Marjan Hajnal

.

A N D R O M E D A

.

Isjekli su nebo željeznom zavjesom. Oni s jedne, on utamničen, s druge strane.

Posljednji veliki glumac. U praznom neosvijetljenom teatru. Ne vidi ih, ali ih čuje.

 

Glumac:

Nevin sam, podignite zavjesu!

 

Dvoranom odjekuje smijeh. Tlo tamnice, podijum čudne pozornice od ogromnih talasa propinje se, tetura, njiše, zidovi natrčavaju na glumca. Nevidljivi dolaze. Pale svjetla.

Živ je, neka nastavi ulogu, vidite da diše.

Puštaju Vagnera. Glumac ima tri života. Ustaje, ali zavjesa nepomična, s mrakom stopljena, ostaje da miruje

Glumac:

Znam kako ću s njima: Umjesto Parsifala pjevaću i igraću ritualni ples prizivanja kiše.

Zvižde i galame:

Plaćen si za drugu ulogu!

 

Glumac uzvikuje riječi iz tročinke Marka Aurelijusa kada smjenjuju glumca prije kraja.

U životu su i dva čina cijela drama!

Imate samo još mene, a ja neću da budem Farsifal.

 

Ispravljaju ga:

Parsifal

Glumac:

Parsi-fol, Farsi-ful, sve je isto. Perzijsko ludilo.

U dvoranu prodire voda

Prekini s kišom, potopićeš nas!

Glumac:

Prvo vi podignite zavjesu, uključite svjetla!

Reflektori ga zaslijepiše

Još anestetika! Pacijent se budi!

Glumac sada sigurno preuzima kormilo pozorišnog broda. Petvara se da je uspavan, onda ugrize nekog za ruku. Jauk nevidljivog       

U potpalublje, u lance s njim!

 

Opet u mraku, u oluji. Ali, ne mogu dugo izdržati bez njega. Neki prizivaju duhove, a ovi kao duhovi prizivaju njega:

Ipak si ti naš, a i posljednji velikan, imaš još dva života.

 

Glumac ustaje, jednim pokretom vrh glave raskide lance, pronalazi mač

Koga se plašite, mene ili mača?

Publika:

Oboga.

Glumac:

Mislite obojice, mač je živ.

Sigurnije je da ćute

 

Glumac:

U redu, igraću Parsifala.

Aplauz potresa dvoranu, podižu zavjesu. Scena u sceni. Pred Strašnim sudom. Sudija i šest porotnika. Bez odbrane. Deset tužitelja. Bez svjedoka

Glumac:

Ovo nije sud, ali strašan je, gore je i od samog suđenja.

Pitate: Ko je on?

A ja pitam: Ko je taj koji pita?

Jedrio sam kada niste za more ni znali.

Imao sam konje divlje ali ih nisam krotio.

Hranio sam se opalim lišćem šumskim da ne bih jelene plašio.

Bio sam grom koji ne spaljuje hrastove.

 

Protestuju neki nevidljivi:

Pa to nije Parsifal, opet si nas prevario!

Drugi ih smiruju jer je zanimljivo i novo

Glumac:

Sokrat je, kažete, kvario omladinu, ali ne kažete kako. Zaslužio je pogubljenje a ne milosrdni ispraćaj. Pa ipak ga još kao junaka slavite. Monstrum per defectum. To vam je vaš Parso-fil.

Pritrčavaju mu neki u zelenom s maskama. Dodaju anestetik, da ne zaspi.

Glumac nastavlja, dobro raspoložen, obraća se sudu

Glumac:

Dobro je što ste do sada ćutali, vaše je pravo da ćutite.

Sve što kažete može…

Sudija, prekinu ga:

Vama se sudi, držite se Vaših prava,

Da čujemo optužbu!

 

Tužitelj prvi:   On ne prihvata zakone glavnog Anarhiste

Tužitelj drugi:  Obožava skulpture i slike

Tužitelj treći:   Proziva i doziva nedodirljive

Tužitelj četvrti :  Negira sveti nerad

Tužitelj peti :   Ne poštuje osione

Tužitelj šesti:    Ubija ubijenu dosadu

Tužitelj sedmi: Preljubljuje nepravdu

Tužitelj osmi:   Krade ukradene dane

Tužitelj deveti:   Istinito svjedoči protiv bližnjega zloga

Tužitelj deseti: Želi tuđe tajne i poroke objelodaniti

Sudija vrti glavom:

Sve upućuje na zaključak da se radi o najtežim prestupima.

Porota:

Kriv je!

Sudija:

U ime časnog suda osuđujem Vas na još jedan život. Živjeli!

Glumac plače:

Zar opet? Sve ispočetka?

Publika trijumfuje, glumac opet ima tri života. Spušta se zavjesa. Gase se svjetla. Na brodu slavlje. Ne opažaju sante. A imaju samo jedan život.

.

 * * *

 Glumac u samoći:

Oni se ne raduju smrti, a samotnički život najveća im je kazna. Žive za jedan dan, za jedan trenutak zaborava prodaće ili pokloniti dušu, za moju glumu, bez koje oni ne mogu biti slobodni, daće i uzeti sve. Oni odlaze, ja trajem, ne daju mi da se stopim sa sjenom vječnosti. Već jedanaest hiljada godina igram ovu istu ulogu. Prometej je oslobođen, samo za mene nema milosti. Njihovi mozgovi rade na nikotin i benzin. Cijelu Planetu će opustošiti kako bi je pripremili za carstvo amonijaka i sumpornih kiša. I ne vide da su isprogramirani bez udjela njihove volje da omoguće neki drugi, neki strani svijet. Zato trebaju zaborav da im prekrati dugu noć, trebaju mene, moje istine i obmane, moja igra za njih nije iluzija, nije laž, kroz mene postoje, njihova sam savjest, njihova podsvijest. I još nešto, što nikako ne smiju saznati, ja im to nikada neću reći: Nepravedni su, ali ipak ih volim. Dio su mene. I oni vole mene. Zaboravljamo se u toku igre, ljubav je borba emocija u početku, kasnije samo borba. Mene kažnjavaju životima, ja im uzvraćam trenucima za samozaborav, branim se mačem ako pretjeraju i ponekad im natrag bacam cvjetove. Ljudi. A mogli su biti tako divni i dragi.

U brod udara velika santa. Potonuće za šest noći i šest dana. I poslije, kao nekada, zavladaće vječita tama. Nema žalosti, panici najmanjoj nema ni traga. Bakice već odijevaju najljepšu odoru, vade najdraži i najskupocjeniji nakit. Prate ih vedrina, radoznalost i tiha sjeta. Sve ih podsjeća na dan njihova vjenčanja.

 

Samo je glumac uznemiren. Ne zna hoće li ga zaobići radost u igri koju će morati igrati do kraja.

Izvlače ga na palubu, kupaju, uređuju

Ako ne budeš bio dobar, biraćeš između dva zla:

Da preživiš samo ti, ili da nastaviš sa nama.

Glumac:

Da preživim sam! Pa kome ću glumiti?

Da nastavim sa vama? Ali tamo nema nikakvog nastavka.

Ništa nema, ili, ima Ništa.

 

Pitaju ga, i sami nesigurni:

Misliš?

Glumac:

Vidim!

.

* * *

.

NOĆ ŠESTA PRIJE KRAJA

– LI –

Usred scene uskočiše Cigani, tuku se dva plemena za nevjestu

Naša je! Ne, već naša!

Za to vrijeme mlada Ciganka krišom odvodi glumca iza scene

Ime mi je Li. Kada sam rođena prorekli su da ako me bude ljubio glumac utonuću u vječiti san, ostaću zauvijek daleko i od života i od smrti.

Glumac:

Ja nikada nisam ljubio, zašto bih tebe?

Li:

Ne tražim da me voliš. Biti. Ljubiti. Ne, ubiti.

Glumac:

Isto je: biti je ljubiti, a to liči na smrt.

Li:

Znam da sve vidiš i znaš unaprijed, bolji si u tome od nas. Ali, ja sam žena, i Ciganka sam. A nas Ciganke ne stvaraju od nekog rebra, pa još dvanaestog. Koliko ste vi samo umišljeni, slavodobitni, narcisoidni i glupi.

Glumac:

Dobro, priznajem, ne vidim sve, ali nisam ni od onih koje poznaješ. Ne upoređuj me sa njima.

Li:

Svi upravo baš to kažu.

Glumac:

Zbunjuješ me i to me plaši.

Li:

Lažeš! Glumac si ti. Pogledaj me bez straha u oči.

Nisam zmija koja će te hipnotisati, a ni ti nisi kunić. Dakle, što vidiš glumče! Bojiš li se istine kojoj gledaš, ne u oči, nego u atome srca, srca cijelog Univerzuma. U očima nas Ciganki sačuvana je svjetlost kosmosa. Ničeg kobnog nema u prelijevanju njegovih boja. Sve Ciganke kradu sve, ali dio boja koje zaostaju u dnu našeg oka ne krademo, to je smisao svjetlosti, da se ugnijezdi u našim zjenama da bi zauvijek ostala samozatočena i mi prihvatamo to kao najveći kompliment i najljepši dar Tvorca svjetova. Ne želim sa njima, nebo me je poslalo da budem tvoja, biću tvoj san, a ti moj.

Glumac:

Nisam želio nikakav san. Ne znam da li ga trebam.

Li:

Onda ti bar budi moj san. Zaslužuješ to.

Njegove prste poput magneta privuče njena kosa.

Gasi se Andromeda.

 

Glumac gleda usnulu Ciganku u bijeloj vjenčanici od svile. Tek sada shvata koliko je lijepa i plemenita. Drži u rukama njenu dijademu. Ne zna da li je sretan, ili mu se plače.

Pronalazi njeno kratko pismo:

“Znam da ćeš sebe optuživati što se ugasio moj pogled.

Ali svakom cvijetu jednom dođe trenutak da uvene.

Plače li iko ikada nad uvenulim cvijetom?

Moj san je nešto drugo. Sjeti se. Ti si u tome snu.

Moja sudbina je ispunjeno proročanstvo.

A kosmos je suviše mali da bi se našao kutak u kome te neću tražiti.

Dok te čekam, moj si san. I ti ćeš doći.

To je ono što nisi znao.”

.

* * *

.

PETA NOĆ

– RULET –

Glumac igra rulet sa dublerom, on mu govori:

Znaš, izabrali su me da budem ja drugi ti. Ne zbog tebe, nego zbog mene. Ne plaše se oni toliko da bi ti mogao nastradati. Oni su sebi umislili da sam i ja neka vrsta glumca. Tražili su od mene da igramo rulet. Ti ako dobiješ izgubio si jedan život, a time možeš biti zadovoljan. Ako ja dobijem izgubiću priliku da učestvujem u velikom kraju, a to i nije neki gubitak. Ne volim velike spektakle, rđavi su trenuci koje proživljavaju brojni svjedoci.

Glumac, za sebe:

Ovo je neki pijani Trojanac.

Ništa mu ne vjerujem. Sa njim ja ništa nemam ni izgubiti ni dobiti. Suicidalni manijak. Nema hrabrosti ni za život ni za smrt, pa bi htio da mu ja pomognem.

Neprimjetno izvadi metak iz revolvera. Igraju vrtešku smrti. Svaki put se čuje prazno “klik”. Glumac ode nekuda. Ljutit, dubler ostaje sam na sceni. Dolaze njegovi, izbacuju ga iz broda.

* * *

.

ČETVRTA NOĆ

– OAZA U ŠKOLJCI –

Vezali su mu oči širokim povezom sa kosim crvenim i žutim prugama. Orkestar sjedi pred njim. Odnekud donose veliku školjku

 

Prevedi zvuke iz školjke u muzičke note. Po njima ćemo svirati. Mi te zarobljene šumove mora ne razumijemo.

Glumac prinosi školjku uhu, ali umjesto da čuje muziku, iz školjke dreknu Posejdon:

Izdajniče! Rum ni da omirišeš nemaš hrabrosti! Daću te morskim psima!

Glumcu ispade školjka iz ruku, srećom na debeli tepih, specijalno tkan za Parsifala. Orkestar to shvata ozbiljno, napeti su u kakofoničnom zanosu

Glumac:

Čekajte, okrenuću drugu stranu.

S druge strane doista, čuje melodiju. Ali muzičari kao u Babilonu:

Svi čitaju po svom običaju: neko s lijeva, neko s desna,

Neko po vertikali, neko piktografski.

Počinje nadglasavanje, prebrojavanje, naposljetku tuča.

Najviše su stradali saksofoni i harfe

 

Glumac:

Imam ideju, reče nakon gužve.

Vezuje školjku sebi na glavu sa krajevima iznad ušiju. S povezom preko očiju i tom školjkom izgleda kao Napoleon koji se igra neke lude skrivalice

Glumac:

Ja ću svirati, dajte mi violončelo.

Jednolično prelazi gudalom preko žica.

Čuju se uzdasi iz publike:

Kakav genije, konačno Parsifal!

.

* * *

TREĆA NOĆ

– POMILOVANJE –

Donijeli su mnogo snijega na pozornicu. Glumcu viri samo glava iz snijega

Tvoje je srce pretoplo. Moramo te ohladiti.

Glumac:

Konačno dobro djelo činite. Nekada sam po planinama tražio snijeg. Sada mi ga vi donosite. Istina, malo, ali i ova količina biće dovoljna da me utješi.

Jednom se pola planine snijega srušilo na mene. Takvu lavinu ni prije ni poslije vidio nisam.

Ali, ja sam dijete čudne sreće. Neozlijeđen preživjeh taj udes i naučih mnogo o smislu i apsurdu.

Publika:

Ništa naučio nisi, zato ćemo te prekriti ovim hladnim prekrivačem. Sreća, smisao, apsurd, – sve izmišljeni pojmovi.

Glumac:

To znate od predvodnika vaših hordi.

 

Publika:

Mi nismo horde već narodi.

 

Glumac:

I svi izabrani? Da istrijebite sve tamnopute? Znate li vi brojati do milion? Koliko vam je vremena potrebno da biste izbrojali djecu usmrćenu samo u XX vijeku? Koliko ste ih neprebrojanih pretvorili u dim i pepeo? Ili ste ih jednostavno pozatvarali i izgladnjeli do smrti. Koliko ih je bačeno s bosonogim majkama, sestricama i braćom u sibirski snijeg? Ili pod led crnog strašnog Dunava? Neko kao Johan Štraus trebao bi komponovati o tome, ne na “plavom” izvoru, već na mračnom kraju.

Snijeg. Volim snijeg. Prekrijte me, da ne vidim vašu apsurdnost i ništavnost. Ali, ne zaboravite: Bolji sam od Hudinija.

Snijeg je voda, past će na vaše užarene prazne glave.

 

Nekolicina pokolebanih razgovaraju:

Ovaj nam prijeti.

Ali šta ako je u pravu? Grijehe naših praotaca on poznaje bolje od nas. Predlažem da ga pomilujemo u tajnosti. Raspustićemo Senat i Sud i organizovati pobunu.

To bi bila izdaja.

Izdati izdajnike nije izdaja. Vratimo ga na dva života.

I učiniše tako

 .

* * *

 . 

PRETPOSLJEDNJA NOĆ

– FLAMENKO NA DASCI –

Viču i bacaju predmete na glumca.

Dosadio si nam!

 

Jedan jednooki kosmati Dinaridac pokušava uz prijetnju mačem prisiliti ga da pleše flamenko na dasci smrti. Neko dobacuje mač i glumcu.

Počinje flamenko. Poslije nekoliko minuta jednooki proboden pada među Posejdonove zubate vodene ljubimce. U tom trenutku i jedno malo tijelo pade u vodu. Izbezumljeno je vrištala majka:

Moja djevojčica, Iris!

Glumac skoči i spasi djevojčicu. Od njega su to i očekivali.

Samo je njegovo srce bilo nepomućeno.

Djevojčicina majka:

U ime majki na ovom brodu tražim konačno pomilovanje za glumca.

Druga žena koja nije bila majka usprotivi se:

Ako ga pomilujemo konačno, postaće jednim od nas, ranjiv i smrtan. Ko će nam tada glumiti? Na koga ćemo prebacivati sve naše grijehe? Treba ga opet kazniti a ne nagraditi. A ti nisi morala da rađaš u ovakvim vremenima.

I počupaše se žene. Nešto poslije priključiše se tom obračunu i džentlmeni. Ratnički nastrojene horde proširiše sukob u lov. Uskoro još nepotopljeni prostori broda (a sam brod bijaše kao tri “Titanika”) postadoše ogromna pozornica na kojoj se izvodila najpoznatija i najomiljenija predstava: Tragedija. Bez preživjelih. Pakao se ispuni do posljednjeg mjesta. Ljudski Strašni sud.

Glumac sjedi kao Rodenov “Mislilac”. Misli. Ili tek tako, ogorčen, čeka. Da nastupi Ništa. Nad svijetom se nadvio prsten sumraka i neprobojne magle. Jedan poveći meteor pade u blizini broda što još više ubrza njegovo tonjenje.

.

* * *

.

POSLJEDNJA NOĆ

– GLUMAC I AN-AR-HIST –

Znak na nebu:

Dva ogromna prozračna Pegaza plešu Polku uz laki dodir vrhovima krila, neka nevidljiva sila oduzima im materiju, nestaju. Na scenu silazi kreator ništavila. Obraća se malom glumcu. Ovaj nije zbunjen ni uplašen. Dugo se pripremao za ovaj susret. Posljednja velika uloga

Anarhist:

Ti si taj!

 

Glumac:

A, to si ti! Glavni destruktor!

Anarhist: 

Veliki lažac i opsjenar si.

Glumac:

Za tebe i tvoje sluge sam to. Za sebe sam glumac kojem si oduzeo slobodu. Od mene publika čini sve što zažele. Ne zabavljam ih ja, nego ti preko moje muke. Ne dopuštaš mi da umrem, ne dopuštaš mi da glumim slobodno. Jer sam ti posljednji komedijaš. Znam da si pogasio sazviježđa ali nećeš uspjeti da ih zauvijek uništiš. Ima neko tebi nedostupan koga nećeš pobijediti. Neko ko je za tebe sićušan i beznačajan.

S one strane života i smrti.

Anarhist:  

Znači, ti si joj omogućio da mi umakne?

Glumac:

Da, ja. U stvari, ljubav.

Anarhist:  

Koješta, ljubav! To je čista kemija, a sva kemija su elektroni. Nema tu emocija. Izmislili ste simpatije, romantičarske zanose, strasti. Kupujete sve. I jedni druge. Za to vam nisam kriv ja.

 

Glumac:

Ne? A ko je izmislio da su zlato i dijamanti važni? Ko je izmislio novac kao njihovu zamjenu? Kome trebaju kapi krvi nedužnih? Za pokretanje tvojih elektrona!

Anarhist:  

Previše znaš i previše si drzak!

Glumac:

Jer mi je Tvorac ostavio vidovitost, prije nego si ga uvrijedio.

Ostavio nas je, sada je negdje u Mitskom Zaboravu.

Anarhist:

Ne žalim. Ne može vladati samo Jedan.

Glumac:

Kosmos kojim vlada Jedan nije šizofren.

Anarhist:  

Moja udvostručenost, ustostručenost, i vaše je bogatstvo. Ja sam vaš osloboditelj. Kome trebaju zakoni i norme? U zavisnosti od mišljenja Jednoga živite u vječitom strahu, a strah je loš pratilac. Stvara loše navike i ukuse. Bez mene ne biste imali umjetnost. Kada slikate, pišete, komponujete? Tek kada vas na to pokrenu nevolje. Tek moja energija, “negativna”, kako je vi nazivate, ima tu iskričavost da iz vas istjera lijepa djela.

Glumac:

I ti si veliki glumac i opsjenar. Ubjedljiva je tvoja riječ za lakovjerne i naivne. Skulpture i slike, istina je, obožavam. Ali ne toliko kao muziku i cvjetove. Bez stvorene umjetnosti bilo bi dosadno i tužno, ali bez cvijeća nezamislivo. Posmatraj u kakvoj su harmoniji sjemenke u suncokretu. Je li ona nastala slučajno? Kada skladamo muzička djela, hvatamo i oponašamo već postojeće zvuke. Kosmos i priroda imaju sve potrebno za naš život. Milionima godina živio je čovjek bez vještačke električne energije. Ti si neonom osvijetlio noć. Ljudi su umorni, nervozni, jer su nenaspavani. A ti ih takve trebaš, najlakše ih takve odvodiš u stupicu grijeha. Mozak je tek prirodna baterija koja noću treba da se napuni. To je antena za savjest i samosvijest, a ti je omamiš i zavedeš u sve poroke da za tvoje potrebe emituje energiju.

Anarhist:  

Mozak. Devedeset procenata voda i malo materije. Znaš li da je za vajnog Aristotela to bila supstanca za hlađenje krvi?

Glumac:

Pa šta? Nije mogao znati ono što znamo danas.

Anarhist:

Previše ste bili zaljubljeni u sebe same. U “vlastite” mozgove. Dobro kažeš: to jesu baterije i antene. Ali šta je njihova svrha? Aristotel i nije previše pogriješio. Mislio je na razum. A ti si odveć hladnokrvan. Višak razuma blokira evoluciju. Nedostaju ti spontanitet i sloboda izbora.

 

Glumac:

Ali nisam isprogramiran kao ti. Svako pa i najsitnije zlo planiraš hiljadu godina unaprijed, biraš najslabija mjesta u ionako labavim vezama što spajaju duše. Pobunio si se protiv Tvorca i od tada niko ne poštuje nikoga. Ljudi su ga izdali i pokrali mu najsvetije tajne, brat je ubio brata. Sada kloniraju jedni druge, tvoju ropsku vojsku. Znam da ti je za tvoje postojanje potreban elektricitet iz duša nevoljnih i nesrećnih. Što su oni u većem stresu tvoja snaga je jača. Namjerno ih izluđuješ. Stvaraš lude opake tiranine, oni pak uništavaju za tvoj račun sve. Edipa si naveo na sve najgore. Morfej, Narkos, Narcis, Prometej… sve si ih upotrijebio. Mitologizirane projekcije podsvijesti učinio si realnim bićima. Postali su ti pomagači i saučesnici u zločinima. Šta si učinio Ničeu? Uvjerio si ga da u moral treba pucati… Šta si učinio Goranu?

Koje sve ratove, pustoš i bijedu nisi izazvao? Obeščašćuješ što je trebalo biti sveto. Uništavaš i dijeliš nedjeljivo, odvajaš što je trebalo biti neodvojivo, kidaš što je trebalo biti neraskidivo, ili suprotno: spajaš nespojivo. Oteo si i pretvorio Planetu u ružno pače iz kog nikada neće izrasti lijepi labud. Čudna je i čudovišna ta tvoja kemija.

Poslao si arheologe da prekopavaju svetilišta, zapravo samo kradu, vidio sam ih lično u Svetom Gradu. Samo obične ništarije. Kradu širom svijeta, čak i stećke. I sve to za tebe, za tvoju riznicu zla. Plutonijum daješ u šape umobolnim manijacima. Za veliki spektakl, za najveći vatromet, da se osvijetli tvoj pakleni dom.

Anarhist:  

Mozak, srce, duša, savjest, moral… koje riječi! Čime vi mjerite vašu umišljenu veličinu? Možda ste vi greška postala bićem za sebe? Greška je u vama, ne tražite je izvan vas. Ako je uopšte i nađete budite je dostojni. Samo preko nje možete uspostaviti vezu sa ostalim dijelovima vaše ličnosti. Kako bi izgledao svijet kada biste svi tačno funkcionisali? Greške koje ja ugrađujem u svijet omogućuju da svijet traje. Bez mene vi biste već odavno iščeznuli. Da vas ne navodim da preko grešaka razvijate svijest nikada ne biste provirili u svemir. Da ne proizvodim ratove i glad nikada ne biste shvatili koliko je život dragocjen. Niko nikoga ne bi čekao. I uzaludno čekanje nekoga da se vrati bolje je od nikakvog čekanja. Poznajete li sramotu i stid? Ne, vi vječito časni, velečasni i savršeni. Ali zato javno lažno meditirate u hramovima srama. Koji od vas ne gaji prikrivenu želju i strast? Koji od vas ne bi prigrabio bar malo od vlasti, moći i raskoši, da biste potom velikodušno poklanjali prikrivajući vašu iskonsku sebičnost? Vaš Tvorac je suroviji od mene On vas je vezao za progon, rad, bol i smrt. Od mene patite ali i ljubavi se možete naučiti tek od mene. Sve mi možete pripisati ali ne i da vas ne volim. Iz moje laboratorije mržnje, bolesti, nepravde, iskiva se ono što vi zovete ljubavlju. U osnovi svega ipak su elektroni koji se slučajno ili posredno susreću. Zapravo, vašim jezikom rečeno, ljubav je moj izum. A vaš grijeh je dvostruk. Kada varate i ubijate jedni druge, optužejete mene da sam vas ja naveo u napast. Ali vaše nakane su rođene još prije mog preuzimanja vašeg carstva. Ja sam vaše slabosti neznatno razbudio. Nemam tu svemoć koju mi pripisujete. Ja sam samo vidljiva posljedica, emanacija jedne od energija koje su iznad moje moći. Nešto je dopustilo da činim ono što činim. Uistinu, nije slučajno što mnogi sumnjaju da uopšte postojim. Moje ime je privid. Obmana je moje uplitanje, laž je moje sredstvo, pomama je moja igra, bezumlje je moje darodavnost, osionost je moja čežnja, zavist je moj cilj, kleveta je moja munja, iskušenje je moja mudrost, anarhija je moja milost.

Glumac:

Svi vješti govornici poznaju duše prostog puka. Ti si ukrao Riječ, dao si je Prometeju, a on lažnim glumcima. Ti si glavni arhitekt Idola Besjede. Tom Idolu se klanjaju svi demagozi. Neki su demagozi nažalost i pjesnici. Ali pravi pjesnici nikada ne zavode. Oni riječima, kao i slikari bojom, slikaju stanje duše svijeta. Nekada je Platon, ne uviđajući stvarnu razliku između demagoga-pjesnika i pjesnika tražio da se svi pjesnici prognaju. Oplakivao je Sokrata, plašeći se da bi ga duh ovoga mogao prokleti. Pravi pjesnici ne govore, oni saopštavaju, ili provociraju na mišljenje. Oni vide. Je li to razlog da ih se progna, oslijepi, ubije? Sjećaš se Eshila? Zašto ga je Perikle prognao? Nisi li ti bio režiser tog i svakog sličnog komada? Sjećaš li se Bruna, vrhunskog poete, ne peče li te ponekad njegov plamen? Sjećaš li se Lorke? Ostavljao si samo paradne političare, propovjednike smrti. Sve tvoje demagoge trebalo bi da oživiš i povedeš ih na gradnju piramida, zatim da vas tamo pohrane i da vaše mumije jednog dana vaši praunuci posmatraju pod mikroskopom. Tebe je proklela tvoja samovolja. Misliš da si slobodan? Sve tvoje žrtve misle da su slobodne, izabrale su tebe za vođu kroz tu virtualnu slobodu. I kada su padale u najveću neslobodu ostavljao si ih u uvjerenju da ih voliš. Tvoja ljubav je gljiva, nema svoj izvor snage, niče iz potaje, dok ne udavi žrtvu. I sve tvoje žrtve su vješti oratori, nikakvim argumentom razuma ne mogu se razuvjeriti. Razumne nazivaju “razumaši”. Ali ih riječ “bezumnici” ne pogađa. Jer si im ti zatvorio uši i srca. Oslijepio si ih za obojeni svijet prirode i emocionalni svijet. Njihova boja je boja tame, boja bez boja, boja koja je upila i umrtvila sve druge, zaustavila ih pokretu, u igri. To crnilo prerasta svoju žrtvu, izliva se na druge, guta živ prostor i sve iz njega. Tvoje gljive uspijevaju u mraku posredstvom nekog tvog trika proizvesti elektricitet. Zabavljaju te figure zaustavljene u pokretu, zaustavljene toliko dugo dok se polužive-polumrtve ne počnu raspadati. Sjećaš li se plesača Nurejeva? Bio je tako divan i tako čedan mladić dok ga nisi učinio slavnim. Poslije si mu brzo našao zamjenu, za tebe on kao da nije ni bio. Tek samo potrošena baterija. Ali za njegovu majku on je bio i ostao nježni dobri dječak. Svoje žrtve uzdižeš visoko i razbijaš o hridine svoga doma, za koji da ne bio bio hladan, pust, mračan, kakav on inače i jeste, trebaš ogromnu količinu neona kojeg proizvodiš kao najjeftinije svjetlo iz najskupljih izvora. I ti se tada igraš, osvijetljen tvojim užasnim mrakom. Najjeftiniju predstavu finansiraš najskupljim ulaznicama. Životu ne treba skupa ulaznica za jeftinu smrt. Ne zaboravi, ti si glavni znanstvenik.

Znaš li ti sveznajući, šta znači sama riječ kemija? Što je na sanskrtu khem, na latinskom je humus. Tako je nastala riječ homo, čovjek, a čovjek, logično, trebao bi biti human. Od zemlje do humanosti je samo jedan mali korak. Čovjek pripada zemlji. A iz zemlje se prema nebu uzdiže ljubav. Pogledaj zahvalnost biljaka. Ti govoriš kroz tvoje sterilne formule pa ne vidiš nikakvu analogiju. Čak i kada bi ljubav bila samo kemija, u njoj su elektroni pokrenuti idejom dobra. Postoji li u tebi bar jedan elektron dobra? Tvojoj kemiji dobro je nepoznato. Ni jedan tvoj izabranik nije okončao a da ga nisi ispratio tvojim ognjenim porugama i ognjenim smijehom. Ostavljao si im uvijek (velikodušno) dovoljno vremena da shvate koliko su bili prevareni. Tvoje ime je prevara. Ti si također glumac, ali glumac prevarant, Arhi-opsjenar. I znaj: Sada će ti se izmaknuti stub tvoje kule babilonske. Neću više glumiti, jer nemam kom. Urušićeš se u vlastitu gljivu zla, progutaće te vlastita anarhistička sloboda.

Ja sada idem. Moj elektricitet se gasi, ali njegov uzrok već odavno nije bio u tvom domašaju. Samo sam glumio svoju ulogu do kraja. Zbogom. Anarhisto! I još nešto za kraj: nikada nisam igrao Parsifala! Ne znam tekst! Sve bila je gluma. Prevario sam te, prevarantu! Odnosim sa sobom Riječ.

Anarhist:  

O, kada bi mogao bar malo da me mrziš! Ali nema elektriciteta te vrste u srcu tvom. Tvoj kod, vidim, neprodoran je, dobro zapečaćen. Pretjerao si. Ne mogu te povesti sa sobom. Ne mogu te navesti da mi služiš. Bio si moja posljednja nada. Sa tobom mogao sam pripremiti tlo za vječiti vještački dan. Bez pjesnika, bez snova.

An-Ar-Histova energija se potrošila i on se rasplinjava zauvijek.

U prostor-vremenu nestaje i posljednji dio broda.

Život zamire. Zemlja postaje prazna i pusta.

Spajaju se vode morske i nabeske. Gasi se Orion.

Implozija anti-materije. Sve postaje Ništa i Ništa postaje Sve

* * *

 .

S DRUGE STRANE ŽIVOTA I SMRTI

– NOVI KOSMOS –

Glumčev duh pronosi Riječ ali luta bez sidra, luke i smisla.

Iz pravca gdje je bila Andromeda dopire glas:

“Proći će Brahmin dan dok se naša sazvježđa ne susretnu. Ali za vječnost to je tek trenutak. I što je dan za san? Publike nema. Naši gledaoci biće zvijezde, vratićemo ih, sačuvala sam magiju svjetlosti u očima. Kada ih otvorim iz njih će se roditi novi kosmos. Strah kojim smo nekada bivali ovdje je samo biserni prah sjećanja. Na šestu noć.”

Li pogleda u pravcu gdje je nekada bio Orion

I bi Svjetlost.

.

*

Siluete

Dva Pegaza

Putuju vasionom

Zvjezdani cvjetovi lebde

Put novih svijetova u rađanju

Nove Andromede i Novog Oriona

Sazviježđa tiho pjevaju jedno o drugom

Oglašavaju se svjetlosnim strunama o pobjedi

Poetika ustreptalih sfera obnovljenog Univerzuma

Svemoć Svjetlosti Riječi oprostorene u slikama vremena

.

***

.

————————————————

*) – Tekst “Andromeda” je nastao deset godina prije “otkrića piramida” u mom rodnom Visokom. Piramidalna forma završnice teksta nema veze sa piramidama i masonskim simbolima, povezana je sa vedantinskom legendom o kosmičkoj planini Meru 

 (“Andromeda”, posebno dijalog između Glumca i Anarhiste, ima obilježje dualističke manihejske koncepcije sukoba dobra i zla, dakle, na tragu je bogumilske potrage za korijenima opstojnosti uopće. Iako kao autor vjerujem u voditeljstvo Jednog Vladara nad svim Univerzumima, u ovom slučaju nastupam kao baštinik drevne predaje o Ahura Mazdi, koja je ostavila neuništive obrise u kreiranju dostojanstva i slobodoumlja Bogumila, te ovu dramu u cjelosti posvećujem sjenima samo prividno, tjelesno ali ne i duhovno, iščezlih smjernih Dobrih, pridruženih tronu svog pravog zaštitnika). 

.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s