Amir Telibećirović

INTERVIEW – Marjan Hajnal

Tekst objavljen na portalu e-Balkan:

http://www.e-balkan.net/fokus/18131-za-trijumfalni-osmijeh-na-licima-glavnih-profitera-u-daytonu-miloevia-i-tumana-morala-je-postojati-neka-protivusluga-.html

.

Interview, prof. Marjan Hajnal
.

Za trijumfalni osmijeh na licima glavnih profitera u Daytonu, Miloševića i Tuđmana,

morala je postojati neka protivusluga

.

23. januar 2013.
Autor/ka: Amir Telibećirović
Lunjo
Današnja BiH ima dosta buntovnika, što se i očekuje od zemlje koja je tako specifično izmrcvarena, i iznutra i spolja. Ipak, mnogi njeni buntovnici kada požele nešto napisati, javno reći ili uraditi u svojoj borbi protiv nepravde, to urade sa dosta diplomatske uvijenosti, sa viškom eufemizama, valjda od straha da ne budu prozvani od mainstream medija, ili politike.
Bosanac sa izraelskom adresom stanovanja, od 1993 godine, Marjan Hajnal, spada među rijetke koji se, za razliku od prethodno spomenutih, usude postaviti kao onaj dječak u slavnoj i svevremenoj priči – „Carevo novo ruho.” Dakle, Hajnal je među onima koji bez ustezanja smiju reći ono čuveno – „Car je go!” . Stvari u BiH i regionu on naziva pravim imenima, koliko god to bilo nekome neprijatno čuti, neovisno od unaprijed očekivane osude, kritike pa i prijetnje, i to radi godinama. Kroz seciranje politike, društva, ekonomije, kulture, nekulture, ratnog nasljeđa, balkanskih zavjera i religija, on je već više puta izazvao reakcije u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, BiH, od političara do ordinarnih znatiželjnika.
.
Hajnal
Slikar, pisac, profesor, društveni aktivista, pjesnik, esejista, i više od toga, Marjan kao takav ne odustaje od borbe za pravedniju BiH, pa i region. Usput proziva sve što prepozna kao negativno širom svijeta, uključujući i Izrael. Inače, njegov aktivizam nije samo usmeni i pismeni, nego i fizički, konkretni. Kao nedavno u Mrkonjić Gradu, kada je zbog javne upotrebe originalne bosanske zastave, imao teškoća sa lokalnom policijom. U detaljnom i zanimljivom razgovoru nam pojašnjava kako i zašto sve to radi. Kroz svaki od njegovih odgovora, moguće je prepoznati veliku informisanost o skoro svemu na današnjem Balkanu.
.

Amir Telibećirović: Ako sam dobro shvatio, vaša Poslanica Srbima i Crnogorcima, nastala je 2010. godine. Zašto tek tada, a ne dosta ranije, te da li je bilo reakcija na taj text?

Datum objave Poslanice nije pokazatelj moje neažurnosti. U protekle dvije decenije napisao sam desetine sličnih, pravovremenih, za interne krugove kolega naučnika, pružajući im nestereotipne nefiltrirane odgovore na pitanja vezana za raspad saveza južnoslavenskih naroda. Poslanice su dio mog kontinuiranog politološkog istraživanja i djelovanja od početka osamdesetih. Kao buntovnik s pregršt razloga još kao student eksponirao sam se osuđujući vinovnike progresivnog deformiranja samoupravnog socijalizma i nezadrživog tonjenja u klasnu i klero-nacionalnu polarizaciju, nepotizam, nezaposlenost, ideološku mimikriju, mega-inflaciju, militarizam. Kritizirao sam nadri-političare kao moderne robovlasnike s toliko žestine da su me proglasili državnim neprijateljem, ali, kako je Goli otok prestao primati „goste na službenom putu”, režimlije nisu bili ubijeđeni kako djelovati protiv mene, a štitio me je i neki porodični antifašistički imidž, te sam se sticajem okolnosti i karmičke uslovljenosti progurao u sami osinjak, ne ostajući po strani već se i dalje obrušavajući na prikrivene ekstreme za koje sam intuitivno predosjećao da su potencijalni inspiratori democida. Pišući o mojim šefovima – ratnim zločincima objavio sam nekoliko imena. Neke od reakcija na dotičnu Poslanicu nisu mi nepoznate, uglavnom mi se zamijera jednostranost u interpretaciji egzodusa i stradanja. U ovom slučaju radi se o spoznaji da je Boris Tadić bio velika prevara. Demonima osuđenim za genocid nisam imao šta pisati, čekao sam povoljnu priliku da se obratim Z. Đinđiću, ali su njega ubili, pa kada sam shvatio da očekivane pozitivne promjene neće uslijediti, u fazi razočaranosti odlučio sam se za ovakvu javnu poruku. Izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije i nastavak uticaja Mila Đukanovića na crnogorsku političku scenu, samo su dodatni argumenti u prilog opravdanosti moje Poslanice.

U Poslanici ste, pored ostalog, naveli kako se hiljade čestitih Srba stide priznati svoj identitet, te mijenjaju ili prilagođavaju imena. Čuo sam za identitetski stid kod nekih Srba, ali ne i za promjenu imena iz istih razloga. Odakle vam podatak da se radi o hiljadama, i da li je to više u Bosni, u Srbiji ili inostranstvu?

Kao analitičara interesira me najviši doseg humanog uma. Pri tome za sebe samog kažem da pripadam Četvrtom Milenijumu, transcendirao i nadrastao inducirane, izmišljene razlike, na stupnju sam općenite neopterećenosti pitanjima pripadnosti. Promatrajući srodnike i prijatelje ne bavim se time šta ih čini ljudima, već oblikom atavizma opasnim po sve. I, otkrio sam da je to ono čemu sam posvetio najveći dio svoga života. Na određenom stupnju humanost pervertira u opasnost po humanum. Kontradiktorno, ali istinito. Primjer: bolećivost prema bližnjem; njemu se oprašta sve ono što kod drugih sablažnjava: „Pa, neka, on je naš, nije on jedini kriv…” Posesivnost i sentimentalizam te vrste već sam davno pregorio u sebi. S novim imunitetom čak i zatvorenih očiju nije mi teško kristalno jasno odvojiti pravoslavce od krivoslavaca, Srbe pale u slijepo i gluho „nebestvo”, od Srba u kojima su preživjeli Ljudi. Najfatalnija greška koja se tendencioznom ili malicioznom promatraču može desiti je okretanje neselektivnoj generalizaciji i izvođenju zaključaka o etno-arhetipu laži, prevare, silništva, do genotipa urođenog zločinstva i genocidnosti. Srbi su kao najmnogoljudniji narod na prostorima SFRJ imali visok udio u tzv. jugoslavenskim porodicama. Od 1918. godine do 1991. intenzivno je funkcionirao genetski mix. Neovisno o činjenici koliko su haplogenske konfiguracije pojedinih grupa naslijeđene od Ilira, Kelta, Germana, Romana, Ugara, Turaka, Roma, Cincara i svih ostalih, ne može se poreći činjenica da su mnogi genetski Srbi infiltrirani u genetske sisteme svojih susjeda. Sramota koju je donio rat i pošast generalne osude čitavog naroda uslovili su, ne u svijesti hiljada, i ne stotina hiljada, već sigurno u svijesti miliona Srba osjećanje krivice i stida zbog 3 % svojih izroda koji počiniše monstruozne zločine. Za te čestite Srbe smatram da ih niko nema pravo općenito žigosati kao generirajuću masu amoralnih svirepih dekadenata. Uz malo dobre volje i sklonosti igri statističkim procjenama lako je uočiti da su mnogi Srbi izbjegli u emancipovane sredine širom svijeta i da su kroz asimilaciju i svjesno izabrani bijeg od svog krvavog balkanskog porijekla, adaptirajući imena, odlučili da zaborave svoje srpstvo. Meni su poznati takvi primjeri pa na osnovu analogije zaključujem da je zahvaljujući stigmatizaciji nanešena nepravda ljudima, a ne samo dobrim i nedužnim Srbima kojima je zbog onih 3 % najbolji izbor svjesni zaborav ko su, čiji su, odakle su. A takvih, autoritativno tvrdim, ima na hiljade, a možda ih ima i čitavih pet miliona. Koliko je Srbo-Slavena prikriveno u Hrvatskoj, Makedoniji, u samoj Bosni? U toku II svjetskog rata u Srbiju je izbjeglo 700.000 Slovenaca. Majka mog prijatelja je Slovenka, otac Srbijanac. Trećina današnjih Slovenaca ima takvo porijeklo. Trebamo li se pitati kako su oni doživjeli divljačko Miloševićevo kidisanje na Sloveniju 1991. godine? I uzvratno ubijanje mladih nedužnih vojnika JNA? Pažljivijim čitanjem pasusa iz čijeg ste konteksta izveli Vaše pitanje, možete uočiti i jednu mnogo važniju poentu. Ima ih ustvari nekoliko, samo je potrebno pravilno i smireno odčitavati vidljivu suštinu.

Kako tumačite Dodikov pokušaj uvezivanja RS-a sa Izraelom preko Liebermana?

Savez dvojice kriminalaca i ultra-nacionalista. Trenutno je Lieberman pod policijskom istragom i pod pritiskom dokaza dao je ostavku na mjesto ministra inostranih poslova, ali, postoje svi izgledi da će politički preživjeti, jer konvenira ukupnoj klimi daljnje eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Sve što Dodik i Lieberman čine individualno u svojim zemljama i kao tandem u međusobnoj suradnji, ilegalno je i nemoralno. Riječ je o dvojici bahatih i primitivnih kriminalaca, koji su samo plaćeni igrači u gladijatorskim arenama u posjedu prikrivenih vlasnika. Neko mora učestvovati, u protivnom, umjesto njih bi u zenitu interesovanja bio prisutan neko drugi. Dva su rješenja: da se toj igri pridruži cijela RBiH, ili, da se silom smijeni daytonska vlast u Sarajevu, a potom uhapse Dodik, Radmanović i ostali vanparlamentarni paradržavni subjekti petokolonaške kolaboracije sa rodonačelnicima fašizma tipa kriminogenog Liebermana. Mi imamo svoje libermane sa kojima moramo izaći na kraj. Kad ne bude njih neće biti prostora ni za nekog moldavskog tajkuna. Uloga Izraela u cijelom ovom kontekstu je sramna, o čemu sam i predsjedniku Izraela Shimonu Peresu napisao Poslanicu: „Nobelovac Shimon Peres podržava genocid”.

Da li je bilo konkretnih reakcija, i kako su izgledale, na vaš tekst naslova – “Zašto ne čestitam Božić?

Tekst je uzburkao strasti i izazvao žestoke reakcije nekolicine komentatora sa kojima sam se upustio u dijalog, sa moje strane kulturan, argumentiran, dvojicu sam čak pozvao u goste na što se oni nisu ni osvrnuli. Ali su se potrudili da moje ime razvlače neoustaški lešinari. Takvo reagiranje me ne čudi i ne obeshrabruje. Poznajem mnogo ljudi sličnih meni i njihov broj neprekidno raste kao lavina. Nisu nepismeni, čuli su o Talmudu, iluminatima, znaju o negativnoj ulozi lažnog hrišćanstva, sve je manje naivnih neinformiranih. Kada razmišljam o religiji, moj izbor je Giordano Bruno, jedan od najvećih genija u povijesti. O mom pogledu na hrišćanske dogme preporučio bih vidjeti tekstove „I sruši djevojka papu” i tematski serijal „Korijeni povijesnih lutanja i zabluda”. Nemam ja ništa protiv Božića kao dijela tradicije, niti protiv čestitih vjernika, neka svako slavi što želi prema vlastitom nahođenju, ali sam protivan zloupotrebama ljudske naivnosti. Otvoreno sam pisao da je povijest nepisana i pisana povijest religija krvi, kako nazivam tri dominantne monoteističke religije. Iz mog teksta je vidljiv akcenat na kritici paganskog kulta preodjenutog u Hristov lik, priložen je i vrijedan link sa znastvenim argumentiranim obrazloženjima, ali, po uzoru na lijene učenike koji već iz naslova knjiga znaju sve što u njima piše pa ih nikada i ne otvore, tako su i moji kritičari napali moj tekst već prema naslovu. Bolji je bio još samo francuski kralj Louis XIV koji je otvoreno priznao da nikada nije pročitao nijednu knjigu.

Danas se još uvijek polemiše o tome da li je Alija Izetbegović bio ‘prisiljen’ da potpiše Daytonski (ne)sporazum ili je to uradio iz nekih drugih razloga, te zbog čega je oduzeo prefiks republika od BiH da bi ga dao Srpskoj. Šta vi mislite?

Ne bih prejudicirao oko oduzimanja prefiksa Republika u smislu prisile, iako mi se konstantno činilo da je neka nevidljiva sila slamala svaki samostalan Izetbegovićev korak i slobodu odlučivanja. Stalno je sebe demantovao, opozivao već odlučeno. Ponašao se kao dirigovan. Odavao je privid čvrstog karaktera, ali nije to bio. Nije posjedovao dovoljnu karizmatičnost da bi objedinio sve patriotske snage u ratu, a još manje je razmišljao o budućnosti. U narodu je jako sporo sazrijevala svijest da je u pitanju ovaploćenje „Vođe” iz istoimene satire Radoja Domanovića. Međutim, svaki narod ima svoga slijepog vođu. Sjetimo se Hirohitoa, Maoa, Musolinija, Pol-Pota, Pinočea, Mugabea… A. Izetbegović poklekao je i kao lider i kao vjernik. Da sam njegov advokat odbrane bilo bi mi veoma teško da ga čak i pokušam odbraniti od njega samoga. Bio je izuzetno kontradiktoran i nedosljedan. Preuzeo je na sebe antiustavnu odgovornost, a težina njegovog potpisa o kapitulaciji u Daytonu definirana je Članom 154. i 155. Ustava RBiH. Kao filosof-humanist mogao bih relativistički lamentirati da je Alija Izetbegović bio zaslijepljen iluzijama, da je bio izložen pritiscima i prevarama, ali kao racionalan građanin, nakon sitnošićardžijske trgovine teritorijama (Vogošća, Ilijaš, Čekrčići, u zamjenu za Žepu, Bratunac i Srebrenicu), ne bih imao pravo, niti bih smio, sentimentalistički amnestirati glavnog sukrivca za svekoliku tragediju bosansku i za genocid nad Muslimanima. Još manje bih imao manevarskog prostora da osporim teze kako je Izetbegović samoinicijativno doveo u Bosnu mudžahedine i time još više potpalio četničke zločine. Ko je formirao „Ševe”, organizirao kamp na Pogorelici, gradske logore-mučilišta, ko je odgovoran za Kazane i atentat na Sefera Halilovića? Pojedini eksperti za povijest i politička pitanja tvrde da je Alija Izetbegović bio pripadnik KOS-a i da je podjeli Bosne podjednako težio koliko i Milošević i Tuđman. Inače, ne bi žrtvovao Srebrenicu. Nakon pada Kninske krajine i uspjeha nezadrživog Petog korpusa ABiH nije imao razloga da u Daytonu potpiše podjelu zemlje, da tim činom prizna politički poraz i nagradi subjekte genocida. Nameće se nedvojben sud: za zluradi poluprikriveni trijumfalni osmijeh na licima glavnih profitera u Daytonu, Miloševića i Tuđmana, morala je postojati neka protivusluga. Neko je imao koristi, nekoliko sarajevskih porodičnih dinastija. A narod bošnjački, izdan i prevaren, nakon svega što je već prepatio, još dublje je gurnut u ambis beskonačnog propadanja. Kako taj pad zaustaviti i da li je uopće i teoretski moguće? Da, ali tek nakon dva-tri oštra lupinga, pa čija kičma izdrži.

Kolike su po vama mogućnosti da rezultati tužbe Sejdić-Finci uzdrmaju temelje Daytona, čak dotle da se možda vrati izvorni ustav Republike BiH, i jednog dana ukine entitetski aparthejd?

Pozdravljam odluku o uspostavi ravnopravnosti svih građana, jer nema modernog društveno-političkog ustrojstva u jednoj demokratskoj državi bez jednakosti proklamovane Općom deklaracijom o ljudskim pravima (usvojena i proglašena na Općoj skupštini UN, 10.12.1948. Rezolucija br. 217/3). Pozitivan ishod tužbe i odluku o priznavanju statusa „ostalih” građana ne povezujem sa čvrstinom i uzdrmanošću temelja Daytona, premala je to snaga, a i sama ta odluka čini mi se da ima više simbolički i retorički smisao. Tim prije što su iza te odluke Lagumdžija i Čović pokušali sakriti svoje liderske perfidne namjere okorišćavanja njenim efektom da bi osigurali sebi trajno mjesto u Vladi. Povratak legitimnog Ustava RBiH zavisi od mnogo značajnijeg faktora, a to je geneza svijesti biračkog tijela, tj. svijesti naroda koji mora već jednom bjelodano vidjeti pred sobom validne konkretne kriterijume o podobnosti onih koje bira. Ja bih bio srećan da bosanski predsjednik bude Rom, ali prethodno treba provjeriti kod samih Roma koliko je njihovo realno povjerenje prema Dervi Sejdiću, a ja lično, iako pored bosanskog imam i izraelsko državljanstvo, nikada ne bih dao svoj glas Jakobu Finciju (u nekoliko navrata sam javno obrazlagao ovaj svoj stav). Dobro ste povezali sa aparthejdom presudu u korist tužitelja Sejdić-Finci. Mogu li ja vjerovati takvom političaru koji se nikada nije niti jednom rječju oglasio o aparthejdu u Izraelu? Koji nije osudio vandržavne političke i diplomatske veze i ekonomske transfere genocidne „rs” sa zvaničnom Vladom Izraela? Ako se pitamo o izvorima animoziteta kod dijela bosanskohercegovačkih građana prema Izraelu, pa i otvorenog antijevrejskog antisemitizma, onda se s pravom pogled mora usmjeriti put troličnog Jakoba Fincija. Zvanični i jedini legitimni Ustav RBiH će opet stupiti na snagu, i bez našeg uzaludnog očekivanja da će se Jakob Finci i Dervo Sejdić sa zastavama sa ljiljanima, a ne sa onom daytonskom „krpenjačom”, pojaviti pred restauriranim muzejom ZAVNOBiH-a u Mrkonjiću. Kada se oni izbore da policija, umjesto da im prijeti, bude ta koja će poskidati sa zidova parole i natpise „Srbija”, ja ću glasati za njih. Bosna je Bosna i u njoj ne može živjeti druga država.

Vjerujete li da će jednog dana u budućnosti školski udžbenici u Srbiji i Crnoj Gori sadržavati lekcije o agresiji i genocidu u BiH, pojašnjavajući da je to bilo organizovano iz Beograda, otprilike kao što se nekad u Hrvatskoj učilo o Jasenovcu i NDH, i kako to ostvariti?

Želim da dođe taj dan, ali će se do njegovog svanuća još dugo čekati. Dovoljno je saznati da se na Ravnoj Gori planira školovanje 100.000 mladih četnika. Radeći u kratkom periodu u muzeju Holokausta Yad-Vašem u Jerusalimu, uz izradu kataloga analizirao sam karte s prikazima lokaliteta na kojima su u Drugom svjetskom ratu bili koncentracioni logori na području okupirane Jugoslavije i ustanovio da ih je najviše bilo u Vojvodini. Pisao sam opširnije o tome u svojoj kolumni „Krah mita o srpsko-jevrejskom prijateljstvu”. Ipak, teško mi je da prihvatim i ne smatram ih opravdanim teze o genocidnosti cijelog jednog naroda, tako nešto ne postoji osim u glavama ljudi s paklenim mentalitetom. Oni se onda ne razlikuju od onih o kojima to govore. Ali je činjenica da je polovina Srbije u rukama četnika mihailovićevaca. Među bosanskim pravoslavcima i recidivistima tipa N. Kusturica sigurno je da ih ima možda i više, srazmjerno populaciji, nego u Srbiji. Jedini izlaz iz takve situacije je u promjeni vaspitno-obrazovnih modela vrednovanja i u striktnom provođenju humanističkih kulturoloških i civilizacijskih prioriteta. Zatim, mora postojati kontrola od strane državnih institucija i medija nad crkvom u čijim se mračnim katakombama neizlječivo njeguje gljiva talmudskog „nebom odobrenog” terorizma. U socijalizmu su sakrivane prave istine o genocidima. U toku cjelokupnog svog školovanja ni na jednom času historije nikada nisam ništa čuo o genocidima nad Bošnjacima u Sandžaku. Taman posla da je nešto o tome pisalo u udžbenicima. Pa nije ništa posebno pisalo ni o Jasenovcu. Nisu nas vodili na đačke ekskurzije na mjesta od povijesnog značaja. Da samoinicijativno nisam posjetio Tjentište, Kozaru, Jasenovac, Jablanicu, Potočare, ne bih ništa ni naučio. Povijest se, ako za to postoje objektivne mogućnosti, najbolje uči tamo gdje se ona događala. Međuratne decenije proticale su u klimi netalasanja „mrtvaje” u kojoj su zahvaljujući tom netalasanju preživjela predhistorijska čudovišta. Sad, il’ nikad, treba im jednom za svagda posjeći glave. Opet knjigom i olovkom, jer mač nije dovoljno ubojit. Ostavi li se ijedna spora neznanja, gljiva zločina opet umnožena nikne. Ja svoj dio odužujem Istini dosljednom borbom protiv svih oblika destrukcije i dekadencije, borbom protiv fašizma i neonacizma, protiv globalizacije i vinovnika ekoloških katastrofa, kroz kritiku crkve potonule u svegrijeh, alarmiram na opasnost od cionističko-talmudskog nacizma, neumorno ponavljajući riječi: nenasilje i humanost. Ukazujem na ideološki sinhronizam u funkcioniranju visokosofisticiranog međudržavnog političkog i ekonomskog kriminala. Instruiram nevoljne stradalnike. To je neki moj ljudski maksimum.

Kada ste bili u Mrkonjić Gradu, policajac vam je pokušao oduzeti bh. zastavu sa ljiljanima. Da li sve završilo bez kasnijih posljedica, te da li ste sačuvali zastavu?

Policajac mi nije pokušao oduzeti zastavu, niti od mog domaćina, renomiranog novinara gospodina Ibrahima Halilovića, ali je prijetio da će to učiniti. Sve dok smo je mi držali u rukama u trenucima nadahnutog performansa, ta zastava kao da nas je štitila svojim ljiljanima. Niko nam tada nije prišao, iako su nas policajci posmatrali s druge strane trga, spram Muzeja ZAVNOBiH-a. Kada smo završili sa svojim programom, obišli i snimili sve što smo htjeli, ostavili smo zastavu u kolima, a u nastavku su nam prišli policajci. Jedan se predstavio kao Dragan Kaurin, izrazito agresivan, a poenta njegovog nastupa je bila da mi iritiramo građane, da je kod nas ratna zastava Armije RBiH, provocirao nas je da je ponovo razvijemo, uz prijetnju da će nam je oduzeti, a nas uhapsiti: „Neće vas osloboditi ni Silajdžić ni Dodik, ovo nije džamahirija, ako vi rušite Dayton mi ćemo srušiti Bosnu!” Što se tiče posljedica, loše su po mog prijatelja Ibrahima. Ponovljen je napad na njega i njegovu imovinu, bio je izložen verbalnom zlostavljanju i fizičkim prijetnjama na vrlo vulgaran način, pozvan je na sud i kažnjen novčano (kao i onaj koji mu je prijetio likvidacijom) jer je „uvrijedio” napadača nazvavši ga četnikom. Divan primjer dobrodošlice povratnicima, i uzorno dokazivanje funkcioniranja Daytona.

Inače, za koje sve načine mislite da su još neiskorišteni u mirnoj borbi za povrat legalnog ustava RBiH?

Uprkos teorijsko-istraživačkoj opredijeljenosti za nenasilnu revoluciju kulture i humanu aktivnost, poučen iskustvom, zauzimam stav da do krupnih socio-političkih preokreta na Balkanu, kao i u većini užarenih regija na globusu, ne može se doći mirnim putem. Pogledajmo Grčku, sjetimo se Rumunije, Kosova… Sigurno je da nisam jedini sukcesivno frustriran indolentnošću masa koje znaju da su manipulirane ali ne čine ništa da sa sebe skinu jaram neslobode. Kao začarani, ljudi se boje pozitivnih radikalnih promjena. U pogledu povrata legalnog Ustava RBiH mislim da se to neće desiti prirodnom evolucijom svijesti. Bez pune i bezuslovne revalorizacije antifašističkih odluka ZAVNOBiH-a cvjetaće fašizam. Ako se održava kult njegoševske neprestane borbe, onda neka i protiv seperatista bude borba neprestana. U Bosni mogu živjeti samo kao Bosanci, miroljubivi, tolerantni, učtivi, kreativni, prirodni, pozitivni kao ljudi i kao sugrađani. Zemlja Bosna mora biti država Bošnjana, Bosanaca, kao što je to već tisuću godina. Zato Daytonu treba što prije reći zbogom, zauvijek. Ne birajući sredstva.

Za narednu godinu je najavljen prvi poslijeratni popis stanovništva u BiH. Mislite li da će RS politički profitirati od toga, ili je bolje da se popis ipak održi?

Popis će najvjerovatnije biti odgođen, i to daje nadu da će se u dobijenom vremenu iskoristiti svi argumenti Međunarodnog suda u Haagu. Taj popis je neligitiman sve dok postoji Republika srpska. Nešto kao profit „rs” bar mi Bosanci moramo izbrisati iz opservacijskog i aksiološkog polja upotrebe tog termina. „Rs” čine samo profitofilne kreature. „Rs” je projekat međunarodne zajednice koji nije uspio i nema nikakve perspektive.

Da li ste optimista ili pesimista po pitanju budućnosti BiH, i njenog opstanka?

Optimizam nije statičan fenomen, gradi se, ide mu se u susret. Za optimističko življenje neophodna su humanistička stremljenja, a za humanost se vaspitavaju čitave generacije. Vjerujem u iskonsku humanost Bošnjana Dobrih i u rezultate neprekidnog dokazivanja i upornog rad. Bosna ima svoje prirodne regulativne principe o kojima je uvijek ovisio zdrav duh kojeg su uočili Johann Wolfgang von Goethe i etnolog Gerhard Gezeman. Bosna ima nevjerovatan potencijal u inteligentnim ljudima i vrijednim prirodnim resursima. Ima povijest i budućnost. Potrebno je samo prisjetiti se kulturne i mentalne higijene izvornih Bogumila, zdravstvenih reformi, i pokušati dostići ideale njihove oživotvorene mudrosti. Bili su umjereni, racionalni, radosni, znali su živjeti. Zato su kao smetnja u očima zavidnih i zlih postali toliko tragični. Sudbina se ponovila, poigrala nama. A trebamo znati da se sa samo malo umijeća i dobre volje može pozitivno uticati na individualnu i kolektivnu karmu, odnosno sudbinu. No, to je već tema za Četvrti Milenijum, ako ga bude. Svejedno, budimo optimisti.
Hvala Vam na ukazanoj prilici za ovaj razgovor.
***
„U voljenoj zemlji”
.
Marjan Hajnal je Rođen 25. januara 1958 u Visokom. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pri Katedri za filozofiju i sociologiju, magistrirao na FPN u Beogradu (Odsjek za sociologiju kulture i kulturnu politiku). Držao je predavanja na visokoškolskoj instituciji. Od 1993. godine živi u Izraelu. Član je Udruženja pisaca i pjesnika u Jerusalimu. Kao glavni urednik sadržajno i tehnički je priredio antologiju radova useljenika iz bivše Jugoslavije pod nazivom “U voljenoj zemlji.” Izdao je tri knjige, jednu interdisciplinarnu studiju, a priprema tri nova naslova.
.
Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s