Milan Pekić

In Memoriam 

Munevera

 Munevera Kruša (rođ. Ćilimković)

Munevera se prezivala KRUŠA, rođena Ćilimković, rodila se, nenamjerno, u Bjelovaru, inače odrasla na Marijin-dvoru, u zgradi Željezničarske banke, a opet igrom sudbine, u tom stanu je i umrla, na njezi, poslije bolnice, sestre Melihe… Pola sata pred smrt smo razgovarali telefonom. Svoju bolest, a infarkt, razoran, se zbio  potkraj septembra, dok smo čekali moju hospitalizaciju i koronarografiju. Brižno me njegovala i starala se o meni. I ne samo tad. Bila je to iznimno jaka, požrtvovana žena. I slučaj je htio da se nađemo u dvije susjedne sobe Centra za srce – nisu nam vjerovali da smo partneri već gotovo dvije decenije. Jedna sestra me je i “izružila”: Kako me nije stid da se na bolničkom odjelu udvaram teškoj bolesnici. Takav šlagvort, kad se razjasnilo, izazavao je i buran bolnički smijeh…
Muneverin rođak Raib, moj najbolji prijatelj, još iz djetinjstva (to je onaj doktor, ortoped-traumatolog što je pobrao silne nagrade za ratnu inovaciju SARAFIX-a, vidi internet Dr Raib Salihefendić) je Muneverin rođak, ali me nikad nije upoznao s rodicom. Muneverinu stariju sestru Melihu znam, negdje, od 1970. – nikad nisam znao da ima sestru. Pa ipak upoznala nas je Meliha, 1995. kad se Munevera vratila iz izbjeglištva. Prije rata poznavao sam i Muneverinog muža Ognjena, ali mu suprugu nisam poznavao…
Elem, nakon gimnazije, studirala je hemiju i nikad nije završila. Upoznala je Ognjena, kako to već biva, malo studentski hodala, onda je on diplomirao i u brak. Lirija se rodila 1975, dvije-tri  godine kasnije i Orhan. Prava ex-YU idila. Ognjen, diplonirani inženjer mašinstva, izuzetno privredno sposoban, brzo je napredovao. Stan, relativno visoki standard, fino radno mjesto – direktor RO “UNIS – Promet ležajeva”, Munevera činovnica AOP ŽTP – Sarajevo. Istina, “kamičak u cipeli” je urođena teška astma malog Orhana – dosta težak slučaj s mnogo nevolja i limita u organizaciji još lagodnijeg života. Đavo dolazi po svoje godinu i po pred rat: Vraćajući se sa službenog puta, na auto-putu kod Vinkovaca Ognjen pogiba. Po kiši šofer je previdio znak stop i jureći automobil s pravom prvenstva zabija se u Ognjenova vrata i… Socijalistički poznato: Sprovod, zakletve:”…Tvoju suprugu, djecu, dok smo živi, voljeni direktore… …”
Jeste, u ime veće plate Muneveru premještaju u Ognjenov “Promet…” I dok si dlanom o dlan – rat. Najveći problem su Orhanovi lijekovi. Dogovor sa UNHCR-om i samohranu majku s djecom izmještaju u Makedoniju. S razlogom – Muneverina majka je makedonska Turkinja, familije na Ohridu, pogotovo, u Turskoj koliko hoćeš. Samo, rat predugo traje, izbjeglice su teški gosti… Uglavnom familija iz Turske želi rasteretiti Ohriđane, Munevera se s djecom ustvari potuca. Kad je Lirija trebala ozbiljniju gimnaziju Munevera se odlučuje, zahvaljujući novcima koje osigurava sestra iz Sarajeva (na svakakve načine, ali važan je činovnik medjunarodnih humatarnih snaga) nastanjuje se u Skopju i školuje djecu. Naravno, u teškoj oskudici, sestra nije tajkun…
Tako.
Tik poslije Daytona, zima je, Munevera stiže u Sarajevo, u izvidnicu – sama.  Tada njena Meliha radi u SARTR-u (pozorište) kao šefica marketinga, ja sam u istoj firmi direktor za odnose s javnošću – izlazim Melihi u susret da joj budem pratnja do aerodroma i… Ja sam stalno pri ruci. Imam dozvolu slobodnog kretanja, rješavam nevolje.  A brojne su. Muneverin stan je okupiran, UNIS neće ni da čuje za “one koji su ih ostavili – jebo Ženevsku konvenciju, PIO ne vidi obavezu penzije prema Ognjenovoj djeci… No bori se Munevera, trajalo je, bilo je i ružno i teško, ali se ljudi i zbližavaju. Pogotovo ako su, u obilju papanluka, na putu suglasja…
Jest, ja sam pomogao oko boja s propisima, oko nekih pravedno-pravnih problema, nikad nismo pobijedili UNIS, ali jesmo penzionisali Muneveru, ona  nikad nije poklekla. I nije dala ni meni iako sam, na svakakve načine, pogotovo zdravstveno, posrtao i posrtao. Nije dozvoljavala pad. A, onda, na desetogodišnjicu muževljeve smrti, na identičan način gine njen sin Orhan. Više nego uspješni student elektrotehnike. Koliko god sam mogao nisam dao da padne. I nije pala. KLecnula je Lirija, ali nismo dali – diplomirala je kao prva u klasi, danas je kao magistar psihologije autoritet u svojoj klasi – obrazovanju slijepih…
Ljetos dođoše nove nevolje s mojim zdravljem, Munevera opet sve može i – posrnu.
Nisam je uspio pridržati. Sinoć smo razgovarali. Telefonom. Nije prošlo ni 15 minuta od završetka razgovora, telefon zvoni i zet Muneverin veli: “Peka, moje sauć…” I… – Munevera i ja imamo sastanak u subotu u 12 i 30 na Barama. Nad rakom ću joj izgovoriti pjesmu što je napisah noćas.
Sarajevo, 14.3.2013.

***

U večer tvoje smrti

Mojoj Muneverici

.

Sve si nas nosila.

A mi,

u drčnosti,

premoći,

nismo tako mislili.

Ponaosob,

svaki od nas,

nosio je misao o svojoj snazi.

I evo nam sad!

Kao da sam osjetio da si

umorna

od preknadanja,

sa svima,

bez izuzetka,

odlučila otići.

Da sad vidiš, kad bi moglo:

Stojimo,

nesumnjivo,

iskreno prežalosni,

ozlojeđeni.

Svjedoci tebe.

Još se ne gledamo.

I svako će imati priliku gledati

onog koga hoće,

ili koga mora.

Zapečaćeno je.

Svako će nositi tvoj lik,

tvoj žig.

Ja?

Neću otići u Dubrovnik.

Idem kući.

Kuda drugo, ovako sam?

Čitaću ti poeziju,

Admiralovu. Marijevu, Gojerovu.

Onu koju voliš, rekla si, onako kako je ja govorim.

Uz kap vina. Jednu liznem ja, drugu – ti.

Opijaćemo se.

Znam da slušaš.

Da me čuješ

.

Sarajevo, 13. marta 2013.

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s