Borislav Jovanović

F R A G M E N T I    I Z   O S A M D E S E T I H 

 

– Iz Dnevnika vođenog od kraja 1981. do osvita 2000. nazvanog

„Vodena zmija“ i još neobjavljenog

 

(U ovoj knjizi je izdvojen dio nedatiranih zapisa nastajalih tokom osamdesetih godina)

 

 17. decembar, l981.

 „Strašno… strašno“ – to sam, u kratkom razmaku izgovorio maloprije slušajući poslednju vijest u drugom izdanju TV dnevnika u kojoj se kaže da je Tanjug, upravo, emitovao vijest, prema Radio-Varšavi, da je u sukobu snaga bezbijednosti i rudara u Katovicama poginulo sedam rudara, a više povrijeđeno, i da je u Gdanjsku došlo do demonstracija u kojima je povrijeđeno l64 lica s približno toliko i snaga bzbijednosti. Sjetio sam se govora generala Vojćeha Jaruzelskog od nedjelje koji me je uzbudio svojom dirljivošću ali ispunio i tamnim slutnjama.

 Žao mi je u tom trenutku bilo Poljskog Čovjeka; bio sam u s njim u tom dramatičnom jutru njegove sadašnjosti i budućnosti… Poljaci ponovo pucaju u Poljake. Bilo je tako i na današnji dan prije jedanaest godina. Tada se pucalo u brodograditelje, sada u rudare. Prolivena je ispred rudarskih okna rudarska krv. Vlast jedne socijalističke zemlje puca u radničku klasu, puca u jedan narod koji traži svoj nacionalni i politički identitet, koji hoće da bude gospodar u svojoj kući, na svom ognjištu. Plaća se krvavi danak Staljinovom socijalizmu. Prokleti dogmatizam, modeli, šeme, bježanje od života, od istorije, od čovjeka. Feudalizam u drugoj koži – ukidanje čovjeka. Poljska nije imala 1948. godinu. Mađarska je to pokušala krvavo 1956, Čehoslovačka 1968. Poljskoj je ovo treći put. Bune protiv sopstvene partije, bolje reći, protiv zloupotrebe socijalizma i cijelih naroda. Do kad tako… !

 Guše se socijalni i nacionalni preporodi. Ovo što se dešava u Poljskoj svojevrsna je revolucija u kojoj, naravno, ima i kontrarevolucionarnog ali je ono marginalno. Nijesam u ovom trenutku daleko od konstatacije da bi poljski radnik, sit i presit izopačenog socijalizma, pristao i na sistem parlamentarne demokratije. Čudo se, zapravo, desilo: oni koji su štrajkovali u kapitalizmu, dobili su pravo da štrajkuju i u socijalizmu. I to u zemlji tvz. relanog socijalizma. Htjenja radničke klase proglašavaju se za kontrarevoluciju. To je logika dogme. Revolucije se ne mogu ukidati dekretima. Niko neće da bude rob u 2o. vijeku. Poljaci neće da budu provincija bezumlja staljinističkog tipa.

 Poljska pod Vojnom upravom?! Radnička klasa u  opoziciji. Kakvi paradoski epohe!

Otišao sam na spavanje. Primicala se ponoć. Mislio sam na onih sedam rudara Rudnika „Vujek“ u Katovicama koji su htjeli da štrajkuju zbog zavođenja ratnog stanja u zemlji. Njihove barikade neće biti uzaludne, vjerujem. A barikade u Poljskoj – je li to kraj ili početak!

Kako ću mojoj djeci, ako me sjutra veče budu pitala zašto su poginuli rudari, radnici, odgovoriti?

***

 Umro je Miroslav Krleža. Dvadesetdeveti je decembar, 1981. godine. Vijest koja se već nekoliko dana očekivala.

 Prije nekoliko dana pročitao sam u „Politici“ pjesmu Milivoja Slavičeka „Moj Miroslav Krleža“. Ovaj naslov, bolje reći najljepši stih ove pjesme, mogao bih i ja, u ovom trenutku da uzmem kao najsažetiji izraz onog što sam prema ovome piscu osjećao;onoga što sam od ovog pisca naučio; onog što mi je on dao, otkrio, predstavio. Krleža, zapravo, to je cijela jedna Akademija nauka i umjetnosti, grandiozno djelo pred kojim čovjek stoji sa divljenjem – ne vještačkim, već iskrnim. Čovjk se obraduje takvoj misli, takvom naporu, toj riznici znanja, toj čudsnoj dijalektici, toj literarno-esejističkoj verziji Marksa.

 Imali smo prosvjetitelja, ali u modernoj evropskoj pa i svjetskoj kulturnoj baštini malo je tako briljantnih obračuna sa svim što je bezglavo i neljudsko, eksploatatorsko i policijsko, a na tako britak i neponovljiv način kao što to stoji na svakoj stranici Krležinog rukopisa, nezavisno da li je prva ili posljednja, ili pak koja je vrsta književnog izraza. Cjelokupna njegova riječ je živa, polemična, žestoka, elokventna, ali samo i kao takva moguća. Ubiti provinciju u čovjeku, osloboditi se ljudske gluposti, učinjeti hod istorije bržim – to su postulati njegove misli. To je „Um stravični što krune razdraba“ (Njegoš).

 Misao slobode koja otkriva anatomiju zla, nasljedje buđavih epoha, inercije, balkanske tmuše i zapadno-evropsku civilizaciju sa kapitalom u srcu i krvi.

 Miroslav Krleža je uspio da i od politike napravi poetiku; da čega se god dotakne sve pretvori u univerzalnost. Humanista, pjesnik, romansijer, enciklopedista, leksikograf, filozof, teoretičar, estetičar, publicista, veliki poznavalac ljudske duše, znalac – sve to u jednom dahu, sve to na jednom mjestu. On je, zapravo, jedan od mogućih i rijetkih obrazaca kompletnog pjevanja i mišljenja. To je drama vremna, drama čovjeka, ljepota koja izranja iz tamnog i krvavog neprstanog poprišta.

 Govor Miroslava Krleže na Kongresu jugoslovenskih pisaca održanog u Ljubljani l952. godine, samo je kruna njegovog antidogmatizma, njegove misli o literaturi, umjetnosti, o revoluciji uopšte, o čovjeku bez stega i „inženjera duša“. Možda je Krleža i jedan od preteča našeg obračuna sa ukalupljenim i crno-bijelim shvatanjem svijeta i života, sa sistemima koji su osuđeni da idu u muzej. “I mjesečina je pogled na svijet“ glasi jedna njegova misao iz romana „Na rubu pameti“. Više je sve to od književne Republike. To je književni Globus.

***

 U meni postoje najmanje dva čovjeka, dvije svijesti, dva saznanja, jedan sukob ili mnogo njih. Nosim dva glasa koji se slažu ili ne slažu, glasaju i ne glasaju; dvosmislen sam, otvoren i uvijek sa nekim novim jutrom ili nekom noći koja se ne može ničim minirati.

 U meni je jedan čovjek, dnevni, poludnevni ili prijepodnevni; i jedan metafizički, iskonskisuštinski, nabijen svijetom i životom i nekom zdravom i tužnom intelektualnošću. Naći nešto između je teško, pomiriti te polove života i sudbine je skoro nemoguće, a ko i jeste, onda je to privid, kratkovječna i mjehurasta nadmoć svakodnevice i prakticizma koji, uglavnom, otaljavaju život iz ugla svakodnevice i njneih pisanih i nepisanih zakona.

 Vidim, zapravo, sebe kako trčkaram između jednog i drugog dnevnog reda, s kancelariujskim manirima, nekad narogušenog, nekad odrogušenog, ljutog na cio svijet i pomirenog sa samim sobom. Onog koji pred sobom zaćuti i sebe potapše po ramenu i kaže: “Tako ti je to u životu“.

 Nekada sam sav od poetskih razmirica, literarnog pejsaža, da bi u sjenici toga stajalo zakržljalo, jalovo, provincijsko i ugojeno dnevlje. To dvojstvo je sreća i nsreća. Jedno i drugo ipak se drže za ruke. O toj svakodnevnoj, zemaljskoj, udžbeničkoj perspektivi i onoj drugoj, kosmičkoj, nebeskoj, trebalo bi napisati roman.

 Moje misaono i poetsko oko uči me da budem čovjekolik a ono drugo – kolektivno usmjereno, pripitomljeno – da budem sitnosopstvenik, mediokritet, parader, itd.

***

 Mnoge kontinenete čovjek u sebi tek otkriva. On je mnogo prije otkrivao prirodu nego prirodu u sebi. Njegovu duhovnu i fizčku anatomiju, prije svega. Čovjek otrkiva vasionu, ide u kosmos, a svoj kosmos u sebi mora da otkriva;mora tamo sve više da plovi. Sigmund Frojd je jedan od tih velikih moreplovaca. On je novi Kolumbo koji je otkrio Ameriku u čovjeka, čovjeka u čovjeku. Praslike su našew dijete koje ne može nikad da ostari. Univerzum je u nama posijao čovjeka. Uklopiti se u sebe, koliko je moguće, je li to mudrost. Čega se ne sjetimo mi, sjetiće se život i smrt. Ne volim misli koje kunjaju, koje dangube. A ne volim misli koje me neće zateći.

***

 Čuh u jutarnjim vijestima (11. jul, 1982) da je noćas umro Muhamed – Meša Selimović. Prvo što sam pomislio je kako je romanom „Derviš i smrt“ ostavio sjajan „Moj zapis o meni“. Zapis pisan derviševom rukom i ljudskom mukom. Sjetio sam se i završetka romana : “Jer, smrt je besmisao kao i sam život“.

Sjetio sam se i dvije književne večeri na kojima sam slušao Selimovića. Oba puta u Beogradu, odmah po izlasku „Derviša“ 1966. godine. U Domu omladine i na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Selimović je pričao o svom novoizašlom romanu. Ideju o ovom romanu nosio je skoro trideset godina. Rodila se u trenutku kada je saznao da mu je brat stradao bez krivice. Znao je, zapravo, da on nije mogao biti kriv. Objašnjavao je podsticaje za pojedine prizore i scene u romanu. Ženske ruke čijem opisu je posvetio dosta prostora na samom početku romana su ruke njegovog oca. Gledao ih je samo u svečanim prilikama; za vrijeme vjerskih praznika. Tada su djeca ulazila u očevu sobu i ukazivala poštovanje ocu. Te prkrštene, begovske, ruke dobile su svoju literarnu viziju.

Na Kolarčevom narodnom univerzitetu čitao je odlomke iz rukopisa romana „Tvrđava“. O romanu „Derviš i smrt“ govorio je Borislav Mihailović – Mihiz. Sjećam se kako sam Mihizov prikaz romana „Derviš i smrt“ čitao jednog ljetnjeg dana (u zavičaju). Recenzija je objavljena u NIN-u, onom što je imao novinski format. Viđenje ove knjige bilo je skoro euforično u svojim pohvalama.

Ne znam da li je „čovjek uvijek na gubitku“, ali znam da je čovjek koji je napisao „Derviš i smrt“ na dobitku!

***

 Što je život škrtiji, to je bolja literatura. Sve tjeskobe nadomješta umjetnost. To su prostranstva kojih nema riječ ili ih od njih može naučiti. Što više nevolja to više građe za nove knjige. Od svih utucaja na pisanje i stvaranje najresudniji i najumjetničkiji uticaj ima život.

Poezija je jedna od važnijih zastava života.

***

 Čovjek je smrtan i mora da umre – kaže Njegoš u svojim testamentarnim razmišljanjima. Sada se na te misli naslanjamo u svojoj intimi. To nam je potpora, oslonac i zaštitnik. Veliki pjesnik postaje ne samo nacionalna i istorijska potpora, već i ljudska, pjesniučka, univerzalna utjeha, spas. Ako spasa ima.

 Ljepota poezije je u ljepoti neispjevanosti.

Potreba za pjevanjem se izjednačava sa potrebom beskonačnog traganja za analogijom vječnosti u nama; za nekom novom verzijom rečenog. I kao što nas Bog poučava drugom vidu, takvu ulogu kao da poprima poezija.

Smrt ima mnogo toga da kaže. U tome je njen smisao. Srasla je u sve i izrasla iz svega. Nikad ne zaboravlja na sebe. Pobožna do ludila svojoj pohoti. Dekodira nas, uzima pod svoje. Ako zaplače ne vjerujte joj. U centru je bitka, u centru vremena, istorije, u centru sna, mikro i makrokozmosa. Spremna na sve pa i na sopstvenu smrt. U centru je svih boja, svake Biblije, svake metafore, svake obijesti, svake ljepote, svake mitologije, paganstva i monoteizma. Idejnost koja traje. Smrt postaje pismo, pismo postaje smrt. U vječitom smo krugu njene strukture i svega što vidimo i ne vidimo. Pokretač sna i pokretač vremena. Sopstveni perpetummobile. Upijamo je kao što nas ona upija. Posjeduje nas kao što mi posjedujemo nju nastojeći da pred njom zažmurimo i od njene vaseljenske mrlje napravimo živu i praživu svjetlost. Ona je uvijek opskurna i uvijek jasna.

***

 Jesam li to već negđe zapisao. Moja dva najprisutnija vidika su onaj ispod Gradca (mog rodnog sela) i onaj sa Kalemegdana. Ovaj prvi mi je otkrio tajanstvenost svijeta, ovaj drugi ljepotu duha, tok vremena, moć i nemoć misli. Na spoju tog gradačkog i tog kalemegdanskog gledam i vidim sebe iz svoje, naravno, duhovno-iskustvene perspektive. To su neke kristalizacije i snimci koji sa godinama i traganjima za „izgubljenim vremenom“ – i svim svojim koordinatama – dolaze i upotpunjuju moj mozaik o meni.

***

 Sve ovo zapisujem s vremena na vrijeme. Zapravo, prema tome kad i koliko ima „materijala“. Spontano. Radim to zbrdazdola. I takav raspored stvari mi, uslovno, govoreći odgovara. Nmeće ga sam život, odnosno, misaoni trenutak. Žao mi je ako nešto ne zapišem, a pravo olakšanje i oduženje sebi ako to uradim odmah i znam da je to na sigurnom mjestu. Ili, kako bi rekao Meša Selimović, moj zapis o meni. To je sve ravno samoj tajni pisanja. A ispisivati sebe i svoje vrijeme nije lako. Šekspir je ispisao svoje, i ne samo svoje, već sva vremena. A opet koliko još mjesta za Šekspira, Hmleta, Otela, Kralja Lira, Ledi Magbet, i tako u krug.

 Kako pisati kao što se živi, kako živjeti kao što se piše; i kako pisati to što ćutiš. Iskustvi je carstvi istine i carstvo laži.

***

 Najbolja je ona poezija o kojoj se nema šta kazati, simplifikovati. Ona traži samo čitanje, čitanje. Ona je neuhvatljiva. Kritičarima nije lako kad već moraju da pišu o takvoj poeziji. Ja pjevam sve što ne pjevam.

***

 I davadesti vijek kao i svi njegovi prethodnici i potomci, biće jednoga dana, takođe, dio praistorije. Prošlost je duža i od budućnosti.

***

 Mnogo je lijepih riječi na ovom svijetu. Izdvajam tri: Majka, Sin, Pjesnik. Htio ne htio, čovjek mora biti ostrvo.

***

 Nas još pravi i rađa prošlost. Ona nas povija i ljulja. Nikako da napišemo knjigu koja će nam reći da nijesmo baš takvi kakvi mislimo da jesmo. Knjigu koja će nas anatomski saagledati, obučiti novom, modernijem. Jednom budućelikom i mišljenju i pjevanju. Ne tepajmo sebi. Odložimo gusle; uzmimo danas udvojeno za sjutra. Novo ne može pasti s neba, već sa više zdrave pameti i zdrave sumnje. Izlazimo iz istorije.

 Psihologiju zadružnih domova i monolitnosti lako je pročitati gledajući novopodignutu, uniformisanu i sirotinjsku arhitekturu.

***

 Ja sam Crnogorac, ali da bih bio i Jugosloven moram pomalo biti i Slovenac, i Hrvat, i Srbin, i Makedonac. Moram biti Čovjek.

***

 Čovjek ne smije biti ničije vlasništvo osim sopstvenog. Čovjek mora biti privatan a ne čovjek bez svojstava. Ideologija jednoumlja ga likvidira. Živi se primitivno, jednolično, crno-bijelo. Moj (auto)portret nikako da stane u moj – nemoj ram. Smijemo se podmuklim grohotom, umiremo s debelim lokotom. Moj haos bi trebalo da bude moje sunce, moja lična stvar. Bez njega se ne može. Od neviđa do sveviđa raste jedan mali milimetar. Spasonosnih rješenja nema, ali ima spasonosnih traganja.

***

 Ne prave se rijeke svaki dan. One nijesu hidrocentrale. Njih prave gomile milenijuma. Čovjek može da napravi sve ali ne može prirodu. Obradujmo prirodu. Neka teku rijeke. Fabrike ne mogu proizvesti ni nebo, ni vjetar, ni dan ni noć, ni cvijet ni tišinu, niti majčino mlijeko. Utopije, pogotovo.

 Urne ukidaju grobove. Groblja počinju da liče na poštanske pregradke. Jedine ostave vječnosti.

***

 Često ulovim sebe kako postajem, ili, kako sam nedosljedan. Kako sam, u stvari, iznuđen. Život postavlja mnogo zamki, mnogo mamaca. Poezija je prijatelj i drug nad svim prijateljima i drugovima. Često su kućni prijatelji najbolji špijuni.

***

 Čovjek je sit i presit svoga vremena i nevjerovatnih vijesti koje ga zasipaju i bombarduju savjest i svjetlost dana. Mnogo je puke prošlosti u svemu, njneih strasti i podvala. Teško je njene zloće otpisati. Njeni geni neprestano kruže kroz krv savremenika. Vjerovatno da čovjek nikad nije poželio da bude svoj sopstveni Rombinson Kruso kao danas.

***

 Salijeri i Mocart. Dnevno i vječno. Činovnička inferiornost s predumišljajem.

***

 Neprestano se prisjećam Joneskove izreke: “Od pisanja je samo gore nepisanje“. Čovjek, zapravo, ima najviše problma sa samim sobom. Pisanje je ljekovito. Volim misao koja je puna vjetra, nemira, svijeta, koja ne klanja. Volim misao koja liči na život ali i na smrt, istovremeno. Čudo je riječ – i sve i ništa. Nekad hladna kao zemlja, nekad topla kao voće, kao izvor. Čovjekova sudbina i dubina. S njom se dijeli i zlo i dobro. Njoj se obraćaju i živi i mrtvi. Ona je stalni saputnik, sabesjednik, vazduh, voda. Osloboditi samoga sebe sebe najteži je posao.

***

 Svakodnevno srijetam prazna lica i prazne oči. I svi oni kažu: dobar dan, dobro jutro, dobro veče. Ne kriti ništa od sebe, ni od drugih, reći sve i biti sve. Kako do toga doći.

***

 Svaki put kad prođem pored jedine knjižare u provinciji, obradujem se. Pogotovo kad su joj vrata otvorena. Knjižare bi trebalo da rade non-stop. Čini mi se da bih onda bio manje tužan. Žao mi je kad ih vidim s katancem. Zaključane.

***

 Svakog dana pišem nevidljivim rukopisom in memoriame. Sebi ili drugima. Svojim riječima, travama, sjećanjima, zavičajima, nepročitanim knjigama, snovima, Atlantidama, koje će biti, srećnim prolaznicima.

***

 Najbolje bi bilo zapisivati događaje iz dana u dan, kaže Žan Pol Sartr u „Mučnini“. Pisati dnevnik da bi se jasno prozrelo sve… Ne propustiti da izmaknu prelivi, male činjnenice, čak iako su beznačajne.

***

 Trešnje se kradu na isti način i u Japanu i ispod mog Gradca. Sva djetinjstva su ista.

***

 Moja uloga u mome životu veoma je mala. Toliko da se preživi.

***

 Poezija je, zajedno sa umjetnošću uopšte, druga priroda čovjekova. Marks je to rekao za istoriju. Nađite ta ćutanja od kojih zadrhti ruka.

***

 Pajalice su i te kako potrebne. Pajalice, pajalice! Živjele pajalice. Ali one koje su tvrde drške i otporne pometače.

***

 Prije podne pišem za novine o gradskoj kanalizaciji, o nestašici vode i deterdženta, poslije podne čitam Borhesa, Staneskua, Miloša, Gi de Mopasana, Ničea, Eliota, Konstatinovića, Kiša, Bukovskog, Montenja, Rimsku liriku, Herodota, Lema, Ingardena, Auerbaha, Parandovskog, Kota, Šklofskog, Klod Levi Strosa, Kročea, Velenk – Vorena i druge knjige, ili pišem poeziju. Lica i naličja. Njihove razglednice. Nekad s okvirom, nekad bez okvira.

***

 Kad se činovnik smije, to je kao da pada decembarska lapavica.

***

 Španija, Svjetsko prvenstvo u fudbalu l984. Mundijal. Na stadionu u Madridu Pikasov golub mira napravljen od bijelih majci madridskih srednjoškolaca. Poruka Mundijala. U Libanu istog dana, i iste noći, i dalje divlja gnjev, mržnja. U Libanu, zapravo, Pikasova „Gernika“

 „Vi koji idete u budućnost morate proći kroz prošlost“- Kesler, austrijski pjesnik.

***

 Htio sam ovog junskog prdvečerja koje je svo svježe, i od zdrave zelene boje, da se prošetam kao što to češće činim. Otišao sam, međutim, u baštu. Sjedio sam pored nepokošene trave i gledao u okolne zelene, planinske, strmine i visine a zatim brao jagode koje sam posadio prošlog proljeća. Sjaji se dodir sa svakom od ubranih jagoda. Blagodarna je priroda. Ljepše je sa njom nego sa najjepšim snom. Čovjek s njom nije sam. Pametnije je biti sa jagodama nego sa nekim ljudima. Sa ovim biljnim zelenoumljem i crvenoumljem kao da si zen-budista.

I riječi imaju svoja godišnja doba.

***

 Pjesma ima svoju unutrašnjost od koje živi samo ako je dublja i tajanstvenija. Pravi začetak njene komunikacije je tu. Ona ima jezgro koje neprestano emituje svoje protone i neutrone. Poezija ne može biti niti sluškinja dana niti sluškinja noći, niti samo sluškinja neba ili samo zemlje. Ne može biti ni sluškinja zakona. Ona može biti samo sluškinja same sebe.

 Žao mi je što dva i dva moraju stalno biti četiri. Žao mi je i vjetrokaze.

Najgore je kad čovjek ostane bez samog sebe. Nikud da se okreneš.

Kao da smo neprestano na Vaseljenskom saboru: koliko Gospod ima lica i koliko anđela može stati na vrhu igle.

Kopernikanski obrt –kako to gordo zvuči. Kako to svemirski zvuči.

Istovremno čitam, htio bih da slušam i radio i da ponešto zapišem. Kakava muka, kakva ljepota, kakvo utočište.

Volim haos jer je vrijeme isuviše zgrčeno. Njegovu dušu i srce. Njegove napitke i stranice. Njegove prepone i posjede. Čas sam ruševina, čas u skelama.

***

 Revolucija bi trebalo Čovjeka da nauči da sjajno misli, da ga odvoji od svake dogme. Poštujte samo vlast slobode i vlast poezije.

***

 Danas je umro Duško Radović, 16. avgust 1984. Istovremeno škrti i raskošni, sveobuhvatni, poetski zapisničar i svjedok naših dana. Mnogo mudrosti sa malo riječi. On je obrazac sažetosti pomoću koje se dolazi do maksimuma: do univezalnosti i gorke, poetske satiričnosti. Do slojevitosti dramatičnog.

 Imao sam čast i radost da sa Duškom Radovićem razgovaram. Bilo je to l5. februara l979. godine u njegovoj čuvenoj, skučenoj kancelariji na vrhu Beogradjanke. Dvočasovni susret. Povod je bio rukopis jedne moje zbirke poezije za najmlađe o kojoj sam htio da čujem Radovićevo mišljenje. Njegovi savjeti su bili nezaobilazni.

***

 Poezija je zavičaj vječnosti kao što je vječnost zavičaj poezije. Imenovanje nepoznatog. Ona je sve ono što je napisano kao dobra poezija zajedno sa onim što nije i neće nikada. Pred pravom poezijom čovjek je veliki i mali. Veliki što osjeća svoje duhovne i emocionalne domašaje, njihovu ljepotu; mali zbog osjećanja da je to sve svojina nečeg što smo dosegli i čija smo žrtva. S poezijom se mora biti na ti kako bi i ona sa nama bila u istoj ravni. I to TI bi trbalo istopiti, izbrisat. Poezija hoće da bude kućni i grobni prijatelj. Vječnost ne bi bila vječnost da je ima.

„Umjetnost nije vodoskok već sunđer“, kaže Boris Pasternak.

***

 Život je zanimanje. Njegovom radnom mjestu nije potrebno

utvrđivati radno vrijeme niti raspored časova.

 Godinama, a čini mi se već stoljećima, tragam za samim sobom. I to je divno i tužno. Mnogo je toga u čovjeku, mnogo je toga u jednom vijeku vidljivog i nevidljivog. Čovjek je protivurječan, oprečan. Sam sebe vara. Pljunuti na sve ni to nije rješenje. Nekad si svoja manjina, nekad većina. Pored kosmičke, metafizičke i egzistencijalne ravni, čovjek mora da se bavi i zemaljskim, dnevnim, svakodnevnim, nižerazrednim. Kako sve to pomiriti već sam negdje zapisao. Vremenom, i daljim i bližim, i onim pradalekim i onim prabudućim, kao da odjekuje Krležina misao da je glupost svemirska sila. Moje doba je ima na svakom ćošku.

***

 Uvjeren sam da nijesam uvjeren. U ideološkom smislu, prije svega. Sibira ima i na Istoku i na Zapadu. Mijenjaju im se samo kape. Što umije politika ne umije niko. Uvijek je na sceni i uvijek u potaji. Posataje li čovjek sve više neuračunljiv. Misao koja ne misli, gora je od smrti. Zaobići sebe, znači zaobići svijet. Misao je i nebeska i zemaljska teža. Sreća je misliti drugačije. Treba skinuti parole da bi se vidio život. Za neke glasa budućnost ali sadašnjost za njih neće ni da čuje. Ne oduzimajte čovjeka čovjeku kako Čovječanstvo ne bi postalo Gulag. Život je tijesan za sve pa i za samog sebe. Riječi je potrebno uvijek nešto drugo. Nekad mi se učini da je i vazduh činovnički nastrojen. Mene mogu da tumačim samo ja. Nije čak ni to pouzdano. Mnogi tumači postali su zatvarači.

***

 Svom narodu ne treba tepati. (Pogotovo, ne ovom mom). Zaboraviće da ide, pašće naglavačke. Ostaraće mu govor, ostaraće mu knjige. Zaljubiće se u ono čega nema. Postaće voštana figura. Tog epskog narcisa treba tjerati kao zmiju otrovnicu. Prošlost je zlatna ako u njoj znamo da pronađemo ono što je zlato.

***

 Samoća je azil. Čovjek je sebi jedini azil. Sve moje tišine otud dolaze. Čovjeku je teško ugoditi. To je njegova sudbina. Otkriti svoj sopstveni svijet je nezajažljiv posao. Jezikom smo omeđeni i razmeđeni.

Mnoge jeretičke knjige, udarane i ćuškane sa mnogih strana, spaljivane, začetak su novog mišljenja i gledanja. Samo zbog toga njihov pristup životu nije bio dnevno oblikovan. Najteže je biti na liniji epohe i istine. Duh ne mož da živi od državnih dotacija. Od svih deficita najpogubniji i za sadašnjost i za budućnost je nedostatak duha. Kad činivnici vladaju, pamet tuguje. Sam sebi sam jedini dokument. Ali i o drugima. Jer čovjek nije državna tajna. Esej o zvijezdama mogu da napišu samo zvijezde. Neobuzdana je moć i narav metafizike.

 Oduvijk sam želio da slikam, akvarel, ulja. Nekad mi se učini da su pusta ostrva Jadranskog mora obećana zemlja.

Izudaraju me moje riječi. Ništa ljepše od tih svemirskih šamara. Horsko pjevanje i horsko mišljenje bodu oči. Pjesničke istine su varljive ali podnošljive. Samo Bog može biti iznad toga. Čovjek mora da živi u svom a ne u tuđem vremenu.

***

 Rodnu kuću, kad prhnu svi vjetrovi i sve riječi zarude. Dolazimo joj pobožno kao da je vidimo prvi put. Preturamo po pokućstvu njneih pogleda i uzimamo nešto ne znajući što. Od nje se vraćamo noseći je i čuvajući je za kraj pjesme.

***

 Kao što fizičar otkriva svijet atoma, materiju i antimateriju, jedan univerzum i antriuniverzum, tako i poezija otkriva svijet čestica duha i njegovih antičstica u nama i oko nas.

***

 Vratio sam se iz Beograda. Najmanje vremena sam imao za ono što me najviše interesovalo i gdje se uvijek osjećam kao kod svoje kuće – za knjižare. Ipak, sam kupio Ginzbergov „Urlik uma“ i „Razgovor sa savremenica“ Dragoslava Adamovića.

***

 Sve što je napisano, a što im literarni i filozofski zvuk i huk, nastalo je povodom smrti. Ona je podigla čuvene hramove, piramide, biblioteke, Raspeće, raj i pakao, galerije; uvukla se u svaku mudrost i u svaku uzaludnost. Misleći o smrti mnogi su postali besmrtni. Smisao i besmisao. Biti mudar to znači, prvo, biti mrtav.

***

 Ništa nije teže nego živjeti u sredini u kojoj ne možeš, ili nemaš s kim, da progovoriš svim kapacitetom svojih intelektualnih, literarnih, političkih, slobodoumnih i svakih drugih, svakodnevnih, intimnih i ljudskih sadržaja.

„Čist čovjek mora biti slobodan i sumnjiv“ – Žan Kokto.

 Nikad, čini mi se, kao u ovom vremenu čovjek nije osjećao tako veliku potrebu da iza sebe ostavi nešto od onog što su njegovi diživljaji i viđenja. Pisanje je imperativ. Možda i jedino ogledalo sudbine.

***

 Njegoševa „Luča mikrokozma“ nije, u stvari, ništa drugo do vječiti život poezije – Njeno vaskrsenje. Poezija je Otac Svemira. Svemir je Otac Poezije.

Svijet nije po mjeri pjesnika kao što ni pjesnik nije po mjeri svijeta. I dobro je što nije tako. Jer, niti bi bilo svijeta, niti pjesnika.

 

Radovan Zogović je najbolji tamo gdje nije Zogović. On je za Artikulisanu riječ, ali tamo gdj je od toga pobjegao. Tmo gdje ga je vukao pjesnik, on je ispisao poeziju.

***

 Biti iskren do prskanja, najljepše je. I što sanjaš i što ne sanjaš, i što vidiš i što ne vidiš. Naći tu bogovsku riječ koja će nas otkopati i iskopati. Biti stalno u sukobu sa samim sobom. Biti iskren do nestajanja.

Kada ću napisati pjesmu o meni i mojim romantičarima iz l968. godine u Beogradu!

***

 Umrijeti negdje na nekoj visini, na Andima, ispod Akonkagve. Možda bi u tim tišinama, i s tim vidicima, smrt bila čistija i nevidljivija. Susret sa njom odložen.

 Onaj ko je slušao Baha i onaj koje slušao gusle dugo će biti dva svijeta.

***

 Danas mi je rođendan. Četrdeset šesti. Vedar oktobarski dan. Prozori puni sunca. Da se kaje onaj koji je juče umirao – rekao bi narod. I, gle, kako bi bilo lijepo da pod Gradac posadim Četiri masline. Kada bi uspjele, kroz nekoliko stotina godina, njihova stabla, njihova nervatura, bile bi zapis naviknut i na Kamn i na Nebo. Negdje bi strujala moja misao ovim vremenom izbijena.

***

 Žao mi je što ne znam gdje se izgubila razglednica Zagreba na kojoj su, ispisali imena Izet Sarajlić, Stevan Raičković, Tanasije Mladenović, Pero Zubac i Jevrem Brković kao i moja malenkosti. Bila bi to divna uspomena na sam počtak „Goranovog proljeća“ l976. godine. Našli smo se zajedno za jednim stolom u holu Hotela „Internacional“ u Zagrebu i tu pisali razglednice potpisujući na njima imena tu zatečenih učesnika. Tada sam na licu mjesta upoznao sjajne liričare, od kojih sam posebno volio i volim Sarajlićevu i Raičkovićevu poeziju. Njih dvojica mogu, zapravo, biti jedan od obrazaca poezije koju volim i da čitam i da pišem.

 Ne mogu bez poezije. To je njena najbolja definicija. Ako te defenicije, uopšte, postoji.

***

 Upravo čitam Krležin „Dijalektički barbarus“. Krležu je, u stvari, u svim situacijama, i mirnodopskim i ratnim, spasavao sam Krleža. Niko drugi. Nije se moglo niti s njim niti bez njega. Porazno bi bilo da je bilo drugačije.

On je bio potreban i svojim protivnicima.

 Sve više mi pada na pamet Hamlet. “Svi smo mi ovejani nitkovi – svi… Ofelijo, idi u manastir da ne rađaš grešnike“. Zanimljivo je da Hamlet Ofeliju hoće da pošalje u javnu kuću, jer se pojmom manastir tada označavala ova vrsta utočišta.

***

 Najradije bih otišao pod Gradac i bavio se pčelarstvom,

čitao Pasternaka i pisao poeziju. Umjesto toga naučih napamet Pasternakovu pjesmu „Nobelova nagrada“.

I vidim: Odisej, Don Kihot, Hamlet, Faustus, Ivan Karamazov i Iguman Stefan – ne znaju kud će.

***

 „Biblija“ je, možda, najmodeniji i najuniverzalniji roman svjetske literature – rekoh Bojanu, odgovarajući na njegovo pitanje, šta je Biblija i šta sve ona sadrži. “Pročitaj je, pogledaj“ – evo je tu, u vitrini. (1986).

 Svaki čovjek je jedan veliki i neobjavljeni rukopis. Potpis nije kraj već početak. Što dalje od normi – više stila. Fabula je tijesna, mozaik je pravičan. Riječ (čitaj umjuetnost) mora da daje i po vertikali i po horizontali, i po dijagonali, i između njih. Uprotivnom, šta je. Epsko hoće da bude i jasno i glasno, a to tako ne može. Od cijele dnevne buke i halabuke pokoljenjima ostaju samo lijepe pobune, dobre knjige i slike i lijepe građevine. Sopstveni stil traži sopstvenu misao. Bahove tišine u nama naše su najdublje riječi. Johan Sebastijan Bah je čovjek, a ne Josif Visarionovič Staljin.

  Teško je u sebi odvojiti nešto od nečeg, precizirati. Nemoguće je sve to prevesti na jezik pregledno sročenog jelovnika.

***

 O, moja, još uvijek, nepismena Crna Goro!Epske su ti oči, epske ruke, epski ideš, epske su ti diskusije, naslovi i podnaslovi, epski se svađaš sa epskim, polovna, epska na TV ekranu, epska u nagradama i mimohodima. Kad će u Tvoju Kuću uskočiti koja tona, ili koji gram, nadrealizma, moderne dikcije; do kad ćeš čitati bukvare koje su mnogi davno pročitali. Kad će Tvoji rukopisi početi da masovno liče na budućnost?

 Tradicija mora biti na strani budućnosti!

***

 Život je najbolja lektira. Prepoznati ga u običnim, često neprimijećenim i sitnim stvarima i trenucima. To je put ka njegovom promišljanju. Trebalo bi se baviti životom. Činovnička svakodnevica je tužna. Ona bi da paralizuje sve. I prirodu. Život je, ipak, nešto drugo.

***

 Djetinjstvo ovog vijeka bilo je krvavo, mladost, takođe, starost puna, prepuna novih glavobolja. Još nijesu srušene sve Bastilje, svi Zimski dvorci, svi Rajhstazi. Trebalo bi odbraniti pamet. Ona je u manjini… Samo priznavanje istine, ljepote i razuma, samo su oni spasitelji čovječanstva. Doba prosvjetiteljstva koliko će se još puta javljati – i još trajati – i koliko će puta uvijek biti na početku. Revolucije su prosvjetiteljski čin ogromne energije. One, međutim, brzo ostaraju, pređu u privatne ruke. U samoubojstvo. Tijesno je čovjeku i njegovom suncu.

***

 Kako pomiriti dogmatsko i metafizičko, svakodnevicu i iskon, bilogiju i gnoseologiju, duh mišljenja i duh dremeži, socijalno i intimno. Kako pomiriti zvijezde, mjesečinu i riječ. To nepomirenje – pa to je čovjek! Uklopiti sebe u sebe – koliko je to moguće: je li to mudrost.

***

 Sjećam se ljeta l966. godine. Bio sam na katunu ispod Prekornice. Čitao sam izbor pjesama Dušana Kostića „Pjevam mene“. U rukama čvrsto držim svoje ruke. I ne dam im da se izgube. Izlazim na Prekornicu svakog dana. Gledanje, gledanje, gledanje.

***

 Danas je Tićo (Tiodor) došao iz škole rasplakan. Nijesmo ga mogli utješiti. Bio je to posljednji dan sa učiteljicom koja ga je učila četiri godine. Bio je banket a na banketu smijeh ali i tuga. Lijepo je kad djeca plaču. Takve suze jedino nijesu vještačke. Još, ako je to himna učiteljici i životu!

***

 Čitam u novinama kako je jedna talentovana pijanistkinja prestala sa bavljenjem muzikom da bi postala majka. Zatim se ponovo vratila muzici. U toj pauzi odsvirala je, vjerovatno, svoje najljepše klavijature. Muziku života.

***

 Moje veliko novinarsko otkriće! U Mojkovcu, u školskim dvorištima, se postižu najljepši, najradosniji, golovi na svijetu. Nezavisno od toga što je u toku MUNDIJAL 86. O tome sam napisao reportažu za „Pobjedu“ „Najljepši golovi na svijetu“.

***

 Svakog dana se sjetim Tezeja!

***

 I Sjevernom i Južnom polu padaju kisjele kiše. Na Artiku i na Antartiku. Umjesto mitskih ćuskija s neba padaju evo čestice teških metala. Gore od ćuskija. Masovno umiru šume. Oblaci puni sulfata. Šta radiš, čovječe?! Je li Halejeva kometa donijela Černobil!

***

 Sam sebi sam jedina dokumentacija. Cijela dokumentacija o meni ali i o drugima. Čovjek nije državna tajna.

***

 Čak i polupismeni birokrata može od života da napravi uzvišenog birokratu. Ili, rasan birokrata može da zarazi cijelu epohu… Kad snaga caruje, um klade valja… Od vještačke magle prave se vještačke vedrine… Jutros mi jedan vodoinstalater, pričajući o nekoj sirotinji reče: Nosila je dva lijeva opanka!

***

 Sve više pamtim Ćopićev stih: “A, oj, đedo, dragi zaštitniče / pronađi mi kraj od ove priče“. Izgleda da je prošlost duža od budućnosti.

***

 Sida i Černobil – dva crna obraza jedne (anti)civilizacije. Civilizacije koja nema nikakve veze sa čovjekom. Sa ljudskim bićem. Čekajući mene sve bih da je drugačije. Sve!

***

 Jedan dan ispred seoskog Združnog doma iskićen toljagama i krvavim mozgovima, naramcima brkova i gologlavim nebom, još trči za mnom. Još trči za mnom. Još me vitla. Hoće li to da umaršira u moje Zlatne Dubrave? Hoće li to da mi izdiktira svoj bolesni vid? Da me odvoji od mene, od života. Da me pretvori u slijepog miša.

***

 Čuveni roman Džordža Orvela „1984“ zaplijenjen je sa još tridesetak knjiga koje su britanski izdavači izložili na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi. Ovo je vijest koju, evo, emitova Tanjug iz Pariza 16. septembra, 1985. Već pola godine je od kad je Mihail Gorbačov došao na čelo KPSS pokrećući proces unutrašnjih preispitivanja i ukazivanja na neodrživost preživjelih shvatanja. Zbog, upravo, tih preživjelih shvatanja je nastao i Orvelov roman.

***

 Dan pri kraju. Pogled kroz prozor. Ogromno, stameno, visočje Bjelasice izdiglo se iznad doline, obrušavajući se golim strminama i šumama. Dodir sunca izoštrio čistine obrasle u zelenu boju punu vazduha, vode, svjetlosti: mira nadasve. Poneka tačka snijega je još u životu. Tamo kao da ni vrijeme ne svraća.

Sjetih se „Sumatre“ Miloša Crnjanskog. I izgovorih je! Izgovorih! „Sad smo bezbrižni, laki i nježni. Pomislimo kako su tihi sniježni vrhovi Urala. Rastužili nas negdje neki lik, što ga izgubismo jedno veče/ znamo da negdje umjesto njega, neki potok, rumeno teče. Po jedno jutro, ljubav i tuđini / dušu nam uvija sve tješnje / beskrajnim mirom plavih mora / iz kojih crvene zrna korala / kao iz zavičaja trešnje. Probudimo se noću / i gledamo u mjesec sa zapetim lukom / i milujemo daleka brda, ledene gore/ blago, rukom“. (Jedna do najljepših pjesama vijeka ).

***

 Može li se umrijeti mirno, tiho, bez panike. Kao da se ne umire. Kao da sam od sebe svira duboko u noći pijanino. Kako umrijeti sa nekom mišlju koju neće progutati ni vječnost niti ništa. Koja će ostati izvan naših čula… Oduvijek sam mislio da školjke nastaju od morske pjene.

***

 „Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, ni politička stranka. Sreću čovjeku može donijeti samo on“ – Edvard Kardelj.

„Tek ondje gdje prestaje država, počinje čovjek koji nije suvišan: to počinje pjesma onog koji je nužan, pjesma neponovljiva i nezamjenljiva“ – Fridrih Niče „Zaratustra“.

 Svi smo mi kontroverzni! Čovjek nije tica!

***

 Zbirku pjesama jednog mladog pjesnika odnio sam (ispričao mi je danas jedan poznanik) jednom od opštinskih prvaka. On je dočekao kisjelog lica. Izmjerio je debljinu zbirku između palca i kažiprsta i stavio u tekuću poštu. Ušao je stari kurir i odnio je sa ostalim papirima. Možda je ubrzo stigla u staro gvožđe.

***

 e li to, opet, Balkanska noć na vidiku?! Traži li me i poskakuje četvoronoške? Plašim se da joj niko neće uteći. Ni Bog!

***

 Ne volim simetriju. Njeno lice i naličje. Njeno oko, njenu ulicu. Dajte mi lavirinte. Taj neofucani smisao.

***

 Fjodor Mihailovič Dostojevski i Josip Emilijevič Mandeljštam pisali su pokajničke tekstove – hvalospjeve – onima čije su žrtve bili. Dostojevski caru Nikolaju I („caru žandarma“), a Mandeljštam Josifu Visarionoviču Staljinu. I jedan i drugi su to radili iz Sibira, Omska, ili, sa Urala, odnosno, Voronježa. To je, naravno, dobro poznata činjenica, ali uvijek nova. „Ustima grešnim pomenuti mu ime ne smijem / Svjedočiće o njemu besmrtna djela“ – iz pjesme F. M. Dostojevskog. Pjesma se zove „Prvog jula 1855. godine“. To je datum kad je umro car Nikolaj I. Mandeljštam je zbog „Staljinovuh epigrama“ pisanih l933. bio protjeran na Kavkaz. Zatim je dobio premještenje u Voronjež kao lakšu varijantu izdržavanja trogodišnjeg progonstva. Tu je bio sa svojom ženom Nadeždom. Staljin, je, naime, pozvao Anu Ahmetovu i Borisa Paternakau da ih pita da li je Mandeljštam, zaista, „majstor“. Uzaludna su bila, pisma Staljinu. Mandljštam je zbog novih knjiga ponovo osuđen na trogodišnji prislilni rad gdje je i umro. Njegova posljednja knjiga je neprevaziđeni esej o poeziji, odnosno, „Razgovor o Danteu“. Zanimljivo je prisjetit se da se Radovan Zogović bavio Danteom u posljednjim godinam svog života. U Staljinovim čistkama stradalo je sedam stotina pisaca. Mora de je od svega toga i Sibiru bilo hladno.

Mandeljštajm je studirao na Sorboni i u Hajdelbergu. Veliki, suptilini, inovator u poeziji. Predstavnik akmeističke pjesničke škole. U „Razgovoru o Danteu“ kaže: “Poetska materija nema glasa“.

***

 Pišući zbirku pjesama „Moja Nijagara“ – ili kako će se već zvati – htio sam da se oslobodim te ogromne gravitacije i utopije djetinjstva i svih onih otisaka koji su se tada, i ne samo tada, ostali u meni i sad vraćeni u ovakvoj formi. Djetinjstvo je naša prva kuća i prvo kućište. Zlatan majdan iz kog se predu i crne žice. Vraćanje od zida ispred nas. Tajna rođenja i tajna smrti. Kolijevka literature. Nebo iznad djetinjstva je jedino pravo nebo. Na spajanju djetinjstva i iskustva nastajala je i ova knjiga. Na tim kontrapunktima htio sam da stvorim taj univerzum koji se zove djetinjstvo, ili zavičaj, svejedno. A to vrijeme koje me omeđivalo i razmeđivalo je vrijeme provedeno između Četrdeset osme, Seljačkih radnih zadruga, Žurim, Seosko groblje, Sveta Petka na njemu, pečenog ljeta i pečene zemlje, izgradnje pruge Nikšić – Titograd, Gradačkih staraca i starica, Sunca i Mjeseca, vidika koji pucaju na sve strane, Zmija, Brda koja ostaju, igre leptira, konja koji ujedaju, Topola koje sanjaju. Otkrivanje arheologije djetinjstva je neiscrpno.

***

 Slušajući Treći program Radio – Beograda čuh da je jedna slikarka i konzervatorka radila šest godina na vraćanju u život jedne crkve na obroncima Rudnika. Eto, teme za jedan roman, rekoh.

***

 Šta je to zbog čega želimo da posjetimo i dodirnemo ona mjesta, ulice, trgove, vidike, lica koje nijesmo odavno vidjeli, ili mislimo da ih nikad više nećemo vidjeti. Da se tamo još jednom vratimo i tu odstojimo. Da sve to vidimo i oslušnemo. Je li to poezija koja se ne piše… Toliko je na ovom svijetu onog što bi čovjek želo da vidi, da čuje, da upzna, ali ne može… Što je čovjek stariji, sve bliža mu je muzika i sve više vjeruje u nju.

***

 Proizvodnja čelika po glavi stanovnika je, svakako, bitna. Na proizvodnju duha po glavi stanovnika kao da je zaboravljeno!

***

 Vršljajući po đubrištima svijeta, Beket je postao pisac nad piscima.

***

 Teško je u sebi odvojiti nešto od nečeg. Precizirati. Nemoguće je to sve prevesti na jezik prgledno sročenog jelovnika… Knjiga! Kakva misterija! Zamislite, ja sad mogu da razgovaram sa Šekspirom ili Dostojevskim! Sa Njegošem!

***

 Jednoumlje ne mijenja svijet. Život je šarolik, protuvurječan, nemiran, nestašan. Neapologoetičan. Takva mora biti i misao o njemu. No, i pored svega, pomislim, da je to jednostrano, ali može da se zapiše i ova misao: čovjek bi na ovom svijetu mogao na miru da napiše „Uspomene iz pakla“… Ovaj vijek, zapravo, miriše na spermu, krv i dim pjesničkih snova. Na zatvor. Srednji vijek je bio bradat, ovaj, dvadeseti, gologuz… Duh činovnika i duh mandata, administrativna i ideološka slika svijeta, pogubne su za duh knjige, kulture, misli, univerzalnosti, razuđenosti. Za čudesni svijet mozga! Birokratiji godi da od Marksa napravi božanstvo! Na mentalitetu dnevne politike počiva istorija. Ona od toga kasnije pravi velike istine… Život je poetska činjenica kosmičkih razmjera. Sve što je u umjetnosti nastalo samo su parčići tog planetarnog opusa… Ovaj vijek je do polovine svoga vijeka nosio smoking. U drugoj polovini prešao je na farmerke. Što stariji, sve luđi. A uvijek je pucao. Kroz njega se ne može proći od otpada i koka – kole! Niko ne može da ugnjavi kao ljudi sa kojima nemaš nikakve dodirne tačke… Na pitanje šta radiš, možda bi odgovor svih odgovora bio: Čitam i slušam život!

***

 Istorija nije za nama. Nije u knjigama i arhivama. Ona je tu pred nama. U našim očima, kalendarima, u našem disanju.

Sjetih se pjesme iz poslijeratnog doba: “Oj, da mi je i da mogu / da crvenu nosim robu“. Ili: „Partija je samo jedna na svijetu nepobjedna. Ta partija zna se koja / druže Tito, to je tvoja“. Ovu pjesmu sam pjevao u vojničkom stroju koji se kretao ulicama Čačka.

***

 Život je najbolji marksista. On ima najotvoreniji pogled na svijet. On je u prednosti jer je neumoljiv. Nepotkupljiv. Zna više od nas. Mislim da mu je i sam Marks zavidio. Njega samo prividno mogu programirati i predvidjeti parole, papiri i manifesti. Uvijek je nešto više i nešto teže, pa i ljepše, od toga. Teško ga je zauzdati. Ako to i učinimo, to je samo privremeno. Nekad mu je široko, nekad tijesno, ali nikad tako da bi se mogao odreći samog sebe. On ne trpi nikakvu indoktrinaciju. O mjesečini se može pisati samo pomoću mjesečine, o nebu samo pomoću neba do koljena. Moramo uvijek na umu imati um, i više od uma. Neki su mislili da u socijalizmu neće biti ni smrti. I strogo povjerljiva šaputanja vremenom postaju istorija.

***

 Televizija je smanjila Planetu, a nauka Kosmos.

Čovjek našeg doba kao da nije svjestan da zagađujući i urbanizujući prirodu, u stvari, uništava život: najčudesniju i, vjerovatno, jedinstvenu pojavu u vasioni. Hoćemo li ga ugasiti: ili tihim zagađivanjem ili atomskim eksplozijama. Ne disati samo za sebe već i za druge.

S pokojnim Bogom, pokojnim čovjekom, doći će i pokojna riječ.

***

 Moj djed, iako samouk, bio je moj prvi pisac. Lijepo je pričao. S finim pauzama. Njegove priče iz svog života i života drugih, priče o balkanskim ratovima i drugom svjetskom ratu, bile su moja prva literature. To tek sad znam i vidim.

 Ja još ne posadih Radivojevu lipu. Bila je to njegova jedina i posljednja pjesma. Zajedno smo išli u biskop “Odeon” u Beogradu da gledamo film “Doktor Živago”. (Radivoje je moj ujak, oficir, novinar, knjigoljubac).

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s