Salman Ruždi

PISMO IZ PARIZA (1)

(http://www.vijesti.me/kultura/literatura-je-stalna-metamorfoza-clanak-108741)

Literatura je stalna metamorfoza

Ono što se znalo iz štampe o životu Ruždija poslije osude na smrt, samo je jedna kap u odnosu na stvarnost koju je on morao pretrpjeti.

Tokom decembra Salman Ruždi je bio gost francuskih medija povodom izlaska iz štampe njegove knjige Džozef Anton kod Plona. Ruždi pripada onim stranim piscima kojima Francuzi ukazuju posebnu pažnju. U te pisce spadaju i Pol Oster ili Amos Oz.

Tada se pokreće velika medijska mašinerija, ništa manja od one nacionalne posvećene Gonkurovoj nagradi, pa se čovjek pita da li su oni i francuski pisci. Čak mislim da tu nije u pitanju samo književna vrijednost djela, koliko neka ustaljena ljubav njihovih čitalaca koja se javno manifestuje.

Za razliku od ostalih knjiga, Džozef Anton je Ruždijeva autobigrafija. Ono što je Ruždi stvarno doživio prevazilazi svaku fikciju, jer sam život ponekad režira fantastičnije priče od onih koje se rađaju iz mašte. “Poslije Kembridža prilično sam piskarao, ali bez rezultata”

Poslije objavljivanja romana Satanski stihovi, iranski ajatolah Homeini osuđuje Ruždija na smrt februara 1989. godine. On je prinuđen da se skriva skoro cijelu deceniju, i to ga je potaklo da napiše autobigrafiju.

Dobro je što je Ruždi smjestio u knjigu (na sigurno mjesto) svoj kafkijanski pakao da bi i drugi vidjeli kako religija hara i danas u moderno doba i šta znači religiozni fanatizam koji još uvijek uništava živote ljudi.

Salman Ruždi (Foto: Reuters)

Sa Ruždijem sam se srela prije dvije godine na sajmu knjiga u Parizu. Bio je to nevjerovatan i neobičan susret koji se događa kao poklon ili nagrada onima koji to žele, da ne kažem, koji to zaslužuju.

On je zaista nasmijan i duhovit čovjek koga je dovoljno samo sresti da biste se prijatno osjećali. Ovoga puta nisam išla na susret sa njim, jer je moju pažnju tada odvukao Orhan Pamuk.

Zato će ovdje biti riječi o tome šta je Ruždi rekao novinarima u intervjuima koje je dao za Nouvel Observateur (Frasoa Armane i Žil Anketil), Lire (Batist Liže), Marianne (Aleksi Liber). “Kad sam počeo da pišem imao sam potrebu da indijalizujem svoje tekstove”

Ono što se znalo iz štampe o životu Ruždija poslije osude na smrt, samo je jedna kap u odnosu na stvarnost koju je on morao pretrpjeti. Ruždijeva autobiografija je strašan dokumenat koji svjedoči kako današnja civilizacija – osobito zapadne demokratije, ustupa i svakog dana gubi životni prostor pred navalom jedne iracionalne – fanatične – ideologije.

Te pritiske u najrazličitijim oblicima – ucjena, prijetnje, vrijeđanja, osuda na smrt, Ruždi je podnosio devedesetih godina i pokušavao u svojim reakcijama da otvori oči intelektualcima svijeta. Međutim, mnogi su se poveli na stranu njegovih progonitelja, kao recimo, Džon Le Kare…

U ovim intervjuima se na sažet način nalaze glavne teme o kojima je pisao.

“Roditelji su mi pričali kako sam još kao sasvim mali govorio da ću postati slavan pisac. Toga se apsolutno ne sjećam. Poslije Kembridža prilično sam piskarao, ali bez rezultata. Lako sam napuštao to započeto.

Jedno vrijeme sam patio od fenomena identiteta u odnosu na moje porijeklo i to je vjerovatno razlog zbog kojeg sam napisao Djecu ponoći. Imao sam potrebu da ponovo doživim Indiju koju sam poznavao, koja je dio mene, budući istovremeno svjestan ko sam i gdje živim.

Trebalo je da se vratim na mjesto svog djetinjstva i radom da povratim svoje sjećanje. Porodica koja je opisana u knjizi u početku je bila moja, kao djed, stric itd, ali tokom pisanja sve se izmijenilo. I pripovjedač ne liči na mene. Pokušao sam da pomiješam tri različite forme

Zato je taj roman vrsta traganja, narativna forma koja me uvijek fascinirala. U prvom romanu sam želio da prebacim most između kultura”, (Lire).

“U mladićko doba mislio sam da ću postati glumac. To sam žarko želio. Na fakultetu u Kembridžu bio sam vrlo blizak sa svim pozorišnim trupama. Ipak sam shvatio da je to bila greška.

Ali mislim da je moj način opisa neke scene pod dramskim uticajem. Kod mene miješanje tragičnog i komičnog dolazi od Šekspira. Anglosaksonski pisci mu puno duguju. On nas je naučio da razvalimo pregrade između rodova. Ako pogledate početak Hamleta vidjećete da je to istovremeno priča o fantomima, politička priča, tragedija, priča o ljubavi i komedija!”, (Marianne).

“Kad sam počeo da pišem imao sam potrebu da indijalizujem svoje tekstove – što je i tema zahtijevala u Satanskim stihovima. Ali sam shvatio da je to samo trik i da je trebalo da se zaustavim i spontano sam našao spas u baroknom i ekcesivnom pisanju. Ne želim da se ponavljam i da pišem istu knjigu.

Prije nego počnem neki roman prikupljam veliki materijal i pravim puno bilježaka. Tada se polako rađa opšta ideja. Potrebna mi je i izvjesna arhitektura koja će se svakako mijenjati tokom pisanja.

Tako je i sa junacima – neka lica koja su na početku sekundarna, postaće važna ili obrnuto. Događa mi se da kod nekih lica otkrijem stvari koje nisam ni pretpostavljao i koje mijenjaju moj načim gledanja. Literatura je permanentna metamorfoza. Htio sam dakle da uspostavim to rastojanje između mene autora i mene kao teme knjige

Moj pseudonim je od imena dva pisca koja su mi vrlo draga: Džozef Konrad i Anton Čehov. Džozef Anton je promišljena knjiga koja je mnogo složenija nego što izgleda. Nije to samo Salman Ruždi koji vam priča svoj život!

Pokušao sam da pomiješam tri različite forme: Memoare, romansirani dokumenat i autoportret – ne samo moj, nego i jedne epohe. Osjetio sam potrebu da izađem iz sebe da bih mogao da se posmatram spolja, shvatio sam da je tako lakše biti objektivan.

Pokušao sam da pišem u prvom licu i to mi se nije dopalo, nešto me je u tonu deranžiralo. U stvari, to mi je izgledalo narcisoidno – ono neprestano ja, ja, ja… Zato sam pribjegao trećem licu koje mi je omogućilo da više pišem o temi nego o sebi. Tako sam se približio svojoj priči iznutra i spolja”, (Nouvel Observateur).

“Knjiga je pisana u trećem licu zato što sam ja bio neko drugi u odnosu na onog koji je pisao knjigu. Bio je mnogo mlađi i bio je izložen velikoj presiji koja je zahtijevala ponašanje koje ja danas ne bih imao.

Htio sam dakle da uspostavim to rastojanje između mene autora i mene kao teme knjige. Ali želio sam takođe da knjiga sadrži i autokritički dio, da čitalac vidi da autor dobro poznaje sebe, da zna ko je, šta radi i da je svjestan svojih slabosti”.

Kiš i problemi sa Rusima

Salman Ruždi nekoliko puta pominje Danila Kiša (i to kao crnogorskog pisca) u svojoj autobiografiji. Ruždi govori o sebi u trećem licu: ”Dok je bio na tribini, izvanredni crnogorski pisac Danilo Kiš, koji se pokazao kao odličan karikaturista, napravio je njegov portret u svojoj bilježnici koji mu je pokazao na kraju njegove diskusije.

Kiš je ličio na Toma Bakera u ulozi Doktora Hua

A za vrijeme kongresa PEN-kluba u Njujorku, Danilo Kiš, talentovani i briljantni pisac, zastupao je ideju da država može da ima i mašte. “I stvarno, rekao je, država ima čak smisla i za humor i ja ću vam pokazati kao primjer jednu šalu.”

Tada je Danilo živio u Parizu i jednog dana primio je pismo od jednog prijatelja iz Jugoslavije. Kad je otvorio pismo, vidio je na prvoj stranici zvanični pečat: OVO PISMO NIJE CENZURISANO.

Kiš je ličio na Toma Bakera u ulozi Doktora Hua. On nije govorio engleski. Srpskohrvatski nije bio baš u opticaju, pa su uzajamne simpatije izrazili na francuskom. U doba Kongresa u Lisabonu Kiš je bio mnogo bolestan (umro je od raka pluća 1989), glasne žice su mu bile mnogo oštećene, pa je morao da ulaže puno napora da bi govorio.

Karikaturu mu je poklonio u zamjenu za konverzaciju i ona je za njega postala vrlo dragocjen poklon.

Najznačajniji događaj na tom kongresu bio je ozbiljni sukob između Rusa i onih koji su dolazili iz onog regiona kojima je bilo stalo da ga nazivaju Centralna Evropa, sam Kiš, Mađari – Đerđ Konrad i Peter Esterhazi, češki emigrant iz Kanade – Jozef Škvorecki i veliki poljski pjesnici – Adam Zagajevski i Česlav Miloš. ,

To je bilo vrijeme glasnosti, pa su Sovjeti prvi put pustili prave pisce da dođu, ne kao one pajace iz Udruženja pisaca, nego pisce kao što je Tatjana Tolstoj. Česlav Miloš je ustao u sali da bi odgovorio Brodskom gromovitim glasom

Glavni predstavnici ruske emigracije, pod vođstvom Brodskoga, takođe su bili tu, tako da je ta manifestacija bila i neka vrsta ujedinjenja ruske literature na kojem je bilo uzbudljivo prisustvovati. (Brodski je odbio da govori engleski, jer je htio, kako reče, da bude Rus među ostalima.)

Međutim, kada su se pisci iz Centralne Evrope, ne vodeći računa o mišljenju Italijana da je literatura pitanje stila, žestoko okomili na rusku hegemoniju, Rusi su oštro reagovali. Mnogi su ustvrdili da nikada nisu čuli o nekoj originalnoj kulturi svojstvenoj Centralnoj Evropi.

Tatjana Tolstoj je dodala da, ako je Crvena armija smetala piscima, oni su mogli, kao ona, da se povuku u svoju imaginaciju gdje bi uživali u totalnoj slobodi. To ih nije smirilo. Ličilo je to na generalnu probu pada komunizma, istorijska dijalektika na djelu

Brodski je tvrdio, u jednoj formuli skoro komičnog kulturnog imperijalizma, da je Rusija upravo rješavala svoje sopstvene probleme i kad to bude završeno i problemi Centralne Evrope će se riješiti. (Bio je to onaj isti Brodski koji se poslije fatve svrstao u tabor onih: “Znao je on dobro šta je radio. Uradio je to namjerno.”)

Česlav Miloš je ustao u sali da bi odgovorio Brodskom gromovitim glasom i šezdesetak pisaca je prisustvovalo prizoru dvojice giganata, obojica dobitnici Nobelove nagrade (i starih prijatelja), kako se surovo svađaju riječima koje nijesu ostavljale nikakvu sumnju kod slušalaca povodom velikih promjena koje su ključale na Istoku.

Ličilo je to na generalnu probu pada komunizma, istorijska dijalektika na djelu, koju su izrekla i odigrala dva najveća intelektualca iz toga regiona, u prisustvu njihovih kolega iz čitavog svijeta, trenutak koji nikada neće zaboraviti oni koji su imali sreće da budu njegovi svjedoci”.

**

PISMO IZ PARIZA (2)

(http://www.vijesti.me/kultura/religije-funkcionisu-kao-vrsta-mafije-clanak-109766)

“Religije funkcionišu kao vrsta mafije”

“Pisao sam dnevnik svih tih godina i čitajuči ponovo te stotine stranica zaprepastila me je konstantna promjena moga raspoloženja…”

Detalj iz Irana

 Napisao sam tu knjigu kao jedno izuzetno poglavlje u mom životu. Izvan toga, moj život nimalo nije interesantan i zato nikada nisam mislio da napišem autobiografiju. Moje zanimanje za literaturu nema nikakve veze sa novim načinom ispovijedanja. Smatrao sam da je ta priča bila interesantna sama po sebi, a i zato što je povezana sa mnogo širom pričom. Bilo je važno opisati i ličnu priču, a ne samo javnu. Ova posljednja je već poznata, jer je bila u novinama. Ono što je nepoznato jeste šta znači za tu osobu biti u takvoj situaciji. A šta je za pisca cilj: da se nađe u jedinstvenoj potrazi. U potrazi priče koja je jedinstvena. Više bih volio da se to nije desilo jer bih proveo bolje mojih deset godina od onih koje sam doživio. Ali na kraju ne možemo da žalimo svoj život. Život je ono što posjedujemo, znači ne žalim. Knjiga je pisana u trećem licu zato što sam ja bio neko drugi u odnosu na onog koji je pisao knjigu. Bio je mnogo mlađi i bio je izložen velikoj presiji koja je zahtijevala ponašanje koje ja danas ne bih imao. Htio sam dakle da uspostavim to rastojanje između sebe autora i sebe kao teme knjige. Ali želio sam takođe da knjiga sadrži i autokritički dio, da čitalac vidi da autor dobro poznaje sebe, da zna ko je, šta radi i da je svjestan svojih slabosti.

Vrijednost ove priče je u tome što je ona istinita, zato je trebalo izbjeći da se od nje pravi fikcija, da se pretvori u kafkijanski košmar jer je ona sama po sebi taj košmar kafkijanski. Nije bilo potrebno da joj se bilo šta dodaje, samo da se ispriča šta se desilo. I njena vjerodostojnost joj daje svu njenu težinu. Ništa apsolutno nije izmišljeno u toj knjizi.

Detalj iz Irana

Prve godine fatve su za mene bile vrlo teške, jer sam bio prinuđen na pasivnost. Pisao sam dnevnik svih tih godina i čitajuči ponovo te stotine stranica zaprepastila me je konstantna promjena moga raspoloženja.

Poeziju čitam svakog dana. Poezija pomaže svakom proznom piscu da piše, uči ga da njeguje jezik.

Što se tiče pisaca koji me zanimaju, prvo ću pomenuti britanski krug – Jan Mekjuin, Martin Ejmis, Kazuo Išiguro ili Anđela Karter. Kako da ih stvarno ne cijenim? Zatim generacija koja dolazi poslije, kao Dejvid Mičel. Kartografija oblaka je izuzetna! Ali osjećam posebnu nježnost prema piscima Sjeverne Amerike koji su potekli iz imigracije, a koji su nastavili tradiciju poslije one jevrejske i italijanske. Treba apsolutno pročitati nekoga kao Žino Diaz ili Šengrea Li (Lire).

– Jedna nova riječ je izmišljena da bi dozvolila slijepima da ostanu slijepci – a to je islamofobi. Trebalo bi da bude moguće da kritikujemo ideje jedni drugih, a da nas ne nazovu ovim ili onim imenima. Međutim, već nekoliko godina, da bi izbjegli svaku diskusiju o islamu, muslimani nazivaju one koji to čine, islamofobima. U posljednje vrijeme u medresama se propovijeda ekstremni islam gdje se širi ideja, koja više nije religiozna, nego politička, da se na Zapadu sprema velika zavjera da uništi islam. Ja mislim da bi trebalo tretirati islam na drugi način, jer je islam agresivan. I ono što se krije iza toga respekta islama je, u stvari, strah. I to je vrlo zabrinjavajuće, jer je nama potrebno, u ovim zemljama gdje vlada sloboda, da je branimo. Ako je ne branite, izgubićete je. Eto šta me zabrinjava: treba imati čvrsti stav, jer nam prijeti opasnost od uzmicanja. Ja sam zakleti protivnik svake vrste nošenja marame. Ja sam iz muslimanske porodice. Moji roditelji su bili više laici, ali dobar dio moje porodice nije. Moj djeda je išao na Ćabu, mnoge tetke i rođake su bile religiozne, ali nijedna od tih žena nikada nije prihvatila da nosi bilo koji oblik marame. Smatrale su da su to sredstva nasilja nad ženom u muslimanskom svijetu koja su za sobom povlačila druge zabrane kao vožnju auta, susrete sa ljudima na javnim mjestima… Hidžab, nikab, burka, čador imaju isti cilj da pretvore ženski svijet u robove. Da bi se stvorio homogeni svijet treba da je vidljivo lice osobe… Ako se ja ne slažem sa vašim idejama, treba da imam pravo da ih kritikujem. Čak iako nisam u pravu!

Ako se ja ne slažem sa vašim idejama, treba da imam pravo da ih kritikujem. Čak iako nisam u pravu! Ne može se poštedjeti svake kritike jedan sistem mišljenja, pozivajuči se na neki rasizam. Jedna ideja nije jedna rasa, a jedna religija, nije jedna etnička grupa. Treba zaštiti osobe od nasilja kao što su one koje čine neofašističke grupe u Evropi protiv članova etničkih ili religioznih zajednica. Ali ne treba štititi ideje. One i jesu podložne kritici. Možemo se pokazati surovi prema idejama sve dok se intelektualna kritika ne pretvori u lični napad. Intelektualno neslaganje je pravno pravo. Ako smatramo da je religija štetna, ili da je neka religija više problematična od neke druge, treba da imamo pravo da to izrazimo, a da nas ne tretiraju kao islamofobe. Ja nemam pravo da isprebijam nekoga zbog njegovih ideja, ali imam pravo da isprebijam njegove ideje. Bojim se da sam svjedok izvrtanja vrijednosti: umjesto da se brani pravo slobode govora, napadaju se oni koji se koriste tim pravom. Tu je svijet naopako okrenut. Sam princip razmjene ideja, otvorene diskusije, prije ili kasnije, sagovornik će vam reći nešto što vam se neće dopasti, što vam se nimalo ne sviđa ili čak što vas vrijeđa. Tu upravo počinje odbrana slobode govora. Suviše je lako braniti slobodu govora sa ljudima s kojima se slažete, ili prema kojima ste ravnodušni. Vjerovati u slobodu govora znači biti sposoban da braniš pravo govora za ideje prema kojima si totalno neprijateljski raspoložen. Kad sam bio mlad, malo sam obraćao pažnju na to, jer se to podrazumijevalo. Danas ponovo moramo da se borimo za to naspram jedne druge Crkve. Ne smijemo dozvoliti sebi da izgubimo tu bitku i tu savjest. Inače, Volter bi se naljutio i prevrnuo u svom grobu.

Da bi se terorizam pobijedio trebalo bi da muslimanski svijet usvoji laičke i humanističke principe na kojima počiva moderni svijet i bez kojih bi sloboda u tim zemljama ostala daleki san. To danas izgleda, naravno, nevjerovatno (nesigurno). Ne znam šta hoće većina muslimana, ali islamističke grupe su bolje organizovane. Zato su Muslimaska braća u Egiptu i dobila izbore. Oni su se sasvim nametnuli, rade na terenu i istovremeno šire propagandu i pružaju pomoć, dobro poznaju lokalne probleme i tako su uspjeli u izbornoj kampanji. Neće biti prave snage opozicije Muslimanskoj braći sve dok se bolje ne organizuju progresisti i prestanu da gube vrijeme u unutrašnjim trvenjima, sve dok se zajedno ne odupru islamistima. Sve te arapske zemlje su decenijama trpjele diktature i treba vremena da bi se demokratski principi kod njih usadili.

Da bi se progresivne i demokratske snage nametnule u muslimaskom svijetu, potrebno je da rade na terenu, na lokalnom nivou, da uspostavljaju veze i da slušaju šta hoće ljudi. Progresisti u muslimanskom svijetu bi trebalo da slijede primjer Muslimanske braće: da pokažu svoje prisustvo, svoju solidarnost i praktičnu efikasnost (Nouvel Observateur). Da bi se terorizam pobijedio trebalo bi da muslimanski svijet usvoji laičke i humanističke principe na kojima počiva moderni svijet i bez kojih bi sloboda u tim zemljama ostala daleki san

– Kada sam čuo da se izvjestan broj vjerskih predstavnika (iz Evrope i Amerike) izjasnio da razumiju reakciju Homeinija, obuzeo me je grčevit smijeh, jer nisam mogao da vjerujem u to. Sama pomisao da su se papa iz Rima, kardinal iz Njujorka, rabin iz Engleske, arhiepiskop iz Kartenberija izjasnili da shvataju poziciju Homeinija, a da niko od njih nije rekao da je loše ubijati ljude zato što pišu knjige, izgledala mi je nevjerovatna. To je potvrdilo moje ubjeđenje da su religije neka vrsta mafije: kada je jedan član familije napadnut, svi mu pritiču u pomoć (Marianne).

– U doba moga djetinjstva, islam je bio mnogo otvoreniji. I u tome je drama današnjeg muslimanskog svijeta koji je mnogo manje otvoren. Bejrut je nazivan Pariz Orijenta zbog svog kosmopolitizma i kulturne radoznalosti. Svi danas opustošeni gradaovi: Damask, Bagdad, Teheran, bili su mnogo moderniji pedesetih godina. Druga polovina prošlog vijeka je period strašne regresije i to je prava tragedija za muslimanske narode. Tolerantni islam je u opadanju.

Kad mi je zaprijetila smrtna opasnost našao sam se u jednom meni potpuno nepoznatom svijetu. Odveli su me u onu zgradu gdje se snima Džejms Bond na jedan skup tajne britanske službe sa oko sedamdeset elitnih agenata, raspoređenih po svijetu da prate islamske pokrete. Tu su mi postavili tako precizna pitanja iz kojih se vidjelo da su savršeno obaviješteni, iz toga sam zaključio da sam u sigurnim rukama. Ne želim da dramatizujem, ali niko ne vlada događajima u svom životu.

U jednom momentu želio sam da pokrenem političku kampanju protiv fatve, ali britanska vlada je bila protiv i željela je da ja ćutim. Politički aktivizam je teško pokrenuti kada nemate podršku velikih lobija, kada vas podržavaju samo neke organizacije za odbranu prava čovjeka ili nekoliko prijatelja, teško je ubijediti one na vlasti da reaguju ili da vas samo prime. Ipak, na kraju sam uspio da se sretnem sa svim političkim rukovodiocima i da uspostavim plan solidarnosti. Tako je stvoren pokret podrške u moju korist koji je ujedinio velike pisce svijeta: Nadin Gordimer, Rasel Benks, Karlos Fuentes, Pol Oster, Martin Ejmis, Ginter Gras, Vargas Ljosa… Oni su se tu borili za zajedničku stvar. Njihovo zauzimanje stava je omogućilo da se vrši pritisak na političare i da se pokrene javno mnjenje. Puno mi je pomoglo to kad sam čuo te tako elokventne glasove kako govore jasno i glasno u moju odbranu, i tada sam stekao osjećaj da mogu da pređem u protivnapad. Prve godine fatve su za mene bile vrlo teške, jer sam bio prinuđen na pasivnost

Ne treba zaboraviti da je jedna tema iz te knjige i prijateljstvo. Crpio sam veliku utjehu iz neocjenjive podrške ljudi koji su saosjećali sa mojom sudbinom. Mnogi su platili zato što su mi pomogli ne samo na javnom, političkom i praktičnom planu, nego i na prvatnom i afektivnom. (Ruždi opisuje u knjizi kako su mnogi akademici dali ostavku zato što mu njihove akademije nisu dale podršku) (Nouvel Observateur).

Autocenzura je vrsta smrti

Najzanimljivije to što policija nije htjela da ja napišem tu knjigu. Kada su to čuli, jedan član visokog čina Skotlan Jarda napisao mi je pismo da me od toga odvrati. Ja sam mu odgovorio:

”Možda ste to zaboravili, ali vi ste me štitili da biste branili slobodu govora!” Uvijek sam mislio da literatura u stvari stalno govori o savremenom svijetu. Jednostavno pisac živi u njemu i opisuje, na skriven ili metaforičan način, epohu u kojoj živi. Kad je neko pisac, mora da zna ko su njegovi savremenici do detalja. Ja mislim da je autocenzura vrsta smrti. Kad vas nešto pitaju treba reći ono što mislite. To je uvijek bilo moje gledište. U naše vrijeme riječ slava je toliko istrošena da izgleda da pripada samo osobama kao Kim Kardašijan. Danas to za mene znači da imam svoj rezervisani sto u restoranu.

Ljevica mora da osudi homofobiju, mizoginiju i antisemitizam

Islamisti vrebaju najmanju uvredu da bi se osjetili povrijeđeni. Ti ljudi se definišu ne po ljubavi, nego po bijesu, ne po onome što vole, nego po onome što mrze i što ih vrijeđa. Jedan identitet koji se određuje po mržnji, predstavlja užasnu negativnu snagu. I stalno je uvećava.

To vrebanje za (bogo)huljenjem jednostavno opravdava nasilje koje se tim ozakonjuje. Učesnici na manifestacijama protiv Satanskih stihova su uživali u sopstvenom bijesu koji su teatralizovali pred kamerama. Taj bijes im je davao priliku da pokažu svijetu da postoje i šta su. U bijesu ljudi uživaju, to je za njih pravi libido. To je odušak, oslobađanje: ljudi se prepuštaju javno ekcesima i osjećaju se bezgrešnim. To ludilo je zarazno. Predrasude ljevice su u tome što misli da je narod uvijek u pravu

Afera Satanskih stihova nije bila nešto izolovano. Problem zapadnih ljevica je što hoće da se pokažu solidarnim i milostivim prema zajednicama stranaca koje smatraju potlačenim i ekonomski oštećenim. Predrasude ljevice su u tome što misli da je narod uvijek u pravu. Onda, ako se masa podigne da kritikuje jednog pisca, tu je obavezno grupa u pravu, a jedinka ne.

Ta želja da se brani jedna grupa siromašnih i potlačenih pokazuje sljepilo prema kolektivnom ponašanju koje je nedopustivo u bilo kom drugom slučaju. Ljevica bi morala da osudi homofobiju, mizoginiju i antisemitizam koje propagiraju islamisti. Mnogi ljevičari ostaju gluvi na tu propagandu mržnje islamista i, ako se kritikuje to ponašanje, obilježeni ste kao islamofobi.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s