Amir Telibećirović

Podsjećanje na Safvet-bega Bašagića, velikana bh. kulture,

književnosti, filosofije i nauke (I)

.

Bosanska inačica velikog Omara Hajjama

.

 Safvet-beg_-_slika

Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 6.5.1870 – Sarajevo, 9.4.1934)

Što se pamti iščezne, što je zapisano ostaje – ove riječi slavnog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije nas podsjećaju na vrijednost pisanog naslijeđa i jedan su od razloga što ovaj feljton posvećujemo Safvet-begu Bašagiću. Ostale razloge trebalo bi da prepoznamo u onome što je on bio – dramski pisac, kritičar, pjesnik, prevodilac, sakupljač starih spisa i rukopisa, orijentalista, historičar, pripovjedač, bibliotekar, sakupljač muslimanskih narodnih pjesama, folklorist, etnolog, aforističar, predsjednik Prosvjetnog društva Gajret, profesor arapskog jezika, poznavalac turskog, perzijskog i njemačkog jezika, doktor islamskih jezika i filozofije, pokretač i urednik časopisa Behar, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, predsjednik prvog Bosanskog sabora, kandidat za načelnika Katedre orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu…

Ovdje ćemo se zaustaviti, jer lista je stvarno preduga. Sve prethodno pobrojano, i još više, sadržano je, dakle, u jednoj osobi, Safvet-begu Bašagiću, koji je bio živa i hodajuća enciklopedija. Prije nego što se preselio na ahiret, 9. aprila 1934 godine, potrudio se da plodovi njegovog višestrukog rada najvećim dijelom prežive, i to daleko od Bosne, Sarajeva I njegovog rodnog Nevesinja, u glavnom gradu Slovačke Republike, Bratislavi. Otkud baš u Bratislavi? Zbog manje ili više istih razloga zbog kojih se u BiH ne nalazi ni Povelja Kulina bana, ni obilježje posvećeno osnivaču Sarajeva, ni brojni međunarodno afirmisani umjetnici, sportisti i velikani sa ovih prostora. Ne želimo da otkrivamo toplu vodu. Nikako. Uzimajući u obzir da je o djelu Safvetbega Bašagića, kao i njemu samom, toliko toga već napisano, snimljeno, objavljeno, analizi-rano i prostudirano, ovaj feljton smatramo jednom vrstom podsjetnika na velikana naše kulture, u skladu sa starom izrekom – Ponavljanje je majka znanja. Riječ je o ličnosti i o djelu čije je vrijednosti nužno ponavljati, jer zaboravnost je urođena ovdašnjem mentalitetu. Nove generacije koje dolaze i trebaju znati da je ova mala, nesređena i unakažena zemlja imala genijalce svjetskog kalibra poput Bašagića, nažalost, paralelno sa gomilom polusvijeta koji je ljude poput njega svjesno gurao u zaborav. Naravno, ovo je sasvim mali doprinos takvom podsjećanju, jer sve što se odnosi na njegov život i zaostavštinu jedva stane i u knjigu, a kamoli u novinske feljtone.

DO UNESCO-a PREKO BRATISLAVE

Dakle, spomenuli smo Bratislavu i Bašagićevu ostavštinu. Veliki dio Bašagićevih orijentalnih rukopisa, nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata, premješteni su u Univerzitetsku biblioteku u Bratislavi. Naprosto, Bašagić se našao u priličnoj materijalnoj oskudici, te je prodao svoje radove iz nužde. Kasniji analitičari smatraju da je to na neki način bio vizionarski potez. Naime, Bratislava, skupa sa svojom Univerzitetskom bibliotekom sretno je preživjela i destrukciju Drugog svjetskog rata, i komunističko-blokovsku zatvorenost u godinama nakon toga. Moglo se desiti da Bašagićeva lična biblioteka nestane u paljevinama knjiga koje su zadesile veći dio Evrope u onom ratu, kao i veći dio Bosne u ovom našem nedavnom ratu. Ne samo da je njegov bogati književni opus još uvijek u Bratislavi, nego se njime u nauci koriste i tamošnji studenti. Da cijela stvar dobije na težini, treba podsjetiti da je njegova originalna kolekcija islamskih rukopisa uvrštena u UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine 1997. godine. Ali opet ne zaslugom ovdašnjih vlasti, ni političara ni samozvanih kulturnjaka. To se desilo na inicijativu tog istog Univerziteta u Bratislavi. Znači, po ko zna koji put je dokazano da se neke od najvećih vrijednosti koje je BiH, ta čudna i nedovoljno definisana zemlja, imala, više cijene i poznaju izvan te zemlje. Bašagićeva biblioteka bi mogla biti od izuzetnog značaja i za sve one koji posljednjih decenija pokušavaju da dokažu bosansku viševjekovnu državnost, koja se u dijelu srbijanske, hrvatske i crnogorske političke javnosti i danas negira tako što se historijske činjenice falsifikuju i prilagođavaju aktuelnim političkim interesima. Fundus Safvet-begove biblioteke, pored ostalog, sadrži i djela veoma važna za dijelove bosanske historije i političkog razvoja naše domovine od 1463 godine, koja se vodi kao godina kada je kompletna BiH pala pod Osmansku vlast, pa nadalje. Sve je to ovjereno i prevedeno na više jezika i nalazi se u bratislavskoj kolekciji njegovih djela. Specifična nezainteresovanost za takva djela, posebno bošnjačkih autoriteta koji se u prosjeku najviše busaju u svoj „patriotizam“, dovoljno govori o njihovoj dvoličnosti (kako prije tako i nakon svih poslijeratnih izbora).

„REINKARNACIJA“ OMARA HAJJAMA

 Većina ljudi sklona je poređenjima. Vole uspoređivati sami sebe i druge sa bilo kim i bilo čim, ne bi li tako otkrili tuđe i vlastite osobine, nesvjesno tražeći dvojnike. Tako su neki književni kritičari i pjesnici primijetili da je Bašagić veliku inspiraciju i za svoja djela i za svoje životne stavove crpio od slavnog persijskog pjesnika, astronoma, sufije i romantičara Omara Hajjama. U nekim stvarima, skoro da se može reći da je Hajjam za srednjovjekovnu Perziju bio otprilike ono što je Bašagić bio za Bosnu iz perioda Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, manje-više. Nije zato previše čudno što ni sam Bašagić nije krio zajedničke poglede na svijet koje je dijelio sa slavnim Perzijancem. I jedan i drugi su bili višestruko talentovani u raznim književnim izražajima, u nauci, u razumijevanju ljudi oko sebe, i u načinu da se svevremenski izraze. Zaista svevremenski, jer Hajjamova djela se i dan-danas izučavaju i na Istoku i na Zapadu.

Begova džamija 1

Neovisno od toga da li neko vjeruje u sudbinu ili ne, ostalo je zabilježeno da je upravo Bašagić naišao na jedno od najslavnijih i međunarodno najprevođenijih Hajjamovih djela – Rubaije. To je specifična zbirka pjesama kojom se u kraćim crtama izražava pjesnička misao, na istovremeno jednostavan i dubok način. Rubaija je inače pjesma od četiri stiha u kojoj se uglavnom rimuju prvi, drugi i četvrti stih, dok treći često nema zajedničku rimu. Bašagić je na tu knjigu, i to na perzijskom jeziku, kako i sam tvrdi, naišao na Baščaršiji, tokom jedne pijačne rasprodaje. Toga se on prisjeća ovim riječima:

Koliko se sjećam, bilo je to u proljeće 1915. Idući kroz Telale vidim telalbašu kako drži dvije knjige i viče: „Kruna prvi put!“ Zastanem i opazim po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim kao iz šale: Dvije krune! Netko još primače 20 filira, a ja dignem na tri krune. Telalbaša povika: „Tri krune drugi put! Tri krune drugi i treći put, teslim!“ Uzmem knjige i dadnem mu 10 kruna. Čekajući, dok mi vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: Rubaijati Omer Hajjam. Nađem se u čudu i odmah upitam telala, koji stajaše do mene, čija se to ostavština prodaje. „Nekakva esnafa“ – veli mi on. „Umro je kao samohran bećar. Imetak će mu se prodati i otpremiti rođacima u Tursku“.

Ovako Safvet-beg opisuje susret sa knjigom koju je on poslije toga preveo na svoj jezik. On je među rijetkim osobama koji su Rubaije preveli direktno sa perzijskog jezika. Mnogi nakon njega su radili prijevode sa njemačkog, engleskog ili francuskog. Kao da je bio nekakva reinkarnacija Hajjama, Bašagić se ponekad i stihovno izražavao poput njega. Lagane buntovne poruke i mudrosti, i jednoga i drugoga, znale su biti na udaru kritike ondašnjih vlastodržaca, a posebno vjerske uleme ako bi im se poema učinila preslobodnom, to jest ako bi se prepoznali u prozivci iz Hajjamovih i Bašagićevih stihova. Jer, Safvet-beg, na primjer, poručuje im ovako:

Zašto svijet ljude sudi

Po bradama i odijelu,

A ne, kako razum uči,

Po životu i po djelu,

O tom mnogi pjesnik pjeva,

O tom mnogi mudrac piše,

Al ih ljudi – kao ljudi – Još nikada

ne shvatiše.

 

Hajjam bi se na sličan način

ovako izrazio:

.

Oni, štono žalibože umom rade dovijeka,

Muzu vola misleć da će namust mlijeka!

Na svijetu danas bolje suludima ide,

Jer pametnu šaku sijena ne daju za lijeka!

.

BRATISLAVA OPRAVDALA BAŠAGIĆEVO POVJERENJE

Iz Londona su Bašagiću nudili više, ali on se odlučio zbirku prodati Bratislavi, uz uvjet da se ne cijepa, da bude na jednom mjestu, i da se poslije ne prodaje.

Biblioteka_u_Bratislavi

“Bašagićeva biblioteka formalno pripada Univerzitetskoj biblioteci Bratislave. Čuo sam od stručnjaka koji se time bave da je Bašagić u to vrijeme imao ponude od raznih drugih biblioteka da se to njima proda, čak i u dijelovima, ali on je imao za cilj da se to sačuva kao jedna cjelina, jer nije htio da razdvaja manuskripte. Nudili su mu i više nego što je dobio iz Bratislave za svoju biblioteku, ali on je imao poseban odnos prema tom gradu. Valjda i stoga što je studirao u Beču iz kojeg je često dolazio u Bratislavu, koja nije daleko. Kažu da je govorio kako se Bratislavi ništa neće desiti jer je to najmiroljubiviji grad na svijetu. U to vrijeme, Bratislava je bila totalno multietnički grad. Tamo je bilo Slovaka, Čeha, Nijemaca, Mađara, jednostavno bio je to grad po njegovoj mjeri. On je zbirku, dakle, regularno prodao Bratislavi, i sa pravne tačke gledišta, to je čista stvar. Kao vlasništvo Bratislave, njegova biblioteka nikad se neće nikome prodati. U svim evropskim ratovima, revolucijama i smjenama političkih režima, Bratislava je dobro prošla. On je to, na neki način, eto shvatio, što je bila i dobra procjena te sredine. Nije mi poznato po kojoj cijeni je biblioteka prodata. Ipak, to je bila procjena iz tog perioda, u tadašnjim parama. Smiješno bi bilo porediti i procjenjivati tadašnje cijene sa današnjim. U Biblioteci su mi samo rekli da zbirka nije skupo plaćena, te da su čak i regionalne biblioteke tada imale dovoljno novca da je kupe. Iz Londona su mu nudili više, ali on se odlučio zbirku prodati Bratislavi, uz uvjet da se to ne cijepa, da bude na jednom mjestu, i da se poslije ne prodaje.

Slovački_ambasador

NJ.E. Miroslav Mojžita, ambasador Republike Slovačke u BiH

Inače, islamskih rukopisa imate danas svuda po svijetu, u Parizu u Londonu, ali Bašagićeva kolekcija rukopisa je specifična. Pored ostalog, i zato što postoji ta slavenska veza, što sve dolazi sa bliskih prostora. Zbirka je, nakon što je kupljena, prvo putovala u Beč, nakon toga u Istanbul, pa tek onda u Bratislavu. Ne znam zbog čega, možda je on pokušavao da joj sakrije tragove. To je ostala misterija. Te, 1928. godine, da podsjetim, već je bila uspostavljena Čehoslovačka, pod Masarikom, koja je bila vrlo otvorena prema različitim vrijednostima. Primila je poslije Prvog svjetskog rata najviše emigranata iz Rusije. Uglavnom, sve je to doprinijelo, možda kao jedan od brojnih razloga, da je i ta biblioteka tamo prihvaćena. Nije bilo osjećaja da je to nešto tuđe, ne, jer to je bila zaista jedna otvorena sredina. Danas Bašagićevu biblioteku u Bratislavi posjećuju i studenti i, uopšte, ljudi iz cijelog svijeta. Prilikom posjete, nijednu knjigu kao takvu ne možete da dobijete u ruke, jer je sve u toj zgradi digitalizovano i modernizovano. A sav materijal je u jednom apsolutno izoliranom sefu, zaštićen od vlage, sa odgovarajućom temperaturom. Potpuno je digitalizirano. Prije tri godine, kada je gospodin Radmanović, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, išao u posjetu Slovačkoj, to je zadnji put izvučeno da mu se pokaže. I žena koja tamo radi, smije da to koristi samo u rukavicama. Ne možete da uzmete i listate tek tako. Tehnički je zaštićena kao, naprimjer, Hagada ovdje u muzeju. Biblioteka je inače u strogom centru grada, u jednoj od najboljih i najljepših građevina Bratislave, bivšem parlamentu. Biblioteka je i pod zaštitom UNESCO-a, a za taj status je nominovana od strane Bratislave i Slovačke 1997. godine. UNESCO je nominaciju bez mnogo razmišljanja prihvatio. Posjeta toj biblioteci zaista je doživljaj, a otvorena je za sve, i za turiste, a ne samo za studente, naučnike i istraživače. Bašagićeva unuka, gospođa Mubera Ramić nedavno je htjela da pokrene inicijativu da se u kući Bašagićevih u Sarajevu otvori nešto kao spomen soba, ali, na žalost, kuća im još nije vraćena. Mi smo spremni, ispred Ambasade, ako se formira muzej Safvet-bega Bašagića, da ponudimo jednu lijepu izložbu besplatno. Evo. na primjer, jedna njegova zbirka išla je u Vatikan prošle godine, a posjetili su je mnogi, i ambasadori i drugi ugledni gosti. Iako nije katolička, jeste duhovna stvar, i to je izazvalo dobar interes tokom vatikanske izložbe.”

.

Podsjećanje na Safvet-bega Bašagića, velikana bh. kulture,

književnosti, filosofije i nauke (II)

.

Zavisti i hvalospjevi

.

Ostavština Safvet-bega Bašagića, koji je za sebe odabrao doživotni pseudonim Mirza-Safvet, privlačila je pažnju i onih koji su ga cijenili ali, kako to već biva u BiH, i onih koji su ga na razne načine nipodaštavali. To je najčešće bilo iz nekih ličnih motiva, koji nisu imali veze sa neizmjernim talentom, trudom i konkretnim Bašagićevim djelima. Kako ih nije moguće u potpunosti izbjeći, osvrnućemo se na jedan od takvih, nazovimo napada koji je tipičan primjer realizacije specifičnog bosanskog poriva za negacijom vlastitih društvenih vrijednosti, često bez kakvog logičnog razloga.

OPTUŽBE IZ NEKROLOGA

Bosanskohercegovački pripovjedač Alija Nametak, u svojoj poznatoj, posthumno objavljenoj, knjizi Sarajevski nekrologij, na očigledno besmislen način proziva Bašagića za stvari koje nemaju veze ni sa njegovim djelima ni sa realnošću. To su potvrdili i neki od Bašagićevih potomaka. U Nekrologiju se ovako kaže:

„S Bašagićem Safvet-begom sam bio odličan prijatelj. Volio sam ga i neobično cijenio, a i on mene. Jednoga dana mi je vlastoručno posvetio sva svoja djela koja je imao. Čak i vrlo rijetku Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine. Često smo govorili o pojedinim momentima naše povijesti, a on mi je ponekad kazivao što je pročitao u kojem starom turskom rukopisu. Tako mi jednom reče kako je pronašao, u nekoj kronici zapisano, odakle je vađen mramor za stupove Gazi-Husrevbegove džamije i mihrab. Kako sam nekad negdje pročitao da neki svojataju te stupove, koji su navodno bili uzeti iz neke razorene katedrale (posvećene tobože sv. Blažu, čija je crkva bila u Blažuju kod Sarajeva), rekoh mu da bi bilo dobro da to napiše ili meni izdiktira, pa da objavim u Novom Beharu. Nije htio. A evo zašto. On je tačno znao taj lokalitet i namjeravao je to zaštititi kao rudno područje, odakle bi eksploatirao mramor i prodavao ga. Za krevet je bio godinama vezan, i jedva bi iza ručka napravio dva-tri koraka s dva štapa, a sanjao je o ekploataciji mramora negdje u daljoj okolini Sarajeva.“ 

Dakle, Nametak je u kratkim crtama, a bez argumenata i bez povoda (i sam kaže da su bili odlični prijatelji) objavio skoro pa tragikomičnu dezinformaciju o Bašagiću kao nekakvom „potencijalnom eksploatatoru rudnih bogatstava“. Usput je demantirao sam sebe navodeći kako Safvet-beg bio godinama vezan za krevet zbog bolesti, što također zvuči besmisleno za nekoga sa „rudarskim ambicijama“. Da nije u pitanju Nametkova zabuna, moglo se vidjeti i iz uvoda u taj dio teksta kojim on kao da možda pokazuje neku vrstu sujete. Pomalo uopšteno, osvrćući se na priznate bh. velikane u množini (ne samo na Bašagića), on je tu napisao: „U našim okvirima i razmjerama bili su oni veliki ljudi, a ako budem spominjao i stvari po kojima se oni ne bi pokazivali velikima, to je zato da se vidi da i veliki ljudi često imaju u životu takvih stvari kojih bi se zapravo trebali stidjeti, ili bi, uza svu svoju ozbiljnost, ispali u očima savremenika smiješni.“

Ovdje nije teško prepoznati poprilično djetinjasti odnos Nametka prema svojim kolegama, u skladu s ovdašnjim mentalitetom kojem je često negacija i zatomljavanje vanserijskog značaja bh. pojedinaca, pojava i kolektiva, najvažnija stvar. Tim bh. fenomenom su se bavili i bave strani i domaći istraživači zainteresovani za velikane bh. književnosti i kulture općenito. Kao što smo već spomenuli u prošlom nastavku, zbog sličnih razloga je Bašagićeva izuzetno vrijedna biblioteka u Slovačkoj a ne u BiH, kao i svijest o veličini njegove ostavštine, koje očigledno ima više drugdje nego u sredini zbog koje je on I napisao i uradio sve po čemu je postao toliko značajan.

ŽIVI STUB VRELE KRVI STAROGA DEDAGE

 Ipak, o Safvet-begu Bašagiću, na sreću, daleko više je napisano i izrečeno pozitivnog nego negativnog, i to ne samo među njegovim kolegama književnicima. Jedan od onih koji ga je obožavao je i Stevan Žakula, Bašagićev gimnazijski kolega, koji je bio toliko impresioniran Safvet-begovom pojavom i načinom ophođenja sa ljudima da je svoje utiske odlučio prenijeti na papir. Žakulina sjećanja i lične zabilješke su kasnije mnoge publikacije prenijele i objavile. Prenosimo samo dio Žakulinih impresija, objavljenih u memoarskom tekstu u izdanju Gajreta 1926. godine, pod naslovom Kratak pregled mog života, koje glase:

 „Bio si Safvete, markantna ličnost u našem razredu. Omalena, srednjeg srednjeg rasta, zbijen i plećat, sa karakterističnom bledom bojom lica, širokih i požudnih nozdrva, bistra i široka pogleda iz krupnih očiju. Ti si među nama imao svoj imponujući stav. Ne sećam se tačno da li si među nas na svojim širokim plećima doneo bio koju repetentsku godinu, ali znam da si imao pozitivno širi horizonat od svih nas. Bio si krasan mladi beg, s nagarenom nausnicom, lepo i bogato odeven, gospostven i širokogrud. Nisi se mnogo pretrgavao školskom knjigom, ali si imao jedno šire poimanje i dublje shvatanje stvari nego svi mi. Nisi bio dete. Dok smo se mi, deca, gurili i natezali i znojili da kod našeg razrednika Jakovčića naučimo što više grčkih i latinskih reči, Ti si prelazio sa smeškom preko tih sitnih đačkih muka i držao nam ubedljive govore o lepotama ’Ilijade’, kao da Ti tada arapski jezik nije bio obligatan predmet. Dok smo mi učili i sricali poetiku, Ti si već u ’Bosanskoj Vili’ pisao pesme, dok smo mi sebi maštom dočaravali izgled Mažuranićevog Smailage, Ti si se među nama izdizao kao živi stub vrele krvi staroga dedage. I ja sam, u svojoj detinjskoj mašti, vazda sebe uveravao, da si Ti nekim čudnim slučajem zalutao u naš razred, među decu, i da bi Ti trebao da si se već rešio i seunika i strogog Šunte, koji deci izlazi na san i proždire ih kao aždaja, da bi Ti, sa svojim širokim shvatanjem svega onoga što je nama, deci, onda još bilo nedokučivo ili tajno, trebao da si već prebrodio maturu i da sediš negde u jednoj gradačkoj ili bečkoj kavani kao studenat, puštajući strasno kroz svoje široke nozdrve plavičaste dimove svoje cigarete. Jer Ti si Safvete, bio i viši i jači, i izrađeniji od nas sviju, Ti si poznavao život daleko bolje nego mi i zaneo se njime daleko ranije nego mi. Znao si šta je čar poezije i osetio slasti koje iz nje izviru, pa si nas još onda zanosio svojim pričama iz arapske književnosti i citatima iz arapske poezije, o kojoj mi, razume se, nismo imali ni pojma.“

U skladu s Žakulinim riječima Safvet-beg je poetski opisivao skoro sva zbivanja u svom životu. Rimom je opisao brojna putovanja ali i svoje obrazovanje. Tako je, nakon što se upisao na Bečki univerzitet 1895 godine da bi studirao orijentalne jezike i historiju, zabilježio da je putem nauke krenuo slučajno, a da mu je alternativa bila da ostane obični sarajevski knjižar. Činjenicu da je tek u svojoj 25 godini života postao student, opisao je sljedećim autobiografskim stihovima:

 

Došo sam na univerzu kada drugi svršavaju,

To smetalo mene nije, nauke se meni htjelo.

Slušao sam slavne ljude, kako znanost predavaju

I u zbirci carskog dvora prolistao mnogo djelo.

Tražio sam, da što doznam, po knjigama starostavnim

O prošlosti Herceg-Bosne, domovine moje uže, –

I našo sam dosta viesti s pređima našim slavnim

Što na ponos ko pjesnici i veziri nama služe.

Da sebičan nisam bio svjedok mi skromna struka;

Mjesto prava študirao sam filozofske discipline.

Lebdila mi nije korist pred očima već nauka,

Sa kojom ću budit sviest u srcima omladine.

Iako je, za naše današnje poimanje, relativno kasno otišao na fakultet, to je razumljivo znajući koliko se intenzivno obrazovao prije toga. U Sarajevu je najprije završio Ruždiju, tadašnju verziju srednje škole, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Zatim je, kako je već rečeno, krenuo na studije u Beč, da bi u rasponu od 1895. do 1899 godine studirao perzijski i arapski jezik. Zahvaljujući tome stiče zvanje profesora orijentalnih jezika pri Zagrebačkom sveučilištu. U svijetu poezije našao se dok je bio učenik gimnazije u Sarajevu. Na studijama u Beču je priredio prvu zbirku pjesama, gdje usput piše i prve naučne radove prikupljajući materijal za historiju Bosne. Prvog maja 1900 godine, skupa sa kolegama književnicima pokreće časopis Behar, čiji je bio i urednik.

 DR_ENISA_BAŠAGIĆ-KNEŽIĆ

Primarijus Dr. Enisa Bašagić-Knežić (1922-2010)

 Kćerka Safvetbega Bašagića, primarijus dr. Enisa Bašagić-Knežić, preminula je u svojoj 88. godini prije nekoliko dana. Kako su govorili oni koji su je poznavali, njene radne kolege, novinari, rodbina i komšije, Enisa je po svom intelektu bila najsličnija Safvet-begu. Cijeli život je posvetila nauci. Još 1951. godine je završila studije u Zagrebu, da bi od 1956. godine radila na Drugoj internoj klinici u Sarajevu. Nedovoljno je istaknuto u domaćoj javnosti da je Enisa kao nefrolog – stručnjak za bubrežne bolesti, bila među najpoznatijim i najboljim poznavaocima te oblasti na području nekadašnje Jugoslavije. Svi koji su je znali u Sarajevu, kažu da je bila istovremeno i predan ljekar, profesionalac, i blaga, ljubazna osoba, što je u ovoj zemlji, u današnje vrijeme, upadljiva rijetkost. Jedna od bitnih stvari koje nažalost nije dočekala za života, jeste i to da se njenoj porodici vrati porodična kuća koja se nalazi u ulici Kečina, na području Starog Grada u Sarajevu. Kuća im je inače bespravno oduzeta neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i nikad im nije vraćena, iako su se tome nadali i Enisa i ostali Bašagići, barem radi ostvarenja ideje o otvaranju muzeja posvećenog Safvet-begu Bašagiću u toj istoj kući.

.

Podsjećanje na Safvet-bega Bašagića, velikana bh. kulture,

književnosti, filosofije i nauke (III)

.

Znanjem i perom protiv zaostalosti

.

„Dajte u škole – Djeca vas mole!

Jer vaša imanja ništa su bez znanja,

Sve vaše imanje srušit će neznanje!

Nad grobovim vašim kletva i tuga.

Koga da krivimo, što sramno živimo,

Što smo postanuli sluge svojih sluga?

Vas ćemo krivit – o otčevi naši!

Koji moć prosvjete očima gledate,

Ako svoju djecu u škole ne date.

Djeca bez škola – Sirotčad gola!“

Ovako glasi samo jedna od brojnih poema kojima je Mirza Safvet pokušavao da ubijedi ondašnju javnost u BiH kako je njihov najveći problem manjak obrazovanosti. Naglašavao je i da je to izlječivo školovanjem djece od najranijeg uzrasta, primijetivši čak i da su sama djeca željna znanja. BiH se u to vrijeme sretala sa turbulentnim promjenama političkih režima, što je podrazumijevalo i promjene u sistemu obrazovanja. Uz neizbježne refleksije na razvoj nauke i tehnologije u svijetu, bh. javnost je donekle nesigurno i stidljivo pokušavala da uhvati korak sa vremenom i ondašnjim opštim razvojem. Stoga je i dio domaćeg stanovništva osjećao neku vrstu odbojnosti prema modernijem načinu obrazovanja vlastite djece. Bilo je to pomalo iz osjećaja nesigurnosti i neinformisanosti, a malo i zbog uvjerenja da građanska edukacija vuče za sobom gubitak tradicije, narodne, porodične ili religijske, te uz strah da će se djeca odvojiti od roditelja i otići u svijet koji će ih možda iskvariti na razne načine.

PJESMOM PROTIV ZATUCANOSTI

 Mirza Safvet je najvjerovatnije to osjetio kao sastavni dio mentaliteta ljudi u BiH, pa je kroz pjesme htio da se bori protiv toga, skretanjem pažnje na posljedice neobrazovanosti koje čekaju ovo društvo ako propusti šansu da kvalitetno školuje djecu. Svakako, to nije prošlo nezapaženo od strane konzervativaca među tadašnjom vjerskom ulemom, pa je bio i verbalno napadan zbog toga, ali ni on nije posustao, nego je nastavio poezijom da podupire obrazovanje u ovoj zemlji. Široka obrazovanost njegove rodbine jedan je od dokaza koliko je bio dosljedan tome. U prethodnom nastavku smo naveli kako je njegova nedavno preminula kćerka Enisa bila jedan od najboljih nefrologa među medicinarima sa područja bivše Jugoslavije. Pored Enise, sa suprugom Fahrijom, imao je dvojicu sinova, Namika i Fikreta, te još jednu kći Almasu (1913 – 2002). Za Almasu, ljudi koji su je poznavali, kažu da je bila dostojan nasljednik svog oca u raznim oblastima, a posebno u osjećaju za poeziju, jer je pamtila i recitovala po urođenom daru. Njen prisan odnos sa svojim ocem je primijetio i bh. književnik Ahmed Muradbegović u svom tekstu naslovljenom – „Moj prvi susret s Bašagićem“, objavljenom u časopisu Novi Behar iz 1931. godine. U odlomku iz Muradbegovićevog teksta, ovako se kaže:

 „I zbilja, jedva što smo još dva i tri koračaja napravili, diže on glavu, zatim je naglo okrenu prema kući, u pozadini, i nekoliko puta viknu: Almasa! Almasa! Bilo je u njegovu glasu nešto od hercegovačkih visina, nešto svjetlo, okruglo, puno. Ko mu je Almasa? Upitah Hamdiju. To je njegova djevojčica, zapravo njegov anđeo čuvar koja mu je mnogo u životu. (Bašagić je tada ležao u postelji – nije mogao na noge i trebalo ga je požrtvovno dvoriti.) Kahvu ponesi! Završavao je Bašagić svoje naređenje kćerkici.“ 

A Almasa, kažu, rado mu je pomagala. U godinama kada je Mirza Safvet bio najbolesniji, i uglavnom vezan za postelju, ona je kroz prozor pratila koji gosti dolaze u posjetu, nakon čega bi ga unaprijed obavještavala o posjetiocu prije nego što i stigne do kućnih vrata. Sve bi to dalo vremena njemu da se pripremi za gosta a njoj da skuha kahvu kao jednu od bosanskih ’svetinja’ dobrodošlice. Njenu nezamjenjivu ulogu u Bašagićevom životu i privrženost Muradbegović opisuje riječima:

„Došla je i Almasa sa kahvom. Pogledao sam ovo dvoje djece i bilo mi je jasno, zašto mu ih je dao Bog. Ne daje on čovjeku tereta bez ikakva olakšanja. To su bila dva čista dobra duha koja su mu podržavala vedrinu i vjeru u život. I ova riječ neka im je na utjehu!“

VJEROM I ZNANJEM PROTIV KLERIKALIZMA

Iako je bio na udaru jednog dijela muslimanskih teoloških učenjaka, zbog svog racionalnog pristupa vjeri, Mirza Safvet je uvijek znao da zadrži svoje stavove a da ne zapadne u neke konflikte veće od verbalnih. Kako je i sam isticao, vjerovao je da znanjem (perom), može dovoljno argumentovano

da odgovori na silu (sablju) koja bi povremeno zaprijetila. U časopisu Novi behar je, na primjer, podsjećao vjernike da u Islamu nema klera, pogotovo da ne postoji svetost sveštenstva i institucije kao u nekim drugim religijama, pa je stoga tumačenje vjerskih istina dostupno svakome ko se za njih iskreno zainteresuje. Pritom, pisao je, nema potrebe za klerikalnim posredništvom u dolasku do takvog znanja, osim u čisto informativnom smislu. U svom izvrsnom poznavanju arapskog jezika, on je protumačio mnoge hadise-(upute) u savremenom kontekstu. To je čak i objavio u svom djelu naslova „Sto i jedan hadisi-šerif “. Reakcija na to djelo stigla je od nekih sarajevskih hodža, među kojima je nekoliko njih, u donekle inkvizitorskom stilu, javno u džamijama pozivalo na proklinjanje Bašagića, časteći ga usput pogrdnim pridjevima. On je istrajao na značenju nekih konkretnih hadisa, kao na primjer na onom kojim se naglašava da je – pola sata traganja za znanjem i naukom vrijednije od cijele noći provedene u molitvi. Što se tiče Bašagićevog političkog angažmana, on je kratko trajao, da bi on sam shvatio kako je to možda i opasno područje za čovjeka njegovog senzibiliteta. Iako je proglašen za predsjednika Sabora Bosne i Hercegovine u austrougarskom periodu, 1910. godine, vremenom se povukao iz politike i vratio pisanju za sve ljude, poezijom, prozom, kulturom, vjerom i znanjem, jer je osjetio da želi i može komunicirati sa svim ljudima koji su željni znanja i komunikacije, prije nego se ograničiti na kontakte sa političarima.

KOD NAS SU OSTALA PISMA I DOKUMENTI

U prethodna dva nastavka feljtona dosta smo istakli značaj Bašagićeve bogate lične biblioteke koja se nalazi u Bratislavi. Iako je tamo najveći, najznačajniji i najvrijedniji dio njegove ostavštine, nešto je ipak ostalo i na drugim mjestima. Poneki njegovi rukopisi se, navodno, još uvijek nalaze u Beču, te u Zagrebačkom sveučilištu, a naravno ostalo je nešto i u Sarajevu.

Nema toga baš puno, ali nije beznačajno i ono što je ostalo. Što se Sarajeva tiče, tu su većinom njegovi rukopisi, lična pisma, primjerci časopisa u kojima je radio i prepiske koji su danas u posjedu ustanova koje se bave bh. književnim naslijeđem, i ustanova sa kojima je on za života imao dodira. Na primjer, Gazi-Husrevbegova biblioteka, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Muslimansko prosvjetno društvo Gajret, Historijski arhiv Sarajevo, Orijentalni institut, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, i drugi. Također, vjerovatno ima i pojedinaca koji posjeduju njegove rukopise. Kao što je poznato, Orijentalni institut granatama sa Trebevića spaljen je još 1992 godine, ali nije poznato koliko je Bašagićevog nestalo u paljevini. Među stvarima koje su preživjele požar nalazi se izvjesna kataloška obrada rukopisa. U fondu Historijskog arhiva BiH u Sarajevu ostalo je pet kutija sa njegovim pismima koja je lično slao i primao od 1885. do 1934 godine, i još nekoliko ličnih dokumenata. Kako nam je rečeno u arhivu, nije poznato otkuda je to stiglo, odnosno da li je bio u pitanju poklon ili otkup. Manje više, slično je i sa originalima Bašagićevih rukopisa u ostalim pobrojanim institucijama, pa Univerzitetska biblioteka u Bratislavi i dalje ostaje mjesto u kome se o radu i životu čovjeka za koga se može reći da je bio bosanska verzija Villiama Shakespearea, može najviše saznati. Znajući da je ovaj naš feljton nije mogao da pokrije ni pet posto onoga što vrijedi ispričati u vezi sa njim i njegovim djelima, ostaje nam da se nadamo da će se interes za njegovo ogromnu ostavštinu iznova razviti među novim generacijama studenata i znatiželjnika, jer starije generacije kao da gube interes i za životom, a kamoli za znanjem, mada bi ta dva pojma trebalo da idu skupa.

PODRŠKA NA PAPIRU

Ideja o osnivanju muzeja posvećenog ličnosti i djelima Safvet bega Bašagića u prostoru porodične kuće Bašagića, i dalje je teško ostvariva jer je kuća bespravno oduzeta familiji, i to davno, što smo naveli u prethodnom nastavku feljtona. Postoji verbalna podrška od raznih pojedinaca i ustanova koji se bave bh. književnošću i domaćim velikanima, ali sve ostaje samo na papiru. Safvet begova unuka, Mubera Bašagić Ramić, godinama vodi pravnu borbu za povratak kuće i za osnivanje muzeja, ali bez uspjeha. Ovdje možemo vidjeti sadržaj dvije formalne podrške, pismenim putem, koju je ona primila od relativno uticajnih osoba i udruženja u našem društvu, ali zbog opštinske, pravne a možda i političke administracije, ništa od toga još nije realizovano. Sve je i dalje samo na papiru.

Iz Hrvatskog kulturnog društva Napredak, 18.09.2003. godine:

„Poštovana,

S iskrenim simpatijama i zadovoljstvom pozdravljamo i podržavamo Vaš poticaj utemeljenju muzeja Safvet bega Bašagića u gradu Sarajevu. Utemeljenje institucije muzeja, kao kulturnog središta, na spomen velikana, intelektualca širokih vizija i poslanja, svakako je od velikog značaja za Grad, čime bi se dijelom odužio za sve ono što je Safvet beg Bašagić za života učinio. Postoje pisani tragovi njegovih veza i suradništva u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak prije Drugog svjetskog rata. Očekivati je razumijevanje aktualne vlasti u Gradu i županiji da omogući smještaj i druge potrebite aktivnosti oko uspostave muzeja, u kući u kojoj je najvećim dijelom živio, radio i ostavio ovaj svijet i pri tome ostavio iza sebe dragocjene dokumente svoga intelektualnog stvaralaštva. Što bi za Grad značila još jedna kulturna institucija, kao što je muzej, suvišno je isticati. Napredak je voljan, osim moralne potpore, pružiti i svaku drugu potporu u granicama svojih mogućnosti. Uz izraze osobitog poštovanja,

Predsjednik

Prof. dr. Franjo Topić“

 —

Iz Kabineta Reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH:

Muharrem 13, 1425. Mart 5, 2004. godine

“Poštovana g-đo Ramić, Želim vas obavijestiti da sam primio Vaše pismo od 05.03.2004., u kome me podsjećate na ideju o osnivanju muzeja Safvet bega Bašagića. Svjestan značaja i vrijednosti ostvarivanja jednog ovakvog projekta kako za sadašnje tako i za buduće generacije koje žive u Bosni i Hercegovini pa i izvan nje, želim Vam čestitati na zamišljenoj ideji. Osnivanje ovakvog spomen-obilježja je najmanje što se može uraditi za jednog velikana, pjesnika, historičara priznatog širom svijeta kakav je bio naš dr. Safet beg Bašagić. Stoga, sa velikom radošću podržavam Vašu ideju željno očekujući da postavka-muzeja u kući našeg istaknutog

književnika ugleda svjetlost dana. Želeći vam puno snage i uspjeha u krajnjoj realizaciji ovog projekta mahsus Vas selamim.

S poštovanjem,

Dr. Mustafa Cerić

Reisu-l-ulema”

 —

Dakle, od momenta kada su nastala ova službena

pisma, ništa se nije promijenilo ni u vezi sa kućom ni sa muzejom.

.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s