Sead Zubanović

Zašto i kako je ubijen Bošnjak Mehmedalija Mak Dizdar?

http://ligazasandzak.org/kolumne/zasto-i-kako-je-ubijen-bosnjak-mehmedalija-mak-dizdar/

Kada bih na ova dva pitanja iz naslova nekome morao dati jezgrovit, ali što kraći odgovor poslužio bih se sljedećim citatima. Prvi je promišljanje o uzroku Dizdarove životne tragedije, velikog borca za istinu, uvaženog kolumniste i pravnika, dugogodišnjeg predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore, gospodina Slavka Perovića.

– Dizdar je od početka imao problema sa režimom. Njegov književni prvijenac zbirku pjesama „Vidovopoljska noć“, još skoro maloljetnom, 1936. godine tadašnja vlast je doslovno iskasapila izbacujući iz nje ono što joj nije odgovaralo… A krunsko Makovo djelo „Kameni spavač“ je jedan od temelja Bosne, vrhunska poezija koja potvrđuje duhovni identitet, autotohnost, državnost kao pravo na prošlost i budućnost Bosne. Upravo zbog toga se nožem krenulo na njega, naravno iz Sarajeva, a sve pod krinkom velikosrba iz Beograda. U tom užasu najmračnijih i lažnih kritika svoj sramotno mračni doprinos dali su, Rajko Nogo i Marko Vešović. Taj velikosrpski rat iz Beograda i Sarajeva, može se mirno reći, na kraju će ga koštati života.

Drugi citat je par Mehmedalijinih futurističkih stihova, ispostaviće se napisanih samom sebi, iz jedne od njemu najdražih pjesama naslova „Gorčin“

– Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje / Ne ustrijeli strijela
Ne posječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli.

Svoju ljubav prema pravdi, Bosni, bosanskom jeziku i Bošnjacima ovaj veliki pjesnik zaista je platio najvećom mogućom cijenom. Prvo smrću majke Nezire Babović i mlađe sestre Refike pa kasnije i svojom. Krenimo od početka.

Rođen je u 1917. godine u Stocu. Bez oca Muharema, nasljednika agluka, zemlje koja se prostirala od Stoca do mora, ostao je.u šestogoj godini života.(Očeva smrt je nastupila kao posljedica rana nastalih smrzavanjem tokom rata za Galiciju). Za osvetu što prije svega njega pa onda i brata mu Hamida nisu mogli uhvatiti i spriječiti njihovu ilegalnu antifašističku borbu kroz Komunističku Partiju tokom Drugog svjetskog rata, 1945 godine ustaške vlasti NDH države odvode u Jasenovac i tamo im ubijaju majku i sestru. Kažu da se Mehmedalija nikada nije oporavio od tog udarca. Po završetku rata niti je tražio, a niti je dobio bilo kakvu korist. Dizdar je ostao bošnjački dostojanstven, upravo „plemić“ što mu prezime i znači. Radio je kao novinar, a u periodu 1948-51. postaje glavni urednik lista „Oslobođenje“. Poslije toga se okreće izdavaštvu i po naredbi države prvo osniva „Seljačku zadrugu“ koja ubrzo prerasta, zahvaljujući prije svega njegovom entuzijazmu i sposobnosti, u „Narodnu prosvjetu“ jednu, za kratko vrijeme, od najuglednijih izdavačkih kuća na prostorima Balkana. Na anonimnom konkursu 1959/60. godine, prva nagrada dodijeljene romanu „Bihorci“ Ćamila Sijarića donosi mu neslućeno velike probleme. Zbog sadržaja romana koji svojom radnjom aktualizira stanje i položaj sandžačkih Bošnjaka između dva svjetska rata, njihovu izloženost teroru kleronacionalističkih, fašisoidnih tvorevina poznatih kao: Kraljevina Crna Gora i Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, nastaje lom. „Narodna prosvjeta“ optužena kao prokapitalistička, ali prije svega mladomuslimanska, doslovno je razvaljena i pripojena izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Esad Bibanović i Mustafa Zirić, radne kolege koji su stale na njegovu stranu braneći ga u vremenu tih događanja, za razliku od Riste Trifkovića i Ahmeda Hromadžića, zajedno sa Mehmedalijom ostaju bez posla i bivaju stavljeni pod stalnu kontrolu UDB-e. Bibanović je za života pisao o tome šta su im sve činili, koje grozne zamke postavljali, samo da bi ih imali osnova lišiti slobode. Kasnije je njihovo praćenje prešlo u nadležnost novoosnovanog KOS-a. Mak više nikada nije dobio stalno radno mjesto. Radio je samo volonterski. Nakon godina čekanja dobio je sirotinjsko uhljebljenje, kao glavni urednik književnog lista „Život“ od 1964 godine zbog koga je na neki način i morao obavljati mučnu funkciju predsjednika već tada uveliko razjedinjenog „Društva književnika BiH“, gde je mnogo smetao mrziteljima Bosne. Ta borba za preživljavanje sa suprugom i tri sina i to samo od njegovih neredovnih honorara u stanu površine 52 kvadratna metra natjerala ga je, kako je jedne prilike rekao akademiku Muhamedu Filipoviću, da se izjasni kao Hrvat kako bi mogao štampati svoje knjige u većim tiražima i više izdanja. (Brat mu je Hamid, književnik, postao Srbin, jer su se Bošnjaci morali „opredjeliti“) To mu je bio glavni izvor prihoda u sirotinjskom preživljavanju kojeg je veći dio svog života vodio. Često je znao reći supruzi Seni da je sanjao da im je, kako je u tom vremenu jedino i bilo moguće, dodijeljen veći stan u kome će on imati svoju radnu sobu. Mašina za pisanje i hrpe papira nisu nikako mogli naći svoje stalno mjesto u toj tjeskobi koja je sa odrastanjem djece svakim danom postajala sve veća.

Svoje kultno djelo, zbirku pjesama naslovljenu „Kameni spavač“ pisao je od prvih dana djetinjstva i sam neznajući da to čini, kada je redovno počeo obilaziti šumu stećaka ( nadgrobnih kamenih spomenika različitih oblika) na polju zvanom „Radimlje“ koje se prostire odmah do Stoca. Za stećke, koji su najubjedljiviji dokaz samobitnosti Bosne i njenih stanovnika, Bošnjaka po vjeri bogumila, Miroslav Krleža neprikosnoveno prvo ime Hrvatske književnosti je rekao: “Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.“ Isčitavajući epitafe, (grobne natpise) razgledajući uklesane crteže ljudi, životinja i prirode otvorio je vrata srca i duše Bosne i sa tog čistog izvora istinite prošlosti učio o njoj. Sve kasnije spoznaje su postale samo nadgradnja građevine čije je temelj bio jezik i pismo tog vremena. Postao je vječni zaljubljenik i zarobljenik jezika Bosne, a kroz njega otkrio i učio njenu povijest i javno, što je tada bilo haman krivičnio djelo, govorio i pisao o njenoj historiji. Istrajno braneći tu istinu doslovno je izgubio glavu, a o svom književnom radu je naslućujući ono što ga čeka govorio ovako: “Sa kamenih gromada ulazili su u mene simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. U san mi je dolazio i samnom razgovarao čovjek prekriven bijelom kamenom prašinom čije su usne bile od miljevine (vrste kamena)… Pišem teško. Godinama. Svaka moja pjesma ima bezbroj verzija. Proces traženja novih riječi je kao traženje u pijesku rijeke zrnca zlata. Proces je mučan i sladak, ali kao što se zbog zlata lahko gine, umire se često i zbog riječi.“

A evo šta su o poeziji Bošnjaka Mehmedalije Dizdara kazivali redom: Muhamed Filipović: “Knjigom „Kameni spavač“ postao je najznačajniji bosanskohercegovački pjesnik i uspostavio kanon osebujnosti BiH književnosti. Ova knjiga je kamen međaš“. Mehmed Meša Selimović:“ Uspjelo mu je u poeziji ono najteže što uspijeva samo rijetkima da uspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom.“ Francis R. Jones: „Njegovi stihovi odjekuju svjetonazorom antičke grčke poezije vremena. Mak je u rangu sa Homerom, Heraklitom i Danteom.“ Omer Hadžiselomović: “Ova poezija prelazi granice vanvremenskog i metafizičkog.“ Midhat Begić: “Za života je sebi podigao dostojan spomenik svojom poezijom.Njega, odnosno njegovu književnu veličinu su svi svojatali, ali ga ni najljući protivnici nisu mogli osporiti. Bio je borac za autotohnost Bosne kada se to nije smjelo ni pomisliti.“ Alen Zečević: “On je nama ono što je Šekspir Engleskoj. Njegove pjesme su historija u stihu. To su poruke duhovnosti i životne mudrosti, koje je Dizdar nakon stoljeća čekanja uspio osloboditi iz kamena.“ Slaven Letica: “Mak je bio u najužem izboru onih čiji si bar pet, šest pjesama morao znati, ako si želio naći neku dobru curu“. Enes Kišević: “On je pisac koji je ušao u vodu, u zrak, u kožu, u srca, u misli i govor. O njemu se brinu i nebo i zemlja.“ „Kameni spavač“ je preveden na preko pedeset svjetskih jezika, ali sa jednom zajedničkom konstatacijom svih prevodilaca, a to je da nisu u potpunosti uspjeli u svom poslu. Jedinstven im je zaključak bio da ima puno neprevodivih riječi. Za širinu, dubinu i višeslojnost bosanskog jezika, upotrebu arhaizama i narodnog govora stećka kao i Makovu Bogom datu nadarenost teško je ili tačnije rečeno, nemoguće naći zamjenski adekvatne riječi, a da to nebude na štetu pjesništva, jer je njihov višak, kako reče uvaženi Alija Pirić, najveći neprijatelj poezije. Za taj jezik Mustafa Bašeskija, čuveniji putopisac svjetskog glasa i izvrstan poznavalac orijentalnih jezika, rekao je da je najbolji i najbogatiji. Čak i novosadska književnica, poliglota i prevodilac Isidora Sekulić, inače na pohvalama poznata kao izuzetno škrta, dala je bosanskom jeziku, brojne komplimente.

Interesantno je znati da prije reagovanja kritike, ova knjiga poezije i njen autor bivaju prepoznati od strane velikosrpske okupatorske politike kao veoma opasna smetnja nastavku svog, do tada uspješnog provođenja koncepta posrbljavanja Bosne. Mehmedalija Mak Dizdar je određen za odstrjel i bukvalno je otpočela hajka, režirana i dirigovana iz Beograda. Sarajevski dnevni listovi „Oslobođenje“ i „Večernje novine“ kao i heftičnik „Svijet“ iz broja u broj nisu prestajali sa neosnovanim kritikama i sve nižim udarcima po Maku, na koje on nije imao pravo odgovora. Ulogu glavnog izvođač radova na unižavanju, osudi i presudi Mehmedalije i njegovog djela u Srbiji na sebe je preuzeo „Nin“, najčitaniji sedmični list, perjanica i prva pesnicaprekodrinskog novinarskog fašizma. Upotrijebivši Rajka Nogu, policijskog poslušnika i doušnika, provjereno instaliranog KOS-ovog čovjeka, vješto se kanališe i prema Mehmedaliji, uredniku jednog od najuglednijeg književnog lista tadašnjih YU prostora „Život“, usmjerava bunt nadobudnih i neosnovano uvrijeđenih mladih sarajevskih pjesnika zbog, po njima, male literalne zastupljenosti u medijima sa kojom on nije ama baš ništa imao. Marko Vešović, Abdulah Sidran i drugi, neki prije, a neki kasnije odustaju od rušenja, kako su govorili „najvećeg“ (Maka) postajući svjesni svoje izmanipuliranosti od strane tada glavnog urednika časopisa „Lica“ , šovinistički nastrojenog režimskog „književnika“ Noge, koji je, kao samac, stanovao u većem stanu od Makove petočlane porodice. Enver Dizdar, Mehmedalijin najstariji sin i svjedok tih događanja napisao je: “Kevtali su i klevetali, neki od njih možda u debelom neznanju, slijedeći režanje i lavež moćne kučke-velikosrpskog projekta. Jedan od njih, Rajko Nogo, izdvajao se po upornosti, poslušnosti i „pravovjernosti“. Postao je strasno dresiran i dobro hranjeni vuk, pridružio se iskonskom čoporu i postao njegov nominalni predvodnik“. Mehmedalija Dizdar nije poklekao. Ponudu da sa porodicom preseli u Zagreb, što je za Hrvatsku književnost u njegovom svojatanju ostao nedosanjani san, a nudili su njemu i sinovima tamo stanove i stalno zaposlenje, dobre plate, odbija rekavši svojima da on neće ostaviti Bosnu i da bi to bio njegov poraz: “Neće me niko otjerati iz Sarajeva. To bi bila izdaja i mene i ove zemlje u kojoj sam rođen.“ Bolilo ga je to što je BH Srbin, političar kasnije član i predsjednik predsjedništva SR Jugoslavije, Cvjetin Mijatović ( mora da mu je mati bila neka mnogo važna žena imena Cvijeta) uspio u Beograd protjerati Mehmeda Mešu Selimovića, uz svesrdnu pomoć jednoga broja bezdušnih, nazovi muslimana,najvjerovatnije tako skrivajući istinu o mučkoj likvidaciji Mešinog brata, partizanskog oficira, ubijenog poput hiljada uglednih Bošnjaka po završetku Drugog svjetskog rata. 1967. godine Muhamed Filipović sa svojim esejem „Bosanski duh u književnosti, šta je to“ hrabro staje uz Mehmedaliju i prihvata na sebe dio ogromnog tereta svakojakih optužbi. Istovremeno on mudro pokušava upozoriti javnost šta je to kod Maka što prekodrinskoj politici smeta i neodgovara i kakvi se iza toga sve kriju njeni ciljevi. Nastavljajući svoju borbu Dizdar zajedno sa Alijom Isakovićem radi na prijedlogu „bosanske jezičke verzije“ srpsko-hrvatskog jezika, koja bi se, po njima, koristila kao prirodna na prostoru BiH. Svojom postojanošću i hrabrošću kao da je želio Bošnjacima u praksi pokazati šta je mislio kada nam je poručio:- „Trebali bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.“ Briga za Bošnjaka, zbog njegove naivnosti i dobrodušnosti, najslikovitija je u Mehmedovom stihovnom pitanju: “Trebaš da živiš med ljudima / a riječi nemaš / trebaš da živiš med vucima / a zuba nemaš?“ O svom vatanu je govorio ovako: „Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.“ Svoju poeziju je adresirao rečenicom: „Za sve pod nebom dobre ljude / i za sve dobre / Bošnjane“. Mehmedalija je uvijek, za razliku od nas još mnogih, davno znao ko je i šta mu je činiti: „Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo / ovdje se ne živi samo da bi se umrlo / ovdje se umire da bi se živjelo.“
Velikosrpskoj javnoj i velikohrvatskoj tajnoj dvoglavoj aždahi, 1968. godine zadala je težak udarac njegova knjiga naslovljena sa „Stari bosanski tekstovi“ . U njoj je historijski elaborirao i dokazao hiljadugodišnje postojanje države Bosne, bosanskog jezika, (jezika Bosne) i njenih stanovnika, dobrih Bošnjana, po vjeri bogumila. Objasnio je i dokumentovao da je glagoljica bila pismo bosanskog sveštenstva i da su ovdje u Bosni prvi put sa zapadnog Latinskog u istočnog Grčkog, vjerskih jezika katoličanstva i pravoslavlja na glagoljicu prevođena jevanđelja. (Marijansko jevnđelje XII vijek). Predočio je postojanje Humačkih ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim povelje, darovnice i pisama koja datiraju skraja X i početka XI vijeka prevedenih sa glagoljice na „Bosančicu“ , pismo Bosne dokazujući da Povelja Kulina Bana nije jedini spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku, reprezent bosanskog kulturnog naslijeđa. Pojasnio je i objasnio zašto je došlo do negativnog odnosa bogumilskog monoteističkog vjerovanja (bosanske crkve) spram zapadne katoličke, crkve za koju kritički kažu da: „služi knezu vijeka“ (odala se užitcima i porocima ovog svijeta i zato je naziva sotoninom crkvom) Istočnoj crkvi, pored toga, javno zamjeraju što je podmitljiva (starješine se na visoke položaje postavljaju pomoću mita). Bosanskim bogumilskim vjerskim velikodostojnicima, koji su živili od svog rada, nisu trebale crkvene zgrade jer su vjerske obrede obavljali najčešće u za to napravljenim skromnim kolibama, kad su vremenski uslovi dozvoljavali vani, a zimi po kućama. Oni u tom vremenu razbijaju misterij države i njene vlasti u kojima je carovala strahovlada nad narodom, njegovana od strane crkvene hijararhije Carigrada i Rima. Papu i patrijarha carigradskog nazivaju inkarnacijom samog nečastivog. Ta borba demistifikacije zla razvila je, baš ružno rečeno, „heretičku književnost“ („hereza“ je pogrdan naziv dat za sve ono što nije na pravcu ova dva crkvena učenja kao i „patarenstvo i paganstvo“) zacrtanu pojavom „Tajne knjige“ (posjeduje je samo bečka nacionalna biblioteka), a završava knjigom „Početijem svijeta“ u kojima je osnovni motiv, ideja vodilja čovjeka kroz život: „pobjeda dobra nad zlim i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom.“ Bosna je tada po Krleži: „Jedino evropsko ostrvo gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja.“ Evo, poslije vjerovanja u Jednog Boga, neprihvatanja kipova, slika, krsta, zvona i odbijanja trojstva, krucijalno važne podudarne tačke sa islamom i odgovora zašto je isti, od strane ogromnog broja Bošnjaka bogumila masovno i bezrezervno prihvaćen. To je izgledalo kao jedan veliki fenomen da narod koji stotinama godina, bukvalno vijekovima, strada, krvari, biva ubijan i proganjan u križarskim i krstaškim ratovima zato što neće da se odrekne svoje vjere, a onda dobrovoljno, bez ikakve prisile koje u islamu nesmije ni biti, prihvata novo vjersko učenje. Ustvari, analizirajući podudarnost bogumilstva i islama dolazi se do zaključka da su Bošnjaci tada samo promijenili naziv vjerske odrednice bogumil u musliman. Mehmedalija ovako, zbog zla nanesenog svojim pretcima, kaže za pape i patrijarhe, poglavare zapadne i istočne crkve tog vremena u pjesmi „Zapis o prijestolju“ – Kakvo to lice čudno vidim / na svetoj stolici / Kakvo to lice vidim na stolici / Petra i Pavla / To lice sveto odraz je kleti / samoga Dijavla. Spominjanje „Pavla“ nije ni naivno ni slučajno. On je historijski potvrđeno bio monoteista. A evo kako glase vidoviti stihovi pjesme naslova „Poruka,“ koji su nam postali jasni tek po agresiji:Doći ćeš jednoga dana na čelu oklopnika sa sjevera / I srušiti do temelja moj grad / Blažen u sebi / Veleći / Uništen je on sad / I uništena je / Nevjerna njegova / Vjera… Zakleo si se na to / Na kaležu na križu na oštrici mača / Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana. Nije se bojao, nije ga bilo strah reći istinu jer je čvrsto vjerovao i tvrdio da smrti nema: “I nema kraja / Smrću je samo obasjana / Staza od gnijezda do zvijezda.“

Svo to vrijeme vrijeme, nije prestajao u listu „Život“ objavljivati serijal priča o bosanskim legendama pod naslovom „ Pečatom zlatnim pečaćeno“. A 1970. godine po obznanjivanju njegovog eseja „Marginalije o jeziku i oko njega“, život mu počinje visiti o koncu.“ Neprijatelji Bosne odmah su u ovim zapisima naslutili po njih razornu opasnost od buđenja svijesti i otpora njihove temeljito obrađivane, izdrilovane i indoktrinirane žrtve“ – citat E. Dizdara. Otvorene četničke prijetnje sada i javno, usmeno, pa pismima i telefonskim pozivima u svaka doba dana i noći njemu i njegovim postaju svakodnevnica. Mehmedalija Mak Dizdar je u tom napisu skrnavljenje bosanskog jezika i nametanje svog od strane „pridošlica“ Srba, kako je imenovao sve uvezene lektore, cenzore, urednike, novinare, učitelje, nastavnike i profesore jezika, nazvao doslovice „diktaturom manjine nad većinom“. Posebno se osvrnuo na izostavljanje ili zamjenu slova „h“ prvo sa „j“ i „v“ pa „k“ i „g“. Naveo je primjer kako su se đaci smijali kada je učiteljica Srbijanka na času pokušala izostaviti slovo „h“ u rečenici: Prhnu ptica sgrane. Dokazivao je da se nikada u Bosni nije govorilo, a niti je pravilno naprimjer umjesto „duhan“ reći „duvan“ ili kazati „odok“ a ne „odoh“.Navodeći natpise iznad ulaza u rudnike gdje piše „sretno,“ pobijao je ispravnost upotrebe riječi „srećno“ u Bosni, a poslovicom „Trbuhom za kruhom“ svjedočio da je riječ „hljeb“ bosanskom jeziku strana. Pretapanje slovne skupine „š“ i „t“ u „ć“ (št-ć) je u Bosni jezički okončano i pravilno je kazati „općina“ a ne „opština“. Uvezene lektore i cenzore optužuje za haos koji je nastao u novinama, radiu i TV ekranima zbog njihovog nepoznavanja jezika Bosne, bosanskog jezika i nametanja srpsko-hrvatskog lingvističkog kodeksa koji je ovdje stran. Na ulici mu se, između ostalih mnogobrojnih doživljenih neprijatnosti, dojučerašnji prijatelj i kolega po peru Srbin unio u lice i izderao:„Šta je, mi ti Srbi ukrali slovo „h“. Puškama ćemo mi ovo raspraviti. Misliš li ti na svoje sinove?“ Nažalost, i Enver Dizdar je sa sobom u grob odnio kao tajnu ime ovog (ne)čovjeka za kojeg je 2010. godine rekao da još živi u Sarajevu.

A onda, kada se najmanje tome nadao, 1971. godine dodijeljen mu je veći stan. Par mjeseci sreći Dizdarovih nije bilo kraja. Konačno je književnik dobio prostor za svoj nesmetan rad, a i djeca su se mogla najzad raskomotiti. Ni slutio nije da je to bio završni čin monstruoznog zločinačkog plana koji nije mogao biti osmišljen bez saradnje tima psihologa, vrsnih poznavalaca ranjivosti ljudske duše i granica psihičke izdržljivosti čovjeka. Par mjeseci po useljenju, najmlađi sin Murkel mu iz poštanskog sandučeta donese plavu kovertu. Nakon iščitavanja njenog sadržaja Mehmedalija je uspio samo reći da ga strašno boli u prsima na koja je naslonio ruku, previvši se onako sjedeći u pasu. Nekoliko sekundi kasnije glava mu je klonula na pisaću mašinu pored koje je stajala čaše nedopijenog soka. Umro je u pedeset i trećoj godini života pročitavši službeni dopis Izvršnog vijeća SR BiH čiji je naslov glasio: „Rješenje o deložaciji“! U odluci je obrazloženo da je ista donešena zbog bespravnog zaposjedanja državne imovine, odnosno samovoljnog useljenja u stan od strane imenovanog ?! Poslije njegove smrti niko više nikada nije spomenuo iseljavanje njegove porodice čiji članovi i danas tu stanuju na osnovu prvobitnog konačnog rješenja o dodjeli stana Maku, kojem se on toliko radovao, izdatog od strane istog tog Izvršnog vijeća. Svaki komentar je zaista suvišan.

– Moj otac je ubijan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodama „specijalnog rata“ psihološkim i „književno – estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren, dokrajčen užasno ponižavajućim falsifikovanim optužbama, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka. Završni udarac mu je zadat pismom. Ono ga je dotuklo“ Zapisao je njegov najstariji sin, očevidac svih tih događanja.

A što se tiče odnosa ovog poetskog velikana prema vjeri na koju mu neki, ne znam odakle im hrabrost, uzimaju pravo, evo jedan primjer kako u Mehmed Alijinoj verziji glasi hadis Muhameda a. s. da je najveća borba ( veliki džihad), borba sa samim sobom: – Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža hrvanja su / I ratovi pravi / U samome / biću.
Svoju tevbu, iskreno pokajanje Gospodaru, Dizdar je izgovorio i zapisao ovako: – Bože / Oprosti mi / što sam tek došao / Tamo odakle sam pun nade i pošao.
Šta je stećak?
Oličenje gorštaka Bošnjaka !
Šta radi Bošnjak na stećku ?
Stoji uspravno. Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao
Stećak na kome Bošnjak kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.
Ovo je citat velikog prijatelja Bosne, koji se sa njom čitav život poistovjećivao, najvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Riječ „Bosanac“ je u skladu (sukladno) sa istinom zamijenjena riječju „Bošnjak“ jer su se tako od desetog vijeka (stoljeća) pa nadalje, po pisanim tragovima, izjašnjavali i bili imenovani stanovnici (žitelji) ove najljepše države na svijetu, bez obzira na vjeru!

Bosanski velikohrvati Lovrenovići i ini tvrde da promišljanje gospodina Krleže o Bosni nije ispravno jer je izvedeno iz književniku podastrtih netačnih historijskih podataka. Ovo je i smiješno i žalosno. Oni koji se nikada nisu odredili (očitovali) o križu iznad Mostara koji sem provokacije Bošnjaka uveliko ugrožava sigurnost avionskog (zrakoplovnog) saobraćaja, o stećku iscrtanog šahovnicom ispred mostarske općine što je falsifikovanje povijesti,( jedan od njih je predsjedavajući instituta za zaštitu historijskih spomenika) o dvije škole pod istim krovom, o aparthejdu nad Bošnjacima u Stocu… uporno govore neistinu. Nažalost, nisu sami. Poput mnogih i oni lagodno žive od funkcija i novca države BiH, a sve čine da je unište. Rahmetli Adil Zulfikarpašić pričao je da mu se Mak žalio, još kao mladić, kako je poslao jednu pjesmu u Zagreb da se objavi. To je i učinjeno, ali je ispod, kao njen autor bio potpisan Novak Simić književnik kojem je i dao tu pjesmu da je ponese! Stariji brat Hamid mu je uz osmjeh rekao da se ne sekira i kako je to dokaz da ono što radi sigurno vrijedi. Lovrenovići nikada o istinitosti tog događaja ništa nisu kazali,mada je jednom od njih književnost profesija.

Riječima se nekim divimo, a nekih se riječi opet stidimo – poručio je ovakvima, još davno, Bošnjak Mehmedalija Mak Dizdar.

„Maka se jednostavno ne može i ne smije više zaobilaziti, ako se želi afirmisati Bosna. On je jedan od najvećih simbola Bosne koji će još rasti. Njegovo vrednovanje nije završeno. Još niko nije protumačio sve tajne Mehmedalijinih stihova, poruka…“ Ovo je na neki način i amanet Bošnjaka rahmetli Adila Zulfikarpašića.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s