Marjan Hajnal

HINKO GOTTLIEB

Nije slučajno što sam prve stranice i počasno mjesto u “Voljenoj zemlji” ustupio Hinku-Hajimu Gottliebu, rođenom prije 121 godinu, 5. maja 1886. godine u Đurđevcu (Hrvatska), u kojem je proveo prvo djetinjstvo. Uz 62. obljetnicu pobjede nad fašizmom (simbolično, i njegov život trajao je 62 godine) prisjetimo se da je toj pobjedi doprinio svojim učešćem u jugoslavenskom Narodnooslobodilačkom ratu.

Advokat, književnik, prevodilac i iznad svega istinski humanist, ostavio je iza sebe značajnu literarnu zadužbinu. Već je kao petnaestogodišnjak pisao priče, patriotske i lirske stihove. U “Židovskoj smotri”, prije Prvog svjetskog rata, objavio je pjesme u kojima je ispoljio satirički odnos prema društvu. U “Židovu” je između dva svjetska rata odvažno pisao antiratne kritike i polemike. Učestvovao je u prevođenju “Antologije hebrejske književnosti”, uređivao je “Omanut” i marta 1941. u posljednjem broju objavio antihitlerovsku Pretproljetnu pjesmu. U izdanju “Omanuta” izašla je zbirka prevoda Heineove lirike, koju je kritika u novoj Jugoslaviji ocijenila kao jednu od najboljih u srpskohrvatskoj književnosti. Pisao je drame i komedije.

Najveći dio životnog žara Hinko je posvetio zemlji svog rođenja, u kojoj je stvarao i posve nezasluženo patio kao zarobljenik u logorima Kraljevica i Rab. Njegov Psalam je bio izvor vjere i bodrenja. Igrokaz Sanduk iz Persije, izvođen na Purim, davao je sužnjima nadu u budućnost. Njegov neumorni i požrtvovani rad u Južnoj Italiji ostao je mnogima nezaboravan. Poslije sloma Italije 1943. boriće se kao partizan do kraja Drugog svjetskog rata.

Od useljenja u Eretz Jisrael marta 1945. godine, iako znatno oslabljenog zdravlja, imao je dovoljno elana i intelektualne snage da se posveti kulturnom podizanju svoje nove domovine. Njegov na trenutke jetki humor otkriva ambiciju da na objektivan način i u ovom ambijentu ukaže na socijalne nepravilnosti i usamljenost stvaraoca kom ne smeta toliko tragičnost vlastitog životnog udesa (izgubio je oba sina), koliko bojazan od već viđenog. Žalac njegovog kritičkog bunta ne zaobilazi ustrojstvo glavnih institucija, ni umišljenu podobnost vodećih političara i njihovu ideologiju prividne demokratičnosti.

Kraj njegovog života obilježen je još jednim ratom, 1948. godine, kojim je dočekao nezavisnost Izraela.

Rad Hinka Gottlieba na književnom polju predstavlja vjernu sliku vlastitog životnog puta, ispunjenog razočaranjima, poniranjem do pesimizma, ali i uspjesima. Uglavnom, ništa nije postizao, niti je to očekivao, uplivom sudbine, koja mu osim toga i nije bila naklonjena. Vjerovao je u borbu za bolje, u rad, u progres.

Niko nije tako lijepo kao dr Cvi Rotem predstavio Gottlieba: “Svijetli njegov plemeniti, osjećajni, gospodski, i nadasve tragični lik, neumanjenim svjetlom svima koji su imali sreće da dođu u kontakt s njegovom toplom i duševnom ličnošću, ili makar da ga upoznaju samo kroz njegova književna djela. U dubini duše pjesnik, ostavio je tragova u historiji jugoslavenskog židovstva, u razvitku jugoslavenske književnosti i u kulturnom životu obnovljenog Jisraela.”

Velika je čast za Udruženje useljenika iz Jugoslavije što je imalo u svom sastavu takvog čovjeka.

19.4.2007.

 .

***

 .

KADIŠ U ŠUMI

                Onoga dana, u suton sunca, pokopaše Žanku Partizanku. Pokopaše je tamo gdje je pala, iznad Gornjih Potoka, gdje su Nijemci i ustaše dva dana uzastopce pokušavali prodrijeti, navaljujući od Vrhovina i Crne Vlasti. Na tri koraka do nje ležao je u dobrom zaklonu petnaestogodišnji Stevo, držeći pod vatrom iz svoga Breda-mitraljeza malu uzvisinu iznad posljednjih kuća Babinih Potoka. Dva teška njemačka bacača upravljaju odanle svoje granate na partizanski položaj, ali nisu pričinili nikakve štete. Sve su granate padale daleko iza cilja. Prije podneva je neprijatelj dva puta pokušao napredovati širokim obuhvatnim manevrom, ali je oba puta vraćen na polazni položaj, pred kojim je u snijegu ostalo osam njihovih leševa. Dan je bio tih i vedar, a u podne je sunce toliko prigrijalo da se snijeg počeo otapati.

                Već se činilo da se borba primiče kraju i da danas neće biti ni s koje strane nikakvih pothvata, kad li se odjednom sasvim slijeva, s one strane gdje se odvaja put za Donje Potoke, oglasi štektanje teškog mitraljeza. U istom času poče praštati granje nad partizanskim položajima.

            “Čuvaj!”, reče Stevo i prebaci mitraljez u pravcu vatre. Ali je već bilo kasno. Žanka ispusti pušku i segne rukom pod šinjel. Dvaput je pokušavala da se pridigne, a onda joj glava pade u snijeg.

            Kad je Stevo sa šest rafala najzad ušutkao neprijateljski mitraljez i dospio da pogleda, Žanka je bila mrtva.

            Iskopaše joj grob i položiše je u nj. I postaviše piramidu od kamenja na nj, da bi je danas-sutra mogao pronaći, bude li je tko tražio.

            A Drago, stojeći uz Tošu, reče, a da sam nije znao kako mu je to na um palo:

            “Ipak bi trebalo reći Kadiš za nju.”

            “Šta bi trebalo reći?”, upita komandir.

Dvadeset i dva druga stajahu uokolo groba.

            “Jevrejsku posmrtnu molitvu”, reče Drago.

            “Zašto jevrejsku molitvu?”, začudi se komandir.

            “Pa tako, bila je Jevrejka. Ima nas još Jevreja ovdje.”

            “Još Jevreja? Tko je Jevrejin?”

            “Ja!”

            “I ja!”

            “I ja!” – javiše se trojica.

Komandir se nije prestajao čuditi:

            “Pa dajte, dakle, izmolite joj kako mislite.”

“Znaš li reći Kadiš?“, upita Tošo Dragog. “I možemo li ovako samo trojica? Meni se čini…”

Tri Jevreja partizana, u srcu Like, nad grobom drugarice svoje odlučiše reći Kadiš.

            “Hajde Drago, reci!”

I Drago otpoče:

            “Jitgadal vejitkadaš šemej raba…” i najedanput zapne. Čelo mu se nabra u mučne nabore, a pogled mu zakoluta uokolo. Hiljadu puta rekao je i izrekao Kadiš napamet, glatko, bez razmišljanja i bez prisjećanja. Od dječačkih nogu ga je znao, govorio i ponavljao, a sad nije znao dalje. Još mu je i ritam i melodija njegova bila u ušima, ali riječi je izgubio. I tako, ne znajući dalje, on se zagleda u grob, prignu glavu i reče:

            “Kad budeš pred Njim stajala, Žanka, pred sucem svojim, reci neka vidi što učiniše od tebe, što učiniše od nas. Neka vidi da nas nije ostalo ni toliko da bismo mogli reći Kadiš za tobom. Amen!”

            “Amen!”, ponoviše dvadeset i dva partizana.

.

RODIO NAM SE SIN…

            Šikun spava predjutarnjim trzavim snom. Svu je noć pun mjesec čuvao stražu nad njime, a sada je i on, negdje iza Bat Jama, pošao da prilegne. Bijele otegnute i pravokutne kuće ispružiše se, pravilno poređane, u žutom pijesku i izgledaju u bezličnoj svojoj stvarnosti i tipičnosti tuđe i ničije. Goli je pustinjski pijesak ohladnjeo, a tanka se rosa kao srebrna navlaka počela hvatati o vlati rijetkih čuperaka trave koja je nikla uz rubove šikuna. Ružni šugavi psi, koji su po svu noć vodili krvave bojeve po smetištima, uvukoše repove od zime i zgrbljena hrpta tražili su svoja skloništa među starim sanducima i limenim bačvama na gradilištima i preduzimačkim stovarištima. Povrćarev magarac, privezan o svoja kola, zamišljeno je spustio glavu nad prazne improvizirane jasle i strpljivo čekao da svane. Zakoni kauzaliteta u njegovom se mozgu očito drukčije reflektiraju nego li u ljudskom. Najprije treba da se upali svjetlo u drugom stanu s lijevog kraja kuće, pravo preko puta, pa da zatim iziđe povrćareva žena s vrećom i da mu naspe tri šake zobi u jasle. (Žena je mršava i škrto mjeri zob). Potom ima da iziđe sam gazda i da baci rukovet zelenih otpadaka pred njega. I tek onda, kad će gazda da se po drugi put s ormom u ruci pojavi, treba i sunce da iziđe. To je red što ga je u tri mjeseca, otkad je ovdje, zapamtio, i on je sporazuman s njime.

            Tu, u tim kućama, stanuju novi doseljenici, izbjeglice iz desetak evropskih zemalja. Neki su već godinu dana ovdje, a neki se istom doseliše, ali nitko se još ne osjeća u ovim kućama i sobama, koje još uvijek dišu hladnim svojim betonskim dahom, na meti i cilju. Pečat beskućništva teško se skida. Krov nad glavom dobra je stvar, ali to još nije dom. Pet godina lovile su sve nacističke policije ove ljude i gonile ih od logora do logora, od granice do granice. Virus strave zatrovao im je krv, osjećaj izloženosti i nesigurnosti ušao im je u kosti i tlo im se još uvijek ljulja pod stopama. Ljudi stanuju ovdje, vode kućanstva, odlaze na rad, nalaze ga i ne nalaze i vraćaju se na spavanje, ali u kućama ovim spava se loše i svi su sni ovih ljudi napučeni sjenama, utvarama, noćnim strašilima i mrtvacima. Čovjek bi mogao da nasumce posegne rukom u bilo koji od ovih stanova, pa da izvuče iz njega (kao iz kazališne biblioteke nekog kozmičkog Grand Guignola) scene, slike i činove jedne groteske toliko makabrističke, da s njom u poredbi Danteov Pakao izgeda kao pitoma opereta, dok Holbein, Breughel i Goya, gledani iz ovog aspekta, ispadaju kao crtači dječjih slikovnica. Iz zemaljskih distanca nikad nećemo moći uočiti i obuhvatiti veličinu naše tragedije. Trebalo bi na nju gledati s Marsa, Saturna ili Polarne zvijezde. Ali tamo ne gledaju više na nas. Mnogo je vjekova prošlo otkad su zvijezde prestale da se brinu o nama i da ravnaju našim udesima.

            Na istoku počinje nebo jedva primjetno blijedeti. Negdje u jednoj od jednospratnih kuća neprijateljski i zapovjedno zazvoni budilica. Odmah zatim bljesne nezastrt prozor u jarkom i nemilosrdnom svjetlu – netko očito ustaje, iako je još noć. Malo potom svjetla opet nestaje, a iz kuće izlazi čovjek s torbom o ramenu, u radnom odijelu, i uzima pravac preko pijeska nekud u pustinju, gdje ga za tili čas proguta mrak. Jedno je dijete, prestrašeno u snu, zadrečalo i opet se umirilo. Čovjek neki dolazi pognut, teškim i umornim koracima s glavne ceste i zamače među kuće, biće noćni stražar koji se vraća sa službe. Sa zapada se diže lagani vjetrić i počinje lepetati rubljem koje se sablasno bjelasa po razapetim konopima.

            U ovom času, iz čista mira, povrćarev magarac ukoči noge, izduži vrat i podigne glavu. I otpjeva potom, žestoko dahćući, svoju pjesmu. Za ljudski sluh i poimanje pjesma zvuči jadno i tugaljivo, ali to je čista antropomorfija. Stvarno je to njegova himna životu, a tako je shvaća i postolarev kokot, koji mu s drugog kraja šikuna zanosno i glasovito odgovara. Taj je kokot uzicom privezan za nogu i sjedi na ogradi balkona na prvom spratu. Na Šabat će ga postolareva obitelj pojesti, ali on to još ne zna i neće nikad ni znati. Zato i pjeva.

            Odjednom se u krajnjem lijevom stanu, u prizemlju prve jednospratnice do ceste, osvijetliše svi prozori. Užurban muškarac, poluodjeven i vidno uzrujan, juri u kuhinju, pali vatru, pristavlja suđe, vraća se u sobu i kopa po ormaru. Pa zatim sjeda na ženin krevet, naginje se nad nju, pravi zabrinuto lice i odlazi opet u kuhinju. Tu je zaboravio što je htio i u nedoumici izlazi na terasu i skuplja vlažno rublje s konopca. A žena je, međutim, sjela u krevetu, hvata se za krsta i njiše se u jednoličnom taktu amo i tamo. Njezino prigušeno stenjanje dopire iz sobe na terasu, pa kad je u jednom času žena ciknula od muke, muž pokuca na vrata susjednog stana.

            Stara žena proviri nepovjerljivo kroz usko odškrinuta vrata, ne razbirući ništa u mraku.

            “Što se dogodilo?”, pita.

            “Hanu uhvatiše trudovi. Ja bih morao…”

            Starica zjevne i otvori širom vrata.

            “Pođite samo”, reče, “ja ću pripaziti.” I dohvati neki vuneni rubac pa ga prebaci preko sebe i ode prijeko. Bila je sabrana i prisebna i nije se mnogo obazirala na mladu ženu u krevetu. Sigurnim i smirenim kretnjama učini reda među stvarima što ih je uzbuđeni muž bez potrebe povadio iz ormara i poravna jastuke na ženinom krevetu. Najzad sjedne spokojna do nje.

            “Ne treba vam trčati”, reče mužu, koji je navlačio cipele. “Ima kada.”

            Ali muž je nije slušao. Istrča iz stana da pozove taksi.

            Efrajim, kome je danas četrdeset i nekoliko godina, imao je, negdje u Lavovu ili Krakovu, svoju radnju, svoju ženu i troje djece: dva dječaka i jednu djevojčicu. Kad se zaratilo, Nijemci ih pokupiše i otjeraše u logor. I kako im je uvijek trebalo krznara, uposliše Efrajima u svojim radionicama, a ženu i djecu ugušiše plinom i spališe, ženu i troje djece. Najstariji, Moše, bio je već gimnazijalac, slaba zdravlja i rano sazreo. S njime je otac razgovarao kao s odraslim čovjekom. Ruben je prema njemu bio sušta suprotnost: jedar, zaigran, pravdaš i nemaran đak. A mala Rivka… Ona tek što je progovorila. Nije, možda, ni znala što su s njome učinili. Moše, Ruben i Rivka i žena Cipora…

            A Hana je bila žena advokata i imala je dvoje djece, djevojčicu i dječaka. Kad su Nijemci ušli u Vilnu, muža joj drugi dan objesiše. Malo potom nju i djecu otpremiše u geto, a odanle u neki logor u Litvi. Tamo je radila u praonici. A jedne večeri, kad je Hana bila na radu, zapališe Nijemci baraku, u kojoj su starice čuvale djecu. Tko je pokušao pobjeći iz barake, na njega pripucaše iz mašinskih pušaka. Tako su, sa svima ostalima, izgorjela i Hanina djeca, mala Lea i mali Eli. A dogodilo se to upravo na dan kad Nijemci slave svoj Božić i pjevaju čuvstvene pjesme.

            Iza mnogo mjeseci probiše se Efrajim i Hana, svako svojim putem, a nošeni istom strujom, u Erec Jisrael. U Atlitu se upoznaše, a u bet-olimu se poznanstvo nastavilo i rasprelo u odnos prijateljstva i drugarstva, bolnog i utješnog u isti mah. Život je jak kao i smrt, samo je nemilosrdniji, brutalniji i neiskreniji i ne odaje čovjeku ništa o posljednjim svojim namjerama. I tako su i ovo dvoje brodolomaca, koji su izgubili sve što čovjek ima da izgubi, ostali na uzdi toga života. Zavolješe se, uzeše se i upriješe zajednički da svoje breme ponesu dalje. Otada je prošla godina dana, a danas je, eto, Efrajim sjeo sa Hanom u taksi i otpremio je u bolnicu da rodi.

            Oko podneva vratio se Efrajim iz grada, žut u licu, ispijen i iscijeđen i s osjećajem groznice u svim udovima. Na cesti je sreo povrćara s magarcem. “Hana je rodila sina!”, reče u prolazu, a donja mu se usna zatrese. Povrćar, začuđen, okrene glavu za njime. On ima šestoro musave djece kod kuće, a žena mu očekuje sedmo i on ne razumije što se taj Poljak uzbuđuje. Došavši kući, Efrajim se javi susjedi: “Rodio nam se sin!” i pođe u svoju sobu.

            A soba je bila kako ju je ostavio, nespremljena i puna stranih, hladnih i ustajalih vonjeva. Efrajim otvori prozor. “Rodio nam se sin!”, reče u sebi i posluša neće li se iz nekog, ruševinama zasutog kuta njegove svijesti, odazvati odjek radosti. I bio je razočaran kad ga ništa nije ganulo u duši njegovoj. To dijete što ga je prije jednog sata u sobi za novorođenčad, na trenut samo, kroz prozorsko staklo ugledao, bilo mu je strano i činilo ga savršeno ravnodušnim. I nije ispunilo veliku pustoš i prazninu u srcu njegovu, koja nikad nije bila veća nego u ovome času. “Moše bi sada bio u šesnaestoj godini”, pomisli i osjeti kako se nad njime razlio ogroman val tamne tuge i nemoći. Sjeo je na svoj krevet i zatvorio oči. Vani se čopor šikunske djece, kao provrvjeo iz pijeska, razgalamio u plaču i smijehu, u igri i svađi. Sav je šikun njihov i da ne bi čuo nepodnosive njihove kreštave glasove, on pritisne dlanove na oba uha. “Šesnaest godina… Šesnaest godina…” ponavljao je u sebi i sve što je proigrao i promašio, sve spoznaje, pred kojima je zatvarao ulaz u svijest, sve slike i zovovi prošlosti kojima su protkani njegovi zamračeni sni – sve je to sabrano, uklopljeno i zgusnuto u tih šesnaest godina. Pa kao da su ga neodoljive nečije šake povalile na krevet, on zarije glavu u jastuke, a ramena mu se zatrzaše u nečujnom plaču.

            A dotle je njegov bezimeni sin ležao budan, nepomičan i tih na svome ležaju, oporavljajući se od strašnog šoka što ga predstavlja dolazak na ovaj svijet. Zdravo, normalno dijete, rekoše doktori. Bio je sličan tucetu druge djece s kojom je ležao u istoj sobi. Doskora će se, međutim, vidjeti da je ta sličnost samo prividna i da će put njegov i život biti mnogo drugojačiji nego li u ostale djece. On je već pri porodu svome baštinio šesnaest godina svoga brata Mošea i živjeće svu svoju mladost i svojim i životom petoro svoje nevidljive braće i sestara. Otac će ga strasno zavoljeti i izabraće mu ime Geršon – ime kao i svako drugo. I samo ocu i materi to će ime značiti Moše, i Ruben, i Eli, a radost njihova biće bolom i gorčinom natopljena.

 .

NA ROŠ HAŠANU

.

U hram ću poći na Roš hašanu,

Da svome molim se Bogu,

Da smiren primim duševnu hranu

Dok smijem i dok još mogu.

 .

Al’ hoću da čujem glas hazana

U malom s e f a r d s k o m hramu,

Onog “stambuli” pjevača “mekama”

Što dira u dušu samu.

 .

Slušati neću grešnoga “tija”

Nit vapaj njegovih suza,

Već nazalni glas što tiho izvija

 Romansu iz Andaluza.

 

———————–

Hinko-Hajim Gottlieb (Zagreb, 1886-1948, Tel Aviv)

Advokat i književnik. Smatra se jednim od velikana jevrejske književnosti u međuratnoj Jugoslaviji, bio je urednik časopisa “Omanut” i objavljivao priče, pjesme, eseje, polemike, prevode… Pisao je za “Gideon”, “Hanoar”, “Haaviv”, “Politiku”. Nekoliko njegovih pripovjetki i kratkih priča preveo je 1939. na hebrejski dr Cvi Rotem i objavljivao u književnim prilozima lista “Hadavar” (Antinacistički feljton “Štuka s orasima, na židovski način”, oštru satiru na Hitlerov “novi poredak”, “Metuzalemov konac” i dr). Njegov “Psalam” čitan je u logorima u Dalmaciji. U Izrael je stigao 25. 3. 1945. bez rukopisa, ali je na podsticaj Cvia Rotema rekonstruisao svoje priče i pjesme. Prva priča u Izraelu “Jeste li siti, drugovi?”, iz partizanskog života, objavljena je u listu “Al-Hamišmar”, a prva u seriji prevedenih priča u “Davaru” bila je “Kadiš u šumi”. Sabrana djela Hinka Gottlieba, pod nazivom “Ključ za veliku kapiju”, u dva toma objavljena su u izdanju “Am oved”, 1987. (preveo na hebrejski i uvod napisao je dr Cvi Rotem).

***

Marjan Hajnal

Uz promociju antologije “U voljenoj zemlji”

 

(“Bet Daniel”, Tel-Aviv, 25.01.2007. godine)

 

 Zbog rijetke upotrebe pomalo već zaboravljena lijepa riječ rukovet podsjeća nas da je svaki antos (na grčkom cvijet), stasavajući na tlu nove domovine crpio snagu osebujne, na trenutke slavne, na trenutke tragične prošlosti. Među njima, ovom prilikom posvetio bih dužnu pažnju cvjetovima stasalim ne za baštenski pripremanu gracioznu i izvještačenu ikebanu, već da mirisom slobode svjedoči o mukotrpno kultivisanoj divljini kamene i bezvodne pustinje ispunjene idealima i netrpeljivim susjedima. Jedan od onih koje nije bilo moguće vidjeti obeshrabrene tokom kultivacije duhovnih polja je Artur Rotmiler, ili, Cvi Rotem, doktor filosofije, pravnik, prevodilac, pjesnik. Njegova zanimljiva i bogata sadržajima životna putanja govori o cionisti, aktivisti, koji je cijeli svoj vijek posvetio edukaciji drugih, pomažući im nesebično u svim oblastima. Budući da je prošao sve trnovite staze na kojima je evoluirao od bezbrižnog studenta sklonog evropejskim idealima do buntovnog zagovornika radikalnih socijalnih i političkih promjena, Cvi Rotem je predskazatelj bitnih tokova kroz koje će pod njegovim budnim voditeljstvom prolaziti i oblikovati se nove generacije useljenika. Njegova dva soneta uvrštena u antologiju, pored takođe briljantnog eseja o tragičkom i herojskom liku Hinka Gotliba, prezentuju nam svu složenost duhovne preobrazbe i fizičke prilagodbe novim uslovima življenja u Eretz Jisrael.

Kao i većina knjiga tipa antologije, zbirka radova olim iz bivše Jugoslavije objedinjenih u Voljenoj zemlji predstavlja mali vremeplov koji omogućuje susret autora različitih duhovnih stremljenja, karaktera i provenijencija. Čitajući knjigu ovih malih dragocjenih svjedočanstava i preporučujući je drugima, ujedno čuvamo od zaborava ljude čija djela i imena smo dužni da pamtimo i o njima obavještamo mlade koji nekad olako prelaze preko vrtova u kojima nije bilo lako biti stručak u rukovetu samoniklog i slobodnog stvaralaštva, u svojoj voljenoj zemlji.

Kultura, kao što i njeno ime govori, kao i svaki cvijet kojeg bismo rado opet vidjeli u polju, ima samo jedan minimalan zahtjev: da se voli i njeguje. Naš Yu-antos ne bi smio da uvene, jer je u njemu sjedinjen zov onih kojima je voljena zemlja istinski a ne samo deklarativno nešto značila. Koliko će ona biti procvjetana i oku prijatna zavisi samo od nas, od naše velikodušnosti, skromnosti i predusretljivosti, a primjer nam daju Franja Ofner, Piri Jarden, Bogoljub Srebrić, Avraham Omri, Bata Reuveni, Izika Gaon i drugi.

Dvojezično pisana, Antologija obećava da će se unuci i praunuci autora, kao i svi drugi poštovaoci stvaralaštva olim (useljenika) rođenih u nekadašnjoj Jugoslaviji, moći jednog dana posvetiti izučavanju estetičkih vrijednosti dostignuća članova HOJ-a zaslužnih za njegovo postojanje i djelovanje.

Kao urednik Antologije apelujem da se okrenemo budućnosti na taj način što ćemo više upoznavati i poštovati prošlost.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s