Marjan Hajnal

POČETAK BIOCIDA

(Iz neobjavljene knjige “Posljednji”)

Bila jednom zemlja Dobrih, vrlih, čednih, najboljih. Bošnjana Bogu milih. Nikome skrivili, od kapi krvi bilo čije i bilo čega zazirali. I baš njih zadesi sudba huda. Da ih prkosne od sna zatru. Tako dobri, smetali su, iako jedino, pod Suncem, u Istinu samu zagledani. Mudri ban Kulin uman bio: da sačuva narod svoj i krvniku svom gostoprimstvo nudio. Nije pomoglo. Okrutni i silni gnali su ih do ognja, do tmače. Nikada im mira nisu dali, ni pod kamenom. I na ostatke ostataka drevnih davnašnjih još jednom su svi nasrnuli. Svi bi da ih pominju. A kam na kamu ne ostaviše im. I šta imaju sa njima? Koju svetost su sačuvali, koju dobrotu slijede, dok svetinje djedova plemenitih premještaju i ruše? Dok ledine grijehom grimiznim svi škrope i lelek podzemni ne primjećuju.

                       Radimlja - MH 1

 Radimlja

(juni. 2011. foto M.H.)

I mnogo ot moje ruke na zemji bi,

a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini,

i tad bih samo Bosnu sanjo.

Človječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša,

pa u nebu ne bješe ni jedne suze za me.

                                                                          (Dio zapisa sa stećka Kneza Nenca,

                                                                               Velikoga Kneza Bosanskoga)

Povodom pomijeranja i uklanjanja stećaka s njihovih vjekovnih staništa, u svojoj knjizi “Magle i daljine” napisao sam protestnu pjesmu “Podkameni snivač”. Prethodno se nisam ozbiljnije bavio umjetničkom ili političkopovijesnom pozadinom tema vezanim za Bogumile, dok jedno jutro nisu osvanuli stećci pred mojim Filosofskim fakultetom u Sarajevu. Ko ih je donio i sa čijim odobrenjem? U meni se pokrenula lavina bola i pobune protiv tog čina. Dugo su se u podzemnim spiljama mojih genskih i karmičkih spona s bivšim časnim i nedužnim Bogumilima oblikovali tokovi kojima je tiho ponirala i opet se rađala rijeka kružnog toka. U međuvremenu sam shvatio da “Kameni spavač” Maka Dizdara nije samo u stanju pasivnog spavanja već Aktivnog Snivanja, da on pomno osluškuje nadolazeću plimu pravde koja će prije ili kasnije zadesiti uzurpatore bogumilskog mira i da će biti kažnjeni svi oni koji su ih dvostruko ponizili i pokrali: prvi put na svirep način lišavajući ih života, i drugi put, oduzimajući im stećke.

Ko ima pravo da pravi izložbu stećaka? Nije li skandalozno tvrditi, nema grobova? Nije li zdravije praviti kroz turističke šetnje posjete stećcima, umjesto ih dirati?

Upletenima u takve pothvate zasigurno se neće ukazati sreća.

“U Klovićevim dvorima 4. rujna 2008. u 20 sati otvara se prva izložba srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. Za izložbu je s lokaliteta u Dalmaciji izmješteno sedam originalnih stećaka ispod kojih se nisu nalazili grobovi. Uz stećke, predstavit će se nalazi u grobovima ispod njih (nakit, oružje, tekstil), gipsani odljevi iz Gliptoteke HAZU, među kojima je najupečatljiviji odljev najvećeg i najbogatije ukrašenog stećka iz Donje Zgošće kod Kaknja, kao i brojne fotografije. Za te srednjovjekovne nadgrobne spomenike vežu se brojna vjerovanja, od onoga da donose nesreću pa do legende da nerotkinje uz njihovu pomoć mogu zatrudnjeti. Najviše ih ima na prostoru BiH, a zatim u Srbiji i Crnoj Gori te kod nas.”

(jl/tportal.hr petak, 22.8.2008.)

S početkom bratoubilačkog rata 1992. u Bosni, pitao sam se postoji li neka skrivena veza između bogumilske epopeje i epopeje stradavanja Sarajeva. Sigurno je da postoji. Odveć mnogo grijeha se stoljećima taložilo na ulicama tog grada. Sa svakom političkom i duhovnom imperijom (Rim, Bizant, Turska, Francuska, Austrougarska, Njemačka, Rusija, Amerika, Iran) koja je epizodno defilovala, utičući svojim direktnim prisustvom ili je posredno ostavljala trag putem ideologije, kakva je bila komunistička na primjer, destruiralo se i ruiniralo osobno biće podneblja bosanskog i čovjeka bosanskog. Nema nikakve sumnje da je čovjek bosanski dospio do svog najsavršenijeg izraza u vrijeme finalizacije bogumilske tradicije, kada je i prekinuta naglo, u svom zenitu.

Prema svetkovanju subote ličili su na prve judeohrišćanske zajednice. Poštujući manihejski dualizam dobra i zla baštinili su Zarathuštrin zoroastrizam (zvjezdoznanstvo). Međutim, po svom osobenom izgledu, s kratkim perčinom na tjemenu, po svom principijelnom vegetarijanstvu i duhovnoj inicijaciji najnaprednijih članova, kao i po vjerovanju u reinkarnaciju i besmrtnost duše, nema nikakve sumnje da bogumilstvo svoje korijene duguje nečemu što se od strane njihovih poštovalaca ili nedovoljno poznaje ili svjesno ne priznaje. Radi se o odbljesku vedske prakulture. S obzirom da vedski putujući sveštenici imaju posebnu torbu i Bogumili su imali slične i po njima su ih nazivali Torbeši (persijski sufiks -eš dodaje se riječima koje imaju pogrdan smisao. Rječju “torbeš” označava se torbar, isposnik, monah, onaj koji hoda sa torbom na ramenu). Analogije sa vaišnavama, bhaktama, pripadnicima Hare Krišna pokreta više su no očigledne.

O tom uticaju Veda se toliko malo zna da i ne čudi što se mnogim elementima bugumilstva (životna filosofia, kultna ornamentika, astrologija) pripisuje mistika, iako je sve logično i zorno onima koji pokazuju malo više prosvijetljene sposobnosti za apsorbovanje vječito vrijednih vedskih istina.

Da, Bogumili su bili neka nedostajuća karika koja je u srednjevjekovnom duhovnom vakuumu objedinjavala na jednom istom obzorju iskonsku tradiciju Veda s najpozitivnijim duhovnim dostignućima ranohrišćanke i staroperzijske kulture. Izvorno Hristovo nenasilje koincidira s dubokim tragovima Aveste i skupa navješćuju simboliku herojskog preživljavanja bića priklonjenog svom novom zavičaju, – bosanskom tlu, ozračju, šumama i vodama, – i predanosti ideji spasenja kroz uznošenje pravednih natrag k svome Tvorcu. Prihvatanje takvog stava moglo bi doprinijeti buđenju nade za bosanskog čovjeka. Povratkom na korijene nenasilja, putem tjelesnog i duhovnog pročišćenja, jedino se mogu zaustaviti moderni trendovi zastrašujućeg strmoglavljivanja u bezdušnost.

Gubitak osjetljivosti za patnju nedužnih bića uvijek po pravilu razultira nebeskom osvetom. Još se nije na povijesnoj mapi svijeta ukazalo mjesto na kom su činjeni delikti protiv humanosti i protiv prirode a da se na to isto mjesto nisu vratile i izlile vode božanskog bijesa, da se nisu dogodili razorni cikloni i zemljotresi, da nisu zagrmjele salve sveništećih plamtećih munja.

Niko od onih koji su (kao veliki župan Raške, Stefan Nemanja, 1113-1199, srednjevjekovni srpski vladar, kršten kao katolik) surovo progonili Bogumile (Babune, Torbeše, Katare, Patarene, Albigenze…) neće naći ni ovozemaljski ni nebeski mir. Bogumilima su žigosali lica, sjekli dijelove tijela, mučili ih, spaljivali na lomačama s njihovim knjigama. A oni sami, nisu se branili. Kao jeretike su ih na isti način tretirali u krilu katoličanstva. Zatrveni u ime Hrista.

Radimlja - MH 2

Radimlja

(juni. 2011. foto – Jela Hajnal)

Uništavanje njihovih knjiga je razlog što se danas o Bogumilima toliko malo zna i što sva znanja o njima dolaze iz krivotvorenih podataka u spisima njihovih neprijatelja.

Teza da su svi Bogumili sami prešli na islam sporna je, jer je islam monoteistička religija i vjerovatnijim se čini da su manji ostaci već sistematski genocidno opustošenih bogumilskih zajednica jednostavno asimilirani u moćnije religije.

Iako je bogumilstvo zahvatilo Dalmaciju i Humsku zemlju, najprisutnije je bilo ipak u Bosni u kojoj su se ukrštali interesi Bizanta i Ugarske. Papa Inocent III poziva 1200. ugarskog kralja Emerika protiv Kulina Bana, te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Inocent III je 1208. pokrenuo križare protiv Katara u južnoj Francuskoj, u oblasti Rajmunda. Poslije dvadesetogodišnjih borbi Katare je savladao Simon de Monfort. U to vrijeme u Bosni se nastojalo iskorijeniti herezu, pri čemu je glavni posao povjeren prosjačkim redovima, dominikancima i franjevcima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-Bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio “pedeset zabluda manihejskih u Bosni”. Neke od tih zabluda su: dva su boga, jedan najveće dobro, drugi najveće zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uče da je Hristos samo prividno imao čovječje tijelo i da zapravo nije ni trpio ni umro. Preziru crkve i zovu ih sinagogama Sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, ismijavaju poštovaoce svetaca i njihovih moći. Osuđuju službu božju i sve crkvene sakramente i krštenje. Poriču uskrsnuće tijela, jer ono potiče od Sotone. Poriču svaku vlast crkvi. Negiraju da postoji čistilište. Zabranjuju upotrebu mesa, jaja i mliječnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poriču svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtne kazne.

Nema sumnje da je bogumilstvo asimiliralo brojna učenja te je imalo i svoja odstupanja od originalnih korijena, ali, ako bi se bar i uslovno bogumilske propise življenja moglo nazvati zabludama, nije teško zaključiti koliko su tek velike zablude onih koji su Bogumile tako surovo kažnjavali i progonili.

Iako sami Bogumili nisu kleli protivnike svoje, ipak se s vremena na vrijeme neka karmička kletva spuštala na gradove i sela u kojima su oni pošteno živjeli na svojim dobrima, pružajući primjer što znači biti dobar susjed. Nažalost, njihovi susjedi, ovapnjenih srca i umova, ogrezli samo u krv, pohlepu, bezdušnu zaslijepljenost, bezosjećajnu nemilosrdnost i varljivo sladostrašće, ne htijući promijeniti ništa u svojim lošim navikama, nisu mogli ni htjeli prihvatiti nikakve uzore.

* * *

Nijedan san ne može biti toliko strašan koliko mogu biti strašne misli budnoga. Iako snovi i mašta liče, jer događanje u mašti liči na snivanje, sa užasima ostvarene mašte ne može se uporediti ni jedna noćna mora.

Prije nego će moja supruga sa djecom napustiti Sarajevo bilo je nekoliko epizoda u kojima sam shvatio šta znači osjećati istinski strah za svoje. Jedno veče smo se našli na ulici kada je isticalo vrijeme slobodnog kretanja i trebao je početi policijski čas. Stopirali smo jer nije bilo nikakvog javnog prevoza. Zaustavio se džip pun zelenih beretki. Nešto sam promucao i oni su se odvezli, imali su preča posla. Šta bi bilo da su me pretresli i našli vojnu propusnicu JNA? Šta bi bilo sa djecom? Ranijom prilikom sam se našao u povratku iz Rajlovca na mostu na Stupskoj petlji. Besprizorno sve pusto, kao da sam osvanuo na nekoj bivšoj planeti, u lijepom sunčanom danu, a nigdje nikoga. Okružen zlokobnom tišinom, polako sam prelazio most koji mi se činio beskonačno dug. Znao sam da negdje postoje skriveni snajperisti i da mogu da me skinu kao glinenog goluba. Nešto me je učinilo nevidljivim. Trećom prilikom sam očekivao suprugu da mi se pridruži. Tad su se začule divlje kanonade s brda i pucnjava iz dijela grada u kom se Jela zadesila vozeći se u tramvaju. To su trenuci kad doživljavate istinsku bliskost sa osobama koje čine sav vaš svijet. Kako li je moralo biti nesrećnim ljubavnicima, roditeljima, bliskim rođacima i pravim prijateljima koji nikada nisu dočekali da ponovo ugledaju drage oči?

Doživio sam uoči eskalacije napada na Sarajevo, početkom aprila 1992. godine, jutro sablasne tišine na pijaci uz naselje “Ciglane”. U sličnim danima sve je vrvjelo od kupaca. Tog jutra sam zatekao samo jednu usamljenu staricu. Na improviziranom stolu prodavala je četiri limuna, tri dole i jedan postavljen na njima, izgledali su kao mala žutozelena piramda. Simbolika pijačnog prizora za nezaborav. Bilo mi je žao starice ali morao sam kupiti nešto ozbiljnije za jelo. No, gdje? Vratio sam se kući i saznao da su u mom otsustvu došli naoružani ljudi da pretraže stan. Sve do tada sam imao neke nade. Nakon svega, rekao sam supruzi da uzme najpotrebnije stvari i da ode sa djecom. Odletjeli su avionom koji je za civile ujedno bio i posljednji.

Strašna je već i sama riječ rat. Ostaci zapuštenih i pustošenih sela okrenuli su se protiv grada, kao i sami gradovi jedni protiv drugih. Polemologija (grč. polemos – rat, nauka o ratovima i ratovanju) bi mogla dokazati da je osveta protiv gradova stara koliko i povijest gradova sama. Troja, Persepolis, Jerusalim, Konstantinopolis, Staljingrad, Vukovar. Nevjerovatno je koliko se često i tako lako zaboravlja da su trenutne žrtve potomci osvajača, krvožednih opsjedatelja i rušitelja. Osveta ima cikličan povijesni tok. To se mora imati u vidu i prilikom promišljanja svih izvora, uzroka, formi i nivoa genocida (gr.: genos – rod, pleme; lat.: occidere – ubiti).

Uzburkane etničke i vjerske predrasude su pogodovale plimi uzavrelih strasti očitovanih u masovnim protestima poslije čega će uslijediti krvavi plimski talas, da potopi sav dugotrajno građeni ugled onih na čijim plećima se taj ugled praktično gradio. Lopovskoj demagogiji blagoglagoljivih tribuna i njihovoj priči o dušmanima morao je doći kraj. Glavni dušmani narodu bili su političari napabirčenih i skaredno naduvenih poluznanja.

Uz njih su uvijek bile njihove vjerne sjene – prefabrikovani novinari. Inficirani nosioci medija pokazali su se dostojni Gebelsovi sljedbenici. Izdavši profesionalnu etiku ne samo da su se stavili u službu promotorima teorije krvi i tla, trudili su se da nadmaše svoje mentore tako da se može zaključiti da je yu-rat uveliko bio rat novinara, rat propalih đaka, rat bivših zatvorenika. Politički imidž bio je imati zatvoreničku prošlost. Zar oni koje je narod jednom stavio iza rešetaka mogu biti vođe tom istom narodu? Praksa je pokazala da je morao postojati neki viši princip, iznad naroda, koji je određene luciferofilske lidere lišavao slobode. A neke druge volšebne sile su tražile upravo njihovu rehabilitaciju. Još je davno oficijelna svjetska politika trebala uvesti zakon prema kome jednom osuđeni kriminogeni lider nikada ne može postati vladar. Naprotiv, moderna politička pragma je postala glavnim generatorom priznavanja disidenata. U yu-prošlosti skoro svi posljednji vlastodršci i vođe bili su bivši robijaši. A malo je ko nazirao da se odveć jako u njihovu podsvijest utisnula robija, da ne bi htjeli cijeli svijet gurnuti s druge strane slobode i života.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s