In Memoriam

CHAPA – IVAN VRHUNC

5.3.2013.

Upravo smo saznali da je u večernjim satima, nakon teške bolesti, tijelo napustio dragi nam bhakta Chapa (Ivan Vrhunc).

Od bhakta koji su bili u kontaktu sa njim tokom posljednjih mjeseci njegovog života saznali smo da je pričao o Krišni do zadnjeg trenutka. Putem telefona bio je u kontaktu sa Njegovom Svetošću Sacinandana Swamijem. Njemu je bhakta Chapa rekao da je spreman, ako Krišna učini da ostane, podijeliti svoje iskustvo sa drugima, a ako je Krišnina volja da napusti tijelo, da je spreman na to i potpuno svjestan da mu se život u tako bolesnom tijelu svodi na samo preživljavanje i patnju, te da vjeruje da će u drugom tijelu moći služiti bolje.

Madayanti mataji nam je prenijela da joj je prije dva dana rekao da smatra da je završio sve što je imao ovdje i da je spreman da ide. Kaže da je bio jako miran, u vrhunskoj svjesnosti Krišne i da je po njoj poslao i poklon za nedavno održanu Vyasa Puju HH Sacinandana swamija.

Bhakte će ga sigurno pamtiti po njegovom sviranju sitara, na mnogim hramskim programima, nama-yajnama, festivalima i td. Svirao je i na Yoga is music koncertima, te je učestvovao na Japa i kirtan retreatovima u Hrvatskoj, kao i na koncertu HH Indradyumna swamija u Zagrebu 2010. godine. Bio je redovan posjetitelj hrama još i tokom ratnih godina, a posebno je poznat po organizaciji multimedijalnih programa pod nazivom Putnik i Putnik 2.

Svega toga, prisjeća se bhakta Ševko, koga smo zamolili da napiše par riječi po kojima ćemo pamtiti bhakta Chapu:


Dragi prijatelju…

Kažu da je ovo svijet rastajanja. I kažu kako svako od nas dolazi da ispuni svoju misiju.
Oni koji su slabi u ovom svijetu vide samo borbu, oni jaki vide izazove. Izazovnijeg vremena od onog u kojem smo se mi prvi put upoznali, u ratu 1993. godine, kada smo započeli naše druženje, pokrenuli brojne duhovne muzičke programe, nije moglo biti.

Ja pamtim sve….
Pamtim kada smo napravili prvi put koncert i kada je došlo samo nekoliko ljudi, jer je taj dan palo preko 2000 granata na razoreni grad, a oni koji su došli rekli su nam kako su tada zaboravili na rat. Samo slušajući Sveto Ime. Mi o muzici nismo znali baš puno, ali eto vjerovali smo da sviramo i pjevamo iz duše, i ja mogu samo zamisliti koliko ti je trebalo strpljenja da u nama ujediniš i našu dušu ali i muziku, koja je jezik, kojim je govorila tvoja duša.

Dragi prijatelju…
Pamtim ja i kad smo napravili prvi mjuzikl, PUTNIK 1. Sjećaš se, rat, nema se gdje otići iz grada, a ti pokrećeš PUTNIKA. Preko 1000 ljudi je pjevalo sa nama i imalo osjećaj da smo tada zaista negdje PUTOVALI. U predvorje naše duše i u hram našeg voljenog Gospodara. I da pokažeš kako čarolija nije slučajna, da je nastala zahvaljujući tvojoj predanosti, o da svi smo mi nešto radili, odigrali svoje uloge, ali je tvoja uloga bila da nas sve spojiš i da se čarolija desi – eto čisto da pokažeš da može bolje, PUTNIK je opet putovao.

Drugi dio. I opet čarolija. Sjećam se kako je zadnja scena bila ples Radhe i Krišne, sa vrhunskim plesačima, i kako su ljudi plakali. Neki su rekli, ako je ovako u duhovnom svijetu onda ovo oduzima dah svojom ljepotom.

Pamtim sve…
Najviše naše duge razgovore u hramu, na balkonu, dok padanje granata posmatramo kao neki redovan čin. Naših službi, o milion službi, voda, drva, programi. Jedan je posebno važan u mom srcu. Neposredno pred program dobio si vijest da je umrla tvoja majka. Ja sam pomislio kako sigurno nećemo moći svirati, ali sam zaboravio da Čapa pripada onim jakima. Pjevali smo tada pjesme za našu Radharani. I ja sam se pomolio da u svom duhovnom životu i ja budem tako jak. Da predanost ne može biti ničim poljuljana.

Kažu da kroz ovaj svijet prolazimo jaki ili slabi. Ja baš nisam bio jak. Moj duhovni proces je tek bio započeo, i milostivi Gospodar mi je poslao tebe, da me naučiš da ojačam, da shvatim da je duhovnost važna samo ako su koraci autentični i iskreni, i iznad svega da naučim vidjeti, onim duhovnim očima – ovo je možda svijet rastanja ali za istinske duhovne PUTNIKE, rastanje ne postoji – i ne postoji ZBOGOM – SAMO DO VIĐENJA – SRETNO PUTOVANJE U OKRILJE VOLJENOG GOSPODARA!

Ševko

***

NA SCENI SARTR-a

Objavljeno: 03.07.2012.

http://www.sutra.ba/novost/65362/Veceras-koncert-Ivana-Vrhunca-Chape

Večeras koncert Ivana Vrhunca Chape

U okviru trećeg dana specijalnog programa “Sedmi mjesec” Sarajevskog ratnog teatra publika će večeras moći posjetiti koncert “Sitar solo” Ivana Vrhunca Chape.

CHAPA

Ivan Vrhunc Chapa

Piše: SUTRA.BA

 Sitar je žičani instrument koji se koristi u indijskoj klasičnoj muzici. Instrument koji je u širokoj upotrebi širom indijskog potkontinenta, zapadnom svijetu postao je poznat kroz rad Ravi Shankara, u kasnim 1950-im i ranim 1960-im godinama nakon premijernog izvođenja hit pjesme od The Kinks “See My Friends”, saopćeno je iz SARTR-a.

The Beatles su sitar koristili u svojim pjesmama “Norwegian Wood (This Bird Has Flown)” i “Within You Without You”.

Ivan Vrhunc Chapa je jedan od pionira domaće rock'n'roll scene. Umijeće sviranja sitara stekao je u Velikoj Britaniji, čime je postao prvi bh. muzičar ove vrste.

Do sada je održao brojne nastupe širom Evrope, a ostvario je i saradnju s mnogim umjetnicima.

***

Traume od festivala

Sarajevski muzičar koji se u posljednjih nekoliko godina uglavnom bavi etno nasljeđem svirajući sefardsku i indijsku tradicionalnu muziku najzaslužniji je za održavanje prvog Sarajevo Sessions Festivala

KO JE IVAN VRHUNC?

Ivan je građanin Sarajeva, čovjek koji je kao dijete došao s roditeljima iz Slovenije i ostao tu.

Bio sam jedan od pionira rock'n'roll generacije koji je živio u inostranstvu dugo godina jer sam želio upoznati svijet, razne kulture i tradicije. Htio sam rock'n'roll svirati na način koji je blizak našem uhu, i uvijek sam mislio o folkloru kao o korijenu muzike. Možda sam zato i svirao s Goranom Bregovićem pa izgleda da smo, eto, ispali i roditelji etno-manira u našoj muzici. Sad se bavim indijskom duhovnom muzikom, mada sviram različite duhovne tradicije. Dobra muzika je moja preokupacija, nije mi važno koji je oblik u pitanju. Radim i filmsku muziku, pokušavam sklopiti lijepo, pošteno, skladno i harmonično…

SARAJEVO SESSIONS

Nije bilo lako doći do prilike da se festival napravi.

Ovdje za to treba puno vjere, energije, dobre volje, odricanja, razumijevanja, strpljenja… Ova stvar iziskuje novac. Bit će da smo mi koji smo prošli ratna iskušenja pomireni s tim da treba koristiti neke puteve, kanale i recepte koji su u nekom svijetu koji zovemo “normalnim” nepoznati. Ideja organizatora ovog festivala i jeste bila u tome da pokušamo pokazati ono što imamo u svojoj kulturnoj baštini, u našoj zemlji, kao i kulturu najbližih susjeda. Sada smo u situaciji da moramo vaditi dozvole za rad i vize za ljude koji nastupaju na tom festivalu, i to, jednostavno, traumatizira. Čovjeka jednostavno boli glava od toga, i sada kao organizator tačno znam kakvo je to iskustvo. Želja, svrha i cilj ovog festivala bila je da ukaže na slabosti politike koja nas je dovela u ovakvu situaciju. Ljudima smo htjeli dotaknuti dušu muzikom, jer mi smo stanovnici podneblja koje je opljačkano, kako materijalno, tako i duševno.

I ne može se ništa drugo uraditi nego se ovako pokušati boriti ili se pokoriti. A ako se pokorimo, znači da će dominirati šverc, prevara, krađa i pljačka do kraja života. A ljudi od pera, od note, ljudi majstori svoga instrumenta mogu učiniti nešto na prevladavanju slabosti koje nas trenutno okružuju. Danas za običan koncert treba napraviti hiljadu i jedan papir, platiti hiljadu i jednu dažbinu i taksu da jedan umjetnik dođe i predstavi ljudima ono što radi. Čini mi se da nas kultura uopće ne interesuje, kao da smo se svi pretvorili u stare ohrdane automobile koji su zakrčili naš grad.

PRIBLIŽITI SE LJUDSKOM SRCU

Još dok sam se bavio rock'n'rollom počela je proizvodnja zvučnih efekata – delay, distorzija, oko nogu su bile razne pape, kako ih mi zovemo. U svom arsenalu i ja imam cijeli komplet toga, čak sam u Velikoj Britaniji imao priliku testirati te efekte za velike zvijezde kao što su Jimmy Page ili David Gilmore. No, kad je John McLoughlin sa Mahavishnu Orchestra zasvirao na akustičnim instrumentima sjedeći na jednom običnom ćilimu, osjetio sam više muzike nego sa svim efektima ikada prije. Tada sam shvatio da kad se zatvori krug, moraš ponovo da staneš na zemlju. Možeš dokučiti bilo koju visinu, ali ako izgubiš kontakt sa zemljom, onda si izgubio osnovnu notu na kojoj sve počiva. Tako je, mislim, i sa ovim trendom koji se širi, jer je najveći problem to da tehnologija više svira nego ljudsko srce. Pojave se ljudi bez sluha, pritisnu nekoliko dugmića na svom kompjuteru i sebe već nazivaju kompozitorima; to je i za očekivati, jer je otuđenje zaista preveliko. Muzika nije ništa drugo nego približavanje samom sebi, a onaj ko je blizak svom srcu može se približiti i tuđem.

***

Šefik Avdagić

ROCKER SA SITAROM

Priča o ČAPI  je, bez pretjerivanja, priča o jednoj izuzetnoj osobi koja je u sebi sjedinjavala istinskog kreativca, umjetnika, izvanrednog muzičara, rockera i iskrenog bhaktu – onaj koji je predan Gospodu – sa brojnim vrlinama; ovo je priča o njegovoj duhovnoj stazi na kojoj se, između ostalih, izrodila velika ljubav prema indijskoj duhovnoj muzici. Nakon nedavnog odlaska istinske sarajevske legende Ivana Vrhunca Čape – 8. marta na gradsko groblje Lav došli su mnogi iz kulturnog miljea grada da se oproste s njim – o njegovom životu možda bi jedino imala pravo govoriti njegova velika ljubav (neka oproste njegove prekrasne dvije kćerke, Snježa i Sita), Njegovo veličanstvo – SITAR, čiji muzički jezik samo rijetki i odabrani razumiju. Riječ je o duhovnoj muzičkoj formi koja svoje izvorište ima u drevnoj zemlji Bharati (Indiji).

RAGA NA SITARU

Za jedne on je bio, bez ikakve sumnje, i ništa dalje i ništa šire, čisti, u sedam voda ispran rocker, jedan od pionira rock generacije koji se nakon druženja i svirke sa u prvoj prvcijatoj postavi grupe što je prethodila Jutru i još kasnije Bijelom dugmetu, sa gitarom preko ramena otisnuo u Londru. Tamo je svirajući gitaru na ulici, gdje se, majčin sine, na muci poznaju junaci, zarađivao za hljeb nasušni. Pa je poslije sigurniju varijantu podmirivanja egzistencije, a sve u svrhu bavljenja onim što voli, uvidio kroz rad u jednom od glasovitih Hard Rock Cafea, sa čijim je vlasnikom Isaacom Tigrettom i kasnije, “u poznim godinama”, ostao u kontaktu. Vremenom, i jedan i drugi postali su poklonici Avatara našeg doba – Bhagavana Sri Satya Sai Babe. Prelomni moment u Čapinoj muzičkoj karijeri, tokom boravka u Londonu, predstavljao je njegov susret sa jednim lamom (budističkim Učiteljem), što je odredilo njegov daljnji put, interes za duhovnu literaturu, preciznije vedsko učenje i svete spise Indije. U ovoj ranoj fazi njegovog duhovnog sazrijevanja Čapa je definitivno donio odluku da u svom muzičkom izražavanju ubuduće gitaru zamijeni veoma zahtjevnim instrumentom za učenje – sitarom, za čiju kupovinu je od usta odvajao svaki zalogaj. Za druge, bez trunke dileme Čapa je bio veliki umjetnik, izvođač posebne muzičke forme – raga na sitaru, te skladatelj muzičke špice za film, pozorište: njegova muzika za predstavu Nevjesta od kiše u režiji Ljubice Ostojić na petom Festivalu BiH drame proglašena je najboljom, a pisao je i za lutkarske predstave, najčešće u režiji Dubravke Zrnčić-Kulenović, sudjelovao na raznim izložbama itd. U godinama nakon rata velika, a neostvarena, želja mu je bila da na ovim prostorima zaživi etno-festival koji bi iz godine u godinu nastavio da njeguje bogato etno-naslijeđe sa područja Balkana, od tradicionalne muzike iz sefardske kulture, preko bogatog naslijeđa Roma do duhovne muzike derviša koja se zadržala vijekovima na ovim prostorima. Čapa je najzaslužniji za održavanje prvog Sarajevo Session Festivala, a boljim poznavaocima njegovog muzičkog opusa još uvijek su u živom sjećanju njegovi performansi na Baščaršiji i na velikoj izložbi Nesiha Tahirovića  2010. godine, u Collegiumu Artisticumu, kada je u povodu Dana Srebrenice ispred Nesimove trilogije Lamenta nad Srebrenicom, na sitaru izveo ragu, specijalno pripremljenu za tu priliku.

CHAPA_1

DUHOVNI TRAGALAC

Za treće, pak, Čapa je iznad svega bio iskreni – bhakta, istinski duhovni tragalac za Jednotom i univerzalnom Ljubavlju, poklonik Budhe, Krishne, Sai Babe, kome je 2005. išao u pohode. Tokom boravka u Swamijevom ashramu Prasanthi Nilayamu (Kući mira), u malom mjestu Puttaparthi na jugu Indije, Čapa je sa veoma zapaženim materijalom (reprezentativnim banerom i filmom koji je prikazivao interreligijski duh i suživot pripadnika različitih religija na našim prostorima) predstavljao duhovnu kulturu BiH. Pored svega ovog, Čapa je bio veliki patriota, iako je imao slovenačko državljanstvo te je kao i mnogi drugi u nekom od konvoja tokom rata mogao otići iz Sarajeva. No, nije napuštao svoj grad u vrijeme kada je njemu i njegovim sugrađanima bilo najteže, te je u templu Međunarodnog društva za svjesnost Krishne (ISKCON) na Kovačima, zajedno sa ostalim bhaktama, služeći zajednici u kojoj je živio – služio Bogu! U to, ratno vrijeme, kada je u dimu snajperske vatre i učestalih eksplozija granata ljudski ego gotovo iščeznuo, a duhovnost se budila kao Feniks iz pepela, Čapinom zaslugom nastali su multimedijalni programi pod nazivom Putnik i Putnik 2. Bhakte će još dugo pamtiti Čapu po njegovom sviranju sitara na mnogim hramskim programima, a posebnu pažnju zaslužuje njegov angažman u regionalnom projektu Yoga is music, koji je sa svojim koncertnim večerima u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji okupio brojne kvalitetne muzičare i duhovnjake što u okruženje šire pozitivnu energiju kroz muziku i pjesmu u slavu Boga.

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s