Atif Kujundžić

Logo

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.

Telefon: +387 61 734 977, +387 35 570 180.

E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

______________________________________________________________

* * *

FERAL TRIBUNE

VISOKA ŠKOLA HEREZE

ili

MONUMENT SATIRE JUŽNOSLAVENSKIH JEZIKA

/SADA JE TO TACNO.NET SA VIKTOROM, HENI. BORISOM…/

 

* * *

Od vremena do vremena pojavljuju se tekstovi koji poduže ne silaze sa prvog mjesta čitanja Kulturalnog propitivanja i duhovnog odobravanja. S razlogom. Sasvim izlišno je pitanje postajemo li ironično, cinično i sarkastično društvo?! Ili, definitivno počinjemo razumijevat sami sebe i adekvatno nominirati svoje probleme, mada u nevjerojatnoj zbrci i haosu koji nekarakterima pogoduju.

Da nemamo te sjajne ljude/autore – kakav je u ovom primjeru Viktor Ivančić, ljudi moji, pa mi ne bi ni znali niti reći na kojoj smo planeti, a nekmoli u kojoj zemlji i gradu, kulturi i vjeri, u kojem stoljeću, niti koja je godina, mjesec i koliko je sati! A sad i koja je korist što nam takav čovjek kaže pa sve to znamo?! Može li mjera neprilika koje proizvodi svojim radom sebi, biti mjera našeg boljitka općenito? Svakako, ne može. Njegovo prisustvo u svakom primjeru budi učmalost i tjera na promišljanje i sve je više ljudi živih duhom, makar je stepen opće pometnje u porastu.

 Šta smo dobili kad nas je nabrijao svojom jetkom mišlju, ironijom, persiflažom, šta smo dobili kad je kroz nas protutnjala ta strašna energija britke misli koja nesmiljeno i čudesno pretvara pasivnost naše pojave u

RAZBJEŠNJELOG LAVA NASPRAM RAZBOKORENIH MEDIOKRITETA U SVIM OBLICIMA LAGODE I UŽIVANJA U SAMIMA SEBI I SVOJOJ DRUŠTVENOJ POZICIJI.

To zaista nije potrebno tumačiti i razjašnjavati čak ni konstatiranjem da se društvo od krajnje inferiornog i pasivnog mijenja u aktivno,

Viktor Ivančić

žestoko i jetko razobličava stvari jezikom samim i njegovom snagom do krajnjih granica pojave i jezičnog smisla. Jezik je nemilosrdan i bez ograda, jezik je moćan do neslućenog, jezik je tačan do potpunog poraza, u jeziku je sve. Viktor Ivančić ima tu vrstu nesumnjivo pjesničkog dara /jer to što zovemo: rad u jeziku – pjesnicima je dato – a to što Viktor ne piše stihove i rime, svakako je njegova mjera stvari i izbora da piše satiru/. Svoj rad Ivančuć je razvio hipersenzibiliteta kojemu ne promiče niti grafema, niti slutnja o smislu i istini, a nekmoli problem. Uvjet, pa se Viktor Ivančić bavi istinom kao predloškom osobnog govora i tako prije svega problemom osobnog izričaja, doseže nivo i kvalitet njegove ljudske dobrote i postaje uvjetom, pa je uz sva negodovanja njegov tekst prihvatljiv jer je jezično korektan, u biti istinit i tačan, a svi smislovi i značenja izvedeni su bespogovorno zasnovano i konzekventno, etimološki i morfološki, ali i intelektualno i jezično vrlo suvremeno i precizno.

Nevjerojatno!

Sjajni čovjek koji je svojevremeno stvarao i uređivao Feral tribune, zna kako treba prodrmati svoju i tuđu inteligentnu pihtiju/moždanu masu i, njegova se u svakom slučaju broji! Kako da se ne broji kad on napravi i ima svoju riječ: vođostaj! Pazite to molim vas: VOĐOSTAJ! Pri tome uočava da je stanje vođostaja da naručenim javnim istraživanjem prema toj istoj javnosti, ustvari, vođostaj izražava najdublji osobni prijezir! Činjenica pa Viktor Ivančić cijeli smisao izvodi iz jezika koji stvara i rastvara, govori sjajnim dokazom da je Viktor Ivančić intimno i u najdubljm ljudskom smislu snažno talentirana osoba. To što Viktor radi, umijemo li čitati? Znamo li ko je taj čovjek kome izrastaju sijede vlasi dok piše svoje briljantne tekstove? Znamo li zašto to čini? Zbog sebe ili zbog nas? Zebe li ga čelo dok mu hladan vjetar juri kroz kosu i odlazi u nedogled iznad kamenih krovova Mostara a on stoji zagledaan u sivo nebo?

Njegov profil i tršava prosijeda kosa koju raščešljava južni vjetar naspram starodrevne arhitekture mostarskog Starog mosta u objektivu fotoaparata izvrsne Štefice Galić, sve nas čine stvarnim ovovremenim ljudima, akterima i sudionicima, a tekstovi Heni Erceg, čine nas važnim akterima ne samo njezine visprene misli /koju su još prije minulog rata htjeli ubiti/, već žestine sa kojom živimo život ili – odustajemo od svega, a puštamo mediokritete da nam kroje gaće i iscrtavaju slike na nadgrobnicima.

Zašto je to tako?

Pa zato jer se na mediokritete oslanjamo kao na statističku srednju vrijednost koja je u svoj kal povukla se ono što najviše imamo i iz najdubljeg smrdljivog blata izvukla najveće zlo u taj

LAŽNI PROSJEK KOJIM SVAKODNEVNO BARATAMO I LAŽEMO SAMI SEBE.

JEDINSTVENO ČUDO SU LJUDI.

ČISTO ČUDO KOJEM SE MORATE DIVITI.

Nije isključeno kako bih želio misliti i biti kao oni, pomenuti. Biti stamen i pouzdan u sebi i viđenju svijeta koji nas čini na najgori način i unaprijed bivšim ljudima. A njihova misao nas uspravlja nevjerojatnom snagom njihove riječi koja je naslonjena na puno toga o čemu uopće ne znam. Ali, njih dvoje znaju. Sjajna Heni Erceg i blistavi Viktor Ivančić. U Heni Erceg se kunem zbog njezine istinoljubivosti i britkosti. Viktoru Ivančiću se divim zbog hrabrosti i jetke satire koja nikoga ne štedi.

* * *

Pripadam generaciji koja je usvojila stihove Duška Trifunovića kao svoj credo:

/…/

Shvatili smo, shvatili smo.

Shvatit ćemo ako nismo.

 Odmah čim se smjeni straža.

Smrad je vječan gospodine,

miris niko ne opaža.

/…/

* * *

U biti, možda je dobro i nešto znati o ironiji, paradoksu, persiflaži kao stilskim figurama satirične književne umjrtnosti, ali razumjeti književni žanr koji određujemo nazivom satira – sasvim druga je stvar koja nam migolji iz razuma.

Viktor Ivančić piše satiru u novinama, Feral Tribunu, na TACNO.NET ili drugdje. Satira je umjetnička književna vrsta za satiru se ne može tužiti i suditi kao za bilo kakav banalni tekst smišljen kao uvreda i rugalica koja banalizira činjenice. Satira je umjetnost viđenja stvarnosti na način koji podrazumijeva i nepomenute, čak i onda kada su pomenuti konkretni ljudi i njihova imena.

Duhovito /ali i opravdano podrugljivo/ Viktor Ivančić prži svojom satirom kao bacačem plamena. Nikad neopravdano, uvijek razložno i zasnovano na pravednom odnosu prema  drugom čovjeku i društvu, prema čovječanstvu. Ustvari, Ivančićevi kriteriji i mjerila su kozmički i skoro pa ne možemo naći ni sličnu, ni blisku kozmopolitsku ličnost sa kojom bismo ga uporedili. /Dakako, takve usporedbe uvijek su neprikladne i nezahvalne./ Osim svega Viktor Ivančić nikako nije samo vješt pisac  podrugljivih/satiričnih tekstova spram političkih i drugih moćnika, spram sile i nepravde, svojih kolega i javnih djelatnika zalažući se za najvrijednije kriterijume ljudskog društva, političke, novinarske, književničke i umjetničke profesije. Ivančić je duboko intimno izgradio optiku i mehanizme, kriterije i mjerila mimo kojih ne gleda svijet niti u jednom trenutku i nikakve nevolje na koje je naišao nisu mogle pomjeriti elemente njegove kritičke recepcije događaja koje u svojim tekstovima opservira. Ustvari, svi događaji i nasrtaji na njegovu osobu i njegovo djelo, samo su mu davali za pravo i učvršćivali ga u njegovome stavu da dosljedno i bez odstupanja i podešavanja radi to što čini. Tako i vidimo kako nasuprot svim očiglednostima koje na nas nasrću, uistinu postoji paralelan svijet u kojem savršeno funkcionira osoba koju znamo iza imena

VIKTOR IVANČIĆ.

* * *

Razvoj satire kao književne vrste/žanra u europskim razmjerama možemo pratiti od antičkih vremena. Ogroman je broj ljudi koji su željeli biti ubojita pera. Najčešće su uspijevali postati čangrizala koja su se u pogodnom trenutku prodavala moćnicima i budzašto. Moćnici su se lišavali stalno prisutnog zanovijetanja a ubojita pera su nalazila smiraj prije nego što su od nekog zadrtog glavešine dobili poštene batine. Nisu rijetki primjeri da su satiričari gubili glavu, jer su nekom moćniku postali nepodnošljivi, a njemu se dalo da može činiti što hoće, pa i naručiti ubojstvo ili platiti ako nije skupo. Viktor Ivančić nema cijenu jer je drugačiji ljudski i filosofski sklop. Riječ je o čovjeku koji je usvojio i izgradio sasvim drugačiji sistem humanih vrijednosti u koji može provjerljivo i bezrezervno, dosljedno vjerovati do kraja svijeta i osobnog života. Ivančić nije čovjek koji bi loveći tuđe greške izgrađivao osobni sistem reagiranja na ljudske postupke. Ivančić u podlozi svoga stava ima duboko humanističku filosofiju, etiku zasnovanu na ljudskim vrijednostima i neporecivo snažnu inteligenciju, a kao preduvjet svoga praktično teorijskog odnosa prema svijetu ima snažnu invenciju. Viktor Ivančić je snažno darovit čovjek.

* * *

Zato, glupavo zvuči epitaf koji su Stari Grci urezali na nadgrobni spomenik Arhilohu /7. stoljeća pne./ u to vrijeme uglednom satiričaru: Putniče, tiho prolazi kraj groba Arhilohova da ne razbudiš ose što u njemu spavaju. Dakako, ovaj epitaf je više dokazom kako su ljudi doživljavali i shvatali jednog satiričara kao pokretni osinjak, nego li o tome kakav je strukturalni, smisaoni i formalni sadržaj u to vrijeme imala satira. Arhiloh je očigledno shvaćan i viđen kao zabadalo i čangrizalo  – ljutita osa koja ubada na svaku riječ koja mu se ne dopada, a ne kao čovjek koji ima svoj pogled na svijet i taj svijet želi učiniti boljim za sve ljude – što kod Ivančića zapažamo kao vrhunaravan zahtjev u svakom tekstu.

* * *

Da nam potraje taj sjajni um i oštro pero.

* * *

Siječnja, anno Domini, 2013.                                      ak

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s