Atif Kujundžić, književnik

LITERARNI, ANTROPOLOŠKI I SOCIOLOŠKI DISKURS

SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE EPIGRAFIKE

U ANTOLOGIJI STARIH BOSANSKIH TEKSTOVA

MAKA DIZDARA

Logo

75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige 4.

Telefon: +387 61 734 977, 035 570 180. E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

________________________________________________________________

_______________________________________________________

* * *

LITERARNI, ANTROPOLOŠKI I SOCIOLOŠKI DISKURS

SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE EPIGRAFIKE

U

ANTOLOGIJI STARIH BOSANSKIH TEKSTOVA

MAKA DIZDARA

* * *

/natuknice za pokušaj o žanrovskim odrednicama starih tekstova/

* * *

Mak Dizdar:

ANTOLOGIJA STARIH BOSANSKIH TEKSTOVA.

Izdavačka kuća ALEF. Sarajevo. 1997. godine.

* * *

        Koliko god zvučalo metafizički, slučaj ne postoji. Dakako, ni onda kada ne razumijemo stvari, kad izgledaju nepovezane kao događaji i sadržaji u konkretnom stjecaju uvjeta. Uspostaviti smisao i vezu, komunicirati, postaje prva stvar u nizu otkrića i prepoznavanja medija/sebe/osobnosti, jer samo živeći in continuoživi kontekst mogao je stići u ovaj čas. Na taj način postajemo svjesni stvarnosti i čak neupitne i osobne veze sa starim bosanskim tekstovima. Njihov komunikacijski poticaj neodoljiv je.

Nepovezanost, dakle, samo je privid u odsustvu pregnuća, a tako i spoznaje. Ako se uistinu zamislimo i unesemo, konstatirat ćemo stvarnost veze sa cjelinom, čak i kada je riječ o događajima i ljudskim društvima u raznim dijelovima svijeta. Svako od nas samo je dio Njegove Jednoće Postojanja. Na taj način, ko bi mogao posumnjati u kozmičke razmjere i osobnog prisustva i smisla prisustva drugih i drugačijih?!

Baveći se bogumilstvom, Miroslav Krleža će u svome pojmovniku reći kako su mramorovi dokaz o toj magistrali naše medijevalne prošlosti, dokaz praslavenske prasnage, pobune laika u crkvi i izraz težnji srednjovjekovnog čovjeka prema evanđeoskoj ravnopravnosti u svemiru kao đavolskom djelu, u katoličkom svijetu u kojem: papa jeste sam sotona, a bogumilska mistika povampirena na osnovu prastarih orijentaalnih psihoza. Ustvari, tako je blistavi monument Miroslav Krleža definirao razloge da se Bosanska crkva proglasi heretičkom.

Tako je bogumilstvo dovedeno u sjenu inkvizicije i istureno udaru Rima, a zatim i antibogumilskim idiosinkrazijama kojima su se bavili svi naši historici bez izuzetka. Krležino razumijevanje bogumilske mramorove označava kao poglavlje naše likovne i književne civlizacije koje se suprotstavilo nadzemaljskim i ovozemaljskim autoritetima, a opstalo kao dokumenat životne vedrine i protivno svim shemama u areligioznosti motiva i kao spomenik vjekovnog nonkonformizma.

Krleža će ustvrditi kako mi danas ne možemo razumjeti kakav je to stil stvaranja, ali možemo razumjeti kako je riječ o svjedocima tragedije i strogo puritanskim svjedočanstvima koja su ostavile prkosne ruke vitezova i bosanskih baruna u oklopu, ruke koje se opraštaju od nas na odlasku u Aheront – u ritualu rimskoga pozdrava – uzdignutom desnicom s otvorenim dlanom… /…/ Animalna, svježa, neukroćena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva koje je u svom gordom solipsizmu preživjelo okrutni i pakleni “memento mori” crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupuje tek pod protektoratom Allahovim.

Krleža vidi umjetnički potencijal i estetsku autarkiju bogumilskih spomenika kao trajanje neohelenističke varijacijae dučentističkog slikarstva… a drži da je njihovo porijeklo vezano za drevne praskulpture što su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu, a koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima

Prema Krležinom mišljenju, pogrešno je misliti da je riječ o folkloru, da su besmisleno odiozni Latinima i Grcima podjednako, da nije riječ o barbarskoj plastici, da to ne mogu ocjenjivati krvnici kao estete iz centralnoeuropske perspektive. Krleža staje uz mišljenje i opis A. Sapiehe koji kazuje kako ove skulpture simbolično predstavljaju vječnost životnoga ritma, svakoj zaglupljujućoj misli o smrti – usprkos, jer je Sapieha u njima osjetio poetsku inspiraciju koja s ovih spomenika govori o ljepoti ptica sličnih Ibisu, o sablasnim priviđenjima faantastičnih životinja, o rijekama koje teku obasjane svjetlošću zvijezda, mjeseca i nebeskih sunaca, o oklopima viteškim, o turnirima, o kacigama, o konjima i o oružju, o trci gazela, medvjeda, pasa i kurjaka kroz beskrajnu množinu šuma, pejzaža i daljina, uokvireniih dekorativnim konopom slavenskih mrtvačkih sanduka.

/…/

Potom, tu su i tekstovi kao napuci za najrazličitije slike o čovjeku i njegovom životu i žanrosvki raznovrsni do mjere pa ih valja uvažavati kao mjeru i poticaj suvremenoj književnsoti.

* * *

        Dakako, ovakav odnos/tvrdnja ima svoj heuristički aspekt, jer, više je riječ o vjerovanju i uvjerenju zasnovanom na osobnom iskustvu i pokušajima promišljanja i povezivanja nego li o spoznajama dosegnutim posebnim istraživanjima, poznatim i priznatim znanstvenim metodama propitivanja i njima pribavljenim dokazima. No, zar činjenici da život opstaje samo in continuo, treba pribavljati dokaze o tome da život nikad nije prekinut?! Kažemo to i tako, jer, za znanstveno istraživanje trebala bi biti poznata cjelovita povijesna i društvena uvjetovanost bogumilskih mramorova i starih bosanskih tekstova, a ista bi trebala biti i cjelovito propitana znanstveno uspostavljenim mehanizmima. Mada je o tome puno pisano i raspravljano od Marijanskog evanđelja kao crkvenog rukopisa ispisanog oblom glagoljicom koji seže u XII stoljeće, do Ljetopisa fra Nikole Lašvaninasačinjenog vjerojatno na osnovu neke medijevalne bosanske hronike koju je ovaj hronista imao u rukama u originalu ili prijepisu*, od Tajne knjige do Početija svijeta – stari bosanski tekstovi u duhu i poimanju svakog novog čitatatelja – progovaraju novim smislom i značenjem, simbolima i znakovljem tipično simboličke kulture i do kraja neshvaćenog srednjovjekovnog vremena i čovjeka, a tako i prirode rukopisa koji su demistificirali, razvijali heretičku i apokrifnu književnost u kojoj je osnovni motiv pobjeda dobra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom**.

* * *

        No, sasvim primjereno zahtjevima, npr. francuskog sociologa Roberta Eskarpija, u starim bosanskim tekstovima razlikujemo tri elementa literarne činjenice: autora – pisca teksta, djelo i čitatelja. Doduše, treba imati u vidu, da autor – pisac teksta ne mora biti ista osoba. Pisac teksta mogao je pisati – sići – sjeći – klesati – urezivati u kamenu ono što mu je rečeno, jednako kao i predložiti ili upisati – u kamen urezati tekst – koji je već općeprihvaćen kao epitaf ili epigraf. Međutim, jedanput urezani u kamen, upisani u listine, dvorske dokumente, ugovore, darovnice, povelje, ljetopise, evanđelja, knjige – tekstovi su djela koja traju i imaju svoje čitatelje, svoju stvarnu komunikacijsku vrijednost, jer, u ovom trenutku spoznaje imaju značenje teksta na suvremen način, tj. upravo u poststrukturalističkom i općenito postmodernom smislu i značenju – kao književni žanr.

Interesantno je da Mak Dizdar priređujući Antologiju starih bosanskih tekstova iste i shvata baš na taj način. Doduše, šezdesete i početak sedamdesetih XX stoljeća i jesu godine u kojima na taj način intenzivno misle Derrida, Barthes, Kristeva*** i drugi./Tekst postaje sve, čak i čovjek je tekst, a čitatelj komuniciranje teksta sa tekstom, književnost – komunikacija…/.

* * *

        Stari bosanski tekstovi su dijelom, nerijetko, etopejični jer nastoje autora ili osobu na koju se odnose prikazati u najboljem svjetlu, što je vjerojatno i u ljudskoj prirodi, ali i u porijeklu i prirodi dugo prisutnog pisma – grčke ćirilice i njome produženih kulturnih utjecaja prenijetih u odgovarajućim figurama i formama. Pa, Krsmir Bretović /X-XI stoljeće/ piše u tekstu CRKVA ARHANĐELA MIHAILA: U ime otca i Sina i svetago Duha. / A se crkvi arhanđela Mihaila, / a zida ju Krsmir, / sin Bretov, / župi urun, / i žena jega / Pavica. Ili: Majstor Bratjen /1151. – 1177./ SLOVO ZA GRDA: V dni kneza velijega Mihojla / vrmrije župan Grd, / trebinjski. // I v to ljeto zida jemu raku brat, / župan radomir, / s sinmi jegovimi / i žena jemu… // Tvara mojstr imenem Bratjen – / Bože ti daj zdravije! /.

Bez daljnjeg, u tekstovima naiđemo na postavke prema kojima su važniji zidari, dijaci, pisari, sikači i klesari od onih kojima je zidanje posvećeno ili koji su ga naručili. Naime, dijak i pisar posjeduju umijeće osobnog potpisa, a izvedno na njihov način, stavlja ih uz rame sa darodavcem i ktitorom. To je izvedeno da se uknjiži korist upravo kod budućeg čitatelja, makar i Bogu bilo usmjereno. Da bi se uputila žalba, tužba, neispunjena želja i htijenje. Tako umijeće pisanja, vještina oblikovanja i urezivanja teksta dobijaju najvišu cijenu kakvu može postići samo umjetnost/književno djelo.

Dakle, u tom vremenu postojala je jasna svijest o toj opciji, o značaju pisca i zapisanog, o snazi onoga ko piše i moći riječi da prenese poruku, bude označitelj po želji i umijeću. Izvanredan primjer je tekst KRILE ŽUPAN I DRUGI /Kraj XII stoljeća/, KRIŽI ZA BANA 1. Pisah – / Krile župan… 2. Az pisah, Desivoj – / križe za bana… 3. I az, pisah…/Se pisa Radohna, krstijanin. Ili, KAZNAČICA BJELOKA /XII – XIII stoljeće/ MJESTO U NESPINU: U ime velikog kaznaca Nespine brata – / pozida Bjeloka kaznačica / svojega gospodina // I ostavi sebi mjesto – /poleg svojega gospodina. – što je u biti, veličanje vječne naklonosti i ljubavi u tom trenutku, koji može biti i afektivan, a čija istinitost i vjerodostojnost nije provjerljiva danas u trenutku čitanja teksta.

Dijak Grigorije /1171. – 1197./ će napisati: UKRASIH OVO JEVANĐELJE ZLATOM. 1. Gospodi, Bože moj, štedar i mnogo milostiv, pomiluj me svojeju milostiju, Grigorija grešnago, nekli bih u gospdoina u milosti bil – na te upvaju! / 2. / Končah, s Božjeju pomoštiju, amin. / 3. / Az pisah alelujar, Gligor. / Az, grešni Gligorije dijak, nedostojni narešti se dijak, zaustavih sije jevanđelje zlatom, knezu velikoslavnomu Miroslavu, sinu Zavidinu. / A mne, Gospodi, ne zbudi grešnago, n’ sahrani me sebje, dje mi jest gospodine, žal tebe rabotavši, knezu, svojemu gospodinu – dje mne hranivši grešnago. U povelji BANA KULINA /Godine, 1189./ I DOKLE U MENE BUDU – DATI IM SAVJET I POMOĆ KAKO SEBI: U ime Otca i Sina i svetago Duha. / Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Kravašu, i vsjem građam dubrov'čam, pravi prijatelj biti vam, od sele do vijeka. / I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokle s'm živ. / Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće gdje si to hoće krjevati, godje si to mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvije što mi kto da svojev voljov poklon. / I da im ne bude od mojih č'stnikov sile / I dokle u mne budu – dati im s'vjet i pomoć, kakore i sebje, kolikore može, bez v'sega zloga primisla. / Tako mi, bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje. / – nailazimo i na nedvosmislenu državničku uznositost i odlučnost, pozivanje na državničku čast, ljudsko i vladarsko poštenje, tvrdu vjeru i odanost međusobnom dogovoru.

Ali, pogledajmo kako DIJAK RADOJE /Godine, 1189./ potpisuje POVELJU BANA KULINA: PISAH SIJU KNJIGU… Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od rož'stva Hristova tisuća i s'to i osam'deset i devet ljet’, mjeseca avgusta, u dvadeset i deveti d'n, usječenije glave Jovana Krstitelja.

Etc.

Takav tekst, kao literarna činjenica funkcionira u nivou u kojem je istinski odbljesak piščeve filozofije, njegovog mentalnog, moralnog, intelektualnog i obrazovnog nivoa i sklopa, njegovog jezika, kulture i njegovih namjera**** , ali i njegovoga položaja u društvu – njegovoga habitusa koji funkcionira primjereno saobražen sebi i svojim željama i potrebama, svojevremenim iskustvima, iskušenjima i opterećenjima. Izvjesno, uvjeti u kojima je pismenost ostavljala trag o ljudima i u kojima su ljudi koristili pismo da bi o sebi ostavili trag, vrši snažan, dubok i neporeciv antropološki utjecaj na oblikovanje srednjovjekovnog čovjeka i odnos tog čovjeka spram pisma i jezika što se ispoljava kao karakteristična kultura medijevala, čiji je književni i žanrovski utjecaj evidentan i danas.

Tako dolazimo i do nivoa u kojem i osobno vidimo društvo i čovjekovu poziciju, sebe i svoju ulogu, elemente spoznaje o stvarnosti kulturne promjene u kojoj razumijevamo kako je odgovarajući tekst ili sadržaj koji možemo pročitati utemeljen projekcijom vladajućeg sistema vrijednosti koji se odražava kao društvena tenzija u pojedincu, grupi i društvu, kao evidentna neizbježnost i utjecaj na svijest pojedinca, te, bez sumnje i kontinuitet čiji smo neporecivi dio /humanistički i etično/.

U pokušaju antropološkog, humanističkog i kulturalnog aspekta promatranja, te izvođenja zaključaka na osnovu nastojanja da se sa starim bosanskim tekstovima komunicira iz krajnje osobnog i ovovremenog iskustva i pozicije, kao saopćavanja i razumijevanja njihovoga doživljaja, ali i smisla i značenja osobnog života u konkretnim prilikama – nužno doživljavamo sličnost pa i istost čovjekove pozicije. Sve ovo utoliko prije, što je svijest o drugačijoj poziciji i civilizacijskom iskustvu današnjeg čitatelja/čovjeka, nesporna, mada – razlika jeste i ostaje ista. Čovjek je samo čovjek. Jer, GRAMATIK DESOJE /1214. – 1217./ u tekstu VJERNO KAKO U PRVIH piše: A se pisah imenom Desoje, gramatik bana Ninoslava, velijega bos'nskoga – tako vjerno kakore u prvih. // Božere, ti daj zdravlje!

Dakle, Bože Ti daj zdravlje, a ja zapisujem što mi se čini uputnim da potrajem prema slici koja mi se sviđa! – kao da Desoje kaže, ako već čitamo, mada to urezano i onako traje kao ono što odranije znamo.

Dakako, komuniciranje s tekstom daje mu, konkretizira smisao. Niko to tako blistavo jasno i čisto nije osjetio kao Mak Dizdar! Rjeđi su tekstovi u kojima je zapisano važnije od zapisivača: NEPOZNATI TRAVUNJANIN /Prva pol. XIII stoljeća/, ŽUPAN KRNJE: Mjeseca septembra, / u tretji na desete d'n, / prestavi se rab Božiji Đeorđije, / na večerje Hristova dne – / a imenom župan Krnje…/. DIJAK IZ LAŠVE /XIII – XIV vijek/ piše SLOVO O ČOVJEKU / KOJI JE ŽIVIO USPRAVNO: I u tom, steće žih – / pošteno i slavno //Jere, / znah da je umrti …// A taj greb učinih i uzvikoh / za svoga života budućemu …// I posli uzvučenja greba, / na četvrto lito – toj pisah …// I pridah se Bogu svomu … Ili, DVORSKI DIJAK /Poslije 1326./, NATPIS NA VIJENCU PEČATA: Sije pečat gospodina Stjepana bana – / svobodnoga gospodina vse zemlje bos'nske, / usorske, solske i dolnjekrajske / i vse zemlje hl'm'ske…

* * *

        Ovakav odnos, za koji smo već rekli da je i heuristički, uvjetovan je nedvosmislenim doživljajem i uvjerenjem da su stari bosanski tekstovi, svojevremeno i prije svega, namijenjeni komuniciranju sa ljudima koji će tek doći. Riječ je o tekstovima koji su mišljeni, bilježeni: sičeni/sječeni/klesani/rezani – kao ostavština i testament srednjovjekovnog čovjeka. To su njegove, misaono i literarno oblikovane spoznaje o životu općenito, ali i o krajnje osobnom prisustvu u životu i smrti i njihovom mišljenju, a koje su saopćene s konačnim i osobnim iskustvom susretanja sa smrću, zbog čega su u sasvim određenoj mjeri ozbiljene tragikom življenja i osobnog kraja jednako, kao i željom i potrebom da se uspros ograničenjima potraje i za Vječnost.

Nerijetko, ove spoznaje su s dozom humora, ironije i cinizma kao ozbiljenjem ali i vedrinom – upućene budućem čovjeku i čitatelju. DIJAK DRAŽESLAV /Oko 1353. godina/ piše, VELIKI PEHAR VINA: A sije se /pisanije/ svrši na Prozračici, kada gospodin Tvrtko  grediše najprvo Hlmsku zemlju. // A se pisa Dražeslav dijak, gospodina bana Tvrtka nadvorni pisac, a prvo dijak velikoslavnoga gospodina bana Stjepana. // I kada sije pisah, tada mi da gospodin ban Tvrtko ispred sebe velik pehar vina popiti – u dobru volju! …

Nema sumnje, smrt nije uvijek kazna, a osim prirodan kraj, smrt može biti i izlaz iz životnog bezizlaza stvorenog upravo životnim nedaćama i nemogućnošću da se sa njima izađe nakraj. Tekstovi urezani na kamene površine stećaka i ploča ili upisani u listine i dokumente kao krajnji i mogući domet spoznaje i pismenosti sugeriraju, da su u pravu pristalice tvrdnje /hipoteze/definicije/ prema kojoj je kultura jedina opća povjest čovječanstva. To što opstane, što čovjek u svom destruktivnom pohodu ne uspije uništiti, ostaje jedino svjedočenje o čovjeku, najčešće kao njegova afirmacija! BRATOJE IZ ULOGA /Po 1353. godini/ pise PRIBISLAV: A se leži dobri Pribislav, / na svojoj zemlji, / na plemenitoj. //Služih banu Tvrtku, /gospodinu, / vjerno… / i na tom / pogiboh. // Pisa Bratoje. A TVRTKO KOTROMANIĆ /2. decembra, 1382./ reče: SAZIDAH GRAD I NAREKOH MU IME/ SVETI STEFAN. O vrjednosnom sistemu svjedoči zapis RADANA HRANIĆA /XIV – XV vijek/ SLOVO ZA BOGDANA OZIRINOVIĆA: U toj doba umrijeh. // Ni se bijah omrazil / zlu ni dobru // I kto me znaše / vsak me žaljaše //Dobar hotjeh junak biti / ali mi smrt prekrati // Ojdoh od oca – / veoma pečaona.

* * *

        Srednjovjekovni čovjek ima odnos prema životu i odnos prema smrti, zna za radost življenja i tugu odlaska, zna o  vječnosti/kontinuitetu života i konstanti smrti, o zločinu, kazni i nagradi, o nuždi, o jedinstvenoj osobnoj prilici. Upravo na tom mjestu, mjestu izmirenja sa životnim postignućem i nužnošću odlaska, srednjovjekovni čovjek nastoji shvatiti osobnu poziciju prema životu i smrti i razumjeti, spoznati smisao putovanja, sebe, svoju radost, okruženje i svoju nevolju. NEPOZNATI PATAREN /Godine 1375./ piše NEBO I ZEMLJA: 1. Mitnica – mjesto patrijarhovo, ideže se patrijarhi postavljaju – srebrom i zlatom. //2. Prepodobnejši Ratko, daj mi da ručam – gladan siromah… A ŽUPAN MEDULIN /Kraj XIV vijeka/ zapisa NIKADA: Nikada mnogo ne imah … / Nikada ništa nesta … / A dijelih …/  Duboko istinito i altruistički, zar ne?

Ustvari, srednjovjekovni čovjek ispisuje krajnje optimistične i vedre poruke i tekstove o životu i smrti kao prirodnim pojavama koje sam u svome životu, nerijetko, obesmišljava i pretvara u farsu. Njegovo shvatanje je pouzdano, blisko razumijevanju organskog i anorganskog svijeta kao dviju krajnosti u kojima se pojavljuje i čijim je dijelom, tokom vječnog prelijevanja iz mrtvog u živo i živog u mrtvo – jeste. Fenomen života i smrti srednjovjekovnom čovjeku istinski je blizak. On je u svojoj poziciji izmiren sa svojom spoznajom, a o tome piše i govori unutar već općeprihvaćenih modaliteta, fraza i sintagmi. Pa NERETLJANIN PIŠE /XIV – XV VIJEK/, NEBESNOGA I ZEMALJSKOGA: Va ime Boga, / velikoga cara, / nebesnoga i zemaljskoga. // A se leži / Radivoj Krivoušić. A GOST MIŠLJEN /Kraj XIV vijeka/ piše GOSTOLJUBSTVO: A se leži dobri gospodin gost Mišljen, / komu biše priredio po uredbi Avram / svoje veliko gostoljubstvo. //Gospodine dobri, / kada prideš pred Gospodina, / našega Isuhrista jedinoga, / spomeni i nas / svojih rabov.

* * *

        Stari bosanski tekstovi i srednjovjekovni čovjek, dakle, imaju u vidu svoju trajnost i karakterističan sadržaj svoje poruke, a tako i perspektivu i izglede, da makar kad budu čitani i recipirani/akceptirani u svijesti i iskustvu budućeg čovjeka, ali da pouzdano imaju priliku za komunikaciju sa njim. I, ne samo to! Već i da, obzirno,  postavljaju određene uvjete!

Oni se jasno i glasno obraćaju budućem čovjeku, a to znači i čovjeku koji će, pouzdano, biti drugačiji i drugačije misliti, mada će život i smrt zauvijek ostati samo to što jesu: život i smrt. Bez sumnje, puno češće, posebno epitafi obraćaju se još živim suvremenicima, vladarima i moćnicima, dobrim ljudima i zlobnicima, izlišnom besmislu koji produciraju i kojem su izloženi i ostavljeni bez zaštite.

Takvu spoznaju, u tekst i formu kao sadržaj u posudu, srednjovjekovni čovjek odlaže i za budućnost i budućeg čovjeka. Ustvari, na taj način, srednjovjekovni čovjek osnažuje svijest o trajnosti osobnoga stava prema krucijalnim pitanjima prolaska svijetom i odlaska, općenito.

Većina tih iskaza odlikuje se lakonskom kratkoćom. Tako, VUK RADIŠIĆ /XIV – XV vijek/ piše KAMI NA JUNAKA: A seleži / knez Radiša Zloušić. // A se piše kami na junaka / Vuk Radišić. A DIJAK IZ BLAGAJA /Kraj XIV vijeka/ piše SLOVO O VLASTI: Sij / kami, / varda! … /Či li je bio? / Či li je sade? / Či li neće biti! Tako, DIJAK IZ PODRINJA /XIV – XV vijek/ piše DOBRI: I dobri ži, / I dobri umre… A VRSAN KOSARIĆ /XIV – XV vijek/ piše: GLAS IZ TAMNICE: A se pisa Vrsan Kosarić – / sužanj koji se ne raduje… I ona znamenita koju i danas izgovaramo, a napisa je DIJAK IZ HRASNA /Kraj XIV vijeka/ A JA NE MOGU BITI KAKO VI: Dobri junak ja bih…/ Molju se ja vs – / ne ticajte… // Vi ćete biti kako ja, / a ja ne mogu biti kako vi!

* * *

        Otvorenost ovih tekstova za trajnu komunikaciju jeste  njihova književna odlika, a za odnos prema budućem čitatelju – neupitna i kao nauk jest, već u samoj činjenici da im je u kamenu osigurana trajna egzistencija kao dio smisla i njihove namjene. Nija mala, nije ni jednostavna intriga kako je to postignuto, mada i naša, osobna iskustva sugeriraju sličan smjer i sadržaj i tako, nerijetko sasvim i prihvatanje starih bosanskih tekstova kao neporecivog književnog sadržaja, odnosno, krajnje osobnog iskaza o smislu najznačajnijih spoznaja srednjovjekovnog čovjeka u najrazličitijim žanrovima.

Treba imati u vidu, da je uvid srednjovjekovnog čovjeka u srednjovjekovne tekstove neusporedivo osobno cjelovitije, ali i neusporedivo ograničenije – bio moguć, nego uvid današnjeg čovjeka, kao i da je u suvremenom svijetu, takva mogućnost tehnološki potisnuta na periferiju svih vrijednosti do ogoljenog besmisla i kiča. Na svim grobljima koja možemo pohoditi, jedva da možemo naći drugačiji dokaz.

Zahvaljujući srednjovjekovnim tekstovima iskustvo i životna filozofija srednjovjekovnog bosanskog čovjeka doista su bliski, kao u nekom, pomalo izblijedjelom i snovitom fonu u kojem i sebe prepoznajemo, jer, nastao je prolaskom koji je sličan našem, ali, koji nije dovršen odlaskom.

Ta okolnost sugerira kako je naša svijest o prolasku vremena, krhka, krajnje osobna i sentimentalna. Život i iskustvo bosanskog čovjeka odvijali su se i izrastali u uvjetima bh. prostora kao krajnjeg od istoka prema zapadu i od zapada prema istoku, a tako izloženog rigidnom preplitanju najrazličitijih interesa i utjecaja, a opstajalo se samo naslanjanjem covjeka na covjeka i teksta na tekst, jer ce KNEZ ANDRIJA /1247. – 1249./, zapisat A VAM JE OTVORENA NAŠA ZEMLJA ZBOG SVIH VAŠIH POTREBA: Ja, knez veliji hlmski Andrija, s mojimi sinmi, županom Bogdanom i s županom Radoslavom, i s mojimai vlasteli ki su zde podpisani, klnemo se knezu dubrovačkomu Jakovu Dlfinu i vlastelem dubrovaačkim i vsej općini gradsskoj: Saimamo mir s vami u vjeki, kako su imali i naši starejši s vašimi starejšimi, u stari zakon. Da vi je otvorena naša zemlja o vsjeh vaših pečaleh. /…/

* * *

        Mudrost starobosanskih tekstova kao da je ostala u Srednjem vijeku i, kao da uvijek moramo posegnuti za njom u Srednji vijek. Ona je bez sumnje i humanistička, i politička, i državnička, i vojnička… Kao da se čovjek ne miri sa životom i smrću, mada, smisao življenja jeste putovanje do kraja ili: od gnijezda do zvijezda kako će blistavo eksplicirati zapisati Mak Dizdar. Putovanje koje su svi do sada proputovali i koje putujemo kao osnovni smisao prisustva tako je označeno njegovom pjesničkom parabolom kojoj se misao ne odupire. Riječ je o baštini koja je živa sasvim, a koju u svakom životu i svakodnevno interpretira svaki čovjek, neprekidno je vrteći kao najličniju opciju o samom sebi.

No, iz starih bosanskih tekstova kao literarnih činjenica pred nama se uspravljaju srednjovjekovni ljudi kao mentalne i nadmoćne intelektualne strukture, intelektualci – čak kakvi nismo u stanju biti! To su zadivljujući prizori koje podupiru stećci, kamene ploče, uklesano pismo i teskt, ornamentika s prizorima iz lova i života, vije se kolo bosansko, grozdovi su obilni i toči se vino, izdišu pogođeni jeleni u krajoliku kao u pjesmi Ivana Kordića /Krinka krajolika/, iz ispruženih i otvorenih šaka, s dlanova iz kojih zrači pozitivna energija iskrenosti i prijateljstva, ljudskosti zauvijek.

Mada, nakon takvih pozdrava i višednevnih gošćenja, domaćini su i mjesec-dva potom umirali od otrova s odloženim djelovanjem, a novi vlastodršci uskakali u sedla, obitelji i prijestolja, mijenjali granice država. I vladali. Čitajući stare bosanske tekstove ne bi trebalo zanemariti činjenicu, da su previdi nedopustivi, dijelom smisla teksotva jsu imena autora i spomenuta imena jednako kao smisao teksta koji ih nosi. Jer, najveći broj tih stvari ni danas nije drugačiji, u našim životima, a s izgledima da će upravo kao takav i potrajati, makar kako da nam izgledaju naši životi.

* * *

        Osim svega, srednjovjekovna bosanska crkva na zapadu je proskribirana i shvatana kao heretički univerzitet ili univerzitet slobodne misli kojemu se treba suprotstaviti. Slobodoumni su to uzeli razlogom da je imaju radi čega posjećivati, čak u smislu hodočastiti crkvu/univerzitet /o tome svjedoče arhivi Holandije, Belgije, Škotske… – pogledati kod bibliografa Mustafe Ćemana/. Kako je cijela pojava ovjekovječena pismenošću, a tekstovi sežu u Srednji vijek, imamo priliku uznastojati i razumijevati samu bit i pratiti nit, koju u vremenu moste životi, pismo i misao njime ispisana iscrtavajući razlike i sličnosti čiji dio usuda živimo i danas. Po svemu, misleći medijeval, Miroslav Krleža je upravo taj aspekt i posebno promišljao.

Dok je u Vatikanu proskripcija uzimana kao razlog za ratne pohode i uništenje Dobrih Bošnjana, kod intelektualaca je uzimana kao dokaz o slobodoumlju. U sasvim određenom smislu Bosna je opstala ista do današnjeg dana. O tome, evidentno svjedoči svojim teritorijem, jednako poviješću i suvremenošću – Bosna i Hercegovina kao takva.

Tako gledano, bosanskog čovjeka i njegov duhovni habitus, kulturnocivilizacijski znak karakterističan bosanski stil i profil, oblikovala su četiri pisma: grčko, latinsko, glagoljsko i ćirilično, a tako i četiri sile, četiri načina mišljenja, četiri umijeća kazivanja, četiri naslijeđa, četiri multiplicirane tendencije prema Bosni i bosanskom čovjeku, etc. Bosanski čovjek se, dakle, pojavljuje, traje i opstaje kao kulturnocivilizacijski amalgam kojega produciraju iznimno složeni uvjeti u kojima, nerijetko, samo uz najvišu cijenu – uspijeva  živjeti – na svojoj na plemenitoj.

Zbog prethodnog, samo je rafinirani i inventivni pjesnički duh i mogao doživjeti, proživjeti i omogućiti pjesničku emanaciju srednjovjekovnog ljudskog bića i pisanih tragova kao uistinu jedinstven – Makov – pjesnički glas, koji može biti i jeste najboljim tumačenjem starih bosanskih tekstova i bića bosanskog srednjovjekovnog čovjeka.

* * *

        U sasvim određenom smislu riječ je o književnim formama. To su pronicljivi, jezički racionalni i kao u kamenu uklesani epitafi ili epigrafi – smišljani cijeloga života kako bi prenijeli osjećanje životne pojave, osobno iskustvo življenja naslonjeno na prolaznost, stalnu borbu i tegobno traganje za vječnošću. Općenito, ove okolnosti sugeriraju lirska osjećanja a tako i poetičke elemente i ljudske profile. To je i mjesto na kojem zapis – natpis na nadgrobnom spomeniku, pa i zakonodavni akt – postaju književna forma i književnost, u ovom književno-povijesnom trenutku izjednačeni u riječi/formi: tekst, makar bila riječ i o res gestaezapisu o svojoj vladavini. Ali i kao Zapis o nespini.

Zato treba razumjeti da usmjerenost na stare bosanske tekstove može donijeti odgovore na mnoga suvremena pitanja o bosanskom srednjovjekovnom, ali i suvremenom čovjeku, mada, stare bosanske tekstove – imamo pravo i možemo doživljavati kao ekspliciranje svega što bosanskog čovjeka i danas čini. Ali, taj uvjet samo potcrtava značaj pitanja o srednjovjekovnom bosanskom čovjeku i našem odnosu prema tekstu, a tako i prema samima sebi.

* * *

        Dakle, ovako formuliran pristup starim bosanskim tekstovima podrazumijeva prije svega odnos svestranog komuniciranja s tekstom zapisanim na kamenoj površini prije osam i više stoljeća. Komunkaciju shvatamo kao cjelinu društveno kulturnog odnosa, povijesno, ali dijelom i lingvistički i sociološki uvjetovanu i tako realno moguću. U tom smislu i odnos mogućeg i stvarnog međusobnog razumijevanja teksta kao relikta onovremenog, a bića sadašnjeg čovjeka u kojem odjekuje njegov smisao, mogućnost podudarnosti leksičkih i semantičkih značenja osnovnih jezičnih jedinica i stvarnosti njihovoga smicanja i proklizavanja u tekstu primjereno različitim iskustvima ljudi u vremenskom rastojanju za koje nemamo stvarnu mjeru i saobražavanja u jeziku uopće, kao u čovjekovoj kući bitka.

Dakako, to znači, da je pokušaj komuniciranja, ipak, semiotički duboko i najdublje uvjetovan i tom uvjetovanošću kodiran. Osim toga, tekst kao povod i predložak za komunikaciju, biva sponom dva različita prostorna i osobna identiteta, od kojih se prvi očituje u tekstu, a drugi u suvremenom čovjeku i njegovim potencijalnim moćima, te, nastojanju i mogućnostima njegovoga razumijevanja kao upoznavanja i spoznavanja samoga sebe. Zato i jeste važno obratiti pažnju na autora / dijaka / pisca / klesača / rezača u kamenu, jer inzistiranje na autorstvu/osobnosti remeti red veličina, za šta su srednjovjekovni vladari imali izvrstan senzibilitet: ANONIM IZ ZGOŠĆE /XIII vijek/ zapisat će: BAN BOSANSKI: Sije leži Stjepan, / ban bosanski // i brat mu Bogdan / i Dragiša // i knez Bakula / i knez Stanko // i Tvrtko, / s družinom.

Ničega izlišnog. Faktografska poezija o prolaznosti života, srodstva, moći, hrabrosti…

* * *

        Bez sumnje, Stari bosanski tekstovi su vrlo racionalno i onovremenom čovjeku primjereno nastojali sačuvati ono najznačajnije što taj čovjek jeste/misli i osjeća, nedvosmisleno zna u svojoj krajnjoj poziciji /cogito ergo sum/. Na takav sklop oblikovanja, pouzdano su utjecali i upućuju, prije svega nivo pismenosti, a potom i ograničenja: zahtjevni ispisi u kamenu koje je mogao izvesti samo određeni broj ljudi, te skromne mogućnosti pisanja na papirusu, koži, mali broj primjeraka i na taj način ograničena dostupnost knjiga, etc. Pisanje je u najvećem dijelu, u takvim vremenima i uvjetima moralo biti shvaćeno kao krajnji luksuz, kao izraz izuzetne moći i raskoši, dobro smišljenih i dugoročno ciljanih namjera i, uvijek, više kao afektivno – estetsko iskustvo, nego li logičko, razumljivo i realno potrebno.

Jedan broj tih knjiga već i svojim nazivima sugerira duboku intrigu njihovoga nastajanja: Bečka tajna knjiga – pisana na latinskom jeziku XII stoljeća ili Početije svijeta, mada je riječ tek o bosanskom porijeklu apokrifne i heretične apokalipse****** kojoj se katoličanstvo svim silama suprotstavljalo. O tome nema puno dokaza u starim bosanskim tekstovima. Takve dokaze bi i sada, barem uvjetno, trebalo tražiti u rimskim katakombama. Šta to znači? Prije svega, to znači da je Bosna imala visok nivo samosvijesti, pa je vodila takvu politiku: brinula o sebi. U drugom nivou, možemo pomisliti kako su takvi dokazi uništavani u ratovima i pohodima koji su, nagrađivali, svaku ubijenu ljudsku, misaonu i kulturnu pojavu u Bosni.

* * *

        Zato, stećci i jesu, najistinitija i najsnažnija kulturna i umjetnička pojava Bosne i Hercegovine. To što je čovjek opstao u kamenu, upućuje čovjeka na dijalektičko jedinstvo organskog i anorganskog svijeta, kao na jeidnu opciju u kojoj uopće može opstati. Dužna pažnja stećcima se poklanja tek u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, mada, s neizvjesnim ishodom, jer, uglavnom, stećci, a tako i zapisi na njima, odnosno stari bosanski tekstovi, više se doživljavaju kao intriga i atraktivna neshvaćenost, nego li, kao istost pozicije i življenja u prostoru i vremenu – in continuo. Naspram starih bosanskih tekstova smiješna je samoljubivost i taština suvremenog bosanskog čovjeka.

Ama, osim modaliteta, ništa se i nije mijenjalo niti promijenilo od postanka svijeta.

* * *

 

        Ožujka/marta, 2009.                                                 a. k.

Siječnja/januar, 2013.

        __________________________________________________________

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s