobro poznato da je put stariji od objekta, ali je vaš a VIZ. i vaši vjernici pravili inat i napravili kapije koje nemogu ostati. Ovo ukoliko ne otklonite obe kapije biće minirane kao i kuća VIZ. Rok da to otklonite je 15 dana, u protivnom biće sve minirano. Gospodine efendija Osmane povedite Vi o tome računa jer ste za to najodgovo rniji. Božija kuća, ako je vi smatrate takvu nemože biti pod barikadama i da smeta građanima jer to vam nedozvoljava i Kurhan. Nemojte slučajno da se nebi ovoga upozorenja pridržavali, jer će mo mi svoje obaćanje izvršiti ako vi neotklonite kapije.

Grupa građana”

Nenad završi čitanje, pruži papir nazad Ibrahimu i reče:

“Pa ovo nema veze s’ vezom. Džamija ne smeta nikome, a ni te nekakve kapije što se spominju”.

“Pa naravno da ne smeta”.

“Ovi će to i napraviti Ibane. Vidiš ti koja je to mržnja”.

Ibrahim je ćutio. Po ko zna koji put prevrtao je anonimnu poruku “grupe građana”, prebacivao je iz ruke u ruku, kao da važe težinu poruke, tražio neki skriveni znak koji bi ga uputio na onoga ili one koji su mogli na papir provaliti takav gnoj mržnje. Blješteća nepismenost autora upućivala ga je na već opće prepoznatljivi stil ultra radikalskog načina mišljenja kod Srba, mišljenja koje fascinira, motivira i okuplja pristaše upravo ove i ovakve razine pismenosti. Ali, ko bi osobno mogao biti iza prijetnje, to mu nikako u pamet nije dolazilo.

“Pa otkud Omeru ovo, kada je poslato hodži Osmanu”, prekinu šutnju Nenad.

“Osman mu donio da ga pita šta mu je raditi. Javio je i Rijasetu u Sarajevo i muftiji u Banjoj Luci, a otuda mu poručili: “Ništa, odnesi pismo u policiju, obavijesti rukovodstvo Stranke demokratske akcije i tu je tvoj posao završen”.

“Pa policija je srpska. Šta će tamo nositi. Ovo neđe tamo otud i dolazi”.

“Je li znaš ili onako, samo kažeš”.

“Ma i znam i ne znam. Ali, znam sigurno da je budalaština sa ovim ići u policiju. Pa vidiš koja je situacija. Zato ti i kažem Ibane, spašavaj familiju i sklanjaj se dok još ima vremena”.

Tako je, uz stisak ruke u znak pozdrava na rastanku, završen posljednji razgovor izumeđu Ibrahima i Nenada. Nikada se više nisu vidjeli.

5.

Ibrahim uđe u kuću i sa vrata povika:

“Seno, jesili u kući”?

“Jesam, evo me u kupatilu. Otkud ti? Samo što si izašo iz kuće”.

“Hodi ovamo. Požuri. Spakuj najnužnije što u gepek može stati. Idemo na put”!

“Šta je? Idemo”, iza vrata kupatila pojavi se Sena!?

“Idemo”!

“Govorila sam ja tebi. Kupimo prnje dok je vrijeme. Kako će mo sada proći kroz sve te kontrolne punktove”?

“Proćemo. Što ne bi prošli. Nije ratno stanje.

“Samo što nije. Hoće li dido i majka sa nama”?

“Pa znaš da neće. Govorili smo ranije sa njima. Neće oni. Dosta im bježanja. Odo’ ja do njih da im javim. Ti spakuj pa i ti doći da se pozdravimo sa njima. Gdje je mala”?

“Još je u krevetu. Spava.”

“Diži je i pakuj! Hajde, požuri! Idem ja”.

Mehina i Fatimina kuća je bila pet minuta hoda od Ibrahimove, u centru čaršije. Ibrahim bez kucanja uđe. Fatima je u kuhinji nešto pospremala. Ibrahim priđe majci poljubi je i upita:

“Sabah hajirla mati. Kako si? Jesi dobro”?

“Allah razilah sine. Dobro je, dobro. A jesi ti majci dobro“?

“Ma jesam mati, jesam. Đe otac? Je li on dobro? Nije valjda još u krevetu”?

“Kakav krevet, znaš ti njega. Taj zoru dočekati ne može. Eto ga u dvorištu na klupi, čeka te da popijete kahvu. A što mi ne bi Sene juče”?

“Ne znam mati. Eto nje, sada će i ona doći, pa je pitaj”.

Uto u kuću uđe Meho. Čuo razgovor.

“Evo dida, evo dida. Đe si ti barabo? Nije te bilo juče. Ni tebe ni Sene. Samo Amrica došla obići majku i didu”.

“Pa čuli smo se telefonom. Imam i ja posla. Ne mogu vazda visiti uz majku i babu“, odgovori Ibrahim.

Pa i ne možeš. Dobro kažeš, imaš ti i drugi’ poslova. De pusti dijete dido. Šta si se nama oskrvio na njega”, umješa se Fatima. “Hajmo u dvorište, evo kahve”.

Tu u dvorištu uz jutarnju kahvu, Ibrahim je prenio roditeljima razgovor koji je tog jutra imao sa Nenadom. Pokazao im je i prijeteću poruku koja je upućena hodži Osmanu.

“Ja više nemam šta čekati. Na spisku sam im i ako krene mene sigurno privode”.

“Nejma tu ako krene sine. Krenuće. Ni ti ni ja nismo od juče. Sjećaš se kako je krenulo četeres prve. A ja znam i prije je krećalo. I opet će“…, reče Meho, a onda zastade, pa kao u ljutnji na samoga sebe, doda:

“Ma šta i ja mrsim. Već je krenulo. Pa je li vidiš šta se radi po Istočnoj Bosni. Nego ti sine kupi Senu i Amricu i prtljaj koliko je jutros. Još si i ranije trebo, govorio sam ja tebi”.

“Ma zar opet u zbjegove jadni smo ti mi”, reče Fatima.

“Mi ženo nećemo. Ti to znaš. O tome smo već govorili. Stari smo mi za bižaniju, a biće nam kako je suđeno, pa šta bilo da bilo. Tamam da i najgore bude, nije za nas neka šteta. Stari smo mi i vakat nam je. Daj donesider taj kufer nek im se nađe u putu”.

“Ah, estakvirulah, čudna insana. Vazda, vakat nam je, vakat nam je. Nije nam vakat neuzbilahi, nego kada dragi Allah odredi”, reče Fatima ustajući da donese tašnu.

“Čekaj majka! Nemoj. Neka kofera. Ne treba to nama. Sena pakuje, možda je već sve i popakovala što nam treba. Neka kofera uz tebe babo. Uz tebe je od četrdeset i pete. Neka ga i sada“.

Tako je, nakon što je Sena došla sa Amrom da se oproste sa majkom i didom, završen razgovor između Ibrahima i njegovih roditelja, oca Mehe i majke Fatime. Ibrahim nikada više nije vidio ni oca ni majke.

6.

Usmeno, preko kurira, preneseno je naređenje sa Pala, iznad Sarajeva, gdje se smjestila Vlada i Parlament samoproglašene srpske republike u Bosni i Hercegovini, u Banja Luku, a otuda lokalnom Kriznom štabu:

“Na prvu provokaciju muslimanskih ekstremista odgovoriti u punom kapacitetu, vojno-policijskom intervencijom. Vrijeme političkih razgovora i dijaloškog traženja rješenja je iza nas. Razvoj događaja nalaže odlučnost i beskompromisnu reakciju u odbrani životnog prostora i interesa srpskog naroda u srpskoj Bosni i Hercegovini”.

Na “provokaciju” se nije dugo čekalo. Iste noći planula je stara, zapuštena, za rušenje dotrajala, čaršijska pravoslavna crkva. Za paljevinu se optuženi “muslimanski ekstremisti, zelene beretke i drugi ekstremni elementi”. A u samo svanuće, zapravo se jutro još nije bila od noći razvelo, krenula je racija po muslimanskim mahalama i stanovima u posjedu Bošnjaka i Hrvata. Prvo se začula pucnjava. Dopirala je sa svih strana, a pratila ju je teško razumljiva dernjava, vriska i vika. Tek između zaglušujućeg i parajućeg zvuka paljbe iz automatskog oružija do ušiju prestravljenih i iza sna iznebuha i nazor probuđenih, probijala bi se pokoja riječ: “Ustaše.., izlazite.., Balije, oružje.., Turci… Činilo se kao da puca pod prozorom, ispred kuće, na vratima. Iznenađeni ukućani su otvarali vrata, a vojna policija je upadala, tražila oružje, zahtjevala od domaćina da se spremi u minutu, jer treba ići na “informativni razgovor”…A onda je odjednom prestalo. Navodno je iz neke kuće zapucano na policiju, pa je izdata naredba da se sa akcijom smjesta prekine.

Jutarnji program lokalne radio stanice je počeo kao i svakog dana u sedam sati. Punih pet sati puštan je poziv građanima:

“Pozivaju se građani da ostanu mirni, da ne uzvraćaju na provokacije zelenih beretki i muslimanskih ekstremista koji su sinoć zapalili pravoslavnu crkvu u našem gradu, a jutros pokušali da oružano zauzmu grad. Njihov je cilj otpočeti sukob i narušiti dobre međunacionalne odnose”, grmila je medijska ratna mašinerija.

“Svi koji posjeduju vatreno oružje dužni su ga predati srpskoj policiji. Kod koga se nađe neprijavljeno oružje, nakon obavljene istrage, snosiće zakonske posljedice. Zato će danas policija pristupiti kontroli, obavljanju informativnih razgovora i prikupljanju naoružanja od građana. Na svojim kućama muslimani su dužni izvjesiti bijelo kao znak da je oružje položeno, odnosno da je kuća na raspolaganju za pretres. U protivnom pretres će biti vršen oružano”.

I zaista, negdje iza podne, ponovo je krenula racija. Srpska vojna policija zašla i sve, je li musliman ili koji od onih malobrojnih Hrvata u gradu, neovisno staro ili mlado, muško ili žensko, sve su potjerali na gradski stadion. Kupili su i po stanovima: ime, prezime, adresa, broj stana…, sve je bilo unaprijed ažurirano. Naređenje vlasiti i lokalnog šefa policije je bilo:

“Stanovništvo izmjestiti na gradski stadion. Muškarce privesti u Srednjoškolski centar na islijeđivanje. Kuće i stanove temeljito istražiti u potrazi za oružjem. Ni tupa kašika za cipele ne smije ostati neprevrnuta“.

Kako rečeno, tako i učinjeno. Unatoč medijskoj pripremi, bila je to haotična, biblijska pretpotopska scena: plaču djeca, vrište žene, u strahu se gube, padaju u nesvijest … Čuje se pucnji, neko viče: “Ne pucaj. Rekao sam nema ubijanja… A kada su ih priveli na stadion, počeše muške odvajati. Nisu prozivali, već samo je li muško, odvoje ustranu. Svejedno mlado, staro, sve izuzev djece uz majčinsku suknju odvajali su u stranu. Tu nasta još veća vriska. Strah eskalirao u paniku. Žene stale ispred ljudi i djece. Policija vuče, hoće da odvoje muške od žena, a žene ne daju. Udari i kiša. Zali kao iz kabla. Uzbuđenje potaknuto iskonskim strahom za goli život kreira surealističku sliku pakla na zemlji; jedna žena se porađa, nekog starca srce presjeklo, pao u blato i izdiše. Dječačić, tek iz pelena ispuzao, polugol sjedi na mokroj zemlji i udara o zemlju cipelom nekog starca što se tik do njega moli Bogu. Nedaleko neki muškarci i žene vrše nuždu. Pred njeljudskom stravom ustupa svaki stid.

Onda istupi jedan, ispali rafal u zrak i prodera se:

“Mir, mir narode! Dosta, dosta narode! Slušaj vamo! Muški sada idu na isljeđivanje, a vi žene i djeca možete se sada vratiti kućama. Tamo će vam se vratiti i vaši muški ukućani čim se završi istraga. Ne sikirajte se i budite sigurni da je tako. Sve što mi tražimo je oružje. Onaj kod kojega ga nađemo, biće zadržan radi dalje istrage, a svi ostali će se vratiti svojim kućama”.

To je unekoliko smirilo narod, pa su su najzad muške odvojili od žena i odveli na isljeđivanje, a žene i djeca su poslati nazad kućama i u njihove stanove koje su našli isprevtanim i u potrazi za oružjem oslobođenim od novca i vrijednijih stvari.

7.

I Meho je priveden u lokalni Srednjoškolski centar. Tamo je sve i jedan privedeni, kriv ili nevin, svejedno, prije ispitivanja krvnički tučen. Onda su takvi išli na islijeđivanje, gdje je slijedilo drugi krug tjelesnog zlostavljanja. Zatim su ih slali nazad u fiskulturnu salu i odvajali od ostatka privedenih koji su čekali svoj dio tjelesnog zlostavljanja… Meho nije tučen. Čim je priveden, došao je jedan policajac i prozvao ga. Onda ga je priveo u policiju do komandanta Vase. Tu ga je čekao Nešo.

“Ajde, ajde, dide, ulazi i sjedi…, evo ovdje na ovu stolicu”, uljudno i smireno, kao da se ništa neuobičajeno oko njih ne događa, dočekao ga je komandant Vaso.

Nešo je stajao i ćutio. Ugledavši ga Meho se iznenadio, ali ništa nije rekao. Samo je ćuteći sjeo na ponuđenu stolicu. Prilazeći, na stolu je primjetio onu svoju tašnu koju je uvijek u kući držao spremnu ako ustreba krenuti na iznenadni put.

“Jesi u redu? Je li sve kako treba? Nisu te dirali”, započe razgovor Vaso?

“Nisu, nisu. Fala ti što pitaš”.

“Dobro je. Ja sam izričito naredio, tebe da ne diraju. A je li ti treba šta”?

“Fala jopet. A ne triba vala ništa. Samo, ako ću na kakav put, molio bi te za tu tašnu. Vidim, eto je tu na stolu”.

“Ma ovi moji kad su pretraživali kuće našli kod tebe ovo koverče, pa donjeli ovomo. Niko nije smio otvoriti. Mislili unutra eksploziv. To su sve momci sa strane, nisu ovi naši domaći. Ne znaju oni Bavarca i njegovu naviku nosanja ovog koverčeta kud god krenuo”.

“Pa jel’ se to ide kuda”?

“Ide, ide dide. Sada će te svi odavde na jedno sabirno mjesto kod Banja Luke. Tamo će te na sigurnom čekati dok se ovo ne završi. Tako je bolje za vas. Ima puno bandi. Upali sa strane i koriste ovaj haos, a ne može policija svuđe stići. Zato, bolje je, radi vaše sigurnosti da ste na jednom mjestu”.

“Znači ide se”?

“Ide. Evo Neše, on je doš’o da te izvadi i vrati kući. Nažalost, ja to ne mogu odobriti. Nemam takva naređenja. A i nema ti Ibana kod kuće, tako da se to mora ispitati, đe je, zašto bježi ako nije kriv i sve to tako. Ali, evo, znam koliko ti ova tašna znači na putu, pa ti je dajem da se nađe. To je najviše u ovome trenutku što mogu učiniti. I ne boj se, dirati te niko neće. To sam izričito naredio”.

„Fala ljudi. A Iban ništa nije kriv. Nego, vidite ljudi kakva su vremena, sklonio se hudnjak da ga ne zakači, k’o što nas je zakačilo četeresprve. Pa ti to Nešo znaš bolje nego ja. Vazda zajedno sjedite”.

“Znam dide, znam”, uključi se u razgovor i ćutljivi Nešo.

“Zato sam i doš’o kod komandanta da vidim mogu li te otpustiti. Iban je dobar čovjek. Samo galamdžija kad popije, pa svašta lupa. K’o i ja pijan. Isti smo, a ja ga znam, k’o što znam sebe. On mi je bio najbolji prijatelj. Al’ ja znam, čovjek je prav zdrav, samo što sada vlasti moraju sve ispitati”.

“Kažeš Nešo bio ti najbolji priijatelj. Pa jel to nije više”.

“Ma jeste, jeste dide. Pa zato sam i doš’o, u ime našeg prijateljstva, da te vodim nazad kući. Znam ja kakvi ste vi ljudi. Nego, onako kažem. Ko zna kako će se sve ovo završiti”.

“Dobro ljudi”, uključi se ponovo u razgovor komandant Vaso.

“Tako je kako je. Šta bude biće. U međuvremenu, moramo se mi stari prijatelji i poznanici paziti koliko je više moguće u ovim okolnostima. Evo tebi sada Bavarac ovo tašna, koverče, šta li je? Sve je unutra kako si ostavio. Ništa nije dirano. Ali daj slave ti reci mi, što ti sve ovo nosaš đe god kre'no? Na kakav pravi put il na službeni put, uvijek ovo sa tobom. Šta će ti ove gaće, čarape, košulja..? Haj’ znao sam da nosiš za prezalogajiti ako ustreba u putu, al’ što će ti pobogu si roba?

“Pa i to ako ustriba. Vidiš k’o ovo sada. Ko zna kol’ko će se ostati na putu. U nas se nikad ne zna. U ovim brdima uvijek kasno sviće, a rano omrkne, pa najduža noć”, oprezno uzvrati Meho na postavljeno pitanje.

“Dobro. Haj sada. Sada će te ovaj što te priveo meni vratiti nazad u školu, a onda, u neko doba će te svi u pravcu Banja Luke. Evo tu Neše, pa ako imaš šta reći, reci, on će prenjeti Fatimi. Da smiri ženu. Nek se ne sikira bez potrebe“.

“Nejma ništa vala. Samo joj reci da sam dobro i nek se ne sikira. I još bi te molio da tu tašnu dadneš Neši neka je on vrati Fatimi. Meni ona neće više tribati”, odgovori Meho skeptično naslućujući da je put na koji kreće, bez povratka. A onda tiho dodade:

“Što kaže Vaso, šta bude biće. Nije ovo prvi kijamet koji smo predeverali. Sve biva i prođe. Moje je prošlo, a proće i ovo vaše. Najvažnije je da su nama dica na sigurnom”.

“E jebiga dide. Nije ovo samo naše. Svi smo mi u ovim govnima. Nego pazi šta govoriš. Ovdje ja mogu da te zaštitim, ali tamo đe idete ne gledaju ni na godine ni na išta. Nađu li te sumnjivim, bogami, imaju oni svoje metode. Zato, pamet u glavu i jezik za zube. Do tamo si siguran. Jovo će vas voditi, a Jovo je naš, domaći, tako da si u dobrim rukama do tamo. A tamo, rek’o sam ti. Nisi dijete, pazi šta pričaš… Haj’ sada i neka te Bog i sreća prati”.

“A kufer! Hoće li je Nešo vratiti”?

“Ma hoće. Ništa se ti za to ne brini”.

8.

Sa uhom na tranzistoru, Ibrahim je osluškivao vijesti. Sinoć se ponovo svađao sa Senom. Žestoko, toliko žestoko da ga je jutros stid sinoćnje galame i izgovorenih uvreda. Prije rata Ibrahim se nikada nije svađao sa ženom. Ali, otkako je zaratilo, otkako su uspjeli nekako navrat-nanos u “minut do dvanaest” izvući se iz Bosne i preko Hrvatske i Mađarske, dopeljati se čak ovamo na sjever Evrope, u Švedsku, svađa sa Senom gotovo pa je postala dio dnevnog rituala. Ako se nisu svađali, onda su šutjeli u ljutnji jedno na drugo, a samo u rijetkim trenutcima uspjevali su održati makar prividno mir, i u sebi i oko sebe.

Zapravo, sve je bivalo opredijeljeno vijestima iz domovine. A kako je malo dobrog otuda bivalo, tako je vremenom sumorno, mračno raspoloženje uzrokovano traumom rata preraslo u obostrano tešku depresiju. Ibrahim je utapao loše vijesti u alkohol. A onda pijan, postajao bi agresivan. Kriva riječ i izbila bi svađa. Poslije svađe Sena bio plakala, a to je još više rasrđivalo Ibrahima. Nije mogao podnijeti ženski plač, a nije znao kako se sa tim nositi. Seni je u tim trenutcima bio potreban samo poljubac, zagrljaj, jedna lijepa, nježna riječ utjehe, žaljenja… A Ibrahim nije imao snage reći izvini ni onda kada je uspijevao prihvatiti sopstvenu odgovornost.

Negdje od Vareša, iz siromašne rudarske porodice, Sena je bila već stara cura kada se udala za Ibrahima. A udala se na slijepo. Nikada se prije toga nisu vidjeli. Sena je kao tek stasala djevojka imala tu nesreću da je na silu uzme jedan od njenih stričevića, naopako stvorenje koje će kasnije zaglaviti u kriminalu i život živjeti više u zatvorima nego na slobodi. Sena je skrivala sramotu kako je znala i do kada je mogla. Ali, kako nesreća nikada ne ide sama, kao posljedica napastvovanja, ostala je Sena trudna, pa kako je trudnoća odmicala, uspaničena, u jednoj dramatičnoj noći sve je priznala majci Safiji. Onda je majka, sve krijući od oca, pod izgovorom da idu kod sestre u Sarajevo, potajice sredila pobačaj kod neke žene što se time ilegalno bavila. Za Senu je tu konačno, bilo i nešto sreće. Sve je završeno dobro i naizgled bez posljedica, iako se ona nikada nije mentalno oporavila. Cijela ta afera je ostavila neizlječivo dubok ožiljak u njenoj duši. Nikako sebi nije mogla oprostiti to silovanje. Kao da je ona bila napasnik, a ne žrtva. A tek gubitak djeteta. Bilo je to previše za nježno i osjetljivo žensko srce i dušu. Iako neželjeni plod, Sena je istovremeno strahovito patila i osjećala se još i više krivom zbog tog nerođenog djeteta. Nije razumijevala zašto je to tako. Tek, bilo je tako. Očistila se od neželjenog ploda, a onda ju je napao opsjećaj krivnje i samooptuživanja. I to će je tako intezivno pratiti sve dok nije rodila Amru sa Ibrahimom, kada je popustilo, ali ne i u cjelosti prestalo. Bila je dovoljna sama pomisao na cijelu aferu i gubitak djeteta, pa da se stare rane probude…

A Ibrahim je u Senin život ušao iznenada. Njen otac Ramo je preko nekih prijatelja koji su poznavali trgovca Mehu, čuo za Ibrahima, momka iz dobre kuće i za ženidbu, samo je jadan sakat u nogu pa ga cure izbjegavaju. Nekoliko godina poslije pobačaja, zabrinuta da joj kćer ne ostane neudata, jer je Sena poslije onog iskustva sa silovanjem i pobačajem, izbjegavala ašik i muško društvo, Safija je oprezno rekla mužu šta se desilo Seni: da je silovana, da je imala pobačaj i da je zato povučena; i kazala je:

“Ako joj ne pomogneš, nikad’ neće naći čoeka. A njoj samo dobar čoek i djeca mogu pamet odvući od onoga što joj se dogodilo”.

Ramo je, razumljivo, bio duboko potresen tim saznanjem, ali ništa nije rekao kćerci. “Ako bi ona saznala Ramo da ti išta od ovoga znaš, nju bi to dotuklo“, rekla mu je Safija.

Ramo je osjećao da je to tako. Zato je ćutio i pravio se kao da ništa ne zna, ali je i sve uradio ne bi li kako našao kakvu zgodnu priliku za Senu, pa kada je preko nekih prijatelja čuo za Ibrahima, sav se dao ne bi li kako ugovorio sastanak i povezao djecu. Konačno, dogovorio je da Ibrahim dođe, pogleda djevojku, a i ona njega, pa ako su jedno za drugo, neka se uzmaju, a ako nisu, nikom ništa; svako svojim putem i opet dobro.

Međutim, posrećilo se. Seni se Ibrahim dopao na prvi pogled, a Ibrahim je ostao opčinjen Senom. „Bože kakva ljepota“, pomislio je čim ju je po prvi put ugledao. A kada je Sena pristala na vezu, njegovoj sreći nije bilo kraja. Nije mogao vjerovati da će takva ljepotica biti njegova.

Seni sakata noga Ibrahimova nije joj smetala ni najmanje. Naprotiv, bio je to hendikep koji je, u njenim očima, Ibrahima činio njoj bližim. “Mora da je on patio zbog te noge“, bilo je prvo što je pomislila kada je čula da je hrom. A kada ga je vidjela, dopao joj se i tjelesno. Ibrahim jeste bio invalid u nogu, ali je imao muževan izgled i lijepe muške crte lica.

Nakon udaje, živjela je ona sa Ibrahimom lijepo i sređeno. Ibrahim je dobro zarađivao, tako da ona nije morala ni raditi van kuće nego se sva posvetila kući i kćerci koja će se roditi odmah, prve godine braka. Nije čak ni kuhati Ibrahimu morala. On bi u kući samo pokadkad nešto malo prizalogajio, a izuzev nedjeljom, kada su imali zajednički porodični ručak, uvijek je ručao u gostioni kod prijatelja Neše, tako da je Sena kuhala samo sebi i kćerci.

Kuća joj je blistala. Uredna, čista i puna kao šipak što’no se u narodu kaže. A kada joj je u kući postalo jednolično i svaki dan kao onaj prethodni, dogovori se ona sa mužem, te joj Ibrahim otvori manikersku radnju. Bio je to dobar poslovni potez: sve gradske dame i gospođe što drže do sebe počele dolaziti na tretman kod Sene. Posao se ubrzo tako razvio da je Sena mogla uposliti dvije radnice, a ona se sva, kao i Ibrahim u svom poslu, posvetila organizaciji i vođenju poslovnih knjiga. Jednom riječju Sena, ako je i čekala dugo na pravu priliku, imala je Sena rašta i čekati; zaista je bila srećna sa Ibrahimom i životom koji je sa njim djelila.

A sada, vani, u izbjeglištvu, gore na sjeveru u Švedskoj, daleko od svega lijepog u nekom bivšem životu, koji se izgleda nikada više vratiti neće, sve je bilo drugačije. I ona i Ibrahim su patili i očajavali nad tragičnim zbivanjima u Bosni, a još više nad sopstvenom nemoći u cijelom tom nezaustavljivom historijskom kolopletu u koji su upali. Očajna Sena, boreći se sa sopstvenim stresom, prva je, načisto bježeći iz istana, našla posao. Počela je čistiti po bolje stojećim domaćinstvima, najprije jednoj starijoj gospođi, a onda se pročulo za nju pa su se mušterije same javljale. Tako je ubrzo počela raditi u pet domaćinstava. Posao ju je koliko fizički iscrpljivao toliko psihički odmarao. Ali samo nakratko. Čim bi stala sa poslom, ponovo bi se vraćale teške misli. Ipak, konačno je bila u prilici pobjeći makar na neko vrijeme od turobne atmosfere stana i loših vijesti koje su svakodnevno pristizale iz Bosne, a to joj je puno značilo.

Nije shvatala tada, ali je vremenom spoznala: ona je zapravo bježala od Ibrahima, a ne od loših vijesti od koji se u životu inače, a u mračnim vremenima rata posebno, uteći ne može. I dalje ga je voljela, ali nije više mogla podnijeti njegov temperament. Ono što je kod Ibrahima bilo eksces, postalo je prevlađujuće, a onaj stari Ibrahim je ostao valjda dole negdje u Bosni. Sve ljude mijenja novac i moć koju steknu u društvu, ali ako u srcu ostanu isti onda je to samo dobitak. Ibrahim je bio upravo takav: novac je bio mjera njegovog uspjeha, ali više u očima drugih, jer u srcu on je ostao isti, mek i spreman pomoći drugom. Intimno, Sena i plod njihove ljubavi Amra, bili su njegov najveći životni dobitak. Ono što on nije mogao podnijeti bila je neizvjesnost i osjećaj nemoći da se o njima stara onako kako je želio.

9.

U logoru „Vračareva glavica“, Meho nije ostao dugo. Umro je ubrzo po dolasku. Teški, neljudski uvjeti života u logoru, katastrofalna higijenska situacija, namjerno izgladnjavanje zatočenika, izvođenje iscrpljenih zatočenika na poljoprivredne radove u okolici logorana, psihička i masovna tjelesna zlostavljanja i svakojaka ponižavanja, sve to skupa lomilo se zatočenicima logora i najprije je počelo odnositi najstarije. Mehu nisu izvodili na radove, jer se nije mogao ni kretati, a i da jeste šta se moglo izvući iz rada glađu izmorenog devedesetogodišnjaka.

Nakon što je Meho odveden u logor, iz čaršije je, sa prvim konvojem izbjeglica za Travnik, preselila majka Fatima. Upali joj u kuću dok su ono ona i Meho bili stjerani na gradski stadion, sve isprevrtali, porazbijali što je za razbiti bilo, odnijeli novca i zlata što su našli. Meho je sa stadiona odveden u policiju pa u logor, a ona se vratila u kuću koju, kako je zakoračila u nju, čudno, ali ugledavši sve isprevrtano i porazbijano, nije više osjetila svojom. Baš tako, od tog prvog momenta susreta sa svojom orobljenom kućom, Fatima se osjetila strancem u njoj. Ali, šta će, živjeti se mora. Komšije su joj pomogle da dovede u red što se urediti dalo i koliko-toliko osposobi domaćinstvo za kakav-takav privid života. Ali, kada joj ubrzo potom Nešo dođe i saopći da je gore u logoru Meho podlegao, onda se u nje javi snažan poriv da se ide i iz te kuće i iz tog grada, što dalje, samo da nije tu u toj kući oko koje se savijao sav njen život. Sve što je imala i uza šta je duhovno i emotivno bila vezana, osjećala je tako, gubi se i mijenja, da se nikada više ne vrati kako je bilo. Nova srpska vlast je na Bošnjake vršila sistematski pritisak ne bi li se pokupili i odlazili iz grada i sa područja koje su te vlasti smatrale isključivo srpskim. Strašne su se stvari dešavale. Čitava sela su bila likvidirana u masovnim egzekucijama, a vlasti su sve uvijek pripisivano odmetnutim bandama i raznim paravojskama i slično. Jedne noći odjeknu strahovita eksplozija. Nije se znalo šta je posrijedi, a sutradan sve je bilo bjelodano: minirana je čaršijska džamija i kuća efendije Osmana tik do džamije.

Iako u godinama kada se nema šta dobra očekivati od vremena pred njom i kada insanu nije do duga i neizvjesna puta, Fatima je odlučila da ide. Nije se bojala smrti. Mrijeti se mora, pa bilo to ovdje ili ko zna gdje. Ali, nadala se, ako izađe, da će barem još jednom prije smrti vidjeti svoga Ibrahima i njegovu porodicu. Tako, da namakne potrebni novac, proda ona budizašto sve što je ostalo čitavo u stanu, elektirični šporet, frižider, namještaj, pokupi ono nešto najnužnijih sitnica, plati sve što se moralo platiti srpskoj vlasti, potpiše papir sa izjavom da sve nekretnine i pokretne imovine što ostaje za njom poklanja novoj srpskoj republici u Bosni i Hercegovini, masno plati autobusku kartu i sa prvim konvojem krene za Travnik. Iz Travnika se nadala nekako uspostaviti vezu sa Ibrahimom, pa ako Bog da za njim. Ali, bilo je to vrijeme koje ništa dobra nije nosilo; samo zlo koje je mijenjalo još i gore. U srednjoj Bosni izbi sukob Hrvata i Bošnjaka. Iz Travnika više nije mogao ni glas izaći, a kamoli živo čeljade.

Po dolasku u Travnik Fatimu je kod sebe primio jedan mlađi bračni par.

Haj ti majko kod mene, rekao joj jedan mladi vojnik tek što je izašla iz autobusa. „Imam i ja jednu staru majku, pa joj pravi društvo“.

U Travniku je saznala i nešto više o tome kako je Meho napustio ovaj svijet. Jedan Nedim, zatočenika logora „Vračareva glavica“, bio razmijenjen na Vlašiću za zarobljene srpske vojnike. Tako dospio u Travnik pa kada je čuo da je i Mehina žena Fatima u Travniku, maksuz je potražio da joj saopći vijest o Mehinoj smrti. Fatima je to još ranije čula preko Neše, ali bila je zahvalna Nedimu na iskazanoj pažnji. Nedim joj je kazao:

„Draga majka, da ti makar malo lakše na duši bude, treba da znaš: nisu dida dirali. Prvog dana u logoru jest dobio nekoliko bubataka, ali ga nisu poslije dirali. Did se dobro držao. Stalno nam je govorio, proće ovo dico, samo čuvajte obraz. Smirivao nas mlađe i stalno govorio kako ništa nije dovijeka, sve ima svoje trajanje. Samo sabur, samo sabur i ne dajte obraza dico, stalno nam je to ponavljao. Ali, ništa nami nisu isprva davali jesti, a to je najprije počelo odnositi one najstarije i najmlađe. To je i dida odnijelo. Allah rahmetile.“

Tri teške ratne godine Fatima je preživjela u Travniku, sve iščekujući dan kada će ponovo vidjeti sina i njegovu porodicu.

„Samo da mi je još jednom, prije nego umrem vidjeti mog Ibrahima i Amricu. Samo da mi to dragi Allah da, pa neka me odmah seli na ahiret. Al samo da mi je još jednom vidjeti djecu“.

Ali, negdje pred sam kraj rata, umrije i majka Fatima, nedočekavši ponovo vidjeti sina i njegovu porodicu. Od materijalnih stvari iza nje nije ostalo ništa, sem jedna crna kožna tašna. Sluteći smrt, zaklinjala je onog mladog vojnika što ju je kod sebe primio:

„Molim te sine, ovaj kufer čuvaj k'o svoj. Ja kraj ovoga kijameta dočekati neću, a tebe molim, kada se ovo smiri, predaj ovaj kufer mom sinu Ibrahimu. On je u Švedskoj, ali vratiće se on, pa mu daj. A ako se ne sretnete onda eto ga tebi, pa radi šta znaš. A najbolje ti je sine da je uvijek spremno. Imaj nešto presvlake unutra u svako doba. Nikad se ne zna kaće kakav kijamet ponovo nahrupiti“.

10.

Dan je bio lijep, sunčan, bez oblačka na nebu. Kasno poslije podne, nakon napornog cjelodnevnog rada, Sena se polagano kretala prema stanu. Zamišljena, sa dva teška cekera u rukama puna hrane i kućnih potrepština, teškim sporim hodom penjala se ona blagom strminom prema zgradi u kojoj su imali stan, kada joj se iznenada javi misao da joj Ibrahim zapravo ne znači ono što joj je značio. Ta teška misao je prikova za pločnik. Zastade u hodu razmišljajući. Nekada je bilo dovoljno da joj on onim svojim dubokim glasom mede kaže: “Senči”, namigne i lagano pomjeri glavu u stranu u značenju poziva, pa da se Sena ozari i razvuče osmjeh od uha do uha. On bi joj onda kazao: “Ni Mona Liza se ne smije kao ti Seno”, a ona bi se osjećala jedinstvenom kao da ju je sam Stvoritelj postavio u centar Svemira. A sada, i kada bi u zagrljaju i intimi pokušavali pobjeći i naći utočište i zaborav u iskonskom spajanju, Seni Ibrahimovi poljupci nisu više bili ljubav, nego životinjsko pražnjenje. Sena uzdahnu, kao da sa teškim uzdahom želi otpuhati i teške misli, a onda ponovo krene penjati se strmim pristupnim putem do stana.

U haosu emocija, loših vijesti i teških misli i riječi razmjenjivanih u svakodnenim svađama sa Ibrahimom, Seni je jedina utjeha bila kćerka Amra. Ali, ne može se biti u centru vrtloga uragana emocija, a ostati nedotaknut i cijeli. I Amru je snažno pogodilo sve što im se desilo zadnjih godina: od neželjenog odlaska iz rodnog grada i gubitka veze sa dragim i bliskim ljudima, rođacima i prijateljima, preko nesnalaženja i traume života u novom, nepoznatom gradu i državi, među ljudima stranim, što govore neki čudnim, grlenim i nerazumljivim jezikom, do teških svađa oca i majke kojima je svakodnevno svjedočila.

Nije se najbolje snašla ni u školi. Povukla se u sebe. Ćutljiva, nekomunikativna, uvijek kao negdje odsutna, tonula je ona tako u sve dublje otuđenje u sredini u koji se našla. Napravila je nekoliko prijateljstava, ali ispostaviće se pogrešnih; riječju, upala je u loše društvo koje ju je, kao slamku kada upadne u vrtlog vode, neosjetno, a onda sve vrtoglavije uvlačilo u ponor pada, sve do momenta kada više povratka nije moglo biti. Društvo ju je uvuklo u svijet droge.

11.

Senin izlazak iz stana u potrazi za poslom i novac koji je počela zarađivati, Ibrahim je doživio kao novi udarac svojoj muškoj sujeti. On, hranilac porodice, imućan poduzetnik, odjednom se našao u situaciji da ga supruga hrani. To je njemu palo jednako teško kao i rat u Bosni. Nešto novaca uspio je na vrijeme maknuti u Sloveniju, ali zbog općeg haosa koji je zahvatio region i birokratskih petljancija, to je njemu bilo nedostupno, tako da su pored onoga što je Sena zarađivala radeći na crno, živjeli od socijalnu pomoć. U općoj traumatičnoj situaciji, stiže im vijest da je Meho podlegao u logoru „Vračareva glavica“. To im tako javio Nešo nekim vezama preko Međunarodnog komiteta Crvenog križa, a Ibrahim je to „podlegao“ sebi preveo da je Meho u logoru ubijen.

O Seninim roditeljima ništa nisu znali. Posljednje što su čuli za njih bilo je da su potjerani iz Vareša od hrvatskih ekstremista, završili u nekom selu, rekoše Stupni Do da se zove. Selo je malo potom bilo napadnuto od istih onih koji su ih potjerali iz Vareša. Vijest je obišla cijeli svijet:

Snage Hrvatskog vijeća odbrane, rano jutros, napale su muslimansko selo Stupni Dol“, javljala je radio stanica „Slobodna Evropa“: „Hrvatske snage su dobile dozvolu od srpskih snaga da prijeđu preko teritorije koju su kontrolirali Srbi i sa te strane napadnu selo. Selo je napalo između 200. i 250. vojnika koji su nakon zauzimanja sela izvršili masakr nad pohvatanim stanovništvom. Žene su silovane, a potom ubijane. Kuće su temeljito opljačkane, a svi pohvatani stanovnici sela pobijeni. Neki su ubijeni tako što su zatvarani u kuće koje su potom sve do posljednje popaljene, a neki su ubijeni hladnim oružjem. Prema našem izvoru informacija pobijeno je 37. osoba, djece, žena, muškaraca svih dobi. Prema istom izvoru broj pobijenih je moguće znatno veći i ide i do pedeset osoba“.

Iz tih prvih užasnih vijesti nisu mogli znati jesu li Senini roditelji preživjeli ili su i oni ubijeni prilikom napada na selo, a onda su na švedskoj televiziji vidjeli izvještaj u kojemu izvjesni vojnik Ekenheim, pripadnik švedske vojne jedinice što je učestvovala u spašavanju preživjelim nakon masakra, govori o tome kako je i u kojim okolnostima tekla njihova akcija. Ibrahim je sjedio sam pred tv. aparatom, a kada je počeo prilog o Stupnom Dolu, pozvao je Senu:

„Seno, dođi. Evo Stupni na tv“.

Sena je došla sjela i sa grčem na licu koji je govorio više od riječi, slušala ispovijest mladog vojnika. Njegova izjava je bila popraćena snimkom poptuno spaljenog sela, a u jednoj sekvenci vidjela se i jedna mlada djevojka.

Na pojavu lika djevojke na ekranu Sena skoči, u priđe tv. aparatu i uzbuđenim, povišenim glasom reče:

„Pa to je Alma. Ovo je Alma Ibrahime“.

Sena je u djevojci na ekranu prepoznala sopstvenu sestru. Čučnula je pored televizora i sa obje ruke položene na lice i preko usta, u nevjerici i nijemom očaju gledala u tv. prilog

Na pojavu djevojke na snimku Ekenheim je rekao:

Evo ova lijepa djevojka je jedna od četrdesetak preživjelih. Ona nam je ispričala kako su je uhvatili i natjerali gledati dok joj ubijaju roditelje. Nakon toga su je silovali i zatvorili u jednu kuću zajedno sa nekolicinom mještana. Vrata su blokirali, kuću zapalili, a prozore neprestano zasipali rafalnom paljbom. Poslije su otišli, misleći da su svi pritvoreni izgorjeli sa kućom, ali ta je djevojka i još njih nekoliko uspjelo preživjeti. Našli su neki oveći čekić u kući i sa njime uspjeli razbiti dio zida na stražnjoj strani kuće, provući se kroz otvor i pobjeći u mrak u pravcu šume gdje smo ih i našli“.

Televizijska reportaža je tekla i dalje, ali Sena više ništa nije vidjela ni čula. Pred očima joj munjevito proletješe slike djetinjstva i mladosti provedene u roditeljskom domu, scena gdje malu Almicu vodi po prvi put u školu i scena njenog sopstvenog silovanja. Samo je osjetila da se gubi, da je nestaje. Onesvijestila se.

Još se bol za didom Mehom, Seninim roditeljima i tragedijom koja je zadesila njene roditelje i sestru nije ni slegla, a stiže ih nova: umrje i majka Fatima. Bila je to posljednja kap u prepunoj čaši. Tako se to Ibrahimu barem tada činilo. Nikako sebi nije mogao oprostiti što nije našao načina da izvuče majku iz Bosne ili makar da on ode nazad da je vidi prije nego što umre. A znao je, umrijeće. Stara je, ne može njeno staro srce izdržati sav taj ratni haos i kijamet. Slomiće je to, a neću je još jednom vidjeti, da joj ruku poljubima i kažem koliko je volim, razmišljao je.

Ibrahima je još i više od pomisli da više neće vidjeti majku, mučila misao da nikada majci nije rekao, volim te mama. Valjda je to bilo nešto podrazumjevajuće, ali sada, odvojen od nje daljinom i teškim događajima na koje nije mogao uticati, ta ga je misao razdirala još i teže od loših vijesti koje su pristizale iz Bosne.

Kada je rat stao, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu krajem 1995. godine, čim se prva prilika ukazala, Ibrahim je krenuo do Travnika obići majčin mezar. Za oca se nije znao gdje je ukopan, ako je uopće ukopan. Nešto je načuo da je ukupan u Banja Luci, ali nije bilo načina da se to provjeri. Sve i da je tako, rat u glavama još nije bio stao, pa nije bilo ni vrijeme da se putuje za Banja Luku.

Tako nije ni Nenada sreo. A želio je. U moru pokidanih veza, njih dvojica su uspjeli sačuvati prijateljstvo. Ibrahim je smatrao da je njega i porodicu mu, Nenad spasio. Jer ono njegovo poticanje da se sklanja iz grada dok nije kasno, bilo je ono što ga je pokrenulo na bjekstvo i što je, bio je uvjeren u to, spasilo i njega i porodicu.

„Jer da sam ostao, pa i ja bih kao i toliko drugi bio ubijen. Pa mene su na spisku imali i samo zahvaljujući Nenadu, koji mi otvori oči, ja se na vrijeme sklonih na sigurno“, razmišljao je Ibrahim.

Iz ove priče vidjeli smo, na početku rata, iz grada je bježao Ibrahim, a na kraju, u bjekstvo se dade Nenad. Pred naletom Armije BiH, Nenad se sklonio u Banja Luku, a odatle je, malo potom, otišao za Srbiju. Javio se telefonom Ibrahimu:

Nema ovdje više života Ibrahime i zadugo ga neće ni biti. Ovo je samo nazor život, krpljenje na zakrpu. Preveliko je ovo za jedan ljudski život. Idem ja tamo odakle mi je pokojni otac došao, pa kako mi bude“.

Tako se desilo pa se nisu njih dvojica tada sreli, a sudbina je htjela da se nikada više i ne sretnu.

Sa puta Ibrahim se vratio sa starim očevim koferom koji mu je predao onaj vojnik u čijem je domu, u Travniku, majka Fatima preselila na ahiret. A vratio se u gorem stanju nego je na put krenuo. Sve ono što je vidio u Travniku i u ono Bosne što prođe, sav taj jad i čemer ratom uništenih dobara i zapuštene zemlje, svo to lomljenje i mrvljenje ljudi, koji, kao ni zemlja koju je ostvio bježeći od rata i spašavajući porodicu, više nisu bili oni isti, nego neki drugi njemu nepoznati, strani ljudi, sve se to njemu drobilo u duši, u oštrom kontrastu sa mirnom, upristojenom, do dosade uređenom i organiziranom Švedskom i njenim tihim ljudima.

Kao nikada prije toga, Ibrahim je počeo osjećati svu težinu situacije u koju ga je bacio vrtlog zbivanja otpočet ratom 1992. U vrtlogu zbivanja koji su nosili ljude poput bujice što kupi i nosi sve koji se nađu na putu, nije se imao vremena misliti na ono sutra. A sada, kada je rat stao i kada valja misliti šta i kako dalje, to sutra je izgledalo dalje nego na početku sve te besmislene kalvarije ubijanja, razaranja, destrukcije… Ono što je bilo nada u neko novo vrijeme i kao udaljeno svjetlo u tunelu kojem se ipak neumitno primiče i on i sve oko njega, sada mu se činilo kao potpun mrak. Skrhan bolom, gubitkom najmilijih i općom neizvjesnošću, Ibrahim je sve češće počeo pomišljati na bijeg iz života. „Čemu sva ta patnja, kada se ne vidi kraja, a ionako na kraju je tunel i mrak potpunog ukinuća. Svi smo na čekanju, ali neki čekaju u prvom razredu, a neki trunu na dnu i žive od crkavice, kao crvi od lešina. I šta ja uopće mogu očekivati i ako dočekam da ovo razulareno vrijeme prođe? U najboljem slučaju, neka ponovo krene posao kako je i bilo. Slovenci će morati jednom, kad-tad te novce osloboditi i omogućiti pristup vlasnicima. Ali, šta poslije? Zar u šezdesetim da krećem ispočetka? I za koga. Nema Amrice. Ima je, a nema je. Otišla nam je iz kuće kao kada utopljenik bježi sa broda koji tone. Sena se otuđila i više kao da mi i nije žena. Nema ni majke i dida. Ništa nema. Sve je izgubilo smisao. Sve je prazno, šuplje i crno. I sam sam postao niko. Blijedi neki meni nepoznat čovjek, kopija, ćopavi falsifikat. Bože, kako je kratak put u ništa, kako je malo od imati pa do nemati i kako ljudi preko noći prevrću ćurke. Dobro je otac govorio: Nikad se ne zna kaće kakav kijamet nahrupiti. Znao je on. Nije on slučajno vuko ovu tašnu svuda sa sobom. A i oni ljudi dole u Bosni nisu više isti. Moji su i ja sam njihov, ali sve je to postalo prijeko, kriva riječ i eto loma. I svi se o sebi zabavili, zatvoreni, ćutljivi i neosjetljivi za drugog. I kada govore, niko ne sluša drugog, samo ja pa ja. A ja? Jesam li ja ostao isti? Pa zar i ja nisam kao i oni, prije vremena ostario: kada sam se zadnji put nasmijao, kada sam makar u mislima pobjegao od rata: uvijek samo rat, rat, rat… Pa ja više ni misliti ne znam, ni hodati ne znam kao što sam znao. Kamo god krenuo uvijek završim u krčmi pijan. Nekada sam znao i stati, a sada niti znam niti mogu. Nema više onoga Ibrahima i nikada ga više neće biti. I šta ja onda mogu Amri reći? A i Seni? Ma zapravo, ništa ja nikome reći nemam. I da kažem, ne slušaju. Niko više nije isti niti će ikada dok zemljom hode biti isti. Čovjek je kao slamka koju vjetar nosi, bez mogućnosti da utiče gdje će ga vjetar nanijeti. Bačeni smo u blato iz kojega se živi izvući ne možemo i bolje je da odemo, da nas nema, pa neka oni iza nas rješavaju šta mi nismo znali. Svojim prisustvom i svojom otrovnom pričom o ratu, o tom Pacifiku mržnje koji nas je kao cunami poklopio i povukao u svoj vrtlog da se tamo sretnemo sa onim nazor otrgnutim od života prije nas, mi samo gušimo i prenosimo nevidljivi otrov duše na one u redu iza nas. I zato je bolje da odemo, da nas nema, neka bar djeca dišu slobodno kada mi nismo mogli“.

12.

Soba je bila mala i mračna i za dnevnog svjetla, a sada, noću, bez svjetla, koje se tek sa ulice unutra probijalo kroz zatvoren prozor, dotičući predmete i prisutne u sobi samo ovlaš, izgledala je još i manja. Amra je ležala na podu, grčila se, uvijala, vrištala, a potom onemoćala, samo tiho ječala i cvilila zgrčena u najmračnijem čošku sobe. Stvari oko nje su lebdjele, stolica je kružila sobom, prevrnut stol je visio na plafonu, ležaj se savio preko zatvorenog prozora i polagano curio van kroz prozor, a po podu svuda oko nje i po njoj jurili su miševi. Ispred je stajao nepoznati vojnik sa puškom na ramenu i injekcijom u ruci. Iz injekcije je neprestano špricao po Amri. Sva mokra, rukama je panično nastojala pokupiti tečnost sa površine tijela. Dlanovima je trljala tijelo i halapljivo ih prinosila ustima, jezikom kupeći tečnost sa suhih dlanova. Očajna, grebala je tijelo noktima sve do krvi, u traganju za tečnošću koja je neuhvatljiva bila svuda po njoj. Vojnik onda baci injekciju, skine automatsku pušku sa ramena i saspe rafal po sobi. Pucao je u plafon, u zidove, svuda okolo. Malter je otpadao sa plafona i zidova. Amra je vrištala. Miševi su cičali. U paničnom straha, posljednjim naporom preostale životne energije, četvoronoške se dovukla do vrata i pokušala pobjeći van. Vrata su bila zaključana. Vojnik je i dalje pucao i vriskom popraćao svaki ispaljeni rafal.

A onda sve utiša. Zgrčena na podu pored vrata, Amra odjednom osjeti neko čudno olakšanje. Podigne glavu sa poda i pogleda. Miševi su nestali. Nije više bilo ni vojnika u sobi, u kojoj su i dalje u gluhoj tišini zrakom u krug, letjeli predmeti i draga lica, bez tijela, samo lica dide Mehe, majke Fatime, Sene, Ibrahima… i još mnogi koje nije razaznavala, jer su na licima imali maske; svi njeni drugovi i drugarice iz škole su bili tu: i oni sa maskama na licima stajali su sa crnom trakom na lijevoj ruci i bjelom u desnoj, kojom su mahali kao kada se nekoga ispraća na put… Mračna soba sada je bila svijetla, ali se svjetlo polagano gubilo, gasneći po obodima. Zaleđenog pogleda Amra je zurila u tačku u centru sobe, u kojoj je svjetlo bilo najintenzivnije i u kojoj su u blještavilu intenzivnog svjetla nestajali predmeti i lica što su oko nje zrakom kružili. Krug svjetla se sve više i više sužavao gubeći se u blještavilu sve užeg centra. Konačno, sve se svelo na bijelu, kao Sunce intenzivno svijetlu tačku u Amrinom oku. A onda i nje nesta.

13.

Što od posla, što od teških misli, umorna Sena se polagano kretala prema stanu. Počela je čistiti privatno po kućama ne bi li pobjegla od teških misli i loših vijesti, ali ubrzo je otkrila, koliko god radila, a radila je po cijeli dan, iz dana u dan, čak je i nedjeljom našla sebi posla, ipak nikako nije uspijevala pobjeći od same sebe. Dok je radila i nekako, ali čim bi stala, turobne misli bi je ponijele i nikako nije uspijevala od njih oteti se. Ono što je počelo neovisno od nje i njenih najmilijih, kao neumitna nepogoda koja ne pita je li joj vrijeme ili nije, lomilo se evo na njoj i njenoj porodici. Taj porodični lom njoj je najteže padao. Sve to lomljenje društva i drobljenje vrijednosti u starom kraju, jednom će stati kao što i svako nevrijeme staje. To je tako, bivalo je, jeste i biće tako. Ali, u međuvremenu, treba živjeti. A kako živjeti gledajući sopstveno dijete gdje propada, muža gdje propada, porodicu i rodbinske veze gdje se lome, da nikada više ne budu ono što su bile.

Najviše od svega, Senu je boljela Amra. Amra joj je bila njena neprebolna bol. Šta god radila, u šta god krenula, Amra joj se u misli vraćala. Tonulo joj dijete, a nikako nije znala kako to zaustaviti. Sve što su pokušali i ona i Ibrahim, nije se primalo Amre. Napustila je školu. Nije htjela produžiti nakon završenog osnovnog školovanja. Ibrahim je na to načisto pukao: ubjeđivao, vikao, na kraju urlao, ali sve što je postigao bilo je da je Amra otišla od njih izašla iz stana i otišla živjeti sa nekakvim momkom, probisvijetom, besposličarem i ovisnikom kao što je i ona. U početku su nešto kao i pokušavala raditi; ona, s vremena na vrijeme malo konobarisanja, a on je na sitno dilao drogu na ulici, a onda i to je stalo. Državna pomoć je bila ono na čemu su živjeli vegetirajući i sve dublje toneći u ovisnost.

„Šta je ovo, čemu ovo vodi? Dokle će ovako“, u nemoći pitala se Sena, polagano se krećući prema stanu? Nije se žurila. Znala je, ništa je dobro ne čeka ni u stanu: samo pijani Ibrahim, mučne prepirke i teške svađe. Mislila je, kada stane rat biće bolje, a ono krenulo na još i gore. Za rata, porodica se i nekako držala na okupu: svako se nosio sa sobom osobno, ali negdje u podsvijesti znali su da su potrebni jedni drugim i da samo držeći se zajedno mogu proći i savladati pošast rata i svega što uz rat ide. A sada kada je rat stao, kada je valjalo poslagati i u neki novi red dovesti razbijene parčiće onoga što im osta od života, tek sada kao da svom silinim nahrupiše nevolje.

Sena otključa ulazna vrata i uđe u stan. Dočeka je neuobičajena tišina: nije se čuo ni zvuk uključenog tv. aparata koji je Ibrahim manje više non-stop držao uključenim. Nije trpio samoću. Jednom, nakon svađe, gdje je Sena zaćutala, ne htijući sa njim razgovarati, uključio je tv. i rekao: „Neka mi bar tv. handrlja, kada nećeš ti sa mnom riječ da progovoriš“.

Tišina koja ju je dočekala govorila joj je da Ibrahim nije u stanu, a opet evo njegovih cipela i evo mu mantila na vješalici do vrata. Polagano skine mantil i objesi ga na vješalici do Ibrahimovog. Zastim skine cipele i krene u kuhinju pristaviti kahvu. Nakon napornog dana, po dolasku nazad u stan, kahva joj je bila nezaobilazan dnevni ritual. Nekada joj je bilo nezamislivo da kahvu pije sama. Neki ljudi ne mogu bez duhana zamisliti ispijanje kahve, ali Seni se duhan ogadio još iz djetinjstva, kada je otac dolazio kući sav kao da se kadio u duhanskom dimu. Ibrahim je pušio uz kahvu, ali koliko joj je to uvijek smetalo još više joj je ranije nedostajalo njegovo društvo tako da je uvijek tražila i čekala trenutak da kahvu piju zajedno. A sada, ni pomislila nije da provjeri je li Ibrahim u stanu pa da zajedno kafendišu.

Voda u džezvici proključa. Sena zalije crni prah, prinese džezvu i fildžan na stol do kuhinjskog prozora, sjedne i zagledana kroz prozor počne ispijati crni napitak. Sa svakim srkom osjećala se opuštenijom. Tijelo i udovi su i dalje bili teški kao tuđi, ali misao poče bivati jasnija.

Dan je krasan“, tek tada kao da joj u pamet dođe gledajući kroz prozor u suncem okupano plavo nebo.

„A gdje je on“, pomisli na Ibrahima. „Zašto se ne javi, ako je u kući“.

Digne se i polagano, od umora teškim korakom krene ka dnevnom boravku. Televizor je bio uključen, ali nije bilo tona. Isključi aparat i krene prema nekadašnoj Amrinoj sobi. Otvori vrata i na podu do radijatotra ugleda Ibrahima. Sjedio je na podu opruženih nogu, naslonjen na zid sa blago nagnutom glavom u lijevo prema radijatoru. U krilu, rukama je držao mali crni kofer rahmetli oca Mehe. Preko kofera, ispod ruku, ležao je list papira. Oko vrata mu je bilo duboko urezano u tkivo, zategnuto uže. Drugi kraj užeta je bio vezan za radijator. Seni se zamagli pred očima. U trenu joj u pamet dođe da je pred njom, na podu, mrtav, obješen Ibrahim.

„Ubio se“, pomisli Sena. Čučne da ne bi pala, i četvoronoške se dovuče do Ibrahima. Dodirne mu lice rukom. Bilo je hladno. Onda izvuče papir sa kofera i ispod njegovih ruku. Na papiru je pisalo:

Oprosti. Ne mogu više. Volim te“.

Ubio se“, ubio se“, vrištilo je Seni u mozgu, a onda istog trena osjeti oštru bol u prsima. Ukrsti obje ruke preko prsa grčevito ih stežući. Soba se odjednom počela uvrtati i nestajati u centru vrtloga. Sena padne preko ispruženih nogu Ibrahima.

Tako su ih sutradan i našli. Mrtav Ibrahim, obješen o radijator, mrtva Sena polegla preko njegovih nogu, oproštajno pismo na podu i mali crni kofer u Ibrahimom krilu.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s