Atif Kujundžić

Logo

* * *

Velimir Milošević

VELJA

2012-11-30_1440_-_VELJO

PREKO SRUŠENOG

MOSTA

* * * 

Preko srušenog mosta

Prelazim lebdimice

Da ti donesem ružu

Zastajem na sredini

Da vidim ima li te

Tamo na drugoj strani

Ispuštam ružu u reku

Neka je valovi nose

U vekovito more

I ispružam ti ruke

* * *

_______________________________

* Uvodna pjesma iz knjige: PREKO SRUŠENOG MOSTA,

Srpsko kulturno i prosvjetno društvo PROSVJETA,

Sarajevo, 2002. godine.

Велимир Милошевић Веља

ПРЕКО СРУШЕНОГ МОСТА

Преко срушеног моста

Прелазим лебдимице

Да ти донесем ружу

Застајем на средини

Да видим има ли те

Тамо на другој страни

Испуштам ружу у реку

Нека је валови носе

У вековито море

И испружам ти руке

 

* * *

_______________________________________________________

* Uvodna pjesma iz knjige: PREKO SRUŠENOG MOSTA,

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “PROSVJETA”,

Sarajevo, 2002. godine.
Атиф

Кујунџић

 

ПИСМО ВЕЉИ МИЛОШЕВИЋУ

С ОВОГА НА ОНАЈ

СВЕТ

Ево ме, Велимире, у оној истој соби:

Теби сам преко пута. У опакој си тескоби.

Јер, узело те твоје, сатире те и дроби.

Сада, када те нема, иста тескоба траје.

Звезде високо бледе. Јутра отужно сјаје.

Ноћ у вене и мене. Никога да се каје.

Ево ме, Велимире. Овде смо и ја и ти.

Свеједно ми је, шта ће од овог света бити.

Никада ништа, ни пред ким,

нисам намервао скрити.

Јер,

одлучили смо заувек:

Бити, или, не бити.

Цели, целцати, век.

Томе смо се у себи учили.

Мој Велимире, драги, ничему нисам вичан.

Остао сам будала. Занесен сам и личан.

Ево,

пишем ти писмо, а ноћ ме гази.

Могу, јер знам, ти си, на истој стази.

* * *

Atif Kujundžić

 

* * *

HOMMAGE

VELIMIRU MILOŠEVIĆU VELJI

ili

RIJEČ

O

PJESNIKU

NAJOPĆENITIJE

 

* * *

Razumljivo,

svjestan kako ovo nije tek trenutak samo za iznošenje lijepih sjećanja i želja, već i dogovor o tome kako jednu književnu, umjetničku i ljudsku pojavu, jednu moćnu pjesničku konstituciju, jedan djelatni aspekt života i kulturnog bića ovoga prostora, dakle, odvojiti od zaborava, učiniti ga stvarnim dijelom bosansko-hercegovačke književnosti i kulture koju je svojim prisustvom i radom, svojom moćnom riječju, lijep broj godina oblikovao Velimir Milošević.

Potom,

svjestan kako za takvo što, uistinu, postoje kvalitetne i dostupne mogućnosti, osobno, želio bih sačuvati Velimira Miloševića Velju za bosanskohercegovačku književnost i kulturu onakvim kakvim ga još dobro pamtimo i znamo mi živi, a u trenucima, kad su ga čudo njegove poetike i stiha uznosile: pa je gorio i svijetlio, plamsao duhom, riječju, stihom i glasom.

Jer,

uistinu,

sve u svome životu davao je za takvu priliku i mogućnost i toj mogućnosti davao je sve.

 

* * *

O čemu zborim, nevičan i samo, djelomično obaviješten?

Želim i smišljam kako će Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, zajedno sa Muzejom književnosti Bosne i Hercegovine,

radijem i televizijom, izlučiti i na kvalitetnom nosaču

zvuka i slike sačuvati autentičnog

Velimira Miloševića Velju

u opciji koju je Velja izgrađivao cijeloga svoga životnog vijeka:

kad govori o pjesmi, kad govori o vinu, kad kazuje pjesmu, kad se obraća djeci i publici uopće, čovječanstvu, dakle.

Jer,

čovječanstvo je najniži nivo na kojem se Velja uopće pjesnički obraćao i na kojem je istinski funkcionirao.

 

Na ovaj način želim kazati i kako je Velja bio visoko iznad kukavčijeg gnijezda u kojem mnogi borave i baškare se,

dobro se osjećajući. On je u tom skučenom prostoru otvarao vidike svoga zanosa i stiha, svojim moćnim govornim aparatom, svojim beskonačnim uvjeravanjem kako je jedini izlaz:

voleti, voleti, voleti…

 

* * *

U svemu što Velja jeste, to sa kvalitetnim nosačem – zapisom zvuka i slike, zaista, bitna je mogućnost da on: bude. Tako i književnost, postaje nešto više od pukom slučaju prepuštenog otvaranja neke i nečije, recimo to, i: Veljine knjige.

 Jer,

Velja će biti. Sve drugo je već prošlo.

Zatim,

Velimir Milošević Velja nam je potreban, kao dio našeg života, kao dio naše ljubavi prema poeziji i književnosti. Istodobno, književnost će dobiti dimenziju pojave koju treba sačuvati, jer bi mogla nestati, koju bi/smo mogla/mogli izgubiti.

Književnosti i pjesniku treba dati virtualnu priliku ovoga vremena. I, nekog drugog. I usklađivati to.

Naime,

uopće uzevši čitajući Veljinu poeziju – Velju čujem, ali ne znam, šta će čuti oni koji nisu imali priliku i sreću Velju slušati,

mada je njegov stih tako zvučan, a njegova poezija eufonična bez premca i izgrađena oko uvijek nosivog

zvučnog stuba, moćnog zvučnog torza

razvijenog iz sintagme kao poetičkog i pjesničkog pokretača Veljine duše i nastajanja njegove pjesme upravo u njegovome glasu. Sve ovo utoliko prije, što naprosto, imamo mogućnost koju ne smijemo, koju je, bolje kazano: ljudski nedopustivo i sramno zanemariti. Velja nije bio sa bilo kim, Velja je bio sa nama i mi u njegovome životu i on u našoj predstavi.

Radi usporedbe,

pogledajmo samo, kako tu mogućnost sjajno koriste i razvijaju zvučne biblioteke i zvučni časopisi Saveza slijepih i slabovidih lica Bosne i Hercegovine, angažirajući profesionalne spikere.

Upitajmo se, barem ponekad, šta imamo i šta možemo dobiti direktno od umjetnika, od pjesnika kakav jest:

Velimir Milošević Velja?

Da li, doista, znamo odgovoriti toj ljepoti? Tom smislu i Vjeri?

* * *

Naime,

mi koji smo životom, djelom i dijelom Veljini suvremenici, mi koji smo Velimira Miloševića poznavali bez rastojanja, nismo i ne možemo u cijelosti biti svjesni u koliko je Velimir Milošević Velja stvaran u istoj mjeri kao pjesnički mit i pjesnički fakticitet ovoga prostora, odnosno, bosankohercegovačke književne umjetnosti.

Znamo,

većina pjesnika svoje najbolje stihove izgovara na najgori mogući način i svjesni smo, kako Veljine stihove neće niko izgovarati tako dobro, kako je to činio on sam, što je za njegovu poeziju izuzetno bitno. Mada, nije moguće čitati Veljinu poeziju, a ne osjetiti to uznošenje i izgaranje materije, tu emanaciju ljudskoga duha radi kojega je Velja bio drugačiji pjesnik od drugih i na čemu je inzistirao cijelim svojim bićem.

* * *

Naravno,

zalažem se svim silama i svojim ljudskim i pjesničkim uvjerenjem:

neka knjiga, bude knjiga, dostojna u svemu svoga imena,

ali posebno volim knjige u čijim koricama postoji džep,

a u tom džepu gramofonska ploča, audio ili video kaseta,

CD, DVD.

U toku ove riječi, ne bi bilo hrđavo kad bismo znali: kako se postaviti, ne samo prema Velimiru Miloševiću Velji i njegovome  djelu, već i prema sebi. Odlaze ljudi, a nebo trusi prah, koji, makar bio i zvjezdan, pokriva tekst i sliku, stišava zvuk. Odlazimo i mi nasreću, a da nismo dokučili ni vlastiti smisao. Ostavljamo i drugima priliku i, natuknice.

Jer,

kako će ljudi koji nisu živjeli Veljino i naše vrijeme ikad saznati zašto je i kako, da li je uopće, Velja bio živi mit koji zemljom hodi?

A,

bio, jest.

 Uvjeren sam kako je Velja jedini pjesnik ovoga podneblja koji je pronosio i izgrađivao stvarnu harizmu istinskog slavenskog pjesničkog duha, jezika, tona i predznaka.

Naslonjen na sjajne ruske pjesnike i usmeno predanje od Vojne Igoreve do Jesenjina, Majakovskog, Aleksandra Bloka, naslonjen na biće srpskocrnogorske epike, na suvremeno srpsko i crnogorsko pjesništvo, njegovao je razvijanje pjesme iz riječi i sintagme, njezinoga smislenoga zvuka i nade,

iz stiha i strofe, razvijao mogućnost slavljenja pjesme – njome izgovorenom, čuvao aureolu i kulturu jedne izvanredne pjesničke opcije, dikcije i nade u prostoru svoga rođenja, razvoja i življenja.

 Dakle,

nemojmo to uskratiti ni Velji, ni književnosti, ni kulturi ovoga prostora, niti, naprosto: vremenu čiji smo dio bez mogućnosti ikakve intervencije i naknadnog utjecaja.

I,

pouzdano,

ne govorimo ni o kakvoj estradi, govorimo o književnoj mogućnosti u rasponu od usmenog predanja do žive u autentične autorske riječi, kojoj jesmo ili nismo znali pridati odgovarajući značaj i čijem utjecaju nismo mogli izmaći, sa kojim smo se borili kao s utvarom, jer živ čovjek i njegovo prisustvo uvijek su prepreka sami sebi a Velja,

Velimir Milošević Velja,

nije nam uvijek bio sasvim jasan i razumljiv barem u mjeri, u kojoj povremeno ne razumijemo ni sami sebe.

 

* * *

A,

imamo još pjesnika koje smo na sličan način gledali

i

prema kojima smo ljudski griješili.

Oni su zbog toga patili.

Nećemo nabrajati njihova imena,

ali,

primaknimo se ljudskosti.

Patnja oplemenjuje mučenika, ali odbija suvremenike.

Inače, Hrist, nikad ne bi bio raspet i ne bi postao Božiji Sin.

Govorim o sprezi patnje, dosezanja plemenitosti i afirmacije tog i takvog puta.

 

* * *

Velja je bio snažan čovjek i pjesnik jake v/j/ere u svoju p/j/esničku ri/j/eč i misiju, i nije se dao satirati od nenaklonjenog okruženja. Jer, okruženje nema blage veze.

Ali je u toj bezizglednoj borbi satirao sam sebe.

Zatim,

imao je na svojoj strani djecu koja su mu bila odana i koju nikad nije htio iznevjeriti, ni u duši, ni u stihu, ni u snu.

Djeca to prihvataju kao najprirodniju stvar.

A Velja je tako: pobjeđivao i svoju muku i svoje protivnike.

Tako su mnogi ostali poraženi duž Veljinog čistog puta.

Nikad nisu shvatili šta su časovi ljubičasti, a svojim draganama nisu uspjeli saopćiti da je ovo Balkan.

I,

ne trebaju znati.

Svako zna šro mu je dato.

* * *

Ne znam šta je sve pisano o poeziji Velimira Miloševića,

a uvjeren sam: ništa bitno, baš kao ni o životu,

a,

želim reći nešto, što o njemu nisam pisao i rekao.

I,

znam,

ma kako se prema njemu odnosila književna kritika i kulturna stvarnost, obraćajući se djeci, Velja je dobijao mitsku snagu same pjesme. A oko te snage – nema spora. Jer, ni za njega samog ta vrsta komunikacije nije imala zamjenu. To je ona, platonovska vrsta: susreta iskrenosti i povjerenja, koji daju snagu za slijedeći korak.

Recimo:

Za život.

Naravno,

to je Veljinu pjesničku pojavu činilo stvarnom do mjere, pred kojom su s nerazumijevanjem zastajali teoretski zasnovani autoriteti, pa je i naša obaveza danas: stvarna.

Nema teorije u koju s može smjestiti pjesnik.

Danas,

kad postoje elektronska izdanja časopisa i knjiga, portali i forumi za prozu, poeziju, esejistiku, filosofiju, slonove i pse, aligatore i politiku, zmije i mačke, a život je postao virtualna duhovna opcija, zašto se na web site-u Društva pisaca Bosne i Hercegovine ne bi čuo autorov glas?!

Preneražen sam mišlju,

da se na tom site-u Velja neće moći čuti ni u vremenu od 15-ak sekundi!

 

* * *

Da.

Glas Velimira Miloševića Velje dok govori svoju pjesmu

ZEMLJA PESNIKOVA:

Ovo je moja zemlja / U zemlji moja kuća / U kući moja bajka / U bajci moja draga / Oko nje moja deca /Ovo je moja zemlja /

/ Ne streljaj moju zemlju / U zemlji moju kuću / U kući moju bajku / U bajci moju dragu / Oko nje moju decu / Ne streljaj moju zemlju // Ubićeš svoju zemlju / U zemlji svoju kuću / U kući svoju bajku / U bajci svoju dragu / Oko nje svoju decu / Ubićeš svoju zemlju // Bićeš bez moje zemlje – Bićeš bez svoje zemlje / Bićeš bez moje kuće – Bićeš bez svoje kuće / Bićeš bez moje bajke – Bićeš bez svoje bajke / Bićeš bez moje drage – Bićeš bez svoje drage / Bićeš bez moje dece – Bićeš bez svoje dece /

/ Tebi života nema / Tebi života nema.

DA.

Nerazumno je jedino: da se ne čuje Velja i da se virtualne mogućnosti multimedija u tu svrhu ne iskoriste i od strane Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

 

* * *

Velimir Milošević Velja,

usprkos svemu što je ponio u život kao tegobu:

siromaštvo, sirotanstvo, gorčinu, odsustvo oca koji se iz rata ne vraća, cijeloga svoga ljudskog i pjesničkog vijeka odlučno pjeva/peva o ljepoti/lepoti, slobodi, dostojanstvu i čovjekovoj/čovekovoj ljubavi prema svemu što mu je kao ljudska mogućnost dato. Uvijek/uvek jednako i istrajno.

Uvijek/uvek stvarno, meditativno i refleksivno i efektno.

Tonski svijetlo i uznosito.

Himnično i čovjeka/čoveka dostojno.

  Pokoj ti dobroj duši,

Velimire Miloševiću Veljo.

Velja je znao piti i mrtav pijan biti,

ali,

pjevajući i pevajući i umirući,

nije se dao

i

nije bio zao i kad gura

do one njegove opake:

Tebi života nema / Tebi života nema.

Ako nismo shavtili, nama života nema.

* * *

Priznajmo,

dakle i recimo to, prije nego što bilo što pokušamo dovesti do kraja, bilo kakvu misao o tom čovjeku koji je poeziji dao sve što je uopće i u bilo kojoj opciji mogao ljudski dati.

SRAM I STID BILO SVE KOJI JOŠ MOGU DA SE STIDE.

 

* * *

Svaki pokušaj progovora o prozodiji Veljinog pjesništva, zaustavlja se na eufoniji njegov pjesme i svodi se i vizuelno na tonski torzo njegovoga pjevanja, koji je suštinski i bitno čini, koji je Velja dosljedno podupirao svojim načinom pjesničkog govora, artikulirao disciplinom stiha, intonacijom kao slobodom ponavljanja zvuka i naglašenog smisla, svjetlom povišenog tona izgovorene riječi i patosa, gradacijom smisla i zvuka do trenutka u kojem će kulminirati smisao njegove pjesme, sam se pretvarao u taj svijetli i uzneseni zvučni stub,

rušio je tradicionalnu formu njom samom u prah i pepeo,

uspravljao sopstvenu vjeru u pjesmu kao ljudsku mogućnost trajanja i opstajanja.

Formalno,

činio je to najmoćnijim sredstvom od svih:

formom gnomskog stiha, ili distiha.

Velja je bio pio pjesnik suštine i nepatvorene istinoljubivosti,

snažne ver/vjere i velike pjesničke mudrosti.

* * *

SUŠTINSKI:

VELIMIR MILOŠEVIĆ VELJA,

BIO JE SAMO PJESNIK.

Sve drugo ostavio je nama.

Na javi i u snu. Na vrhu i na dnu. U misli i u riječi i, niko nije mogao Velju da spriječi u namjeri da trpi i pati, da srebri i zlati riječi koje će iznijeti njegovo shvatanje životnoga smisla i uzvišenosti čovjekovih moći i pjesničkih mogućnosti,

istine koju tako jasno vidi.

 

To je jedina opcija u koju je Velja vjerovao i kojoj je spremno davao svaku svoju ljudsku i pjesničku riječ, svoj svekoliki i mogući doprinos, kojom je postvarivao svoju veliku ljudsku nadu, nevjerojatan pjesnički dar i vjeru u sebe, svoju nespoznatljivu i nemjerljivu pjesničku energiju i djelatnu snagu, pretvarajući se u plamen duha dok izgovara posljednji stih.

Malo ko,

ama,

nikad i niko u nas,

kao Velja,

nije znao držati do dostojanstva pjesničke riječi i pjesme i učiniti je superiornom intonacijom živoga govora, a grafički gledano:

vitkom i uznesenom, najčešće pisanom gnomskim stihom, distihom, katrenom, ili vitkim sonetom, ali, uvijek uznositom po njezinom smislu i arhitektonici adekvatno podešenom čovjeku i životu, ugaono doboro utemeljenom, ponekad ponavljanjem važnih/nosivih riječi i održavanjem stvarnosti smisla radi kojega pjeva, iz kojega niče i nastaje

u

kojemu opstaje.

Velimir Milošević Velja,

je čovjek po kojemu su i pjesma i pjesnik dobili ime.

 

* * *

Danas,

možemo reći što god nam je volja, ali, Veljina je pjesma bolja od mnogih pjevanja, natezanja i rastezanja mačke od tačke do tačke, koje imamo priliku iščitavati u listovima i časopisima, i koje, nerijetko, nazivaju: našim suvremenim pjesništvom. Svako nudi i daje to što ima, nije rijedak slučaj da to što dajemo nije potrebno ni nama, a ponekad je i praznina.

Jadna majko svoja.

Doista, bez stvarnoga smisla, povoda i izgleda.

Velja je sjajan slavenski, romantičarski orijetiran pjesnik, ponijet i ponesen našim jezikom, uznijet svojim unutaranjim usijanjem i smislom riječi koju može izgovoriti, kad god poželi.

Ali,

da li postoji um,

ljudska konstitucija i razlog koji bi u ovome času da je, kojim čudom i srećom: Velja živ, mogao stati ispred njega i suprotstaviti se tom, uznositom poimanju životnoga smisla i opredjeljenja?

Ama, ne!

Takvoga, pouzdano, nema.

Jer,

sve to, sitno je i sitno kaluđerski ispisano,

usahlo u biti, s malo životne nergije i stvarne

vjere u pjesnički čin.

Postoji ono što poezija jeste i što poezija nije.

Oboje je vječno i ništa više, osim što je Poezija još i

Život.

Da.

Jedno drugome daju snagu koju niko,

ne može nadjačati i poraziti.

Velimir Milošević nikad nije imao nedoumica oko toga.

Samo je on mogao početi riječ po riječ, sintagmu po sintagmu, stih po distih, katren po strofu, sonet pa gnomu i sve to pretvoriti u svjetlosni kovitlac duha i smisla i svoga velikog srca.

Bilo je to i ritualno i svečarsko pjesmovanje,

slavlje uma, riječi, stiha i pjesme koji uzdižu čovjeka,

pred kojima se pokleknuti: ne smije. Bio je to akt,

Čovjeka koji je dobio svijet i njegove ljepote, na dar.

Poslušajte i pročitajte:

Nekom izgore kuća / Nekom odlete glava / Neko po kući glavu / Po glavi kuću traži // Nekom se proli suza / Nekom se prosu duša / Neko u suzi kule / U duši hramove gradi // Ovo je Balkan draga.

A,

IZMEĐU DVA RATA

Leto je skidaj haljinu / Nebo se golo skinulo / Golo je oko golu te / U oku suza videlo // Jesi li muško pita me / Planina s koje silazim / I baca me u dolove / Pred tvoja smela kolena // …

Ili:

OVDE ME ODAVNO NEMA

Kad dođu da me vode / Kaži da sam u polju / A polje je na nebu / Nebo u vinogradu / U nekoj čaši vina / Ovde me odavno nema//…

Jer:

ZEMLJA MEĐ ZEMLJAMA

Šta će biti / Ako Zemlja / Propadne / U zemlju  / Tama // I mi ćemo / Sa tom Zemljom / Pod zemlju / Da nije / Sama // Šta će biti / Ako Zemlja / Propadne / U tamu / Jama // I mi  ćemo / Sa tom Zemljom / Pod zemlju / Da nije / Sama // Šta će biti / Kad na Zemlji / Ne bude / Ni zemlje / S nama // Ostaće / U nama  Zemlje / Za tu zemlju / Međ’ / Zemljama.

(Sarajevo, april 1992., august, 1993. godine, ratne.)

Da.

Pjesnici su samo ljudi koji imaju običaj sve reći.

Posebno, te izlišne, te tako i toliko nepotrebne stvari,

za koje se uvijek nađu mudraci, koji pitaju: čemu?

Ama,

svima, svakome i svemu.

A vi mudro pitajte i nadalje.

______________* * *______________

Tekst je pisan za progovor na SARAJEVSKIM DANIMA POEZIJE 2005. U posljednjoj opciji, rečeno je kako to neć biti potrebno, jer razgovor o Velji u okviru SARAJEVSKIH DANA POEZIJE 2005. zamišljen je i bit će raliziran kao porodično sijelo.

Nisam nikoga želio uvjeravati, kako smo Velja i ja članovi iste porodice.

* * *

Atif

Kujundžić

 

* * *

VELJA I DJECA

 

* * *

Sva sila Veljinih putovanja, gostovanja i nastupa u školama i na manifestacijama, poglavito je i orijentirana susretanju i komuniciranju sa djecom, govorenju stihova namijenjenih djeci.

Velja se dobro sjećao u dječijem društvu a djeca su ga uvijek imala usrcu, u svojoj dječijoj duši. Svu djecu, Velja je davno usvojio kao moćan narod dječiji i opstanak čovječiji. Osvojio je djecu odavno i zauvijek upravo tako, što im je izborio i dao ekskluzivno pravo da budu:

VOJSKA NAJJAČA.

Zrno po zrno pogača / Kamen po kamen palača / Sunce nad glavom sijača / djeca su vojska najjača.

Zašto kažemo: izborio, zašto kažemo: dao?

Izborio,

jer je pjesmu gradio od izlizanih sintagmi gnomske naravi, poslovica i doslovce, dakle, od riječi i smislova koji djecu odbijaju u samom susretanju, a onda, djecu proglasio pobjednicima svega toga što ih odbija kao tradicionalno i istrošeno educiranje.

Djeca su Život koji se događa naočigled. Veljina pjesma djecu uči kako voleti/voljeti, kazuje im da su časovi ljubičasti, na takvim časovima glagol voleti – voli, jer: ljubav se uči u školi. I, eto, premudrog razloga već – da djeca vole školu, ali i da škola dobije smisao susretanja i ljubavi. Na najprirodniji način Velja decu/djecu uverava/uvjerava da je važno što deca grle domovinu: Širimo ruke, / Širimo ruke,/ I pružamo ih u daljinu: / Širimo ruke, / Širimo ruke – / Da zagrlimo / Domovinu!

U Veljinim pjesmam za decu/djecu, ljubav je zauvijek postala

najlepše/najljepše godišnje doba.

Velja je uvjeravao decu/djecu, kako je jedini i pravi istinski svet pravde dečije i tako jedine, budućnosti čovečije/čovječije.

To što je mogao i činio Velja za djecu,

to može samo najveća ljubav za ljudski rod

i najveća odgovornost prema ljudskom rodu.

* * *

Sve to je bilo i traje odavno i Velja je na dječijoj strani veoma dugo i dio je snage koju djeca u sebi tako zdravo i stvarno osjećaju.

To je ključno mjesto i osjećanje Veljine pjesničke pozicije za komunikaciju sa djecom. Na tome je gradio sva svoja obraćanja djeci i uvijek je uspijevao uvjeriti ih u ljepotu njihovih problema i poteškoća, jer ih je pretvarao u pobjednike s dubokim i životnim –ljubavnim razlozima, ili razlozima ljubavne naravi.

Velja je znao kako da buduća deca: Nauče napamet sunce / Listajući nebo i bašte / A onda još dugo uče / Kako se raste.

 

* * *

Atif Kujundžić

VELIMIR MILOŠEVIĆ VELJA

1937. – 2004.

.

HOMMAGE

 

PJESNIK NIJE UMRO,

OTIŠAO JE U VJEČNOST

        Ustvari, kako god nismo spoznali razloge svoga prisustva, možemo samo priznati dubinu tajne našega odlaska. Tako bismo razumno trebali prihvatati tajne: Tajnu Stvoritelja Svega, Tajnu svoga Rođenja, Tajnu Razloga svoga prisustva, Tajnu svoga odlaska, preseljenja na drugi svijet. Najčešće odbijamo prihvatiti Tajnu, kao priznati svoju majušnost, beznačajnost i neznanje. Tako se odbijamo suočiti sa Istinom. A Tajna svih tajni je bitno i u Tome. Priznati tajnu i, ponekad, razumjeti.

Ali, neki ljudi se rađaju s nešto dara za odgonetanje Tajne. Da ne bude zbune u nominaciji: Tajna je samo Jedna. I, jesu to i pjesnici kakav Jeste Pjesnik Velimir Milošević Velja. Zato, Poezija, ako to jeste, jeste Umjetnost i Spoznaja Jeste. A Umjetnost kada je već tu, jeste opcija koja komunicira s Vječnošću. Umjetnik je čovjek koji se djelom, pjesmom, njezinim smislom i ljepotom na Vječnost naslanja.

Pjesnik, dakle, ako to Jeste, Čovjek je duboke i nepomućene Vjere u svoj Dar. A Dar mu je Darovan. Baš zato i vidi: sjaj sjajnije, mrak mračnije, pa mu dođe: sjajan mrak.  Ne mora To niko ni shvatiti ni znati osim Nj/njega, jer doći će čas kad će povjerovati njegovoj pjesmi, muzici, slici, glumi, plesu… snu njegovome, a tada, shvatit će i njegov uspjeh i svoj neuspjeh.

 

        VELIMIR MILOŠEVIĆ VELJA jeste takav Čovjek i takav Pjesnik. Istinski umjetnik riječi, stiha, pjesme. Zanesen vjerom u svoje osjećanje i viđenje svijeta, u snagu stiha i pjesme. Sve njegove pjesme su himnične po zvuku i himne životu po smislu. Sve njegove pjesme su molitve i svetkovine i sve dosežu zvezdani sjaj i visine Ljubavi.

Pokoj mu dobroj duši. Lahka mu zemlja.

        JA TIHO U VEČNOST UĐOH: Svetliš dome – neimaštino / Kućo moja potresena // Odavde te vidim fino / Kao onaj što te nema // Evo padam na kolena / Evo klonem evo klečim //Kao onaj što te nema / I bez reči // Kao onaj što neima / Niti kuću //Svetliš dome svetliš kućo / Voštanice s okom žutim // Ja tiho u večnost uđoh / Da nikoga ne probudim. (BAGREM-BAŠTA).

Velimir Milošević Velja, pjesnik velike ljubavi i ozvjezdanog glasa, uistinu je darovan i ogromnoga dara. Sve čega mu se takla misao, pretvaralo se u smisao i zvonki zvon pjesme. U ljepotu i sklad njegovoga kazivanja, u radost Života koji je cijenio iznad svega. Pjevao je o svemu. Istom vjerom, snagom i ljepotom. Najteže bi bilo ustanoviti o čemu nije pjevao.

I sve je razumijevao, jer, njegovo pjevanje je uvijek bilo nedvosmisleno jasan i neupitan  doživljaj, himna svijetu.

Kao malo ko među pjesnicima, Velimir Milošević Velja je ulazio u strašni izazov i iskušenje alkoholnih para i maligana. Ali, njegova pjesnička misao se nije gubila i posrtala, ona se usijavala i isijavala neponovljivu energiju njegove pjesničke vjere i preokupacija, beskraj njegove ljudske nade – da život ne troši, ne traći i baca uludo.

I, odista, baš iz tog prostora Veljinoga života, uspravlja se po mnogo čemu njegova najznačajnija pjesnička knjiga zadivljujuće snage, koherencije i arhitektonike, čudesne pjesničke ljepote: BAGREM-BAŠTA, ili: VEČE VINSKE POEZIJE.

Uistinu, nije riječ o tek i pukoj anakreontici – tj. pjesmama o pijenju vina i bohemiji. Riječ je o knjizi koja u formalno-pjesničkom i eufonijskom smislu naslonjena na najbolju tradiciju svekolikog slavenskog autorskog pjesničkog iskustva – doseže i čuva zvjezdane vrhove i tonove jasnog i himničnog pjesničkog glasa Velimira Miloševića Velje.

 

        MASTILO KOJE PLAMTI: Pisati pesme – biti / Mastilo koje plamti // A onda vino piti /A onda umirati // Sići na zemlju tiho / Niz večnost niz slepilo // Da ne primeti niko / Šta je na nebu bilo // Ljubiti makove ruže / Vrtove začuđene //Da ne ostanu tužne / Strofe nedorečene // Sniti o nekom dobu / Zaumnom umne snove // Na rođenome grobu / Gajiti božurove // Pisati pesme – biti /Mastilo koje bukti //A onda vino piti / Do kasno posle smrti. (BAGREM-BAŠTA).

* * *

Velimir Milošević, rođen 15. 02. 1937. godine u Verićima kod Peći – Kosovo, gdje su doselili njegovi roditelji sa Njeguša – Crna Gora. Osnovnu školu završio u zavičaju, a gimnaziju i Filozofski fakultet u Sarajevu. Objavio slijedeća pjesnička djela: BELE MOLITVE; SVETKOVINE; MORE KOJE PEVA; IZLAZAK SUNCA; KULA SVETILJA; NEBESKI VINOGRADI; LIRIKA; DOBA LIRIKE; VEČNO LETO; VEČNO ŠUME ŠUMARICE; PESME STRADALNICE; VENAC OD PELINA; VODIĆU TE NA CETINJE; OVO JE BALKAN, DRAGA; BAGREM-BAŠTA; PREKO SRUŠENOG MOSTA. Knjige za djecu: ZVEZDARNICA; BERAČI ROSE; KRILATA CVEĆARNICA; DJECA SU VOJSKA NAJJAČA; SUNČEVA DJECA; DJECA GRLE DOMOVINU; VELIKO SANJARENJE; PRSTEN OD NEBA; NA ČASU LJUBIČASTOM; ZALJUBLJENA ČITANKA; DOMOVINA; ZLATNA KNJIGA DJETINJSTVA; NACRTAJ MI KUĆU, TATA; U SVIJETU PRAVDE DJEČIJE.

Objavio je i historijsko-literarni kolaž: ZEMLJA DOBRIH BOŠNJANA, zamišljen kao scenarij za snimanje filma o Bosni i Hercegovini.

Cijeloga radnog vijeka bio je urednik programa za djecu radija Sarajevo. Napisao i objavio scenarija za snimanje televizijskih emisija o piscima: Aleksi Šantiću, Skenderu Kulenoviću, Maku Dizdaru, Hamzi Humi…

Zastupljen je u velikom broju pjesničkih antologija i zajedničkih pjesničkih knjiga. Dobitnik je najznačajnijih književnih nagrada u Bosni i Hercegovini i ex-YU prostoru. Poezija Velimira Miloševića prevođena je na ruski, francuski, engleski, njemački, talijanski, mađarski, poljski, češki, bugarski, albanski, turski, makedonski, slovenački i dr. jezike.

Radni i životni vijek proveo je u Sarajevu.

Listopada/oktobra, 2004.                        Atif Kujundžić

_________________________________________________________

* Hommage je objavljen u tuzlanskom nezavisnom sedmičniku “Front slobode”.

 

* * *

 Atif Kujundžić

 

IN VINO VERITAS

ili

IZ VINA SUŠTINA

u pjesmama

“BAGREM BAŠTA”

(veče vinske poezije)

Velimira Velje Miloševića

Velimir Milošević:

“BAGREM-BAŠTA”

(veče vinske poezije)

“BOSANSKA VILA”,

nova serija, broj:19-20.

Sarajevo, april-septembar 2000.

(dodatak)

01.

        Pjesnik Velimir Milošević dolazi iz vremena i prostora koji su u tradicionalnom smislu shvatanja Pjesnika i Poezije svojim životom i djelom označila najznačajnija pjesnička imena ex-YU podneblja. Pod stalnom tenzijom uznijetosti do himničnog i zvjezdanih visina poezije i pjesničke riječi, mladi je pjesnik Velimir Milošević istrajavao i među njima postao: Velja.

Bilo je to u ozračju i prisustvu Skendera Kulenovića, Mehmedalije Maka Dizdara, Brate Pavlovića, Alije Kebe, ali i Branka Ćopića, Gustava Krkleca, Brane Petrovića, Slobodana Markovića, Huseina Tahmišćića, Jevrema Brkovića, Duška Trifunovića, Vite Markovića, Stevana Raičkovića… Bila su to, bez sumnje, pjesnička vremena, jednako po sebi i po pjesnicima uznesena. Po imenu, djelu i vidjelu.

Bohemština je imala notu epskoga stradanja za poeziju. Život nije vrijedio ni za i moglo ga se bačit na lomaču vinskih para, e da bi dao jedino još što vrijedi u visokom normativu pjesničkoga poimanja smisla življenja i opstajanja: pjesmu. I, ako pjesmu ne donese? Pa, neka ga nema! Neka se odnese! Jer, bez pjesme, nije ga ni bilo, ma kako to izgledalo svijetu.

A Pjesnik? Pa, on živi sudbinu ukletu: Pisati pesme – biti / Mastilo koje plamti // A onda vino piti / A onda umirati // Sići na zemlju tiho / Niz večnost niz slepilo // Da ne primeti niko / Šta je na nebu bilo / …  Pisati pesme – biti / Mastilo koje bukti // A onda vino piti / I kasno posle smrti. ( Mastilo koje plamti ).

 

02.

        Taj način pjesničkoga življenja, duboko prožet nevjerojatnom energijom i bohemskom dosljednošću Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša, Gustava Krkleca, blistavom pjesničkom vatrom i oniričkom žrtvom Branka Miljkovića, atmosferom “Tri šešira” u beogradskoj Skadarliji, a u Sarajevu, pjesničkom dobrotom Abdulaha Sidrana i Ivana Kordića, u istoj mjeri kao i čistim pjesničkim pasjalukom mlađih pojava kakve su: Ahmed Muhamed Imamović, Rajko Petrov Nogo, Duško Trifunović i drugi, nikad nije osobito razumijevan a niti do kraja shvaćen, mada je izlučio djela nevjerojatne pjesničke snage i neprolazno vrijednih literarnoestetskih dometa.

U totalitarnim vremenima nakon drugoga svjetskoga rata, taj model pjesničkog življenja uzeo je maha i opstajao kao čisti prkos svakoj neslobodi i nemilosrđu. Doduše, nekima je to bila samo zgodna poza. Pjesnici značajnijeg dara imali su pratnju i epigone, što je širilo krug i dojam o stvarnosti azila i prilike za slobodoumlje. U njemu su se tražili i propadali mnogi. To se događalo na razne načine.

Jer, još samo je pjesnička mogućnost, pjesnički život i zanat bio takav, pa je institucionalizirano boljševičko-komunističko jednoumlje i shvatanje pristajalo odmahnuti rukom i prekoračiti preko nečega što čine pjesničke pijandure i budalčine.

Istovremeno, dužni smo uočiti, u nemilosrdnom totalitarnom habitusu stasala je i strijepnja i izoštravala svijest koju ni alkohol ne može otupiti, omamiti, pomutiti i smiriti, pa iz nje razum reže li reže i mudre misli reže li reže. Poezija se čitala i prisluškivala. Pjesnici su privođeni. Premlaćivani i tučeni. Među pjesnike su ubacivani svoji ljudi i doušnici, cinkaroši. Ponekad, organizirano, medijski i fizički neposredno – satirani do ništavila.

Tako se dogodilo, da obračun sa pojedinim pjesnicima postane dnevnopolitički program i idejnopolitički angažman najpravovjernijih komunista, efemernih pjesnika i beznačajnih ljudskih jedinki i puno prije Vunenih vremena i Gojka Đoga. Ustvari, Đogo je došao, kada je to još bio verbalni delikt, ali oko kojeg se više priča i gudi, nego što se sudi.

U određenim situacijama i Velja je bio žrtva. Ali, inadžijska i prkosna – ma kako ga se tretiralo.

 

03.

        Život je nesvodiva pojava i jači je od svega što su ljudi protiv njega smislili. Život je moćniji od smrti, jer nasuprot njoj beskonačan je u sebi, a smrti su, makar stvarne – pojedinačne.

Život ima na raspolaganju sve modalitete i smrt mu je samo jedan, iako: neizbježan. Svi drugi su njegovi i za njega, uključujući i bolesti koje se mogu preboljeti, e da bi se iskoračilo u zdravlje i mudrost, u novu spoznaju i zrelost i produžilo živjeti.

To je u osnovi pjesničke svijesti o sebi i svome cilju, o poeziji i njezinom smislu. To je visokozahtjevno, jer krajnje ishodište je zahtjevna referenca u čijoj blizini uvijek zvoni zvijezdana pjesma. I, u kojoj tako besmisleno i groteskno odjekuju riječi i izgledaju geste nesvjesnih i nadobudnih, moćnih – koji, pjesnika, ne mogu impresionirati.

To je vjera izvan svake sumnje. Vjera u svoj dar kao u svoju ovozemaljsku misiju ili barem: najočigledniju mogućnost i priliku. To je ljudska kotva svijesti u matici moćnog i još: razgovijetnog života. To je predavanje pjesničkome glasu i zanatu, bez ostataka. Jer, već je shvaćeno kako nikakvo polovično rješenje ne donosi rezultat i nije prihvatljivo.

Svojoj krhkoj nadi da se može biti i potrajati, da poezija kao smisaoni i estetski čin jeste Vječnost kojoj uporno težimo: ... / Kako Branku i Maku i Disu / I Rembou sred zlatne groznice / Velimire gacaj po ambisu / Dok izbaviš pesme iz tamnice/ … (Veče vinske poezije) – Velimir Milošević Velja podastire stihove sopstvenoga uvjerenja da će ići do kraja i po svaku cijenu.

04.

        Ako makar letimično prelistamo i pročitamo samo dio knjiga koje je napisao i objavio Velimir Milošević, nećemo se moći oteti dojmu, kako je sve što je Velja napisao – duboka i visoka, zanosna i zanesena himna poeziji, a tako i životu, ljepoti življenja, ljubavi i ljudskosti – jer, samo u poeziji se izjednačavaju.

Kroz silna i neprozirna vremena svakojake smutnje, Velja je prolazio pjesnički bistro i bez zazora jer nikad si nije dopustio da govori i piše nešto što za njegovo najdublje pjesničko uvjerenje nije i ne može biti pjesnička istina.

Pisao je: Tita su rodile zvezde. Mirne duše, razuma i srca, jer: kako da ne?!! Pa, sve su nas rodile zvijezde! Ko može reći da to nije tačno?! To je prilika koju tražimo i koju osvjetljava pjesnikov duh i njegovo nadahnuće. Ako se nekima više i ne dopada moćni i utjecajni komunistički vođa i državnik, možda shvati: kako i sam ima svoju zvijezdu i da mu eto, kao ni mnogima: ne sija naročito, a i državničke se čak, gase i trnu.

Ali, moj Bože, šta se tu može?

Jer, ni Pjesnikova ne sija, ako nije Poezija.

Poraznim nam se čini za Čovječanstvo, kad Pjesnik mora napisati da oskudijeva u najelementarnijem smislu i kad osjeti, kako ga ta oskudica vrijeđa i ponižava. A Velimir Milošević Velja, iako znamenit pjesnik, nije živio baš jednostavno i lahko. On je to napisao i u pjesmi i rekao sam, očito u nekoj vrsti grča, pa i straha, da bi to mogao reći neko drugi, zlurad i, tobože: s razumijevanjem. Pjesnički samosvjestan, Velja se obratio sebi i svojoj porodici, a potom i svijetu, faktografski: Svetliš dome – nemaštino / Kućo moja potresena // Odavde te vidim fino / Kao onaj što te nema / … / Ja tiho u večnost uđoh / Da nikoga ne probudim / (Ja tiho u večnost uđoh).

05.

        Miloševićevo pjesničko djelo konzistentno je i dio je odbrane sveta, života, čovjeka i njegovoga sopstva, koju je pisao i Velimirov pjesnički i vinski drug, prijatelj i dvojnik, pjesnik/pesnik i sabrat: Branislav Petrović. Da nije njihove poezije, nikad se ne bi znalo kako duboko, iskreno i snažno može stremiti ljudska dobrota za drugog čovjeka, za sve ljude. Za humanistički smisao velike ljudskosti koja sve u vezi sa Čovjekom razumije. Noći dolge i burlake s Volge.

I djecu, djecu, čudo je to Božije Dobrote u Veljinom pjesničkom srcu. Čudo dobrote i strahota straha, da djeci može biti loše, a nedužna su i postat će ljudi, a, nedajbože, proći isti put koji je prošao sam i spoznavati Život s teškoćama i bolno.

Za razliku od Brane Petrovića koji je tek dotakao mogućnost pjesničkog obraćanja djeci, pa i Miće Danojlića koji je djeci dao mnogo više, Velimir Milošević je polovinu svoga opusa okrenuo dječijem svijetu. Objavio je dvadesetak knjiga za djecu! I to kakvih knjiga i pjesama! Svojom ljepotom i neizmjernom pozitivnom pjesničkom energijom, one plijene i snaže najbolji dio budućnosti svijeta i čovječanstva!

Da je Velimir Milošević u svome vijeku napisao samo pjesmu Deca su vojska najjača, ama, imao se junak rašta i roditi!

Ama, vraga, da je napisao samo taj stih! A potom i Deca grle domovinu, pa Na času ljubičastom, U svijetu pravde dječije i druge.

06.

        I, dok pjesnik Velimir Milošević Velja tako rastrošno daruje svoj um i dar, svoje vrijeme i svoje srce čovječanstvu, nikoga nema da misli na pjesnika dalje od puke i ironične konstatacije: Pjesnik?! Hm. Ali, Velimir Milošević svoju odluku donio je ranije. Samo Pjesnik zna, da je biti Pjesnik isto što i biti bilo što drugo i da je ne biti Pjesnik posve lahko: dovoljno je pomisliti da je to nešto posebno i sve postane samo puka omaglica. Ama, pjesnik je čovjek koji je shvatio, kako je svaka ljudska i humanistička dosljednost – pjesnička kategorija i opcija.

Pjesnik se i zbog toga, sam od sebe, života i svega svoga mora pjesmom liječiti. Kada izgori za sve, za djecu i odrasle, za život i pjesmu, sam sebe Velja loži i spaljuje na opakoj vatri alkohola u večerima stvarne, u noćima vinske poezije. Poezije za sebe i po sebi do samoukidanja bivstvovanja. Nikoga ni tada nema ko bi shvatio o čemu je riječ i kako se to radi.

Jer, pjesnik je samoća. Jer, nije problem: ne piti. Problem je: piti i biti. Gorjeti i sniti. Mrijeti i pjevati u istom času. A piti i pjevati, to jeste: neizbježnoj se otimati smrti i znati pobjeđivati sebe i strašnu vatru alkohola, kao paklenu vatru kojoj se umaći ne može, koja sve sažiže i mrtve u peplu niže i tako ispisuje opaki siže…

Ne, nije u pitanju tek puko oponašanje anakreontike: Sedimo eto kao sad / Bledimo i sveg se sećamo / U ruci čaša drhtava / Liči na ružu žalosnu // Već me opija zaborav / Plav kao plava zavesa / Sad mogu mirno umreti / Kao da nisam živeo / … ( Za mojim stolom prijatelj).

07.

        Alkohol je đavolski moćan i napada snažne. Velja to zna i rado kaže: Slabi s alkoholom nemaju problema. Ili ga se plaše, pa ga ne dotiču, ili mu podliježu i nerijetko propadaju, a da se i nisu ni na čas otrijeznili, niti ljudski opili.

Snažni se s alkoholom kao đavolskom silom i iskušenjem bore i sebe, i alkoholnu silu more, i sniju more i moru – poezije. Velimir Milošević Velja je od tih. On pije zbog slutnje da u tom iskušenju alkoholnih vrenja i isparenja, sagorijevajući sebe do tačke s koje se više nije jednostavno vratiti u život, može spoznati nedohvatno u čovjeku, svome životu, biću i bitku. On sebe loži na tu vatru i osjećajući kako gori, pažljivo prati kako se pretvara u vodu, prah i paru, u pepeo, osjeća kako ga nestaje e da bi ga bilo više. Predaje se vatri, a ona gori sve tiše. I, sve je bliže Tajni koju još niko nije odgonetnuo i čije je odgonetanje tako bezizgledno.

Pjesnik pristaje na svaku opciju – jer svaka je moguća živom čovjeku: List loze naslonjen na strehu / Pa nebesima naklonjen dom // Još mi ostade za utehu / Kap vina na stolu nebeskom // Leto se eto pretočilo / U žuti limun lista u grč // U vino koje mi se pilo / Pa mi na usni sahne vrč // List loze ljubi strehu i listru / I diže uvis i dom i dah // Još da ispijem tu kap čistu / Pre nego kane u moj prah. ( List loze ).

Ali Tajna i nadalje ostaje Tajnom mogućnošću, mada je alkoholne vatre čine tako bliskom.

08.

        Pjesnik je čovjek krvav ispod kože, ali bez krvi u očima i sam je u noćima, ma kako čitatelju izgledalo ovo skladanje. Pjesnik je snažan čovjek i zato ga napadaju i alkohol i samoća u koju se po nuždi kao u svoju suštinu pretvara, ili: od ljudi sklanja. Zato ga napadaju mnogi koji misle da jesu, ili da bi morali biti jači, nemajući ni u podsvijesti predstavu o tome, kako je Pjesnik savladao NIŠTAVILO i LUCIFERA i prešao na stranu Stvoritelja Svega i Dobrote.

Pjesnik je strašna samoća u koju će svi doći kad to ne budu željeli i htjeli. To je samoća: sa samim sobom. Licem u lice. Najteža samoća. Bez milosrđa, dok nasrće hrđa neumoljivog smisla. Samoća kakvu pomama alkoholnih para i maligana u krvi pjesnikovoj instalira kao njegovu nestišljivu maštu i svijest o svome usudu. Njegovu neumoljivu misao o sebi žrtvovanom poeziji – Životu. Ostavljenom na milost i nemilost zaboravu i bez samozaborava.

09.

        Ispod ploče od kostiju lobanje usijava se i leluja moždana masa. Svijet se talasa i samo je Pjesnikov razum opredmećen kao vertikalna i usijana pleteća igla, oko koje rotiraju misli, oči i riječi, ogrubjeli glas i cijeli svemir. Sve je ozbiljno i ozbiljeno. Riječi se tako čuju i šta to biva s njima? Gdje odu izgovorene? Ne može biti da ih više nema, a tako su snažne, jasne i stvarne… Gdje to odlaziš Veljo, pjesniče zvjezdane vokacije?!

A pjesnik, nije tek sentimentalan i hoće izići na kraj sa strašnom patnjom čovječanstva. I, svojom patnjom. I mukom. I mūkom. Pjesnik sobom čovječanstvu daje znak. Riječ je upravo o tome, da senzualno ne nadvlađuje racionalno, pa je sentimentalni refleks tek komunikacijski i inicijacijski znak lirske pozicije stiha i pjesme, čovjeka u ogoljenoj nuždi.

Kako ovim svijetom proći i umaći toj samoći?! Kako je to učinio Skender? Kako Branko? Kako Mak? I gdje smo bili dok su se događali na strašnom mjestu? Dok su pomijerali granicu našem životu, širili prostor ptici?

Čovjek je rođen i sve ide svojim putom. I on sam. Pjesnik se ne vara: … Kasno je da se išta misli / Sunce ne sluti sutrašnji dan // Gledaj kako se nebo bistri / A kako mu je mutan san. (Kasno je da se ikud ide).

10.

        To je isključiva, Pjesnikova opsesija koja traje. Kada naniže riječi i stihove, kada u najnovijem poretku stiha saobrazi slike, Pjesnik uviđa da je na početku. Da mu nema pomoći niotkuda i da mu je bliža ulična luda, nego li ta strašna i isključiva, etablirana pamet i moć koja nema pojma. Ni o čemu. Ni o sebi. Ni o Pjesniku. Ni o Pjesmi. A koja mu se, eto, hoće nametnuti kao Usud.

I Velimirova je to stalna Patnja. Patnja kojoj Velja, ne želi umaći. Patnja kojoj se vraća i obraća kao svome biću i koja mu oplemenjuje Pjesmu kao Vjeru. Koja ga čini stvarnim.

To što je alkohol put i sredstvo, patnju čini stvarnom do destrukcije bića u teškoj bolesti koju alkoholizam predstavlja. Do dna sna. Do beznađa. Do bola. Do obesmišljavanja i neizvjesnog pronalaženja smisla. Do užasne želje da se bude zdrav. Do napora da se bude običan, kako to već ljudi jesu. Do samodricanja i samoprijezira.

11.

        Povod naprijed rečenom i mnogo čemu drugom nezapisanom i onom što nikad niko neće zapisati, jeste pojavljivanje separata/dodatka BAGREM-BAŠTA u časopisu BOSANSKA VILA, a s podnaslovom: “veče vinske poezije”. Ovih pedeset pjesama zajedno; jer, neke od njih već smo vidjeli i čitali u drugim knjigama Velimira Miloševića, označavaju ono što o Pjesniku Velimiru Velji Miloševiću svemu uz prkos i svemu onome što o njemu znamo, nismo znali.

Naime, BAGREM-BAŠTA se pojavljuje kao pjesnički opredmećen sukus svekolikog ljudskog i pjesničkog iskustva Velimira Miloševića. I naravno, njegovoga nemalog, naprotiv: impozantnog pjesničkog djela.

Tih pedest pjesama su i i i tačka na i u Veljinom životu i njegovoj poeziji. Velja je pisao različite pjesme i od njih pravio i organizirao različite knjige, ali pjesme koje su sada okupljene pod naslovom BAGREM-BAŠTA, onaj su dio Miloševićevog pjesničkog posla kojim se on bavio uvijek i stalno tokom svoga dosadašnjeg života i pjesničkoga puta i sa kojim ponekad više i nije znao šta da čini, ako mu čaša nije u ruci. To je onaj dio njegovog pjesničkog stvaranja s kojim je Velja u cijelosti izjednačen do razine općeg i ništavog i tako: najvećeg.

Da. Ma kako to shvatili. Ma kako pitanje postavili. Je li slabost: piti il’ ne piti? Je l’ junaštvo: biti il’ ne biti? Je l’ pametno na lud kamen stati? Šta će poslije od svega ostati? Je l’ to tajna? Može li se znati?!

12.

        Pouzdano: ma šta čovjek činio, ma koliko nastojao, ma koliko držao do sebe i do posla kojim se bavi, ono sa čim ne može izaći na kraj jesu zadatost života i smrti koju život u sebi nosi i sadržava, koju sobom imenuje. Pjesnik o tome ima budnu i neuništivu svijest. A BAGREM-BAŠTA Velimira Velje Miloševića omogućuje dragocjenu spoznaju: nikako nije riječ tek o banalnom pijenju i opijanju! Ovdje, moguće je shvatiti i potom reći, riječ je o jednom načinu života, o specifičnoj kulturi pijenja i uživanja alkoholnih pića, vina prije svih. Iz toga odnosa emaniraju časovi u kojima se duh Pjesnika otima ovome svijetu i gleda taj svijet iz visina na koje se ispeo ili uzletio sistematski podupiran Pjesnikovom vječnom željom da i sam uzleti, mada svjestan kako nije za te stvari, što bi rekao drugi pjesnik.

No, u Pjesnikovom biću, ta želja je konstantna iako je sve na ovom svijetu protiv nje, jer ona, želja, dolazi s druge strane života, iz Vječnosti na koju bi se i Pjesnik htio makar nasloniti, ako ne i u njene se temelje uzidati ili joj biti i sami vrh! Život po sebi, slabo podržava takvu želju, ali grije nadom pa je čovjek nazire i teži joj. Pjesnik sagorijeva svoje tijelo u vatri alkohola, pije i živi za trenutak usijanja duha i imaginacije koji potom sijaju svojom snagom. Pjesnik uviđa da njegova vizija nije tek iluzija i da stvarno postoji to što on uporno snije. Osim svega, pjesnik snije za sve ljude. Što više pije, pjesnik sve trijeznije razmišlja o pjesmi. O smislu i besmislu svoje žrtve. Misao postaje stvarna, ogoljena i ubojita. Pjesnik misli i vidi kako je svoju misao stavio na kušnju i kako je ona – kao pjesma – kušnju izdržala.

13.

        Kukavički je samo plašiti se svega u svome životu. Hrabro je radovati se i umjeti doživjeti radost. Živjeti uprkos predrasudama po svome. Uprkos izbuljenim i zluradim palanačkim očima koje sve vide. Za svoj groš. Biti dobar, ma koliko zla oko tebe pleli. Biti dobar i kad ti život tako hrđavo i beznadno izgleda. Kad te palanački kukavelji, ziheraši i zlodusi nipodaštavaju i izbjegavaju tvoju oštru riječ. I kad ništa dobro niotkuda ne stiže. Kad su hrđave i mučne vijesti. Kada je smrti toliko da život izgleda samo kao čekanje na nju. Kada je uvrijedljiva bijeda nasrnula na porodicu, na bitak, glađu i žeđu, hladnoćom i mrakom, vlagom i smradom, prljavštinom i zlobom. Biti dobar, uvijek dobar i na strani Dobrote, pa neka Zlo prepukne i precrkne od svoga jada u svome smrada neka skapa. Biti dobar zato što si protiv Zla i što si životna kaplja koja ima i sjaj i zvuk.

I td.

A ova poezija Velje Miloševića svjedoči o takvom življenju kao najdubljoj Pjesnikovoj nakani i intimi, u kojoj je, ostajući sam, morao i sebi drugima reći, o sebi ali i o drugima misliti, sam sa sobom ali i sa svima drugima biti. I vino liti, liti, liti i vino piti, piti, piti… I među hrđavima i sa svakojakim ološem, a ipak samo: dobar biti. Dobrota nije, a Zlo jeste od ovoga svijeta i zato tako uporno smeta…

14.

        Ove pjesme ispjevane su u najstrožijoj tradicionalnoj formi: distiha, terceta, katrena, seksteta i soneta, s izvrsnim osjećajem i mjerom za metriku ili versifikaciju u najboljem smislu tog zahtjeva i riječi. Prozodijski i poetički koherentne do visokog i draguljnog sjaja. Posebnim, pjesničkim nemilosrđem uma, vještine i užarene spoznaje odlikuju se pjesme ispisane distihom ili gnomskim stihom. One su razorne po banalno ljudsko, po sentimentalno i popustljivo, one blješte smislom spoznaje kao raskolom spram popustljivosti prema sebi i drugima, one su ogrezle u inje smrti i tragiku istine koja kao ukleta nasrće na čovjeka i pjesničko nesnalaženje, na traženje zaborava i samozaborav koji donosi uvijek lažna, nesuvisla i neosnovana nada. One pokazuju, da Pjesnikova sposobnost suočavanja s Istinom kao beznađem, samo još jedanputa i opet – porađa Nadu, uprkos svemu: Ko neki zalutali bolnik iz bolnog rata / Za moj sto sede pesnik kome se vino pije / Bože da li to imah ili ne imah brata / Ko stih da zaboravih nesrećne poezije// Čuješ li kako gruva čuješ li kako trešti / Vidiš li kako se mrači znaš li šta nam se sprema / I prosu čašu vina i izli se u pesmi / Koja osta na stolu sad kad pesnika nema // Kao poginuli stih kada mu vreme nije / Kao krik u tom stihu koji i sada slušam / Ostah za praznim stolom pokojne poezije // Koju bih da zaboravim al ne zaboravlja duša / Gde je sad onaj pesnik je li živ žedna čašo / A ratovi još trešte i traje doba strašno. (Gde je sad onaj pesnik).

Tako Čovjek i Pjesnik rađa sam sebe. Nepotrebnog. Kakav jeste. Kakvo mu je mjesto zadato u slici Svega. Po njegovom osjećanju smisla a izvan svakog smisla i sistema, izvan svake osim njegove pameti. Tradicionalna forma samo je oblik koji doslovce mrvi i razara Pjesnikova misao, njegovo osjećanje sebe i svijeta probija svaku riječ, stih i oblik i dominira i riječju i stihom i oblikom namećući Pjesnika kao graditelja svijeta. Kao Čovjeka. Forma je kušnja koja samo potvrđuje pjesnikovu jedinstvenu snagu demiurga.

15.

        Velimir Milošević Velja, tematski i motivski, jezikom kojim misli pjesmuje i piše, formalno i eufonijski naslanja se na najbolju tradiciju srpskog pjesništva uopće, ali i posebice srpskog pjesništva za djecu: Dušan Radović, Dragan Lukić, Momčilo Nastasijević, Milovan Danojlić, Stevan Raičković, Miroslav Antić, Milovan Vitezović, Miroslav Nastasijević, Šole Janković…

Živeći najveći dio svoga života pod drugim nebom, Velimir Milošević ovu tradiciju oplemenjuje izuzetnom snagom svoga bića i bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, humanističkog duha i odnosa prema mogućnostima poezije.

U eufoniji Veljine poezije, posebice ove vinske, odjekuje i slavenski mit o pjesniku kao zanos s kojim su pjevali i živjeli najbolji ruski i srpski pjesnici. Velja Milošević je pjesnička svjetlost koja dolazi s te strane. O tome u istoj mjeri svjedoče tradicionalna forma u kojoj Milošević pjeva, kao i Veljina filozofija pjesničkog življenja i pjevanja koje su podjednako slavenske.

Svoj pjesnički zanat, Milošević je doveo do savršenstva, do samoga vrha koji donosi poraze i časti. Riječ je o artističkom savršenstvu: ma gdje da makne perom i riječju zablistaju stih i pjesma kao prostor pjesničkog opstajanja.

No, Veljino pjesničko iskustvo ga uči da se tog lagodnog artističkog osjećanja i obraćanja valja i mora pripaziti. Vlastiti artizam, Velja ruši smislom i smislenim postupcima i po cijenu da su ostvareni kao pjesnički ispadi. Upravo tako, Velja je postigao i uspio da ove pjesme iako vinska poezija, iako himnične, nisu hedonistički orijentirane i samozadovoljstvom obesmišljene. One su ozbiljene zalogom koju čini dosljednost Pjesnikovog življenja naslonjenog na istinoljublje, čovjekoljublje i stvarnu patnju.

A to je ono što štiti i Veljinu strast prema pijenju vina, kao i poeziju i njezin smisao od pića i alkoholne vatre i što mu omogućava da poslije svega – preživi.

Pod ovim nebom Velja opstaje i ostaje ne samo kao pjesnik već i kao posljednji istinski bohem koji svoj usud živi bez prenemaganja, dosljedno i beskompromisno, kao čovjek koji je jasno razaznao raspon između početka i kraja.

BAGREM-BAŠTA blistavo i zauvijek – svjedoči o tome.

* * *

2001./2004./2012.                                         Atif Kujundžić,           

_________________________________________________________

* Tekst je objavljen u časopisu “MOST” – 2001. godine, a

neznatnim preinakama i u časopisu “ŽIVOT” – 2004.

godine. Za ovo objavljivanje, tekst je takođe dorađivan.

 

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s