Franjo ŠarčevićŠarčević_Abdulah

Abdulah Šarčević – funkcioner čovječanstva i funkcioner Istine

1.4.2011.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 30.ožujka održan je simpozij posvećen akademiku Abdulahu Šarčeviću, jednom od najznačajnijih filozofa s naših prostora.
Uvodno obraćanje održao je dekan Filozofskog fakulteta prof.dr. Ivo Komšić, koji je naveo da su ideju o održavanju ovoga simpozija pokrenuli studenti profesora Šarčevića – postdiplomci i doktoranti, a u organizaciji sudjeluju ANUBiH (čiji je on član), Filozofski fakultet u Sarajevu, Fakultet islamskih nauka, Franjevačka teologija Sarajevo, Preporod i Bošnjački institut- zadužbina Adila Zulfikarpašića i drugi.  Prof. Komšić istaknuo je da je prof. Šarčević jedan od najplodnijih filozofa na prostoru bivše Jugoslavije. Rođen je u Starom Majdanu 1929.godine, studirao je u Zagrebu i diplomirao 1952., a 1967. obranio je doktorsku disertaciju. Objavio je trideset knjiga i veliki broj znanstvenih radova iz različitih područja filozofije. Redovni je član naše Akademije nauka i umjetnosti. Od 1954. do 1959. godine predavao je filozofiju u Skopju, a 1959. dolazi na Univerzitet u Sarajevu. Za vrijeme rata njegov dom na Grbavici do temelja je srušen i odlazi u SAD, gdje predaje, a vraća se u BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Godine 2000. odlazi u mirovinu.

Akademik Šarčević odupire se svakoj vrsti redukcionizma, pa čak i unutarnjeg dogmatizma. On u filozofiji nastoji dokučiti neizrecivo i to neizrecivo je glavno obilježje njegove filozofije. To ‘neizrecivo’ jest ovdje sam bitak i prema njemu se treba odnositi kao prema jedinoj našoj mogućnosti, otkrivajući ga svakodnevno. Šarčevićeva filozofija oslobađa se dogmatizma i filozofske taštine te opire pozitivističkom mišljenju. Istina je nedokučiva i filozofsko mišljenje i mišljenje uopće jest polimorfno, ne smije se institucionalizirati, njemu po prirodi pripada sposobnost za višestrukost. Zadaća filozofije jest ANTIFUNDAMENTALISTIČKA. Ona ostavlja prostor za religiju i za sekularizam istovremeno, za duh Zapada i za duh Istoka. Na kraju je Komšić zaključio i upitao nas: Šarčević je sposoban za prihvaćanje i susret s drugim, drugim kulturama i svjetonazorima. Da li su ostali?

Akademik Vladimir Premec pročitao je zatim pismo Georgorija Stardelova, koji konstatira da na našim prostorima  nema filozofa kalibra Abdulaha Šarčevića.

Na simpoziju su filozofi i društveni radnici u svojim izlaganjima iznosili karakteristike Šarčevićeve filozofije te ih reflektirali na različite aspekte društvene zbilje. Djelatno-praktično filozofiranje i mišljenje, etičko s naglaskom na praktičnost a ne teorijsko jest zadaća moderne filozofije. Obilježje današnjeg svijeta jest pad vjere u neograničeni napredak znanosti te istovremeno opći cinizam! Ne vjeruje se više u mit o znanosti, u to da će ona riješiti  probleme čovječanstva, emancipirati ga i pobijediti zlo, u što se vjerovalo do 20.stoljeća. Međutim, proces znanstveno-tehnološkog razvoja je ireverzibilan i trebamo naći načine da “humaniziramo“ znanost i tehnologiju. Etika odgovornosti treba da bude korektiv nasuprot samog sebi svrhovitog tehnološkog napretka.
Jedan od predavača postavio je pitanje, da li prijateljstvo uopće može biti izvan obilježja filozofsko-političkog?! Odgovor je negativan.

Ono što ljude iskreno veže jedne s drugima nije krvno ili nacionalno srodstvo, nego ideje. Dalje, konvencionalna ili tradicionalna zajednica sve više gubi na važnosti. Kad su u pitanju nacionalne zajednice, to je i dobro. Ne postoji nijedna nacionalna zajednica koja u sebi ne sadrži elemente zločina. Kad zavirimo u podrume svih nacija, tu ćemo vidjeti leševe, koje ona krije, jer nacija nikada neće iznijeti na vidjelo sramni karakter svog “herojskog nastanka“. U tom kontekstu, političko prijateljstvo može biti moguće jedino prema pojedincima. Floskule poput “mi komunisti“, “mi kršćani“, “mi filozofi“ itd. postajat će polako prevaziđenima i mi prelazimo u razdoblje kada se, dakle, pojam zajednice polako raspada kakav je bio u klasičnom smislu (zajednica više ne robuje sama sobom).

Prof.dr. Željko Pavić dao nam je važno pitanje: „Možemo li mi ovdje u Bosni pružiti ruku onome koji je se veselio našem uništenju?“ i ističe: „Šarčević veli: da, to je moguće!“

Prof.dr. Marijan Krivak naglasio je da je sintagma ‘društvo znanja’ floskula. Mi živimo u svemu osim u društvu znanja. Bolonjski proces i od humanističkih znanosti želi napraviti robu za tržište i protiv tih tendencija nam je se boriti. Osim toga, ja bih dodao, zadesila nas je i hiperprodukcija fakulteta te hiperprodukcija zvanja (sumnjivi ljudi magistriraju i doktoriraju po sumnjivim, malim mjestima). Profesor Šarčević svestrani je naučnik u najširem smislu te riječi i uzor je svima kojima je stalo do znanja, a ne samo do formalnog zvanja.

Prof.dr. Hilmo Neimarlija pozdravio nas je u ime Fakulteta islamskih nauka i Bošnjačkog instituta. On je istaknuo da je Abdulah Šarčević funkcioner čovječansta i funkcioner Istine, te u isto vrijeme unutarnje otvoren za druge oblike saznanja i iskustva. Šarčević odbija i imperijalizam jednog i imperijalizam mnoštva. Zaključio je i da njegova djela karakterizira složenost koja je bliža složenosti značajnih književnih djela doli kompliciranosti filozofskih djela.

Prof.dr.Enes Karić govori o značajkama visokog statusa kojeg stih i pjesma imaju u filozofiji Abdulaha Šarčevića. Šarčević pjesništvom transcendira vrijeme ili pak pokušava dijalog između različitih vremena.
Na simpoziju je sudjelovalo još puno filozofa i književnika i njihova izlaganja i članci bit će svi objavljeni u zborniku, a ovdje ću u kratkim crtama prepričati riječi profesora Franjevačke teologije dr.fra Mile Babića, čiji je govor po mom mišljenju, a sudeći i po oduševljenju slušatelja i sudionika, bio najnadahnutiji. Babić pristupa Šarčevićevoj filozofiji iz horizonta svijeta ugroženog cunamijem, nuklearnom prijetnjom i ekološkom katastrofom. Osim toga, kod suvremenog čovjeka sve se više ispoljava katastrofilija, ljudi žude za zlom i za katastrofama i uživaju posmatrati ih.

Vladavina nacionalizma u BiH uvjetovana je paranoizmom- za paranoika je svatko neprijatelj i paranoik želi svakoga uništiti ili eliminirati. Intelektualci u Bosni i Hercegovini su postali tiranofili, ovdje smo toliko navikli na zlo da smo ga proglasili dobrom, toliko smo navikli na laž da smo je proglasili istinom. Pitanje je otvoreno: odakle ta navika na zlo?

U današnje vrijeme globalizacije, globalni kapitalizam ima i svoju biopolitiku. Sistemi moći danas upravljaju životom i smrti ljudi. Šarčević u dijalogu s najvećim filozofima zagovara kraj povijesti nasilja, zagovara povijest s onu stranu nacizma, paranoje, mržnje. Usto, moderni svijet zadesila je i epistemološka katastrofa – što ubijamo, to spoznajemo; što ne potčinimo, to i ne poštujemo. Mi živimo u koncentracijskom logoru. Lenjin i Staljin su zacrtali teror, a nastavio ga Hitler, čineći 20.stoljeće najstrašnijim razdobljem povijesti čovječanstva, koje je imalo epilog i u krvavom jugoslavenskom ratu. Nesreća je u tome što kad ubijamo, mi mislimo da činimo nevino djelo.

Na kraju je dr.Babić, kao istaknuti i rekao bih jedan od najgorljivijih boraca za slobodu na našim bosansko- hercegovačkim prostorima, iznio dojmljive riječi koje nas ostavljaju sretnima zbog same činjenice da ga slušamo: Svi koji polaze od nekog nedodirljivog apsoluta, koji privatiziraju istinu i polažu monopol na istinu, nosioci su zla u svijetu. Šarčević je uvijek ismijavao metafizičke revolucionare, koji ubijajući misle da stvaraju “novi svijet“, ali ismijava i one s druge krajnosti, koji vječno prihvaćaju status quo i nisu spremni za promjenu.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s