Atif Kujundžić

TOŠO DABAC

i

KREATIVNA FOTOGRAFIJA

* * *

Povodom serije fotografija Toše Dabca

STARI ZAGREB

Internet, veljače/ožujka, 2012. Željko J.

OSVRT POVODOM 105 GODINA OD ROĐENJA 

* * *

        Tridesetih godina minuloga stoljeća puno se govorilo i pisalo o fotografiji. Tvrdilo se čak, kako fotoaparat pravi objektivne snimke prizora i predmeta. Željelo se reći, kako fotograf i nije umjetnik i kako fotografija ne može biti umjetnina. Ustvari, utjecaj fotografije u prostoru vizualizacije svijeta i likovnim umjetnostima, bio je nesaglediv i neizmjeran. Npr., fotografija je u likovnoj umjetnosti skoro sasvim zaustavila likovnu disciplinu portreta! Utjecaj fotografije narastao je vrlo dinamično nasuprot radu majstora kista i pera. Osobne isprave su dobile obaveznu fotografiju/portrait. Snimljena fotografija na filmski negativ i kao dijapozitiv mogla se neograničeno i kvalitetno umnožavati kao osnovna jedinica ili niz. Tisak je fotografiju stavio na naslovnu stranu dnevnih novina. Fotografija je došla na plakat. Ušla snažno u sport i sportska zbivanja. Ušla u teatar i kazališni život. Pojavila se kao ilustracija s mjesta događanja. Postala dokazom modnih i potencijala. Fotografija je postala mjerna jedinica filmske i televizijske trake, slike i produkcije. Ušla u udžbenike, priručnike, enciklopedije, uputstva, kataloge, knjige, turističku propagandu, postala razglednica najljepših krajolika i urbanih sredina. Fotografija je postala nezaobilazno sredstvo prenošenja informacija i predstavljanja stvarnosti u nivou svekolikih društvenih događanja, u kojem fotografija govori kao 1.000 riječi, što se kao definicija, čak smatra kineskom narodnom poslovicom i što je postalo za veliki broj ljudi pouzdana poštapalica.

Dakle, fotografija se nametnula, naišla na praktičnu primjenu, potrebu i podršku ogromne većine, ali i na svojevrstan otpor i čak odiozum pojedinaca koji su fotografiju gledali s prijezirom kao čisto tehničku mogućnost koja isključuje čovjeka i njegov talenat.

2

* * *

        Negdje u to vrijeme /1926./, pišući o fotografiji Miroslav Krleža je zapisao, kako je fotografija nemoćna pred žalošću. Žalost se javlja kao boja, kao miris ili kao zvk, i zato se žalost ne da i ne može odraziti fotografskom lećom, jer osim optičkih pojava u sferi žalosti neobično je važan simultanitet boja, mirisa i zvukova, što rađa izvjesnim potištenim stanjem, često slanim kao suza, gorkim i grafički neostvarljivim, te je više miris nego zvuk, više boja nego oblik, više san nego stvarnost i više sjenka pojma nego grubo izgovorena riječ. Vi možete snimiti pedeset fotografskih snimaka jednog izvjesnog pogreba, a niti jedan ne će odraziti intenziteta što ga rađa miris pogasle voštanice, gnjila aroma leša pod srbreno-crnim baldahinom, ili odjek prve grude kad je grunula o dasku sanduka, kao posljednji pozdrav putniku na odlasku u nepovrat.

Kako je život moćniji od svih ljudskih inovacija, neprekidno se nametao žestinom društvenih kretanja i zbivanja: ratovi, ratna razaranja, prirodne katastrofe, pogubljenja, veliki portreti kraljeva, prinčeva, ličnosti iz javnog života, etc. Život je prihvatao prilagodljivost/fleksibilnost fotografije na događaj sa lica mjesta, jer mu je ta vrsta brzog reagiranja i odgovarala i bila potrebna. Ali je sveprisustvo fotografije imalo neizbježnu pejorativnu dimenziju, jeftin smisao i značenje u nesvikloj kulturi. Ta okolnost se kasnije i bukvalno postvarila kao skandalozni efekat fotografije kako u svojoj studiji Camera lucida zapisa Roland Barthez. /Vijenac, 289., 31. ožujka, 2005. ISSN 13330-2787/.

* * *

        Tošo Dabac je kultni zagrebački, europski i svjetski fotograf. Nova Rača, 1907. godine. Kao desetogodišnjak, krsnog imena Teodor Eugen Marija seli u Samobor gdje završava Kraljevsku gornjogradsku gimnaziju. Nakon završene prve godine Pravnog fakulteta napušta studij na Sveučilištu u Zagrebu i počinje raditi kao propagandist i prevodilac filmova u Fanametu odakle prelazi u Metro Goldwin Mayer. Uređuje časopis Metro Megafon. Od 1929. potpuno se posvećuje fotografiji. Prvu izložbu ima 1932. godine. Izlagao u Pragu, Philadelphiji, Luzernu, Antwerpenu, Beču, Ljubljani, Frankfurtu, Minchenu, New Yorku, Zagrebu… Umro u Zagrebu, 1970. godine.

S fotografijom se sreo 1925., godinu dana prije Krležinog zapisa o fotografiji koji smo naveli.

* * *

        U to vrijeme uveliko i javno raspravlja se dilema: Je li fotografija umjetnost? I, može li to uopće biti?! Citirana Krležina  reminiscencija donosi sve moguće pretpostavke i elemente koji u biti – sugeriraju kreativnu fotografiju i živog, talentiranog čovjeka s okom iza vizira fotoaparata – kao uvjet, da to fotografija uistinu i bude. O tome je pisao i Filiberto Mena u knjizi Analitička linija moderne umetnosti. Interesantno je pratiti paralele koje se naočigled javljaju u razvoju tehničko-tehnoloških pretpostavki za dobijanje fotografije od prvobitne primitivne kamere za bilježenje odraza svjetla i tehnološki kompliciranog postupka dobijanja pozitiva i analogne fotografije, do visokosofisticiranih digitalnih kamera i kompjuterske obrade svjetlosnog zapisa koji se printa na inc jet ili laserskom printeru i pripremljenom papiru najrazličitijeg kvaliteta.

7

* * *

        Važno je imati u vidu i spomenuti kako je fotografija imala svojih ogorčenih protivnika koji su je na razne načine ignorirali i  omalovažavali, nerijetko vrlo zlobno i u pravilu neprincipijelno. Naime, fotografija je i potencijalno kao mogućnost objektivnog prikaza, ustvari, pred umjetnike postavljala visoke zahtjeve. Objektivno su mogli nešto prikazati samo najbolji među njima, a fotoaparat je tobože mehanički pravio objektivne snimke. Razumljivo, mnogima se nije dopadao takav izazov, kao ni nadmetanje s mašinom koja mehanički bilježi realan odraz svjetla sa neke površine.

* * *

        Naime, trideset godina kasnije /1954./, isti onaj Krleža iz 1926. godine i eksplicite će za fotografiju ustvrdit: Nije objektivna! Nije točno, da fotografija uopće nešto objektivno snima; ono što fotografski aparat može da snimi, to je veoma daleko od bilo čega što se vulgarno zove – objektivno. Procedura fotografskog snimanja danas je tako kompliciran proces, da je čak mnogo kompliciraniji nego što je konkretno, recimo, crtanje rukom, jer postoji oko tog prokletog snimanja ne znam kakvih sve ploča i kakvih sve emulzija i rasvjeta i okolnosti, utjecaja ultra-zraka, i infra-zraka, i plavih zraka, mikroskopsko snimanje i rendgensko snimanje, i na koncu sve to što fotografija danas snima i kako snima još uvijek – dakako – da nije ni najmanje objektivno.

Dakle, Miroslav Krleža je bezrezervno, rezolutno, apsolutno čak tvrdi kako iza svake fotografije vidi tek individualnost i prirodu čovjeka s prstom na okidaču fotoaparata! U ovom primjeru, zanimljivo je to što izgleda kao da je Tošo Dabac slušao što Krleža govori /što nije isključeno!/, kao i da je Miroslav Krleža imao u vidu upravo fotografski odnos, talenat, iskustvo i rezultate Toše Dabca /što je čak vrlo vjerojatno jer su u to vrijeme obojica živjeli u Zagrebu!/.

* * *

        Najveće nemilosrđe koje može doživjeti čovjek, jeste, da bude talentiran. Talenat je bezočan prema svemu što čovjek jeste i što bi želio biti. Talenat, ne podnosi nikakvu laž ni potvoru, nikakvu tajnu osobnu želju i naum, nikakvu prosječnu vrijednost. To što čovjek može smisliti, nema nikakve izglede nasuprot talentu koji mu je zadat. Čovjek upravo zbog toga prestaje smišljati stvari koje su protiv njega samoga. Počinje brinuti za opća mjesta na kojima opstaje krajnje nedefiniran, čak nezamjetljiv…

Umjetnost je izvrstan posrednik koji omogućava izraz života,  unutarnje tjeskobe, radosti, oduševljenja čak na iznimno ekspresivan i efektan način, a da pri tome umjetnik ostane po strani zaštićen upravo snagom umjetničkog djela koje sada osobnom snagom ljude uvjerava u njegovu istinu. Neke umjetnosti, posebno su pogodne u tom smislu, likovne, npr. A sama vizualizacija svijeta, prva je intriga koja snažno nasrće na čovjeka i njegova osjećanja, njegovu duhovnu i inteligibilnu osobnost.

* * *

        Maurice Blanchot je pisao, kako vizualizacija svijeta počiva na slikama kojima obustavljamo umiranje, tj., svijetom vizualizacije sjetno zaptivamo curenje našeg postojanja. Taj proces prisniji je s rasipništvom živih slika koje prati i riječ /film, tv, clip, spot/ no, možemo razumjeti kako taj oblik slijedi kulturalno iskustvo likovnih umjetnosti, prije svega crteža, umjetničke slike i analogne fotografije. U svakom slučaju, riječ je o monopolu oka spram pikturalne imaginacije. Ta okolnost i postaje zamkom za vizualno nadarene, a u njihovoj recepciji i angažmanu – izuzetno potentnim mogućnostima i istinskim prilikama za osobni iskaz i umjetnički angažman/engagement.

Umjesto ranijih kompliciranih i često nepredvidivih  rezultata u baratanju hemikalijama za dobijanje pozitiva, čovjek je došao u superiornu poziciju da elektronski zabilježi i kompjutorski obrađuje digitalno načinjen svjetlosni zapis koji će printati na svome radnom stolu i po želji ili potrebi nastaviti sa radom na zapisu dok ne bude zadovoljan postignutim rezultatom. Upravo to i biva okolnošću koja fotografu omogućava da artikulira svome osjećanju primjeren fotografski jezik, pa mu tehničke i tehnološke pretpostavke dobijanja fotografije imaju isti smisao kao i pogled u okoliš, štafelaj, nategnuto platno, boje i kistovi.

4

* * *

        Uz sav dar i sve znanje, Toša Dabac kao uistinu talentiran  fotograf, prinuđen je, primjereno svome vremenu i raspoloživim tehničkotehnološkim pretpostavkama i sredstvima svoj likovni govor artikulirati na drugom nivou, nastojeći radom u laboratoriji naglasiti krajnje osobno viđenje svijeta kao fotografski rezultat. Ostavština Toše Dabca je solidna i otvorena do nivoa da se sasvim razgovijetno mogu otčitati njegova htijenja i postignuća. Dabac je prišao fotografiji u njezinom elementarnom vidu i smislu nastojeći u istu unijeti što više perfekcije i estetskih zahtjeva klasičnih likovnih umjetnosti. Tako je na visoko umjetnički i profesionalan način u fotografiju projicirao osobni građanski stav o životu, istovremeno pretvarajući svoju fotografiju u neporecivu umjetninu. Fotografije Toše Dabca odišu pouzdanošću i sigurnošću da je fotografirao samo ono što želi i bez sumnje to i jeste na njegovoj fotografiji koju gledamo izvan uplitanja bilo kakve slučajnosti, do mjere pa njegovu fotografiju možemo smatrati slučajnom!

* * *

        Povodom fotografije Žena iz naroda, Toše Dabca, kritičar Angeloni u časopisu Il corrierre fotografico u Torinu, 1937. godine piše:

U njoj preovladava ono što je kroz vjekove bila i bit će  vrhunska težnja svake umjetnosti – sinteza koja je uvjerenje, ljepota, jasnoća lako prenosiva drugome: samo veliki umjetnici, bolje rečeno najveći, uspijevaju dosegnuti vrhunac sinteze. Tako Masaccio stvara sliku Krist i novac u kapeli Brancacci, tako Verrocchio sklanja u licu Colleona svu jačinu izražaja. Ova sjećanja neka slobodno laskaju gospodinu Toši Dabcu, jer ona hvale i njegovo djelo. Rubac i haljina tamnih tonova, rijetkih linija, zbližuju, uokviruju, govore o ekspresivnoj neposrednosti ovoga snažnog i slatkog lica žene na kome je život svojom okrutnošću utisnuo svete znakove materinstva i rada. Slabe sjene, prelazi valovitih ploha u mirnom i svečanom skladu: kratki i vješti dodiri svjetla, koji miluju kiparsku formu bez prekomjernog urezivanja – pa stoga ostavimo obrvama, očima i usnama ozbiljnu i duboku poeziju života.

* * *

        Povodom samostalne izložbe fotografija Toše Dabca u Debrecinu, časopis Fotoszemle, 1940. godine piše:

        Izvrsni zagrebački umjetnik ubraja se među najindividualnije portretne specijaliste u svijetu. On upotrebljava čovjekovo lice – vječnu tajnu – za činioca umjetničkih slika, a originalnost Toše Dabca se koncentrira u isticanju karaktera. Svojim fotografijama prikazuje pravi tip svoga naroda. Njegovo znanje emitira duboku životnu filozofiju. Portret djeteta je sam život. Njegova ostvarenja nose na sebi pečat velikog umjetnika. Sve je sama lakoća, sve je ostavljeno u svojoj prirodnosti, daleko je od njega i svaka sumnja izopačenosti. /Prije 72 godine./.

5

* * *

        Povodom retrospektivne izložbe, 1962. godine u Beogradu u Salonu fotografije, Oto Bihalji Merin piše:

Prošlo je dosta godina otkako smo počeli sarađivati. Uvijek kada je bilo teških zadataka, kada je trebalo prorediti kroz oveštali konvencionalni zid hiljadu puta viđenih predstava i na novi dublji način sagledati suštinu života – kada je trebalo perfektnih fotografija zvali smo Tošu Dabca. Jer on u sebi nosi nešto od duha pronalazača, nešto od pesnika koji je inspirisao jednu generaciju mladih talentiranih fotografa, naučio ih umetnosti zanata i umetničkog stila, komponovanja, zlatnog reza i stvaranja svih efekata nove vizuelne svesti. Ali, foto-kamera u ruci Toše Dabca opovrgla je sve akademske formule i sve školske istine njegove sopstvene klasične fotografije i rodila je vrlo ličan izraz majstora fotografije. /Dakle, prije 50 godina./.

* * *

        Povodom Godišnje nagrade s Poveljom za fotografiju, koju  Dabcu dodijeljuje Fotosavez Jugoslavije 1967. godine, organizirana je i velika izložba njegove fotografije u Beogradu. Fotografije je odabrao i tekst za katalog napisao Oto Bihalji Merin. Bilo je to prije 55 godina, u trenutku kada se već uveliko prožimale stilske formacije u umjetnosti i životu – moderna i postmoderna. Fotografija Toše Dabca, pouzdano ima svoje značajno mjesto upravo u toj izmjeni stilskih formacija, kao specifičan doprinos vizualizaciji svijeta, drugačijoj od dotadašnje.

Riječ je upravo o onim autorskim specifičnostima i aspektima koje prepoznajemo na njegovim fotografijama kao različitost od do sada viđenog a stvarnog, koje na promatrača nasrće s fotografije Toše Dabca. Samo unekoliko drugačijim jezikom o tome i piše Oto Bihalji Merin, jedan od najuglednijih poznavalaca likovnih umjetnosti koje ex-YU kulturalni prostor ima i do danas.

Oto Bihalji Merin povodom ove izložbe postavlja pitanje, da li je moguće, da je suvremenom čovjeku bliža slika i faktografija od humanizma? Je li čovjek okružen slikama postao umoran od gledanja i otupeo, je li spreman za jedan novi pohod ikonoklasta? A fotografije Toše Dabca su više od nagovještaja, one su znak o čovjekovoj spremnosti za još jedan pohod ikonoklasta. Naime, naočigled, Tošo Dabac ruši dotadašnje elemente fotografskog likovnog jezika i govora i daje rješenja u odsjaju egzistencije. Njegovi portreti, pejzaži i life-fotosi postaju ponekad duhovna svedočanstva života i omogućavaju da se premosti kategorija vremena. U oku foto-kamere ogledaju se vidljivi objekti. Za Dabca je gledanje mnogo više od pasivnog gledanja i zaustavljanja. Gledanje je aktivnost duha. Videti i uočiti ne znači samo primiti, već odabrati, uskladiti, upotpuniti, odbaciti i učiniti svesnim. /Rekli bismo: i dati drugim ljudima radi komuniciranja./

Tošo Dabac daje krajnje subjektivan značaj i smisao svojim fotografskim objektima. Oni na nov i drugačiji način progovaraju kroz njegov objektiv i iz njegove fotografije. Kroz njegov objektiv progovaraju i prošlost i sadašnjost radi budućnosti i tako, sasvim izvjesno o njoj i svemu.

* * *

        Sve vrijeme svoje posvećenosti fotografiji, vidimo kako Tošo Dabac prednjači i kako ga prate kritičari umjetnosti, ali i mladi ljudi, kao i ljudi u srednjim i poznijim godinama, pa i poslije njegove smrti. Postao je uzor za poimanje i definiranje umjetničke opcije u kreativnoj fotografiji. Svakako, uz sve što je radio, fotografija je u životu Toše Dabca ima svaku prednost. Imao je tu vrstu stvarnog dara/invencije, a fotgrafski aparat mu je u cijelosti odgovarao kao sredstvo za zaustavljanje odraza svjetlosti za vječnost.

Tošo Dabac je znao pogledati u život i suočiti se sa njegovim licem, sadržajem i vremenom. Sa ljudima koji ga djelatno čine, prevashodno. Tošo Dabac ima radikalan uvid i prikaz života. On stalno ima u vidu prošlo, sadašnje i buduće i kontinuitet njihove izmjene u sadašnjosti. Tošo Dabac svoje fotografije snima s nedvosmislenim osjećanjem za ono što na njima vidi, tj. on je uvjeren kako se upravo to što želi događa na njegove oči. Ustvari, život je uvijek takav, ali potrebno je za njega pokazati stvaran interes i dar, razumjeti ga i od njega naučiti tu stvar. No, razumjeti, svakako znači, imati stvaran odnos i komunikaciju s cjelinom i pojedinostima, s organskim i neorganskim svijetom u jednakoj mjeri. U ovom primjeru znači vidjeti stvari i njihov poredak i značenja/smisao. Tošo Dabac to zna i nosi u svome ljudskom, životnom i umjetničkom/fotografskom iskustvu. On je na osoben način inventivan i tim osjećanjem zanesen snažno i duboko. Majstor je svoje fotografske struke i značajna osoba u svjetskoj hijerarhiji razvoja fotografske umjetnosti.

* * *

ZAGREB

        Dragocjena serija fotografija koju je Toša Dabac nazvao   Stari Zgreb omogućava jasan uvid u sve ono što je za njegovu ftografiju karakteristično i bitno, a što naglašava snažan dar, poetičku nedvosmislenost i zrelost. Fotografije su pune atmosfere – vremena/aorista u kojem su snimljene, vremena koje traje i  u nama, a podrazumjeva i promatračevu vremensku distancu, vremensko trajanje prizora koji su već onda bili u karakterističnoj izmaglici.

Za izvanredan primjer fotografskog postignuća Toše Dabca u ovom setu, možemo uzeti fotografiju napravljenu na Trgu Bana Jelačića, u jednoj varijanti i sa taksi stajališetem, s ljudima u pokretu, Ban je podigao mač koji su mu u izmaglici posjele ptice. Emulzija je krupnozrna, a vrijeme je navuklo patinu. Slično je s fotografijom čistača cipela, koji s cigaretom između usana unio u posao, a policajac mu iza leđa razmotava neki papirić. Zagrebački korzo, puno ljudi u odjeći koja je pripadala modnom trendu tridesetih. Ženski kostimi, muška odijela, mantili, cipele, svilene čarape sa šavovima, dame sa psićima, gradska sirotinja, automobili na kiši i ispod snijega, čišćenje snijega na gradskim ulicama, firme, plakati, tramvaji, čitanje novina, ugostiteljske bašte na trotoarima, konjska zaprega koja tegli uređaj za pravljenje asfalta, ljudi u šetnji ili u žurbi, u mimohodu, jutro, veče, dan, paljenje noćne ulične rasvjete, putnici i prolaznici /passageuri – franc. putnici i prolaznici – istodobno/ s najrazličitijim figurama i izrazima lica – život i vrijeme grada  Zagreba – kondenzirani i komprimirani u odrazima svjetla na fotografijama, kojima je vrijeme svojim protokom odredilo osnovnu tonsku vrijednost površina u rasponu od bijele do sasvim crne – a tako sugeriralo i osjećanje promatrača.

6

* * *

        Kako je Oto Bihalji Merin zapazio, Tošo Dabac je pjesnička i tragalačka priroda stavljena u odnos sa životom i njegovom najvećom tajnom, trajanjem. S trenucima koji tvore vječnost kao stvarnu kategoriju. Dabac je po naravi melankolik. Vrijedni i istrajni čovjek, koristan drugim ljudima i umjetnosti u svakom trenutku svoga života na meditativno refleksivan način. Ustvari, sasvim barthesovski, fotografije Toše Dabca, uz sve mehanizme žudnje i nadzora – proizvode povijest demokratičnošću pogleda… i onim što je bilo a čega više nema… ali što je pouzdanim svjedočanstvom o postojanju, a ne proizvoljnim sjećanjem. Njegova Camera  Lucida, kao i Riječi svjetla – studija o fotografiji Rolanda Barthesa – nalaze se u istoj funkciji dokazivanja šta nam fotografije pričaju i riječi odslikavaju radi izjednačenja – kako bi rekao Tonči Valentić.

* * *

        Svibnja, anno Domini, 2012.                                       ak

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s