Dr. Esad Bajtal

 KONJ – 4 – “Kraljevstvo za konja” – DR. ESAD BAJTAL

Ako je pas najbolji, onda je konj, sve do izuma parnog stroja, bio i ostao čovjekov najkorisniji prijatelj, bez koga je, u davna vremena, ljudski život bio naprosto nezamisliv. Kao prevozno sredstvo, radna snaga, dio vojnih formacija (konjica) ili vjerni drug i ljubavni saputnik (u sevdalinci), konj je zaista biće vrijedno ljudske pažnje i ljubavi. Otuda valjda i samorazumljivost izreke – “Kraljevstvo za konja”, ili, one majčine kletve sina u pjesmi “Mujo kuje konja po mjescu”.

KONJ POD VISOČICOM

KONJ POD VISOČICOM 1

Nema sigurnih podataka kad i gdje je čovjek pripitomio konja za svoje potrebe. Knjige kazuju da bi to moglo biti prije devet hiljada godina na Kavkazu čiji lovci su, odmah nakon ovaca, koza i goveda počeli i sa pripitomljavanjem konja. Kefir, poznat kao “piće stogodišnjaka” potiče upravo sa Kavkaza i Tibeta, a pravi se od kobiljeg mlijeka. Vremenom, konj se kao izuzetno korisna, snažna i izdržljiva životinja, sa Kavkaza, proširio po svijetu. Mongoli, Turci i Huni, sva svoja vojna osvajanja duguju prije svega pokretljivosti i izdržljivosti konja.

Najstariji nalaz postojanja divljih konja na našim prostorima, predstavlja iskopina konjskih zuba u nastambama iz kamenog doba na lokalitetu Gornjeg Šehera. Prvi dokazi o pripitomljavanju konja na bh prostorima, potiču još iz željeznog doba. Neki autori vide taj dokaz u činjenici da je u grobovima ratnika tog vremena, na području Glasinačke visoravni, i u okolini Olova, pored oružja nađeno i ukrasnih predmeta u obliku figure konja koje su ratnici nosili kao zaštitne hamajlije. Uz to, pronađeni su i dijelovi ulara i uzde – standardni elementi konjske opreme.

Uzgojem konja, prije pada ovih krajeva pod Rimsko carstvo, bavili su se keltski plemići. Zahvaljujući tome ovdašnje stanovništvo je, sa 9.000 konjanika i 200.000 pješadinaca pune četiri godine pružalo žestok otpor rimskim legijama. S dolaskom Rimljana, kako to sugerira jedan kameni reljef nađen kod Donje Zgošće, nastupa period organizovanog uzgoja konja i njihovog korištenja za potrebe lova. O važnosti konja tog vremena, najbolje govori podatak da su neke porodice iz okoline Bihaća, morale, za trgovinu konjima, imati posebne dozvole izdate u Rimu.

Dolaskom Slavena (oko 600. g.n.e) konj u brdskim dijelovima Bosne dobija svoje puno životno značenje i kao radna (tegleća) i kao jahaća (transportna) životinja. Daleki preci Bosanskog brdskog konja, po spoznajama moderne znanosti, bili su Tarapan iz evropskog dijela Rusije, i azijski divlji konj, koji će dobiti ime Pševalski po ruskom autoru (N.M. Przhewalsky), koji 1879. dokazuje da azijski divlji konj nije izumro (kako se dotad mislilo), i da se u jugozapadnim dijelovima Mongolije još mogu naći manje grupe (od 5 do 15 takvih konja), “predvođene po jednim odraslim pastuhom”.

Brojni upadi Avara, Huna i Madžara na naše prostore, i zadržavanje njihovih zarobljenih konja nakon uspješno dobijenih bitaka, predstavlja temelj genetske infiltracije zdrave stepske krvi u korpus domaće pasmine, njeno ojačavanje i osposobljavanje za napore karavanske trgovine unutar Bosne, ali i sa Dubrovnikom. Osim toga, u stalnim okršajima s papinskim napadima na bogumilsku jeres, Bosanska vlastela je koristila svoje “male ali brze konje za taktičko nadmudrivanje i zamaranje osvajača”, koji su dolazili sa teškim, glomaznim i sporim konjima koji bi usljed taktičke iscrpljenosti ubrzo posustajali, kako to u svojoj studiji opisuju E. Žiga i R. Telalbašić. U tursko doba, Bosanci bi u trgovinu odlazili sa starim paripima, a vraćali se sa arapskim pastusima što je dalo još jedan impuls rasnoj genetici Bosanskog brdskog konja.

BOSANSKI_KONJ

Tome zahvaljujući, a u znak divljena i poštovanja, Bosanski brdski konj naći će svoje zasluženo mjesto najprije na kamenim medijevalnim spomenicima (stećci), pa u tradicionalnoj narodnoj pjesmi (sevdalinci), te u publicistici, književnosti, likovnoj umjetnosti i, konačno, na umjetničkoj fotografiji i nauci našeg vremena. Shodno rečenom, čini se logičnim podatak da je Mostarac VukolajVukan Šola (1884-1966), na Univerzitetu u Halleu, još davne 1912. godine branio svoju disertaciju pod naslovom Bosanski konj (Das Boschnise Pferd).

Bosanski brdski konj

Dvadesetak godina prije njega, Milena Preindlsberger Mrazović, saradnica, a kasnije i vlasnica lista Bosnische Post, objavljuje 1895. afirmativno i s ljubavlju pisan feljton pod naslovom Das Bosniers Liebling (Ljubimac Bosanaca). U to vrijeme, piše Mrazovićeva, u Sarajevu se svakog petka i ponedjeljka, u jutarnjim satima, na Musalatrgu, okupljala Junesse dorée (zlatna mladost), kako bi vježbala i njegovala vještinu jahanja, kao sastavni dio svog društvenog ugleda i prestiža. Vjerovatno otuda i iskaz “na konju”, za sve one koji su uspjeli u nekom svom poslu ili nakani. Kao što je “pao s konja na magarca”, svako onaj ko doživio neki životni neuspjeh. A o uspjehu ili neuspjehu, odlučivalo je to da li dotični ima: alata, dorata, đogata, vranca, šarca, putalja, kulaša, čilaša, bijelca, sivca ili, pak, paripa, ragu, kljuse, odnosno, nekog od manje cijenjene konjske rodbine kao što su – magarac, mazga ili mula. Nakon svega rečenog, ostaje upitno otkud pogrdni smisao balkanske frazetine “konju jedan”.

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s