Atif Kujundžić

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ

Nedzad Ibrisimovic 85 FF

20. 10. 1940. – 15. 09. 2011.

Rujan 15, 2012.

POKUŠAJ
O
FENOMENU

* * *

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ
REKJAT, KURŠUM, PUŠKA,
CRTEŽ, SLIKA, SKULPTURA,
TEKST

* * *
OPĆENITO
* * *
LJEPOTA, DOBROTA I ZLATO DOBRNJE

Posjećujući Sarajevo /1995./ zajedno sa zagrebačkim Preporodovcima Ibrahim Kajan, sa Enesom Kiševićem i inima … a provodeći dan sa Nedžadom Ibrišimovićem od džume do književne večeri i kahve u komandi na Dobrnji, u jednom trenutku reče, kako je sretan eto, jer mu je Allah omogućio da provede dan sa insanom kojemu je dobri Bog sve dao: da bude izvrstan književnik i borac za svoju zemlju. I zapisa to Kajan u Svilu i krv, kao posvetu Nedžadu Ibrišimoviću i Muteveliji komandantu odbrane Dobrnje. Ali i kao pamet i nauk svima, Bošnjacima, Bosancima i domoljubima Bosne i Hercegovine, izredom.
Sarajevo, proljeće, 1995., Behar Jurnal Zagreb, broj 8., str. 14-15.

* * *

BLOG, KAJANKAJAN,
28. lipnja, anno Domini, 2012.

* * *

Pomislih, kako je Nedžad Ibrišimović ar, puno više od dragim Ibrahimom rečenog, pa je zato i to što Ibrahim zapisa mogao biti. Počeh zbrajati.

* * *

        Crteži i slike Nedžada Ibrišimovića na sasvim jednak način u plošnom nivou i izduženoj projekciji vizualiziraju svijet, kao što to njegova skulptura čini u neposrednom odnosu prema ljudskoj figuri u prostornom smislu. Isto možemo razaznati u njegovome književnom tekstu, kada je riječ je o njegovim književnim likovima i načinu pripovijedanja. Na crtežu ili u skulpturi /ako nije riječ o portretima konkretnih osoba kod kojih istrajava u refleksu karakterne crte/, nerijetko prepoznajemo istu izduženost i oštrinu, skoro, pa možemo vidjeti likove iz njegovoga književnog djela, ali i životnog okruženja, pojedinačno ili grupno.

Nedžad Ibrišimović 1960./61. školske godine, nakon petogodišnjeg školovanja kao vajar dobija diplomu Škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu. Tokom i poslije školovanja Ibrišimović sistematski isteže ljudsku figuru u izduženu jutarnju sjenu čovjeka u jutarnjem svjetlu i čovjekovu vječnu potrebu da vidi preko ograda, zapreka i ograničenja, preko prepreka koje su drugi ljudi /često neznanjem/ nagomilali oko njega. Ima u tome i nedvosmislene težnje i želje da se život pogleda sufijski bez protivljenja, naprotiv, približavanjem zahtjevimakanona i mističnog u čovjekovu prisustvu. Naime, to je čovjeku dato, a u islamskim književnostima je smjer.

Riječ je o Ibrišimovićevoj dubokoj spoznaji koja se tiče pozicije i usuda čovjeka u svijetu svekolike zadatosti i bezizgleda, ili, što je sasvim isto: jasnog pogleda u onostranost naše životne zbilje i svakodnevice s kafkijanskim sadržajima. Svako ponaosob može provjeriti u kojoj mjeri je groteskna njegova osobna uloga upravo u trenutku koji mu se čini osobnim zvjezdanim postignućem. Pogledajmo činjenicu, da čovjek umire u trenutku kada je naučio jezike, stvorio životno djelo, ovladao životnim uvjetima u svome krugu, uistinu postao koristan i potreban. Dakako, čovjek može izmišljati i umišljati najrazličitije razloge za slavlje i oduševljenje, ali sve što smisli – samo ga opovrgava relativnošću i vječnošću nedogleda, nesmiljenošću Usuda. Dakako, jer sebe vidi fiktivno obogotvorenog i kako mu je najdraže, pa tako rekvizitarij njegovoga uspona i poputbina koju gradi, biva sasvim neodrživ upravo za njega osobno.

Čovjek bi trebao biti misaono biće i tako biće mjere, ali, nažalost to nije ni kad je najbliže tom zahtjevu, jer život je nemjerljiv. Zato je od čovjeka u svakom trenutku stvarnija njegova sjenka, a sam je u puno većoj mjeri smiješna karikatura i kreatura univerzalnog doživljaja svijeta. Ništa nije tako izvjesno kao ništavilo*.

Dokonavši tu stvar, prevashodno o/u samome sebi, Nedžad Ibrišimović je sebi uskratio izlišno oduševljavanje sobom i onim što jesu njegove ljudske moći, a na svojim crtežima, slikama i skulpturama – crtao je, slikao i vajao, ali po svemu i u umjetničkom književnom tekstu pratio – čovjekovu sjenku! /Ko zna gdje se i u šta transformiraju odložene sjene i odrazi svjetla i kakvom energijom pomijeraju, barem u jednom nivou, svijet?/ Dakle, čovjekov stvaran sadržaj! Donio je likove koji se drže uzgor s očiglednim naporom i otporom sili zemljine teže koja bi ih uvukla u tlo /kamo će jednoga dana u svakom slučaju utonuti/. To su konstitucije koje stoje ili uspravne hode bridom prostora, pukom nužnošću i zahvaljujući krajnjim silama trenutne nosivosti svojih kostura spojenih tetivama /što bi i sam, ar Nedžad Ibrišimović rekao: snagom svojih nožnih prstiju i ključnih kostiju koje su naslijedili od svojih djedova po majci!/.

Njegovi nacrtani ili izvajani likovi, doista jesu svoje sjenke izložene sili zemljine teže i vremena koje se obrušava odsvakud na njihovu konstituciju. Oni su stali, sjeli ili se uputili u prostor u kojem ih čeka isto što već imaju na mjestu svoga prisustva: savlađivanje životne muke. Dakle, upravo ono što je jedino stvarno, sasvim neovisno o školama, pravcima, stilskim formacijama u životu, filozofiji i umjetnosti, oni su samo kosturi koji se silom svojih mehaničkih svojstvava opiru gravitaciji i drže uzgor, jer ih ta svojstva i čine takvima sve vrijeme dok su živi i to biva mjera njihovoga življenja. Ibrišimović je izvrsno znao da je osobno i mjera i izmjeren sasvim zakonomjerno od postanka svijeta.

* * *

        Prizori na crtežima, slikama i skulpturama, posebno kad crta, slika ili vaja grupe likova, odišu čudesnom energijom pokreta u neodoljivosti zanosa, jer pokret i dolazi upravo iz tih ogoljenih i okljaštrenih ljudskih i životinjskih likova. Naime, snaga njihovoga pokreta /u životu općenito, ma kakvom tjelesnom masom bili oblikovani – su njihovi kosturi/ mora dolaziti upravo iz njihove uspravnosti koju omogućava njihova konstitucija/ kostur organiziran vezivnim tkivima zglobova. Kostur ima sasvim jednak smisao kao crtež u slici: nosivost – tjelesne mase, kao crtež – slike. Zato, grupe ljudskih likova, s oružjem i zastavama, u pokretu i zanosu koji upravo ispoljava pokret, isijavaju samo čistu energiju blisku kozmičkoj, nesmiljenu i nezadrživu  i tako uistinu stvarnuvarku i o estetici svakog  zanosa. Iz crteža, slika i skulptura grupa ljudi izbija i poznato Ibrišimovićevo uvjerenje da su ljudi samo ono što egzistira među njima kao zajedničko. Zato bismo i mogli reći, kako Nedžad Ibrišimović crta, slika, vaja i opisuje ljudsku energiju koja se u njegovome djelu i tijelu i sama transformira u najrazličitije vidove čovjekovog bitka, prisustva i djelatnosti u prostoru i vremenu. I, pouzdano, ne postoji niti jedan dio čovjekovog bića koji se ne može transformirati i ne transformira kao specifična energija u pokretu tih konstitucija koje na jednak način emitiraju i pad energije i umor – pa makar kao slobodan pad sa litice ili ispod padobrana koji se neće otvoriti.

Pouzdano, riječ je o tome da je Nedžad Ibrišimović sasvim nesklon vidjeti, konstatirati i reći bilo što različito odobjektivnog i ljudski elementarno istinitog. Ta okolnost snaži njegovu promatračku optiku i produbljava psihološki uvid u emotivnu i životnu stvarnost i društvene odnose. To se, sasvim primjereno iz osobnog odnosa prema životu prenijelo i u njegov odnos prema životu općenito i drugim ljdima, ali i mogućnostima vizualiziranja i reproduciranja u crtežu, slici, prostoru – skulpturi i književnom tekstu.

Kao prvu stvar zapažamo Ibrišimovićevu dosljednost do nevjerojatnog, što sugerira više od njegove poetičke zrelosti, vjere u sebe – vjeru u Stvoritelja. Riječ je o znakovitom i razgovjetnom poimanju u njegovom inteligebilnom i prakticirajućem habitusu. Iz takve elementarne optike i reprodukcije viđenja izdvaja se vrlo mali broj radova koji su izvođeni na način kako to i drugi čine i određenoj tradiciji blisko. To je, npr. niz portreta akademika Abdulaha Sidrana, portret Nijaza Alispahića i još neki radovi. Na istom tragu u književnom tekstu do izvjesne mjere izdvajaju se pjesme o Bosni: Zambaci moje duše /1992./, sve drugo sasvim je u istoj ravni recepcije i reprodukcije u istom postupku koji možemo promatrati kao Ibrišimovićevu osnovnu intenciju ili, fenomenologijsku matricu njegove osobnosti i njegovoga djela u cjelini, posebno kad je riječ o književnoj umjetnosti.

Ibrišimovićeva svekolika filozofija ima eklektičan karakter, ali je i takva filozofijski i logički shvaćeno pretpostavka njegovoga karakterističnog pogleda na svijet suvremenosti i čovjeka u njoj. U svakom pogledu, Nedžad Ibrišimović je čovjek nedvosmislenih, nedvojbenih i sigurnih pogleda na svijet, na čovjeka i život. Njegov pogled je pronicljiv, prodoran i inteligentan i nesklon bilo kakvom oportunizmu i taktiziranju. To je razobličavajući pogled za sve čovjekove u slabostima skanaturene, smiješne, glupave i ogavne konstrukcije i muljaže. Čovjek bi i Božjom Voljom i Objavom trebao biti nešto drugo, a ne to što jeste. Trebao bi u najmanjem, razlikovati ruhani i šejtani poticaj i opciju. Čovjek se nikako ne bi smio tek prenemagati u svojoj poziciji jer je darovano Božje Stvorenje koje može upravljati sobom prema Božjoj Volji i Uputama, ako je shvatio šta mu je smisao i kakvo mu je mjesto u Svemu kao Jednoći Božjeg Postojanja.

* * *

CRTEŽ, PORTRET, SLIKA, SKULPTURA, TEKST

DSCN0547(1)

DSCN0538

DSCN0540(1)

DSCN0543

DSCN0544(1)

DSCN0545(1)

DSCN0546(1)

DSCN0549

DSCN0552(1)

 * * *

        Nakon karakterističnog crteža, slike i skulpture, Nedžad Ibrišimović se javlja tekstom koji je prevashodnogroteska, sasvim jednako kao što su to barem u izvjesnoj mjeri njegovi crteži, slike i skulpture – a naspram života kao takvog, a sa kojim otvoreno i nedvosmisleno komuniciraju. Ibrišimović bez podešavanja, stečenom i provjerenom optikom prodorno gleda stvarnost osobnog života, okruženja i zadatosti. Njegov postupak, donekle blizak romantičarskoj ironiji, samosvjestan je i oslobođenog duha. On mjeri i dopušta da osobnim djelom bude izmjeren, jer na svaki zahtjev – zadatost daje krajnje konsekventan odgovor.

Tekst, umjetnički prozni i esejistički, a potom i pjesnički, Ibrišimoviću se nadaje kao najmoćniji vid oblikovanja osobnog viđenja vrlo rano. S nepunih osamnaest godina Nedžad Ibrišimović objavljuje svoju prvu knjigu priča. Potom, dolazi Ugursuz, roman koji zbunjuje svaku i potencijalnu interpretaciju. Jezik je medij koji približava tekst potencijalnom čitatelju, ali forma, što ovaj put izjednačavamo sa žanrom, ono je što udaljava i čini čak nečitkim i neshvatljivim njegov umjetnički književni tekst. Dakako, to sugerira da smo se udaljili od jezika i u ovom primjeru od njemu žanrovski bliskog iskaza.

U primjeru Nedžada Ibrišimovića i njegovoga romana Ugursuz, stvar je i puno složenija od prethodne opaske. Ibrišimovićevo shvatanje života iznimno je ozbiljno. Posvećujući roman Ugursuz, prijatelju, slikaru Ibrahimu Ljuboviću 1967. godine, Ibrišimović će reći: Ako bezbroj riječi svojom sopstevenom ćudi načini i prividnu veselost – znaj da je slučajna. Ova posveta kazuje da Nedžad Ibrišimović nije imao iluzije o bilo čemu što život jest. Naprotiv. Imao je punu svijest o tome da život nije veselje i kirbaj, a da jeste krivo srastanje – ili groteska. Zato su njegovi likovi tako nesnalažljivi i nezgrapni u kontradiktornim situacijama tuče i smijeha, mržnje i ljubavi, očiglednog nesnalaženja i raspetosti krajnostima u gombanju sa životom, čak i kad je o autoru riječ.

        Jesam sluga Muzafer i gad. I za mene znaju ljudi po okolnim brdima kao za psećeg čovjeka, jer gospodaru služim u lovu svojim izvrsnim njuhom i sklonošću da neprekidno skakućem. Gledam svijet kako gori u svjetlu. To na konju je ihtar Abazović, gospodar Herdekovca i najstariji sin Zulhubena Abazovića, onaj koji se odvojio od brata Abida, od sestre Mulije, od brata Sadika, od ostalih koji se od njega odvojiše. Rob sam mu u lovu – zabavi i lovu. A niko ne zna da sam progledao i da začinjem novu misao o ozdravljenju.

* * *

PORTRET
NIJAZ ALISPAHIĆ
KNJIŽEVNIK, ESEJIST, DRAMATIČAR, PJESNIK, LIBRETIST

 * * *

        Među portretima koje je uradio Nedžad Ibrišimović, izdvaja se portret Nijaza Alispahića, književnika. Rađen grafitnom olovkom, oštro i brzopotezno u magnovenju, kako bi izrazio refleks unutarnjeg otpora na licu Nijaza Alispahića. To je među portretima općenito, rijetko uspješan portret koji se mogao samo iznimno dogoditi dvojici ljudi kao što su Nedžad Ibrišimović i Nijaz Alispahić. Dvojici ljudi koji se izvanredno, dobro poznaju kao ljudi, pisci iispisnici.

S kosom u pramenovima ispod karakteristične kape, stisnutih usana i fiksno, iz vrata usmjerenim licem, oštrim pogledom u desnu stranu Nijaz Alispahić siječe pogledom nekoga ko ga je pokušao dekoncentrirati upravo kad je bio in meadas res, bez sumnje, nekom upadicom. To je upravo onaj Nijaz Alispahić kojega neprijeporno baš takvoga znamo. Ne govori puno, ne odgovara na svaku, ali ako progovori zna čemu je namijenio svaku riječ. Tada ga treba saslušati. Reljef njegovoga lica je naglašen, obrve podignute, pogled bačen udesno sadržava energiju otpora, proturiječja i prethodne koncentracije, stisnute usne kazuju kako znaju na kojoj su riječi zaustavljene.

 * * *

PORTRETI PJESNIKA I AKADEMIKA
ABDULAHA SIDRANA

DSCN0530(1)

DSCN0526(1)

DSCN0528

DSCN0529(1)

 * * *

        Drugačiji su u nizu portreti akademika, pjesnika Abdulaha Sidrana koje je Nedžad Ibrišimović izlagao u Galeriji Gabrijel Kamernog teatra 55 u Sarajevu 1997. godine, kao svoju Desetu samostalnu izložbu u okviru programa manifestacija LJETO U KAMERNOM.

Portreti pjesnika i glasovitog scenarista Abdulaha Sidrana su plošni, kao da su rađeni bojom bez nijansiranja osim na mjestu usječenih bora. Granične crte označenih površina podudarne su s crtama lica, borama na čelu, usnim otvorom, izrazom očiju – kojima pjesnik i inače izražava svoja osjećanja. Tako je dobijen niz interesantnih i preciznih prizora koji dolaze sa istog lica općepoznatog čovjeka.

Čeone bore se mrse i zavezuju u čvor, desna se obrva izdiže u visok luk, ali oči ne mijenjaju izraz. Uredno potkresana brada i stisnute usne, u svemu karakterističan izgled lica akademika i pjesnika Abdulaha Sidran, anfas. Svi anfas rađeni portreti akademika i pjesnika Abdulaha Sidrana, tek neznatno variraju izraz/ispoljavanje njegovoga unutarnjeg osjećanja života i svijeta. Više vertikalnih bora na njegovome licu smanjuje proreze njegovih očiju i pogled čini tamnijim, dubljim, pronicljivijim. Njegova kartakteristično njegovana i brijana brada nestaje u licu. Njegovo lice poprima odlike u kamenu isklesane fakture, njegov podvaljak tek govori, da iza tog pronicljivog monolitnog izraza stoji konstitucija kojoj se ne mogu ponuditi lažne slike i prizori.

Ali, zato, Sidranovi portreti donijeti iz profila, tek su u prostoru iscrtane linije misaonog čela i skoncentriranog pogleda u prostor koji očuđava život i koji lice viđeno anfas čini takvim kakvo jeste. Naglašeni podočnjaci, skoncentriran pogled, usne kao da su upravo zaustavile krik.

Potpisivanjem Sidranovih portreta, Ibrišimović je izveo posebnu mudroliju: rukopis je sličan dimu cigarete, zaboravljene  na pepeljari ili među prstima, sličan natuknici koja sugerira u svemu karakterističan trenutak života i njegovog karaktera, događanja.

/Ibrišimović sam za sebe kaže da je njegova bitna ljudska i karakterna odlika to što je pušač./.

* * *

CRTEŽI/SLIKE

DSCN0518(1) DSCN0519(1) DSCN0524(1) DSCN0525(1) DSCN0533

 * * *

        Ibrišimovićevi crteži olovkama u boji, naslovljeni Sjenke i odrazi, izlagani u Domu pisaca listopada, 1996. godine, imaju intonaciju koju daje njegov naslovni crtež Kaharli avlija, koji je svakako puno više od autobiografske natuknice poslije upravo zaustavljenog rata. Bez sumnje, sam naziv je krajnje neslučajan, a Nedžad Ibrišimović nije samo instinktivan i impulsivan, već po intenciji kojom se u djelatnom smislu i rukovodi, najdublje intuitivna osoba u mjeri u kojoj to ne možemo pojmiti.

Kaharli avliji, oborene glave na prsa, oslonjen na šake i stopala kao na ortopedske štake, sjedi klonuo čovjek. Uz njegovu lijevu ruku je uspravljen đugum bez kapka/poklopca, kroz zavjesu ili krugli otvor u zidu /možda, probijen i artiljerijskim projektilom/ hladno ga gleda oko. Senke na zidu desno od unutrašnjim nedaćama skrhanog ljudskog lika, mogu biti i njegovi ružni snovi i prizori o kojima klonuo snatri, jer su dio mučnog sadržaja prijeđenog puta. Činjenica da je crtež nastao 1989. godine, nikako ne mijenja njegovu poražavajuće naglašenu osjećajnost ili podudarnost sa njom, znakovitost i označiteljsku vrijednost, jer, sve se već dogodilo mada to nismo mogli znati, a Ibrišimovićeve crteže nismo znali gledati. Tu je i fascinantno pitanje kako je to mogao znati umjetnik ako nije iprofet? A nije. No, umjetnička vizija kao univerzalija seže do proročanstva, mada nije i proricanje.

Ova izložbena postavka koja obuhvata /33/ tidesettri crteža svrstana pod zajednički naziv Sjenke i odrazi. Naziv izložbe ne pokriva konzistentno sve radove. Naslovni crtež Kaharli avlija već je odstupanje od tako definirane postavke u grafičkom nivou, ali kako smo dužni vrednovati i nominacije izloženih radova, moramo priznati kako jeKaharli avlija duboka intimistička sjena u nizu ponuđenih prizora u cjelini postavke. Zato crtež Kaharli avlijadominira dubokom intimnom sjenom u nizu visoko uspravljenih, istegnutih i duboko odraženih općepoznatih objekata koji se odrazom u vodi, odražavaju i u Nebu.

Ova serija Ibrišimovićevih crteža nosi obilje snažnih asocijacija koje do punog izražaja dolaze tek deset godina kasnije, MostarDubrovnikSarajevoStari mostGradačacStradunTrebinjeAlifakovacVodeniceŠadrvan,ArnaudijaAladža džamija,  VijećnicaVodopad KraviceLatinska ćuprijaNišaniOgledaloJajceGlava,minaretizvonicikrovoviAkademija nauka i umjetnosti u Sarajevu. Suočeni smo s kolopletom prizora i odraza i uviđamo kako je umjetnik bio snažno nadahnut i vidovit, odnosno senzibilan spram okruženja i vremenskog toka.

Stvari se nalaze, prepoznaju u svojim odrazima i bivaju stvarnima i onda kada su načete ljudskom nebrigom, vremenom i nasiljem, jer to su iste one stvari koje su u nama rasle i uz koje smo odrastali. Izmiješanost datuma, vremena nastajanja pojedinih crteža i ratnih događanja ispreplela se u čudo ljudske zlovolje, samovolje i nesuvislosti, a upućuje nas na to da na vrlo blizak način na koji gledamo crteže Nedžada Ibrišimovića, trebamo čitati i njegove tekstove kako bismo razumjeli istu stvar.

Svakako, riječ je o tome da u svemu neki ljudi prednjače i neki vuku natrag. Između ostaloga to je i prirodno. Uvjet, pa je Nedžad Ibrišimović dao presjek koji to čini i očiglednim, stavlja nas u nezahvalnu poziciju ljudi koji to moraju vidjeti i shvatiti, mada o tome nisu baš nešto osjećali i znali, ili su znali sve, a osobno mu nisu rekli niti riječ.

Ibrišimović nam daje sve elemente da razumijemo pročelje koje je nošeno ugruškom krvi nosilo život ostavljalo znakove, ali, nama ostavilo obvezu da prepoznamo i slijedimo označeni put, svjesno prihvatimo svoj Usud.

* * *

SKULPTURA

Nedzad Ibrisimovic 76 FF

03

23

51(1)

54

58

64(1)

74(1)

Nedzad Ibrisimovic 6 FF

 * * *

        Nedžad Ibrišimović, kako sam kaže, vaja čovjekovu sjenku. Složit ćemo se sa njim, pošto je skulptura stvarna, znamo i da je sjenka stvarnija od čovjeka i njegovoga tijela. Nedžad Ibrišimović vaja harf, grafemu arapskog pisma, i to osobno izjavljuje. Možemo razumjeti kako je izvajati harf isto što i napisati tekst. Osim što je pušač, Nedžad Ibrišimović je pisac. Mada je pušenje makruh, Nedžad Ibrišimović može pušeći raditi ruhani stvari i istovremeno kloneći se prokletog Šejtana, ostvarivati Bogu ugodne zamisli crtanja, slikanja, vajanja i pisanja, istine i ljepote.

Pouzdano, riječ je o tome, da je Nedžad Ibrišimović cijelim svojim bićem trajao na istoj fenomenološkoj matrici koju su artikulirali vrijeme i vjera, bosanski čovjek i njegove nedaće, bezizlazi i naturene dvojbe i nedoumice. No, od nekog doba u svom životu, Nedžad je znao uspostaviti prioritete.

Ibrišimovićeva skulptura je čudesna do nevjerojatnoće. Njegovo vajanje čovjekove sjenke pretvorilo se u čovjeka duboko, recipročno ukorijenjenog u tlo /bosansko/. Ibrišimovićeve skulpture su izduženo prostorno organizirane od horizontalne ravni u visinu i dubinu. Njihova voluminoznost je nenaglašena, neznatna, a ostvarene su kao vertikalno održive konstrukcije koje  reproduciraju energiju pokreta, usmjerenog kretanja.

Nikad nisu statične. one nose nekad i negdje viđenu ili sanjanu stvarnosnu estetiku koja ih čini nezamjenjivim u našem svijetu i životu. Sila gravitacije čini ih stvarnim.

* * *

TEKST
NEDŽAD NEDŽADOM REČEN
ili
BIO
JEDNOM
JEDAN
NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ
KNJIŽEVNIK – AKADEMIK
VJEČNIK

* * *

        Do sedme godine života, Jedan je spavao držeći lice svoje majke među dlanovima. Kad joj je to dosadilo, Jedan je dobio brata i zauvijek ušutio. U šutnji, čuo je šum svoga unutrašnjeg mora i tuđi smijeh. Slutio daljinu. Tražio riječ. Vidio nepodešenost svijeta i zbrkanost ljudske pameti.

Pa se, pomenuti Ovaj, dvoumio šta da bude: pjevač, motorciklist, željezničar, kipar, pekar, lončar, vozač, slikar ili odžačar. O tome, ništa nije mogao reći Gerasimu Ivanoviću. Sjajna, blještava površina tračnica nestajala je u ustreptalom zraku. Snovi su se gubili u mraku.

        Jedan je tražio Dan. Razgovijetnu i stvarnu sliku.

* * *

        Ali, i da ne zna kad je donio odluku, postade pisac i to prije i poslije svega. Skoli ga Ugursuz. Nijema nakaza Muzafer Abazović i Abazovića pleme. Šamili. I druge nakaze i vile. Tubakovi. Slutnja. Jasnost i tajanstvo. Prisjeti se svoga šejtanskog zanata. Pomisli, kako nakaze ne treba dirat. Zato niko nije odgonetnuo čak ni žanrovsku odliku Ugursuza. Jah, roman i koješta! Niko ne vidi krivo srastanje i grotesku!

U osnovi Ibrišimovićeva postupka i književnog ishoda jeste groteska ili krivo srastanje. Na tom mjestu izrasta opora ironija ovoga inteligentnog – bolje kazano visprenog, iznimno darovitog i dubokoumnog pisca – koja se s razlogom potsmješljivo odnosi spram našeg bića, povijesnog položaja, nakaradnosti i zakovrnutog nesnalaženja. Ibrišimović se nije šalio i nije imao privid, vidio je kako nevješto živimo svoje živote i kako to dugo traje kao groteskna slika.

Zato, dokopa vilu i poče je oblikovat. Sve naspram nakaze. Udarila vila na Halila!  Tako se najbolje vidi i jedno i drugo. Puče priča k’o prangija za iftar ili u bajramskom jutru ispred džamije, dok džematlije dolaze na sabah namaz.

Kad se naradi i umori, stade i pogleda djelo svojih ruku. Izvajao sam sjenku nemirnog čovjeka! – zapanjen viđenim, reče: – Dakle, sjena njegovog nemira isto je što i moj govor! Aha! – zaključi. – Dobro bi bilo, da je važno to što sam učinio – pomisli.

Ali, šuhva me napada nasuprot svakoj izvjesnosti. Zato ću izvajati harf! I pravit ću kipove svih sjenki koje vidim. A, nije isključeno da bih se ovoga prije, trebao kloniti, posumnja kako bi spriječio hiću i pustio misao ispred sebe. Prije će biti, da se trebam Allahu, dragom, svemoćnom i svemilosnom utjecat od prokletog Šejtana i njegove sorte! Tada i shvati da je pronašao rješenje. Ali, kako nisam paučak, ne bojim se iskušenja! Samo se pred Allaha dragog – sasvim i izvjesno stiže. Hoću da to bude kako valja. Drugo je prah i pljeva. Budaleština. Omaglica. Omaha i pjena. Klobuk na vodi. Pramen magle u svitanju iznad Bosne – romorio je odobrovoljen izgledima prilike koju je odabrao.

* * *

        – Upamti na čemu si! Ovo ti je ruhani misao! – uskliknu Jedan obasjan i doturi sam sebi: Nikad neću na drugom mjestu tražit potvrdu ili odricanje. Jer, na istom mjestu oboje jeste.

Sjede pred Kuću bez vrata. Zašilji olovku na oba kraja. Zareza peruške podesne za pisanje. Otkopča bisage s riječima. Pusti misao kao krvosljednika. Da je nebo jedan list hartije, a da Bosnom protječe murećep. Allah je stvorio pero 50.000 godina prije svega. Mašallah!

Šamili, Tubakovi i Grubešići defiliraju i izvijaju glavama na tankim vratovima. Mašu sve tanjim rukama. Dobacuju bezvezne riječi kao psovke. Oponašaju lavež božijih stvorova. Pljuckaju. Mijauču. Harlauču. Stenju. Gibete. I odlaze u svoj mrak iz kojega su izašli, haman, nehotično.

* * *

        Švabe u tenkovima, na kamionima sa zakačenim topovima i na motorciklima s prikolicom – rondaju i gungulišu prašnjavom cestom od Žepča prema Zavidovićima. Kao pomahnitali. Četnici se guraju pred pekarom Jusufa Insanića. Majka Nafija spiralnom žicom mlati tijesto za lutmu. Bosna teče bistra i krvava. Jedan gleda sa Orlovika.

Žepčaci se ibrete: ihaha, ohoho, ihihi.

Ako.

Valjda mora biti tako.

Jedan mrči papapir. Oblaci nedefinirani jure nebom, ali crtežima ne fali ništa. Ulju. Pastelima. Dani i noći trepere i padaju kao zarezi i tačke u brazdu rečenice. Jedan vidi da ga nema, pa hoće da bude. Pioniri i omladinci marširaju bez primisli da može umrijeti partizanski komandant i utihnuti pjesma da nam živi živi rad.

Jedan konta svoje vrijeme i svoj čas. Sve se već dogodilo. Sve što ima značaj narod je sačuvao u jeziku i priči oduvijek. Valja to vidjeti i otčitati!

Onda Jedan pođe u Sarajevo, gdje je i rođen. Mada i nije baš iz Sarajeva. Ako, veli, nije ni Avdo Sidran. Nije ni Sarajevo iz Sarajeva, doturit će sebi, a parnjača dahće, klepeće i guši putnike gustim i ljutim dimom punim varnica u tunelu Vranduk.

Izet Sarajlić u to vrijeme sanja Vladimira Majakovskog i Aleksandra Bloka… Na peronima, Cvijetnim trgovima i mostovima Mirabo, čeka privlačna Žanet.

Bašeskijin Ljetopis šuti, kao, Bože me sačuvaj i sakloni, beznačajan i nepostojeći.

* * *

        Ali, kad se hoće.

Susretne Jedan jednog hafiza i nazva mu selam. Alejćumu selam i merhaba, hafiz će njemu. Dobro si doš’o, bolan, da te uhavizam o svemu što je glavno. Trebaš biti vidovit. Ili, vidovnjake pitat o putu. Ti, doduše, vidiš i previše, pa se zadržavaš bez potrebe. Ne gubi vrijeme, put je Jedan. Vidiš koliki su ti kraci. Zapni. Upri. Razguli, kako znaš. Kud god kreneš čekaju te Znaci. Malo bolje gledaj.

Jedan se sjeti da ima Ugursuza koji se ni u šta ne uklapa. Je li ti to na bosanskom jeziku? – upita hafiz. Ja šta je, bolan ne bio – začudi se Jedan pitanju. Onda je to od dragog Boga – hafiz će, i doturi: U jeziku i iz jezika je sve. Propatit će naš narod dok ne progovori svojim jezikom. Pa i potom. Jedan se zbuni k’o dijete pred hodžom u mejtefu.

Poče u stisci razmišljat.

Onda je Muzafer, siromah, poranio! – sažali se. Ništa mu na dobro ne iziđe, a ovo mu je ponajveći baksuzluk – reče snuždeno. Nije – pohiti hafiz i produži: Abazovići su tamo gdje trebaju bit. Da ih nema, zinula bi rupa ništavila za Bošnjake. Za dvadeset godina, Abazovići će biti, amaha. A za trideset – pravi. K’o coca-cola.

        Potom, opet, što im dragi Bog da.

To što ču, Jednoga samo zabrinu.

Haman, više mi ništa nije jasno. A, toga ima još – reče.

Neka! Od viška glava ne boli! Vodi brigu o tome, da to što odabereš bude – ruhani! – hafiz će pa minu.

 * * *

        U Gradačcu, Gradu Bijelome, u lagumu pod Kulom Husein-kapetana bega Gradaščevića, Jedan nađe poruku Mula-Muhameda Mestvice:

Odlučujući se da ode na noge padišahu, Husein-kapetan beg Gradaščević vjerovao je još samo svome konju i dragom Allahu. Nekad, ranije, more bit i Alibegu Fidahiću.

Jedan je šutio. Čuo je škripu Mula-Muhamedovog pera i zaključavanje lokota na pokretu za autonomiju. Bosne i ima i nema. Junaka – nigdje. Uhoda svugdje i suviše. U čemu opstajemo? Zar u jadu – upita se. Turit ću to udesetoglavu pripovijest i dramu o Husein Kapetanu begu Gradaščeviću – kaza. I doturit slike ovih mojih reljefa – reče.

Što reče, ne poreče, kako čovjeku i pristoji.

Čestito obavljen posao traje zauvijek.

* * *

        A onda, Jedan zapuca u Mostar drugim poslom. Ali, na Maloj tepi, ipred mostarske pijace, nađe izmrcvarenu bol Mustafe Sidki ef. Krabega, alias Dželaludina Taiba Karabega, muftije mostarskog. Zar to još traje? – u behutu se nađe Jedan. Kako neće! Najboljeg biraju jer svi vide da je najbolji, ali odmah gledaju kako će mu dohakati, jer se naspram najboljeg vidi da Oni ne mogu gori biti!

A bol je rođena još kad su bašibozuci oštro udarajući noževima po Karabegovim prsima i rebrima lajali: Izdaj fetvu! Izdaj fetvu, murtate! – začudo, bol se održala u pamćenju i osjećanju. Nije začudo, nije, ispravi se. Bol traje oduvijek. Ali, čovjek je zaboravna havetinja koja sporo pamti i slabo uči.

Ama, idi od mene – reče Jedan. Ali,  bol mu se zaplitala u noge kao tek progledalo štene koje je izgubilo kuju. Zar, tek toliko ostane od učevnosti i čestitosti? Zar samo patnja – reče Jedan i pomilova psa sjedajući na podzidu u Staroj čaršiji i gledajući Neretvu. Koja je to priča, koja drama, koji roman – pomisli, presavi tabak i pusti revnog džina da pripovijeda i bilježi.

Roman, priču i dramu.

* * *

        – Daj, Hadžija, dina ti, da malo objavljujemo Karabega, kažem!

– Dobro. Ali, ispočetka. I kako jest!

Pa čitamo:

        Čije oko dotakne prvu riječ ove knjige, zarobljen je. A da je tako, evo jasnog dokaza: već mogu reći: O, ti koji čitaš! Jer, ovo je knjiga jednog revnog džina i namijenjena je vječnosti; i najviše što ti je za sada dopušteno, o ti koji čitaš, jeste da čitaš. Moja nada da se to neće dogoditi, izgubljena je.

        Ako je ženska ruka otvorila ovu knjigu i ako je žensko oko sletjelo do ovoga reda – postaje muško! Ako si uplašena pa nije ovako kako je rečeno, uzalud ćeš čitati, bit će isto kao kad uludo tražiš riječ kojom bi označila san; ako se nisi uplašila, bilo je tako kako je rečeno i ti si muško. Dopušteno ti je da se vratiš na početak i da savladaš svoj ženski strah. Ne učiniš li, sve je uzalud i ti nećeš ništa razumjeti, niti smiješ preći na ove istine:

        Da sve počinje kao u igri.

        Ako prihvatiš – čitaj, ako ne prihvatiš – ne čitaj.

        Čitaš li?

        Čitaš.

        Onda prihvataš.

        Ako i čitaš i prihvataš, vrati se još jedanput na početak.

        Ako se nisi vratio, a čitaš, zaista sve prihvataš kao igru, a ne kao opomenu što i jeste i nije tako – sve moraš uzeti kako kažem. I prvo i drugo. I da je igra, i da se prihvaća.

        Ja nisam ni onaj koji sudi ni onaj koji presuđuje, ali ako i dalje čitaš a još se nisi vratio na početak, sam ćeš sebe kazniti.

        I još nešto da te pitam, ali ne moraš odgovoriti; jesi li siguran da se u svakoj ujdurmi možeš prepoznati?

        Ovo je knjiga jednog džina a u njoj su grijesi jednog čovjeka, pa ti je zabranjeno donositi sud.

        A zabranjeno ti je:

        da budeš površan

        da budeš prespor

        da budeš prebrz

        da budeš zao

        da budeš umoran

        I hoću da zaboraviš sve što znaš

        i da se ničega ne sjećaš bez moga prizivanja

        da se prepustiš odsjaju riječi koje čitaš

        Da pristaneš na sve

        da ne oklijevaš

        da se suspregneš u slučajnim željama

        da prekineš kada ti ja kažem

        I hoću:

        da budeš čist

        da budeš istrajan

        da ti se ne brkaju slike i prilike i da od njih ne stvaraš košmar

        Da o ovome nikome ništa ne govoriš, da sve ostane tajna i da na kraju odeš bez riječi i pomena.

        A ima još vremena da odustaneš.

– Hadžija, ovo je ruhani i bez nevaljalština, ovo zovem umjetničkim tekstom i književnošću koju, neki pomalo i prepisuju, a drugi nespretno pokušavaju oponašati. Hoćemo li još? – upitam.

– Jok. Dosta je. Pametnom je insanu dosta i jedna jedina.

* * *

        Allahu, koji sve znaš i pred kojim tajni nema, hvala Ti za sve što si mi dao. Pitanja su razna. Aha. Najlakši dio posla ostavio si meni. Morat ću potjerat konja, kad ne jašem mazgu. A ni magarca, valaha i kad nisam Nasrudin hodža. Čeka me Živo i mrtvoBraća i veziri. Husein-kapetanova riječ. Moram mu pomoći da se oprosti od ovoga svijeta prije nego dođe na Bosfor. U Stambol.

Jah. Čekaju i oni koji će doći. Budućnost se dogodila u vremenu koje glupo zovemo prošlost, mada, prošli smo i došli samo mi.

Allahu ekber.

… dijelovi Stambola su okuženi, lomače gore, čujem okužene i zazidane; a možda sam otrovan, pio sam vodu, jeo hljeb; zar u tri stambolske smokve nisu mogle biti tri majušne kapi otrova? pa i u mojoj čekmedži u Gradačcu je ležao šupalj prsten čiji je otvor pritiskao alem-kamen, gore zraka sjaja – dolje bijeli prah kabur mraka; u meni viču nekakvi prisni, ali i nekako mukli, kao iz bureta glasovi; možda me sultan truje pomalo još otkako sam zimus dojahao u Stambol, a što mi onda, nudi oprost? ne, dok se ne uvjerim, to mu neću, ni u sebi, spočitnuti, neka mi je dušmanin, ta, pustio je da odahnem i odmorim u ovoj kući na Ejubu, evo više od stotinu dana. kakav odušak! jed, neizvjesnost, razdiranje, da me ubije njegovo je, a ne ubija; gostoprimstvo, čin dobrote, carska darežljivost, ne neću ništa ružno o svemu tome dok se ne uvjerim, u tome je spas… /Braća iveziri/.

– Haman, dosta je više! Ne pregoni! Ni ono, bogati: ja sam glavni junak ove knjige… Kad me svi pročitaju, otići ću Dušku Trifunoviću da se žalim: Ovo je venac skovan od mojih predrasuda – i kao glavni junak imam pravo da se sjećam gdje sam bio i šta sam pio… jer, treba napisati cijelu knjigu; ne zna se hoće li je biti teže napisati ili pročitati. … Objesim ti svakakvog cara na čiviluk iza vrata! /Car si ove hefte/.

* * *

        Jedan je krenuo i hodio svijetom siguran da je VječnikVječniku je opet, bilo razgovijetno kako je raspoređen da bi vječno opstajao, kao Jedan u Njegovoj Jednoći. Jest. Ima tu i Adem Kahriman koji rukom Nedžada Ibrišimovića Bosanca piše knjigu, da bi spriječio zločine koji su se dogodili. U knjizi je i Mustafa Dovadžija.

Kako su Srbi – partizani, Mustafu Dovadžiju nabili na kolac, prepisujući neke druge autore, blistavo opisuje Nobelovac Ivo Andrić. Jedan to samo potvrđuje.

* * *

        Od 1697. godine, kada je Sarajevo opljačkao i spalio princ Eugen Savojski, na Sarajevo je povremeno nasrtala hrđa, bolešćura i pokoji požar. Nikad, hrđa i kuga nisu imale takve razmjere kao u razdoblju agresije na BiH, 1992. – 1995. godine. Mahale su bajrakom s krstom i ocilima. Kosile artiljerijom i snajperima raspoređenim oko grada. Nadlijetale borbenim avionima. Nikad im žetva nije bila veća. Kazna, nikad manja unedogled. Ali, prvda stiže nepozvana, kad je ne očekujemo.

Wolland je došao kao ukras koji su priželjkivali.

No, Asim Bektaš je već znao priču i odlučio joj je odrediti kraj.

Ali, ni Sarajevo, nikad nije veće bilo. I u stradanju i u odbrani. U životu i u smrti. Ustvari, to su dvije strane iste slike. Isti fenomen.

Najveće umijeće je razdvojiti ruhani i šejtani inspiraciju, a onda – postupit po naređenju. Ne dao Dobri Bog napraviti pogrešku.

* * *

        U uniformi Bosanske armije Jedan je klanja teravih namaz na Dobrinji. Zanijetio je nekoliko puta. Između njega i kible, prolijetale su i eksplodirale četničke granate. Stresala se Dobrinja. Jedan odlučio sačuvati koncentraciju: za svaki rekjat, odvaja po metak iz šaržera automatske puške. Njegovom Svemoćnom Voljomrekjati su ubojiti, mada, Život je jači od svih iskušenja i ataka, inače bi prestao postojati i po želji dušmanina, ne bi ga ni bilo.

/Mirsada mu je kasnije i rekla, a ja svjedočim, da je tada naučio brzo klanjati! Jedan se nije ljutio, već je bio zanijjetio i niko ga nije mogao smesti!/

* * *

        Bilo je uoči Bajrama. Uoči predstave Hasanaginica – po tekstu Alije Isakovića, a u izvođenju pozorišta Totaliz Visokog. Došao Zaim Muzaferija noseći dugačak čobanski štap, kao Ivan Krstitelj na sakralnim slikama. Sve spremno da se bajramuje. Da se zaplače kad Kaduna mrtva padne preko bešike s najmlađim djetetom. Bošnjak mora zaplakati kad to vidi.

* * *

        Vrijeme je nabijeno jezom. Dobar pisac kad sjedne za svoju pisaću mašinu, tastaturu ili tipkovnicu – sjeo je za svoj teški mitraljez – kaže Bukovski. A Šejtan? Allah selamet. Kakav Wolland, aman jarabi! Riječ je o ruhani inspiraciji u mračnom i blatnjavom tunelu.

* * *

        Živi Jedan tako, s ključnim kostima i nožnim prstima svoga djeda po majci Nafiji, a ruhani Bosna mu krila oko glave kao melek Dobrote. Jedan oblikuje harfove i njihove sjenke i zajedno sa njima svjedoči o Njemu Jedinom koji je svima Svjedok. Što god smislio i činio čovjek je samo svoja sjenka. Sjenku je onda sasvim dopustivo i izvajati kako bi se sačuvali dokazi o čovjeku koji svjedoči Jedinog Stvoritelja Svega i njegovoga poslanika Muhammeda s. a. v. s. – a Stvoritelj koji je i sam šehid – svjedoči svima.

Bosna njime kao Bosancem piše knjige o sebi i svijetu zauvijek, a objavljuje Adema Kahrimana. Međutim, / U Bosni ima jedna tišina / u toj tišini jedna njiva / u toj njivi obeharalo stablo /…, jer, Bosna je jedna dobra zemlja

* * *

Čovjek je Njegov Znak kao Vječnik u kojem se Jedino sve može i mora dogoditi u ovome svijetu sasvim primjereno Jednoći Njegovoga Postojanja. Od čovjeka zavisi kako, jer ima pravo i može izabrati.

Koja metafizika i kakvi bakrači, bez čovjeka u prvom licu?! Neka se jave oni kojima je nejasno zašto su se rodili. Barem ćemo znati kako žive samo svoju metafizičku nesvijest tragajući za metafizikom kao višim oblikom spoznaje i smisla o sebi i Njemu. Vječnik je Jedan zauvijek mada u knjizi mijenja ime, ali stvaran je tek sa nama koji u knjizi nismo – a knjigu čitamo! Jer, Vječnik Nedžad Ibrišimović, smatra čitanje jednim od najznačajnih pitanja i u osobnom književnom, ljudskom bitku i kulturi. Upravo po tome Nedžad i jeste ne samo jedinstven, već uistinu fenomen na matrici ljudskog protjecanja koji čini samo ono što nalaže intencija.

– Dobro. Kakva je inspiracija organizirati Naučni skup o Vječniku kao leksikonu Književnih likova besmrtnika?!

– Estagfirulah, pitanja! Pa, šejtanska! Besmrtan je samo Allah dž. š.!

Dakle, neka pročitaju El-Hidrovu knjigu! Dokonat će kako je krug uvijek Jedan i Isti, neovisno i o svim razlikama koje su iste. Ovaj tekst svjedoči o tome kako je Nedžad pišući iscrtao kružnicu, ostvario savršen krug. Počnite gdje vam je volja. Njegovo djelo će vas dovesti na mjesto s kojeg ste krenuli.

* * *

Povelika nam džezva i šećernica. Sunce udarilo u balkon pa žmirkamo i srkućemo natenane. Tu i tamo kažemo i ono glasovito: JAH!

– Atife, znaš li ti, šta je to čovjek? – upita Hadžija Nedžad iznebuha sve škiljeći sa strane u mom pravcu.

Iskreno, začudi me pitanjem. Čuj! Šta je to Čovjek?!

– Pa, insan! – kažem. – Čovjek k’o čovjek! Misleće biće! Eto, kad mislim, ti si podobar čovjek! – rekoh.

– Ama ne mislim to. Eto, kažeš misleće biće, a nisi baš nešto smislio! – reče.

– Pa, šta je Hadžija? Šta si ti smislio i šta hoćeš reći? – upitam.

– Čovjek je samo ono što postoji između dva čovjeka! Sam čovjek je ništa! – reče i pogleda me otvoreno i poduže.

Ne rekoh mu ni jedne. Ne dade mi smisao njegovih riječi. A mislio sam: pa, on ustvari, tako i piše i govori!

* * *

        Prošlo je i pet godina. Nekom prilikom, u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj, spisatelj i izdavač Amir Brka reče:

– Hajde da od tvojih tekstova o Tešnju i Tešnjacima napravimo knjigu!

– Hajde! – kažem – pa izlučim tekstove hronološkim slijedom njihovoga nastajanja i predam Amiru. Namučio se Amir. Ali, jedan dan, isprintanu knjigu položi na sto.

– Treba nam naslov! – reče.

Naslova imamo, Bogu hvala, svakakvih. Ali, vidimo, ni jedan ne valja, nijedan prikladan.

Sjetih se Nedžada pa, Amiru rekoh:

– Znaš, dolazio sam radi Tešnja i Tešnjaka, ali, dobri čovječe, ti si me zvao i posredovao. Evo sada i knjiga o njima je između nas dvojice na stolu. Šta misliš o naslovu: Tešanj između nas? – a znam, ne može se Amiru nabaciti bilo što.

Međutim, Amiru sinuše oči. Suglasi se bez riječi.

Prepričah mu razgovor sa Nedžadom kao porijeklo ideje za naslov knjige.

* * *

Pegaz

        Prije godinuipol, okupio nas dobri Gradimir Gojer u Narodnom pozorištu u Sarajevu, pa, kaže: Pobogu, da obilježimo 70 godina života pisca i prijatelja Nijaza Alispahića, čovjeka koji je napisao libreto za prvu bošnjačku operu Hasanaginica, libreto za operu Zmaj od Bosne, libreto za prvu dječju operu Asja i vuk prema istoimenoj priči našeg nobelovca Ive Andrića… da ne nabrajamo Sirotog HalimijuSihirbazaLedu SalinianuSijelo u podne,Pjesmovite priče, Zmaja od Bosne, Karakazan, etc., etc., do Hamdibega i drugih drama i brojnih dramatizacija…

I, jeste valaha, došlo lijepog i uljudnog svijeta što ga u Sarajevu ima. Uglednici, umjetnici, pisci, akademici, slikari, glumci, ama, hićme… Izgovorismo vazda nešto s dobrim namjerama kojima je kaldrmisan put u Džehennem. Na kraju priče ustade akademik Nedžad Ibrišimović. Pa, kao prvo, razmota priču o tome kako je Nijaz Alispahić napisao svoju dramu – Zmaj od Bosne. Ispriča Nedžad kako je i sam pokušao napisati tu dramu, ali bolje mu je uspjelo da napiše pismo Nijazu: Kako je, Nijazova drama, izvrsna! I to pismo postoji i, nije ga objavio samo časopis Divvan koji izdaje Javna ustanova Javna biblioteka Alija Isaković Gradačac, Nenavište bb – već još kojekakvi! Ihihi! Zna se o tome.

A onda, Nedžad svuče gumicu sa zarolanog papira, pokaza svima, pa i Nijazu portret koji je nacrtao i koji mu poklanja ovim povodom…

I svi ostadoše: paf.

Ne zbog portreta. Svi znaju, da je Nedžad Ibrišimović kao pisac i kipar i slikar i izvanredan crtač! Već, zbog poštenja koje kao vrhunaravni kriterijum vlada njegovim bićem i određuje mu postupke, a potom i zbog pažnje i uvažavanja između dva čovjeka i to: dva pisca!!!

Možda je moj problem, što ne znam druge pisce! Ali, mislim kako je tog časa Nijaz htio umrijeti, takva mu je duša. Ali, dobri Allah nije dao. Jer, kao i meci izdvajani uz svaki rekjat tokom rata na Dobrinji i Nedžadovo ljudsko poštenje je čisto, ubojito! A Nijazov portret, dar prijatelju i spisatelju – postoji. I treba, jer, nastao je tim povodom.

Doznasmo tako kako je Nedžad baš zmajovit čovjek kako god ga gledali, a u ljudskom poštenju i iskrenosti teško dostižan!

Zato je iz Sarajeva, prvo, preselio u Ilijaš. Popovići, 1.

Ako nismo razumjeli trebamo razmisliti.

Nedžadovo preseljenje, dio je našeg usuda, u kojem nismo shvatili sebe.

Zašto?

Zato, što Bog nam daje, a mi ne znamo što nam je dao.

Zato, što ne razumijemo sebe, jer mislimo o drugima i njihovoj, eventualnoj, koristi.

Nedžad Ibrišimović i njegovi odabrani radovi:

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s