Marjan Hajnal

.

“V” rep

ili

Poema o leptiru

.

(Iz neobjavljene knjige “Posljednji”)

***

 .

“V” REP

Nakon mnogih lutanja i iskustava zbog kojih ipak ne žalim, pronašao sam trajnu ljubav na daljinu: prema lastama. Nju sam posve slučajno povezao sa starom i nikad prekinutom ljubavlju prema leptirima, posebno prema lastinom repku. Dvije leteće prirode, slične po karakteru leta, po izgledu i nazivu.

Laste sam upoznao kroz smrt, ubila ih je hladnoća. Vraćao sam se iz škole kad pred mene pade mrtva lastavica, pa još jedna i još jedna. Iznenađen pogledah uvis i vidjeh kako neka žena sa balkona jedne višekatnice baca uginule ptice. Njih sedam-osam. Prethodno veče pala je ledena kiša, vjerovatno ih je već pokisle uhvatio noću još i jak mraz. Prekasno su pronašle utočište. Prije nego sam ih pokopao posmatrao sam njihova prelijepa tijela, široke kljunove, graciozna krila. Nijedna ptica nema toliku sklonost ka igri, takva krila svinuta u dugačak aerodinamični luk i tako savršene repne stabilizatore za manevre u toku neumornog lova.

Nešto je ipak najvažnije: lasta ne treba čovjeka, ne obraća pažnju na njega, on joj samo smeta i nikada mu se neće približiti da bi zavisila od njega. Ali mu neobično koristi uništavajući razne sitne insekte-parazite i mušice. Zauzvrat, istina, postoje neka mala udruženja entuzijasta za zaštitu gnijezda jer ih laste često prave uz nastambe, no, ima i ljudi koji iz pakosti ruše njihove male kućice od blata jer im prljaju fasade. U Tajlandu čak prave vrlo unosan biznis praveći od gnijezda navodno ljekovite tvari.

Jednom prilikom sam izbavio jednu lastu od pogibeljnih sudara sa staklom. Uletio je mužjak u kancelariju nekog hotela u kom sam odsjeo. Ušao sam rizikujući da me neko od osoblja optuži za neovlašteno prisustvo. Jedva sam se popeo na neke vitrine i uz mnogo rizične spretnosti uspio da otvorim visoko postavljeni prozor. Sretna ptica je izletjela i nekoliko minuta sam uživao u njenoj predstavi dok je u brišućim naletima cvrkutala pozdrav zahvalnosti. Tada sam se prisjetio lastinih repaka. Tako je u mojoj glavi nastala ljubavna veza prema ta dva bića, predana radostima nenadmašnih zračnih akrobacija.

Malo mi je teško da dublje promišljam pozadinu bajke o čovjeku koji je spasio lastavicu i dobio zauzvrat sve blagoslove, i o zloj sudbini onog drugog koji se polakomio te je namjerno lastavici polomio krila, zatim je liječio i na njega se prosula sva zla neba i zemlje. Koliko je nas takvih koji smo nekome polomili krila? Zatim ih liječili? Mogu li se ona zaliječiti i da li se može zaboraviti da nisu ni morala biti slomljena?

Nenadmašna po ljepoti igre i savršenstvu forme, po najbržem letu u cijelom ptičjem rodu, lasta pripada graničnim domenima stvarnosti.

 LASTAVICA

Lasta

(Barn swallow, Hirundo rustica)

Posmatranju lasta posvećujem onoliko vremena koliko imam na raspolaganju kada ih vidim. A mogu da ih gledam i osvrćem se za njima isto toliko neumorno koliko su one neumorne dok me uz svoj čarobni cvrkut nadlijeću. Ne obraćam pažnju na prolaznike koji se vjerovatno čude mojoj besposlenosti i posmatranju ptica, laste, pa šta, neko ko ih prvi put vidi ili je jadnik otkačio. Jedno jutro priđe mi jedna vremešna gospođa i reče da je njena unuka u starom Jafu na gornjem platou nedaleko od podzemnog muzeja i smiješnog Napoleonovog gipsanog dvojnika, zapazila nekog osobenjaka kako zuri u laste koje se obrušavaju do njegove glave i da sam to vjerovatno ja.

Nije uobrazilja, nekoliko puta sam se prethodno uvjerio, prije nego što su se uvjerili i neki drugi. Osjećajući da ih posmatram laste bi se spuštale u naletima sve niže i bliže kružeći iznad mene. To su moji najveći praznici, njihov cvrkut i mogućnost i da ih vidim izbliza. Vjerovatno su znale da sam tada bio jedini kome bi one bile interesantne. Unuka one bake napisala je priču s naslovom “Čovjek koga su voljele laste.” Nije pisala o meni već o svome dalekom tati pomorcu, ja sam je samo tako podsjetio. Možda smo slični. Šta bi tek napisala da me je vidjela kako ne mogu da se odvojim od lotosa dok ih gledam ili fotografiram? Sigurno bi se silno smijala da je mogla vidjeti kako sam jednom prilikom završio snimanje pavši u vodu, jedino je aparat ostao iznad njene površine.

.

 PRODOR U PROSTOR VAN GRANICA UMA

Leptire sve teže pronalazim da ih fotografišem. Pesticidi su ih toliko redukovali da im prijeti izumiranje. Ljubav prema tim bićima je obilježena prilično tragičnim okolnostima. Dok sam bio mali dječak lovio sam leptirove i zatvarao ih u jednu ladicu u malom noćnom ormariću ostavljenim na dnu stepenica pred podrumom. Pošto sam mnogim tatinim kolegama bio simpatičan, kada se pročulo o mom spontanom kolekcionarstvu, i oni su počeli da mi donose ili šalju primjerke svih dostupnih vrsta. Ne znam zašto, ja sam posebno volio lastine repke. Da li zbog boja ili zato što mi je njih bilo najlakše uhvatiti. Radi se inače o vrlo brzim leptirima koji bravuroznim prevrtanjem u zraku u potpunosti zaslužuju ime koje ih dovodi u vezu s lastama, ne samo zbog oblika repa. Ali, kada su na cvijetu posve su neoprezni i lakovjerni, zadubljeni u čari mirisa, boja i nektara cvjetova, vjerovatno ne posjeduju u svojim čudesnim svijestima nikakvu predstavu o nasilnosti malog tek prohodalog dvonošca koji mora da ima sve što mu se svidi. Nisam ih prikupio tako puno, desetak, ali, tako malog (mogao sam imati između tri i četiri godine) za divno čudo nešto je zaustavilo. Niko me nije posavjetovao, niko mi nije objasnio. Došlo je samo od sebe, kao da je nešto pokrenulo moje misli, i moje ručice su se zaustavile. Shvatio sam da činim strašnu nepravdu malim prelijepim stvorenjima i prestao sam da ih lovim. I drugi su uskoro prestali da mi ih šalju jer su mislili da sam pronašao novu igru. Mislim da je iz moje podsvijesti, ili, tačnije, iz predsvijesti, proradio mehanizam savjesti koja je kod mene uvijek bila jako naglašena. Sjećam da me je nakon što sam znalački proučio već uginule male zarobljenike proželo osjećanje stida pred tolikom nježnošću i ljepotom. Fasciniralo me, kao što me ta fascinacija nije napustila ni do danas, kako ta mala nedužna stvorenja mogu da lete, kako mogu biti toliko bezazlena i toliko draga. Uvijek me je do najdubljeg zanosa dovodila fiziološka organiziranost na tijelu i krilima leptira. I čitav njihov razvojni put. Zavolio sam ih na drugi način – da ih gledam i da im se divim i nikome više nisam dopuštao da ih lovi.

Na promjenu u mom odnosu prema njima bitno je uticao jedan detalj: reagovanje na nepravdu.

Upravo kada sam počeo i sam uviđati da uzrokujem nešto što nema nikakvo opravdanje bio sam kažnjen za stvar koju nisam učinio. Osjećaj za pravdu stvorio se kod mene tako rano zahvaljujući lošim postupcima moga brata. Da bi otklonio od sebe kaznu izmislio je groznu laž. Bio je jako ljubomoran i često je pokušavao da mi napakosti. Njegov je bio izum da u beogradskom Mirjevu stavi kamenje pod tramvaj ali sam i ja dobio batine. Davio me u moru, bacio u Sanu koju sam tada prvi i jedini put preplivao, nagovarao me je da stavljam ekser u utičnicu, ili da dodirujem grijalicu za koju je znao da ima električni proboj. Stresla bi me struja, ali sam bio čudno otporan. Vjerovatno i zato što nam je tata radio u elektrani i proizvodio milijarde megavat-sati električne energije. Tako sam bar ja mislio. A i sam od sebe sam bio mali vrag. Nije bilo ništa nemoguće za mene: skidali su me sa dalekovodnog stuba jake struje u posljednjim trenucima prije nego što bih ušao u zonu napona, izbavljali iz blata, hvatali u letu, lovili i spašavali s bicikla u pogibeljnoj jurnjavi prema betonskim kanalima, na moje protivljenje oduzimali mi neeksplodiranu bombu koju sam danima koristio za igru, – nije mi bilo jasno zašto se toliko uzbuđuju, moja gvozdena igračka da im toliko smeta. Mama je bila mirna samo kada spavam. Jednom se bila razboljela i morala je u bolnicu. Tog jutra sam se dosjetio da četvoronoške provjerim svoju spretnost na limu s vanjske strane prozora. Tata se upravo vraćao s posla iz treće smjene, učinilo mi se malo nesigurnog hoda, kada me ugledao. Možda su mnoge moje vragolije bile podsvjesni otpor prema njegovoj razmetljivoj sklonosti da poslije posla malo produži s društvom uz čašicu. Znam da me je često bilo stid vidjeti ga takvog, i drugovi su me zadirkivali. Najteže mi je bilo zbog same mame, ne jednom bi me uzimala sa sobom i vodila do restorana iz kog je trebalo izvesti veseljaka. A on, bio mi je najsmješniji tada, otkravljen, spontan, zbijao bi šale, i za divno čudo, bio bi tada najuredniji: pedantno bi slagao odjeću i krijući se od mame odlazio da spava. Ipak, od tada do danas ne volim miris alkohola, a ako je još pomiješan s dimom duvana, hvata me prava panika, vjerovatno jedina kojom ne mogu da vladam, gušim se i bježim, s neopisivim osjećanjem mučnine. I uopće, manje bi me se dojmila slika ljubavi zaljubljenog para muškarca i žene na javnom mjestu od slike suicidalnog pušenja ili ispijanja alkohola, i to često, bez imalo stida i obzira, pred djecom. Zašto je ljubavni čin grešan, čak kažnjiv, a javna intoksikacija se smatra običnim bezazlenim ritualom?

Da li se samo meni događalo da me uznemiravaju smrad i buka noćne pijanke? Koliko je još nedužnih sličnih meni skrivilo da već od svog početka baštine u svojoj krvi i mozgu danak strašnim porocima i pomanjkanju razuma svojih roditelja? Treba li se poslije čuditi raznim emocionalnim i mentalnim devijacijama i neprilagođenim ponašanjem u kasnijem toku života?

Bio tata nesigurnog hoda ili ne, ovoga puta nije imao smisla za moju akrobatiku. Da me ne bi uplašio ništa nije rekao, samo je ćutke prišao zgradi kao da me nije vidio, brzo se uspeo uz stepenice i kada je došao u sobu samo me zgrabio otraga. Da bi se brat oslobodio debljeg kraja reče da sam učinio nešto što nisam. Misleći da sam ja dovoljno nevaljao za tako što, tata se ustremio na mene. Negirao sam, ja povjerujem pa priznam, a on nastavi igru, ja opet negiram, i tako. Onda sam ućutao, nisam se više branio ni riječima ni plačem. Imao sam tada tri, tri i po godine, ne više, no toga sam se morao sjećati. Narednog dana sam otišao mojim leptirima. Samo sam ih gledao. I sam povrijeđen i tužan, shvatio sam šta sam u svojoj ljudskoj zlobi nanosio njima. Molio sam preostale da mi budu prijatelji, ali i oni su samo ćutali. Nikada nisam saznao da li su prihvatili moje pokajanje. Bilo je to vrijeme kada sam postao svoj, zauvijek svoj i nikada ničiji. Već na tom uzrastu doživio sam početak prosvjetljenja. U potpunosti se ono dovršilo znatno kasnije.

Zanimljivo je da mnogo godina poslije, kada smo već bili porasli, moj brat nikada nije pristao da prizna da se poslužio neistinom, uporno je tvrdio ono isto što mu je poslužilo da izvuče sebe. Nešto toliko karakteristično za većinu ljudi nisam mogao da prihvatim da postoji. Nažalost, zbog takve nepopravljive klevetničke karakterne crte, mnogi su gubili porodice, položaje, čast, imanja, državljanstvo, slobodu, često i život. Ocu i bratu nisam nikada oprostio. Boljele su me lažne optužbe.

Pošto sam se teško mirio s tim da me kažnjavaju, da mi stalno nešto kvare, ruše ili otimaju, počeo sam da sakrivam svoje vlasništvo, igračke, ali i emocije i misli. Usput, usamljen i nepovjerljiv, počeo sam da skupljam sitne stvari koje su mogle biti značajne samo meni, tako mi se činilo. Kasnije sam ih dijelio ostaloj djeci, kao mali Robin Hood uzimao sam od onih koji imaju i davao onima koji nemaju. Bolje to nego leptiri, oni su sada bili zaštićeni od malog kradljivca. Čudna izmjena strasti. Bilo da sam moje artefakte pronalazio ili prisvajao, radilo se o nekoj vrsti kompenzacije, vi meni – ja vama. Drugima će se sigurno učiniti poznatim ovo o čemu govorim. Rodila se neka ovisnost.

Sve vrste ovisnosti imaju isto porijeklo. Kod mene se najduže zadržala strast prema čokoladi. Nisam birao način da je se domognem. Nije samo slatki okus bio taj koji me privlačio; ovisnost o mirisu slatkog mlijeka u kombinaciji sa kakaom ima nevjerovatan asocijativan učinak. Niko u to vrijeme nije mogao da mi objasni štetnost teobromina, posebno po hromozome i eritrocite, jer sam svoju strast vješto krio. Dakle, cijelo vrijeme sam znao, posebno kasnije, da sam bio čoko-narkoman. Sreća pa se nikada nisam vezao ni za jednu vrstu opijata, iako sam u jednom kratkom tinejdžerskom periodu bio čest gost na kućnom baru. Smogao sam snage i prekinuo s tim. Rekao sam sebi, ako sada ne zaustaviš sam sebe, poslije nećeš moći ni sam, niti uz nečiju pomoć. Danas nisam ovisan ni o čemu, ni o čokoladi, mogu godinama i da je ne okusim, možda ponekad, ako je zaista kvalitetna i u posebnoj prilici. Radije neke poslastice pravim sam.

Ne mogu da se načudim narkomanskoj ovisnosti normativno naizgled sasvim prihvatljivih ljudi. Ne mogu da shvatim njihovo odbijanje da se suoče sa istinom o fatalnim posljedicama bilo koje vrste fizičke intoksikacije. Ali, i one mentalne. Rezultati mentalne ovisnosti su čak i katastrofalniji od organske. Narkoman ubija sebe, i još nekolicinu, a mentalni ovisnik može skriviti patnju i smrt miliona nedužnih.

Psihoanaliza bi mogla dokazati sve potencijalne veze između majke i djeteta pri nastanku sklonosti prema tuđem vlasništvu i ovisnosti u svakom sličnom primjeru.

Dakle, pratio me neki blaži oblik prikupljačkog dara, tek toliko da malo napakostim, da oglasim svoje prisustvo. Krađa? Nazovimo to i tako. Kažu da je takav stav posljedica pomanjkanja pažnje i ljubavi. Pa, i jeste i nije, ali moguće je. Više mi izgleda da se moja mala pakost preobukla u drugu formu, s tom razlikom što sam stao na stranu prirode, suprotstavljajući se ljudima. Tako je ostalo do danas, što se tiče prirode, a što se tiče diranja tuđeg, odavno sam pobornik svetosti svega što pripada sferi privatnosti. Ako sam i krao, bio sam dijete privučeno sitnicama koje nisam zadržavao, poklanjao sam. Mene je moj manir prikupljanja sitnica davno napustio i danas zauzimam vrlo rigorozno stanovište prema lopovima bilo koje vrste, posebno ako se kriju iza zakona. Od mene su krali samo krupne stvari, nanoseći mi nepovratnu štetu po moj ugled, moje zdravlje. Ukrali su moj mir, krali su mi dostojanstvo, ponos, krali su moju djecu od mene, moje zaštite. Samo, niko nikada nije mi mogao ukrasti ljubav prema prirodi, kosmosu, prema biću zvanom human čovjek. Duboko, gotovo religioznu zaljubljenost u biće humanog čovjeka, zaljubljenost u onu suštinu koja ga čini pozitivnim bićem i lijepim po sebi, nisu mi ukrali i nikada neće moći. Reći će moja Jela: “Volim, dakle, postojim”.

Pitam se koliko li su bile poremećene svijesti i podsvijesti onih koji su još prije rata krali sve što bi stigli, u koju vrstu kleptomanije bi se mogla uvrstiti njihova nezajažljiva pohota prema svemu što je tuđe? U ratu, oslobođeni iz zatvora, lopovi su se priključili onima za koje su ranije radili, te udruženi sa novim “saborcima” čiju je pohlepu rat u potpunosti razobličio, bacili su se na plijen kao ajkule kad namirišu krv. Ivo Andrić je sasvim adekvatno okarakterizirao suštinu rata: “U ratu pametan ućuti, budala progovori, fukara se obogati.” Plijen su bile koliko nezaštićene nekretnine toliko i nezaštićeni ljudi, članovi porodica bojovnika, ili dezertera, kao i onih koje rat nije zanimao te su jednostavno pobjegli. Milosti nije bilo, bio je to apsolutni trijumf pomračenih umova.

Da bi se dokopali kuće ili stana protivnici su bili spremni na sve. Kada je neki starac dokazivao da njegov sin nije nikada imao oružje i nije ni na kakav način bio umiješan u bilo koji oblik ratnog dejstva, jedan od “branilaca grada” je jednostavno skinuo svoju pušku s ramena (jedan od učesnika u tom gnusnom činu sam mi je bez nekog vidljivog povoda to ispričao), spustio je u ugao i rekao: “Evo, vidiš, ovo je od tvog sina!” U drugom slučaju prepričana mi je tragedija jedne porodice:

“Šta čekaš?! glasilo je naređenje zapovjednika da se pobiju i djeca (i o ovom događaju saznao sam iz prve ruke, od očevidca). Drugi primjer govori o zločinima na području Vogošće, o sudbini mjesnog imama Hasiba ef. Ramića i njegove porodice. Pred efendijinim očima ubijeno je njegovo četvoro djece. Najstarije je imalo 13 godina, a najmlađe samo 30 dana. Nakon toga ubili su njegovu suprugu, a potom i njega.

Prisjećam se jedne od epizoda iz španske televizijske serije (samo povremeno i površno sam je pratio) u kojoj porodični starješina, potpuno razočaran u nove neposlušne generacije i nepoštenje koje je zavladalo, gledajući raskoš oko sebe i razmetljive bogataše, reče kako su u njegovo vrijeme lopovima sjekli ruke, a sad, gle, svi imaju i bogatstvo i ruke, i to obje čitave.

Posebno ranjava krađa koja se čini Prirodi. Svaki oblik bezumlja po nečemu je specifičan, ali posebno vrijeđa bezumlje radi profita, kao što je slučaj sa nazovi-umjetnikom Damienom Herstom, rođenom u Bristolu 1967. On pravi slike od krila leptira. Na Herstovoj aukciji postavljen je novi rekord u prodaji radova jednog umjetnika. Prodajom više od 200 radova u 2008. godini dostignuta je suma od 111,000.000 funti. Dolje prikazan rad je dimenzija 535 x 215 cm, pa nije teško procijeniti koliko je za proizvodnju jednog takvog monstruoznog “djela”, kojem se dive snobovi, potrebno ubiti nedužnih stvorenja leptira. Na zadnjoj aukciji ta “slika” je prodana za 2.200.000 funti. Umjesto o umjetnosti trebalo bi proširiti kriterijume o genocidu na sva umorena živa bića.

 SLIKA_NAČINJENA_OD_LEPTIRA

“Ja sam postao smrt, uništavač svjetova”

Naslov Herstovog nedjela riječi su Roberta Openheimera, nakon što je bačena prva atomska bomba. Najporaznije je da to što je Openheimer svoj komentar zasnovao na rečenici iz “Bagavad-Gite”.

Čovjek može razarati, ali nikada neće moći stvarati – kao Bog.

Sa Herstom se ne slažu poznati vegetarijanac Steven Patrick Morrissey i umjetnica Linder Sterling:

“Mrtvi leptiri, krave, konji, ljudi, ovce, morski psi… Čini se kao pogrebna Noina arka. Koliko prepolovljene teladi u fomaldehidu je potrebno ovom svijetu? Meni se čini, niti jedno.”

.

MALI GOSPODAR SMRTI

 I pored toga što uvažavam Goetheovu misao da ne postoji čovječanstvo – postoji samo čovjek, poštujem i volim čovječanstvo, istina, možda na jedan apstraktan način, još neizgubljen za zbiljsku sliku i doživljaj prostor-vremena. Za put prosvjetljenja potrebno je puno ljubavi, iskrenosti, poštenja, snage i strpljenja, kroz padove, preko zrenja, osporavanja, dilema, samonegacije, do konačnog prosjanja svjetlosti svijesti. Najsrećnija okolnost za novi život je da se začne i osvane u domu roditelja koji već znaju istinu i od samog početka mogu pružiti pravu ljubav i pravilna usmjerenja u kasnijim stupnjevima razvoja. Rijetkim srećnicima prosvjetljenje se dogodi u jednom trenutku i nikada se poslije ne vrate na stare staze. Meni su pomogli leptiri.

Nikada neću prihvatiti antropocentričku egoističku postavku da samo čovjek misli. Ako ne možemo dokazati da leptir misli, ne možemo dokazati ni da ne misli. Kako to da hobotnica zna način da pravilnim okretom otvori poklopac na staklenci? Instinkt? Pa onda je i sva ljudska ineligencija proizvod istog instinkta. Kako pčele grade najljepše i najsimetričnije šestougaone građevine u svojim košnicama? Opet instinkt? Kako gavran zna da otključa katanac?

U mom početnom odnosu prema lastinom repku bitno je da sam ga oteo, zatvorio u mračnu ladicu-tamnicu i pustio da ugine. Ubio sam ga kao i još desetak ostalih. Za mene je to bio veliki broj, čitavo moje “bogatstvo”, nalik svakom drugom beživotnom i beskorisnom bogatstvu. Znam da ćete (zbog vašeg učešća u sličnom beščašću) tražiti oslobađajući izgovor za mene, – da biste amnestirali sami sebe. Bilo kakvo opravdanje, – da sam bio mali, trogodišnjak, na stupnju nerazvijene svijesti o bolu, o smrti, – danas ne bih prihvatio kao opravdanje. Možda je krivica do starijih, nisu me učili da volim i gradim, iako je meni graditeljstvo oduvijek bilo dominantno prirođeno, ali ne dovoljno. I veoma malo dijete može se usmjeriti da čuva i voli sve što ga okružuje, i obratno, od njega se može napraviti potencijalni ubojica i destruktivac (moguće je da on to u realnosti i ne postane, ali njegova destruktivnost manifestiraće se vjerovatno kroz samodestruktivnost) koji će svo svoje atavizirano strahotno umijeće osloboditi u datom vremenu. Jedini racionalni stav o mom postupku je da sam ubio. Nije važno niti je utješno (netačno) pretpostavljati da leptiri nemaju nervni sistem nalik ljudskom. Naprotiv. Bilo bi daleko logičnije staviti se u položaj pod nebom najnevinijeg, najnježnijeg, najinteligentnijeg i najosjećajnijeg stvorenja:

Dolazi, zlonamjerno ljudsko mladunče, sa urođenim, ili pogrešnim odgojem utjelovljenim lovačkim nagonom, oprezno prilazi. Iz dva razloga ne naslućujem opasnost, iako ga vidim: prvi je moja potpuna predanost jutarnjem ispijanju čarobnog napitka iz cvjetnih pehara, a drugi je apsolutna odsutnost predstave o zlu u mome mozgu. Moj mozak je cijelo moje biće, biće bezazlenosti, savršenstva, ljepote, dobrote. To su jedini kvaliteti koje poznajem.

Kako da znam da postoje drugačija bića? Da svijest drugog mladunčeta (i ja sam se bio pojavio prvi put tog proljeća, kada i ono, na istoj livadi) može biti programirano da nanese bol, da porobi, da usmrti? Sloboda, dobrota i ljepota je sve što sam naučio još dok sam bio ljupka larva. Malom razbojniku nije jasan cilj zašto podsvjesno-svjesno želi da me ima. Sklapa prstiće-klopku oko mojih krila, nešto iznad mog tijela. Potpuni haos i stres! Bespomoćno gledam njegove ogromne oči dok sa trijumfalnim bljeskom gledaju u moje. Molim ga da me pusti, ali on ne čuje moje misli. Moje je ćutanje pretočeno u svjetlost stiha:

.

ZOV TIŠINE

U nama ne gasne svjetlosni svijet

topli šapat zvijezda

vidu našem nosi mir modre visine

.

Opčinjeni gledamo i kada sanjamo

o jezerske vode odslikan

osvit osmijehnute divljine

.

Kao u molitvi sklapamo krila

prahom nektara slavimo mirisne slike

bez žala i sjete tonemo ehom praznine

.

U predvorju nada slomljen let

pjesma svela ruši se obzorjem

plavetno-snježne planine

 .

Prijatelji će doći

naša tanušna klonula jedrila

da odnesu preko bezvremene svjetline

.

Na odru tuge pognutih cvjetova

u besanom bezmjerju

zov utjehe tirkizne tišine

.

Lastin_repak_-_grafika

Lastin repak

(kompjuterska grafika – M.H.)

Šta će učiniti sa mnom, kuda me to nosi tako žurno? Uskoro saznajem. Ubacuje me u malu ladicu. I u trenutku dok on to čini opažam na dnu ladice-tamnice nekoliko od moje braće i sestara nestalih tih dana. Među njima i moju dragu, tek što smo se upoznali i zavoljeli. Toliko mi je nedostajala u igri, mislio sam da je pronašla drugo društvo (o, da je bar), ili da je odletjela do druge cvjetne bašte pa će mi se vratiti. Sada, pri kratkom prodoru svjetla, ugledah je slabu, na samrti. Ladica se s treskom zatvara. Lepršam par trenutaka u mrklom mraku, padam, ponovo pokušavam i odustajem. Nema smisla. Mirim se i osluškujem. Potajno se nadam da bih mogao pobjeći ako bi ona mala ljudska zvijer na trenutak bar opet otvorila ovu mučku tamnicu tamnu. Ali ne dolazi. Slušam sjećanja koja pričaju moja braća o šafran-svanućima, treperavim resama breza koje dok šire svoj opojni prah pomiješan s kišom kod nas pobuđuju želju za plesom, o mirisima cvjetova, radostima, sretnim susretima… Pronalazim antenice moje drage. Podrhtavaju preostalim treptajima života. Na njena zadnja tiha pitanja – Kako? Zašto? – nisam imao odgovor. Ostajem pored nje još malo. Čujem laki potres njenih krila i znam, nje više nema. Odlazim do ugla i pitam – Gospode, kako? Zašto? A On, ćuti. I zbog tog ćutanja ga se odriču, kažu: Da je on zaista On, ne bi dopustio. Ne vide da dopuštanje smrti, pa i nasilne, ne negira vrijednost stvorenog. Ja se ni sam ne mirim, ali i ja imam pravo na svoje ćutanje i njime mogu izreći sve. Htjelo je biti.

 Prisjećam se priče moga oca kako su naše daleke pretke zatočile odmetnute čarobnice na ostrvu na kom se osim vina ništa drugo nije pilo. Čak su i cvjetovi imali miris nama nepoznatog napitka. Nenaviknuti na to strašno piće sunca, ljubavi i smrti, tugovali smo pod prastarim maslinama za slobodom i zavičajem. Jednom opijeni zaboravili smo put povratka, a naša tijela gubila su snagu i ljepotu. Naš poet, jedini nepokoren, razbudi nas jedne noći da bi nam kao svicima podario po jedno malo svijetleće zrnce svoje tajne o izlasku iz lavirinta. On sam nije dosanjao svoj san, uhvatili su ga i mučili do smrti, ali nije otkrio od koga je saznao za put izbavljenja i kako smo uspjeli da pobjegnemo. Ono malo svjetlo razlilo se po našim krilima u svim oblicima ostavljajući nas toliko različitim i kada smo naoko u svojoj vrsti svi isti. Ali mi se razlikujemo, ne postoje dva ista leptira. Osim što smo, kada smo u tuzi za nekim izgubljenim od nas, svi identičnog ponašanja. Na neko vrijeme nestanemo dok priroda i ljudi ne osjete da nas nema.

A čuvar koji nas pusti bijaše jedna dobroćudna lasta. Nju i njenu braću, dok su bili mali, svih pet, sačuvao je od gladi i smrti Atlas, jedan od najvećih leptira u svom rodu, Attacus Atlas Moth, rasponom krila i do trideset centimetara, kog su moreplovci prokrijumčarili i koji se uspješno prilagodio u Dolini leptirova. Mladim ptićima se nisu vratili roditelji, pa je brižni susjed nastavio da ih hrani. Brinuo se za nektar i male štetne kukce kojima se inače lastavice hrane. I tako, sve do svoje smrti. Ptice su preživjele zahvaljujući urođenoj plemenitosti našeg rođaka. Od tada su sve lastavice i leptiri u tajnom prijateljstvu. I naš let ne podsjeća slučajno na njihov. Pun je igre i radosti, jer mi i kada letimo pjevamo, slijedeći melodije čujnim samo nama i lastama. Mi smo najraspjevanija i najrazigranija stvorenja u cijelom Univerzumu. Najbezazlenija, i najranjivija. Podsjećamo na krhkost, nježnost, vijernost i privremenost, i da bi svijet mogao biti veliko dvorište za igru.

A ostalo je u našem letu i nešto od već zaboravljenog pijanstva. Svojstvene su i lastama i nama male ludorije kao trag uticaja plesova djevica s otoka vina i njihovih vradžbinastih čari. Kada nas vidite u razjurenim poniranjima i vratolomnim fascinantnim figurama znajte da se u našim nebesko čistim umovima zadržalo mnogo od sjećanja na pijanu neslobodu te sada nastojimo da u zanosnom zavodljivom letu-igri proslavimo naš najveći praznik Dan Velikog Bijega. O, kako bismo bili svi srećni kada niko ne bi morao stati sučelice slobodi, kada se nikome ne bi napravio nikakav grijeh, kada niko, ne samo da ne bi sputao druga bića, već ne bi ni pomislio da im nanese bilo kakav bol.

Ako se pitate: – Čemu i otkuda leptiri? – mogli biste iz ove male priče saznati nešto, istina ne više od tek jednog struka iz kristalnog zraka, prelomljenog tisućama puta u dijademi ukradenoj iz riznice prilikom bijega. Atlasov praunuk se htio poigrati i naplatiti dug, ponio je dijademu, ona je slučajno pala i raspršila se u najfinijim česticama po našim krilima. Kraljica svih čarobnica nas traži po tom svijetlećem prašnom tragu koji svjetluca noću od Saturna do Sirijusa, ali s njenim velikim anđeoskim krilima otežalim od vina ne uspijeva da nas stigne, osim kada se naše jutro dovrši. Ona nas tada pronalazi, prikuplja i čuva. Misli da se pretvaramo u lotose, ali njima ne može prići, jer se plaši vode. Naši potomci uvijek kada su u opasnosti odlijeću k lotosima, a oni im pružaju odmor i zaštitu u brižnom zagrljaju.

Otkrio sam vam mali, ali važan djelić tajne o nama, da biste nas više poštovali, da biste sebe uzajamno više cijenili i voljeli.

Neki se ljudi opsesivno zaljubljuju u nas, slikaju nas, komponuju oponašajući naš let, pišu metafiziku ljubavi i besmrtnosti, vjeruju u našu bliskost sa njima. Mi tako kratkovjeki, stradavamo od te velike blagonaklonosti. Kolekcionari nas love i prave unosne poslove na račun naših razapetih i osušenih krila. A naše duše? Ko o njima misli? Možda samo oni sujevjerni kojima se na nerazgraničenim obalama jave i pričina pojavljujemo kao univerzalni glasnici što donose poruke s druge strane.

LASTIN_REPAK_-_VISOČICA 

Na Visočici (5. augusta 2008.)

 LASTIN_REPAK_-_GILBOA

Lastin repak 

(Papilio machaon Linnaeus) 

                                    (foto: M.H., na gori Tel-Gilboa, 7. aprila 2007.)

Da li će čovjek ikada shvatiti šta čini i šta je trebalo da ne čini? Ima li prosvjetljenja bez praštanja? U ime svoje drage, mojih prijatelja i sestrica, imam li pravo da oprostim? Ovo je moja priča. Hoće li ona podsjetiti ljude na ono što učiniše sami sebi, svojoj braći, svojim mladuncima, po sličnim i još gorim, nenaslutivo groznijim tamnicama-nezasluženim kaznionicama? Čak i ako smo mi samo leptiri, nismo li dovoljan povod za potpuno reprogramiranje podsvijesti ‘najumnijih’, ili, ‘jedino inteligentnih’?

Ladica se više nije otvorila. Bio sam posljednji. Malom lovcu ili je dosadilo da nas lovi, ili…? Kada je konačno stigao uzeo me je na dlan i dugo gledao. To nisu bile iste one oči. U pogledu ovih bili su žaljenje i stid. Još jednom lagano pomjerih krila i tisuće cvjetnih pahulja počeše padati na mojoj livadi gdje se rodih i igrah proljetnu igru bezazlene ljepote. Moj mladi lovac-tamničar bio je ulovljen na smrtonosnu čar i kob moje slobode i dobrote. I moje smrti koju je vidio na svom malom dlanu. Za kaznu, sam je ispratio moju dušu nevinu. Dok je živ da pati i pamti.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s