dr. Esad Bajtal

MITO I KORUPCIJA

                            prilog fenomenologiji jednog pseudopojma                        

I Bošnjaci i Hrvati… najviše naglašavaju razočarenje u nacionalne stranke za kojima su krenuli početkom devedestih Pa, opet… sami priznaju, ne smiju da se odvoje od nacionalnih stranaka i daju glas nekom drugom jer: jedan dio Hrvata se boji odgovornosti za ono što se dešavalo u vrijeme sukoba Bošnjaka i Hrvata, a drugi ne žele da vraćaju privilegije koje su dobili ratom. 

Istovremeno, Bošnjaci su naivno vjerovali da ih samo SDA

može vratiti njihovim kućama jer je bila uz njih i kad su progonjeni.

Izgubili su iluziju o tome, ali se opet boje “promijeniti dres” jer su previše toga izgubili,

a znaju da nemaju pravo da, npr. od SDP-a

traže da im popravi kuće i da donacije.

(Kriminal i korupcija Bošnjaka i Hrvata… “DANI”, br. 118, od o3.o9. 1999. str. 22 -25)

Kao uobičajeni inventar naše svakodnevne, nerijetko defektne, političko-jezičke prakse, pleonazam mito i korupcija”, svjesno je ostavljen* za naslov teksta koji slijedi, jer tek u toj sinonimnoj kombinaciji, ovi pojmovi, svojom istoznačnošću, otvaraju dodatnu interpretativnu mogućnost pristupu nekim  značenjski i namjenski vješto skrivanim podslojevima.

Pravno gledano, mito i korupcija su nezakonite i protuzakonite radnje oličene u vidu materijalnog pritiska/poklona, direktno ili indirektno, jedne osobe na drugu, s ciljem ostvarenja neke vrste nelegalne dobiti. U svakoj pravnoj državi podmićivanje, primanje mita i posredovanje u podmićivanju, kao ataci na pravni poredak i zakon – kažnjivi su. Jer, obaveznost poštovanja vlastitih zakona svaka država mora, konačno, i ukoliko ne ide drugačije, osigurati prinudom. Kao pravni akti, zakoni sunorme pravila ponašanja koja uređuju životne odnose među ljudima.

Dakle, kao obavezujuća norma, zakon štiti građane time što svima daje jednake šanse. U okviru zakonski zaštićenih šansi, o životnom uspjehu građana treba da odlučuju samo njihove individualne razlike: znanja; sposobnosti; trud i rad pojedinca. U tom pogledu, dosad rečeno, teorijski, logički i etički – nije sporno! Jer, deklarativno, niko nije protiv zakona. Naprotiv, javno, svi se slažu da o njihovoj sudbini treba da  odlučuju samo rad, znanje i sposobnosti. Ali, čine to, kako iskustvo pokazuje, ne iz etičkih ili logičkih razloga;  ne iz osjećaja pravde (za koju se, inače, svi isuviše glasno zalažu), nego zato što niko nije spreman priznati, ni sebi ni drugima, da je lijen, neznalica ili nesposoban.

Objektivno, međutim, ima nas svakakvih: pametnih i manje pametnih; vrijednih i onih koji to nisu; sposobnih i nesposobnih; znalaca i neznalica; moralnih i nemoralnih; … et cet.! I sve bi bilo dobro da, lijeni, neznalice i nesposobni, nemaju nezdravih ambicija da se domognu svih onih prinadležnosti koje normalno idu samo uz trud, rad, znanje i sposobnosti.

Međutim, budući da su lijeni ili nesposobni, ambiciozni svoje neopravdane pretenzije i htijenja mogu ostvariti samo uz pomoć i protekciju drugih (moćnijih), i naravno, protuzakonitim sredstvima. Najčešća sredstva, korištena u svrhu tog nelegalnog postignuća su upravo – mito i/li korupcija (riječ je o sinonimima uprkos uobičajenom načinu njihove dnevno-jezičke upotrebe), a  podmićena/korumpirana osoba je – prekršilac zakona i, kao takva, podliježe zakonskim sankcijama. Zapravo, u pravnoj državi i jedna i druga osoba (i ona koja daje i ona koja prima mito), podliježu zakonskim sankcijama, jer se mitom i korupcijom izravno narušava društveno garantovana jednakost šansi, tj. ono što zovemo jednakost građana pred zakonom. U krajnjem slučaju, politički gledano, ruše se temelji demokratije, a u najširem civilizacijskom smislu, narušavaju osnovna ljudska prava.

Kad, kako i zašto se to događa?

Kad u zbilji, od neostvarenih nada ostanu samo jalove uspomene na prošla obećanja, onda iznevjereni čovjek, pritisnut egzistencijalnim problemima, izgubljen i nemoćan da ih riješi “redovnim putem” počinje da se – “snalazi”. Umjesto zakona i logike jednakih šansi, u igru životne svakodnevnice, uz pomoć mita i korupcije, upada (“upad” kao ne-bontonski, nasilan i neljudski manir), “snalažljivost” kao posredujuća i nezakonita kategorija pravno regulisanih društvenih odnosa. Međutim, sva društvena nezgoda ovog “upada” je u tome što “snalažljivost” (eufemizam za mito/korupciju /koji su i sami već eufemizmi, pa snalažljivost dođe nešto kao eufemizam eufemizma/), anarhija ili pravo jačeg, nisu elementi demokratske, pravne države. Jer, tamo gdje vlada pravo “snalažljivost” je potpuno suvišna i nepotrebna. Logički: niko nema potrebe da se “snalazi” tamo gdje je zakon  striktno i jasno (prava i obaveze), regulira životne i društvene odnose. “Snalažljivost” je, dakle, moguća samo protiv zakona. Protiv prava. I protiv zakonom zagarantirane jednakosti građana.                      

“Snalažljivost”, zapravo, u društvenim relacijama, znači da gori živi bolje od boljeg; da nesposobni zauzima mjesto sposobnih, da neradnik živi bolje od radnika (kategorija “rad” ovdje se vrijednosno jednako mišljena i za umni i za fizički rad), tj. radnik radi, “rinta” za dvojicu, a neradnik uživa za dvojicu, trojicu… (“živi k'o bubreg u loju” ).

Društvo u kome je to moguće, društvo u kome se to događa na razini koja premašuje procenat slučaja i (ne)kontrolirane anomalije (apsolutna pravda ne postoji), društvo je nepravde nepravedno društvo! Takvo je društvo nužnoosuđeno na propast. To je povijest jasno pokazala: sva nepravedna (anarhična, totalitarna, potkupljiva, korumpirana, podmitljiva…), društva su, prije ili poslije, sišla sa historijske scene – nestala. Neka upravo bolno silaze, raspadaju se na naše oči, tu, u susjedstvu. Druga tek dolaze na red, pa i naše, ukoliko se očigledni trendovi bezakonja (“snalažljivosti”, mita, korupcije, nepotizma… itd.), ne zaustave u svom mahnitanju.

II

Sve gore rečeno o mitu i korupciji, ima legislativni, zakonski smisao i značenje.

Ali, tek sociološki i pojmovno-lingvistički pogled na stvar, omogućava dublji, životniji uvid u suštinu i bit opserviranog fenomena. Stvar tek na osnovu tog uvida, postaje moralno-psihološki jasnija, pa i čisto-pravno transparentnija. Goli, svakodnevni, narodni jezik (svi se zaklinju u narod kad treba braniti sopstvene interese i pozicije), nerijetko, bolje i dublje opisuje stvari životne svakdnevnice nego sve visokoučene, suhoparne i knjiške definicije zajedno.

Mito i korupcija, su zapravo idejno instrumentalizirani pojmovi deskripcije koja, upravo tom nenarodnom, falsch-retorikom nastoji jezički retuširati sliku moralno podrivene i degradirane stvarnosti društvene svakodnevnice. Nespremna (u svojoj prozirnoj kvazkritičkoj misiji), da ide do kraja i da se aksiološki i izvorno-jezički suoči sa defektnim realitetom obećavane zbilje, ova lažna deskripcija, devalviranu i životno podrivenu stvarnost, ideološko-jezički, prezentira na skoro bezbojan i, za prosječnu pučku svijest, krajnje neupitan način. Iz tog razloga mito i korupcija su eufemizmi, pristojno umiveni izrazi, značenjski umekšani i moralno isprani do bezazlenosti; naivni i fini u odnosu na fakticitet koji opisuju. U svojoj latinštinom priskrbljenoj nerazumljivosti, mito i korupcija su bezazlene, čak lijepe riječi. Nasilno  pomjerene iz svog prirodnog ležišta (moralnog stanovišta), gurnute sa etičke na estetsku ravan, mito i korupcija su, kozmetičkim diktatom javnog govora, ustoličene miss-ice društveno-kontrolirane jezičke prakse koja je (iako nespremna da to prizna), upravo time, bitno zapala u zavadu sa vlastitim javno deklariranim društveno-vrijednosnim, idejno-političkim i univerzalno-humanim opredjeljenjima i principima.

Međutim, ispod te licemjerno našminkane i javnosti namijenjene jezičke forme, ova preparirana leksika, u svojim dubljim podslojevima krije opori okus aktualnog realiteta u kojem svaki podanik, nasuprot forsiranoj, službeno-razblaženoj i moralno doziranoj retorici (“antikorupcioni tim”), još uvijek ne može a da ne vidi (makar samo na lijevo oko), i dio onoga što se od njega, tako uporno i brižljivim maskiranjem prikriva. Međutim, ostatak realiteta, skrivenog ispod idejno podastrtih floskula i idejno-jezičko profiltriranih značenja, svaki trezveniji podanik države (podaništvo je negrađanska, nepovijesna kategorija), vrlo jednostavno, može naći između korica bilo kojeg riječnika stranih riječi (B. Šeringer, B. Klaić, M. Vujaklija…). A tamo je korupcija, zajedno sa mitom, jezički sasvim jasno i bez uvijanja opisna kao ono što jeste u svojoj praktičnoj, svakodnevnoj izvedbi:

pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost, kvarnost, izopačenost,

                        razvrat, truljenje, raspadanje

Korumpirati, naprosto znači: pokvariti, iskvariti, moralno pokvariti, potkupiti novcem, ili drugim materijalnim sredstvima, te je i korupcionaš (uprkos svim lakirovkama idejno-semantičkih zahvata službene leksike društava nove demokratije), samo pokvarenjak, podmitljivac, potkupljivac…                    

Ergo:

Izuzev u jeziku oficijelne kritike i samokritike, mito i korupcija više nigdje ne postoje. Umjesto njih, u zbilji, tamo gdje mali čovjek, svakodnevno, realno i bolno, potuca na sasvim konkretne životne probleme (posao, stan, liječenje, upis u školu/fakultet, kredit…itd.itd.), postoje samo nemoral, izopačenost, potkupljivost, iskvarenost…  Prosječan građanin to sasvim dobro zna, što je očigledno  vidljivo iz činjenice da sam (u svom svakodnevnom govoru), koristi upravo navedene jezičke oblike. To što ih neko uporno “krsti” drugačije, ne umanjuje njegovu stvarnu boljku, niti njegovim teškim nemirima oduzima nešto od njihove nepodnošljive mučnine, dok se u gluho doba noći roštilja na žeravici egzistencijalne besanice. 

III

I konačno, na tragu daljnje demistifikacije perfidne jezičke igrarije zanimljivo bi bilo baciti i jedan etimološki pogled na problem kojim se bavimo. Jezički znalac i erudita, Petar Skok, u svom trotomnom etimološkom rječniku (Zagreb, 1971.), kaže da je mito, (gen. mita) – plaća, bakšiš, a mitnica – “čovjek ili žena koja prima mito”, a forme na –njak: mitnjak; mitnjača, znače “čeljade ili živinče koje se mazi” ; mitnjaka  je “ovca koja se dobro drži”.

Odavde polazeći, nije nimalo teško izvući asocijativni, u svakodnevnoj jezičkoj praksi porazni, i dobro skrivani životni i značenjski smisao pojmova mito i korupcija. Korumpirani i podmićeni su, dakle, u izvornoj etimološkoj optici, dobrostojeći, dobrodržeći, maženi i njegovani društveni tipovi. Međutim, uprkos njegovanoj vanjštini iza koje se kriju (prestižna i napadno uglačana odijela /Dior, Karden, Versace/ bijele košulje i “trade mark” kravate, ili cipele), izrazi živinče (“koje se mazi”) i ovca (“koja se dobro drži”), na koje nas upućuje Petar Skok, psihološki jasno asociraju na ono animalno kao temeljnu karakteristiku bića lišenog svake vrijednosne, aksiološke, etičke svijesti. Kao takvo, zahvaljujući upravo toj animalnosti, svojoj prirodnoj moralnoj defektnosti i moralnoj neosviještenosti,  ono je samo – amoralno (ni moralno, ni nemoralno). Taj, nulti aksiološki status vrijedi, međutim, isključivo na ravni animaliteta. Živinče, u svojoj urođenoj animalnoj neosviještenosti, nije podložno kriterijima moralnog prosuđivanja.

Međutim, već na humanoj, društvenoj ravni, ravni čovjeka kao vrijednosno osviještenog bića, stvar stoji sasvim drugačije i ovaj iskonski prirodni amoral pragmatički sračunato reterira u – aktivni, praktični, svjesno izabrani nemoral homo sapiensa. Stoga, u etički i zakonski spornim društvenim kontekstima, sasvim opravdano govorimo o moralno izopačenim, pokvarenim i potkupljivim ljudima koji rade mimoi ispodzakona. Na taj način oni, u ime države i društva (jer su, uglavnom, na nekoj razini vlasti ili na odgovornim mjestima), rade i protiv Države i  protiv Društva i protiv Naroda.

Pri tome, oni, kao pokvareni, izopačeni i nemoralni, sasvim licemjerno (“da se vlasi ne dosjete”), da apsurd bude kompletan, kontinuirano, optužuju (uvijek za nešto), prokazuju i sude druge, one koji ukazuju na njihove propuste, na njihovu pokvarenost i na njihovu potkupljivost i nelegalne rabote. Tako se događa onaj povijesno znani paradoks (na kome cvjetaju književnost i filozofija tragičnog osjećanja života), da krivi tuže (napad je najbolja odbrana), i sude nevine, po onoj narodnoj: “kadija te tuži, kadija ti sudi“! Na taj način, pošteni, naivni, nesnalažljivi i nevični mešetarenju, nerijetko u životu plaćaju dvostruki ceh: ceh vlastitog poštenja i ceh nepoštenja odgovornih drugova/gospode.

Kako je sve to, u principu, moguće?

Tako što se, inercijom balkanske političke prakse, u njenoj uobičajenoj i krajnje bezličnoj varijanti (“tako se radi“), zatvara jedan paradoksalni pakleni krugu kome (već) korumpirani korumpiraju i (već) podmićeni podmićuju upravo – svoje podmičivaće.

IV

  Da se to objasni valja u igru uvesti dva nova pojma: pojam realne (fizičke) i pojam idejne (metafizičke) podmitljivosti, tj. pojam fizičke (opipljive, materijalne) i metafizičke (iluzorne) (pri čemu obje imaju jednako stvarne praktične efekte i učinke) korupcije i podmitljivosti: narod koji materijalno podmićuje vlast, prethodno je i sam od vlasti idejno podmićen; tj. onaj koji korumpira vlast, već je i sam od vlasti debelo i naivno korumpiran, po onoj poznatoj: svinje se grizu kod puna korita, a ljudi i kod puna i kod prazna.

Ukratko:

Dok je, krajem osamdesetih godina, korito, u odnosu na današnje,  bilo puno (čak prepuno), pojavili su se teoretičari “ugroženosti”. Plašeći narod (željan “hleba kod pogaće”), oni su ga istovremeno mitili; obećavali brda i doline (metafizičko, iluzorno mito). Međutim, mitom probuđene apetite nezasitne, dezorjentirane gomile, slijedom krvavih događaja java je brzo i bolno rastočila. Od slatkih nacionalističkih priča i obećanja ostali su samo strah za goli život (u ratu), i umješnost preživljavanja (poslije rata). Da bi nekako preživio, obećanjima podmićeni, unezvijereni i iznevjereni puk – počinje i sam da podmićuje (u ratu, da izbjegne vojsku, npr.; ili da, poslije rata, dobije posao, stan, zasluženi (ili nezasluženu) invalidninu, itd. itd.). Od predizbornih obećanja-bajki: (pominjani: BiH – druga Švajcarska, “zlatne kašike”, nacionalne države, …itd.), nije ostalo ništa. Umjesto Švajcarske “desio” se Vijetnam. Bajke o pohodu ka novoj Švajcarskoj ovdje (i ponegdje drugdje), bile su samo mito, bolje rečeno – Mit,koji je, sračunatom slatkorječivošću Velikodržavnih retorika u hipu zatalasao nekritički obijesnu, zaluđenu gomilu.

I u toj moći pokretanja je, ne više sličnost, nego istost onoga što je mito u dnevnoj i Mit u ideološkoj ravni djelovanja.  Mit kao iluzorno mito, ideološka fantazija, laž i neistina; svjesna instrumentalizacija s jedne, i  sanjana zabluda s druge strane nezajažljivih apetita. Dakle, ideologija kao mito(logija), laž i neistina. Mit i mito kao pragmatski korumpirana degradacija ljudskog uma; njegova devalvacija i  potiskivanje izvan instrumentaliziranog, dnevno-političkog i ideološko-jezičkog diskursa. Mitologizacijom života, ideologizacijom i potiskivanjem uma, dominacijom bezum(lj)a, došli smo, tu gdje jesmo – do dna. Od silnih obećanja, nakon što se ideološka prašina slegla, nije ostalo ništa.

Tačnije ostalo je – Ništa.

Golemo Ništa koje je postalo Sve.

Ništavilo.

Ništavilo kao opipljivi modus radikalne egzistencijalne krize koja, u redovima prevarenih i obmanutih, nesvjesno (refleksnim automatizmom nepristajanja na iznuđeni poraz), producira uzajamno žestoku životnu borbu hamletovskog tipa: “bit il’ ne bit”; borbu u kojoj se obećavani kaleidoskop sanjanih životnih mogućnosti, u novonastaloj zbilji, sasvim iznenada urušava i naglo reducira na egzistencijalno porazni disjunktivni par: “ili – ili“.

A u takvoj, “ili-ili” situaciji, red i zakon, potisnuti inercijom samoodbrane debelo potkopanih životnih potreba i neumjerenih apetita, automatski prestaju da važe. Važi još samo zakon opstanka – po svaku cijenu. Opstanak (biološki ili psihološki, stvarni li fiktivni, svejedno, jer se u psihozi sveopšte životne nesigurnosti, svako boji svakog i niko ne vjeruje nikom),  u čošak stjerane i, na ivici sloma i vlastitog životnog ponora egzistencijalno zgrčene individue, postaje njen jedini cilj i svrha. A u trenucima kad goli opstanak dođe u pitanje – sva sredstva postaju dozvoljena. Darvinovski zahuktala logika preživljavanja ne prizna ni moral, ni pravo, ni običaje. Na površinu grube životne zbilje izbijaju najprilagodljiviji (princip prilagođavanja,  snalaženja), najjači, najprljaviji i najbezobzirniji, oni čije su moralne kočnice “proklizale” i, već odavno, izvan upotrebe.

Mito i korupcija, kao instrumenti povijesno dokazane efikasnosti, učestanošću masovne upotrebe, konačno i prećutno legaliziraju sebe u legitimno sredstvo djelovanja na koje se svi žale i od kojih niko ne odustaje: korumpira se sve i svašta. Svim i svačim. I svako svakog. Korumipra se za radno mjesto. I radnim mjestom. Za bolju plaću, i boljom plaćom. Pojedinac i društvo; društvo i pojedinac – potkupljuju se uzajamno – vlak bez voznog reda.

Nered postaje jedini životni red.

Vlast potkupljuje praznom pričom, bezizglednim, nerealnim obećanjima (metafizička, iracionalna, nestvarna korupcija); narod korumpira i miti čim stigne: raznim poklonima, nijemom poslušnošću (princip podobnosti), i budućim glasovima (stvarna, opipljiva, sračunata korupcija).

Eto paklenog kruga iz koga je izlaz uvijek mučan i težak.

Zato pročitajmo, još jednom, motto našeg teksta. Sada kroz prizmu gore predloženih mito(loških) kategorija: stvarnog i nestvarnog(fizičkog i metafizičkog)mita: obećanja, koristi, nade i straha, onako kako se ti pojmovi nehotično i sasvim spontano prelamaju u svijesti politički iznevjerenih i ratom unezvijerenih ljudi.

Dakle:

I Bošnjaci i Hrvati… najviše naglašavaju razočarenje (neostvarena nada, iluzorno mito)u nacionalne stranke za kojima su krenuli početkom devedestih. Pa, opet… sami priznaju ne smiju (strah) da se odvoje od nacionalnih stranaka i daju glas nekom drugom jer: jedan dio Hrvata se boji (opet strah)odgovornosti za ono što se dešavalo u vrijeme sukoba Bošnjaka i Hrvata, a drugi ne žele da vraćaju privilegije (stvarno mito)koje su dobili ratom.

Istovremeno, Bošnjaci su naivno vjerovali(nada)da ih samo SDA može vratiti njihovim kućama(iluzorno mito) jer je bila uz njih i kad su progonjeni. Izgubili su iluziju o tome, ali se opet boje(strah) “promijeniti dres” jer su previše toga izgubili, a znaju da nemaju pravo da, npr. od SDP-a traže da im popravi kuće i da donacije(stvarno mito). (Sva umetanja u zagrade E.B.)


* U okviru projekta projekta “Civilno društvo” (moral, politika, obrazovanje, kultura, ideologija, mladi, religija, alkoholizam, poroci…), Forum građana Gradačac, organizirao je 15.o1. 2000. okrugli sto na temu: Mito i korupcija. Tekst predstavlja za štampu adaptiranu verziju osnovnih teza potpisnikovog  izlaganja na pomenutom Stolu. Kako se ni osamgodina poslije, uprkos javno vođenim kampanjama Međunarodne zajednice u BiH, ništa bitno nije promijenilo na planu korupcije, 26. 04. 2008. godine u na promociji sedmog broja časopisa “Zeničke sveske”, na slično naslovljenu temu organizatora (Korupcija: trauma tranzicije ili mentalitetni specijalitet), izgovorio sam još jednom, skraćenu i neznatno modificiranu verziju gradačačke priče.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s