AMIR TELIBEĆIROVIĆ

SMIJEH IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

(preuzet link – http://www.e-novine.com/drustvo/62128-Smijeh-izmeu-ivota-smrti.html)

Pazi_snajper

U jednom redu za humanitarnu pomoć je zabilježeno i ovakvo promišljanje: „Šalju nam mlijeko u prahu, ponekad kafu u prahu, vitamine u prahu, skontali su i jaja u prahu. Kako još nisu izmislili rakiju u prahu.“

Zašto je Bosna nesretna zemlja? – Zato što ima muslimane a nema naftu. Tako glasi jedan od najpoznatijih kratkih viceva nastalih tokom rata u BiH. Kako se približavala ova dvadeseta godišnjica od nezvaničnog početka artiljerijske opsade Sarajeva, tako se prethodnih par mjeseci ovaj vic počeo ponovo izvlačiti iz sjećanja onih koji su preživjeli tu opsadu, skupa sa mnoštvom drugih viceva i anegdota iz tog perioda. Šestoaprilski početak napada na Sarajevo će ove godine, pošto je u pitanju okrugla brojka, biti obilježen na razne načine, i u samom gradu i po internet-dijaspori. Sve će biti protkano sjećanjima i, naravno, neizbrisivom tugom.

Pazi_snajper.png_2

Otisak minobacačke granate u obliku BiH

Photo: Lična arhiva

Ali ono što mnogi ljudi ne samo sa prostora bivše Jugoslavije ne znaju, to je da postoji i jedan neobični, vedri dio sjećanja na taj period u gradu. Odnosi se to i na već pomenute viceve, segment onoga što su neki sarajevski novinari tokom opsade definisali kao mentalni način preživljavanja. Fizičko preživljavanje je bilo trčanje od snajpera i granata, odlazak po humanitarnu pomoć, čekanje satima na frišku vodu sa alternativnih izvora, nabavka ogreva preko zime loženjem parketa ili cijepanjem stabala iz parkova, odlazak na stražu po okolnim linijama fronta, prikopčavanje na divlju proizvodnju električne energije i slično. Ali pravljenje viceva na svoj račun, naročito crnih viceva, prepoznato je kao psihički aspekt preživljavanja. Nije bilo nužno uvijek izmišljati viceve – bilo je i bezbroj komičnih i bizarnih situacija koje su ostale zapamćene ili zapisane kao anegdote. Vrijedi se svega sjetiti čitanjem knjiga i novina iz tog doba. Na primjer, ratno izdanje magazina Dani, ili knjige kao što su „Sarajevo za Početnike“ Ozrena Kebe, te „Sarajevo Blues“ Semezdina Mehmedinovića. To su samo neke među brojnim. Tu je svakako i ratna ekipa Top Liste Nadrealista sa skečevima koji su prilagođeni tadašnjem stanju.

Zadnjih nekoliko godina, i ne samo u aprilu na godišnjicu početka opsade nego i drugim danima, skupi se grupa veterana sarajevske opsade na više mjesta u gradu i uz piće prepričavaju anegdote, viceve i folove iz tog perioda. Jedno od takvih mjesta je galerija „Boris Smoje“ u centru grada.

Evo samo nekih od tih viceva, događaja, anegdota i izjava koji su se pojavili u Sarajevu između aprila 1992. i otprilike decembra 1995. godine, a bez kojih se ne može kompletirati sjećanje na život pod troipogodišnjom vojnom opsadom.

Specifične lokalne pojave

Početkom opsade, većina pripadnika sarajevske Teritorijalne Odbrane nosila je grb sa ljiljanima na kapi ili na jakni, kao bosansko državno obilježje. Pošto ispočetka nije bilo dovoljno uniformi za svakoga, snalazilo se na razne načine. Prije nego što je došlo do vojne hijerarhije i discipline, sitni sarajevski jalijaši su pored ljiljana stavljali i neka svoja lična obilježja i značke. Čovjek sa nadimkom Nambijar (jer je fizički podsjećao na indijskog oficira UN-a po imenu Satiš Nambijar), nosio je na beretki bedž sa polumjesecom i sa jednim ljiljanom umjesto zvijezde. Kada je upitan šta mu je to na kapi, on je rekao – Građanska opcija, jarane.

Pazi_snajper.png_3

Photo: Lična arhiva

Alija Izetbegović je u ljeto 1992. godine postrojio jednu od prvih organizovanih jedinica TO. Dok je vršio smotru, u stroju se nalazio i jedan prijeratni sarajevski šaner, sitni kriminalac. Zvao se Samir Kafedžić (navodno je ubijen iste godine), ali je širom Sarajeva bio poznat po svom nadimku – Kruško. Izetbegović im je nešto pričao o stanju na linijama fronta, agresorima, strategiji i slično, uz verbalni pokušaj da podigne borbeni moral kod branilaca. To je radio hodajući uz postrojene borce. Kada je naišao pored Kruške, ovaj je pogledao Aliju i kratko mu rekao – A pušimo ga mi predsjedniče, jelde? Kruškino izjavno pitanje je otišlo u eter pošto je smotru snimala TV kamera. Nije ostalo zabilježeno da li je i kako je Izetbegović reagovao.

Jedan od prvih lokalnih komandanata, također sitni prijeratni gangster, Jusuf Juka Prazina, navodno ubijen u mafijaškom obračunu 1993. godine, bio je poznat kao odlučan organizator akcija sa ljudima koji su bili u njegovoj jedinici. Juka bi ponekad na brzinu organizovao akcije eliminisanja snajperskog gnijezda ili gađanja nekog od tenkova na okolnim brdima sa zoljom. Ljude bi uvezivao preko motorole, voki-tokija, pošto većina telefonskih linija nije radila. Među saborcima je imao i navijače fudbalskih klubova Željo i Sarajevo. Jedan od navijača Sarajeva poznat pod pridjevom Kimun, imao je takozvanu zečju usnu i prateću govornu manu. Kada bi se javio preko radio stanice da prenese Jukina naređenja, skoro niko ga ne bi razumio šta je rekao, zbog njakanja i frfljanja. Zbog toga je Juka jednom prilikom dreknuo u voki-toki: Kimune, majke ti, ne javljaj se više ti na motorolu, misliće ljudi od tebe da je japanski Unprofor!

Linije fronta oko grada su bile tanke, pa su se signali radio stanica mogli uhvatiti sa obje strane rovova. U jednom improvizovanom policijskom štabu u Sarajevu trajalo je prepucavanje sa drugom stranom. U frekvenciju se navodno uključio neki lik koji se predstavio kao vojvoda Rade. Preko radio signala je rekao – Šta ćete sad balije kad vam isključimo vodu!? Čime ćete sad prati dupe? Neko iz policije je odgovorio: Praćemo ih Knjaz Milošem, imamo još flaša.

Četnici su po gradu često ispaljivali projektile iz protivavionskih topova, to jest PAT-ova, i protivavionskih mitraljeza odnosno PAM-ova. Tako su jednom prilikom cijelu noć pucali po naselju koje se zove Gorica, a koje je pretežno naseljeno Romima. Naredni dan su Romi iz naselja pitali komandire TO čime su toliko gađani protekle noći. Kada im je rečeno da je to bila protivavionska artiljerija, jedan od prisutnih Roma je upitao: Ali zašto nas, pa nismo mi Romi avijoni, mi smo Cigani?!

Bivši brigadni oficir Fikret Muslimović, navodno je postrojio određeni broj vojnika i policajaca za akciju pokušaja deblokiranja Sarajeva, negdje 1995. godine. Nakon što je objasnio detalje akcije, uz upozorenje da će biti teška i da se neki sigurno neće vratiti živi, rekao im je da ga sad pitaju ako ih šta zanima, a ne kasnije. Nepoznati lik iz stroja se javio i pitao: Šta vam dođe Halid Muslimović?

U zimu 1993. godine, osim što nije bilo struje u skoro cijelom gradu, nije bilo ni plina za grijanje. Problem je što bi plin bio pušten iznova kad niko ne očekuje, pa je dolazilo do eksplozija u nekim kućama i stanovima, usljed čega su neke Sarajlije zaradile teške opekotine. Tako se u jednoj sarajevskoj bolnici medicinska sestra na recepciji smrzavala, nadajući se da će plin biti ponovo pušten, da se ugrije. Ubrzo je vidjela grupu ljudi kako ulaze u bolnicu. Bili su garavi, a sa njihovih ramena i odjeće se pušio dim. Čim ih je ugledala, bolničarka je radosno uzviknula: „Stig'o je plin!“ Nakon ovoga je nastao jedan od crnijih među ratnim vicevima, a glasio je: „Koja je razlika između Sarajeva i Aušvica? U Aušvicu su barem imali redovnu dostavu plina, i nisu se smrzavali.“ Radilo se donekle i o tome što su 1993. godine strani reporteri nazvali Sarajevo najvećim koncentracionim logorom u Evropi tada.

Tek negdje 1994. godine su sarajevska policija i pripadnici armije BiH dobili nešto iole nalik na vojne legitimacije. Prije toga su nosili improvizovane akreditacije ili komad kartona na kojem je pisalo da sudjeluju u odbrani grada. Te nove knjižice su, kao prave, imale i prostor za fotografiju. Ali pošto nije bilo foto radnji, rijetki su imali slikice. Jedan sarajevski kolekcionar stripova se tada ošišao na ćelavo, obrijao bradu a ostavio brkove, koji su bili izrazito svijetli. U komšiluku je sa novim izgledom „prepoznat“ kao Grunf, član imaginarne grupe TNT iz legendarnog stripa Alan Ford. To ga je inspirisalo da makazama izreže sliku Grunfa iz jedne sveske Alan Forda, i zalijepi je u vojnu knjižicu na prostor predviđen za fotografiju. Jednom prilikom ga je legitimisala vojna policija, a policajac među njima, čiji je akcenat odavao seosko porijeklo, i slabo poznavanje stripova, tražio je vojnu knjižicu na uvid. Kada je otvorio i vidio Grunfa na slici, nekoliko puta je radi poređenja pogledao u vlasnika knjižice i u Grunfa, da bi potom izjavio: E ko te ovako nacrta svaka mu čast! Ma pljunuti ti.

Pazi_snajper.png_3.png_4

Kratki crni vicevi koji su prepričavani u skloništima i redovima za vodu

Kako je poginuo Suljo? Pogodio ga snajper u prst na ruci. To inače ne bi bilo kobno da tim prstom nije čačkao nos u trenutku kad je pogođen. Ovaj vic su jedno vrijeme najviše prepričavali mlađi uzrasti, i to početkom opsade, dok se još nisu znali dometi modernog snajpera.

Usred granatiranja svi bježe iz zgrade u podrum i druga skloništa. Tek u podrumu, Mujo primjećuje da nema Fate. Kada je pošao da izađe iz podruma i da je potraži, Fata se pojavljuje na vratima, sasvim gola, od glave do pete. Na upit šta se desilo, samo je kratko rekla – Skin'o me snajperista. Ovdje su već bile u opticaju igre riječima, tipične za urbanu vrstu zafrkancije.

Usred neslavne aleje snajpera, Mujo se ljulja na dječijoj ljuljašci. Sve snažnije se njiše gore dole. Suljo ga pita šta to radi, a on odgovara – „zajebavam snajperistu.“ Za ovaj su od odraslih čuli čak i najmlađi uzrasti, pa bi ga prepričavali skoro svaki put kad bi imali priliku da sjednu na ljuljašku.

Fata se žali Muji na etničko čišćenje: Vidi ove četnike, sve džamije ruše u koje god mjesto uđu, a mi čuvamo crkve po Sarajevu. Mujo odgovara poluzamišljeno: Neka, neka, srušićemo i mi njima onu beogradsku džamiju. Ovaj isti vic je iskorišten i za ratni period borbi između HVO-a i Armije BiH po Hercegovini. Samo je tada naravno ‘radnja’ premještena u Zagreb uz spomen zagrebačke džamije.

Zašto Karadžićeva kćerka Sonja i supruga Ljiljana izbjegavaju vožnju helikopterima i vojnim avionima? Čule su da avioni izbacuju krmače. Kada se pročulo da su četnici na pojedinim frontovima počeli da ispaljuju modifikovane avio-bombe, zbog oblika i težine poznate pod nazivom krmače, ovaj vic je krenuo da kruži okolo. Tjelesne proporcije Ljiljane a naročito Sonje bile su dovoljno inspirativne za finalizaciju vica.

Pazi_snajper.png_5

Photo: Stock

Mujo se obogatio usred rata, i kaže da je to uspio tako što je Unproforcima prodavao lignje. Kada su ga komšije pitale otkud mu lignje usred rata i neimaštine, on je kratko rekao – Šta zna Unprofor šta su ostaci od sunećenja. U muslimanskoj tradiciji obrezivanja dječaka, odnosno sunećenja, mnogi bi se pitali šta se poslije radi sa odrezanom kožicom odnosno prepucijumom, pa je ta praznina iskorištena za ovakav vic. Navodno je prvi put prepričan u nekoj od lokalnih džamija, ali se te stvari sa vicevima nikad ne mogu sa sigurnošću znati.

Ko je doživio drugi najveći genocid u proteklom ratu? Sarajevski Golfovi. Svima su iščupani akumulatori. Zbog nestanka struje u gradu, automobilski akumulatori su odnošeni po kućama i stanovima, pa su raznim improvizacijama na njih bili priključeni tranzistori ili manje lampe.

Ratne „psihoanalize“

„Kada normalan čovjek nagazi na minu ostane bez noge. Ali ako potencijalni političar stane na minu ona ga skroz raznese, ništa od njega ne ostane osim šupka. Poslije taj šupak postane komandir, a nakon rata ministar.“ Ovo je korišteno i tokom opsade i nakon.

„Mentalna hronologija sarajevske opsade: Prve godine, 1992, najviše se govorilo – kako ćemo se jednom napit kad sve ovo prođe. 1993. godine se najčešće govorilo – kako ćemo se dobro najest kad sve ovo prođe. 1994. godine najviše se moglo čuti – kako ćemo se samo naspavat kad sve ovo bude gotovo. 1995. godine se moglo čuti – vala, sad mi je svejedno i da me pogode.“ Oni koji su pratili post-ratnu sarajevsku književnost možda će prepoznati ovu internu hronologiju.

Pošto je muslimanska humanitarna organizacija ‘Merhamet’ bila poznata po oskudnoj isporuci hrane, a Hrvatsko Vijeće Obrane, to jest HVO, po lošoj odbrani linija fronta, nastala je lokalna kletva: „Dabogda te HVO branio a Merhamet hranio.“ Vezano za kletve, na psihičkoj bazi je nastala i čuvena – „Dabogda ti kuća bila na CNN-u.“ Naravno, u to vrijeme američki CNN je uglavnom prenosio ratne katastrofe, paljevine i detonacije.

Negdje polovinom rata, počeli su da se službeno uvode ponekad i smiješni odvažni pridjevi za neke brigade armije BiH. To se radilo prema navodnim zaslugama određenih jedinica. Tako su nastale recimo ‘Druga viteška brigada’ ili ‘Stotinu i prva slavna’, pa onda ‘Druga slavna’ i tako dalje. Kako se potrefilo da je najveći broj sarajevskih Srba koji su bili u redovima Armije BiH, prijavljen ili raspoređen u 102. motorizovanoj brigadi, tako su je iz zafrkancije prozvali – „Sto druga slavna pravoslavna.“

U jednom redu za humanitarnu pomoć je zabilježeno i ovakvo promišljanje: „Šalju nam mlijeko u prahu, ponekad kafu u prahu, vitamine u prahu, skontali su i jaja u prahu. Kako još nisu izmislili rakiju u prahu.“

Stvarnost

Sve su ovo dakle samo crtice iz života pod opsadom u Sarajevu, i to manji dio. Ako nekome djeluju možda previše crnohumorne ili čak morbidne, samo neka se sjete da ne mogu biti ni crnje ni morbidnije od same realnosti. Vrijedilo bi završiti tekst legendarnim grafitom koji se pojavio na zidu zgrade stare pošte iz austrougarskog perioda u Sarajevu, uoči samog rata. Pošta je izgorila do temelja u maju 1992, a grafit je glasio: „Ovo je Srbija“. Ispod njega je bilo dopisano: „Ovo je pošta budalo.“

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s