Atif Kujundžić, književnik

ATIF_-_PORTRET

RIJEČ O NAMA

Logo

Atif Kujundžić, književnik, 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.

Telefon: +387 61 734 977, +387 35 570 180.

E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

________________________________________________________

RIJEČ O NAMA

ili

STIHIJA, STRAH, MRŽNJA

i

NASILJE

 

* * *

U indeksu naslova Glasila građanskog samooslobađanja Republika, Beograd, godina XXV, broj 542-543 od 01 – 28. februara 2013. godine stoje i riječi koje smo stavili u naslov ovoga teksta: Protiv stihije, straha, mržnje i nasilja. Uočavamo kako ovako formuliran izdavački i uređivački motiv s radošću čitamo, kao naglašeno antifašistički. I nedvosmisleno jeste, znamo, osvjedočili smo se prethodnih godina kako Republika istrajno, znalački i konstruktivno razobličava fašističke tendencije. I ne samo Republika. Uzmimo samo ugledni portal tacno.net u 2012. godini. Organizirane i deklarirane antifašiste na širem prostoru.

Ali stvarnost koju živimo naglašeno sugerira sve dublji i snažniji proces fašizacije društva i vremena krajnje nenaklonjenog humanizaciji i odobrovoljavanju društvenih prilika i života. Vidimo kako se procesi tranzicije i globalizacije dijelom ostvaruju upravo kao razorne fašističke zamisli ratnimi i subverzivnim sredstvima i kako to nikoga ne brine.

Osim svega u kulturama pojedinačno stasaju ne samo destruktivne, već duboko fašizirane razorne snage, orijentirane na razaranje, rušenje i nakaženje antifašističkih simbola, mahom obilježja antifašističkih postignuća Drugog svjetskog rata. U gradskim dvoranama i na stadionima tokom sportskih takmičenja veće grupe ispoljavaju iste ideološke naboje: jak nacionalizam, šovinizam, rasizam i ogromnu razronu energiju. Takve grupe se i otvoreno ispoljavaju kao eksponenti pojedinaca i interesa tzv. liberalnog kapitalističkog razdoblja koje je u toku. Na taj način se deklariraju i kao paravojne formacije koje u određenom trentku mogu biti upotrijebljene za različite namjene: može im se platit da učine bilo što, može im se dati zadatak, može im se dati naoružanje, utvrditi cilj, može ih se pokrenuti u željenom smjeru.

Nisu rijetki primjeri samo nasrtaja i devastiranja imovine, oštećenja ili uništenja spomen obilježja, pa i spomen kompleksa, većeg broja automobila i autobusa, već i ostrašćenih napada na grupe i pojedince, ubojstava, premlaćivanja – naročito onih za koje im je poznato da drugačije misle, ili im je tako samo rečeno.

* * *

Snažan najnoviji povod za razmišljanje o ovoj temi daje nam tekst koji je objavio portal tacno.net , 13. veljače 2013. godine u popodnevnim satima: Bogdan Bogdanović: Mostarski  grad mrtvih – kao bogdan bogdanovic – ukleti neimar – the doomed arhitect. /!/

 Inače:

Bogdan Bogdanović je rođen u Beogradu, 20. 08. 1922. – umro u Beču, 18. 06. 2010. godine, arhitekt, umjetnik, filozof, pisac.

I,

ne može čovjek koji nosi makar mrvu duševnog zdravlja i razuma, odgovornog društvenog odnosa da se ne prestravi: Pa mi uništavamo djela naših najvećih umjetnika, a od njih pravimo disidente, izbjegle i nepotrebne ljude, simulacrume – utvare, mada su najbolji koje možemo evidentirati! Ustvari fašistički simulacrumi to vrlo djelatno čine!

 

* * *

Kakvo smo mi to i u kojoj mjeri fašizirano društvo  i u kojem smjeru se krećemo, ako smo svjetski znamenitog arhitektu Bogdana Bogdanovića prinudili da o našem ponajljepšem gradu – Mostaru – razmišlja kao o gradu mrtvih?

Dakako,

svjesni smo kako taj sjajni čovjek, umjetnik i filozof Bogdan Bogdanović razmišlja i trne nad svojim djelom i mrtvima nama, nad vremenom koje smo zajedno proživjeli slaveći slobodu koju su naši najrođeniji donijeli kroz oganj antifašističke borbe, kroz stihiju, strah, mržnju i nasilje, kao svjetlost koja je desetljećima sijala sa naših i lica naših najvćih heroja. U arhitektonskoj i spomeničkoj ljepoti, samo je ograničen broj umjetnika znao simbolima definirati razmjere epohalnih događaja u borbi protiv fašističkog zla i tako ponuditi i ljepotu i zdravu misao za budućnost – podvući crtu osobnom žrtvom boraca za slobodu. Uz Bogdana Bogdanovića koji je između ostaloga gradio fascinantni kompleks Partizanskog spomen groblja u Mostaru, Spomenik opomene u Jasenovcu, to su rijetki ljudi kao Boško Kućanski – spomenik Bici za ranjenike na Makljenu kod Prozora, jednoj od najhumanijih bitaka Drugog svjetskog rata /koji je miniran/, Dušan Džamonja – Spomenik na Kozari, Ismet Mujezinović s monumentalnim kompozicijama i desetak hiljada crteža, etc.

S obzirom na nebrojene nasrtaje na njegovo djelo,

na izložbi koja mu je priređena u Beču 2009. – Bogdan Bogdanović je nazvan ukletim neimarom. Ali sada, kada se to događa upravo nama, morat ćemo i sami sebe nazvati ukletima jer to ne sprječavamo i puštamo da nas uništavaju oni koji nisu ništa stvorili.

* * *

No,

zebe nas činjenica da je Bogdan Bogdanović otišao sa ovoga svijeta ojađen i našim odnosom prema njegovome djelu, pa je vidio kako u smrti/devastaciji njegova djela, umirao Grad sa svojim građanima, mada su za pobjedu nad fašističkom nemani u Drugom svjetskom ratu u puno primjera i cijele mostarske obitelji dale živote i pokopane na Partizanskom spomrn groblju Mostar. Zebe nas ta činjenica, jer znamo da je istinito Bogdanovićevo osjećanje da djelo živi onoliko – koliko je ljudima do njega stalo.

Zebe nas i pitanje

ŠTA SE DOGODILO S ANTIFAŠISTIČKIM MOSTAROM, HERCEGOVINOM, BOSNOM?

Ili, kukavci mogu s pravom misliti da Jure Galić nije živ – jer su oni pod zaštitom mraka i jeftino plaćeni mogli doći i raznobojnim sprejevima i fašističkim simbolima, štapinima dinamita i bombama iznakaziti spomenički kompleks i druga spomen obilježja?!

* * *

Da li mislimo kako su borci Drugog svjetskog rata i Bogdan Bogdanović bilo ko i da smo mi neko?! Kako je njegovo djelo uzaludno i beznačajno, a naš nakazni odnos važniji?

Ili,

smo mi ništarije kojima i nije vrijedilo darivati takvo djelo kakvo je samo

Bogdan Bogdanović,

mogao donijeti i dati?!

* * *

 Pred Bogdanom i Bogom – sramota! Vidim kako je to grehota! Izložili smo stihiji, strahu, mržnji i nasilju – svoje najbolje ljude, umjetnike, filozofe, svoje obitelji, svoju djecu odgoju u toj nakaznoj sredini. I ne znamo se odbraniti. Fašisti čine što im volja. Već su ufitiljili kako im niko ništa ne može. Kako je došlo njihovo vrijeme, zauvijek.

* * *

ARHITEKTA, UMJETNIK I FILOZOF
BOGDAN BOGDANOVIĆ TRI GODINE NIJE ŽIV

ALI

AKO MU UNIŠTE DJELO

I

MI SMO
BITNO MRTVI

jer je njegovo djelo bitan dio našeg uspravljenog habitusa.

Kažu,velikim ljudima je dato da umru dva puta. Prvi put kad dođe njihova fizčka smrt, a drugi put kad im umre/propadne djelo. Ako ubiju djelo Bogdana Bogdanovića – ubili su i generacije antifašista koje su dale sjajan motiv za njegovo nastajanje. Ali, tada, nema ni nas u našem najboljem dijelu koji je na tom djelu uspravljen i bitno sadržan.

TO JE TREĆA SMRT U NIZU.

* * *

Kad pravo pogledamo, možda i meni i mnogima vrijeme da odemo sudjelovali ili ne u Drugom svjetskom ratu, ali imamo stvarnih razloga žaliti mnoge kojima nije vrijeme i mnoge koji će tek doći.

Šta je sada tu kulturno nasljeđe? Samo ono što nismo uspjeli uništiti? Je li to ono što zovemo materijalnom i duhovnom kulturom?

Nikako se ne možemo pohvaliti kako smo nešto osobito sačuvali i kad smo to naslijedili bez ikakve nadoknade i kad je to moglo opstati bez ikakvog našeg troška i posebne brige.

Ustvari,

ova riječ i nije o Bogdanu Bogdanoviću, arhitekti, kiparu, filozofu, piscu, umjetniku,

OVO

JE

RIJEČ

O

NAMA BESKRAJNO TUŽNIM POJAVAMA.

* * *

Veljače, anno Domini, 2013.                                     ak

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s